1.   Aktivnosti koje država članica može dopustiti da budu povjerene vanjskim izvršiteljima u skladu s člankom 155. Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (*1) odnose se na ciljeve proizvođačkih organizacija kako su utvrđeni u članku 152. stavku 1. točki (c) te Uredbe i mogu uključivati, među ostalim, prikupljanje, skladištenje, pakiranje i stavljanje na tržište proizvoda članova proizvođačke organizacije.

2.   Proizvođačka organizacija koja neku aktivnost povjerava vanjskom izvršitelju sklapa poslovni dogovor u obliku pisanog ugovora s drugim subjektom uključujući s jednim ili više svojih članova ili s društvom kćeri za provedbu predmetne aktivnosti. Proizvođačka organizacija ostaje odgovorna za osiguranje provedbe aktivnosti koja je povjerena vanjskom izvršitelju te za opću kontrolu upravljanja i nadzor poslovnog dogovora za provedbu aktivnosti.

3.   Opća kontrola upravljanja i nadzor iz stavka 2. učinkoviti su i zahtijevaju da ugovor o povjeravanju aktivnosti vanjskom izvršitelju:

Ugovore o povjeravanju aktivnosti vanjskim izvršiteljima i izvješća iz točke (b) proizvođačka organizacija čuva najmanje pet godina radi ex-post provjera i oni su dostupni svim članovima na zahtjev.

1.   Države članice utvrđuju maksimalan postotak prava glasa i udjela koje pojedinac ili pravna osoba može imati u proizvođačkoj organizaciji. Maksimalan postotak prava glasa i udjela mora biti manji od 50 % ukupnih prava glasa i manji od 50 % udjela. U opravdanim slučajevima države članice mogu utvrditi veći maksimalni postotak udjela koje pravna osoba može imati u proizvođačkoj organizaciji uz uvjet da je izbjegnuta svaka zloporaba moći te pravne osobe.

Odstupajući od prvog podstavka, u slučaju proizvođačkih organizacija koje na dan 17. svibnja 2014. provode operativni program, maksimalni postotak udjela koji je utvrdila država članica u primjeni prvog podstavka primjenjuje se tek nakon završetka operativnog programa.

2.   Nadležna tijela država članica obavljaju provjere prava glasa i udjela, uključujući provjere identiteta pojedinaca ili pravnih osoba koji imaju udjele članova proizvođačke organizacije koji su i sami pravne osobe.

3.   Ako je proizvođačka organizacija jasno definirani dio pravne osobe, države članice donose mjere kojima ograničuju ili zabranjuju ovlasti te pravne osobe da mijenja, odobrava ili odbija odluke proizvođačke organizacije.”

1.   Ako država članica utvrdi da proizvođačka organizacija ne poštuje jedan od kriterija priznavanja povezanih sa zahtjevima iz članka 21., članka 23., članka 26. stavaka 1. i 2. te članka 31., najkasnije dva mjeseca nakon utvrđivanja propusta šalje preporučenom poštom predmetnoj proizvođačkoj organizaciji pismo upozorenja u kojem navodi utvrđeni propust, korektivne mjere i rokove u kojima se te mjere poduzimaju, pri čemu ti rokovi nisu dulji od četiri mjeseca. Od trenutka utvrđivanja propusta države članice obustavljaju plaćanja potpore sve dok se ne poduzmu korektivne mjere na zadovoljavajući način.

2.   Neispunjivanje kriterija priznavanja iz stavka 1. u roku koji odredi država članica dovodi do suspenzije priznavanja proizvođačke organizacije. Država članica obavješćuje proizvođačku organizaciju o razdoblju suspenzije, koje nije dulje od 12 mjeseci od datuma na koji proizvođačka organizacija primi pismo upozorenja Time se ne dovodi u pitanje primjena horizontalnog nacionalnog zakonodavstva kojim može biti predviđena suspenzija tih mjera nakon početka povezanog pravnog postupka.

Tijekom suspenzije priznanja proizvođačka organizacija može nastaviti svoju djelatnost, ali obustavlja joj se isplata potpore sve dok se suspenzija priznanja ne ukine. Godišnji iznos potpore umanjuje se za 2 % za svaki započeti kalendarski mjesec u kojemu je priznanje suspendirano.

Suspenzija završava na dan kontrole koja pokazuje da su predmetni kriteriji ispunjeni.

3.   Ako se kriteriji ne ispune do kraja razdoblja suspenzije koje je utvrdilo nadležno tijelo države članice, država članica povlači priznanje s učinkom od datuma od kojeg uvjeti za priznavanje nisu ispunjeni ili, ako nije moguće utvrditi taj datum, od datuma utvrđivanja propusta. Time se ne dovodi u pitanje primjena horizontalnog nacionalnog zakonodavstva kojim može biti predviđeno obustavljanje tih mjera nakon početka povezanog pravnog postupka. Neplaćena potpora se ne isplaćuje, a neopravdano isplaćena potpora se vraća.

4.   Ako država članica utvrdi da proizvođačka organizacija ne poštuje bilo koji drugi kriterij priznavanja utvrđen u članku 154. Uredbe (EU) br. 1308/2013, osim onih spomenutih u stavku 1., najkasnije dva mjeseca nakon utvrđivanja propusta šalje preporučenom poštom predmetnoj proizvođačkoj organizaciji pismo upozorenja u kojemu navodi utvrđeni propust, korektivne mjere i rokove u kojima se te mjere moraju poduzeti, pri čemu ti rokovi nisu dulji od četiri mjeseca.

5.   Nepoduzimanje korektivnih mjera iz stavka 4. u roku koji je utvrdila, država članica dovodi do suspenzije plaćanja i smanjenja godišnjeg iznosa potpore za 1 % za svaki započeti kalendarski mjesec koji prekoračuje taj rok. Time se ne dovodi u pitanje primjena horizontalnog nacionalnog zakonodavstva kojim može biti predviđeno obustavljanje tih mjera nakon početka povezanog pravnog postupka.

6.   Međutim, ako proizvođačka organizacija dostavi državi članici dokaz da zbog prirodnih katastrofa, nepovoljnih klimatskih događaja, bolesti ili najezde štetočina, unatoč tome što je poduzela potrebne mjere za sprečavanje rizika, ne može ispuniti kriterije priznavanja utvrđene u članku 154. stavku 1. točki (b) Uredbe (EU) br. 1308/2013 u pogledu minimalnog obujma ili vrijednosti utržive proizvodnje što ih je utvrdila država članica, država članica može za predmetnu godinu odstupiti od minimalnog obujma ili vrijednosti utržive proizvodnje u pogledu te proizvođačke organizacije.

7.   U slučajevima kad se primjenjuju stavci 1., 2., 4. i 5. države članice mogu izvršiti plaćanja nakon isteka roka utvrđenog u članku 70. ako je to potrebno radi primjene ovog članka. Međutim, ta se plaćanja ne mogu izvršiti nakon 15. listopada druge godine koja je nakon godine provedbe programa.”

1.   Članak 181. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1308/2013 primjenjuje se na proizvode navedene u Prilogu XVI.

2.   Ako je carinska vrijednost proizvoda navedenih u dijelu A Priloga XVI. utvrđena u skladu s transakcijskom vrijednošću iz članka 29. Uredbe (EEZ) br. 2913/92 i ako je ona za više od 8 % veća od paušalne vrijednosti koju je Komisija utvrdila kao paušalnu uvoznu vrijednost u trenutku izrade deklaracije o puštanju proizvoda u slobodan promet, uvoznik mora položiti jamstvo iz članka 248. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 2454/93. U tu svrhu, iznos uvozne carine koja bi se na kraju mogla naplatiti za proizvode navedene u dijelu A Priloga XVI. jest iznos carine koju bi trebalo platiti da je predmetni proizvod bio razvrstan na temelju predmetne paušalne uvozne vrijednosti.

Prvi podstavak ne primjenjuje se ako je paušalna uvozna vrijednost veća od ulaznih cijena navedenih u Prilogu 2. Odjeljka I. dijela III. Priloga I. Uredbe (EEZ) br. 2658/87 (*3) te ako deklarant, umjesto polaganja jamstva, zatraži neposredan unos u račune iznosa carina kojima roba može na kraju podlijegati.

3.   Ako se carinska vrijednost proizvoda navedenih u dijelu A Priloga XVI izračunava u skladu s člankom 30. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EEZ) br. 2913/92 carina se oduzima u skladu s člankom 136. stavkom 1. ove Uredbe. U tom slučaju uvoznik polaže jamstvo iz članka 248. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 2454/93 u iznosu carine koju bi trebalo platiti da je predmetni proizvod bio razvrstan na temelju predmetne paušalne uvozne vrijednosti.

4.   Carinska vrijednost robe koja se uvozi kao konsignacijska roba izravno se utvrđuje u skladu s člankom 30. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EEZ) br. 2913/92 i u tu se svrhu primjenjuje paušalna uvozna vrijednost izračunana u skladu s člankom 136 u razdoblju u kojem je na snazi.

5.   Uvozniku se daje rok od mjesec dana od prodaje predmetnih proizvoda, uz ograničenje od četiri mjeseca od datuma prihvaćanja deklaracije o puštanju u slobodan promet, da dokaže da je predmetna serija prodana u skladu s uvjetima koji potvrđuju ispravnost cijena iz članka 29. Uredbe (EEZ) br. 2913/92, ili da utvrdi carinsku vrijednost iz članka 30. stavka 2. točke (c) te Uredbe. Nepoštovanje jednog od ovih rokova ima kao posljedicu gubitak položenog jamstva, ne dovodeći u pitanje primjenu stavka 6.

Položeno se jamstvo oslobađa ako se carinskim tijelima pruži zadovoljavajući dokaz uvjeta prodaje odnosno ustupanja proizvoda. U protivnom se sredstvo osiguranja zadržava za plaćanje uvozne carine.

Kako bi dokazao da je serija prodana odnosno ustupljena u skladu s uvjetima utvrđenima u prvom podstavku, uvoznik stavlja na raspolaganje, osim računa, i sve dokumente potrebne za obavljanje odgovarajućih carinskih provjera u vezi s prodajom i ustupanjem svakog proizvoda iz predmetne serije, uključuju i dokumente koji se odnose na prijevoz, osiguranje, rukovanje i skladištenje serije.

Ako tržišni standardi iz članka 3. zahtijevaju da se na pakiranju navede sorta ili komercijalni tip voća i povrća, tada su sorta ili komercijalni tip voća i povrća koji su dio serije navedeni na dokumentima koji se odnose na prijevoz, na računima i na nalogu za isporuku.

6.   Rok od četiri mjeseca iz stavka 5. prvog podstavka nadležna tijela države članice mogu produljiti za najviše tri mjeseca na propisno obrazložen zahtjev uvoznika.

Ako nadležna tijela država članica provjerom utvrde da nisu ispunjeni zahtjevi ovog članka, ona osiguravaju povrat dospjele carine u skladu s člankom 220. Uredbe (EEZ) br. 2913/92. Iznos carine čiji povrat treba osigurati ili preostali iznos carine čiji povrat treba osigurati uključuje kamate od datuma kada je roba puštena u slobodan promet do datuma osiguravanja povrata. Primjenjuje se kamatna stopa koja je na snazi za postupke povrata u okviru nacionalnog prava.