11/Sv. 030

HR

Službeni list Europske unije

252

L 108/3

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

19.04.2011.

(1)

Komisija je Uredbom (EU) br. 1261/2010 (2) (Privremena uredba) uvela privremenu kompenzacijsku pristojbu na uvoz određenih šipki i profila od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije.

(2)

Postupak je pokrenut nakon što je Europska federacija proizvođača željeza i čelika (Eurofer) (podnositelj zahtjeva) 15. veljače 2010. uložila pritužbu u ime proizvođačâ koji predstavljaju većinski udio, u ovom slučaju više od 25 % ukupne proizvodnje određenih šipki od nehrđajućeg čelika u Uniji.

(3)

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 23. Privremene uredbe, ispitni postupak subvencioniranja i štete obuhvatio je razdoblje od 1. travnja 2009. do 31. ožujka 2010. („razdoblje ispitnog postupka” ili „RIP”). Ispitivanje kretanja važnih za procjenu štete obuhvatilo je razdoblje od 2007. do kraja razdoblja ispitnog postupka (razmatrano razdoblje).

(4)

Nakon objave bitnih činjenica i razmatranja na temelju kojih je odlučeno uvesti privremene kompenzacijske mjere (privremena objava), nekoliko zainteresiranih stranaka podnijelo je pisane podneske u kojima su iznijele svoje stavove o privremenim nalazima. Strankama koje su to zatražile dana je mogućnost da budu saslušane. Komisija je nastavila tražiti podatke koje je smatrala potrebnima za svoje konačne nalaze. Usmeni i pisani komentari zainteresiranih stranaka razmatrani su i, prema potrebi, uzeti u obzir.

(5)

Sve su stranke obaviještene o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjeravalo preporučiti uvođenje konačne kompenzacijske pristojbe na uvoz određenih šipki od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije i konačna naplata iznosa osiguranih privremenom pristojbom. Nakon te konačne objave također im je dano razdoblje unutar kojeg su mogle uložiti prigovor.

(6)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču stranaka na koje se postupak odnosi, potvrđuju se uvodne izjave 5. do 22. Privremene uredbe.

(7)

Podsjeća se da je, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 24. Privremene uredbe, „dotični proizvod” definiran kao šipke i profili od nehrđajućeg čelika, hladno obrađeni ili hladno dovršeni bez daljnje obrade, osim šipki i profila, kružnog presjeka, promjera 80 mm ili više, podrijetlom iz Indije, trenutačno uvršten u oznake KN 7222 20 21, 7222 20 29, 7222 20 31, 7222 20 39, 7222 20 81 i 7222 20 89.

(8)

Jedan proizvođač izvoznik iz Indije tvrdio je kako šipke od nehrđajućeg čelika, kružnog presjeka, promjera manjeg od 80 mm, ali izvan granica dozvoljenog odstupanja od H6 do H11 treba isključiti iz ispitnog postupka jer ne potpadaju u opseg proizvoda.

(9)

Ovaj argument je odbačen, jer se opseg proizvoda ne odnosi na dozvoljena odstupanja. Kontrolni broj proizvoda (PCN) u upitniku ne sadrži polje za dozvoljena odstupanja ograničena na raspon od H6 do H11, nego služi samo za usporedbu i nema obvezujuće posljedice za proizvod nad kojim se provodi ispitni postupak. Stoga se zaključuje da proizvode izvan raspona dozvoljenog odstupanja od H6 do H11 ne treba isključiti.

(10)

Treba napomenuti da su za izračun privremenih marža subvencije i štete u obzir uzeti proizvodi izvan raspona dozvoljenog odstupanja od H6 do H11.

(11)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču istovjetnog proizvoda, potvrđuje se uvodna izjava 25. Privremene uredbe.

(12)

U uvodnoj izjavi 26. Privremene uredbe upućuje se na sljedeće programe koji navodno uključuju dodjeljivanje subvencija:

(13)

Industrija Unije postavila je pitanje je li Komisija propustila uzeti u obzir brojne programe subvencija i stoga smatrala da su subvencije, za koje je utvrđeno da su ih primili indijski proizvođači, podcijenjene.

(14)

Kao odgovor na to treba napomenuti da je pritužba sadržavala veliki broj nacionalnih i lokalnih programa subvencija koji su uključeni u upitnik proizvođačima izvoznicima u Indiji i koje je Komisija ispitala. Međutim, samo je za programe navedene u gornjoj uvodnoj izjavi 12. utvrđeno da su ispitani proizvođači izvoznici iz uzorka primili subvencije.

(15)

Industrija Unije također je tvrdila da su nalazi Komisije u suprotnosti s nalazom Ministarstva trgovine SAD-a u nedavnom kompenzacijskom postupku o izvozu određenog čelika iz Indije kada su utvrđene puno veće subvencije. Međutim, treba napomenuti da se ovaj nalaz odnosi na drugi proizvod i obuhvaća drugo razdoblje ispitnog postupka. Stoga se ovaj argument odbacuje.

(16)

Budući da nije bilo nikakvih drugih komentara, potvrđuju se uvodne izjave 26. do 28. Privremene uredbe.

(17)

Nekoliko stranaka je tvrdilo da DEPBS ne bi trebalo smatrati subvencijom protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, jer je svrha programa prebijanje uvoznih carina. Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 38. Privremene uredbe, ovaj program ne može se smatrati dozvoljenim sustavom povrata carine ili sustavom povrata kao zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. Osnovne uredbe, jer nije u skladu s pravilima utvrđenima u Prilogu I. točki i., Prilogu II. (definicije i pravila za povrat) i Prilogu III. (definicije i pravila za povrat kao zamjenu) Osnovnoj uredbi. Osobito, izvoznik nema obvezu doista koristiti robu uvezenu bez carine u proizvodnom postupku, a iznos kredita ne računa se u odnosu na stvarno iskorištene ulazne materijale. Osim toga, nema sustava ni postupka na snazi koji bi potvrdili koji se ulazni materijali koriste u proizvodnom postupku izvoznog proizvoda ili je li došlo do prekomjernog plaćanja uvoznih carina u smislu točke i. Priloga I. i Priloga II. i III. Osnovnoj uredbi. Konačno, izvoznik ispunjava uvjete za povlastice DEPBS-a bez obzira uvozi li uopće bilo kakve ulazne materijale ili ne. Da bi dobio povlasticu, dovoljno je da izvoznik jednostavno izvozi robu bez dokazivanja da su svi ulazni materijali bili uvezeni. Stoga čak i izvoznici, koji sve svoje ulazne materijale nabavljaju lokalno i ne uvoze robu koja bi se mogla koristiti kao ulazni materijal, još uvijek imaju pravo na povlastice DEPBS-a. Stoga se ovi argumenti odbacuju.

(18)

U slučaju prodaje dozvole za DEPBS, jedna je stranka tvrdila da je stvarna prodajna cijena bila ispod vrijednosti dozvole te da je stoga povlastica bila manja. U tom pogledu, treba napomenuti da je povlastica na temelju ovog programa izračunata na temelju iznosa kredita dodijeljenog u dozvoli bez obzira je li dozvola korištena za prebijanje uvoznih carina ili je dozvola stvarno prodana. Smatra se da je svaka prodaja dozvole po cijeni manjoj od nominalne cijene čista komercijalna odluka koja ne mijenja iznos povlastice primljene na temelju ovog programa. Stoga se ovaj argument odbacuje.

(19)

Jedna je stranka, nadalje, tvrdila da čak i kad bi se DEPBS smatrao programom protiv kojeg se mogu uvesti kompenzacijske mjere, povlastica primljena na temelju programa ne bi se trebala temeljiti na izvoznoj vrijednosti, nego na stvarnom korištenju dozvole za DEPBS. U tom pogledu treba podsjetiti da se u skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 5. Osnovne uredbe, iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere računao prema povlastici koja je dodijeljena primatelju, za koju je utvrđeno da postoji tijekom razdoblja ispitnog postupka. U tom smislu, smatralo se da je povlastica dodijeljena primatelju u vrijeme kada je obavljen izvozni posao prema ovom programu. U tom trenutku, Vlada Indije obvezna je odustati od naplate carine, što predstavlja financijski doprinos u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke i. Osnovne uredbe. Kada carinska tijela izdaju izvoznu otpremnicu u kojoj je, među ostalim, naveden iznos kredita DEPBS-a koji se treba odobriti za taj izvozni posao, Vlada Indije ne može više odlučivati o dodjeljivanju kredita DEPBS-a. Na temelju činjenice da je trgovačko društvo svjesno da će primiti subvenciju na temelju DEPBS-a, to trgovačko društvo je u prednosti, jer može uračunati subvencije nudeći niže cijene. Za dodjelu povlastice odlučujući je trenutak izvoza, a ne naknadno korištenje, jer izvoznik kojem je već dodijeljeno takvo pravo ima bolji financijski položaj. Stoga se ova tvrdnja odbacuje.

(20)

Budući da nije bilo nikakvih drugih komentara koji se tiču ovog programa, potvrđuju se uvodne izjave 29. do 41. Privremene uredbe.

(21)

Jedna je stranka tvrdila da se AAS treba smatrati sustavom povrata carine, jer se uvezeni materijali koriste za proizvodnju izvozne robe. Kao odgovor na ovaj argument, u uvodnoj izjavi 54. Privremene uredbe objašnjeno je da se potprogram korišten u ovom slučaju ne može smatrati dozvoljenim sustavom povrata carine ili sustavom povrata kao zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. Osnovne uredbe. On nije u skladu s pravilima navedenima u Prilogu I. podtočki i., Prilogu II. (definicije i pravila za povrat) i Prilogu III. (definicije i pravila za povrat kao zamjenu) Osnovnoj uredbi. Vlada Indije nije učinkovito primjenjivala sustav ili postupak provjere kako bi potvrdila jesu li i u kojem iznosu ulazni materijali potrošeni u proizvodnji izvoznog proizvoda (Prilog II. poglavlje II. članak 4. Osnovnoj uredbi i, u slučaju programa povrata kao zamjene, Prilog III. poglavlje II. članak 2. Osnovnoj uredbi). Također se smatra da standardne ulazno-izlazne norme (SION) za dotični proizvod nisu bile dostatno precizne i da se same ne mogu smatrati sustavom provjere stvarne potrošnje, jer oblik tih standardnih normi ne omogućuje vladi Indije da dovoljno precizno provjeri iznos ulaznih materijala potrošen u proizvodnji za izvoz. Osim toga, Vlada Indije nije provela daljnje ispitivanje na temelju stvarnih ulaznih materijala koji se koriste, iako bi to obično trebalo provesti ako nema učinkovito primijenjenog sustava provjere (Prilog II. poglavlje II. članak 5. i Prilog III. poglavlje II. članak 3. Osnovnoj uredbi). Ovaj potprogram je stoga podložan uvođenju kompenzacijskih mjera i tvrdnja se odbacuje.

(22)

S obzirom na izračun iznosa subvencije, i suprotno podnesku jedne stranke, korist iz AAS-a koja je ostvarena na drukčiji način, a ne na temelju dotičnog proizvoda, trebala se razmotriti kod utvrđivanja iznosa koristi protiv koje se može uvesti kompenzacijska mjera. Na temelju AAS-a ne postoji nikakva obveza koja ograničava korištenje povlastice za uvoz ulaznog materijala bez carine vezanog za konkretni proizvod. Stoga dotični proizvod može koristiti sve ostvarene povlastice na temelju AAS-a.

(23)

Budući da nije bilo nikakvih drugih komentara koji se tiču ovog programa, potvrđuju se uvodne izjave 42. do 58. Privremene uredbe.

(24)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču ovog programa, potvrđuje se uvodna izjava 59. Privremene uredbe.

(25)

Prije rješavanja nekoliko komentara trgovačkog društva u uzorku koji je imao status EOU-a, treba podsjetiti da je najvažnija obveza EOU-a, kao što se navodi u politici FT-a 2004.-2009. i politici FT-a 2009.-2014., ostvarivanje neto zarade od promjene deviznog tečaja (NFE), tj. u referentnom razdoblju (5 godina) ukupna vrijednost izvoza mora biti viša od ukupne vrijednosti uvezene robe. Sva poduzeća koja se načelno obvezuju izvoziti svu svoju proizvodnju robe ili usluga mogu se uključiti u EOUS.

(26)

Za uzvrat, izvozno orijentirane jedinice imaju pravo na veliki broj koncesija navedenih u uvodnoj izjavi 66. Privremene uredbe. One de iure zavise od ostvarenog izvoza te se stoga smatraju specifičnima i podložnima uvođenju kompenzacijskih mjera na temelju članka 4. stavka 4. prvog podstavka točke (a) Osnovne uredbe. Cilj izvoza EOU-a, kako je navedeno u poglavlju 6.1. politike FT-a 2009.-2014., jest conditio sine qua non za dobivanje subvencija.

(27)

Sva izuzeća koja EOU uživa de iure zavise od ostvarenog izvoza. EOUS se ne može smatrati dozvoljenim sustavom povrata carina ili sustavom povrata kao zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. Osnovne uredbe. On nije u skladu sa strogim pravilima navedenima u Prilogu I. točkama (H) i i., Prilogu II. (definicije i pravila za povrat) i Prilogu III. (definicije i pravila za povrat kao zamjenu) Osnovnoj uredbi.

(28)

Osim toga, nije potvrđeno da Vlada Indije ima učinkoviti sustav ili postupak provjere na snazi kojim bi se potvrdilo jesu li i u kojoj količini ulazni materijali koji su nabavljeni bez carina i/ili poreza na promet iskorišteni u proizvodnji izvoznog proizvoda (Prilog II. poglavlje II. članak 4. Osnovnoj uredbi i, u slučaju programâ povrata kao zamjene, Prilog III. poglavlje II. članak 2. Osnovnoj uredbi). Sustav provjere koji je na snazi prati obvezu neto zarade od promjene deviznog tečaja (NFE), a ne potrošnju uvoza u odnosu na proizvodnju izvezene robe.

(29)

Prema mišljenju stranke sa statusom EOU-a, mogućnost uvođenja kompenzacijske mjere protiv bilo koje povlastice koristi ovisi o dva uvjeta: i. nedostatka sustava provjere; i ii. postojanja pretjeranog otpusta. Kao odgovor na ovo, treba napomenuti da je važno za vladu Indije da pokaže da je uspostavila odgovarajući sustav provjere kako bi se odredilo koji su ulazni materijali korišteni u proizvodnom postupku i u kojem iznosu. Nedostatak odgovarajućeg sustava provjere rješavat će se u nastavku teksta. Pitanje pretjeranog otpusta važno je samo u slučaju kada se određuje da je program, u ovom slučaju EOUS, bona fide program povrata carine koji ispunjava uvjete Priloga I., II. i III. Osnovnoj uredbi. Kako je već objašnjeno u gornjoj uvodnoj izjavi 27., EOUS se ne može smatrati dozvoljenim sustavom povrata carina ili sustavom povrata kao zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. Osnovne uredbe.

(30)

Stranka je dalje naglasila da je EOU sustav koji omogućava uvoz sirovina bez carine za izvoz konačne robe. Stranka je tvrdila da se sustav EOU-a može izjednačiti s posebnim carinskim postupkom olakšice za unutarnju preradu, a ne povratom carine. Tvrdila je da, bez obzira je li ishod ta dva sustava teoretski isti (izvoz robe koja uključuje sirovine za koje se odustalo od naplate carine na uvoz), među njima postoje značajne razlike. Kao potporu tvrdnji, stranka je tvrdila da u sustavu povrata carine, izvoznik ima pravo tražiti povrat carina za sirovine ugrađene u konačnu robu. U sustavu unutarnje prerade, izvoznik je izuzet od svih uvoznih carina, ali nema pravnu obvezu platiti pristojbe za bilo koju konačnu robu prodanu u zemlji. Stranka je tvrdila da na temelju potonjeg sustava ne može postojati nikakav pretjerani otpust.

(31)

Kao odgovor na ovo, prije svega treba napomenuti da se samo u slučajevima kada postoji sustav provjere s ciljem praćenja potrošnje uvoza u odnosu na proizvodnju izvozne robe, može utvrditi je li došlo do prekomjernog plaćanja. Što se tiče tvrdnje stranke da EOU nije program povrata carine, treba napomenuti da bilješka 2. Priloga I. Osnovnoj uredbi jasno propisuje da za potrebe Osnovne uredbe „otpust ili povrat” uključuje potpuno ili djelomično izuzeće ili odgodu uvoznih naknada. Treba biti jasno da je osnovni koncept koji se primjenjuje na programe povrata ili izuzeća od carine isti, tj. da se uvozne carine na uvoz sirovina niti plaćaju niti vraćaju pod uvjetom da se takve sirovine koriste za proizvodnju proizvoda koji se naknadno izvoze. Naposljetku, treba biti jasno da, kako bi se odredilo treba li EOUS smatrati bona fide programom povrata carine, on mora ispunjavati uvjete Priloga I., II. i III. Osnovnoj uredbi.

(32)

Stranka je dalje tvrdila da EOU podliježe odgovarajućem sustavu provjere te daljnjim mjerama provjere u vezi i sa svojim izvozom i domaćom prodajom. Tvrdila je da za utvrđivanje prava i postupaka za EOU nisu važni samo politika vanjske trgovine (FTP) i Priručnik o postupcima (HOP). Također bi trebalo ispitati postoje li ostali indijski zakoni i propisi kojima se uspostavlja opravdani i učinkoviti sustav provjere. Kao potporu svojoj tvrdnji, stranka je tvrdila da je, u skladu s odjeljkom 6.10.1 HOP-a, pravno obvezna voditi odgovarajuće financijske izvještaje i arhivirati digitalno potpisana tromjesečna i godišnja izvješća o napretku koja se odnose na uvoz, domaću kupnju, izvoz i domaću prodaju. Stranka je nadalje tvrdila da je, u skladu sa Središnjim zakonom o trošarinama iz 1944., u slučaju domaće prodaje, pravno obvezna izdati porezni račun na kojem su, na primjer, jasno naznačeni porezi koje treba platiti. Središnjim zakonom o trošarinama, također, su utvrđeni mjesečni zahtjevi u skladu s kojima stranka mora tijelima dostaviti sve pojedinosti o svojoj domaćoj prodaji. Također, na temelju Zakona o trgovačkim društvima iz 1956. i primjenjivih računovodstvenih norma, stranka je pravno obvezna dostaviti podrobne podatke o uvozu i domaćoj nabavi, kao i izvozu i domaćoj prodaji u svojim revidiranim financijskim izvještajima.

(33)

Kao odgovor na to, ne osporava se da Zakon o trgovačkim društvima može predvidjeti okvir za računovodstvene norme u Indiji. Međutim, kad se procjenjuje mogućnost kompenzacije EOU-a, važno je pitanje je li Vlada Indije uspostavila sustav koji može potvrditi jesu li i u kojem iznosu ulazni materijali oslobođeni carine ili poreza korišteni u proizvodnji izvozne robe.

(34)

Zahtjevi na temelju Središnjeg zakona o trošarinama služe potpuno drukčijoj svrsi, tj. osiguranju da se primjenjivi porezi plate u slučaju prodaje na domaćem tržištu u Indiji. On ne provjerava materijale uvezene bez carine i ne kontrolira vezu između neocarinjenih ulaznih materijala i nastalih izvoznih proizvoda kako bi odgovarali programima povrata carine.

(35)

U pogledu daljnjih uvedenih mjera provjere treba podsjetiti, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 69. Privremene uredbe, da EOU ni u kojem trenutku nije obvezan povezivati svaku uvoznu pošiljku s odredištem odgovarajućeg proizvoda koji nastaje. Međutim, samo takav nadzor pošiljaka bi indijskim vlastima osigurao dostatne podatke o krajnjem odredištu ulaznih materijala kako bi se učinkovito provjerilo da izuzeća od carine/poreza na promet ne premašuju ulazne materijale za izvoznu proizvodnju.

(36)

Slijedom toga, unatoč pažljivom razmatranju podneska ove stranke, potvrđeno je da Vlada Indije nema učinkovit sustav ili postupak provjere na snazi kojim bi se potvrdilo jesu li i u kojem iznosu ulazni materijali koji su nabavljeni bez carine i/ili poreza na promet iskorišteni u proizvodnji izvoznog proizvoda (Prilog II. poglavlje II. članak 4. Osnovnoj uredbi i, u slučaju programâ povrata kao zamjene, Prilog III. poglavlje II. članak 2. Osnovnoj uredbi). Osim toga, Vlada Indije nije provela daljnje ispitivanje na temelju stvarno korištenih ulaznih materijala, iako bi se to obično moralo napraviti ako nema učinkovitog sustava provjere (Prilog II. poglavlje II. članak 5. i Prilog III. poglavlje II. članak 3. Osnovnoj uredbi). Nadalje, Vlada Indije nije dokazala da nije bilo pretjeranog otpusta.

(37)

Stranka je tvrdila da je za potrebe izračuna subvencije Komisija trebala u obzir uzeti carine plaćene za domaću prodaju gotovih proizvoda. Kao odgovor na ovaj argument, treba napomenuti da, iako je svrha uspostavljanja jedinice EOU-a ostvariti neto zaradu od promjene deviznog tečaja (NFE), jedinica EOU-a ima mogućnost prodati dio svoje proizvodnje na domaćem tržištu. Na temelju EOUS-a, s robom se postupa kao s uvezenom robom iako treba platiti samo koncesijsku pristojbu od 50 %. Kao takav, EOU nije u drugačijoj situaciji od ostalih trgovačkih društava koja posluju na domaćem tržištu, tj. primjenjive carine/porezi trebali bi se platiti na kupljenu robu. U tom kontekstu, treba biti jasno da odluka vlade Indije o oporezivanju robe za potrošnju na domaćem tržištu ne znači da izuzeće EOU-a od uvoznih carina i povrat poreza na promet nije povlastica u odnosu na izvoznu prodaju dotičnog proizvoda. Nadalje, prodaja na domaćem tržištu ne utječe na općenitiju ocjenu o postojanju odgovarajućeg sustava provjere.

(38)

Stranka je, također, tvrdila da Komisija koristi pogrešni nazivnik pri izračunu iznosa subvencije. Tvrdila je da je ispravni nazivnik ukupni promet od prodaje, a ne promet od izvozne prodaje. Ovu tvrdnju treba odbaciti. U skladu s člankom 7. stavkom 2. Osnovne uredbe, iznos subvencije (brojnik) izračunan na temelju programa dodijeljen je prema ukupnom izvoznom prometu tijekom RIP-a kao primjereni nazivnik, jer subvencija zavisi od ostvarenog izvoza. Mogućnost EOU-a da proda dio svoje proizvodnje na domaćem tržištu ne mijenja činjenicu da EOUS ima jasan izvozni cilj.

(39)

Konačno, stranka je tvrdila da korist dodijeljena trgovačkom društvu treba biti jednaka troškovima kredita od čije je naplate Vlada Indije odustala između trenutka uvoza sirovina i izvoza gotovih šipki od nehrđajućeg čelika iz Indije. Kao potporu svojoj tvrdnji, stranka je uputila na nedavni privremeni nalaz američkog Ministarstva trgovine pri antisubvencijskoj reviziji novog prijevoznika kada su se neplaćene carine smatrale beskamatnim zajmom trgovačkom društvu u trenutku uvoza. Kao odgovor na to, napominje se da Komisija nije vezana nikakvom metodologijom izračuna koju primjenjuje američko Ministarstvo trgovine, nego odredbama Osnovne uredbe. U ovom slučaju, korištena metodologija izračuna objašnjena je u uvodnim izjavama 75. i 76. Privremene uredbe. U svakom slučaju, ovaj argument bio bi valjan kad bi se carine samo odgodile (napomena 3. Priloga I. Osnovnoj uredbi), a ne izuzele, kao što je slučaj ovdje.

(40)

Zbog gore navedenog, potvrđuju se uvodne izjave 60. do 77. Privremene uredbe.

(41)

Jedna je stranka potvrdila da je primila povlašteni kredit za svoj izvoz, ali je tvrdila da je ta stopa bila značajno viša od prevladavajućih kreditnih stopa u EU-u te se stoga ne može smatrati kao povlastica.

(42)

Kao odgovor na to, treba napomenuti da je iznos subvencije izračunan na temelju razlike između kamata plaćenih za kredite za izvoz i iznosa koji bi se platio za redovne komercijalne kredite koje koristi dotično trgovačko društvo u Indiji. U tom slučaju, domaći prag je korišten za izračun iznosa subvencije. Stoga se ovaj argument odbacuje.

(43)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču ovog programa, potvrđuju se uvodne izjave 78. do 86. Privremene uredbe.

(44)

Iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, u skladu s odredbama Osnovne uredbe, izražen ad valorem, iznosi između 3,3 % i 4,3 %. Budući da je na istoj razini kao što je određeno u uvodnoj izjavi 87. Privremene uredbe, ta uvodna izjava se potvrđuje.

(45)

Metodologija za utvrđivanje marže subvencije za trgovačka društva koja surađuju, a koja nisu uključena u uzorak, određena je u uvodnoj izjavi 88. Privremene uredbe. U skladu s člankom 15. stavkom 3. Osnovne uredbe, marža subvencije za trgovačka društva koja surađuju, a nisu uključena u uzorak, izračunata na temelju ponderirane prosječne marže subvencije utvrđene za trgovačka društva iz uzorka koja surađuju, iznosi 4,0 %. Stoga se uvodna izjava 88. Privremene uredbe potvrđuje.

(46)

Osnova za utvrđivanje marže subvencije na razini zemlje određena je u uvodnoj izjavi 89. Privremene uredbe. Budući da nije bilo nikakvih komentara u tom pogledu, potvrđuje se uvodna izjava 89. Privremene uredbe.

(47)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču industrije Unije, potvrđuju se uvodne izjave 90. do 93. Privremene uredbe.

(48)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču štete, potvrđuju se uvodne izjave 94. do 122. Privremene uredbe.

(49)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču uzročnosti, potvrđuju se uvodne izjave 123. do 136. Privremene uredbe.

(50)

Budući da nije bilo nikakvih komentara koji se tiču interesa Unije, potvrđuju se zaključci u uvodnim izjavama 137. do 148. Privremene uredbe.

(51)

Jedna je stranka tvrdila da prosječna profitna marža prije oporezivanja od 9,5 % koja se temelji na stanju iz 2007., korištena za izračun neštetne cijene za utvrđivanje marže štete, nije bila reprezentativna za dugoročnu profitnu maržu industrije prije oporezivanja. Tvrdilo se da je godina, na temelju koje je izračunata ta dobit, iznimna godina i da bi godine 2005.-2006. bile reprezentativnije, jer su to bile uobičajene poslovne godine s profitnim maržama između 4 i 6 %.

(52)

Ciljna dobit korištena u privremenoj fazi temeljila se na ponderiranoj prosječnoj profitnoj marži koju su 2007. ostvarili proizvođači iz Unije uključeni u uzorak. Ova se godina smatrala najbližom reprezentativnom godinom kada proizvođači iz Unije nisu pretrpjeli štetno subvencioniranje. Komentar se stoga odbacuje, a profitna marža korištena u privremenoj fazi potvrđuje.

(53)

Budući da nije bilo nikakvih drugih komentara koji se tiču razine uklanjanja štete, potvrđuju se uvodne izjave 149. do 153. Privremene uredbe.

(54)

Potvrđuje se metodologija korištena u Privremenoj uredbi.

(55)

Zbog gore navedenog i u skladu s člankom 15. stavkom 1. Osnovne uredbe, konačnu kompenzacijsku pristojbu treba uvesti na razini koja je dostatna za uklanjanje štete koju je prouzročio subvencionirani uvoz ne prelazeći utvrđenu maržu subvencije.

(56)

Na temelju gore navedenog, stope kompenzacijske pristojbe utvrđene su usporedbom marža za uklanjanje štete i marža subvencije. Stoga predložene stope kompenzacijske pristojbe iznose kako slijedi:

(57)

Pojedinačne stope kompenzacijske pristojbe za svako trgovačko društvo određene u ovoj Uredbi utvrđene su na temelju nalaza ovog ispitnog postupka. Stoga one odražavaju stanje utvrđeno tijekom tog ispitnog postupka u pogledu tih trgovačkih društava. Te stope carine (za razliku od carina na razini zemlje koje se primjenjuju na „sva ostala trgovačka društva”) isključivo se primjenjuju na uvoz proizvoda podrijetlom iz Indije koje su proizvela ta trgovačka društva, a tako i navedeni specifični pravni subjekti. Uvezeni proizvod koji proizvodi neko drugo trgovačko društvo koje se ne spominje posebno u izvršnom dijelu ove Uredbe, uključujući subjekte povezane s onima koji se posebno spominju, ne mogu se okoristiti tim stopama i podložni su stopi carine koja se primjenjuje na „sva ostala trgovačka društva”.

(58)

Svaki zahtjev kojim se traži primjena pojedinačnih stopa kompenzacijskih pristojbi (npr. nakon promjene naziva subjekta ili nakon osnivanja novog proizvodnog ili prodajnog tijela) upućuje se Komisiji (5) odmah sa svim odgovarajućim podacima, posebno o promjenama djelatnosti trgovačkog društva u vezi s proizvodnjom, domaćom i izvoznom prodajom povezanom s, na primjer, takvom promjenom naziva ili takvom promjenom proizvodnog ili prodajnog tijela. Prema potrebi, Uredba će se na odgovarajući način izmijeniti tako što će se ažurirati popis trgovačkih društava koja imaju koristi od pojedinačnih stopa carine.

(59)

U pogledu visine utvrđenih marža subvencije i zbog razine štete koju je pretrpjela industrija Unije, smatra se potrebnim osigurati iznose putem konačne naplate privremene kompenzacijske pristojbe, uvedene privremenom Uredbom,