32006L0112

DIREKTIVA VIJEĆA 2006/112/EZ

od 28. studenoga 2006.

o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 93.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

uzimajući u obzir Mišljenje Europskog parlamenta,

uzimajući u obzir Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora,

budući da:

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

SADRŽAJ

PRILOG XI.

GLAVA I.

PREDMET I PODRUČJE PRIMJENE

Članak 1.

1.   Ovom se Direktivom utvrđuje zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost (PDV).

2.   Načelo zajedničkog sustava PDV-a podrazumijeva primjenu na robu i usluge općeg poreza na potrošnju koji je točno razmjeran cijeni roba i usluga, bez obzira na broj transakcija koje se odvijaju u postupku proizvodnje i distribucije prije faze u kojoj se porez obračunava.

Pri svakoj transakciji se PDV, izračunat na temelju cijene robe ili usluga po stopi koja se primjenjuje na takvu robu ili usluge, obračunava po odbitku iznosa PDV-a koji otpada izravno na pojedine troškovne komponente.

Zajednički sustav PDV-a primjenjuje se do i uključujući razinu maloprodaje.

Članak 2.

1.   Sljedeće transakcije podliježu PDV-u:

3.   „Proizvodi koji podliježu trošarinama” uključuju energente, alkohol i alkoholna pića i prerađeni duhan u skladu s njihovim definicijama u važećem zakonodavstvu Zajednice, ali ne i plin koji se isporučuje putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električna energija.

Članak 3.

1.   Iznimno od odredaba članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i., sljedeće transakcije ne podliježu PDV-u:

2.   Točka (b) stavka 1. primjenjuje se jedino ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Prag koji služi kao referentna vrijednost sastoji se od ukupne vrijednosti, bez PDV-a koji se mora platiti ili koji je plaćen u državi članici iz koje je krenula otprema ili prijevoz robe, stjecanja robe unutar Zajednice iz točke (b) stavka 1.

3.   Države članice daju poreznim obveznicima i pravnim osobama koje nisu porezni obveznici a koji ispunjavaju uvjete u smislu točke (b) stavka 1. pravo da se odluče za opći režim iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i.

Države članice utvrđuju detaljna pravila za korištenje prava na odlučivanje iz prvog podstavka, koja u svakom slučaju moraju pokrivati razdoblje od dvije kalendarske godine.

Članak 4.

Uz transakcije iz članka 3., sljedeće transakcije ne podliježu PDV-u:

GLAVA II.

TERITORIJALNO PODRUČJE PRIMJENE

Članak 5.

Za potrebe primjene ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

Članak 6.

1.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće teritorije koje čine dio carinskog područja Zajednice:

2.   Ova Direktiva ne primjenjuje se na sljedeće teritorije koji ne čine dio carinskog područja Zajednice:

Članak 7.

1.   S obzirom na konvencije i ugovore koji su sklopljeni s Francuskom, Ujedinjenom Kraljevinom i Ciprom, Kneževina Monako, Otok Man i suverene vojne baze Ujedinjene Kraljevine Akrotiri i Dhekelia ne smatraju se, u smislu primjene ove Direktive, trećim zemljama.

2.   Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kojim se osigurava da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Kneževini Monako postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Francuskoj, da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Otoku Manu postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Ujedinjenoj Kraljevini i da se s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene suverenim vojnim bazama Ujedinjene Kraljevine Akrotiri i Dhekelia postupa kao s transakcijama koje potječu iz ili su namijenjene Cipru.

Članak 8.

Ako Komisija smatra da odredbe utvrđene u člancima 6. i 7. više nemaju opravdanja, posebno u smislu lojalne konkurencije ili vlastitih sredstava, ona Vijeću upućuje primjerene prijedloge.

GLAVA III.

POREZNI OBVEZNICI

Članak 9.

1.   „Porezni obveznik” znači svaka osoba koja samostalno provodi gospodarsku aktivnost na bilo kojem mjestu, bez obzira na svrhu ili rezultate te aktivnosti.

Sve aktivnosti proizvođača, trgovaca ili osoba koje pružaju usluge, uključujući rudarstvo i poljoprivredne aktivnosti i aktivnosti samostalnih profesija, smatraju se „gospodarskom aktivnošću”. Korištenje materijalne ili nematerijalne imovine radi ostvarivanja prihoda, na kontinuiranoj osnovi, posebno se smatra gospodarskom aktivnošću.

2.   Uz osobe navedene u stavku 1., svaka osoba koja, na povremenoj osnovi, isporučuje novo prijevozno sredstvo, koje kupcu otprema ili prevozi prodavatelj ili kupac ili se ono otprema ili prevozi u ime prodavatelja ili kupca na odredište izvan teritorija određene države članice no unutar teritorija Zajednice, smatra se poreznim obveznikom.

Članak 10.

Uvjetom iz članka 9. stavka 1. koji govori da se gospodarska aktivnost mora provoditi „samostalno”, isključuju se iz PDV-a zaposlene i ostale osobe ukoliko su vezane za poslodavca ugovorom o radu ili bilo kojim drugim pravnim vezama kojima se stvara odnos poslodavca i zaposlenika u pogledu uvjeta rada, nagrađivanja i odgovornosti poslodavca.

Članak 11.

Nakon konzultiranja Savjetodavnog odbora za porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu „Odbor za PDV”), sve države članice mogu smatrati kao jedinstvenog poreznog obveznika sve osobe koje imaju poslovni nastan na teritoriju te države članice koje, iako pravno samostalne, su međusobno usko povezane financijskim, gospodarskim i organizacijskim vezama.

Država članica koja se koristi mogućnošću iz prvog stavka može donijeti sve potrebne mjere za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza pomoću ove odredbe.

Članak 12.

1.   Države članice mogu smatrati poreznim obveznikom svaku osobu koja povremeno provodi transakciju koja se odnosi na aktivnosti iz drugog podstavka članka 9. stavka 1. a posebno jednu od sljedećih transakcija:

2.   Za potrebe stavka 1. točke (a), „objekt” označava svaku građevinu koja je pričvršćena za zemlju ili u zemlji.

Države članice mogu utvrditi detaljna pravila za primjenu kriterija iz stavka 1. točke (a) na prenamjenu objekata i mogu odrediti što se podrazumijeva pod „zemljište na kojem je objekt smješten”.

Države članice mogu primijeniti kriterije osim onog koji čini prvo useljenje, poput razdoblja od datuma završetka objekta i datuma prve isporuke ili razdoblja od datuma prvog useljenja i datuma naredne isporuke, pod uvjetom da ta dva razdoblja ne premašuju pet odnosno dvije godine.

3.   Za potrebe stavka 1. točke (b) „građevinsko zemljište” znači svako zemljište, bilo s osnovnom infrastrukturom ili ne, koje države članice definiraju kao takvo.

Članak 13.

1.   Državne, regionalne i lokalne vlasti i ostali subjekti javnog prava ne smatraju se poreznim obveznicima u pogledu aktivnosti ili transakcija u kojima sudjeluju kao javna tijela, čak i u slučaju gdje ubiru davanja, pristojbe, doprinose ili plaćanja vezano uz te aktivnosti ili transakcije.

Međutim, kad sudjeluju u takvim aktivnostima ili transakcijama smatraju se poreznim obveznicima u pogledu onih aktivnosti ili transakcija gdje bi postupanje s njima kao s osobama koje nisu porezni obveznici dovelo do značajnog narušavanja tržišnog natjecanja.

U svakom slučaju, subjekti javnog prava smatraju se poreznim obveznicima u pogledu aktivnosti navedenih u Prilogu I., pod uvjetom da opseg tih aktivnosti nije tako malenog opsega da je zanemariv.

2.   Države članice mogu smatrati aktivnosti, izuzete u skladu s člancima 132., 135., 136., 371., 374. do 377. i člankom 378. stavkom 2., člankom 379. stavkom 2., ili člancima od 380. do 390. u kojima sudjeluju subjekti javnog prava, aktivnostima u kojima ta tijela sudjeluju kao javne vlasti.

GLAVA IV.

OPOREZIVE TRANSAKCIJE

POGLAVLJE 1.

Isporuka robe

Članak 14.

1.   „Isporuka robe” znači prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik.

2.   Uz transakciju iz stavka 1., sljedeće navedeno smatra se isporukom robe:

3.   Države članice mogu predaju određenih građevinskih radova smatrati isporukom robe.

Članak 15.

1.   Električna energija, plin, grijanje, hlađenje i slično smatra se materijalnom imovinom.

2.   Države članice mogu sljedeće navedeno smatrati materijalnom imovinom:

Članak 16.

Situacija kada porezni obveznik koristi robu koja čini dio njegove poslovne imovine za svoje privatne svrhe ili privatne svrhe svojih namještenika, ili kada besplatno raspolaže tom imovinom, ili, općenitije, kada koristi tu robu u svrhe koje nisu njegovo poslovanje, smatra se isporukom robe uz naknadu, ako je PDV na tu robu ili njezine sastavne dijelove bio u cijelosti ili djelomično priznat kao odbitak.

Međutim, korištenje robe za poslovnu namjenu u vidu uzoraka ili darova male vrijednosti, ne smatra se isporukom robe uz naknadu.

Članak 17.

1.   Prijenos robe, koji provodi porezni obveznik, a koja čini dio njegove poslovne imovine, u drugu državu članicu smatra se isporukom robe uz naknadu.

„Prijenos u drugu državu članicu” znači otprema ili prijevoz pokretne materijalne imovine koje izvršava porezni obveznik ili se oni izvršavaju u njegovo ime, u svrhu njegovog poslovanja, na odredište izvan teritorija države članice na kojem je imovina smještena, ali unutar Zajednice.

2.   Otprema ili prijevoz robe u svrhu neke od niže navedenih transakcija ne smatra se prijenosom u drugu državu članicu:

3.   Ako se više ne ispunjava jedan od uvjeta kojim se osigurava prikladnost u skladu sa stavkom 2., roba se smatra prenesenom u drugu državu članicu. U takvim slučajevima se smatra da se prijenos odvija u vrijeme kad taj uvjet više nije zadovoljen.

Članak 18.

Države članice mogu sljedeće navedene transakcije smatrati isporukom robe uz naknadu:

Članak 19.

Države članice mogu smatrati da prijenos, bilo uz naknadu ili ne ili u vidu doprinosa društvu, ukupne imovine ili jednog njezinog dijela, ne čini isporuku robe i da se osobu kojoj je roba prenesena smatra sljednikom prenositelja.

Države članice mogu, u slučajevima kad primatelj ne podliježe u potpunosti porezu, poduzeti mjere potrebne za sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja. One također mogu donijeti sve mjere koje su potrebne za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza na temelju ovog članka.

POGLAVLJE 2.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 20.

„Stjecanje robe unutar Zajednice” znači stjecanje prava na raspolaganje u svojstvu vlasnika pokretnom materijalnom imovinom koju osobi koja stječe robu otprema ili prevozi prodavatelj ili neka druga osoba u njegovo ime ili osoba koja stječe robu, u državi članici osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje.

U slučaju kad je roba koju stječe pravna osoba koja nije porezni obveznik otpremljena ili prevezena iz trećeg teritorija ili iz treće zemlje i kad ju u državu članicu osim one države članice u kojoj otprema ili prijevoz te robe završava uvozi ta pravna osoba koja nije porezni obveznik, roba se smatra otpremljenom ili prevezenom iz države članice uvoza. Ta država članica odobrava uvozniku koji je određen ili se priznaje u skladu s člankom 201. odgovornim za plaćanje PDV-a povrat plaćenog PDV-a na uvoz robe, pod uvjetom da uvoznik utvrdi primjenu PDV-a na njegovo stjecanje u državi članici u kojoj otprema ili prijevoz robe završava.

Članak 21.

Korištenje od strane poreznog obveznika za vlastito poslovanje robe koju je otpremio ili prevezao taj porezni obveznik, ili netko drugi u njegovo ime, iz druge države članice u kojoj je roba proizvedena, izvađena, prerađena, kupljena ili stečena u smislu članka 2. stavka 1. točke (b), ili u koju ju je taj porezni obveznik uvezao za svoje poslovanje, smatra se stjecanjem robe uz naknadu unutar Zajednice.

Članak 22.

Korištenje od strane oružanih snaga države članice Sjevernoatlantskog saveza, za vlastitu upotrebu ili za upotrebu od strane njihovih civilnih zaposlenika, robe koju nisu kupili u skladu s općim pravilima koja uređuju oporezivanje na domaćem tržištu države članice, smatra se stjecanjem robe unutar Zajednice uz naknadu ako uvoz te robe ne bi imao pravo na izuzeće iz točke (h) članka 143.

Članak 23.

Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kojima se osigurava da se transakcija koja je klasificirana kao isporuka robe koju je na njihovom teritoriju izvršio porezni obveznik klasificira kao stjecanje robe unutar Zajednice.

POGLAVLJE 3.

Isporuka usluga

Članak 24.

1.   „Isporuka usluga” znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe.

2.   „Telekomunikacijske usluge” znači usluge koje se odnose na prijenos, odašiljanje ili primanje signala, riječi, slika i zvukova ili informacija bilo koje prirode putem žice, radijskih, optičkih ili ostalih elektromagnetskih sustava, uključujući povezani prijenos ili ustupanje prava na korištenje kapaciteta za takav prijenos, odašiljanje ili prijem, uz uključenje pružanja pristupa svjetskim informacijskim mrežama.

Članak 25.

Isporuka usluga može se sastojati, između ostaloga, od jedne od sljedećih transakcija:

Članak 26.

1.   Svaka od sljedećih transakcija smatra se isporukom usluga uz naknadu:

2.   Države članice mogu odstupiti od odredaba stavka 1. pod uvjetom da to odstupanje ne dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja.

Članak 27.

Radi sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja te nakon konzultiranja Odbora za PDV, države članice mogu smatrati isporukom usluga uz naknadu isporuku usluga koju obavlja porezni obveznik u svrhu svog poslovanja, ako se PDV na takvu uslugu, da je pruža drugi porezni obveznik, ne bi mogao u cijelosti odbiti.

Članak 28.

Kada porezni obveznik koji djeluje u vlastito ime ali za drugu osobu sudjeluje u isporuci usluga, smatrat će se da je sam primio i isporučio te usluge.

Članak 29.

Članak 19. primjenjuje se na jednak način na isporuku usluga.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 30.

„Uvoz robe” znači ulazak u Zajednicu robe koja nije u slobodnom prometu u smislu članka 24. Ugovora.

Uz transakciju iz prvog stavka, ulazak u Zajednicu robe koja je u slobodnom prometu, a koja dolazi iz trećeg teritorija koji čini dio carinskog područja Zajednice, smatra se uvozom robe.

GLAVA V.

MJESTO OPOREZIVIH TRANSAKCIJA

POGLAVLJE 1.

Mjesto isporuke robe

Odjeljak 1.

Isporuka robe bez prijevoza

Članak 31.

U slučaju robe koja se ne otprema ni ne prevozi, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje je roba smještena u trenutku isporuke.

Odjeljak 2.

Isporuka robe s prijevozom

Članak 32.

U slučaju robe koju dobavljač, kupac ili treća osoba otprema ili prevozi, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje je roba smještena u trenutku kad počinje otprema ili prijevoz robe kupcu.

Međutim, ako otprema ili prijevoz robe počinje na trećem teritoriju ili u trećoj zemlji, smatra se da je i mjesto isporuke koju obavlja uvoznik koji je određen ili priznat u skladu s člankom 201. kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a, kao i mjesto svake daljnje isporuke, u državi članici uvoza robe.

Članak 33.

1.   Iznimno od odredaba članka 32., mjestom isporuke robe čiju otpremu ili prijevoz izvršava dobavljač ili netko drugi u njegovo ime iz države članice koja nije ona u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, smatra se mjesto gdje je roba smještena u vrijeme kad otprema ili prijevoz robe kupcu završava, ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti:

2.   Isporučena roba koju dobavljač otprema ili prevozi s trećeg teritorija ili iz treće zemlje i uvozi u državu članicu osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe kupcu završava, smatra se da je otpremljena ili prevezena iz države članice uvoza.

Članak 34.

1.   Pod uvjetom da su zadovoljeni sljedeći uvjeti, članak 33. ne primjenjuje se na isporuke robe koje se u cijelosti otpremaju ili prevoze u istu državu članicu, a ta je država članica ona država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe završava;

2.   Država članica na čijem je teritoriju roba smještena u trenutku kad završava otprema ili prijevoz kupcu, može ograničiti iznos iz stavka 1. na 35 000 EUR ili ekvivalentni iznos u domaćoj valuti, ukoliko ta država članica smatra da bi iznos od 100 000 EUR mogao dovesti do ozbiljnog narušavanja tržišnog natjecanja.

Države članice koje se koriste mogućnošću iz prvog podstavka dužne su poduzeti potrebne mjere za informiranje o tome nadležnih javnih tijela u državi članici u kojoj započinje otprema ili prijevoz robe.

3.   Komisija će što je prije moguće podnijeti Vijeću izvješće o korištenju posebnog praga od 35 000 EUR iz stavka 2., uz navođenje, prema potrebi, primjerenih prijedloga.

4.   Država članica, na čijem je teritoriju roba smještena u vrijeme kad počinje njezina otprema ili njezin prijevoz, dužna je dati onim poreznim obveznicima koji izvršavaju isporuke robe koje zadovoljavaju uvjete iz stavka 1. pravo da odaberu da se mjesto isporuke utvrđuje u skladu s člankom 33.

Dotične države članice utvrđuju detaljna pravila kojima se uređuje pravo odabira iz prvog podstavka, koja u svakom slučaju moraju obuhvaćati razdoblje od dvije kalendarske godine.

Članak 35.

Članci 33. i 34. ne primjenjuju se na isporuke rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, koji su definirani u točkama 1. do 4. članka 311. stavka 1., kao ni na isporuke rabljenih prijevoznih sredstava, u skladu s definicijom iz članka 327. stavka 3., koja podliježu PDV-u u skladu s relevantnim posebnim odredbama.

Članak 36.

Kad se ugradi ili montira roba koju otprema ili prevozi dobavljač, kupac ili treća osoba sa ili bez pokusnog rada, dobavljač, ili netko drugi u njegovo ime, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje se obavlja ugradba ili montaža robe.

Kad se ugradba ili montaža obavlja u državi članici koja nije država članica dobavljača, država članica na čijem se teritoriju obavlja ugradba ili montaža dužna je poduzeti potrebne mjere radi osiguranja izbjegavanja dvostrukog oporezivanja u toj državi članici.

Odjeljak 3.

Isporuka robe na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima

Članak 37.

1.   Prilikom isporuke robe na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima tijekom dijela aktivnosti putničkog prijevoza koja se obavlja unutar Zajednice, mjestom isporuke smatra se točka odlaska u aktivnosti putničkog prijevoza.

2.   Za potrebe stavka 1., „dio aktivnosti putničkog prijevoza koja se obavlja unutar Zajednice” znači dio aktivnosti koji se obavlja bez zaustavljanja izvan Zajednice, između točke odlaska i točke dolaska u putničkom prijevozu.

„Točka odlaska u putničkom prijevozu” znači prva voznim redom planirana točka ukrcaja putnika unutar Zajednice, gdje je primjenjivo, nakon zaustavljanja izvan Zajednice.

„Točka dolaska u putničkom prijevozu” znači zadnja voznim redom planirana točka iskrcaja unutar Zajednice putnika koji su se ukrcali u Zajednici, gdje je primjenjivo, prije zaustavljanja izvan Zajednice.

U slučaju povratne vožnje, povratni dio smatra se posebnom prijevoznom aktivnošću.

3.   Komisija će što je prije moguće dostaviti Vijeću izvješće, uz koje će ako je potrebno priložiti primjerene prijedloge, o mjestu oporezivanja isporuke robe za potrošnju na brodovima, u zrakoplovima i vlakovima i isporuke usluga, uključujući restoranske usluge, za putnike na brodovima, u zrakoplovima ili vlakovima.

Do prihvaćanja prijedloga iz prvog podstavka, države članice mogu izuzeti ili nadalje izuzimati, uz pravo na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi, isporuke robe za potrošnju na brodovima, u zrakoplovima i vlakovima čije se mjesto oporezivanja utvrđuje u skladu sa stavkom 1.

Odjeljak 4.

Isporuka roba putem sustava za distribuciju

Članak 38.

1.   U slučaju isporuke plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina, ili električne energije oporezivom preprodavatelju, mjestom isporuke smatra se mjesto gdje taj oporezivi preprodavatelj ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koju se roba isporučuje, ili, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta.

2.   Za potrebe stavka 1., „oporezivi preprodavatelj”, znači poreznog obveznika čija je osnovna djelatnost u pogledu kupnje plina ili električne energije preprodaja tih proizvoda a čija je vlastita potrošnja tih proizvoda neznatna.

Članak 39.

U slučaju isporuke plina putem sustava za distribuciju prirodnog plina ili električne energije, ukoliko ta isporuka nije obuhvaćena člankom 38., mjestom isporuke smatra se mjesto gdje kupac u stvarnosti koristi i ostvaruje potrošnju robe.

U slučaju gdje cijeli ili dio plina ili električne energije kupac u stvarnosti ne troši, nepotrošena roba smatra se korištenom i potrošenom u mjestu gdje kupac ima sjedište svoje poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koje je izvršena isporuka robe. U odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice smatra se da je kupac iskoristio i potrošio robu u mjestu njegovog stalnog prebivališta ili u mjestu njegovog uobičajenog boravišta.

POGLAVLJE 2.

Mjesto stjecanja robe unutar Zajednice

Članak 40.

Mjestom stjecanja robe unutar Zajednice smatra se ono mjesto gdje završava otprema ili prijevoz robe osobi koja je stječe.

Članak 41.

Ne dovodeći u pitanje članak 40., smatra se da je mjesto stjecanja robe unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i. unutar teritorija države članice koja je izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim je osoba koja stječe robu provela to stjecanje, osim ako osoba koja stječe robu utvrdi da je PDV primijenjen na to stjecanje u skladu s člankom 40.

Ako je PDV primijenjen na stjecanje u skladu s prvim stavkom i nakon toga primijenjen, slijedom članka 40., na stjecanje u državi članici u kojoj otprema ili prijevoz robe završava, oporezivi iznos smanjuje se sukladno tome u državi članici koja je izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim je osoba koja stječe robu provela to stjecanje.

Članak 42.

Prvi stavak članka 41. ne primjenjuje se i smatra se da je PDV primijenjen na stjecanje robe unutar Zajednice u skladu s člankom 40. ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

POGLAVLJE 3.

Mjesto isporuke usluga

Odjeljak 1.

Općenito pravilo

Članak 43.

Mjestom isporuke usluga smatra se mjesto gdje dobavljač ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu iz koje se obavlja isporuka usluga, ili, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta.

Odjeljak 2.

Posebne odredbe

Pododjeljak 1.

Isporuka usluga koju obavljaju posrednici

Članak 44.

Mjesto isporuke usluge koju obavlja posrednik koji djeluje u ime i za račun druge osobe, osim onih iz članaka 50. i 54. i iz članka 56. stavka 1., je mjesto gdje se obavlja isporuka osnovne transakcije u skladu s ovom Direktivom.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one unutar čijeg teritorija se izvršava ta transakcija, smatra se da je mjesto isporuke usluga koje obavlja posrednik na teritoriju države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Pododjeljak 2.

Isporuka usluga povezanih s nepokretnom imovinom

Članak 45.

Mjestom isporuke usluga povezanih s nepokretnom imovinom, uključujući usluge agenata za prodaju nekretnina i stručnjaka u poslovima s nekretninama i usluga za pripremu i koordinaciju građevinskih radova, poput usluga arhitekata i poduzeća koja pružaju usluge izravnog nadzora, smatra se mjesto gdje je dotična imovina smještena.

Pododjeljak 3.

Isporuka prijevoza

Članak 46.

Mjestom isporuke prijevoza osim prijevoza robe unutar Zajednice smatra se mjesto gdje se prijevoz odvija, razmjerno u smislu prijeđenih razdaljina.

Članak 47.

Mjestom isporuke prijevoza robe unutar Zajednice smatra se mjesto odlaska prijevoza.

Međutim, ako se obavlja prijevoz robe unutar Zajednice kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one odlaska prijevoza, smatra se da je mjesto isporuke unutar teritorija države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 48.

„Prijevoz robe unutar Zajednice” znači svaki prijevoz robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritorijima dviju različitih država članica.

„Mjesto odlaska” znači mjesto gdje prijevoz robe u stvarnosti započinje, bez obzira na udaljenost koja se mora prijeći kako bi se stiglo na mjesto gdje je roba smještena.

„Mjesto dolaska” znači mjesto gdje prijevoz robe u stvarnosti završava.

Članak 49.

Prijevoz robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritoriju iste države članice smatra se prijevozom robe unutar Zajednice ako je takav prijevoz izravno povezan s prijevozom robe čije je mjesto odlaska i mjesto dolaska smješteno na teritoriju dviju različitih država članica.

Članak 50.

Mjesto isporuke usluga koju obavlja posrednik koji djeluje u ime i za račun druge osobe, ako posrednik sudjeluje u prijevozu robe unutar Zajednice, je mjesto odlaska prijevoza.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one odlaska prijevoza, smatra se da je mjesto isporuke usluga koju obavlja posrednik unutar teritorija one države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je pružena usluga.

Članak 51.

Države članice ne moraju primjenjivati PDV na onaj dio prijevoza robe unutar Zajednice koji se obavlja u vodama koje ne čine dio teritorija Zajednice.

Pododjeljak 4.

Isporuka kulturnih i sličnih usluga, pomoćnih prijevoznih usluga ili usluga koje se odnose na pokretnu materijalnu imovinu

Članak 52.

Mjesto isporuke sljedećih usluga je mjesto gdje se usluge fizički izvršavaju:

Članak 53.

Odstupajući od odredaba članka 52. točke (b), smatra se da je mjesto isporuke usluga koje uključuju pomoćne aktivnosti u prijevozu robe unutar Zajednice, a koje se isporučuju kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se aktivnosti fizički izvršavaju, na teritoriju države članice koja je izdala kupcu identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 54.

Mjesto isporuke usluga koje izvršava posrednik, koji djeluje u ime i za račun druge osobe, kad posrednik sudjeluje u isporuci usluga koje se sastoje od pomoćnih aktivnosti pri prijevozu robe unutar Zajednice, je mjesto gdje se pomoćne aktivnosti fizički izvršavaju.

Međutim, ako je kupac usluga koje isporučuje posrednik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se pomoćne aktivnosti fizički izvršavaju, smatra se da je mjesto isporuke usluga koje izvršava posrednik unutar teritorija one države članice koja je kupcu izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Članak 55.

Odstupajući od odredaba članka 52. točke (c), smatra se da je mjesto isporuke usluga koje uključuju procjenu pokretne materijalne imovine ili rada na takvoj imovini, a koje se isporučuju kupcima koji su identificirani u svrhu PDV-a u državi članici osim one na čijem teritoriju se usluge fizički izvršavaju, unutar teritorija one države članice koja je kupcu izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim mu je usluga pružena.

Odstupanje iz prvog stavka primjenjuje se samo u slučaju otpreme ili prijevoza robe iz države članice u kojoj su usluge fizički izvršene.

Pododjeljak 5.

Isporuka raznih usluga

Članak 56.

1.   Mjesto isporuke sljedećih usluga kupcima s poslovnim nastanom izvan Zajednice ili poreznim obveznicima s poslovnim nastanom u Zajednici ali ne u istoj zemlji u kojoj je i dobavljač, je mjesto gdje kupac ima sjedište poslovne aktivnosti ili stalnu poslovnu jedinicu za koju se isporuka izvršava ili, u odsustvu takvog mjesta, mjesto njegovog stalnog prebivališta ili mjesto njegovog uobičajenog boravišta;

2.   Kad dobavljač usluge i kupac komuniciraju putem elektroničke pošte, to samo po sebi ne znači da je isporučena usluga elektronički isporučena usluga u smislu točke (k) stavka 1.

3.   Točke (j) i (k) stavka 1. i stavka 2. primjenjuju se do 31. prosinca 2006.

Članak 57.

1.   Kada se usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1. isporučuju osobama koje nisu porezni obveznici a koje imaju poslovni nastan u državi članici, ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili tamo ima stalni poslovni nastan odakle obavlja isporuku usluge, ili koji u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalnog poslovnog nastana ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice, mjesto isporuke je mjesto gdje osoba koja nije porezni obveznik ima poslovni nastan ili gdje ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište.

2.   Stavak 1. primjenjuje se do 31. prosinca 2006.

Pododjeljak 6.

Kriterij stvarne upotrebe i uživanja

Članak 58.

Radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, neoporezivanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, države članice mogu, što se tiče isporuke usluga iz članka 56. stavka 1. i što se tiče najma prijevoznih sredstava:

Međutim, ova odredba ne primjenjuje se na usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1., ako se te usluge pružaju osobama koje nisu porezni obveznici.

Članak 59.

1.   Države članice obvezne su primjenjivati članak 58. točku (b) na telekomunikacijske usluge koje osobama koje nisu porezni obveznici a koje imaju poslovni nastan u državi članici ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, isporučuje porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili tamo ima stalnu poslovnu jedinicu iz koje obavlja isporuku usluga, ili koji u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalne poslovne jedinice ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice.

2.   Do 31. prosinca 2006. države članice primjenjuju članak 58. točku (b) na usluge radijskog i televizijskog emitiranja, kako su navedene u točki (j) članka 56. stavka 1., koje osobama koje nisu porezni obveznici, a koje imaju poslovni nastan u državi članici ili koje imaju stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, isporučuje porezni obveznik koji ima sjedište poslovne aktivnosti izvan Zajednice ili koji tamo ima stalni poslovni nastan iz kojeg se obavlja isporuka usluga, ili koji, u odsustvu takvog mjesta poslovanja ili stalnog poslovnog nastana, ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište izvan Zajednice.

POGLAVLJE 4.

Mjesto uvoza robe

Članak 60.

Mjesto uvoza robe je država članica na čijem teritoriju se nalazi roba prilikom ulaska u Zajednicu.

Članak 61.

Odstupajući od odredaba članka 60., kada se pri ulasku u Zajednicu roba koja nije u slobodnom optjecaju stavlja u jedan od postupaka ili jednu od situacija iz članka 156., ili u postupak privremenog uvoza uz potpuno izuzeće od uvoznih carina, ili u postupak vanjskog provoza, mjesto uvoza takve robe je država članica na čijem teritoriju roba prestaje biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Isto tako, kada se prilikom ulaska u Zajednicu roba koja je u slobodnom optjecaju stavlja u jedan od postupaka ili jednu od situacija iz članaka 276. i 277., mjesto uvoza robe je država članica na čijem teritoriju roba prestaje biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

GLAVA VI.

OPOREZIVI DOGAĐAJ I OBVEZA OBRAČUNA PDV-a

POGLAVLJE 1.

Opće odredbe

Članak 62.

Za potrebe ove Direktive:

POGLAVLJE 2.

Isporuka robe ili usluga

Članak 63.

Oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju po isporuci robe ili usluga.

Članak 64.

1.   Kada uzrokuje niz izvoda iz računa ili niz plaćanja, isporuka robe, osim one koja se sastoji od najma robe na određeno razdoblje ili prodaje robe s odgodom plaćanja iz točke (b) članka 14. stavka 2., ili isporuka usluga, smatraju se završenim prilikom isteka razdoblja na koja se takvi izvodi iz računa ili plaćanja odnose.

2.   Države članice mogu odrediti da se u određenim slučajevima kontinuirana isporuka robe ili usluga tijekom određenog vremenskog perioda smatra završenom barem u intervalima od godinu dana.

Članak 65.

Kad se provodi plaćanje na račun prije isporuke robe ili usluga, obveza obračuna PDV-a nastaje po primitku plaćanja i na primljeni iznos.

Članak 66.

Odstupajući od odredaba članaka 63., 64. i 65., države članice mogu odrediti da obveza obračuna PDV-a nastaje, vezano uz određene transakcije ili određene kategorije poreznih obveznika, u jednom od sljedećih momenata:

Članak 67.

1.   Kada, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 138., roba koja se otprema ili prevozi u državu članicu osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje a isporučuje se uz izuzeće plaćanja PDV-a ili kada prijenos robe uz izuzeće od plaćanja PDV-a obavlja porezni obveznik za svoje poslovanje, obveza obračuna PDV-a nastaje 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem je nastao oporezivi događaj.

2.   Odstupajući od odredaba stavka 1., obveza obračuna PDV-a nastaje po izdavanju računa, u skladu s člankom 220., ako je taj račun izdan prije 15.-tog dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

POGLAVLJE 3.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 68.

Oporezivi događaj nastaje prilikom stjecanja robe unutar Zajednice.

Smatra se da je izvršeno stjecanje robe unutar Zajednice kad se isporuka slične robe smatra izvršenom unutar teritorija dotične države članice.

Članak 69.

1.   U slučaju stjecanja robe unutar Zajednice, obveza obračuna PDV-a nastaje 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

2.   Odstupajući od odredaba stavka 1., obveza obračuna PDV-a nastaje s izdavanjem računa iz članka 220., ukoliko je taj račun izdan prije 15.-og dana u mjesecu koji slijedi onaj u kojem nastaje oporezivi događaj.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 70.

Oporezivi događaj nastaje i obveza obračuna PDV-a nastupa prilikom uvoza robe.

Članak 71.

1.   Kada se roba prilikom ulaska u Zajednicu stavlja u jedan od postupaka ili situacija iz članaka 156., 276. i 277., ili u postupak privremenog uvoza na koji se primjenjuje potpuno izuzeće od uvozne carine, ili u postupak vanjskog provoza, oporezivi događaj nastaje i nastupa obaveza obračuna PDV-a tek kad roba prestane biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Međutim, kad uvezena roba podliježe carinskim davanjima, prelevmanima ili davanjima koja imaju sličan učinak a koji se primjenjuju u skladu sa zajedničkom politikom, oporezivi događaj nastaje a obveza obračuna PDV-a nastupa kada nastupa oporezivi događaj koji se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.

2.   Kad uvezena roba ne podliježe niti jednom od davanja iz drugog podstavka stavka 1., države članice primjenjuju, u pogledu oporezivog događaja i momenta kad nastupa obveza obračuna PDV-a, važeće odredbe koje uređuju carine.

GLAVA VII.

OPOREZIVI IZNOS

POGLAVLJE 1.

DEFINICIJE

Članak 72.

Za potrebe ove Direktive, „tržišna vrijednost” znači puni iznos koji bi, kako bi dobio predmetnu robu ili usluge na vrijeme, kupac u istoj prodajnoj fazi u kojoj se odvija isporuka robe ili usluga morao platiti, pod uvjetima lojalne konkurencije, neovisnom dobavljaču na teritoriju države članice u kojoj isporuka podliježe plaćanju poreza.

U slučaju kad se ne može utvrditi slična isporuka robe ili usluga, „tržišna vrijednost” znači sljedeće:

POGLAVLJE 2.

Isporuka robe ili usluga

Članak 73.

U pogledu isporuke robe ili usluga, osim onih iz članaka od 74. do 77., oporezivi iznos uključuje sve što čini naknadu koju je dobio ili će dobiti dobavljač u zamjenu za isporuku od kupca ili neke treće strane, uključujući potpore izravno povezane s cijenom isporuke.

Članak 74.

Kada porezni obveznik primjenjuje ili raspolaže robom koja čini dio njegove poslovne imovine ili kad robu zadržava porezni obveznik ili njegovi sljednici kada njegova gospodarska aktivnost prestaje, u skladu s člancima 16. i 18., oporezivi iznos je kupovna cijena predmetne robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene, cijena troška utvrđena u vrijeme kad se odvija primjena, raspolaganje ili zadržavanje.

Članak 75.

U pogledu isporuke usluga, u skladu s člankom 26., kad se roba koja čini dio imovine određenog poslovanja koristi za privatne svrhe ili se usluge pružaju besplatno, oporezivi iznos je puni trošak pružanja usluga za poreznog obveznika.

Članak 76.

U pogledu isporuke roba koja se sastoji od prijenosa u drugu državu članicu, oporezivi iznos je kupovna cijena dotične robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene, cijena troška utvrđena u vrijeme odvijanja prijenosa.

Članak 77.

Kad porezni obveznik obavlja isporuku usluge za vlastito poslovanje, kako je navedeno u članku 27., oporezivi iznos je tržišna vrijednost isporučene usluge.

Članak 78.

Oporezivi iznos uključuje sljedeće čimbenike:

Za potrebe točke (b) prvog stavka, države članice mogu smatrati rashode obuhvaćene posebnim sporazumom popratnim rashodima.

Članak 79.

Oporezivi iznos ne uključuje sljedeće čimbenike:

Porezni obveznik mora dostaviti dokaze stvarnog iznosa troška iz točke (c) prvog stavka i ne može odbiti eventualno zaračunati PDV.

Članak 80.

1.   Radi sprečavanja utaje ili izbjegavanja poreza, države članice mogu u svim sljedećim slučajevima poduzeti mjere kako bi osigurale da u pogledu isporuke robe ili usluga koje uključuju obiteljske ili ostale bliske osobne veze, te upravljačke, vlasničke, članske, financijske ili pravne veze kako ih definiraju države članice, oporezivi iznos bude tržišna vrijednost:

Za potrebe prvog podstavka, pravne veze mogu uključivati odnos između poslodavca i zaposlenika ili obitelji zaposlenika, ili bilo kojih drugih blisko povezanih osoba.

2.   Kada države članice koriste mogućnost predviđenu stavkom 1., one mogu ograničiti kategorije dobavljača ili primatelja na koje se predmetne mjere primjenjuju.

3.   Države članice obavještavaju Odbor za PDV o nacionalnim zakonodavnim mjerama koje se donose slijedom stavka 1. ako se ne radi o mjerama koje je odobrilo Vijeće prije 13. kolovoza 2006. u skladu s člankom 27. stavcima od 1. do 4. Direktive 77/388/EEZ i s kojima se nastavlja u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

Članak 81.

Države članice koje se s 1. siječnjem 1993. nisu koristile mogućnošću iz članka 98. koja se odnosi na primjenu snižene stope mogu, ako se koriste mogućnošću iz članka 89., odrediti da u pogledu isporuke umjetnina, kako je navedeno u članku 103. stavku 2., oporezivi iznos bude jednak dijelu iznosa utvrđenog u skladu s člancima 73., 74., 76., 78. i 79.

Dio iz prvog stavka utvrđuje se na način da takva obveza PDV-a iznosi najmanje 5 % iznosa utvrđenog u skladu s člancima 73., 74., 76., 78. i 79.

Članak 82.

Države članice mogu odrediti da, u pogledu isporuke robe i usluga, oporezivi iznos mora uključiti vrijednost izuzetog investicijskog zlata u smislu članka 346. koje je osigurao kupac kao temelj za obradu i koje kao posljedica toga gubi svoj status investicijskog zlata izuzetog iz obveze PDV-a prilikom isporuke takve robe i usluga. Vrijednost koja se primjenjuje je tržišna vrijednost investicijskog zlata i vrijeme isporuke te robe i usluga.

POGLAVLJE 3.

Stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 83.

U pogledu stjecanja robe unutar Zajednice, oporezivi iznos utvrđuje se na osnovu istih čimbenika koji se koriste u skladu s poglavljem 2. za utvrđivanje oporezivog iznosa za isporuku iste robe na teritoriju dotične države članice. U slučaju transakcija koje se trebaju smatrati stjecanjem robe unutar Zajednice, iz članaka 21. i 22., oporezivi iznos je kupovna cijena dotične robe ili slične robe ili, u odsustvu kupovne cijene cijena troška, koja se utvrđuje u vrijeme isporuke.

Članak 84.

1.   Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se trošarina koju treba platiti ili koju je platila osoba koja unutar Zajednice stječe proizvod koji podliježe plaćanju trošarina, uključi u oporezivi iznos u skladu s točkom (a) prvog stavka članka 78.

2.   Kada, nakon što je izvršeno stjecanje robe unutar Zajednice, osoba koja stječe robu dobiva povrat trošarine plaćene u državi članici u kojoj počinje otprema ili prijevoz robe, oporezivi iznos smanjuje se za taj odgovarajući iznos u državi članici na čijem teritoriju je izvršeno stjecanje.

POGLAVLJE 4.

Uvoz robe

Članak 85.

U pogledu uvoza robe, oporezivi iznos je vrijednost u carinske svrhe, koja se utvrđuje u skladu s važećim odredbama Zajednice.

Članak 86.

1.   Oporezivi iznos uključuje sljedeće čimbenike, ukoliko oni nisu već uključeni:

2.   Za potrebe točke (b) stavka 1., „prvo mjesto odredišta” znači mjesto navedeno na tovarnom listu ili bilo kojem drugom dokumentu pod kojim se roba uvozi u državu članicu uvoza. Ako nema takvog navoda, prvim mjestom odredišta smatra se mjesto gdje se obavlja prvi prijenos tereta u državi članici uvoza.

Članak 87.

Oporezivi iznos ne uključuje sljedeće čimbenike:

Članak 88.

Prilikom ponovnog uvoza robe koja je privremeno izvezena iz Zajednice, nakon što su na njoj, izvan Zajednice, izvršeni popravci ili je prošla kroz postupak prerade, prilagodbe, dorade ili obrade. Države članice dužne su poduzeti mjere kojima se osigurava jednak porezni tretman takve robe u svrhu PDV-a kao i da su popravak, prerada, prilagodba, dorada ili obrada izvršeni na njihovom teritoriju.

Članak 89.

Države članice koje se s 1. siječnjem 1993. nisu koristile mogućnošću iz članka 98. koja se odnosi na primjenu snižene stope, mogu odrediti da u pogledu uvoza umjetnina, kolekcionarskih predmeta i antikviteta, u skladu s definicijama iz točaka 2., 3. i 4. članka 311. stavka 1., oporezivi iznos mora biti jednak dijelu iznosa koji se utvrđuje u skladu s člancima 85., 86. i 87.

Dio iz prvog stavka određuje se na takav način da obveza PDV-a na uvoz bude jednaka iznosu od najmanje 5 % iznosa koji se utvrđuje u skladu s člancima 85., 86. i 87.

POGLAVLJE 5.

Razne odredbe

Članak 90.

1.   U slučaju otkaza, odbijanja ili potpunog ili djelomičnog neplaćanja, ili smanjenja cijene nakon isporuke, oporezivi iznos smanjuje se za odgovarajući iznos u skladu s uvjetima koje utvrđuju države članice.

2.   U slučaju potpunog ili djelomičnog neplaćanja, države članice mogu odstupiti od stavka 1.

Članak 91.

1.   Kad su čimbenici koji se koriste za utvrđivanje oporezivog iznosa na uvoz iskazani u valuti koja nije valuta države članice u kojoj se vrši razrez, tečaj se utvrđuje u skladu s odredbama Zajednice koje uređuju izračun vrijednosti za carinske svrhe.

2.   Kad su čimbenici koji se koriste za određivanje oporezivog iznosa transakcije koja nije uvoz robe iskazani u valuti koja nije valuta države članice u kojoj se vrši razrez, primjenjuje se zadnji važeći prodajni tečaj u vrijeme kad nastupa obveza obračuna PDV-a, na najreprezentativnijem deviznom tržištu ili tržištima dotične države članice, ili tečaj koji se utvrđuje pozivom na to ili ta tržišta, u skladu s pravilima koja utvrđuje ta država članica.

Međutim, u slučaju pojedinih transakcija iz prvog podstavka ili u slučaju pojedinih kategorija poreznih obveznika, države članice mogu koristiti tečaj koji se utvrđuje u skladu s važećim odredbama Zajednice koje se odnose na izračun vrijednosti za carinske svrhe.

Članak 92.

Što se tiče troškova povratne ambalaže, države članice mogu poduzeti jednu od sljedećih mjera:

GLAVA VIII.

STOPE

POGLAVLJE 1.

Primjena stopa

Članak 93.

Stopa koja se primjenjuje na oporezive transakcije je ona koja je na snazi u trenutku oporezivog događaja.

Međutim, u sljedećim situacijama, stopa koja se primjenjuje je ona koja je na snazi u trenutku kad nastupa obveza obračuna PDV-a:

Članak 94.

1.   Stopa koja se primjenjuje na stjecanje robe unutar Zajednice je ona koja se primjenjuje na isporuku istovrsne robe na teritoriju države članice.

2.   Ovisno o mogućnosti iz članka 103. stavka 1. primjene snižene stope na uvoz umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, stopa koja se primjenjuje na uvoz robe je ona koja se primjenjuje na isporuku istovrsne robe na teritoriju države članice.

Članak 95.

U slučaju promjene stopa države članice mogu, u slučajevima iz članaka 65. i 66., provesti usklađenja radi uzimanja u obzir porezne stope koja se primjenjuje u trenutku isporuke robe ili usluga.

Države članice mogu isto tako donijeti sve primjerene prijelazne mjere.

POGLAVLJE 2.

Struktura i razina stopa

Odjeljak 1.

Standardna stopa

Članak 96.

Države članice primjenjuju standardnu stopu PDV-a, koju sve države članice utvrđuju kao postotak oporezivog iznosa i koja je jednaka i za isporuku roba i za isporuku usluga.

Članak 97.

1.   Od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2010. standardna stopa ne može iznositi manje od 15 %.

2.   Vijeće odlučuje, u skladu s člankom 93. Ugovora, o razini standardne stope koja će se primjenjivati nakon 31. prosinca 2010.

Odjeljak 2.

Snižene stope

Članak 98.

1.   Države članice mogu primijeniti jednu ili dvije snižene stope.

2.   Snižene stope primjenjuju se samo na isporuke robe ili usluga u kategorijama navedenim u Prilogu III.

Snižene stope ne primjenjuju se na usluge iz točke (k) članka 56. stavka 1.

3.   Kada primjenjuju snižene stope predviđene stavkom 1. na kategorije roba, države članice se mogu koristiti kombiniranom nomenklaturom za utvrđivanje točnog obuhvata dotične kategorije.

Članak 99.

1.   Snižene stope utvrđuju se kao postotak oporezivog iznosa, koji ne može biti manji od 5 %.

2.   Svaka snižena stopa mora biti utvrđena tako da iznos PDV-a koji proizlazi iz njezine primjene obično omogućava izvršavanje punog odbitka PDV-a koji se može odbiti u skladu s člancima od 167. do 171. i člancima od 173. do 177.

Članak 100.

Na temelju izvješća Komisije, Vijeće, počevši od 1994., svake dvije godine provodi reviziju opsega sniženih stopa.

Vijeće može, u skladu s člankom 93. Ugovora, odlučiti provesti izmjene u popisu roba i usluga navedenih u Prilogu III.

Članak 101.

Najkasnije do 30. lipnja 2007. Komisija će predstaviti Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o cjelokupnoj ocjeni učinka sniženih stopa koje se primjenjuju na lokalno isporučene usluge, uključujući restoranske usluge, prije svega u smislu stvaranja radnih mjesta, gospodarskog rasta i pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, na temelju studije koju provodi neovisna skupina za gospodarska pitanja.

Odjeljak 3.

Posebne odredbe

Članak 102.

Države članice mogu primjenjivati sniženu stopu na isporuku prirodnog plina, električne energije ili grijanja iz lokalnih toplinskih stanica, pod uvjetom da to ne dovodi do rizika narušavanja tržišnog natjecanja.

Svaka država članica koja planira primjenjivati sniženu stopu u skladu s prvim stavkom, mora o tome prethodno obavijestiti Komisiju. Komisija odlučuje postoji li ili ne postoji rizik narušavanja tržišnog natjecanja. Ukoliko Komisija ne donese takvu odluku u roku od tri mjeseca od primitka informacije, smatra se da ne postoji rizik narušavanja tržišnog natjecanja.

Članak 103.

1.   Države članice mogu odrediti da se snižene stope ili jedna od sniženih stopa, koje primjenjuju u skladu s člancima 98. i 99., također primjenjuju na uvoz umjetnina, kolekcionarskih predmeta i antikviteta, u skladu s njihovom definicijom iz točaka 2. 3. i 4. članka 311. stavka 1.

2.   Ako se države članice koriste mogućnošću iz stavka 1., one također mogu primjenjivati sniženu stopu na sljedeće transakcije:

Članak 104.

Austrija može, u općinama Jungholz i Mittelberg (Kleines Walsertal), primjenjivati drugu standardnu stopu koja je niža od odgovarajuće stope koja se primjenjuje u ostatku Austrije, ali ona ne smije biti ispod 15 %.

Članak 105.

Portugal može, u slučaju transakcija koje se provode u autonomnim regijama Azori i Madeira i u slučaju izravnog uvoza u te regije, primjenjivati stope koje su niže od onih koje se primjenjuju u kopnenom dijelu zemlje.

POGLAVLJE 3.

Privremene odredbe za određene radno intenzivne usluge

Članak 106.

Vijeće može, jednoglasno na prijedlog Komisije, dopustiti državama članicama da primjenjuju do najkasnije 31. prosinca 2010. snižene stope iz članka 98. na usluge iz Priloga IV.

Snižene stope mogu se primjenjivati na usluge iz ne više od dviju kategorija iz Priloga IV.

U iznimnim slučajevima, državi članici se može dopustiti da primjenjuje snižene stope na usluge iz tri od navedenih kategorija.

Članak 107.

Usluge iz članka 106. moraju zadovoljavati sljedeće uvjete:

Mora također postojati bliska veza između smanjenja cijena koje proizlazi iz snižene stope i predvidivog povećanja potražnje i zapošljavanja. Primjena snižene stope ne smije dovoditi u pitanje uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Članak 108.

Svaka država članica koja želi primjenjivati po prvi put nakon 31. prosinca 2005. sniženu stopu na jednu ili više usluga iz članka 106., u skladu s ovim člankom mora o tome obavijestiti Komisiju najkasnije do 31. ožujka 2006. Ona joj je dužna prije tog datuma dostaviti sve relevantne informacije koje se odnose na nove mjere koje želi uvesti, posebno sljedeće:

POGLAVLJE 4.

Posebne odredbe koje se primjenjuju do donošenja konačnih odredaba

Članak 109.

Do uvođenja konačne odredbe iz članka 402. primjenjuju se odredbe utvrđene u ovom poglavlju.

Članak 110.

Države članice koje su 1. siječnja 1991. odobravale izuzeća s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi ili primjenjivale snižene stope koje su niže od minimuma utvrđenog u članku 99., mogu nastaviti odobravati ta izuzeća ili primjenjivati te snižene stope.

Izuzeća i snižene stope iz prvog stavka moraju biti u skladu sa zakonodavstvom Zajednice i moraju biti doneseni s ciljem jasno definiranih socijalnih razloga i u korist konačnog potrošača.

Članak 111.

Ovisno o uvjetima utvrđenim u drugom stavku članka 110., izuzeća s pravom odbitka PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi mogu se nastaviti odobravati u sljedećim slučajevima:

Članak 112.

Ako odredbe članka 110. uzrokuju u slučaju Irske narušavanje tržišnog natjecanja u isporuci energetskih proizvoda za grijanje i rasvjetu, Komisija može Irskoj na poseban zahtjev dopustiti primjenu snižene stope na takve isporuke, u skladu s člancima 98. i 99.

U slučaju iz prvog stavka, Irska podnosi zahtjev Komisiji zajedno sa svim potrebnim informacijama. Ukoliko Komisija ne donese odluku u roku od tri mjeseca od primitka zahtjeva, može se smatrati da Irska ima dopuštenje primjenjivati predložene snižene stope.

Članak 113.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991., u skladu sa zakonom Zajednice, odobravale izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi ili su primjenjivale snižene stope koje su bile niže od minimuma utvrđenog u članku 99. na robu i usluge osim onih navedenih u Prilogu III., mogu na isporuku takve robe ili usluga primjenjivati sniženu stopu ili jednu od dviju sniženih stopa, predviđenih člankom 98.

Članak 114.

1.   Države članice koje su s 1. siječnjem 1993. bile obvezne povećati svoju standardnu stopu koja je bila na snazi 1. siječnja 1991. za više od 2 % mogu primijeniti sniženu stopu koja je niža od minimuma utvrđenog u članku 99. na isporuku robe i usluga u kategorijama navedenim u Prilogu III.

Države članice iz prvog podstavka mogu tu stopu također primjenjivati na restoranske usluge, dječju odjeću, dječju obuću i na stanovanje.

2.   Države članice ne mogu se oslanjati na stavak 1. za uvođenje izuzeća s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi.

Članak 115.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991. primjenjivale sniženu stopu na restoranske usluge, dječju odjeću, dječju obuću ili stanovanje mogu i nadalje primjenjivati tu stopu na isporuku takve robe i usluga.

Članak 116.

Portugal može na restoranske usluge primjenjivati jednu od dviju sniženih stopa utvrđenih u članku 98., pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Članak 117.

1.   Za potrebe primjene članka 115., Austrija može i nadalje primjenjivati sniženu stopu na restoranske usluge.

2.   Austrija može primjenjivati jednu od dviju sniženih stopa iz članka 98. na iznajmljivanje nepokretne imovine za rezidencijalnu upotrebu, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 10 %.

Članak 118.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1991. primjenjivale sniženu stopu na isporuku robe ili usluga osim onih iz Priloga III. mogu primjenjivati sniženu stopu ili jednu od dviju sniženih stopa iz članka 98. na isporuku tih roba i usluga, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Prvi stavak ne primjenjuje se na isporuku rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koji su definirani u točkama 1. do 4. članka 311. stavka 1., koji podliježu PDV-u u skladu s maržnim sustavom iz članaka 312. do 325. ili odredbama za prodaju putem javne dražbe.

Članak 119.

Za potrebe primjene članka 118., Austrija može primijeniti sniženu stopu na vino koje je na poljoprivrednom posjedu proizveo proizvođač-poljoprivrednik, pod uvjetom da ta stopa nije niža od 12 %.

Članak 120.

Grčka može primijeniti stope koje su do 30 % niže od odgovarajućih stopa koje se primjenjuju na kopnenom dijelu Grčke, u departmanima Lesbos, Kios, Samos, Dodekansko otočje, otočje Cikladi i na otocima Tasos, Sjeverni Sporadi, Samothraki i Skiros.

Članak 121.

Države članice koje su s 1. siječnjem 1993. rad koji se izvršava na temelju ugovora smatrale isporukom robe, mogu na isporuku rada koji se temelji na ugovoru, primjenjivati stopu koja se primjenjuje na robu koja se dobiva nakon izvršenja rada koji se temelji na ugovoru.

Za potrebe primjene prvog stavka, „isporuka rada koji se temelji na ugovoru” znači predaja kupcu od strane izvođača pokretne imovine koju je izvođač izradio ili sastavio od materijala ili stvari koje mu je kupac povjerio u tu svrhu, bez obzira na to je li izvođač osigurao određene dijelove korištenog materijala.

Članak 122.

Države članice mogu primjenjivati sniženu stopu na isporuku živog bilja i ostalih proizvoda florikulture uključujući lukovice, korijenje i slično, rezano cvijeće i ukrasno lišće i ogrjevno drvo.

POGLAVLJE 5.

Privremene odredbe

Članak 123.

Češka Republika može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 5 % na sljedeće transakcije:

Članak 124.

Estonija može do 30. lipnja 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 5 % na isporuku grijanja koja se prodaje fizičkim osobama, stambenim udruženjima, udruženjima stanara, crkvama, kongregacijama i institucijama ili tijelima koja se financiraju sredstvima države, seoskih općina, ili gradskih proračuna kao i na isporuku treseta, briketa, ugljena i ogrjevnog drva fizičkim osobama.

Članak 125.

1.   Cipar može do 31. prosinca 2007. nastaviti dopuštati izuzeće s pravom odbitka PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke farmaceutskih proizvoda i hrane za prehranu ljudi, osim sladoleda, zamrznutih lizalica, zamrznutog jogurta, zamrznutih vodenih deserta i sličnih proizvoda i sitnih slanih prehrambenih proizvoda (čips, štapići od krumpira, kroketi i slični proizvodi pakirani za ljudsku konzumaciju bez daljnje pripreme).

2.   Cipar može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 5 % na isporuku restoranskih usluga do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije.

Članak 126.

Mađarska može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od ne manje od 12 % na sljedeće transakcije:

Članak 127.

Malta može do 1. siječnja 2010. nastaviti odobravati izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke prehrambenih proizvoda za ljudsku upotrebu i farmaceutskih proizvoda.

Članak 128.

1.   Poljska može do 31. prosinca 2007. odobravati izuzeće s pravom na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi u pogledu isporuke pojedinih knjiga i stručnih časopisa.

2.   Poljska može do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije, nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 7 % na isporuku restoranskih usluga.

3.   Poljska može do 30. travnja 2008. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 3 % na isporuku prehrambenih proizvoda iz točke 1. Priloga III.

4.   Poljska može do 30. travnja 2008. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 3 % na isporuku robe i usluga one vrste koja je obično namijenjena upotrebi u poljoprivrednoj proizvodnji, ali isključujući kapitalnu robu poput strojeva ili objekata, iz točke 11. Priloga III.

5.   Poljska može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 7 % na isporuku usluga, koje se ne pružaju u okviru određene socijalne politike, izgradnje, obnove i adaptacije stambenih prostora, isključujući građevinski materijal, kao i na isporuku prije prvog useljenja stambenih objekata ili dijelova stambenih objekata, iz točke (a) članka 12. stavka 1.

Članak 129.

1.   Slovenija može do 31. prosinca 2007. ili do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ovisno o tome koja od situacija nastupi prije, nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 8,5 % na pripremu obroka.

2.   Slovenija može do 31. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje od 5 % na isporuku građevinskih radova u stanogradnji, radova obnove i održavanja stambenih objekata koji se ne pružaju u okviru određene socijalne politike, isključujući građevinski materijal.

Članak 130.

Slovačka može nastaviti primjenjivati sniženu stopu od najmanje 5 % na sljedeće transakcije:

GLAVA IX.

IZUZEĆA

POGLAVLJE 1.

Opće odredbe

Članak 131.

Izuzeća predviđena poglavljima 2. do 9. primjenjuju se bez dovođenja u pitanje ostalih odredaba Zajednice i u skladu s uvjetima koje države članice utvrđuju u svrhu osiguranja ispravne i izravne primjene tih izuzeća i sprečavanja eventualne utaje, izbjegavanja ili zloporabe.

POGLAVLJE 2.

Izuzeća koja se odnose na određene aktivnosti od javnog interesa

Članak 132.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Za potrebe točke (o) stavka 1., države članice mogu propisati svako eventualno potrebno ograničenje, posebno što se tiče broja događanja ili iznosa primitaka koji daju pravo na izuzeće.

Članak 133.

Države članice mogu uvjetovati davanje prava na izuzeće iz točaka (b), (g), (h), (i), (l), (m) i (n) iz članka 132. stavka 1. tijelima koja nisu subjekti javnog prava u svakom pojedinačnom slučaju jednom od ili više sljedećih uvjeta:

Države članice koje su, u skladu s Prilogom E Direktive 77/388/EEZ, 1. siječnja 1989. primjenjivale PDV na transakcije iz članka 132. stavka 1. točaka (m) i (n) mogu također primijeniti uvjete utvrđene u točki (d) prvog stavka ovog članka u slučaju kada je predmetnoj isporuci roba ili usluga od strane subjekta javnog prava odobreno izuzeće.

Članak 134.

Isporuci robe ili usluga ne odobrava se izuzeće iz točaka (b), (g), (h), (i), (l), (m) i (n) članka 132. stavka 1. u sljedećim slučajevima:

POGLAVLJE 3.

Izuzeća ostalih aktivnosti

Članak 135.

1.   Države članice obvezne su izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Sljedeće se isključuje iz izuzeća predviđenog točkom (l) stavka 1.:

Države članice mogu primjenjivati daljnja isključenja iz opsega izuzeća iz točke (l) stavka 1.

Članak 136.

Države članice obvezne su izuzeti sljedeće transakcije:

Članak 137.

1.   Države članice mogu dopustiti poreznim obveznicima pravo izbora u pogledu oporezivanja vezano uz sljedeće transakcije:

2.   Države članice dužne su utvrditi detaljna pravila koja uređuju korištenje prava izbora iz stavka 1.

Države članice mogu ograničiti opseg tog prava izbora.

POGLAVLJE 4.

Izuzeća transakcija unutar Zajednice

Odjeljak 1.

Izuzeća koja se odnose na isporuku roba

Članak 138.

1.   Države članice dužne su izuzeti isporuku robe koju otprema ili prevozi na odredište izvan njihovog teritorija ali unutar Zajednice prodavatelj ili osoba koja stječe robu, ili netko drugi u njegovo ime, za drugog poreznog obveznika ili za pravnu osobu koja nije porezni obveznik koja djeluje kao takva u državi članici osim one u kojoj otprema ili prijevoz robe započinje.

2.   Uz isporuku robe iz stavka 1., države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

Članak 139.

1.   Izuzeće iz članka 138. stavka 1. ne primjenjuje se na isporuku robe koju obavljaju porezni obveznici koji su obuhvaćeni izuzećem za mala poduzeća, utvrđenim u člancima od 282. do 292.

Navedeno izuzeće ne primjenjuje se ni na isporuku robe poreznim obveznicima ili pravnim osobama koje nisu porezni obveznici, čije stjecanje robe unutar Zajednice ne podliježe PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1.

2.   Izuzeće iz članka 138. stavka 2. točke (b) ne primjenjuje se na isporuku proizvoda koji podliježu trošarinama, koju obavljaju porezni obveznici koji su obuhvaćeni izuzećem za mala poduzeća iz članaka od 282. do 292.

3.   Izuzeće iz članka 138. stavka 1. i stavka 2. točaka (b) i (c) ne primjenjuje se na isporuku robe koja podliježe PDV-u u skladu s maržnim sustavom iz članaka od 312. do 325. ili posebnim odredbama za prodaju na javnoj dražbi.

Izuzeće iz članka 138. stavka 1. i stavka 2. točke (c) ne primjenjuje se na isporuku rabljenih prijevoznih sredstava, u skladu s definicijom iz članka 327. stavka 3., koje podliježe PDV-u u skladu s prijelaznim odredbama za rabljena prijevozna sredstva.

Odjeljak 2.

Izuzeća za stjecanje robe unutar Zajednice

Članak 140.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

Članak 141.

Sve države članice dužne su poduzeti posebne mjere kojima se osigurava da se PDV ne obračunava na stjecanje robe unutar Zajednice unutar njihovog teritorija, koje se provodi u skladu s člankom 40., ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Odjeljak 3.

Izuzeća određenih usluga prijevoza

Članak 142.

Države članice dužne su izuzeti isporuku unutar Zajednice prijevoza robe na i s otoka koji čine autonomne regije Azora i Madeira, kao i isporuku prijevoza robe između tih otoka.

POGLAVLJE 5.

Izuzeća po uvozu

Članak 143.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

Članak 144.

Države članice dužne su izuzeti isporuke usluga koje se odnose na uvoz robe ako je vrijednost tih usluga uključena u oporezivi iznos u skladu s člankom 86. stavkom 1. točkom (b).

Članak 145.

1.   Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge za određivanje granica opsega izuzeća iz članaka 143. i 144. i utvrditi detaljna pravila za njihovu provedbu.

2.   Do stupanja na snagu pravila iz stavka 1., države članice mogu se koristiti svojim važećim nacionalnim odredbama.

Države članice mogu prilagoditi svoje nacionalne odredbe radi smanjivanja na najmanju moguću mjeru narušavanja tržišnog natjecanja i, posebno, radi sprečavanja neoporezivanja ili dvostrukog oporezivanja unutar Zajednice.

Države članice se mogu koristiti svim upravnim postupcima koje smatraju najprikladnijim za postizanje izuzeća.

3.   Države članice dužne su dostaviti Komisiji koja će u skladu s time obavijestiti ostale države članice, važeće odredbe nacionalnog zakonodavstva ukoliko već nisu dostavljene, kao i one koje donose u skladu sa stavkom 2.

POGLAVLJE 6.

Izuzeća po izvozu

Članak 146.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Izuzeće iz točke (c) stavka 1. može se odobriti pomoću povrata PDV-a.

Članak 147.

1.   Kada se isporuka robe iz točke (b) članka 146. stavka 1. odnosi na robu koja se nosi u osobnoj prtljazi putnika, izuzeće se primjenjuje samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Međutim, države članice mogu izuzeti isporuku čija je ukupna vrijednost manja od iznosa navedenog u točki (c) prvog podstavka.

2.   Za potrebe stavka 1., „putnik koji nema poslovni nastan unutar Zajednice” znači putnik čije stalno prebivalište ili uobičajeno boravište nisu unutar Zajednice. U tom slučaju, „stalno prebivalište ili uobičajeno boravište” znači mjesto koje je kao takvo navedeno u putovnici, osobnoj iskaznici ili nekom drugom dokumentu koji država članica na čijem se teritoriju odvija isporuka priznaje kao dokument kojim se dokazuje identitet.

Kao dokaz o izvozu može poslužiti račun ili neki drugi dokument, koji moraju biti potvrđeni od strane carinarnice izvoza iz Zajednice.

Sve države članice dužne su dostaviti Komisiji uzorke žigova kojima se koriste za potvrđivanje iz drugog podstavka. Komisija tu informaciju prosljeđuje poreznim vlastima drugih država članica.

POGLAVLJE 7.

IZUZEĆA KOJA SE ODNOSE NA MEĐUNARODNI PRIJEVOZ

Članak 148.

Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

Članak 149.

Portugal može smatrati prijevoz morem i zrakom između otoka koji čine autonomne pokrajine Azora i Madeira i između tih regija i kopna međunarodnim prijevozom.

Članak 150.

1.   Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge za određivanje granica opsega izuzeća iz članka 148. i definiranje detaljnih pravila za njihovu provedbu.

2.   Do stupanja na snagu odredaba iz stavka 1., države članice mogu ograničiti opseg izuzeća iz točaka (a) i (b) članka 148.

POGLAVLJE 8.

Izuzeća koja se odnose na pojedine transakcije koje se smatraju izvozom

Članak 151.

1.   Države članice dužne su izuzeti sljedeće transakcije:

Do donošenja zajedničkih poreznih pravila, izuzeća iz prvog podstavka podliježu ograničenjima koja propisuju države članice domaćini.

2.   U slučajevima kad se roba ne otprema ni ne prevozi izvan države članice u kojoj se odvija isporuka i u slučaju usluga, izuzeće se može odobriti uz pomoć povrata PDV-a.

Članak 152.

Države članice dužne su izuzeti isporuku zlata središnjim bankama.

POGLAVLJE 9.

Izuzeća isporuka usluga koje obavljaju posrednici

Članak 153.

Države članice dužne su izuzeti isporuku usluga koje obavljaju posrednici koji djeluju u ime i za račun druge osobe, kada sudjeluju u transakcijama iz poglavlja 6., 7. i 8. ili transakcija koje se provode izvan Zajednice.

Izuzeće iz prvog stavka ne primjenjuje se na putničke agente koji, u ime i za račun putnika, isporučuju usluge koje se izvršavaju u drugim državama članicama.

POGLAVLJE 10.

Izuzeća transakcija koje se odnose na međunarodnu trgovinu

Odjeljak 1.

Carinska skladišta, skladišta osim carinskih i slični postupci

Članak 154.

Za potrebe ovog odjeljka, „skladišta osim carinskih skladišta” znači, u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, mjesta koja se definiraju kao porezna skladišta u članku 4. točki (b) Direktive 92/12/EEZ i, u slučaju proizvoda koji ne podliježu trošarinama, mjesta koja države članice definiraju kao takva.

Članak 155.

Ne dovodeći u pitanje ostale porezne odredbe Zajednice, države članice mogu, nakon savjetovanja s Odborom za PDV, poduzeti posebne mjere kojima se izuzimaju sve ili neke od transakcija iz ovog odjeljka, pod uvjetom da te mjere nemaju za cilj krajnju upotrebu ili potrošnju i da iznos PDV-a koji se plaća po prekidu postupaka ili situacija iz ovog odjeljka odgovara iznosu poreza koji se trebao platiti da je svaka od tih transakcija bila oporezovana na njihovom teritoriju.

Članak 156.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Mjesta iz stavka 1. su ona definirana kao takva važećim carinskim odredbama Zajednice.

Članak 157.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Države članice ne mogu osigurati postupak skladištenja osim postupka carinskog skladištenja za robu koja ne podliježe trošarinama ako je ta roba namijenjena isporuci u fazi maloprodaje.

Članak 158.

1.   Odstupajući od odredaba članka 157. stavka 2., države članice mogu osigurati postupak skladištenja osim postupka carinskog skladištenja u sljedećim slučajevima:

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću izuzeća iz točke (a) stavka 1., dužne su poduzeti potrebne mjere za osiguranje točne i izravne primjene ovog izuzeća i sprečavanja eventualne utaje, izbjegavanja ili zloporabe.

3.   Za potrebe točke (a) stavka 1., „prodavaonice koje su izuzete od poreza” znači svaki nastan koji je smješten u zračnoj luci ili u morskoj luci i koji ispunjava uvjete koje utvrđuju nadležna javna tijela.

Članak 159.

Države članice mogu izuzeti isporuku usluga koje se odnose na isporuku roba iz članka 156., članka 157. stavka 1. točke (b) ili članka 158.

Članak 160.

1.   Države članice mogu izuzeti sljedeće transakcije:

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću iz točke (a) stavka 1. vezano uz transakcije koje se provode u carinskim skladištima, dužne su poduzeti potrebne mjere kojima se osiguravaju postupci skladištenja osim postupaka carinskog skladištenja u okviru kojih se točka (b) stavka 1. može primjenjivati na iste transakcije kada se one odnose na robu navedenu u Prilogu V. i provode se u skladištima osim carinskih skladišta.

Članak 161.

Države članice mogu izuzeti isporuku sljedeće robe i s njima povezanih usluga:

Članak 162.

Kada se države članice koriste mogućnošću iz ovog odjeljka, one su dužne poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se na stjecanje robe unutar Zajednice koja je namijenjena stavljanju u jedan od postupaka ili u jednu od situacija iz članka 156., članka 157. stavka 1. točke (b) ili članka 158. primjenjuju iste odredbe kao i na isporuku robe koja se obavlja unutar njihovog teritorija pod istim uvjetima.

Članak 163.

Ako se na robu prestaju primjenjivati postupci ili situacije iz ovog odjeljka, čime se dovodi do uvoza u smislu članka 61., država članica uvoza dužna je poduzeti potrebne mjere za sprečavanje dvostrukog oporezivanja.

Odjeljak 2.

Transakcije koje su izuzete radi njihovog izvoza i u svjetlu trgovine među državama članicama

Članak 164.

1.   Države članice mogu, nakon savjetovanja s Odborom za PDV, izuzeti sljedeće transakcije koje obavlja porezni obveznik ili koje su namijenjene poreznom obvezniku do iznosa koji je jednak vrijednosti izvoza koji je ta osoba izvršila tijekom prethodnih 12 mjeseci:

2.   Kada se države članice koriste mogućnošću izuzeća iz stavka 1., one su dužne, nakon konzultiranja Odbora za PDV, to izuzeće primjenjivati i na transakcije koje se odnose na isporuke koje obavljaju porezni obveznici u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 138., do iznosa koji je jednak vrijednosti isporuka koje je izvršila ta osoba, u skladu s istim uvjetima, tijekom prethodnih 12 mjeseci.

Članak 165.

Države članice mogu odrediti zajednički maksimalni iznos izuzetih transakcija u skladu s člankom 164.

Odjeljak 3.

Zajedničke odredbe za odjeljke 1. i 2.

Članak 166.

Komisija će, prema potrebi, što je prije moguće, predstaviti Vijeću prijedloge koji se odnose na zajedničke aranžmane za primjenu PDV-a na transakcije iz odjeljaka 1. i 2.

GLAVA X.

ODBICI

POGLAVLJE 1.

Porijeklo i opseg prava na odbitak

Članak 167.

Pravo na odbitak nastaje u trenutku kad nastaje obveza obračuna poreza koji se može odbiti.

Članak 168.

Ako se roba i usluge koriste u svrhu oporezovanih transakcija poreznog obveznika, porezni obveznik ima pravo, u državi članici u kojoj provodi predmetne transakcije, odbiti sljedeće od PDV-a koji je dužan platiti:

Članak 169.

Uz odbitak iz članka 168., porezni obveznik ima pravo odbiti PDV iz tog članka ako se roba i usluge koriste u sljedeće svrhe:

Članak 170.

Svi porezni obveznici koji, u smislu članka 1. Direktive 79/1072/EEZ (8), članka 1. Direktive 86/560/EEZ (9) i članka 171. ove Direktive nemaju poslovni nastan u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u, imaju pravo na povrat tog PDV-a ako se ta roba i usluge koriste za sljedeće svrhe:

Članak 171.

1.   Povrat PDV-a provodi se poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u ali koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici, u skladu s detaljnim provedbenim pravilima utvrđenim u Direktivi 79/1072/EEZ.

Porezni obveznici iz članka 1. Direktive 79/1072/EEZ smatraju se također, u smislu primjene te Direktive, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u dotičnoj državi članici ako u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u obavljaju samo isporuku robe ili usluga osobi koja je u skladu s člancima 194. do 197. ili člankom 199. određena kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a.

2.   Povrat PDV-a provodi se poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan na teritoriju Zajednice u skladu s detaljnim provedbenim pravilima utvrđenim u Direktivi 86/560/EEZ.

Porezni obveznici iz članka 1. Direktive 86/560/EEZ smatraju se također, u smislu primjene te Direktive, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u Zajednici, ako u državi članici u kojoj kupuju robu i usluge ili uvoze robu koja podliježe PDV-u samo obavljaju isporuku roba ili usluga osobi koja je u skladu s člancima 194. do 197. ili člankom 199. određena kao osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

3.   Direktive 79/1072/EEZ i 86/560/EEZ ne primjenjuju se na isporuku robe koja je, ili koja može biti, izuzeta u skladu s člankom 138. ako tako isporučenu robu otprema ili prevozi osoba koja stječe robu ili neka druga osoba u njezino ime.

Članak 172.

1.   Svaka osoba koja se smatra poreznim obveznikom na temelju činjenice da ona isporučuje, na povremenoj osnovi, novo prijevozno sredstvo u skladu s uvjetima navedenim u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (a), ima pravo, u državi članici u kojoj se isporuka odvija, na odbitak PDV-a uključenog u kupovnu cijenu ili plaćenog vezano uz uvoz ili stjecanje unutar Zajednice tog prijevoznog sredstva, do iznosa koji ne prelazi iznos PDV-a koji bi bio dužan platiti da ta isporuka nije izuzeta.

Pravo odbitka nastupa i može se koristiti samo u vrijeme isporuke novog prijevoznog sredstva.

2.   Države članice utvrđuju detaljna pravila za provedbu stavka 1.

POGLAVLJE 2.

Proporcionalni odbitak

Članak 173.

1.   Za robu ili usluge koje porezni obveznik koristi u transakcijama iz članaka 168., 169., 170. kod kojih ima pravo odbitka PDV-a, i u transakcijama u kojima nema pravo odbitka, odbija se samo udio PDV-a koji se može pripisati prvim transakcijama.

Udio poreza za odbitak određuje se sukladno člancima 174. i 175. za sve transakcije koje obavlja porezni obveznik.

2.   Države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

Članak 174.

1.   Udio za odbitak određuje se razlomkom koji obuhvaća sljedeće iznose:

Države članice mogu u nazivnik uključiti i iznos subvencija, osim onih koje su neposredno povezane s cijelom isporukom robe ili usluga iz članka 73.

2.   Odstupajući od stavka 1., pri izračunu udjela odbitka isključuju se sljedeći iznosi:

3.   Ako države članice koriste mogućnost iz članka 191. koja im omogućuje da ne nalažu ispravak za kapitalna dobra, one u izračun udjela za odbitak mogu uključiti i otuđivanje kapitalnih dobara.

Članak 175.

1.   Udio za odbitak određuje se na godišnjoj razini u obliku postotka te se zaokružuje na brojku koja ne prelazi sljedeći cijeli broj.

2.   Privremeni udio za pojedinu godinu je udio koji se izračunava na temelju podataka o transakcijama tijekom prethodne godine. Ako tijekom prethodne godine nije bilo takvih transakcija ili su one bile neznatne po iznosu, porezni obveznik privremeno određuje udio za odbitak na temelju vlastitih predviđanja uz nadzor poreznih vlasti.

Međutim, države članice mogu nastaviti primjenjivati pravila koja su bila na snazi 1. siječnja 1979. ili, ako se radi o državama članicama koje su pristupile Zajednici nakon tog datuma, na dan njihovog pristupanja.

3.   Odbici provedeni na temelju takvih privremenih udjela ispravljaju se kad se tijekom sljedeće godine odredi konačni udio.

POGLAVLJE 3.

Ograničenja prava na odbitak

Članak 176.

Vijeće na prijedlog Komisije jednoglasno odlučuje za koje troškove ne postoji pravo na odbitak PDV-a. Odbitak PDV-a ni u kojem slučaju nije moguć za troškove koji nisu strogo poslovni troškovi, kao što su troškovi za luksuzne predmete, razonodu ili zabavu.

Do početka stupanja na snagu odredbi iz prvog stavka, države članice mogu zadržati sve iznimke određene njihovim nacionalnim zakonodavstvima na dan 1. siječnja 1979. ili ako se radi o državama članicama koje su pristupile Zajednici nakon tog datuma, na datum njihovog pristupanja.

Članak 177.

Nakon savjetovanja Odbora za PDV, svaka država članica može radi cikličkih gospodarskih razloga iz sustava odbitka u cijelosti ili djelomično izuzeti kapitalna dobra ili drugu robu.

S ciljem održavanja jednakih uvjeta konkurencije države članice mogu, umjesto nedopuštanja odbitka, oporezivati robu koju je proizveo sam porezni obveznik ili robu koju je kupio u Zajednici ili uvezao, tako da iznos poreza ne prelazi iznos PDV-a koji bi bio obračunat na stjecanje slične robe.

POGLAVLJE 4.

Pravila za korištenje prava na odbitak

Članak 178.

Da bi ostvarila pravo na odbitak, porezni obveznik mora zadovoljiti sljedeće uvjete:

Članak 179.

Porezni obveznik može provesti odbitak tako da od ukupnog iznosa PDV-a koji duguje za dano porezno razdoblje oduzme ukupni iznos PDV-a za isto razdoblje za koji ima pravo odbitka te ga koristi sukladno članku 178.

Države članice mogu zahtijevati da porezni obveznici koji obavljaju povremene transakcije određene člankom 12. koriste pravo odbitka samo u trenutku isporuke.

Članak 180.

Države članice mogu dopustiti poreznom obvezniku da provede odbitak koji nije proveo u skladu s odredbama članaka 178. i 179.

Članak 181.

Države članice mogu poreznom obvezniku koji nema račun izdan u skladu s člancima 220. do 236. dopustiti odbitak iz članka 168. točke (c) za njegovo stjecanje robe unutar Zajednice.

Članak 182.

Države članice određuju uvjete i detaljna pravila primjene članaka 180. i 181.

Članak 183.

Ako za dano porezno razdoblje iznos odbitka prelazi iznos dugovanog PDV-a, države članice mogu u skladu s uvjetima koje određuju ili provesti povrat ili prenijeti višak u sljedeće razdoblje.

Države članice mogu odbiti provesti povrat ili prijenos ako je iznos viška neznatan.

POGLAVLJE 5.

Ispravci odbitaka

Članak 184.

Početni odbitak se ispravlja ako je odbitak viši ili niži od odbitka na koji je porezni obveznik imao pravo.

Članak 185.

1.   Ispravak se posebno obavlja ako nakon obračuna PDV-a dođe do promjena čimbenika korištenih za određivanje iznosa odbitka, primjerice u slučaju otkazivanja kupovine ili ostvarenog sniženja cijena.

2.   Odstupajući od stavka 1., ne obavlja se ispravak odbitka ako transakcije ostanu u cijelosti ili djelomično neplaćene ili u slučaju uredno dokazanog uništenja, gubitka ili krađe imovine ili u slučaju robe rezervirane za davanje darova manje vrijednosti ili davanja uzoraka iz članka 16.

U slučaju transakcija koje u cijelosti ili djelomično ostanu neplaćene ili u slučaju krađe države članice mogu zahtijevati ispravak.

Članak 186.

Države članice određuju detaljna pravila za primjenu članaka 184. i 185.

Članak 187.

1.   Kod kapitalnih dobara ispravak se raspoređuje na razdoblje od pet godina, uključujući i godinu tijekom koje su dobra stečena ili proizvedena.

Države članice mogu temeljiti ispravak na razdoblju od punih pet godina od trenutka prve uporabe dobara.

Kod nepokretne imovine koja je stečena kao kapitalna dobra, razdoblje ispravka se može produžiti na najviše 20 godina.

2.   Godišnji ispravak odnosi se samo na jednu petinu obračunatog PDV-a na kapitalna dobra, ili ako je razdoblje prilagodbe produženo, na odgovarajući dio PDV-a.

Ispravak iz prvog podstavka se provodi na temelju razlika u pravima na odbitak tijekom sljedećih godina u odnosu na pravo tijekom godine kad su ta dobra stečena, proizvedena, ili po potrebi, prvi put korištena.

Članak 188.

1.   Kod isporuke kapitalnih dobara u razdoblju ispravka smatra se kao da ih je porezni obveznik koristio za ekonomsku djelatnost do kraja razdoblja ispravka.

Smatra se da je ekonomska djelatnost u cijelosti oporezovana kad je oporezovana isporuka kapitalnih dobara.

Smatra se da je ekonomska djelatnost u potpunosti izuzeta u slučajevima kad je izuzeta isporuka kapitalnih dobara.

2.   Ispravak iz stavka 1. provodi se samo jedanput za cijelo preostalo razdoblje ispravka. Međutim, ako je isporuka kapitalnih dobara izuzeta, države članice mogu odrediti da ispravak nije potreban ako je kupac porezni obveznik koji koristi dotična kapitalna dobra isključivo za transakcije kod kojih ima pravo na odbitak PDV-a.

Članak 189.

Za potrebe primjene članaka 187. i 188., države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

Članak 190.

Za potrebe članaka 187., 188., 189. i 191. države članice kapitalnim dobrima mogu smatrati one usluge koje imaju značajke slične onima koje se obično pripisuju kapitalnim dobrima.

Članak 191.

Ako je praktičan učinak primjene članaka 187. i 188. u državi članici neznatan, potonja nakon konzultiranja Odbora za PDV može odustati od primjene tih odredaba pri čemu poštuje ukupan učinak PDV-a u danoj državi članici te potrebu za administrativnim pojednostavljenjima, pod uvjetom da pri tom ne dođe do narušavanja konkurencije.

Članak 192.

Ako porezni obveznik pređe s uobičajenog načina oporezivanja na posebni program ili obrnuto, države članice mogu donijeti potrebne mjere kako bi osigurale da porezni obveznik zbog toga nema neopravdane koristi ili neopravdane štete.

GLAVA XI.

OBVEZE POREZNIH OBVEZNIKA I ODREĐENIH OSOBA KOJE NISU POREZNI OBVEZNICI

POGLAVLJE 1.

Obveza plaćanja

Odjeljak 1.

Osobe koje su odgovorne za plaćanje PDV-a poreznim tijelima

Članak 193.

Svaki porezni obveznik koji obavlja oporezivu isporuku robe ili usluga dužan je plaćati PDV osim u slučajevima iz članaka 194. do 199. i članka 202. u kojima je PDV obvezna plaćati druga osoba.

Članak 194.

1.   Ako obavlja oporezivu isporuku robe ili usluga porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, države članice mogu odrediti da je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a osoba kojoj se isporučuje roba ili usluge.

2.   Države članice određuju uvjete za provedbu stavka 1.

Članak 195.

PDV je obvezna plaćati svaka osoba koja je identificirana u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja poreza te joj je isporučena roba pod uvjetima iz članaka 38. ili 39., ako isporuke obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u toj državi članici.

Članak 196.

PDV je obvezna plaćati svaka porezna osoba primatelj usluga iz članka 56. ili svaka osoba koja je identificirana u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, a kojoj se pružaju usluge iz članaka 44., 47., 50., 53., 54. i 55., ako usluge pruža porezni obveznik koji nema poslovni nastan u toj državi članici.

Članak 197.

1.   PDV je odgovorna plaćati osoba kojoj se isporučuje roba ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

2.   Ako je u skladu s odredbama članka 204. porezni zastupnik određen kao osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a, države članice mogu propisati iznimku od stavka 1. ovog članka.

Članak 198.

1.   Države članice, koje na temelju članka 352. oporezuju posebne transakcije u vezi s investicijskim zlatom između poreznog obveznika koji je član zakonski uređenog tržišta plemenitim metalima i drugog poreznog obveznika koji nije član tog tržišta, određuju kupca kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

Ako je kupac, koji nije član zakonski uređenog tržišta plemenitih metala, porezni obveznik koji se mora identificirati u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja poreza isključivo u vezi s transakcijama iz članka 352., porezne obveze za račun kupca u skladu s odredbama te države članice ispunjava prodavatelj.

2.   Ako isporuku zlatnog materijala ili poluproizvoda čistoće 325 tisućinki ili više ili isporuku investicijskog zlata iz članka 344. stavka 1. obavlja porezni obveznik koji je iskoristio jednu od mogućnosti iz članaka 348., 349. i 350., države članice mogu odrediti kupca kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a.

3.   Države članice određuju uvjete za provedbu stavaka 1.i 2.

Članak 199.

1.   Države članice mogu odrediti da je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a porezni obveznik kojem se isporučuje bilo što od niže navedenog:

2.   Pri korištenju mogućnosti iz stavka 1. države članice mogu odrediti obuhvaćene isporuke robe i usluga te kategorije dobavljača ili primatelja na koje se te mogućnosti mogu primjenjivati.

3.   Za potrebe stavka 1. države članice mogu donijeti sljedeće mjere:

4.   Države članice obavještavaju Odbor za PDV o nacionalnim mjerama donesenim u skladu sa stavkom 1., ako to nisu mjere koje je odobrilo Vijeće prije 13. kolovoza 2006. u skladu s člankom 27. stavcima 1. do 4. Direktive 77/388/EEZ te ih se nastavlja sukladno stavku 1. ovog članka.

Članak 200.

PDV je dužna platiti svaka osoba koja obavlja isporuku robe unutar Zajednice koja podliježe oporezivanju.

Članak 201.

Pri uvozu je PDV dužna platiti osoba ili osobe koje država članica uvoza odredi ili prizna kao osobe koje su odgovorne za plaćanje poreza.

Članak 202.

PDV je dužna platiti osoba koja da nalog da roba prestane biti obuhvaćena postupcima ili mogućnostima iz članaka 156., 157., 158., 160. i 161.

Članak 203.

PDV je dužna platiti svaka osoba koja iskaže PDV na računu.

Članak 204.

1.   Ako je osoba koja je obavezna platiti porez sukladno člancima 193. do 197. i člancima 199. i 200. porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, države članice mogu mu dopustiti da kao osobu koja je odgovorna za plaćanje PDV-a imenuje poreznog zastupnika.

K tome, kada oporezivu transakciju obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, a u državi članici u kojoj taj porezni obveznik ima poslovni nastan ne postoji pravni instrument koji se odnosi na međusobnu pomoć čije je područje primjene slično području primjene propisanom u Direktivi 76/308/EEZ (10) i Uredbi (EZ) br. 1798/2003 (11), države članice mogu donijeti mjere kojima određuju da je osoba koja je obavezna platiti PDV porezni zastupnik, kojeg je imenovao porezni obveznik koji nema poslovni nastan.

Međutim države članice ne smiju iskoristiti mogućnost iz drugog podstavka za porezne obveznike koji u smislu članka 358. točke 1. nemaju poslovni nastan u Zajednici te su odabrali posebna odredba za elektronički pružene usluge.

2.   Za mogućnost iz prvog podstavka stavka 1. vrijede uvjeti i postupci koje određuje svaka država članica.

Članak 205.

U slučajevima iz članaka 193. do 200. i članaka 202., 203. i 204., države članice mogu odrediti da je umjesto osobe koja je dužna plaćati PDV, za plaćanje PDV-a solidarno odgovorna druga osoba.

Odjeljak 2.

Uvjeti plaćanja

Članak 206.

Svaki porezni obveznik koji je dužan plaćati PDV mora plaćati neto iznos PDV-a pri podnošenju prijave PDV-a predviđene člankom 250. Države članice mogu odrediti drugi datum za plaćanje tog iznosa ili zahtijevati međuplaćenje.

Članak 207.

Države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da one osobe za koje se smatra da su sukladno člancima od 194. do 197. te člancima 199. i 204. obvezne plaćati PDV umjesto poreznog obveznika koji nema poslovni nastan na njihovom području, poštuju obveze o plaćanju iz ovog Odjeljka.

Države članice također donose potrebne mjere kako bi osigurale da osobe koje se sukladno članku 250. smatraju solidarno odgovorne za plaćanje PDV-a, poštuju svoje obveze u vezi s plaćanjem.

Članak 208.

Ako države članice na temelju članka 198. stavka 1. imenuju kupca investicijskog zlata kao osobu koja je obvezna platiti PDV, ili ako, u slučaju zlatnog materijala, poluproizvoda ili investicijskog zlata kako je definirano člankom 344. stavkom 1. koriste mogućnost iz članka 198. stavka 2. o imenovanju kupca osobom koja je obvezna platiti PDV, one poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da ta osoba ispunjava obvezu plaćanja iz ovog Odjeljka.

Članak 209.

Države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da pravne osobe koje nisu obvezne plaćati PDV u vezi s kupnjom robe unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje i., poštuju obvezu plaćanja iz ovog Odjeljka.

Članak 210.

Države članice donose potrebne mjere za plaćanje PDV-a pri stjecanju novih prijevoznih sredstava unutar Zajednice iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje ii. i nabavi unutar Zajednice proizvoda na koje se obračunava trošarina iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje iii.

Članak 211.

Države članice određuju detaljna pravila u vezi s plaćanjem pri uvozu robe.

Posebno, države članice mogu odrediti da PDV koji bi pri uvozu trebali plaćati porezni obveznici ili osobe koje su odgovorne za plaćanje PDV-a ili određene kategorije tih osoba, ne trebaju plaćati PDV u trenutku uvoza pod uvjetom da se PDV kao takav navede u prijavi PDV-a, koja se podnosi sukladno članku 250.

Članak 212.

Države članice mogu osloboditi porezne obveznike plaćanja PDV-a ako je iznos neznatan.

POGLAVLJE 2.

Identifikacija

Članak 213.

1.   Svaki porezni obveznik obvezan je prijaviti početak, promjenu ili prestanak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika.

Države članice dopuštaju i mogu zahtijevati da se prijava podnese elektroničkim putem sukladno uvjetima koje propišu.

2.   Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak stavka 1. svaki porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, a koja stječe robu unutar Zajednice na koju se sukladno članku 3. stavku 1. ne obračunava PDV obavezna je navesti takvo stjecanje kad uvjeti o neobavljanju transakcije na koje se plaća PDV prestanu biti ispunjeni.

Članak 214.

1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale identifikaciju sljedećih osoba putem jedinstvenog broja:

2.   Države članice ne moraju identificirati određene porezne obveznike koji obavljaju transakcije na povremenoj osnovi kako je navedeno u članku 12.

Članak 215.

Svaki pojedini identifikacijski broj za PDV ima prefiks sukladno ISO kodu 3166 - alfa 2 - po kojem je moguće identificirati pojedinu državu članicu.

Međutim, Grčka može koristiti prefiks „EL”.

Članak 216.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da njihovi identifikacijski sustavi omogućuju identifikaciju poreznih obveznika iz članka 214. te ispravnu primjenu prijelaznih uvjeta oporezivanja transakcija unutar Zajednice iz članka 402.

POGLAVLJE 3.

Ispostavljanje računa

Odjeljak 1.

Definicija

Članak 217.

Za potrebe ovog poglavlja, „slanje ili davanje na raspolaganje putem elektroničkih sredstava” znači slanje ili davanje na raspolaganje adresatu podataka putem elektroničke opreme za obradu (uključujući i digitalnu kompresiju) i pohranu te upotrebom žica, radijskih, optičkih ili drugih elektromagnetskih sredstava.

Odjeljak 2.

Definicija računa

Članak 218.

Za potrebe ove Direktive, države članice prihvaćaju dokumente ili poruke na papiru ili u elektroničkom obliku ako udovoljavaju uvjetima iz ovog poglavlja.

Članak 219.

Jednako kao dokument tretira se i svaki dokument ili poruka koja izmjenjuje i dopunjuje prvotni račun te se poziva izričito i nedvojbeno na njega.

Odjeljak 3.

Izdavanje računa

Članak 220.

Svaki porezni obveznik mora osigurati da u sljedećim primjerima on sam, njegov prodavatelj ili treća osoba u njegovo ime i za njegov račun izda račun za:

Članak 221.

1.   Države članice mogu poreznim obveznicima naložiti da izdaju račun za isporuku robe ili usluga na njihovom području koje nisu navedene u članku 220.

U vezi s računima iz prvog podstavka, države članice mogu nametnuti manje obveza nego što je spomenuto u člancima 226., 230., 233., 244. i 246.

2.   Države članice mogu izuzeti poreznog obveznika iz zahtjeva članka 220. da izdaje račun za isporuku robe ili pružanje usluga na njihovom području te koje su sa ili bez prava odbitka PDV-a platili u prethodnoj fazi, sukladno člancima 110. i 111., članku 125. stavku 1., članku 127., članku 128. stavku 1., člancima 132., 135., 136., 371., 375., 376. i 377., članku 378. stavku 2., članku 379. stavku 2. i člancima 380. do 390.

Članak 222.

Države članice poreznim obveznicima koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području mogu odrediti rokove za izdavanje računa.

Članak 223.

U skladu s uvjetima koje će odrediti države članice na čijem se području isporučuje roba i usluge, može se sastaviti skupni račun za više zasebnih isporuka robe ili usluga.

Članak 224.

1.   Račune može sastaviti kupac za usluge koje mu je pružio porezni obveznik ako među strankama postoji prethodni sporazum ili pod uvjetom da postoji postupak za prihvat svakog računa od strane poreznog obveznika koji isporučuje robu ili usluge.

2.   Države članice na čijem se području isporučuje roba ili usluge određuju uvjete takvih prethodnih sporazuma te postupke prihvaćanja računa između poreznih obveznika i kupaca.

3.   Države članice mogu poreznim obveznicima koji na njihovom području isporučuju robu ili usluge naložiti daljnje uvijete u vezi s izdavanjem računa koje izdaju kupci. Primjerice, mogu zahtijevati da takvi računi budu izdani na ime i za račun poreznog obveznika.

Uvjeti iz prvog podstavka moraju uvijek biti jednaki neovisno o tome gdje se nalazi poslovni nastan kupca.

Članak 225.

Države članice mogu naložiti posebne uvjete za porezne obveznike koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području u slučajevima gdje treća osoba ili kupac koji izdaje račune ima poslovni nastan u državi u kojoj ne postoji pravni instrument o međusobnoj pomoći čije je područje primjene slično onom iz Direktive 76/308/EEZ i Uredbe (EZ) br. 1798/2003.

Odjeljak 4.

Sadržaj računa

Članak 226.

Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe ove Direktive, u svrhu PDV-a na računima koji se izdaju u skladu s člankom 220. i 221. potrebni su samo sljedeći podaci:

Članak 227.

Države članice mogu zahtijevati da porezni obveznici koji imaju poslovni nastan na njihovom području te tamo obavljaju isporuku robe ili usluga navedu identifikacijskih broj za PDV iz članka 214. kupca u slučajevima koji nisu navedeni u točki 4. članka 226.

Članak 228.

Države članice na čijem području je isporučena roba ili usluge mogu dopustiti da se neki porezni podaci ispuste iz dokumenata ili poruka koje se u skladu s člankom 219. tretiraju kao računi.

Članak 229.

Države članice ne zahtijevaju da računi budu potpisani.

Članak 230.

Iznosi koji su iskazani na računu mogu biti izraženi u bilo kojoj valuti pod uvjetom da iznos PDV-a koji je potrebno platiti bude izražen u nacionalnoj valuti države članice u kojoj je isporučena roba ili usluga, uz upotrebu konverzijskih mehanizama iz članka 91.

Članak 231.

Za potrebe nadzora, države članice mogu zahtijevati da se računi za robu ili uslugu koja je isporučena na njihovom području i računi koje prime porezni obveznici na njihovom području prevedu na njihove nacionalne jezike.

Odjeljak 5.

Slanje računa elektroničkim putem

Članak 232.

Računi koji se izdaju u skladu s Odjeljkom 2. mogu se slati na papiru ili ih je, uz pristanak primatelja, moguće slati ili staviti na raspolaganje u elektroničkom obliku.

Članak 233.

1.   Države članice prihvaćaju račune koji se šalju ili stavljaju na raspolaganje u elektroničkom obliku, pod uvjetom da su autentičnost izvora i cjelovitost njihova sadržaja zajamčeni jednom od sljedećih metoda:

Međutim, računi se mogu slati ili staviti na raspolaganje i drugim elektroničkim sredstvima, uz pristanak dotičnih država članica.

2.   Za potrebe točke (a) prvog podstavka stavka 1., države članice mogu također tražiti da se napredni elektronički potpis temelji na priznatoj potvrdi, te da je izrađen pomoću naprave za sigurnu izradu potpisa, u smislu točaka (6) i (10) članka 2. Direktive 1999/93/EZ.

3.   Za potrebe točke (b) prvog podstavka stavka 1., države članice također mogu, podložno uvjetima koje one propisuju, zahtijevati slanje dodatnog skupnog dokumenta na papiru.

Članak 234.

Države članice ne smiju propisati za porezne obveznike koji isporučuju robu ili usluge na njihovom području bilo kakve druge obveze ili formalnosti koje se odnose na slanje ili stavljanje na raspolaganje računa elektroničkim putem.

Članak 235.

Države članice mogu propisati posebne uvjete za račune koji se izdaju elektroničkim putem, s obzirom na robu ili usluge koje se isporučuju na njihovom području iz države s kojom ne postoji niti jedan pravni instrument o međusobnoj pomoći, čije bi područje uporabe bilo slično području uporabe instrumenta iz Direktive 76/308/EEZ i Uredbe (EZ) br. 1798/2003.

Članak 236.

Ako se istome primatelju u jednoj pošiljci elektroničkim putem šalje više računa, podaci koji su zajednički za sve pojedinačne račune mogu biti spomenuti samo jednom, ako su za svaki račun sve informacije dostupne.

Članak 237.

Komisija mora najkasnije 31. prosinca 2008. predstaviti, izvješće te po potrebi prijedlog kojim se izmjenjuju i dopunjuju uvjeti primjenjivi za izdavanje računa elektroničkim putem, kako bi se uzeo u obzir budući tehnološki razvoj u tom području.

Odjeljak 6.

Mjere za pojednostavljenje

Članak 238.

1.   Nakon savjetovanja s Odborom za porez na dodanu vrijednost, u skladu s uvjetima koje mogu propisati, države članice mogu odrediti da u sljedećim slučajevima nije potrebno navesti u računu za isporuku robe ili usluga na njihovom području neke od informacija koje se zahtijevaju prema člancima 226. i 230., te poštujući mogućnosti koje koriste države članice prema člancima 227., 228. i 231.:

2.   U svakom slučaju, računi moraju sadržavati sljedeće informacije:

3.   Pojednostavljena odredba koje je navedeno u stavku 1. ne smije se primjenjivati na transakcije navedene u člancima 20., 21., 22., 33., 36., 138. i 141.

Članak 239.

U slučajevima kada države članice koriste mogućnost iz točke (b) prvog podstavka članka 272. stavka 1., da se ne dodjeljuje identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost poreznim obveznicima koji ne obavljaju bilo koje transakcije navedene u člancima 20., 21., 22., 33., 36., 138. i 141., te ako dobavljaču ili kupcu nije dodijeljen identifikacijski broj te vrste, umjesto njega na računu se navodi drugi broj koji se naziva porezni pozivni broj, kako ga definira predmetna država članica.

Članak 240.

Ako je poreznom obvezniku dodijeljen identifikacijski broj za porez na dodanu vrijednost, države članice koje koriste mogućnost iz točke (b) prvog podstavka članka 272. stavka 1. mogu također tražiti da se na računu iskazuje sljedeće:

POGLAVLJE 4.

Knjigovodstvo

Odjeljak 1.

Definicije

Članak 241.

Za potrebe ovog poglavlja, „pohrana računa elektroničkim sredstvima” znači pohrana podataka korištenjem elektroničke opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohrana, te upotrebom žice, radijskih, optičkih ili drugih elektromagnetskih sredstava.

Odjeljak 2.

Opće obveze

Članak 242.

Svaki porezni obveznik mora dovoljno detaljno voditi knjige kako bi se mogao primijeniti PDV, te kako bi njegovu primjenu mogla provjeriti porezna nadležna tijela.

Članak 243.

1.   Svaki porezni obveznik mora voditi evidenciju robe koju je sam otpremio ili prevezao, ili koja je otpremljena ili prevezena za njegov račun, na odredište izvan područja države članice polaska, no unutar Zajednice, u svrhu transakcija u obliku radova na toj robi ili njezine privremene uporabe, kako je navedeno u točkama (f), (g) i (h) članka 17. stavka 2.

2.   Svaki porezni obveznik mora dovoljno detaljno voditi knjige kako bi omogućio identifikaciju robe koju mu je iz druge države članice otpremio porezni obveznik, identificiran u svrhu PDV-a u toj drugoj državi članici, ili druga osoba za račun tog poreznog obveznika, te koja se koristi za usluge koje se sastoje od vrednovanja te robe ili radova na toj robi, kako je navedeno u točki (c) članka 52.

Odjeljak 3.

Posebne obveze koje se odnose na pohranu svih računa

Članak 244.

Svaki porezni obveznik mora osigurati pohranu kopija računa koje je sam izdao, ili koje su izdali njegovi kupci, ili treća osoba u njegovo ime i za njegov račun, te svih računa koje je primio.

Članak 245.

1.   Za potrebe ove Direktive, porezni obveznik može odlučiti o mjestu pohrane svih računa, pod uvjetom da su računi ili informacije pohranjene u skladu s člankom 244. na raspolaganju nadležnim tijelima kad god ona to zatraže, bez neopravdane odgode.

2.   Države članice mogu zahtijevati od poreznih obveznika koji imaju poslovni nastan na njihovom području da ih izvješćuju o mjestu pohrane ako se ono nalazi izvan njihovog područja.

Države članice također mogu zahtijevati od poreznih obveznika koji imaju poslovni nastan na njihovom području da pohranjuju na tom području račune koje su izdali oni sami, ili njihovi kupci, ili treće osobe u njihovo ime i za njihov račun, kao i sve račune koje su primili, kada pohrana nije u elektroničkom obliku koji jamči potpuni internetski pristup dotičnim podacima.

Članak 246.

Autentičnost izvora i cjelovitost sadržaja pohranjenih računa, kao i njihova čitljivost, moraju biti zajamčeni u cijelom razdoblju pohrane.

Što se tiče računa navedenih u drugom podstavku članka 233. stavka 1., informacije koje oni sadrže ne smiju se mijenjati, te one moraju biti čitljive u cijelom razdoblju pohrane.

Članak 247.

1.   Svaka država članica mora odrediti razdoblje u kojem porezni obveznici moraju čuvati račune koji se odnose na robu ili usluge isporučene na njezinom području, kao i račune koje su primili porezni obveznici s poslovnim nastanom na njihovom području.

2.   Kako bi se osiguralo da uvjeti određeni u članku 246. budu zadovoljeni, države članice navedene u stavku 1. mogu zahtijevati da se računi pohranjuju u izvornom obliku u kojem su poslani ili stavljeni na raspolaganje, bilo u papirnatom ili elektroničkom obliku. Osim toga, u slučaju elektroničke pohrane računa, države članice mogu zahtijevati da se također moraju čuvati podaci koji jamče autentičnost izvora računa i cjelovitost njihovog sadržaja, kako je određeno u prvom stavku članka 246.

3.   Države članice iz stavka 1. mogu odrediti posebne uvjete kada se zabranjuje ili ograničava pohrana računa u državi s kojom ne postoji pravni instrument o međusobnoj pomoći, čije je područje uporabe slično području uporabe instrumenta određenog Direktivom 76/308/EEZ i Uredbom (EZ) br. 1798/2003, te o pravu pristupa, elektroničkim putem, prijenosu i uporabi, iz članka 249.

Članak 248.

Države članice mogu, pod uvjetima koje odrede, zahtijevati pohranu računa koje primaju osobe koje nisu porezni obveznici.

Odjeljak 4.

Pravo pristupa računima pohranjenima u elektroničkom obliku u drugoj državi članici

Članak 249.

Kada porezni obveznik čuva račune koje izdaje ili prima elektroničkim putem, koji mu jamči izravan internetski pristup podacima, te kada je mjesto pohrane u državi članici koja nije država članica u kojoj on ima poslovni nastan, nadležna tijela države članice u kojoj on ima poslovni nastan imaju pravo, u smislu ove Direktive, pristupa tim računima elektroničkim putem, prijenosa i uporabe tih računa, unutar ograničenja određenih propisima države članice u kojoj porezni obveznik ima poslovni nastan, te ukoliko to ta nadležna tijela zahtijevaju u svrhu kontrole.

POGLAVLJE 5.

Prijave

Članak 250.

1.   Svaki porezni obveznik dužan je podnijeti prijavu PDV-a, u kojoj se navode svi podaci koji su potrebni za izračun poreza za koji je nastala obveza obračuna i odbitaka, te ukoliko je to potrebno za utvrđivanje osnovice za razrez, ukupna vrijednost transakcija koje se odnose na takav porez i odbitke, te vrijednost svake izuzete transakcije.

2.   Države članice moraju dopustiti, te mogu zahtijevati, da se prijava PDV-a iz stavka 1., podnosi elektroničkim putem, u skladu s uvjetima koje one propišu.

Članak 251.

Osim podataka navedenih u članku 250., u prijavi PDV-a koja obuhvaća određeno porezno razdoblje iskazuje se sljedeće:

Članak 252.

1.   Prijava PDV-a podnosi se do roka koji određuju države članice. Taj rok ne smije biti dulji od dva mjeseca nakon završetka svakog poreznog razdoblja.

2.   Porezno razdoblje određuje svaka država članica kao jedan mjesec, dva mjeseca ili tri mjeseca.

Međutim, države članice mogu odrediti različita porezna razdoblja, pod uvjetom da ta razdoblja ne premašuju godinu dana.

Članak 253.

Švedska može primijeniti pojednostavljeni postupak za mala i srednje velika poduzeća, pri čemu porezni obveznici koji obavljanju samo transakcije koje se oporezuju na nacionalnoj razini mogu podnijeti prijave PDV-a tri mjeseca nakon završetka godišnjeg razdoblja za izravni porez.

Članak 254.

U slučaju isporuke novih prijevoznih sredstava koju obavlja, u skladu s uvjetima navedenima u članku 138. stavku 2. točki (a), porezni obveznik identificiran u svrhu PDV-a za kupca koji nije identificiran u svrhu PDV-a ili porezni obveznik definiran u članku 9. stavku 2., države članice poduzimaju mjere potrebne kako bi osigurale da prodavatelj priopćava sve podatke potrebne za primjenu PDV-a i za provjeru njegove primjene od strane nadležnih poreznih tijela.

Članak 255.

Ako države članice odrede kupca investicijskog zlata kao osobu odgovornu za plaćanje PDV-a, u skladu s člankom 198. stavkom 1., ili ako u slučaju materijala od zlata, poluproizvoda ili investicijskog zlata, kako je definirano člankom 344. stavkom 1., one koriste mogućnost iz članka 198. stavka 2. određivanja kupca kao osobe odgovorne za plaćanje PDV-a, one moraju poduzeti mjere potrebne kako bi osigurale da on ispunjava obveze vezane uz podnošenje prijave PDV-a, navedene u ovom poglavlju.

Članak 256.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da osobe koje se smatraju odgovornima za plaćanje PDV-a, umjesto poreznih obveznika koji nemaju poslovni nastan na njihovom teritoriju, u skladu s člancima 194. do 197. i člankom 204., ispunjavaju obveze koje se odnose na podnošenje prijave PDV-a, kako je propisano u ovom poglavlju.

Članak 257.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da pravne osobe koje nisu porezni obveznici, no koje su odgovorne za plaćanje PDV-a koji je dospio s obzirom na stjecanje robe unutar Zajednice, iz članka 2. stavka 1. točke (b) podtočke i., ispunjavaju obveze koje se odnose na podnošenje prijave PDV-a, kako je propisano u ovom poglavlju.

Članak 258.

Države članice propisuju detaljna pravila za podnošenje prijava PDV-a, s obzirom na stjecanje novih prijevoznih sredstava unutar Zajednice, kako je navedeno u članku 2. stavku 1. točki (b) alineji ii., te stjecanje unutar Zajednice proizvoda koji podliježu trošarinama, kako je navedeno u članku 2. stavku 1. točki (b) alineji iii.

Članak 259.

Države članice mogu zahtijevati od osoba koje stječu unutar Zajednice nova prijevozna sredstva, iz članka 2. stavka 1. točke (b) alineje ii., da dostavljaju, kada podnose prijavu PDV-a, sve podatke potrebne za primjenu PDV-a i za provjeru njegove primjene od strane nadležnih poreznih tijela.

Članak 260.

Države članice propisuju detaljna pravila za podnošenje prijava PDV-a s obzirom na uvoz robe.

Članak 261.

1.   Države članice mogu zahtijevati od poreznih obveznika da podnesu prijavu u kojoj su iskazani svi podaci navedeni u člancima 250. i 251., s obzirom na sve transakcije obavljene u prethodnoj godini. Ta prijava mora sadržavati sve informacije potrebne za bilo kakva usklađenja.

2.   Države članice moraju dopustiti, te mogu zahtijevati, da se prijava iz stavka 1. podnosi elektroničkim putem, u skladu s uvjetima koje one propišu.

POGLAVLJE 6.

Rekapitulacijsko izvješće

Članak 262.

Svaki porezni obveznik identificiran u svrhu PDV-a dužan je podnijeti rekapitulacijsko izvješće o stjecateljima identificiranima u svrhu PDV-a kojima je on isporučio robu u skladu s uvjetima navedenima u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (c), te o osobama identificiranima u svrhu PDV-a kojima je isporučio robu koja je njemu isporučena u okviru stjecanja unutar Zajednice, kako je navedeno u članku 42.

Članak 263.

1.   Rekapitulacijsko izvješće sastavlja se za svako kalendarsko tromjesečje u razdoblju te u skladu s postupcima koje utvrđuju države članice.

Međutim, države članice mogu odrediti da se rekapitulacijska izvješća podnose na mjesečnoj osnovi.

2.   Države članice moraju dopustiti i zahtijevati da se rekapitulacijska izvješća iz stavka 1. podnose elektroničkim putem, u skladu s uvjetima koje one propišu.

Članak 264.

1.   U rekapitulacijskom izvješću iskazuju se sljedeće informacije:

2.   Vrijednost iz točke (d) stavka 1. prijavljuje se za kalendarsko tromjesečje tijekom kojeg je nastala obveza obračuna PDV-a.

Iznos naveden u točki (f) stavka 1. prijavljuje se za kalendarsko tromjesečje u kojem je osoba koja stječe robu bila obaviještena o usklađenju.

Članak 265.

1.   U slučaju stjecanja robe unutar Zajednice, kako je navedeno u članku 42., porezni obveznik identificiran u svrhu PDV-a u državi članici koja mu je izdala identifikacijski broj za PDV pod kojim je on proveo to stjecanje jasno iskazuje sljedeće informacije u rekapitulacijskom izvješću:

2.   Vrijednost navedena u točki (c) stavka 1. prijavljuje se za kalendarsko tromjesečje u kojem je nastala obveza obračuna PDV-a.

Članak 266.

Odstupajući od članaka 264. i 265., države članice mogu odrediti da je potrebno dati dodatne informacije u rekapitulacijskom izvješću.

Članak 267.

Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da one osobe koje se u skladu s člancima 194. i 204. smatraju odgovornima za plaćanje PDV-a, umjesto poreznog obveznika koji nema poslovni nastan na njihovom području, ispunjavaju obvezu podnošenja rekapitulacijskog izvješća, kako je određeno u ovom poglavlju.

Članak 268.

Države članice mogu zahtijevati da porezni obveznici koji na njihovom području obavljaju stjecanje robe unutar Zajednice, ili transakcije koje se tretiraju kao takve, u skladu s člancima 21. ili 22., podnose izvješća u kojima navode podatke o takvim stjecanjima, pod uvjetom da se takva izvješća ne zahtijevaju s obzirom na razdoblje kraće od jednog mjeseca.

Članak 269.

Vijeće može jednoglasno na prijedlog Komisije dozvoliti svakoj državi članici uvođenje posebnih mjera navedenih u člancima 270. i 271., radi pojednostavljenja obveze podnošenja rekapitulacijskog izvješća propisane u ovom poglavlju. Takve mjere ne smiju ugroziti pravilno praćenje transakcija unutar Zajednice.

Članak 270.

Na temelju dozvole iz članka 269., države članice mogu dopustiti poreznim obveznicima podnošenje rekapitulacijskih izvješća u kojima se navode identifikacijski brojevi za PDV, u drugoj državi članici, osoba kojima su ti porezni obveznici isporučili robu u skladu s uvjetima navedenima u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (c), ako ti porezni obveznici zadovoljavaju sljedeća tri uvjeta:

Članak 271.

Na temelju dozvole iz članka 269., države članice koje određuju da je trajanje poreznog razdoblja za koje porezni obveznici moraju podnijeti prijave PDV-a iz članka 250. dulje od tri mjeseca, mogu dozvoliti tim osobama da podnose rekapitulacijska izvješća za isto razdoblje, ako porezni obveznici zadovoljavaju sljedeća tri uvjeta:

POGLAVLJE 7.

Razne odredbe

Članak 272.

1.   Države članice mogu osloboditi sljedeće porezne obveznike određenih ili svih obveza navedenih u poglavljima 2. do. 6.:

Države članice ne smiju osloboditi porezne obveznike iz točke (b) prvog podstavka od obveze ispostavljanja računa, propisane u člancima 220. do 236. i člancima 238., 239. i 240.

2.   Ako države članice koriste mogućnost navedenu u točki (e) prvog podstavka, one moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale pravilnu primjenu prijelazne odredbe za oporezivanje transakcija unutar Zajednice.

3.   Države članice mogu osloboditi porezne obveznike, osim onih navedenih u stavku 1., određenih knjigovodstvenih obveza navedenih u članku 242.

Članak 273.

Države članice mogu propisati i druge obveze koje smatraju potrebnima da bi osigurale pravilnu naplatu PDV-a, te da bi spriječile utaju, uz poštivanje jednakog postupanja s domaćim transakcijama i transakcijama koje obavljaju porezni obveznici između država članica, te pod uvjetom da te obveze u trgovini između država članica ne uzrokuju formalnosti povezane s prelaskom preko granice.

Mogućnost predviđena prvim stavkom ne može se upotrebljavati za određivanje dodatnih obveza izdavanja računa, koje su veće od onih propisanih u poglavlju 3.

POGLAVLJE 8.

Obveze vezane uz određenu vrstu uvoza i izvoza

Odjeljak 1.

Uvoz

Članak 274.

Članci 275., 276. i 277. primjenjuju se na uvoz robe u slobodnom prometu, koja se unosi u Zajednicu iz trećeg područja koje predstavlja dio carinskog područja Zajednice.

Članak 275.

Formalnosti koje se odnose na uvoz robe navedene u članku 274. jednake su onima propisanima carinskim odredbama Zajednice koje su na snazi za uvoz robe na carinsko područje Zajednice.

Članak 276.

Ako otprema ili prijevoz robe navedene u članku 274. završava na mjestu koje se nalazi izvan države članice u kojoj je unesena u Zajednicu, ona se kreće u Zajednici prema unutarnjem provoznom postupku Zajednice koji je određen važećim carinskim odredbama Zajednice, ukoliko podliježe deklaraciji kojom ju se stavlja u taj postupak nakon njezinog unosa u Zajednicu.

Članak 277.

Ako se roba iz članka 274. nakon unosa u Zajednicu nalazi u jednoj od situacija zbog kojih bi ispunjavala uvjete da bude obuhvaćena jednim od odredaba ili situacija iz članka 156., ako bi se uvozila u smislu prvog podstavka članka 30., ili odredbom za privremeni uvoz, uz potpuno izuzimanje iz carinskih pristojba, države članice dužne su poduzeti mjere potrebne kako bi osigurale da roba može ostati u Zajednici pod istim uvjetima kao što su oni propisani za primjenu tih odredaba ili situacija.

Odjeljak 2.

Izvoz

Članak 278.

Članci 279. i 280. primjenjuju se na izvoz robe u slobodni promet, koja se otprema ili prevozi iz države članice u treće područje koje predstavlja dio carinskog područja Zajednice.

Članak 279.

Formalnosti koje se odnose na izvoz robe iz članka 278. iz područja Zajednice moraju biti jednake onima propisanim odredbama Zajednice koje su na snazi za izvoz robe iz carinskog područja Zajednice.

Članak 280.

U slučaju robe koja je privremeno izvezena iz Zajednice, kako bi bila ponovno uvezena, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da nakon ponovnog uvoza u Zajednicu takva roba može biti obuhvaćena istim odredbama koje bi se primjenjivale da je roba bila privremeno izvezena iz carinskog područja Zajednice.

GLAVA XII.

POSEBNE ODREDBE

POGLAVLJE 1.

Posebna odredba za mala poduzeća

Odjeljak 1.

Pojednostavljeni postupak za obračun i naplatu

Članak 281.

Države članice koje se mogu susresti s poteškoćama u primjeni uobičajenih odredaba za PDV za mala poduzeća, zbog djelatnosti ili strukture takvih poduzeća mogu primijeniti pojednostavljeni postupak, uz uvjete i ograničenja koje one eventualno odrede, te nakon savjetovanja s Odborom za PDV, kao što je paušalna odredba za obračun i naplatu PDV-a, pod uvjetom da to ne dovodi do smanjenja poreza.

Odjeljak 2.

Izuzeća i progresivne olakšice

Članak 282.

Izuzeća i progresivne porezne olakšice propisane ovim odjeljkom primjenjuju se na isporuke robe i usluga od strane malih poduzeća.

Članak 283.

1.   Odredbe iz ovog odjeljka ne primjenjuju se na sljedeće transakcije:

2.   Države članice mogu isključiti transakcije, osim onih navedenih u stavku 1., iz odredaba navedenih u ovom odjeljku.

Članak 284.

1.   Države članice koje koriste mogućnost iz članka 14. Direktive Vijeća 67/228/EEZ od 11. travnja 1967. o usklađivanju zakonodavstva država članica koja se odnose na poreze na promet – Struktura i postupci za primjenu zajedničkog sustava poreza na dodanu vrijednost (14) uvođenja izuzeća i progresivnih poreznih olakšica mogu ih zadržati, kao i odredbe za njihovu primjenu, ako su usklađeni s pravilima PDV-a.

2.   Države članice koje su na dan 17. svibnja 1977. izuzele porezne obveznike čiji je godišnji promet bio manji od protuvrijednosti od 5 000 europskih obračunskih jedinica u nacionalnoj valuti, prema tečaju koji je vrijedio na taj datum, mogu povećati taj prag na 5 000 EUR.

Države članice koje su primjenjivale progresivne porezne olakšice ne mogu niti povećati prag za progresivne porezne olakšice niti poboljšati uvjete za njihovo odobravanje.

Članak 285.

Države članice koje nisu koristile mogućnost prema članku 14. Direktive 67/228/EEZ mogu izuzeti od poreza porezne obveznike čiji godišnji promet nije veći od 5 000 EUR ili protuvrijednosti tog iznosa u nacionalnoj valuti.

Države članice iz prvog podstavka mogu odobriti progresivne porezne olakšice poreznim obveznicima čiji godišnji promet premašuje prag koji one utvrde.

Članak 286.

Države članice koje su na dan 17. svibnja 1977. izuzele od poreza porezne obveznike čiji je godišnji promet bio jednak ili veći od protuvrijednosti 5 000 europskih obračunskih jedinica u nacionalnoj valuti prema tečaju koji je vrijedio na taj datum, mogu povećati taj prag kako bi očuvale realnu vrijednost izuzeća.

Članak 287.

Države članice koje su pristupile nakon 1. siječnja 1978., mogu izuzeti od poreza porezne obveznike čiji godišnji promet ne prelazi protuvrijednost u nacionalnoj valuti sljedećih iznosa, prema tečaju na dan njihovog pristupanja:

Članak 288.

Promet koji služi kao osnova za uporabu odredaba navedenih u ovom Odjeljku sastoji se od sljedećih iznosa, bez PDV-a:

Međutim, otuđenje materijalnih ili nematerijalnih osnovnih sredstava poduzeća ne uzima se u obzir u svrhu izračunavanja prometa.

Članak 289.

Porezni obveznici izuzeti od PDV-a nemaju pravo na odbitak PDV-a u skladu s člancima od 167. do 171. i člancima od 173. do 177., te ne smiju iskazivati PDV na svojim računima.

Članak 290.

Porezni obveznici koji imaju pravo na izuzeće od PDV-a mogu se odlučiti ili za uobičajene odredbe PDV-a ili za pojednostavljene postupke navedene u članku 281. U tom slučaju oni imaju pravo na bilo koje progresivne porezne olakšice određene nacionalnim zakonodavstvom.

Članak 291.

Uz primjenu članka 281., porezni obveznici koji koriste progresivne olakšice smatraju se poreznim obveznicima na koje se primjenjuje uobičajene odredbe PDV-a.

Članak 292.

Odredba iz ovog odjeljka primjenjuje se do datuma koji utvrđuje Vijeće u skladu s člankom 93. Ugovora, koji ne smije biti kasnije od datuma kada stupa na snagu konačna odredba navedena u članku 402.

Odjeljak 3.

Izvješćivanje i preispitivanje

Članak 293.

Svake četiri godine, počevši od donošenja ove Direktive, Komisija mora na temelju informacija dobivenih od država članica dostaviti Vijeću izvješće o primjeni ovog poglavlja zajedno s prijedlozima vezanim uz sljedeća pitanja, ako je to potrebno i uzimajući u obzir potrebu za osiguranjem dugoročne konvergencije nacionalnih propisa:

Članak 294.

Vijeće mora odlučiti, u skladu s člankom 93. Ugovora, je li potrebna posebna odredba za mala poduzeća u okviru konačne odredbe, te po potrebi mora odrediti zajednička ograničenja i uvjete za provedbu te odredbe.

POGLAVLJE 2.

Zajednička paušalna odredba za poljoprivrednike

Članak 295.

1.   Za potrebe ovog poglavlja primjenjuju se sljedeće definicije:

2.   Ako poljoprivrednik prerađuje, primjenjujući sredstva koja se obično koriste u poljoprivrednom, šumarskom ili ribarskom poduzeću, proizvode koji prvenstveno proizlaze iz njegove poljoprivredne proizvodnje, te prerađivačke djelatnosti tretiraju se kao djelatnosti poljoprivredne proizvodnje, kako je navedeno u Prilogu VII.

Članak 296.

1.   Ako bi zbog primjene uobičajene odredbe PDV-a ili posebne odredbe iz poglavlja 1. na poljoprivrednike moglo doći do poteškoća, države članice mogu primjenjivati na poljoprivrednike paušalnu odredbu čija je svrha nadoknada obračunatog PDV-a na kupnju robe i usluga od strane poljoprivrednika za koje vrijedi paušalna odredba, u skladu s ovim poglavljem.

2.   Svaka država članica može isključiti iz paušalne odredbe određene kategorije poljoprivrednika, kao i poljoprivrednike za koje nije vjerojatno da bi zbog primjene uobičajene odredbe PDV-a ili pojednostavljenih postupaka iz članka 281. moglo doći do administrativnih poteškoća.

3.   Svaki poljoprivrednik za kojeg vrijedi paušalna odredba može se odlučiti, uz poštivanje pravila i uvjeta koje propisuje svaka država članica, za primjenu uobičajene odredbe PDV-a ili pojednostavljenih postupaka iz članka 281., ovisno o slučaju.

Članak 297.

Države članice dužne su po potrebi odrediti postotke paušalne nadoknade. One mogu odrediti različite postotke za šumarstvo, za različita potpodručja poljoprivrede i za ribarstvo.

Države članice dužne su izvijestiti Komisiju o postocima paušalne nadoknade koji su određeni u skladu s prvim stavkom, prije nego što ih počnu primjenjivati.

Članak 298.

Postoci paušalne nadoknade izračunavaju se na temelju makroekonomske statistike za poljoprivrednike za koje vrijedi paušalna odredba za protekle tri godine.

Postotke je moguće zaokružiti na više ili na niže do najbliže točke od pola posto. Države članice također mogu smanjiti te postotke na nultu stopu.

Članak 299.

Postoci paušalne nadoknade ne smiju biti određeni tako da poljoprivrednici za koje vrijedi paušalno odredba dobiju veći povrat od obračunatog pretporeza.

Članak 300.

Postoci paušalne nadoknade primjenjuju se na cijene, bez PDV-a, sljedećih dobara i usluga:

Članak 301.

1.   U slučaju isporuke poljoprivrednih proizvoda ili poljoprivrednih usluga navedenih u članku 300., države članice određuju da paušalnu nadoknadu plaća kupac ili tijelo javne vlasti.

2.   S obzirom na bilo koju isporuku poljoprivrednih proizvoda ili poljoprivrednih usluga, osim onih navedenih u članku 300., smatra se da paušalnu nadoknadu plaća kupac.

Članak 302.

Ako poljoprivrednik za kojeg vrijedi paušalna odredba ima pravo na paušalnu nadoknadu, on nema pravo na odbitak PDV-a s obzirom na djelatnosti obuhvaćene tom paušalnom odredbom.

Članak 303.

1.   Ako kupac koji je porezni obveznik plaća paušalnu nadoknadu u skladu s člankom 301. stavkom 1., on ima pravo, prema uvjetima određenima člancima 167., 168. i 169. i člancima 173. do 177., te postupcima koje propišu države članice, na odbitak iznosa nadoknade od PDV-a koji je dužan platiti u državi članici u kojoj obavlja svoje oporezive transakcije.

2.   Države članice vraćaju kupcu iznos paušalne nadoknade koju je platio s obzirom na bilo koju od sljedećih transakcija:

3.   Države članice određuju način povrata iz stavka 2. One posebno mogu primijeniti odredbe Direktive 79/1072/EEZ i 86/560/EEZ.

Članak 304.

Države članice poduzimaju sve potrebne mjere za provjeru plaćanja paušalnih nadoknada poljoprivrednicima za koje vrijedi paušalna odredba.

Članak 305.

Kad god države članice primjenjuju ovu paušalnu odredbu, one moraju poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da se isporuke poljoprivrednih proizvoda između država članica, koje se obavljaju u skladu s člankom 33., uvijek oporezuju na isti način, bez obzira obavlja li isporuku poljoprivrednik za kojeg vrijedi paušalna odredba ili neki drugi porezni obveznik.

POGLAVLJE 3.

Posebna odredba za putničke agente

Članak 306.

1.   Države članice primjenjuju posebne odredba PDV-a, u skladu s ovim poglavljem, na transakcije koje obavljaju putnički agenti koji posluju s klijentima u svoje vlastito ime i koriste isporuke dobara ili usluga od strane drugih poreznih obveznika, u organiziranju putovanja.

Ta posebna odredba ne primjenjuje se na putničke agente ako oni djeluju isključivo kao posrednici, te na koje se točka (c) prvog stavka članka 79. primjenjuje u svrhu izračuna porezne osnovice.

2.   Za potrebe ovog poglavlja, organizatori putovanja smatraju se putničkim agentima.

Članak 307.

Transakcije koje je u skladu s uvjetima propisanima u članku 306. obavio putnički agent, s obzirom na putovanje smatraju se jedinstvenom uslugom koju putnički agent isporučuje putniku.

Jedinstvena usluga oporezuje se u državi članici u kojoj putnički agent ima sjedište svojeg poslovanja ili u kojoj ima stalnu poslovnu jedinicu iz koje putnički agent obavlja isporuku usluga.

Članak 308.

Porezna osnovica i cijena bez PDV-a, u smislu točke 8. članka 226., s obzirom na jedinstvenu uslugu koju isporučuje putnički agent predstavlja maržu putničkog agenta, odnosno, razliku između ukupnog iznosa, bez PDV-a, koji plaća putnik i stvarnog troška za putničkog agenta isporuke dobara i usluga koje obavljaju drugi porezni obveznici, ako od tih transakcija putnik ima izravnu korist.

Članak 309.

Ako transakcije koje putnički agent povjerava drugim poreznim obveznicima te osobe obavljaju izvan Zajednice, isporuke usluga koje obavlja putnički agent tretiraju se kao djelatnost posredovanja, koja se izuzima prema članku 153.

Ako se transakcije obavljaju unutar i izvan Zajednice, moguće je izuzeti samo onaj dio usluga putničkog agenta koji se odnosi na transakcije izvan Zajednice.

Članak 310.

Za PDV, koji drugi porezni obveznik zaračunava putničkom agentu s obzirom na transakcije navedene u članku 307., te od kojih putnik ima izravnu korist, ne vrijedi pravo odbitka ili povrata u bilo kojoj državi članici.

POGLAVLJE 4.

Posebna odredba za rabljenu robu, umjetnine, kolekcionarske predmete i antikvitete

Odjeljak 1.

Definicije

Članak 311.

1.   Za potrebe ovog poglavlja i ne dovodeći u pitanje druge odredbe Zajednice, primjenjuju se sljedeće definicije:

2.   Države članice ne trebaju smatrati umjetninama predmete navedene u točkama 5., 6. ili 7. iz Priloga IX. dijela A.

3.   Ugovor prema kojem se plaća provizija na prodaju, iz točke 7. stavka 1., mora određivati da organizator prodaje stavlja robu na javnu dražbu u svoje vlastito ime, no za račun svog komitenta, te da ju mora predati, u svoje vlastito ime i za račun svog komitenta, najboljem ponuđaču na javnoj dražbi.

Odjeljak 2.

Posebna odredba za oporezive preprodavatelje

Pododjeljak 1.

Maržni sustav

Članak 312.

Za potrebe ovog pododjeljka, primjenjuju se sljedeće definicije:

Članak 313.

1.   Što se tiče nabave rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koju obavljaju oporezivi preprodavatelji, države članice dužne su primjenjivati posebna odredba za oporezivanje razlike u cijeni, koju ostvaruje oporezivi preprodavatelj, u skladu s odredbama iz ovog pododjeljka.

2.   Do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., odredba navedena u stavku 1. ovog članka ne primjenjuje se na nabavu novih prijevoznih sredstava, koja se obavlja u skladu s uvjetima iz članka 138. stavka 1. i stavka 2. točke (a).

Članak 314.

Maržni sustav primjenjuje se na nabavu od strane oporezivog preprodavatelja rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, ako mu je tu robu isporučila unutar Zajednice jedna od sljedećih osoba:

Članak 315.

Porezna osnovica za nabavu robe, iz članka 314., jednaka je razlici u cijeni koju je ostvario oporezivi preprodavatelj, umanjeno za iznos poreza na dodanu vrijednost koji se odnosi na razliku u cijeni.

Ta razlika u cijeni oporezivog preprodavatelja jednaka je razlici između prodajne cijene koju zaračunava oporezivi preprodavatelj za robu i nabavne cijene.

Članak 316.

1.   Države članice moraju omogućiti oporezivim preprodavateljima pravo primjene maržnog sustava na sljedeće transakcije:

2.   Države članice moraju utvrditi detaljna pravila za provedbu mogućnosti navedene u stavku 1., koja u svakom slučaju moraju pokrivati razdoblje od barem dvije kalendarske godine.

Članak 317.

Ako oporezivi preprodavatelj koristi mogućnost iz članka 316., porezna osnovica se određuje u skladu s člankom 315.

Za nabavu umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koje uvozi sam oporezivi preprodavatelj, nabavna cijena koju je potrebno uzeti u obzir pri izračunu razlike u cijeni mora biti jednaka poreznoj osnovici za uvoz, utvrđenoj u skladu s člancima od 85. do 89., uvećanoj za porez na dodanu vrijednost koji dospijeva ili je plaćen pri uvozu.

Članak 318.

1.   Kako bi se pojednostavio postupak obračunavanja poreza, te nakon savjetovanja s Odborom za porez na dodanu vrijednost, države članice mogu propisati da se za određene transakcije ili za određene kategorije oporezivih preprodavatelja porezna osnovica za nabavu robe koja podliježe maržnom sustavu utvrđuje za svako porezno razdoblje u kojem oporezivi preprodavatelj mora podnijeti prijavu PDV-a navedenu u članku 250.

U slučaju iz prvog podstavka, porezna osnovica za nabavu robe na koju se primjenjuje ista stopa poreza na dodanu vrijednost jest ukupna razlika u cijeni koju ima oporezivi preprodavatelj, umanjeno za iznos poreza na dodanu vrijednost koji se odnosi na tu razliku.

2.   Ukupna razlika u cijeni jednaka je razlici između dva sljedeća iznosa:

3.   Države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da oporezivi preprodavatelji, navedeni u stavku 1., ne uživaju neopravdane prednosti ili da ne trpe neopravdani gubitak.

Članak 319.

Oporezivi preprodavatelj može primijeniti uobičajenu odredbu za porez na dodanu vrijednost na bilo koju nabavu unutar maržnog sustava.

Članak 320.

1.   Ako oporezivi preprodavatelj primjenjuje uobičajenu odredbu za porez na dodanu vrijednost na nabavu umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koje sam uvozi, on ima pravo odbiti od PDV-a koji je dužan platiti, PDV koji dospijeva ili koji je plaćen pri uvozu te robe.

Ako oporezivi preprodavatelj primjenjuje uobičajenu odredbu za porez na dodanu vrijednost na nabavu umjetnina koje za njega dobavlja autor ili njegovi pravni sljednici, ili porezni obveznik osim oporezivog preprodavatelja, on ima pravo odbiti od PDV-a koji je dužan platiti, PDV koji dospijeva ili koji je plaćen za umjetninu koja mu je dobavljena.

2.   Pravo na odbitak nastaje kada nastane obveza obračuna PDV-a koji treba platiti za nabavu, s obzirom na koju se oporezivi preprodavatelj odlučio na primjenu uobičajene odredbe za porez na dodanu vrijednost.

Članak 321.

Ako se obavlja u skladu s uvjetima navedenima u člancima 146., 147., 148. ili 151., nabava rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta koja podliježe maržnom sustavu izuzima se od plaćanja poreza.

Članak 322.

Ukoliko se roba koristi u svrhu nabave od strane oporezivog preprodavatelja, uz primjenu maržnog sustava, on nema pravo odbiti od PDV-a koji mora platiti:

Članak 323.

Porezni obveznici nemaju pravo odbiti od PDV-a kojemu podliježu PDV koji dospijeva ili koji je plaćen, s obzirom na robu koju im je dobavio ili koju će dobaviti oporezivi preprodavatelj, ukoliko nabava te robe od strane oporezivog preprodavatelja podliježe maržnom sustavu.

Članak 324.

Kada oporezivi preprodavatelj primjenjuje uobičajenu odredbu za porez na dodanu vrijednost i maržni sustav, oporezivi preprodavatelj mora zasebno iskazati u svojim poslovnim knjigama transakcije koje se odnose na svaku od tih odredaba, u skladu s propisima koje su donijele države članice.

Članak 325.

Oporezivi preprodavatelj ne smije navoditi zasebno na računima koje izdaje PDV koji se odnosi na nabavu robe na koju primjenjuje maržni sustav.

Pododjeljak 2.

Prijelazne odredbe za rabljena prijevozna sredstva

Članak 326.

Države članice koje su na dan 31. prosinca 1992. primjenjivale posebne porezne odredbe, osim maržnog sustava, na rabljena prijevozna sredstva koja dobavlja oporezivi preprodavatelj, mogu nastaviti primjenjivati te odredbe do uvođenja konačne odredbe iz članka 402., ukoliko ispunjavaju ili su prilagođena tako da ispunjavaju uvjete propisane ovim pododjeljkom.

Danskoj je dozvoljeno uvođenje poreznih odredbaba, kako je navedeno u prvom stavku.

Članak 327.

1.   Te prijelazne odredbe primjenjuju se na nabavu rabljenih prijevoznih sredstava od strane oporezivih preprodavatelja, uz primjenu maržnog sustava.

2.   Te prijelazne odredbe ne primjenjuju se na nabavu novih prijevoznih sredstava, koja se obavlja u skladu s uvjetima navedenima u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (a).

3.   Za potrebe stavka 1., kopnena vozila, plovila i zrakoplovi navedeni u točki (a) članka 2. stavka 2., smatraju se „rabljenim prijevoznim sredstvima”, ako se radi o rabljenoj robi koja ne zadovoljava uvjete potrebne da bi ju se smatralo novim prijevoznim sredstvima.

Članak 328.

PDV koji treba platiti s obzirom na svaku nabavu navedenu u članku 327. jednak je iznosu PDV-a koji bi bilo potrebno platiti, kada bi nabava podlijegala uobičajenoj odredbi za porez na dodanu vrijednost, umanjenom za iznos PDV-a za koji se smatra da ga je oporezivi preprodavatelj uključio u nabavnu cijenu prijevoznog sredstva.

Članak 329.

PDV za koji se smatra da ga je oporezivi preprodavatelj uključio u nabavnu cijenu prijevoznog sredstva izračunava se u skladu sa sljedećom metodom:

Članak 330.

PDV koji treba platiti s obzirom na svaku nabavu prijevoznog sredstva, kako je utvrđeno u članku 327. stavku 1., ne smije biti niži od iznosa PDV-a koji bi trebalo platiti da se na tu nabavu primjenjuje maržni sustav, u skladu s člankom 328.

Države članice mogu propisati da, ako nabava podliježe maržnom sustavu, ta marža ne smije biti manja od 10 % prodajne cijene, u smislu točke 1. članka 312.

Članak 331.

Porezni obveznici ne smiju odbiti od PDV-a koji su dužni plaćati PDV koji trebaju platiti ili koji su platili s obzirom na rabljena prijevozna sredstva koja je za njih nabavio oporezivi preprodavatelj, ukoliko nabava te robe od strane oporezivog preprodavatelja podliježe PDV-u u skladu s ovim prijelaznim odredbama.

Članak 332.

Oporezivi preprodavatelj ne smije zasebno iskazivati na računima koje izdaje PDV koji se odnosi na nabavu na koju primjenjuje ove prijelazne odredbe.

Odjeljak 3.

Posebne odredbe za prodaju na javnoj dražbi

Članak 333.

1.   Države članice mogu, u skladu s odredbama iz ovog odjeljka, primjenjivati posebna odredba za oporezivanje razlike u cijeni koju ostvaruje organizator prodaje na javnoj dražbi s obzirom na nabavu rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta od strane tog organizatora, djelujući u svoje vlastito ime i za račun osoba navedenih u članku 334., u skladu s ugovorom prema kojemu se plaća provizija na prodaju te robe na javnoj dražbi.

2.   Odredbe iz stavka 1. ne primjenjuju se na nabavu novih prijevoznih sredstava, koja se obavlja u skladu s uvjetima navedenima u članku 138. stavku 1. i stavku 2. točki (a).

Članak 334.

Te posebne odredbe primjenjuju se na nabavu koju obavlja organizator prodaje na javnoj dražbi, koji djeluje u svoje vlastito ime i za račun sljedećih osoba:

Članak 335.

Smatra se da se nabava robe poreznom obvezniku koji je organizator prodaje na javnoj dražbi izvršava onda kada se ta roba proda na javnoj dražbi.

Članak 336.

Porezna osnovica za svaku nabavu robe navedene u ovom odjeljku jest ukupni iznos koji organizator prodaje na javnoj dražbi zaračunava kupcu, u skladu s člankom 339., umanjen za:

Članak 337.

Neto iznos koji je organizator prodaje na javnoj dražbi platio ili koji će platiti svome komitentu jednak je razlici između cijene robe na javnoj dražbi i iznosa provizije koju je dobio ili koju će dobiti organizator prodaje na javnoj dražbi od svog komitenta, prema ugovoru prema kojemu se plaća provizija na prodaju.

Članak 338.

Organizatori prodaje na javnoj dražbi koji dobavljaju robu prema uvjetima propisanima u člancima 333. i 334., moraju u svojem knjigovodstvu na prolaznim računima navesti:

Iznose navedene u prvom podstavku potrebno je na odgovarajući način potkrijepiti.

Članak 339.

Organizator prodaje na javnoj dražbi mora izdati kupcu račun u kojemu se specificira:

Na računu koji izdaje organizator prodaje na javnoj dražbi ne smije zasebno biti iskazan nikakav porez na dodanu vrijednost.

Članak 340.

1.   Organizator prodaje na javnoj dražbi kojemu se roba prenosi prema ugovoru, na temelju kojega se plaća provizija na prodaju na javnoj dražbi, mora svom komitentu izdati obračun.

U obračunu koji izdaje organizator prodaje na javnoj dražbi potrebno je zasebno specificirati iznos transakcije odnosno cijenu robe postignutu na dražbi, umanjenu za iznos provizije koja je dobivena ili koja će biti dobivena od komitenta.

2.   Obračun sastavljen u skladu sa stavkom 1. služi kao račun koji izdaje komitent, ako je on porezni obveznik, organizatoru prodaje na javnoj dražbi, u skladu s člankom 220.

Članak 341.

Države članice koje primjenjuju odredbe navedene u ovom odjeljku također primjenjuju te odredbe na nabavu rabljenih prijevoznih sredstava, kako je definirano u članku 327. stavku 3., koju obavlja organizator prodaje na javnoj dražbi, koji djeluje u svoje ime, u skladu s ugovorom prema kojemu se plaća provizija na prodaju te robe na javnoj dražbi, i za račun oporezivog preprodavatelja, ukoliko ta nabava od strane tog oporezivog preprodavatelja podliježe PDV-u, u skladu s prijelaznom odredbom za rabljena prijevozna sredstva.

Odjeljak 4.

Mjere za sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja i utaje poreza

Članak 342.

Države članice mogu poduzimati mjere koje se odnose na pravo odbitka poreza na dodanu vrijednost, kako bi se osiguralo da oporezivi preprodavatelji, obuhvaćeni posebnim odredbama iz Odjeljka 2., ne uživaju neopravdane prednosti ili da ne trpe neopravdane gubitke.

Članak 343.

Jednoglasnom odlukom, na prijedlog Komisije, Vijeće može ovlastiti bilo koju državu članicu za uvođenje posebnih mjera s ciljem borbe protiv utaje poreza, prema kojima PDV koji treba platiti, u okviru maržnog sustava, ne smije biti niži od iznosa PDV-a koji bi bilo potrebno platiti da je razlika u cijeni jednaka određenom postotku prodajne cijene.

Taj postotak prodajne cijene određuje se uzimajući u obzir uobičajene razlike u cijeni koje ostvaruju gospodarski subjekti u relevantnom sektoru.

POGLAVLJE 5.

POSEBNA ODREDBA ZA INVESTICIJSKO ZLATO

Odjeljak 1.

Opće odredbe

Članak 344.

1.   Za potrebe ove Direktive i ne dovodeći u pitanje druge odredbe Zajednice, „investicijsko zlato” znači:

2.   Države članice mogu isključiti iz ove posebne odredbe male poluge ili pločice težine 1 g ili manje.

3.   Za potrebe ove Direktive, ne smatra se da se kovanice navedene u točki 2. stavka 1. prodaju u numizmatičke svrhe.

Članak 345.

Počevši od 1999., svaka država članica dužna je izvijestiti Komisiju do 1. srpnja svake godine o kovanicama koje zadovoljavaju kriterije propisane u točki 2. članka 344. stavka 1. kojima se trguje u toj državi članici. Komisija je dužna prije 1. prosinca svake godine objaviti opsežan popis kovanica u seriji „C”Službenog lista Europske unije. Smatra se da kovanice uključene u objavljeni popis zadovoljavaju te kriterije tijekom cijele godine za koju je popis objavljen.

Odjeljak 2.

Izuzeće od PDV-a

Članak 346.

Države članice izuzimaju od PDV-a nabavu, stjecanje unutar Zajednice i uvoz investicijskog zlata, uključujući investicijsko zlato koje predstavljaju potvrde o alociranom ili nealociranom zlatu ili kojima se trguje na računima za zlato, te posebno krediti u zlatu i swapovi, koji uključuju vlasnička prava ili potraživanja s obzirom na investicijsko zlato, kao i transakcije koje se odnose na investicijsko zlato koje uključuje ročnice i terminske ugovore kod kojih dolazi do prijenosa vlasničkog prava ili potraživanja s obzirom na investicijsko zlato.

Članak 347.

Države članice izuzimaju od PDV-a usluge posrednika koji djeluju u ime i za račun druge osobe, kada sudjeluju u nabavi investicijskog zlata za svog komitenta.

Odjeljak 3.

Odabir oporezivanja

Članak 348.

Države članice dopuštaju poreznim obveznicima koji proizvode investicijsko zlato ili prerađuju zlato u investicijsko zlato pravo da se odluče za oporezivanje isporuke investicijskog zlata drugom poreznom obvezniku, koja bi u protivnome bila oslobođena od PDV-a, u skladu s člankom 346.

Članak 349.

1.   Države članice mogu dopustiti poreznim obveznicima, koji za vrijeme obavljanja svoje gospodarske djelatnosti uobičajeno isporučuju zlato u industrijske svrhe, pravo da se odluče za oporezivanje isporuke zlatnih poluga ili pločica, kako je navedeno u točki 1. članka 344. stavka 1., drugim poreznim obveznicima, koja bi u protivnome bila oslobođena od PDV-a, u skladu s člankom 346.

2.   Države članice mogu ograničiti opseg mogućnosti iz stavka 1.

Članak 350.

Ako je dobavljač iskoristio pravo, prema člancima 348. i 349., odlučivanja za oporezivanje, države članice dopuštaju posredniku da se odluči za oporezivanje usluga iz članka 347.

Članak 351.

Države članice propisuju detaljna pravila za ostvarivanje mogućnosti iz ovog odjeljka, te o tomu izvješćuju Komisiju.

Odjeljak 4.

Transakcije na uređenom tržištu plemenitih kovina

Članak 352.

Svaka država članica može nakon savjetovanja s Odborom za porez na dodanu vrijednost primijeniti PDV na posebne transakcije koje se odnose na investicijsko zlato, a koje se odvijaju u toj državi članici između poreznih obveznika koji su članovi tržišta plemenitih kovina koje uređuju dotične države članice, ili između takvog poreznog obveznika i drugog poreznog obveznika koji nije član tog tržišta. Međutim, država članica ne smije primijeniti PDV na isporuke koje se obavljaju u skladu s uvjetima navedenim u članku 138. ili na izvoz investicijskog zlata.

Članak 353.

Države članice koje, u skladu s člankom 352., oporezuju transakcije između poreznih obveznika koji su članovi reguliranog tržišta plemenitih kovina, dužne su radi pojednostavljenja odobriti odgodu naplate poreza i osloboditi porezne obveznike zahtjeva vezanih uz knjigovodstvo s obzirom na PDV.

Odjeljak 5.

Posebna prava i obveze za trgovce investicijskim zlatom

Članak 354.

Ako su njegove naknadne isporuke investicijskog zlata izuzete u skladu s ovim poglavljem, porezni obveznik ima pravo na odbitak sljedećeg:

Članak 355.

Porezni obveznici koji proizvode investicijsko zlato ili prerađuju zlato u investicijsko zlato imaju pravo na odbitak PDV-a koji treba platiti ili koji je plaćen s obzirom na isporuku, stjecanje unutar Zajednice ili uvoz dobara ili usluga povezanih s proizvodnjom ili preradom tog zlata, kao da se naknadna isporuka zlata, koja je izuzeta u skladu s člankom 346., oporezuje.

Članak 356.

1.   Države članice moraju osigurati da trgovci investicijskim zlatom u najmanju mjeru vode evidenciju svih značajnih transakcija investicijskim zlatom, te da vode dokumentaciju koja omogućuje identifikaciju klijenata u takvim transakcijama.

Trgovci moraju čuvati podatke navedene u prvom podstavku za razdoblje od barem pet godina.

2.   Države članice mogu prihvatiti ekvivalentne obveze u okviru mjera donesenih u skladu s drugim zakonodavstvom Zajednice kao što je Direktiva 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma (15), kako bi se uskladile sa zahtjevima iz stavka 1.

3.   Države članice mogu propisati obveze koje su strože, posebno što se tiče vođenja posebne evidencije, ili posebne knjigovodstvene zahtjeve.

POGLAVLJE 6.

Posebna odredba za porezne obveznike koji nemaju poslovni nastan i koji isporučuju elektroničke usluge osobama koje nisu porezni obveznici

Odjeljak 1.

Opće odredbe

Članak 357.

Ovo se poglavlje primjenjuje do 31. prosinca 2006.

Članak 358.

Za potrebe ovog poglavlja i ne dovodeći u pitanje ostale odredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:

Odjeljak 2.

Posebna odredba za elektronički isporučene usluge

Članak 359.

Države članice dopuštaju svakom poreznom obvezniku koji nema poslovni nastan i koji isporučuje elektroničke usluge osobi koja nije porezni obveznik i koja ima poslovni nastan u državi članici ili koja ima stalno prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici, da koristi ovu posebnu odredbu. Ova odredba primjenjuje se na sve elektroničke usluge koje se isporučuju u Zajednici.

Članak 360.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan prijavljuje državi članici identifikacije svoj početak ili prestanak obavljanja djelatnosti kao porezni obveznik ili promjenu te djelatnosti zbog koje on više ne zadovoljava uvjete potrebne za primjenu ove posebne odredbe. On tu informaciju priopćava u elektroničkom obliku.

Članak 361.

1.   Informacije koje porezni obveznik koji nema poslovni nastan mora dostaviti državi članici identifikacije kada počinje oporezivu djelatnost obuhvaćaju:

2.   Porezni obveznik koji nema poslovni nastan dužan je izvijestiti državu članicu identifikacije o bilo kakvim promjenama u dostavljenim informacijama.

Članak 362.

Država članica identifikacije dužna je dodijeliti poreznom obvezniku koji nema poslovni nastan individualni identifikacijski broj za PDV, te ga mora obavijestiti o tom broju u elektroničkom obliku. Na temelju podataka koji se koriste za tu identifikaciju, države članice potrošnje mogu se poslužiti svojim vlastitim identifikacijskim sustavima.

Članak 363.

Države članice identifikacije brišu poreznog obveznika koji nema poslovni nastan iz identifikacijskog registra u sljedećim slučajevima:

Članak 364.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan dostavlja u elektroničkom obliku državi članici identifikacije prijavu PDV-a za svako kalendarsko tromjesečje, bez obzira jesu li ili nisu bile isporučene elektroničke usluge. Prijava PDV-a podnosi se u roku od 20 dana od kraja poreznog razdoblja obuhvaćenog prijavom.

Članak 365.

U prijavi PDV-a iskazuje se identifikacijski broj i, za svaku državu članicu potrošnje u kojoj treba platiti PDV, ukupna vrijednost bez PDV-a isporučenih elektroničkih usluga tijekom tog poreznog razdoblja, kao i ukupni iznos odgovarajućeg PDV-a. Primjenjive stope PDV-a kao i ukupni PDV koji je potrebno platiti također se iskazuju u prijavi.

Članak 366.

1.   U prijavi PDV-a iznosi se iskazuju u eurima.

Države članice koje nisu prihvatile euro mogu zahtijevati da se iznosi u prijavi PDV-a iskazuju u njihovim nacionalnim valutama. Ako su isporuke obavljene u drugim valutama, porezni obveznik koji nema poslovni nastan dužan je, prilikom ispunjavanja prijave PDV-a, primijeniti tečaj koji je vrijedio posljednjeg dana poreznog razdoblja.

2.   Konverzija se obavlja primjenom tečaja koji objavljuje Europska središnja banka za taj dan, ili ako na taj dan nema objave, za sljedeći dan objave.

Članak 367.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan plaća PDV kada podnosi prijavu PDV-a.

Plaćanje se izvršava na bankovni račun nominiran u eurima, koji određuje država članica identifikacije. Države članice koje nisu uvele euro mogu zahtijevati da se plaćanje izvršava na bankovni račun nominiran u njihovoj vlastitoj valuti.

Članak 368.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan i koji koristi ovu posebnu odredbu ne smije odbiti PDV u skladu s člankom 168. ove Direktive. Bez obzira na članak 1. stavak 1. Direktive 86/560/EEZ, dotičnom poreznom obvezniku bit će odobren povrat u skladu s navedenom Direktivom. Članak 2. stavak 2. i stavak 3. i članak 4. stavak 2. Direktive 86/560/EEZ ne primjenjuje se na povrat koji se odnosi na elektroničke usluge obuhvaćene ovom posebnom odredbom.

Članak 369.

1.   Porezni obveznik koji nema poslovni nastan mora voditi evidenciju o transakcijama koje su obuhvaćene ovom posebnom odredbom. Ta evidencija mora biti dovoljno detaljna kako bi se omogućilo poreznim nadležnim tijelima države članice potrošnje da provjere ispravnost prijave PDV-a.

2.   Evidencija iz stavka 1. mora biti dostupna u elektroničkom obliku, na zahtjev, državi članici identifikacije i državi članici potrošnje.

Tu je evidenciju potrebno čuvati u razdoblju od deset godina od završetka godine u kojoj je transakcija obavljena.

GLAVA XIII.

ODSTUPANJA

POGLAVLJE 1.

Odstupanja koja se primjenjuju do donošenja konačnih odredaba

Odjeljak 1.

Odstupanja za države koje su bile članice Zajednice na dan 1. siječnja 1978.

Članak 370.

Države članice koje su na dan 1. siječnja 1978. oporezivale transakcije navedene u Prilogu X. dijelu A., mogu nastaviti oporezivati te transakcije.

Članak 371.

Države članice koje su na dan 1. siječnja 1978. izuzimale od PDV-a transakcije navedene u Prilogu X. dijelu B., mogu nastaviti izuzimati te transakcije, u skladu s uvjetima koji su se primjenjivali u dotičnoj državi članici na taj datum.

Članak 372.

Države članice koje su na dan 1. siječnja 1978. primjenjivale odredbe koje odstupaju od načela neposrednog odbitka propisanog u prvom stavku članka 179., mogu nastaviti primjenjivati te odredbe.

Članak 373.

Države članice koje su na dan 1. siječnja 1978. primjenjivale odredbe koje odstupaju od članka 28. ili od točke (c) prvog stavka članka 79., mogu nastaviti primjenjivati te odredbe.

Članak 374.

Odstupajući od članaka 169. i 309., države članice koje su na dan 1. siječnja 1978. izuzimale od PDV-a, bez prava na odbitak PDV-a plaćenog u prethodnoj fazi., usluge putničkih agenata, kako je navedeno u članku 309., mogu nastaviti izuzimati te usluge. Odstupanje se također primjenjuje s obzirom na putničke agente koji djeluju u ime i za račun putnika.

Odjeljak 2.

Odstupanja za države koje su pristupile Zajednici nakon 1. siječnja 1978.

Članak 375.

Grčka može nastaviti izuzimati od PDV-a transakcije navedene u točkama 2., 8., 9., 11. i 12. Priloga X. dijela B, u skladu s uvjetima koji se primjenjuju u toj državi članici na dan 1. siječnja 1987.

Članak 376.

Španjolska može nastaviti izuzimati od PDV-a usluge koje isporučuju autori, navedeni u točki 2. Priloga X. dijela B, i transakcije navedene u točkama 11. i 12. Priloga X. dijela B., u skladu s uvjetima koji se primjenjuju u toj državi članici na dan 1. siječnja 1993.

Članak 377.

Portugal može nastaviti izuzimati transakcije navedene u točkama 2., 4., 7., 9., 10. i 13. Priloga X. dijela B, u skladu s uvjetima koji se primjenjuju u toj državi članici na dan 1. siječnja 1989.

Članak 378.

1.   Austrija može nastaviti oporezivati transakcije navedene u točki 2. Priloga X. dijela A.

2.   Sve dok se ista izuzeća primjenjuju u bilo kojim državama članicama koje su bile članice Zajednice na dan 31. prosinca 1994., Austrija može, u skladu s uvjetima koji se primjenjuju u toj državi članici na datum njezinog pristupanja, izuzeti sljedeće transakcije od PDV-a:

Članak 379.