2.
Prilog II. mijenja se kako slijedi:
|
1. |
Odjeljak 1. mijenja se kako slijedi:
|
|
2. |
Odjeljak 2. mijenja se kako slijedi:
|
|
3. |
Odjeljak 3. mijenja se kako slijedi:
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
4. |
Umeće se sljedeći odjeljak: 4. TIJEK ISPITIVANJA (NRTC ISPITIVANJE) 4.1. Uvod Izvancestovni ciklus u promjenljivom stanju (NRTC) je naveden u Prilogu III., Dodatku 4. kao slijed sekundu-po-sekundu normaliziranih vrijednosti brzine i zakretnog momenta koji se primjenjuje na sve dizelske motore obuhvaćene ovom Direktivom. Kako bi se ispitivanje provelo na ispitivanoj ćeliji motora, normalizirane vrijednosti pretvaraju se u stvarne vrijednosti za pojedinačni motor koji se ispituje, što se temelji na ocrtnoj krivulji motora. To se pretvaranje naziva denormalizacija, a ispitni ciklus koji proizlazi iz toga naziva se referentni ciklus motora za ispitivanje. S tim referentnim vrijednostima brzine i zakretnog momenta, ciklus se provodi na ćeliji za ispitivanje, a bilježe se povratne vrijednosti brzine i zakretnog momenta. Da bi se potvrdio tijek ispitivanja, po dovršetku ispitivanja provodi se analiza regresije između referentnih i povratnih vrijednosti brzine i zakretnog momenta. 4.1.1. Zabranjuje se uporaba naprava za ometanje ili iracionalnih strategija kontrole ili iracionalnih strategija kontrola emisije. 4.2. Postupak ocrtavanja motora Za primjenu NRTC-a na ćeliji za ispitivanje, motor je potrebno ocrtati prije provedbe ciklusa ispitivanja kako bi se odredile krivulje brzine u odnosu na zakretni moment. 4.2.1. Određivanje ocrtanog raspona brzine Minimalne i maksimalne ocrtne brzine se definiraju na sljedeći način:
4.2.2. Ocrtna krivulja motora Motor se zagrijava na maksimalnoj snazi kako bi se stabilizirali parametri motora u skladu s preporukom proizvođača te dobrim iskustvima iz inženjerske prakse. Kad se motor stabilizira, provodi se ocrtavanje motora u skladu sa sljedećim postupcima. 4.2.2.1. Ocrtanje kretanja
4.2.2.2. Ocrtanje koraka
4.2.3. Dobivanje ocrtne krivulje Svi zabilježeni podaci po točkama iz odjeljka 4.2.2. povezuju se koristeći linearnu interpolaciju između točaka. Tako se dobije krivulja zakretnog momenta koja se koristi za pretvaranje normaliziranih vrijednosti planiranog zakretnog momenta dinamometra motora iz Priloga IV. u stvarne vrijednosti zakretnog momenta za ciklus ispitivanja kako je to opisano u odjeljku 4.3.3. 4.2.4. Alternativno ocrtavanje Ako proizvođač vjeruje da gore navedene tehnike ocrtavanja nisu sigurne ili nisu reprezentativne za bilo koji od predmetnih motora, mogu se koristiti alternativne tehnike ocrtavanja. Te alternativne tehnike moraju zadovoljiti namjeru specificiranih postupaka ocrtavanja koja je određivanje maksimalnog raspoloživog zakretnog momenta na svim brzinama motora postignutim tijekom ciklusa ispitivanja. Odstupanja od tehnika ocrtavanja navedena u ovom odjeljku odobravaju sve uključene strane iz sigurnosnih razloga ili zbog reprezentativnosti uz obrazloženje njihove uporabe. Međutim, ni u kojem se slučaju krivulja zakretnog momenta ne promatra na padajućim brzinama motora za motore s regulatorom ili s turbopunjenjem. 4.2.5. Ponovljena ispitivanja Motor ne treba ocrtavati prije svakog ciklusa ispitivanja. Motor je potrebno ponovo ocrtati prije ciklusa ispitivanja ako:
4.3. Dobivanje referentnog ciklusa ispitivanja 4.3.1. Referentna brzina Referentna brzina (nref) odgovara 100 % vrijednosti normalizirane brzine specificirane na rasporedu dinamometra iz Priloga III. Dodatka 4. Očito je da stvarni ciklus motora koji proizlazi iz denormalizacije do referentne brzine uvelike ovisi o odabiru prave referentne brzine. Referentna se brzina određuje pomoću sljedeće definicije:
(velika brzina je najveća brzina motora gdje se prenosi 70 % nominalne snage, dok je mala brzina najniža brzina motora pri kojoj se prenosi 50 % nominalne snage). 4.3.2. Denormalizacija brzine motora Brzina se denormalizira u skladu sa sljedećom jednadžbom:
4.3.3. Denormalizacija zakretnog momenta motora Vrijednosti zakretnog momenta rasporeda dinamometra motora iz Priloga III. Dodatka 4. normaliziraju se do maksimalnog zakretnog momenta pri odgovarajućoj brzini. Vrijednosti zakretnog momenta referentnog ciklusa denormaliziraju se korištenjem krivulje ocrtanja određenu u skladu s odjeljkom 4.2.2., kako slijedi:
za odgovarajuću stvarnu brzinu kako je navedeno u odjeljku 4.3.2. 4.3.4. Primjer postupka denormalizacije Kao primjer denormalizira se sljedeća točka ispitivanja: % brzina = 43 % % zakretni moment = 82 % Zadane su sljedeće vrijednosti: referentna brzina = 2 200/min prazni hod = 600/min daje rezultat:
S maksimalnim zakretnim momentom od 700 Nm promatranog s ocrtnom krivuljom na 1 288/min
4.4. Dinamometar 4.4.1. Kod uporabe opterećene ćelije, signal zakretnog momenta prenosi se na os motora te se razmatra inercija dinamometra. Stvarni zakretni moment motora jest onaj očitan na opterećenoj ćeliji kojem se doda moment inercije kočnice pomnožen s kutnim ubrzanjem. Kontrolni sustav mora izvesti ovaj izračun u realnom vremenu. 4.4.2. Ako se motor ispituje vrtložnim dinamometrom preporuča se da broj točaka, u kojima je razlika 4.5. Tijek ispitivanja emisija Sljedeća blok shema prikazuje slijed ispitivanja.
Po potrebi se prije ciklusa mjerenja može provesti jedan ili više praktičnih ciklusa za provjeru motora, ispitivane ćelije i sustava emisija. 4.5.1. Priprema filtra za uzorkovanje Najmanje jedan sat prije ispitivanja potrebno je svaki filtar staviti u petrijevu posudicu zaštićenu od onečišćenja prašinom koja dozvoljava izmjenu zraka te je stavljena u komoru za vaganje radi stabilizacije. Na kraju razdoblja stabiliziranja svaki se filtar važe te se težina bilježi. Tada se filtar sprema u zatvorenu petrijevu posudicu ili u zapečaćeni spremnik filtra sve dok ne bude potreban za ispitivanje. Filtar se mora iskoristiti unutar osam sati od uzimanja iz komore za vaganje. Bilježi se težina tara. 4.5.2. Postavljanje mjerne opreme Instrumentacija i sonde za uzorkovanje postavljaju se po potrebi. Ispušna se cijev spaja na sustav za razrjeđivanje punog protoka, ako se isti koristi. 4.5.3. Započinjanje i prekondicioniranje sustava razrjeđivanja i motora Sustav razrjeđivanja i motor pokreću se i zagrijavaju. Prekondicioniranje sustava uzorkovanja provodi se na motoru u radu u uvjetima nazivne brzine, 100 postotnog zakretnog momenta za najmanje 20 minuta uz istovremeni rad bilo sustava uzorkovanja djelomičnog protoka ili CVS punog protoka sa sekundarnim sustavom razrjeđivanja. Tada se skupljaju slijepe emisije krutih čestica. Filtri za uzorke krutih čestica ne moraju se stabilizirati niti vagati te se mogu odbaciti. Filtarski mediji mogu se mijenjati tijekom kondicioniranja sve dok ukupno vrijeme za uzorkovanje kroz filtre i sustave uzorkovanja prelazi 20 minuta. Vrijednosti protoka postavljaju se na približne vrijednosti protoka izabrane za ispitivanje u kretanju. Zakretni se moment smanjuje sa 100 posto zakretnog momenta uz održavanje uvjeta nazivne brzine po potrebi tako da ne prelazi maksimalne specifikacije temperaturne zone uzorka od 191 °C. 4.5.4. Započinjanje sustava uzorkovanja krutih čestica Sustav uzorkovanja krutih čestica započinje i traje obilaznim tokom. Razina pozadinskih krutih čestica zraka za razrjeđivanje može se odrediti uzorkovanjem zraka za razrjeđivanje prije ulaska ispuha u tunel za razrjeđivanje. Bolje je da se uzorak pozadinskih krutih čestica prikuplja tijekom ciklusa u kretanju ako je na raspolaganju neki drugi PM sustav uzorkovanja. Osim njega može se koristiti PM sustav uzorkovanja korišten za prikupljanje PM-a ciklusa u kretanju. Ako se koristi filtrirani zrak za razrjeđivanje, može se izvršiti jedno mjerenje prije ili poslije ispitivanja. Ako zrak za razrjeđivanje nije filtriran, mjerenja treba provesti prije početka i nakon završetka ciklusa, a vrijednosti treba izračunati kao prosjek. 4.5.5. Prilagođavanje sustava razrjeđivanja Ukupni protok razrijeđenog ispušnog plina sustava za razrjeđivanje punog protoka ili protok razrijeđenog ispušnog plina kroz sustav za razrjeđivanje djelomičnog protoka mora se postaviti tako da eliminira kondenzaciju vode u sustavu te omogućava dobivanje temperature površine filtra između 315 K (42 °C) i 325 K (52 °C). 4.5.6. Provjera analizatora Analizatori emisije postavljaju se na nulu i njihov se raspon mjeri. Ako se koriste vreće za uzorkovanje one se odstranjuju. 4.5.7. Postupak pokretanja motora Stabilizirani se motor pokreće unutar 5 minuta od dovršetka zagrijavanja u skladu s postupkom pokretanja koji preporuča proizvođač u uputstvima za uporabu, koristeći bilo proizvodni starter motor ili dinamometar. Osim toga, ispitivanje može početi unutar 5 minuta od faze prekondicioniranja motora bez isključivanja motora i to kad je motor doveden u stanje praznog hoda. 4.5.8. Provedba ciklusa 4.5.8.1. Slijed ispitivanja Slijed ispitivanja započinje od pokretanja motora nakon faze prekondicioniranja ili od stanja praznog hoda ako se pokreće odmah iz faze prekondicioniranja s motorom u radu. Ispitivanje se provodi sukladno referentnom ciklusu kako je to navedeno u Prilogu III. Dodatku 4. Brzina motora i postavne točke upravljanja zakretnim momentom postavljaju se na 5 Hz (preporuča se 10 Hz) ili više. Postavne točke izračunavaju se linearnom interpolacijom između 1 Hz postavnih točki referentnog ciklusa. Povratna brzina motora i zakretni moment bilježe se najmanje jednom svake sekunde tijekom ciklusa ispitivanja, a signali se mogu elektronički filtrirati. 4.5.8.2. Odziv analizatora Pri pokretanju motora ili započinjanju slijeda ispitivanja, ako se ciklus pokreće izravno iz faze prekondicioniranja, istodobno se pokreće oprema za mjerenje:
Ako se koristi mjerenje nerazrijeđenog ispuha, tada se emisije koncentracija (HC, CO i NOx) i maseni protok ispušnog plina mjere u kontinuitetu i spremaju s najmanje 2 Hz na kompjuterski sustav. Svi se ostali podaci mogu bilježiti s vrijednošću uzorka od najmanje 1 Hz. Bilježi se odziv za analogne analizatore, a kalibracijski podaci se mogu primijeniti izravno povezani sa sustavom ili samostalno tijekom procjene podataka. Ako se koristi sustav za razrjeđivanje punog protoka, HC i NOx se mjere u kontinuitetu u tunelu za razrjeđivanje s frekvencijom od najmanje 2 Hz. Prosječne se koncentracije određuju integracijom signala analizatora tijekom ciklusa ispitivanja. Vrijeme odziva sustava ne smije biti veće od 20 s i mora se koordinirati s fluktuacijama protoka CVS te vremenom uzorkovanja/protuvrijednosti ciklusa ispitivanja, po potrebi. CO i CO2 određuju se integracijom ili analizom koncentracija u vreći za uzorkovanje prikupljenim tijekom ciklusa. Koncentracije plinovitih onečišćujućih tvari u zraku za razrjeđivanje određuju se integracijom ili prikupljanjem u pozadinsku vreću. Svi ostali parametri koje treba izmjeriti bilježe se najmanje jednim mjerenjem u sekundi (1 Hz). 4.5.8.3. Uzorkovanje krutih čestica Pri pokretanju motora ili slijeda ispitivanja, ako se ciklus pokreće izravno iz faze prekondicioniranja, sustav uzorkovanja krutih čestica prebacuje se s obilaznog toka na prikupljanje krutih čestica. Ako se koristi sustav za razrjeđivanje djelomičnog protoka, tada se crpka (ili crpke) za uzorke namještaju tako da protok kroz sondu uzorka krutih čestica ili prijenosnu cijev stalno bude proporcionalan masenom protoku ispuha. Ako se koristi sustav za razrjeđivanje punog protoka, crpka (ili crpke) za uzorke namještaju se tako da protok kroz sondu uzorka krutih čestica ili prijenosnu cijev stalno bude unutar ± 5 % postavljenog protoka. Ako se koristi kompenzacija protoka (tj. proporcionalna kontrola protoka uzorka), tada se mora prikazati da se omjer protoka glavnog tunela prema omjeru protoka uzorka krutih čestica ne mijenja za više od ± 5 % svoje postavljene vrijednosti (osim za prvih 10 sekunda uzorkovanja). NAPOMENA: Za provođenje dvostrukog razrjeđenja, protok uzorka je neto razlika između vrijednosti protoka kroz filtre uzorka i sekundarne vrijednosti protoka zraka za razrjeđivanje. Prosječna temperatura i tlak na mjerilu plina ili na otvoru instrumentacije protoka mora se bilježiti. Ako se postavljeni protok ne može održavati tijekom cijelog ciklusa (unutar ± 5 %) zbog visokog opterećenja filtra krutih čestica, ispitivanje se poništava. Ispitivanje se ponovo provodi uz nižu vrijednost protoka i/ili filtar većega promjera. 4.5.8.4. Gubitak kritične brzine motora Ako motor gubi kritičnu brzinu bilo gdje tijekom ciklusa ispitivanja, motor treba prekondicionirati i ponovo pokrenuti, a ispitivanje ponoviti. Ako dođe do kvara na bilo kojem dijelu zahtijevane opreme za ispitivanje tijekom ciklusa ispitivanja, ispitivanje se poništava. 4.5.8.5. Postupci nakon ispitivanja Po dovršetku ispitivanja zaustavlja se mjerenje masenog protoka ispušnog plina, volumena razrijeđenog ispušnog plina, protoka plina u vreće za prikupljanje kao i crpka za uzorke krutih čestica. Za integrirajući sustav analizatora nastavlja se uzorkovanje sve dok ne prođu vremena za odziv sustava. Ako se koriste koncentracije vreća za prikupljanje, analiziraju se što je prije moguće, a u svakom slučaju najkasnije 20 minuta od završetka ciklusa ispitivanja. Nakon ispitivanja emisije koristi se plin za namještanje nulte točke i plin istog raspona za ponovnu provjeru analizatora. Ispitivanje se smatra prihvatljivim ako je razlika između rezultata prethodnih i naknadnih ispitivanja manja od 2 % vrijednosti plina za umjeravanje. Filtri krutih čestica vraćaju se u mjernu komoru najkasnije jedan sat nakon završetka ispitivanja. Kondicioniraju se u petrijevoj posudici koja treba biti zaštićena od onečišćenja prašinom te omogućava izmjenu zraka najmanje jedan sat, a tada se važu. Bilježi se bruto težina filtra. 4.6. Provjera provedbe ispitivanja 4.6.1. Pomak podataka Kako bi se na najmanju mjeru sveo efekt pristranosti kod zaostajanja vremena između vrijednosti povratnog i referentnog ciklusa, cjelokupna brzina motora i povratni slijed signala zakretnog momenta može se unaprijediti ili usporiti u vremenu u odnosu na referentnu brzinu i slijed zakretnog momenta. Ako se pomaknu signali zakretnog momenta, i brzina i zakretni moment se moraju pomaknuti za isti iznos i u istom smjeru. 4.6.2. Izračun rada ciklusa Stvarni rad ciklusa Wact (kWh) izračunava se korištenjem sviju parova povratne brzine motora i zabilježenih vrijednosti zakretnog momenta. Stvarni rad ciklusa Wact koristi se za usporedbu s referentnim radom ciklusa Wref i za izračun specifičnih emisija kočnica. Ako se vrijednosti trebaju odrediti između susjednih referentnih ili susjednih izmjerenih vrijednosti, koristi se linearna interpolacija. Pri integraciji rada referentnog i stvarnog ciklusa sve negativne vrijednosti zakretnog momenta postavljaju se tako da budu jednake nuli i tako se uključuju. Ako se integracija provodi na frekvenciji manjoj od 5 Hertza i ako se tijekom zadanog odsječka vremena vrijednost zakretnog momenta promijeni iz pozitivne u negativnu ili iz negativne u pozitivnu, negativni se dio izračunava i postavlja tako da bude jednak nuli. Pozitivni se dio uključuje u integriranu vrijednost. Wact mora biti između – 15 % i + 5 % Wref. 4.6.3. Statistika potvrde ciklusa ispitivanja Provode se linearne regresije povratnih vrijednosti na referentnim vrijednostima za brzinu, zakretni moment i snagu. To se vrši nakon svakog pomaka u povratnim podacima ako je odabrana ta opcija. Koristi se metoda najmanjih kvadrata uz najprimjereniju jednadžbu:
gdje je:
Za liniju regresije izračunava se standardna greška pri procjeni (SE) y na × i koeficijent određenja (r2 treba izračunati za svaku liniju regresije). Preporuča se provedba ove analize na 1 Hertz. Kako bi se ispitivanje smatralo važećim, moraju se ispunjavati kriteriji iz tablice 1. Tablica 1. — Tolerancije linije regresije
Samo se u svrhu regresije dozvoljavaju brisanja točaka gdje je to napomenuto u tablici 2. prije vršenja izračuna regresije. Međutim, te se točke ne smiju brisati za izračun ciklusa rada i emisija. Točka praznog hoda definira se kao točka normaliziranog referentnog zakretnog momenta od 0 % i normalizirane referentne brzine od 0 %. Brisanje točaka može se primijeniti na cjelinu ili na bilo koji dio ciklusa. Tablica 2. — Dozvoljena brisanja točaka iz analize regresije (točke na koje se primjenjuje brisanje točaka moraju se posebno navesti)
|
manja od – 5 % najviše točke zakretnog momenta, ne prelazi 30 (gdje je T
je derivat brzine motora, a Θ
|
5. |
Dodatak 1. zamjenjuje se sljedećim: „Dodatak 1. POSTUPCI MJERENJA I UZORKOVANJA 1. POSTUPCI MJERENJA I UZORKOVANJA (NRSC ISPITIVANJE) Plinovite i krute čestice koje emitira motor podvrgnut ispitivanju mjere se metodama opisanim u Prilogu VI. Metode iz Priloga VI. opisuju preporučene sustave analize za plinovite emisije (odjeljak 1.1.) kao i preporučene sustave razrjeđivanja krutih čestica i sustave uzorkovanja (odjeljak 1.2.). 1.1. Specifikacije dinamometra Koristi se dinamometar motora adekvatnih karakteristika za provedbu ciklusa ispitivanja kako je to opisano u Prilogu III., odjeljku 3.7.1. Instrumentacija za mjerenje zakretnog momenta i brzine omogućava mjerenja snage unutar zadanih ograničenja. Mogu biti potrebna i dodatna izračunavanja. Točnost mjerne opreme mora biti takva da se ne prelaze maksimalne tolerancije brojki iz točke 1.3. 1.2. Protok ispušnog plina Protok ispušnog plina određuje se jednom od metoda iz odjeljaka od 1.2.1. do 1.2.4. 1.2.1. Metoda izravnog mjerenja Izravno mjerenje protoka ispuha pomoću protočne štrcaljke ili ekvivalentnog mjernog sustava (za detalje vidjeti ISO 5167-2000). Napomena: Izravno mjerenje plinovitog protoka je težak zadatak. Moraju se poduzeti mjere predostrožnosti kako bi se izbjegle greške pri mjerenju koje bi za posljedicu imale greške u vrijednostima emisija. 1.2.2. Metoda mjerenja zraka i goriva Mjerenje protoka zraka i protoka goriva. Koriste se mjerila protoka zraka i mjerila protoka goriva koji imaju točnost kakva je definirana u odjeljku 1.3. Izračun protoka ispušnog plina je sljedeći:
1.2.3. Metoda ravnoteže ugljika Izračun mase ispuha iz potrošnje goriva i koncentracija ispušnog plina pomoću metode ravnoteže ugljika (Prilog III., Dodatak 3.). 1.2.4. Metoda mjerenja pomoću plina za praćenje Ova metoda uključuje mjerenje koncentracije plina za praćenje u ispuhu. Poznata količina inertnog plina (npr. čisti helij) ubrizgava se u protok ispušnog plina kao plin za praćenje. Plin se miješa i razrjeđuje ispušnim plinom, ali ne smije reagirati u ispušnoj cijevi. Koncentracija plina se tada mjeri u uzorku ispušnog plina. Kako bi se osiguralo potpuno razrjeđivanje plina za praćenje, sonda za uzorkovanje ispušnog plina mora se nalaziti najmanje 1 m ili 30 puta promjera ispušne cijevi, što god je od toga veće, niže od točke ubrizgavanja plina za praćenje. Sonda za uzorkovanje može se nalaziti i bliže točki ubrizgavanja ako je cjelokupno razrjeđivanje provjereno usporedbom koncentracije plina za praćenje s referentnom koncentracijom kada se plin za praćenje ubrizga uzvodno od motora. Protok plina za praćenje postavlja se tako da koncentracija plina za praćenje pri praznom hodu motora nakon razrjeđivanja bude niža od cjelokupnog mjernog raspona analizatora plina za praćenje. Izračun protoka ispušnog plina radi se na sljedeći način:
gdje je:
Pozadinska koncentracija plina za praćenje (conca) može se odrediti izračunavanjem prosječne pozadinske koncentracije izmjerene neposredno prije i nakon provedbe ispitivanja. Ako je pozadinska koncentracija manja od 1 % koncentracije plina za praćenje nakon razrjeđivanja (concmix) pri maksimalnom protoku ispuha, tada se pozadinska koncentracija može zanemariti. Ukupni sustav mora udovoljavati specifikacijama točnosti za protok ispušnog plina te se mora kalibrirati sukladno Dodatku 2., odjeljku 1.11.2. 1.2.5. Metoda mjerenja protoka zraka te omjera zraka prema gorivu Ova metoda uključuje izračun ispušne mase iz protoka zraka te omjera zraka prema gorivu. Izračun trenutačnog masenog protoka se radi na sljedeći način:
gdje je:
Napomena: Izračun se odnosi na dizelsko gorivo omjera H/C jednakog 1,8. Mjerač protoka zraka mora udovoljavati specifikacijama točnosti iz tablice 3., korišteni analizator CO2 mora udovoljavati specifikacijama iz klauzule 1.4.1., a ukupni sustav mora udovoljavati specifikacijama točnosti za protok ispušnog plina. Mjerna oprema za omjer zraka prema gorivu kao što je senzor cirkonijskog tipa se po izboru može koristiti za mjerenje relativnog omjera zraka prema gorivu u skladu sa specifikacijama iz klauzule 1.4.4. 1.2.6 Protok potpuno razrijeđenog ispušnog plina Kada se koristi sustav za razrjeđivanje punog protoka, ukupni protok razrijeđenog ispuha (GTOTW) mjeri se s PDP ili CFV ili SSV (Prilog VI., odjeljak 1.2.1.2.). Točnost mora biti u skladu s odredbama iz Priloga III., Dodatka 2., odjeljka 2.2. 1.3 Točnost Kalibracija svih mjernih instrumenata mora biti na tragu nacionalnih ili međunarodnih standarda te udovoljavati zahtjevima navedenim u tablici 3. Tablica 3. – Točnost mjernih instrumenata
1.4. Određivanje plinovitih sastojaka 1.4.1. Opće specifikacije analizatora Analizatori moraju imati raspon mjerenja koji odgovara točnosti potrebnoj za mjerenje koncentracija sastojaka ispušnog plina (odjeljak 1.4.1.1.). Preporučuje se da se na analizatorima radi tako da izmjerene koncentracije budu između 15 % i 100 % cjelokupnog mjernog raspona. Ako je vrijednost cjelokupnog mjernog raspona 155 ppm (ili ppm C) ili manje ili ako se koriste sustavi za očitavanje (kompjutori, pisači podataka) koji su dovoljno točni i imaju rezoluciju ispod 15 % cjelokupnog mjernog raspona, to je također prihvatljivo. U tom je slučaju potrebno napraviti dodatna kalibriranja kako bi se osigurala točnost kalibracijskih krivulja – Prilog III., Dodatak 2., odjeljak 1.5.5.2. Elektromagnetska kompatibilnost (EMC) opreme mora biti na razini koja na najmanju mjeru svodi dodatne greške. 1.4.1.1 Analizator ne smije odstupati od nominalne kalibracijske točke za više od ± 2 % očitanja ili ± 0,3 % cjelokupnog mjernog raspona, koja je god od njih viša. NAPOMENA: U smislu ovog standarda točnost se definira kao odstupanje očitanja analizatora od nominalnih kalibracijskih vrijednosti pri uporabi kalibracijskog plina (≡ točna vrijednost). 1.4.1.2. Ponovljivost, definirana kao 2,5 puta standardne devijacije 10 ponovljenih odziva na određeni kalibracijski ili plin za umjeravanje ne smije biti veća od ± 1 % cjelokupnog mjernog raspona za svako korišteno područje iznad 155 ppm (ili ppm C) ili ± 2 % svakog korištenog područja ispod 155 ppm (ili ppm C). 1.4.1.3. Analizator odziva od vršnih vrijednosti do nule te kalibracijski ili plinovi za umjeravanje kroz sva razdoblja od 10 sekunda ne smiju prelaziti 2 % cjelokupnog mjernog raspona na svim korištenim područjima. 1.4.1.4. Nulti pomak tijekom razdoblja od jednog sata mora biti manji od 2 % cjelokupnog mjernog raspona na najnižem korištenom području. Nulti odziv se definira kao srednji odziv, uključujući buku, na nulti plin tijekom vremenskog intervala od 30 sekunda. 1.4.1.5. Pomak umjeravanja tijekom razdoblja od jednog sata mora biti manji od 2 % cjelokupnog mjernog raspona na najnižem korištenom području. Umjeravanje se definira kao razlika između odziva umjeravanja i nultog odziva. Odziv umjeravanja se definira kao srednji odziv, uključujući buku, na plin za umjeravanje tijekom vremenskog intervala od 30 sekunda. 1.4.2. Sušenje plina Alternativni uređaj za sušenje plina mora imati minimalni utjecaj na koncentraciju izmjerenih plinova. Kemijske sušilice nisu prihvatljiva metoda uklanjanja vode iz uzorka. 1.4.3. Analizatori Odjeljci od 1.4.3.1. do 1.4.3.5. ovog Dodatka opisuju načela mjerenja koja treba koristiti. Detaljni opis sustava mjerenja daje se u Prilogu VI. Plinovi koje treba mjeriti analiziraju se sljedećim instrumentima. Za nelinearne analizatore dozvoljava se korištenje linearizirajućih sklopova. 1.4.3.1. Analizator ugljičnog monoksida mora biti neraspršujućeg infracrvenog apsorpcijskog (NDIR) tipa. 1.4.3.2. Analizator ugljičnog dioksida mora biti neraspršujućeg infracrvenog apsorpcijskog (NDIR) tipa. 1.4.3.3. Analizator ugljikovodika mora biti tip ionizacijskog detektora zagrijanog plamena (HFID), s detektorom, ventilima, cijevima itd. zagrijanim tako da održavaju temperaturu plina od 463 K (190 °C) ± 10 K. 1.4.3.4. Analizator dušikovih oksida mora biti tip kemiluminiscentnog detektora (CLD) ili zagrijanog kemiluminiscentnog detektora (HCLD) s konverterom NO2/NO ako se mjerenja vrše na suhoj osnovi. Ako se mjerenja vrše na vlažnoj osnovi, tada se koristi HCLD s konverterom koji se održava iznad 328 K (55 °C) pod uvjetom da je zadovoljena provjera vodenog hlađenja (Prilog III., Dodatak 2., odjeljak 1.9.2.2.). I za CLD i HCLD zadržava se put uzimanja uzoraka na temperaturi stjenke od 328 K do 473 K (55 do 200 °C) sve do konvertera za suho mjerenje i do analizatora za vlažno mjerenje. 1.4.4. Mjerenje odnosa zraka i goriva Oprema za mjerenje omjera zraka i goriva koja se koristi za određivanje protoka ispušnog plina kako je to navedeno u odjeljku 1.2.5. mora biti senzor širokog spektra za odnose zraka prema gorivu ili lambda senzor cirkonskog tipa. Senzor se postavlja izravno na ispušnu cijev gdje je temperatura ispušnog plina dovoljno visoka da eliminira kondenzaciju vode. Točnost senzora s ugrađenom elektronikom je unutar: ± 3 % očitanja λ< 2 ± 5 % očitanja 2 ≤ λ< 5 ± 10 % očitanja 5 ≤ λ Kako bi se postigla gore navedena točnost, senzor se kalibrira kako je naznačio proizvođač instrumenta. 1.4.5. Uzorkovanje plinovitih emisija Sonde za uzorkovanje plinovitih emisija moraju biti postavljene najmanje 0,5 m ili za duljinu trostrukog promjera ispušne cijevi – što god je veće – prije izlaza sustava ispušnog plina ako je to moguće i dovoljno blizu motoru da se na sondi osigura temperatura ispušnog plina od najmanje 343 K (70 °C). Kod višecilindarskog motora s razgranatim ispušnim sustavom cijevi, ulaz sonde mora biti smješten dovoljno daleko nizvodno od njega da se osigura reprezentativnost prosječne emisije plinova sa svih cilindara. Kod višecilindarskih motora koji imaju različite grupe razvodnih cijevi kao što je u konfiguraciji ‚V’ - motora, uzorci se smiju uzimati sa svake grupe posebno, a zatim izračunati prosječnu emisiju uzorka. Mogu se koristiti i ostale metode za koje je dokazano da se poklapaju s navedenim metodama. Za izračunavanje emisija ispuha mora se koristiti ukupni maseni protok ispuha. Ako na sastav ispušnog plina utječe bilo koji sustav naknadne obrade ispuha, uzorak ispuha se mora uzeti ispred tog uređaja u ispitivanjima faze I., a iza njega u ispitivanjima faze II. Kada se za određivanje krutih čestica koristi sustav razrjeđenja punog protoka, plinovite emisije se također mogu odrediti u razrijeđenom ispušnom plinu. Sonde za uzorkovanje moraju biti blizu sonde za uzorkovanje krutih čestica u tunelu za razrjeđivanje (Prilog VI., odjeljak 1.2.1.2., DT i odjeljak 1.2.2., PSP). CO i CO2 se mogu odrediti uzorkovanjem u vreću i kasnijim mjerenjem koncentracije u vreći za uzorkovanje. 1.5. Određivanje krutih čestica Za određivanje krutih čestica potreban je sustav za razrjeđivanje. Razrjeđivanje se može postići sustavom razrjeđenja djelomičnog protoka ili sustavom razrjeđenja punog protoka. Kapacitet protoka sustava za razrjeđivanje mora biti dovoljno velik kako bi potpuno uklonio kondenzaciju vode u sustavu za razrjeđivanje i uzorkovanje i održavao temperaturu razrijeđenog ispušnog plina između 315 K (42 °C) i 325 K (52 °C) neposredno ispred držača filtra. Isušivanje zraka za razrjeđivanje prije ulaska u sustav za razrjeđivanje je dozvoljeno ako je vlaga u zraku visoka. Predgrijavanje zraka za razrjeđivanje iznad temperaturne granice od 303 K (30 °C) preporuča se ako je temperatura okoline ispod 293 K (20 °C). Međutim, temperatura razrijeđenog zraka ne smije prelaziti 325 K (52 °C) prije ulaska ispuha u tunel za razrjeđivanje. Napomena: Za postupak dovođenja u stanje pripravnosti, temperatura filtra mora se održavati na ili ispod maksimalne temperature od 325 K (52 °C) umjesto poštivanja raspona temperature od 42 do 52 °C. Za sustave razrjeđivanja djelomičnog protoka, sonda za uzorkovanje krutih čestica mora se pričvrstiti u neposrednoj blizini i uzvodno od sonde za uzorkovanje plinovitih emisija kako je definirano u odjeljku 4.4., a u skladu s Prilogom VI. odjeljkom 1.2.1.1., slikom 4-12 EP i SP. Sustav za razrjeđivanje djelomičnog protoka treba biti načinjen tako da dijeli ispušni tok na dva dijela, manji dio se miješa sa zrakom, a potom koristi za mjerenje krutih čestica. Zatim je nužno potpuno točno odrediti omjer razrjeđenja. Mogu se koristiti različite metode dijeljenja, no vrsta korištenog dijeljenja značajno određuje opremu za uzorkovanje i postupke za korištenje (Prilog VI., odjeljak 1.2.1.1.). Za određivanje mase krutih čestica potrebni su sustav za uzorkovanje krutih čestica, filtar za uzorkovanje krutih čestica, mikrogramska vaga te komora za vaganje s kontroliranom temperaturom i vlagom. Dvije metode se mogu koristiti za uzorkovanje krutih čestica:
1.5.1. Filtri za uzorkovanje krutih čestica 1.5.1.1. Za ispitivanja radi izdavanja certifikata su potrebni filtri od staklenih vlakana presvučeni fluorougljikom ili membranski filtri na bazi fluorougljika. Za posebne se namjene mogu koristiti različiti materijali filtara. Svi tipovi filtara moraju imati 0,3 μm DOP (dioktilftalat) učinkovitosti prikupljanja od najmanje 99 % pri površinskoj brzini plina između 35 i 100 cm/s. Pri provedbi usporednih ispitivanja između laboratorija ili između proizvođača i nadležnih tijela za homologaciju moraju se koristit filtri jednakih kvaliteta. 1.5.1.2. Filtri krutih čestica moraju imati promjer najmanje 47 mm (37 mm unutarnji promjer). Filtri većih promjera su prihvatljivi (odjeljak 1.5.1.5.). 1.5.1.3. Razrijeđeni ispuh uzorkuje se jednim parom filtara postavljenim u seriji (jedan primarni i jedan pomoćni filtar) tijekom slijeda ispitivanja. Pomoćni filtar mora biti smješten najviše 100 mm nizvodno od primarnog filtra te ne smije biti u kontaktu s njim. Filtri se mogu vagati posebno ili u paru s filtrima postavljenim tako da su radne površine postavljene jedna naspram druge. 1.5.1.4. Mora se postići površinska brzina plina kroz filtar od 35 do 100 cm/s. Tlak između početka i kraja ispitivanja ne smije pasti za više od 25 kPa. 1.5.1.5. U sljedećoj su tablici prikazana preporučena minimalna opterećenja filtra za najuobičajenije veličine filtra. Za veće filtre minimalno opterećenje filtra mora biti 0,065 mg/1 000 mm2 površine filtra.
Za metodu višestrukih filtara preporučeno opterećenje filtra za zbroj svih filtara je umnožak odgovarajućih gornjih vrijednosti i kvadratnog korijena ukupnog broja postupaka. 1.5.2. Specifikacije komore za vaganje i analitičke vage 1.5.2.1. Temperatura komore (ili prostorije) u kojoj se kondicioniraju i važu filtri za krute čestice mora se održavati unutar 295 K (22 °C) ± 3 K tijekom kondicioniranja i vaganja svih filtara. Vlaga se održava na rosištu od 282,5 (9,5 °C) ± 3 K, i relativnoj vlažnosti od 45 ± 8 %. 1.5.2.2. U komori (ili prostoriji) ne smije biti bilo kakvih tvari koje onečišćuju okolinu (kao što je prašina) koje bi se mogle nataložiti na filtre krutih čestica tijekom njihove stabilizacije. Poremećaji u specifikacijama prostorije za vaganje kako je to u glavnim crtama izneseno u odjeljku 1.5.2.1. dozvoljeni su ako ne traju više od 30 minuta. Prostorija za vaganje treba udovoljavati zahtijevanim specifikacijama prije ulaska osoblja u prostoriju za vaganje. Najmanje dva neuporabljena referentna filtra ili para referentnih filtara se moraju izvagati unutar četiri sata od vaganja filtara (para filtara) uzorka, ali je bolje istodobno s vaganjem filtara (para filtara) uzorka. Oni moraju biti iste veličine i od istog materijala kao i filtri uzorka. Ako se prosječna težina referentnih filtara (ili referentnih parova filtara) promijeni između vaganja filtara uzorka za više od 10 μg, tada se svi filtri moraju baciti, a ispitivanje emisija se mora ponoviti. Ako nije udovoljeno kriterijima stabilnosti prostorije za vaganje iznesenim u odjeljku 1.5.2.1., ali vaganje referentnog filtra (para) udovoljava gore navedenim kriterijima, tada proizvođač po svom izboru može prihvatiti težine filtara uzorka ili poništiti ispitivanja, odrediti kontrolni sustav prostorije za vaganje te ponoviti ispitivanja. 1.5.2.3. Analitička vaga koja se koristi za određivanje težina svih filtara mora biti preciznosti (standardno odstupanje) od 2 μg i rezolucije od 1 μg (1 znamenka = 1 μg) prema specifikacijama proizvođača vage. 1.5.2.4. Kako bi se eliminirala djelovanja statičkog elektriciteta filtri se moraju neutralizirati prije vaganja, na primjer polonijskim neutralizatorom ili uređajem sličnog učinka. 1.5.3. Dodatne specifikacije za mjerenje krutih čestica Svi dijelovi sustava za razrjeđivanje te sustav za uzorkovanje od ispušne cijevi sve do držača filtara koji su u kontaktu s nerazrijeđenim i razrijeđenim ispušnim plinom moraju biti načinjeni tako da na najmanju mjeru svedu taloženje ili promjenu krutih čestica. Svi dijelovi moraju biti sastavljeni od električno provodljivih materijala koji ne reagiraju s komponentama ispušnog plina te moraju biti električki uzemljeni kako bi se spriječili elektrostatički utjecaji. 2. POSTUPCI MJERENJA I UZORKOVANJA (NRTC ISPITIVANJE) 2.1. Uvod Plinovite komponente kao i komponente krutih čestica koje emitira motor tijekom ispitivanja mjere se metodama iz Priloga VI. Te metode iz Priloga VI. opisuju preporučene analitičke sustave za plinovite emisije (odjeljak 1.1.) te preporučeno razrjeđenje i sustave uzorkovanja za krute čestice (odjeljak 1.2.). 2.2. Dinamometar i oprema ćelije za ispitivanje Za ispitivanje emisija motora na dinamometru motora koristi se sljedeća oprema: 2.2.1. Dinamometar motora Koristi se dinamometar motora odgovarajućih karakteristika za provedbu ciklusa ispitivanja opisanog u Dodatku 4. ovom Prilogu. Instrumentacija za mjerenje zakretnog momenta i brzine mora omogućavati mjerenje snage unutar zadanih ograničenja. Moguće je da budu potrebni dodatni izračuni. Točnost opreme za mjerenje mora biti takva da ne prelazi maksimalne tolerancije navedene u tablici 3. 2.2.2. Ostali instrumenti Po potrebi se koriste instrumenti za mjerenje potrošnje goriva, potrošnje zraka, temperature rashladnog sredstva i maziva, tlaka ispušnog plina te ulaznog podtlaka u razvodne cijevi, temperature ispušnog plina, temperatura ulaznog zraka, atmosferskog tlaka, vlage i temperature goriva. Ti instrumenti moraju udovoljavati zahtjevima iz tablice 3.: Tablica 3. – Točnost mjernih instrumenata
2.2.3. Protok nerazrijeđenog ispušnog plina Za izračun emisija u nerazrijeđenom ispušnom plinu te za nadzor sustava za razrjeđivanje djelomičnog protoka potrebno je znati maseni protok ispušnog plina. Za određivanje masenog protoka ispušnog plina može se koristiti bilo koja od dolje opisanih metoda. U svrhu izračuna emisija, vrijeme odziva bilo koje od dolje opisanih metoda mora biti jednako ili manje od zahtijevanog vremena odziva analizatora, kako je definirano u Dodatku 2., odjeljku 1.11.1. U svrhu nadzora sustava za razrjeđivanje djelomičnog protoka traži se brži odziv. Za sustav razrjeđivanja djelomičnog protoka s izravno povezanom kontrolom traži se vrijeme odziva od ≤ 0,3 s. Za sustav razrjeđivanja djelomičnog protoka s ‚look ahead’ kontrolom koja se temelji na prije zabilježenom tijeku ispitivanja, vrijeme odziva sustava za mjerenje protoka ispuha mora biti ≤ 5 s s vremenom uspona od ≤ 1 s. Vrijeme odziva sustava određuje proizvođač instrumenta. U odjeljku 2.4. navedeno je kombinirano vrijeme odziva za sustave protoka ispušnog plina kao i sustava za razrjeđivanje djelomičnog protoka koji se traže. Metoda izravnog mjerenja Izravna mjerenja trenutačnog protoka ispuha mogu se izvršiti sustavima kao što su:
Potrebno je poduzeti mjere predostrožnosti kojima se izbjegavaju pogreške u mjerenju koje dovode do grešaka u vrijednostima emisije. Te mjere predostrožnosti uključuju pažljivu instalaciju uređaja u ispušni sustav motora u skladu s preporukama proizvođača tog instrumenta i u skladu s dobrim iskustvima iz inženjerske prakse. Posebno izvedba i emisije motora ne smiju biti pogođene instalacijom uređaja. Mjerači protoka moraju imati specifikacije točnosti u skladu s tablicom 3. Metoda mjerenja protoka zraka i goriva Ona uključuje mjerenje protoka zraka i protoka goriva prikladnim mjeračima protoka. Izračunavanje trenutačnog protoka ispušnog plina radi se na sljedeći način:
Mjerači protoka moraju imati specifikacije točnosti u skladu s tablicom 3., ali također i biti dovoljno točni da udovoljavaju specifikacijama za protok ispušnog plina. Metoda mjerenja plinom za praćenje Ona uključuje mjerenje koncentracije plina za praćenje u ispuhu. Poznata količina nekog inertnog plina (npr. čistog helija) se kao plin za praćenje ubrizgava u protok ispušnog plina. Ispušni plin miješa i razrjeđuje taj plin, ali ne smije reagirati u ispušnoj cijevi. Koncentracija plina se tada mjeri u uzorku ispušnog plina. Kako bi osigurali da će se plin za praćenje u cijelosti pomiješati, sonda za uzorkovanje ispušnog plina mora biti smještena na udaljenosti od najmanje 1 m ili 30 puta više od promjera ispušne cijevi, što je god veće, nizvodno od točke ubrizgavanja plina za praćenje. Sonda za uzorkovanje može biti smještena i bliže točki ubrizgavanja ako je usporedbom koncentracije plina za praćenje s referentnom koncentracijom potvrđeno da je došlo do potpunog razrjeđivanja te ako je plin za praćenje ubrizgan uzvodno od motora. Protok plina za praćenje postavlja se tako da koncentracija plina za praćenje pri praznom hodu nakon razrjeđivanja bude niža od cjelokupnog mjernog raspona analizatora plina za praćenje. Izračun protoka ispušnog plina radi se na sljedeći način:
gdje je:
Pozadinska koncentracija plina za praćenje (conca) može se odrediti računanjem prosječne pozadinske koncentracije izmjerene neposredno prije i nakon provedbe ispitivanja. Ako je pozadinska koncentracija manja od 1 % koncentracije plina za praćenje nakon razrjeđivanja (concmix) pri maksimalnom protoku ispuha, tada se pozadinska koncentracija može zanemariti. Ukupni sustav mora udovoljavati specifikacijama točnosti za protok ispušnog plina te se mora kalibrirati sukladno Dodatku 2., odjeljku 1.11.2. Metoda mjerenja protoka zraka i omjera zraka prema gorivu Ova metoda uključuje izračun ispušne mase iz protoka zraka te omjer zraka prema gorivu. Izračun trenutačnog masenog protoka radi se na sljedeći način:
gdje je:
Napomena: Izračun se odnosi na dizelsko gorivo omjera H/C jednakog 1,8. Mjerač protoka zraka mora udovoljavati specifikacijama točnosti iz tablice 3., analizator CO2 koji se koristi mora udovoljavati specifikacijama iz odjeljka 2.3.1., a ukupni sustav mora udovoljavati specifikacijama točnosti za protok ispušnog plina. Mjerna oprema za omjer zraka prema gorivu, kao što je senzor cirkonijskog tipa, po izboru se može koristiti za mjerenje udjela suvišnog zraka, u skladu sa specifikacijama iz odjeljka 2.3.4. 2.2.4. Protok razrijeđenog ispušnog plina Za izračun emisija razrijeđenog ispušnog plina potrebno je znati maseni protok razrijeđenog ispušnog plina. Ukupni protok razrijeđenog ispušnog plina tijekom ciklusa (kg/ispitivanje) izračunava se iz mjernih vrijednosti tijekom ciklusa i odgovarajućih kalibracijskih podataka uređaja za mjerenje protoka (Vo za PDP, Kv za CFV, Cd za SSV): koriste se odgovarajuće metode opisane u Dodatku 3. odjeljku 2.2.1. Ako ukupna masa uzorka krutih i plinovitih onečišćujućih tvari prelazi 0,5 % ukupnog CVS protoka, tada se CVS protok korigira ili se protok uzorka krutih čestica vraća na CVS prije uređaja za mjerenje protoka. 2.3. Određivanje plinovitih sastojaka 2.3.1. Opće specifikacije analizatora Analizatori moraju imati raspon mjerenja koji odgovara točnosti koja je potrebna za mjerenje koncentracija sastojaka ispušnog plina (odjeljak 1.4.1.1.). Preporučuje se da se na analizatorima radi tako da izmjerene koncentracije budu između 15 % i 100 % cjelokupnog mjernog raspona. Ako je vrijednost cjelokupnog mjernog raspona 155 ppm (ili ppm C) ili manje ili ako se koriste sustavi za očitavanje (kompjutori, pisači podataka) koji su dovoljno točni i imaju rezoluciju ispod 15 % cjelokupnog mjernog raspona, tada su koncentracije ispod 15 % također prihvatljive. U tom je slučaju potrebno napraviti dodatna kalibriranja kako bi se osigurala točnost kalibracijskih krivulja – Prilog III., Dodatak 2., odjeljak 1.5.5.2. Elektromagnetska kompatibilnost (EMC) opreme mora biti na razini koja na najmanju mjeru svodi dodatne greške. 2.3.1.1. Analizator ne smije odstupati od nominalne kalibracijske točke za više od ± 2 % očitanja ili ± 3 % cjelokupnog mjernog raspona, koje od njih je više. Napomena: U smislu ovog standarda, točnost se definira kao odstupanje očitanja analizatora od nominalnih kalibracijskih vrijednosti pri uporabi kalibracijskog plina (≡ točna vrijednost). 2.3.1.2. Ponovljivost, definirana kao 2,5 puta standardne devijacije 10 ponovljenih odziva na određeni kalibracijski ili plin za umjeravanje ne smije biti veća od ± 1 % koncentracije cjelokupnog mjernog raspona za svako korišteno područje iznad 155 ppm (ili ppm C) ili ± 2 % svakog korištenog područja ispod 155 ppm (ili ppm C). 2.3.1.3. Analizator odziva od vršnih vrijednosti do nule te kalibracijski ili plinovi za umjeravanje kroz sva razdoblja od 10 sekunda ne smiju prelaziti 2 % cjelokupnog mjernog raspona na svim korištenim područjima. 2.3.1.4. Nulti pomak tijekom razdoblja od jednog sata mora biti manji od 2 % cjelokupnog mjernog raspona na najnižem korištenom području. Nulti odziv se definira kao srednji odziv, uključujući buku, na nulti plin tijekom vremenskog intervala od 30 sekunda. 2.3.1.5. Pomak umjeravanja tijekom razdoblja od jednog sata mora biti manji od 2 % cjelokupnog mjernog raspona na najnižem korištenom području. Umjeravanje se definira kao razlika između odziva umjeravanja i nultog odziva. Odziv umjeravanja se definira kao srednji odziv, uključujući buku, na plin za umjeravanje tijekom vremenskog intervala od 30 sekunda. 2.3.1.6. Za analizu nerazrijeđenog ispušnog plina vrijeme reakcije analizatora instaliranog u sustav za mjerenje ne smije prelaziti 2,5 s. NAPOMENA: Sama procjena vremena odziva samo analizatora neće u potpunosti definirati prikladnost ukupnog sustava za ispitivanje u promijenjenom stanju. Volumeni, a posebno slobodni volumeni kroz cijeli sustav ne samo da utječu na vrijeme prijenosa od sonde do analizatora nego i utječu na vrijeme reakcije. Također, vrijeme prijenosa unutar analizatora bi se moglo definirati kao vrijeme odziva analizatora, kao konverter ili vodeni sifoni unutar analizatora NOx. Određivanje vremena odziva ukupnog sustava opisano je u Dodatku 2., odjeljku 1.11.1. 2.3.2. Sušenje plina Primjenjuju se iste specifikacije kao i za NRSC ciklus ispitivanja (odjeljak 1.4.2.) kako je dolje opisano. Alternativni uređaj za sušenje plina mora imati minimalni utjecaj na koncentraciju izmjerenih plinova. Kemijske sušilice nisu prihvatljiva metoda uklanjanja vode iz uzorka. 2.3.3. Analizatori Primjenjuju se iste specifikacije kao i za NRSC ciklus ispitivanja (odjeljak 1.4.3.) kako je dolje opisano. Plinovi koje treba mjeriti analiziraju se sljedećim instrumentima. Za nelinearne analizatore se dozvoljava korištenje linearizirajućih sklopova. 2.3.3.1. Analizator ugljičnog monoksida mora biti neraspršujućeg infracrvenog apsorpcijskog (NDIR) tipa. 2.3.3.2. Analizator ugljičnog dioksida mora biti neraspršujućeg infracrvenog apsorpcijskog (NDIR) tipa. 2.3.3.3. Analizator ugljikovodika mora biti tipa ionizacijskog detektora zagrijanog plamena (HFID), s detektorom, ventilima, cijevima itd. zagrijanim tako da održavaju temperaturu plina od 463 K (190 °C) ± 10 K. 2.3.3.4. Analizator dušikovih oksida mora biti tipa kemiluminiscentnog detektora (CLD) ili zagrijanog kemiluminiscentnog detektora (HCLD) s konverterom NO2/NO ako se mjerenja vrše na suhoj osnovi. Ako se mjerenja vrše na vlažnoj osnovi tada se koristi HCLD s konverterom koji se održava iznad 328 K (55 °C) pod uvjetom da je zadovoljena provjera vodenoga gašenja (Prilog III., Dodatak 2., odjeljak 1.9.2.2.). I za CLD i HCLD se zadržava put uzimanja uzoraka na temperaturi stjenke od 328 K do 473 K (55 °C do 200 °C) sve do konvertera za suho mjerenje i do analizatora za vlažno mjerenje. 2.3.4. Mjerenje zraka u odnosu na gorivo Oprema za mjerenje zraka u odnosu na gorivo koja se koristi za određivanje protoka ispušnog plina, kako je navedeno u odjeljku 2.2.3., mora biti senzor širokog spektra za omjere zraka prema gorivu ili lambda senzor cirkonskog tipa. Taj se senzor montira izravno na ispušnu cijev gdje je temperatura ispušnog plina dovoljno visoka da eliminira kondenzaciju vode. Točnost senzora s ugrađenom elektronikom mora biti unutar: ± 3 % očitanja λ < 2 ± 5 % očitanja 2 ≤ λ < 5 ± 10 % očitanja 5 ≤ λ Kako bi se postigla gore navedena točnost, senzor se kalibrira kako je to navedeno od strane njegovog proizvođača. 2.3.5. Uzorkovanje plinovitih emisija 2.3.5.1. Za izračun emisija u nerazrijeđenom ispušnom plinu primjenjuju se iste specifikacije kao i za NRSC ciklus ispitivanja (odjeljak 1.4.4.) kako je dolje opisano. Sonde za uzorkovanje plinovitih emisija moraju biti postavljene najmanje 0,5 m ili za duljinu trostrukog promjera ispušne cijevi – koje od njih je veće – prije izlaza sustava ispušnog plina koliko je dalje moguće i dovoljno blizu motoru kako bi se na sondi osigurala temperatura ispušnog plina od najmanje 343 K (70 °C). Kod višecilindarskog motora s razgranatim ispušnim sustavom cijevi, ulaz sonde mora biti smješten dovoljno daleko nizvodno od njega da se osigura reprezentativnost prosječne emisije ispuha sa svih cilindara. Kod višecilindarskih motora koji imaju različite grupe razvodnih cijevi kao što je u konfiguraciji ‚V’ - motora, uzorci se smiju uzimati sa svake grupe posebno, a zatim izračunati prosječnu emisiju uzorka. Mogu se koristiti i ostale metode za koje je dokazano da se poklapaju s navedenim metodama. Za izračunavanje emisija ispuha mora se koristiti ukupni maseni protok ispuha. Ako na sastav ispušnog plina utječe bilo koji sustav naknadne obrade ispuha, uzorak ispuha se mora uzeti ispred tog uređaja u ispitivanjima faze I., a iza njega u ispitivanjima faze II. 2.3.5.2. Ako se koristi sustav za razrjeđivanje punog protoka, tada se primjenjuju sljedeće specifikacije. Ispušna cijev između motora i sustava za razrjeđivanje punog protoka udovoljava zahtjevima iz Priloga VI. Sonda (ili sonde) za uzorkovanje plinovitih emisija instaliraju se u tunelu za razrjeđivanje na točki u kojoj se zrak za razrjeđivanje i ispušni plin dobro miješaju, a u neposrednoj blizini sonde za uzorkovanje krutih čestica. Uzorkovanje se općenito može izvršiti na dva načina:
Pozadinske koncentracije se uzorkuju prije tunela za razrjeđivanje u vreću za uzorkovanje te se oduzimaju od koncentracija emisija u skladu s Dodatkom 3., odjeljkom 2.2.3. 2.4. Određivanje krutih čestica Za određivanje krutih čestica potreban je sustav za razrjeđivanje. Razrjeđivanje se može postići sustavom razrjeđenja djelomičnog protoka ili sustavom razrjeđenja punog protoka. Kapacitet protoka sustava za razrjeđivanje mora biti dovoljno velik da u potpunosti ukloni kondenzaciju vode u sustavu za razrjeđivanje i uzorkovanje i održava temperaturu razrijeđenog ispušnog plina između 315 K (42 °C) i 325 K (52 °C) neposredno prije držača filtra. Isušivanje zraka za razrjeđivanje prije ulaska u sustav za razrjeđivanje dozvoljeno je ako je vlaga u zraku visoka. Predgrijavanje zraka za razrjeđivanje iznad temperaturne granice od 303 K (30 °C) preporuča se ako je temperatura okoline ispod 293 K (20 °C). Međutim, temperatura razrijeđenog zraka ne smije prelaziti 325 K (52 °C) prije ulaska ispuha u tunel za razrjeđivanje. Sonda za uzorkovanje krutih čestica instalira se u neposrednoj blizini probe za uzorkovanje plinovitih emisija, a instalacija mora biti u skladu s odredbama odjeljka 2.3.5. Za određivanje mase krutih čestica potrebni su sustav za uzorkovanje krutih čestica, filtar za uzorkovanje krutih čestica, mikrogramska vaga te komora za vaganje s kontroliranom temperaturom i vlagom. Specifikacije sustava za razrjeđivanje djelomičnog protoka Sustav za razrjeđivanje djelomičnog protoka treba biti načinjen tako da dijeli ispušni tok na dva dijela, manji dio se miješa sa zrakom, a potom koristi za mjerenje krutih čestica. Za ovo je nužno potpuno točno odrediti omjer razrjeđenja. Mogu se koristiti različite metode dijeljenja, no vrsta korištenog dijeljenja značajno određuje opremu za uzorkovanje i postupke za korištenje (Prilog VI., odjeljak 1.2.1.1.). Za kontrolu sustava razrjeđivanja djelomičnog protoka potreban je brz odziv sustava. Vrijeme transformacije sustava određuje se postupkom opisanim u Dodatku 2., odjeljku 1.11.1. Ako su kombinirano vrijeme transformacije mjerenja protoka ispuha (vidjeti odjeljak prije) i sustav djelomičnog protoka manji od 0,3 s, tada se može koristiti izravno povezana kontrola. Ako vrijeme transformacije prelazi 0,3 s, mora se koristiti ‚look ahead’ kontrola koja se temelji na prethodno zabilježenim provedbama testiranja. U tom je slučaju vrijeme reakcije ≤ 1 s, a vrijeme odgode kombinacije ≤ 10 s. Odziv ukupnog sustava oblikuje se tako da osigurava reprezentativni uzorak krutih čestica, GSE proporcionalan masenu protoku ispuha. Za određivanje proporcionalnosti koristi se analiza regresije GSE u odnosu na GEXHW koja se provodi pri vrijednosti dobivanja podataka od najmanje 5 Hz, a moraju se poštovati sljedeći kriteriji:
Po izboru se može provesti predispitivanje, a signal masenog protoka ispuha tog predispitivanja može se koristiti za kontroliranje protoka uzorka u sustav krutih čestica (predviđajuća kontrola). Takav je postupak potreban ako su vrijeme transformacije sustava krutih čestica t50, P ili/i vrijeme transformacije signala masenog protoka ispuha t50, F > 0,3 s. Točna kontrola sustava djelomičnog razrjeđenja dobiva se ako predviđajuća kontrola pomakne vremenski trag GEXHW, pre predispitivanja koje kontrolira GSE od t50, P + t50, F. Za utvrđivanje uzajamnog odnosa između GSE i GEXHW koriste se podaci uzeti tijekom stvarnog ispitivanja s vremenom GEXHW usklađenim s t50, F u odnosu na GSE (t50, P ne doprinosi usklađivanju vremena). Vremenski pomak između GEXHW i GSE jest razlika u njihovim vremenima transformacija određenim u Dodatku 2., odjeljku 2.6. Za sustave djelomičnog razrjeđivanja točnost uzorka protoka GSE je od posebne važnosti ako se ne mjeri izravno, nego određuje mjerenjem diferencijalnog protoka:
U ovom slučaju točnost od ± 2 % za GTOTW i GDILW nije dovoljna da jamči prihvatljivu točnost GSE. Ako se protok plina određuje mjerenjem diferencijalnog protoka, maksimalna pogreška te razlike mora biti takva da je točnost GSE unutar ± 5 % ako je omjer razrjeđenja manji od 15. Može se izračunati uzimanjem srednjeg kvadratnog korijena pogreške svih instrumenata. Prihvatljive točnosti GSE mogu se dobiti jednom od sljedećih metoda:
2.4.1. Filtri za uzorkovanje krutih čestica 2.4.1.1. Specifikacija filtra Za ispitivanja radi izdavanja certifikata potrebni su filtri od staklenih vlakana presvučeni fluorougljikom ili membranski filtri na bazi fluorougljika. Za posebne se namjene mogu koristiti različiti materijali filtra. Svi tipovi filtara moraju imati 0,3 μm DOP (dioktilftalat) učinkovitosti prikupljanja od najmanje 99 % pri površinskoj brzini plina između 35 i 100 cm/s. Pri provedbi usporednih ispitivanja između laboratorija ili između proizvođača i nadležnih tijela za homologaciju moraju se koristiti filtri jednake kvalitete. 2.4.1.2. Veličina filtra Filtri krutih čestica moraju imati promjer od najmanje 47 mm (37 mm unutarnji promjer). Prihvatljivi su filtri većih promjera (odjeljak 2.4.1.5.). 2.4.1.3. Primarni i pomoćni filtri Razrijeđeni ispuh uzorkuje se jednim parom filtara postavljenih u seriji (jedan primarni i jedan pomoćni filtar) tijekom slijeda ispitivanja. Pomoćni filtar mora biti smješten najviše 100 mm niže od primarnog filtra te ne smije biti u kontaktu s njim. Filtri se mogu vagati posebno ili u paru s filtrima postavljenim tako da su radne površine jedna nasuprot drugoj. 2.4.1.4. Brzina površine filtra Mora se postići površinska brzina plina kroz filtre od 35 do 100 cm/s. Povećanje pada tlaka između početka i kraja ispitivanja ne smije biti veće od 25 kPa. 2.4.1.5. Opterećenje filtra U sljedećoj su tablici prikazana preporučena minimalna opterećenja filtra za najuobičajenije veličine filtra. Za veće filtre minimalno opterećenje filtra mora biti 0,065 mg/1 000 mm2 površine filtra.
2.4.2. Specifikacije komore za vaganje i analitičke vage 2.4.2.1. Temperatura komore (ili prostorije) u kojoj se kondicioniraju i važu filtri za krute čestice mora se održavati unutar 295 K (22 °C) ± 3 K tijekom svih kondicioniranja i vaganja filtra. Vlaga se održava na rosištu od 282,5 (9,5 °C) ± 3 K, i relativnoj vlažnosti od 45 ± 8 %. 2.4.2.2. U komori (ili prostoriji) ne smije biti nikakvih tvari koje onečišćuju okolinu (kao što je prašina) koje bi se mogle nataložiti na filtre krutih čestica tijekom njihove stabilizacije. Poremećaji u specifikacijama prostorije za vaganje, kako je to u glavnim crtama izneseno u odjeljku 2.4.2.1., dozvoljeni su ako ne traju više od 30 minuta. Prostorija za vaganje treba udovoljavati zahtijevanim specifikacijama prije ulaska osoblja u prostoriju za vaganje. Najmanje dva neuporabljena referentna filtra ili para referentnih filtara moraju se izvagati unutar četiri sata od vaganja filtara (para filtara) uzorka, ali je bolje istodobno s vaganjem filtara (para filtara) uzorka. Oni moraju biti iste veličine i od istog materijala kao i filtri uzorka. Ako se prosječna težina referentnih filtara (ili referentnih parova filtara) promijeni između vaganja filtara uzorka za više od 10 μg tada se svi filtri moraju baciti, a ispitivanje emisija ponoviti. Ako nije udovoljeno kriterijima stabilnosti prostorije za vaganje iznesenim u odjeljku 2.4.2.1., ali vaganje referentnog filtra (para) udovoljava gore navedenim kriterijima tada proizvođač po svom izboru može prihvatiti težine filtara uzorka ili poništiti ispitivanja, odrediti kontrolni sustav prostorije za vaganje te ponoviti ispitivanja. 2.4.2.3. Analitička vaga koja se koristi za određivanje težina svih filtara mora biti preciznosti (standardnog odstupanja) od 2 μg i rezolucije od 1 μg (1 znamenka = 1 μg) prema specifikacijama proizvođača vage. 2.4.2.4. Kako bi se eliminirao utjecaj statičkog elektriciteta, filtri se moraju neutralizirati prije vaganja, na primjer polonijskim neutralizatorom ili uređajem sličnog učinka. 2.4.3. Dodatne specifikacije za mjerenje krutih čestica Svi dijelovi sustava za razrjeđivanje te sustav za uzorkovanje od ispušne cijevi sve do držača filtra koji su u kontaktu s nerazrijeđenim i razrijeđenim ispušnim plinom moraju biti načinjeni tako da na najmanju mjeru svedu taloženje ili promjenu krutih čestica. Svi dijelovi moraju biti sastavljeni od električno provodljivih materijala koji ne reagiraju s komponentama ispušnog plina te moraju biti električki uzemljeni kako bi se spriječili elektrostatički utjecaji.” |
|
6. |
Dodatak 2. mijenja se kako slijedi:
|
|
7. |
dodaje se sljedeći odjeljak: „3. KALIBRACIJA SUSTAVA CVS 3.1. Općenito Sustav CVS kalibrira se pomoću točnog mjerača protoka i sredstava za promjenu uvjeta rada. Protok kroz sustav mjeri se na različitim postavkama rada protoka, a parametri kontrole sustava mjere se i uspoređuju s protokom. Mogu se koristiti različiti tipovi mjerača protoka, npr. kalibrirana venturijeva cijev, kalibrirani laminarni mjerač protoka, kalibrirani mjerač turbine. 3.2. Kalibracija pozitivne volumetričke crpke (PDP) Svi parametri koji se odnose na crpku se istodobno mjere uz parametre povezane s kalibracijom venturijeve cijevi koja je u seriji povezana s crpkom. Izračunana količina protoka (u m3/min na otvoru crpke, apsolutni tlak i temperatura) nanosi se na grafikon prema uzajamnom odnosu koji odgovara specifičnoj kombinaciji parametara crpke. Određuje se linearna jednadžba koja uspoređuje protok crpke i funkciju uzajamnog odnosa. Ako CVS ima višebrzinski pogon tada se kalibracija provodi za svako korišteno područje. Tijekom kalibracije potrebno je održavati stabilnost temperature. Curenje na spojevima i cjevovodima između kalibracijske venturijeve cijevi i CVS crpke treba održavati nižim od 0,3 % najnižeg protoka (najviša restrikcija i najniža PDP točka brzine). 3.2.1. Analiza podataka Protok zraka (Qs) na svakoj postavci restrikcije (minimalno 6 postavki) izračunava se u standardnim m3/min iz podataka s mjerača protoka koristeći proizvođačevu propisanu metodu. Protok zraka se tada pretvara u protok crpke (Vo) u m3/rev na apsolutnoj temperaturi i pritisku na otvoru crpke i to kako slijedi:
gdje je,
Da bi se razjasnile interakcije promjena tlaka na crpki te stupanj nagiba crpke, uzajamni se odnos (Xo) između brzine crpke, diferencijala tlaka od otvora do izlaza crpke i apsolutni tlak na izlazu crpke računa kako slijedi:
gdje je
Provodi se linearni, najmanje kvadratni spoj kako bi se izvela jednadžba kalibracije kako slijedi:
Do i m su konstante prekida toka, odnosno nagiba, koje opisuju linije regresije. Za sustav CVS s višestrukim brzinama kalibracijske krivulje dobivene za različite raspone protoka crpke moraju biti približno paralelne, a vrijednosti prekida toka (Do) moraju se povećavati kako raspon protoka crpke pada. Vrijednosti dobivene jednadžbom moraju biti unutar ± 0,5 % izračunane vrijednosti Vo. Vrijednosti m variraju od jedne crpke do druge. Pritjecanje krutih čestica kroz vrijeme uzrokuje pad nagiba crpke što dovodi do nižih vrijednosti m. Stoga se kalibracija provodi pri pokretanju crpke, nakon velikih zahvata na održavanju i ako ukupna provjera sustava (odjeljak 3.5) ukazuje na promjenu u stupnju nagiba. 3.3. Kalibracija venturijeve cijevi kritičnog protoka (CFV) Kalibracija CFV se zasniva na jednadžbi protoka za kritičnu venturijevu cijev. Protok plina je funkcija ulaznog tlaka i temperature kako je to dolje prikazano:
gdje je,
3.3.1. Analiza podataka Protok zraka (Qs) na svakoj postavci restrikcije (najmanje osam postavki) izračunava se u standardnim m3/min od podataka s mjerača protoka koristeći proizvođačevu propisanu metodu. Kalibracijski se koeficijent izračunava iz kalibracijskih podataka za svaku postavku i to kako slijedi:
gdje je,
Da bi se odredio raspon kritičnog protoka, Kv se ucrtava kao funkcija tlaka na otvoru venturijeve cijevi. Za kritični (zagušeni) protok Kv ima relativno konstantnu vrijednost. Kako tlak pada (vakuum se povećava) venturijeva cijev više nije zagušena i Kv pada što ukazuje na to da CFV radi izvan dopuštenog raspona. Izračunava se prosječni Kv i standardno odstupanje za minimalno osam točaka na području kritičnog protoka. Standardno odstupanje ne smije prelaziti ± 0,3 % prosječnog Kv. 3.4. Kalibracija venturijeve cijevi ispod brzine zvuka (SSV) Kalibracija SSV zasniva se na jednadžbi protoka za venturijevu cijev ispod brzine zvuka. Protok plina je funkcija tlaka i temperature na otvoru, pada tlaka između otvora i suženja SSV, kako je to dolje prikazano:
gdje je,
3.4.1. Analiza podataka Protok zraka (Qssv) pri svakoj postavci protoka (najmanje 16 postavki) izračunava se u standardnim m3/min od podataka s mjerača protoka koristeći proizvođačevu propisanu metodu. Koeficijent ispuha izračunava se iz kalibracijskih podataka za svaku postavku kako slijedi:
gdje je,
Kako bi se odredio raspon protoka ispod brzine zvuka, Cd se nanosi na grafikon kao funkcija Reynoldsovog broja na SSV suženju. Re na SSV suženju se izračunava pomoću sljedeće formule:
gdje je,
gdje je,
Pošto je Qssv ulazni podatak za Re formulu, izračuni moraju započeti inicijalnom pretpostavkom Qssv ili Cd kalibracijske venturijeve cijevi i ponavljati se sve dok se Qssv ne konvergira. Metoda stjecanja u jednoj točki mora biti točnosti do 0,1 % ili bolje. Za najmanje šesnaest točaka područja protoka ispod brzine zvuka izračunane vrijednosti Cd koje proizlaze iz jednadžbe kalibracijske krivulje moraju biti unutar ± 0,5 % izmjerenog Cd za svaku kalibracijsku točku. 3.5. Provjera ukupnog sustava Ukupna točnost sustava CVS uzorkovanja i analitičkog sustava određuje se uvođenjem poznate mase onečišćujućeg plina u sustav koji radi na uobičajeni način. Onečišćujuća tvar se analizira, a masa izračunana u skladu s Prilogom III., Dodatkom 3., odjeljkom 2.4.1. osim u slučaju propana gdje se koristi faktor 0,000472 umjesto 0,000479 za HC. Koristi se bilo koja od ove dvije tehnike. 3.5.1. Mjerenje otvorom kritičnog protoka Poznata količina čistog plina (propana) uvodi se u sustav CVS kroz kalibrirani kritični otvor. Ako je ulazni tlak dovoljno visok, tada protok, koji se prilagođava pomoću otvora kritičnog protoka, ne ovisi o izlaznom tlaku otvora (kritični protok). Sustav CVS radi kao pri uobičajenom ispitivanju emisije ispuha otprilike od 5 do 10 minuta. Uzorak plina analizira se uobičajenom opremom (vreća za uzorkovanje ili integrirajućom metodom), a zatim se izračunava masa plina. Tako određena masa mora biti unutar ± 3 % od poznate mase ubrizganog plina. 3.5.2. Mjerenje gravimetrijskom tehnikom Određuje se težina malog cilindra punjenog propanom s preciznošću od ± 0,01 g. Za otprilike pet do 10 minuta sustav CVS radi kao pri uobičajenom ispitivanju emisije ispuha dok se ugljični monoksid ili propan ubrizgavaju u sustav. Količina ispuštenog čistog plina određuje se diferencijalnim vaganjem. Uzorak plina analizira se uobičajenom opremom (vreća za uzorkovanje ili integrirajućom metodom), a zatim se izračunava masa plina. Tako određena masa mora biti unutar ± 3 % poznate mase ubrizganog plina.” |
|
8. |
Dodatak 3. mijenja se kako slijedi:
|
|
9. |
Dodaju se sljedeći dodaci: DODATAK 4. VREMENSKI RASPORED DJELOVANJA DINAMOMETRA ZA NRTC ISPITIVANJE
Grafički prikaz vremenskog rasporeda djelovanja dinamometra za NRTC ispitivanje: Vremenski raspored NRTC ispitivanja na dinamometru Brzina (%)
Zakretni moment (%)
DODATAK 5. ZAHTJEVI GLEDE TRAJNOSTI 1. RAZDOBLJE TRAJNOSTI EMISIJE I FAKTORI POGORŠANJA. Ovaj se Dodatak odnosi samo na CI motore faze III.A i III.B te IV. 1.1. Proizvođači određuju vrijednost faktora pogoršanja (DF) za svaku reguliranu onečišćujuću tvar za sve porodice motora faze III.A i III.B. Takvi se DF-ovi koriste za homologaciju i ispitivanje proizvodne linije. 1.1.1. Ispitivanje radi određivanja faktora pogoršanja (DF) provodi se kako slijedi: 1.1.1.1. Proizvođači provode ispitivanja trajnosti kako bi akumulirali sate rada motora u skladu s rasporedom ispitivanja koje se na temelju dobrih inženjerskih iskustava bira kao predstavnik rada motora u uporabi u odnosu na karakteristično pogoršanje izvedbe emisije. Razdoblje ispitivanja trajnosti trebalo bi biti tipično istovjetno najmanje jednoj četvrtini razdoblja trajanja emisije (EDP). Servisni radni sati motora mogu se dobiti radom motora na ispitnom postolju dinamometra ili stvarnim radom motora na terenu. Ubrzana ispitivanja trajanja mogu se primijeniti tamo gdje se provodi raspored ispitivanja servisne akumulacije na višem faktoru opterećenja nego je uobičajeno na terenu. Faktor ubrzanja koji se odnosi na broj sati ispitivanja trajnosti motora u odnosu na jednaki broj sati EDP određuje proizvođač motora temeljeno na dobroj procjeni inženjera. Tijekom razdoblja ispitivanja trajnosti ne smiju se servisirati niti mijenjati komponente osjetljive na emisiju osim rutinskih servisa koje preporuča proizvođač. Ispitivani motor, podsustavi ili komponente koje se koriste za određivanje emisije ispuha DF za porodicu ili porodice motora ekvivalentne tehnologije sustava kontrole emisije, bira proizvođač motora temeljeno na dobroj procjeni inženjera. Kriteriji su takvi da ispitivani motor treba predstavljati karakteristike pogoršanja emisije za porodice motora koje će primjenjivati dobivene DF vrijednosti za dodijeljivanje certifikata. Motori različitog promjera i hoda, različite konfiguracije, različitih sustava upravljanja zrakom, različitih sustava goriva mogu se smatrati ekvivalentnima u pogledu karakteristika pogoršanja emisije ako postoji razumna tehnička osnova za takvo određivanje. DF vrijednosti od drugog proizvođača mogu se primijeniti ako postoje čvrsti temelji za razmatranje tehnološkog ekvivalenta u odnosu na pogoršanje emisija kao i dokazi da su ispitivanja provedena u skladu s navedenim zahtjevima. Ispitivanja emisija se provode u skladu s postupcima definiranim u ovoj Direktivi za ispitivane motore nakon inicijalnog razrađivanja, ali prije bilo kakve servisne akumulacije radnih sati i po završetku vremena trajnosti. Ispitivanja emisije mogu se provoditi u intervalima tijekom ispitivanog razdoblja servisne akumulacije radnih sati, a primjenjivati pri određivanju trenda pogoršanja. 1.1.1.2. Ispitivanjima servisne akumulacije radnih sati ili ispitivanjima emisija koja se provode za određivanje pogoršanja ne smiju biti nazočni predstavnici nadležnih vlasti za homologaciju. 1.1.1.3. Određivanje DF vrijednosti iz ispitivanja trajnosti Zbrojeni faktor pogoršanja (DF) definira se kao vrijednost dobivena oduzimanjem vrijednosti emisije određene na početku EDP od vrijednosti emisija određenih za predstavljanje emisije na kraju EDP. Pomnoženi DF definira se kao razina emisije određene na kraju EDP podijeljena sa vrijednošću emisije zabilježene na početku EDP. Odvojene vrijednosti DF utvrđuju se za svaku onečišćujuću tvar obuhvaćenu zakonodavstvom. U slučaju utvrđivanja DF vrijednosti koja se odnosi na standarde NOx + HC, zbrojeni se DF određuje na temelju zbroja onečišćujućih tvari iako negativno pogoršanje jedne onečišćujuće tvari ne mora pokrenuti i pogoršanje druge. Za pomnoženi NOx + HC DF određuju se posebni faktori pogoršanja za HC i NOx te se posebno primjenjuju kod izračuna razina pogoršanih emisija iz rezultata ispitivanja emisija prije kombinacije rezultata pogoršanih vrijednosti NOx i HC radi utvrđivanja usklađenosti sa standardom. U slučajevima gdje se ispitivanje ne provodi za ukupni EDP, vrijednosti emisije na kraju EDP određuju se projekcijom trenda pogoršanja emisije utvrđenim za razdoblje ispitivanja do ukupnog EDP-a. Kada se rezultati ispitivanja emisija bilježe periodično tijekom ispitivanja trajanja servisne akumulacije, tada se primjenjuju standardne statističke tehnike obrade temeljene na dobrim iskustvima za određivanje razina emisije na kraju EDP; može se primijeniti ispitivanje statističke važnosti pri određivanju konačnih vrijednosti emisija. Ako se izračunavanjem dobije vrijednost manja od 1,00 kod pomnoženog DF, ili manje od 0,00 kod zbrojenog DF tada je DF 1,00 odnosno 0,00. 1.1.1.4. Proizvođač može uz odobrenje nadležnih vlasti za homologaciju koristiti DF vrijednosti utvrđene rezultatima ispitivanja trajnosti provedenih za dobivanje DF vrijednosti potrebnih za dobivanje odgovarajućih certifikata za cestovne HD CI motore. To je dozvoljeno ako postoji tehnološki ekvivalent između ispitivanja cestovnog motora i izvancestovnih porodice motora koje primjenjuju DF vrijednosti za dobivanje certifikata. DF vrijednosti dobivene od ispitivanja trajanja emisije cestovnih motora moraju se izračunati na temelju EDP vrijednosti definiranih u odjeljku 2. 1.1.1.5. U slučaju kada jedna porodica motora koristi utvrđenu tehnologiju može se koristiti analiza temeljena na dobrim inženjerskim iskustvima umjesto ispitivanja za određivanja faktora pogoršanja za tu porodicu motora podložno odobrenju nadležnih vlasti za homologaciju. 1.2. Podaci o faktoru pogoršanja kod prijave za homologaciju 1.2.1. Zbrojeni faktori pogoršanja navode se za svaku onečišćujuću tvar kod prijave porodice motora za certifikat za CI motore koji ne koriste uređaj za naknadnu obradu. 1.2.2. Pomnoženi faktori pogoršanja navode se za svaku onečišćujuću tvar kod prijave porodice motora za certifikat za CI motore koji koriste uređaj za naknadnu obradu. 1.2.3. Proizvođač po zahtjevu homologacijske agencije dostavlja informacije kojima podupire vrijednosti faktora pogoršanja. To obično uključuje rezultate ispitivanja emisija, raspored ispitivanja servisne akumulacije, postupke održavanja zajedno s informacijama koje podupiru procjenu struke o tehnološkoj ekvivalenciji, ako je primjenljivo. 2. RAZDOBLJA TRAJNOSTI EMISIJE ZA MOTORE FAZE III.A, III.B I IV. 2.1. Proizvođači koriste EDP iz tablice 1. ovog odjeljka. Tablica 1.: EDP kategorije za CI motore faze III.A, III.B i IV. (sati)
|
