1.1.

Referentna i ukupna energija koju kod ispitivanja s prevrtanjem treba apsorbirati je neposredno ovisna od položaja težišta vozila. Zbog toga određivanje težišta mora biti što je moguće točnije. Postupak mjerenja dimenzija, kutova i vrijednosti opterećenja, te točnost mjerenja bilježe se kako bi ih tehnička služba mogla procijeniti. Zahtijeva se sljedeća točnost mjerne naprave:

Međuosovinska udaljenost (udaljenosti), udaljenost između središta otisaka kotača za svaku osovinu (razmak kotača) određuju se prema nacrtu proizvođača.

1.2.

Uvjet za određivanje težišta i provođenje ispitivanja prevrtanjem je blokiranje ovjesa. Ovjes mora biti blokiran u uobičajenom radnom položaju, kako je odredio proizvođač.

1.3.

Položaj težišta se određuje trima parametrima:

1.4.

Opisan je postupak za utvrđivanje l1, t, h0 uz primjenu mjernih ćelija. Proizvođač može tehničkoj službi predložiti alternativne postupke, na primjer uz uporabu dizalice i/ili nagibnih stolova, a tehnička služba odlučuje je li postupak prihvatljiv s obzirom na stupanj točnosti.

1.5.

Položaj težišta neopterećenog vozila (masa neopterećenog vozila Mk) određuje se mjerenjem.

1.6.

Položaj težišta s ukupnom efektivnom masom (Mt) se može odrediti s:

2.1.

Položaj težišta vozila određuje se u stanju mase neopterećenog vozila, ili u stanju ukupne efektivne mase vozila kako je utvrđeno u stavcima 1.5. i 1.6. Za određivanje položaja težišta u stanju ukupne efektivne mase vozila, masa pojedinih putnika (pomnožena s konstantom, k = 0,5) se namješta i kruto učvršćuje 200 mm iznad i 100 mm ispred točke R sjedala (koja je utvrđena u Pravilniku br. 21, Prilog 5.).

2.2.

Uzdužne (l1) i poprečne (t) koordinate težišta određuju se na zajedničkom vodoravnom tlu (vidjeti sliku A3.1.) gdje svaki kotač ili dvostruki kotač vozila stoji na pojedinoj mjernoj ćeliji. Svaki upravljani kotač postavlja se u smjer vožnje prema naprijed.

2.3.

Pojedinačne očitane vrijednosti mjernih ploča bilježe se istodobno i služe za proračun ukupne mase vozila i položaja težišta.

2.4.

Uzdužni položaj težišta u odnosu na središte dodirne točke prednjih kotača određuje se jednadžbom (vidjeti sliku A3.1.):

gdje je:

Slika A3.1.

Uzdužni položaj težišta

2.5.

Poprečni položaj (t) težišta vozila u odnosu na njegovu uzdužnu vertikalnu središnju ravninu (vidjeti sliku A3.2.) određuje se jednadžbom:

gdje je:

Jednadžba podrazumijeva da se kroz središta T1, T2, T3 može povući ravna linija. Ako nije tako, potrebna je posebna jednadžba.

Ako je vrijednost (t) negativno, tada je težište vozila na desnoj strani središnjice vozila.

Slika A3.2.

Poprečni položaj težišta

2.6.

Visina težišta (h0) se određuje uzdužnim nagibanjem vozila i primjenom pojedinačnih mjernih ćelija na kotačima dviju osovina.

2.6.1.

Dvije mjerne ćelije se postavljaju na zajedničku vodoravnu ravninu da drže prednje kotače. Vodoravna ravnina treba biti na dovoljnoj visini nad okolnim površinama da se vozilo može nagnuti naprijed do zahtijevanog kuta (vidjeti stavak 2.6.2.), pri čemu njegov prednji dio ne smije dotaknuti tu površinu.

2.6.2.

Drugi par mjernih ćelija se postavlja na zajedničku vodoravnu ravninu na vrh potpornih konstrukcija da drže drugu osovinu. Potporne konstrukcije trebaju biti dovoljno visoke da čine dovoljno veliki nagibni kut α (> 20°) za vozilo. Što je veći kut, proračun će biti točniji – vidjeti sliku A3.3. Vozilo se ponovo namješta na četiri mjerne ćelije s blokiranim prednjim kotačima da se spriječi kretanje vozila prema naprijed.

2.6.3.

Pojedinačne vrijednosti mjernih ćelija se istodobno bilježe i koriste za provjeru ukupne mase vozila i položaja težišta.

2.6.4.

Nagib kod ispitivanja naginjanjem određuje se jednadžbom (vidjeti sliku A3.3.):

gdje je:

2.6.5.

Masa neopterećenog vozila se provjerava kako slijedi:

Ftotal = F1 + F2 + F3 + F4 Ptotal Mk

gdje je:

Ako jednadžba nije zadovoljena, mjerenje se ponavlja i/ili se od proizvođača zahtijeva da u tehničkom opisu vozila promijeni vrijednost mase neopterećenog vozila.

2.6.6.

Visina (h0) težišta vozila određuje se jednadžbom:

gdje je:

2.6.7.

Ako se dijelovi zglobnog vozila ispituju pojedinačno, položaj težišta se određuje za svaki dio posebno.

Slika A3.3.

Određivanje visine težišta

1.1.

Proizvođač mora jednoznačno odrediti noseću konstrukciji nadogradnje (vidjeti na primjer sliku A4.1.) i mora navesti:

Slika A4.1.

Izvođenje noseće konstrukcije iz nadogradnje

1.2.

Proizvođač mora osigurati sljedeće podatke o elementima noseće konstrukcije:

1.3.

Svaka noseća konstrukcija ima najmanje dva odjeljka: jedan ispred i jedan iza težišta.

1.4.

Podaci o elementima karoserije koji nisu dijelovi nadogradnje, nisu potrebni.

2.1.

Odjeljak je definiran kao konstrukcijski dio noseće konstrukcije koji je sastavljen od zatvorenog prostora između dvije ravnine koje su okomite na vertikalnu, uzdužnu središnju ravninu vozila (VLCP). Odjeljak se sastoji od jednog stupa prozora (ili vrata) na svakoj strani vozila, dijelova bočne stijene, dijela krovne konstrukcije i dijela podne i ispodpodne konstrukcije. Svaki odjeljak ima poprečnu središnju ravninu (CP) okomitu na VLCP vozila koja prolazi vodi kroz središta (Cp) prozorskih stupova (vidjeti sliku A4.2.).

2.2.

Cp je definirana kao točka na polovici visine prozora i na sredini stupa. Ako Cp na lijevim i desnim stupovima odjeljka nisu na istoj poprečnoj ravnini, CP odjeljka se postavlja na sredini, između poprečnih ravnina točaka Cp.

2.3.

Dužina odjeljka se mjeri u smjeru uzdužne osi vozila i određuje se udaljenošću između dvije ravnine koje su okomite na VLCP vozila. Postoje dva ograničenja koja određuju dužinu otvora: raspored prozora (vrata), te oblik i konstrukcija njihovih stupova.

2.3.1.

Najveća dužina odjeljka određuje se dužinom dvaju susjednih prozorskih (vratnih) okvira

gdje je:

Ako stupovi na suprotnim stranama odjeljka nisu u poprečnoj ravnini, ili su prozorski okviri na svakoj strani različite dužine (vidjeti sliku A4.3.), ukupna dužina Wj odjeljka određuje se jednadžbom:

gdje je:

2.3.2.

Najmanja dužina odjeljka uključuje cjelokupan prozorski stup (uključujući nagib, polumjer zakrivljenosti itd.). Ako nagib ili polumjer zakrivljenosti prelaze polovinu dužine susjednog prozora sljedeći stup se uključuje u odjeljak.

2.4.

Udaljenost između dva odjeljka određuje se kao udaljenost između njihovih CP-a.

2.5.

Udaljenost odjeljka od težišta vozila određuje se kao okomita udaljenost od njegove CP do težišta vozila.

3.1.

Spojne konstrukcije između odjeljaka u nosećoj konstrukciji moraju biti jasno određene. Ti konstrukcijski elementi razvrstavaju se u dvije različite kategorije:

4.1.

Proizvođač mora jasno odrediti dio mase vozila koji se odnosi na svaki odjeljak noseće konstrukcije. Ta raspodjela mase pokazuje sposobnost apsorpcije energije i kapacitet nosivosti svakog odjeljka. Kod određivanja raspodjele mase moraju biti ispunjani sljedeći zahtjevi:

4.1.1.

zbroj masa dodijeljenih svakom odjeljku mora biti povezana s masom M cjelokupnog vozila: gdje je: mj = masa, dodijeljena odjeljku j n = broj odjeljaka u nosećoj konstrukciji M = Mk, masa neopterećenog vozila; ili   = Mt, ukupna efektivna masa vozila, ako je primjenjivo

gdje je:

4.2.

Masu „mj” svakog odjeljka noseće konstrukcije određuje proizvođač kako slijedi:

4.2.1.

mase sastavnih dijelova odjeljka j su povezane s njegovom masom „mj” jednadžbom: gdje je: mjk = masa svakog sastavnog dijela odjeljka s = broj pojedinačnih masa u odjeljku;

4.2.2.

težište masa sastavnih dijelova odjeljka ima jednak poprečni položaj unutar odjeljka u kao i težište odjeljka (vidjeti sliku A4.4.): gdje je: yk = udaljenost mase sastavnog dijela k odjeljka od osi „Z” (vidjeti sliku A4.4.). yk će imati pozitivnu vrijednost na jednoj strani osi i negativnu vrijednost na drugoj. zk = udaljenost mase sastavnog dijela k odjeljka od osi „Y”, zk će imati pozitivnu vrijednost na jednoj strani osi i negativnu vrijednost na drugoj.

4.3.

Ako su sustavi za držanje dio specifikacije vozila, masa putnika koja pripada odjeljku se dodaje onom dijelu noseće konstrukcije koja je konstruirana da apsorbira opterećenja sjedala i putnika.

1.1.

Nagibni ispitni treba biti dovoljno krut, a njegovo zakretanje dovoljno točno da omogući istodobno podizanje osovina vozila s razlikom manjom od 1o nagibnih kutova ploče mjereno ispod osovina.

1.2.

Visinska razlika između vodoravne donje ravnine jarka (vidjeti sliku A5.1.) i ravnine nagibne ploče na kojoj stoji autobus treba biti 800 ± 20 mm.

1.3.

Nagibna ploča u odnosu na jarak mora se postaviti na sljedeći način (vidjeti sliku A5.1.):

1.4.

Nosači kotača se postavljaju na kotače blizu osi zakretanja kako bi se pri naginjanju spriječilo bočno klizanje vozila. Glavne značajke nosača kotača (vidjeti sliku A5.1.) su sljedeće:

1.5.

Nagibna ploča treba biti izrađena tako da se spriječi pomicanje vozila po njegovoj uzdužnoj osi.

1.6.

Udarni prostor jarka mora imati vodoravnu, jednoličnu suhu i glatku betonsku površinu.

2.1.

Ispitno vozilo ne mora biti potpuno završeno, u stanju „spremno za uporabu”. Općenito, prihvatljiva je svaka izvedba prije potpuno završenog stanja ako to ne utječe na osnovne značajke i ponašanje noseće konstrukcije. Ispitno vozilo treba biti jednako kao i njegova potpuno završena izvedba što se tiče sljedećeg:

2.2.

Ispitno vozilo se priprema na sljedeći način:

2.3.

Kruti dijelovi zglobnog vozila se mogu ispitivati pojedinačno ili u kombinaciji.

2.3.1.

Za ispitivanje zglobnih dijelova u kombinaciji, dijelovi vozila se međusobno pričvrste tako da:

2.3.2.

Za pojedinačno ispitivanje zglobnih dijelova, jednoosovinski dijelovi se pričvrste na ispitni nosač koji ih drži u čvrstoj povezanosti s nagibnim pločama tijekom pomicanja od vodoravne ravnine do točke prevrtanja. Taj nosač mora ispunjavati sljedeće zahtjeve:

3.1.

Ispitivanje prevrtanjem je vrlo brz, dinamičan proces s različitim fazama, koje treba uzeti u obzir tijekom planiranja ispitivanja s prevrtanjem i uporabe instrumenata i mjerenja.

3.2.

Vozilo se naginje bez njihanja i bez dinamičnih učinaka dok ne dosegne nestabilnu ravnotežu i počne se prevrtati. Kutna brzina nagibne ploče ne smije prijeći 5 stupnjeva u sekundi (0,087 radijana/sek).

3.3.

Velikom brzinom fotografiranja za detaljno proučavanje, video snimkama, savitljivim šablonama, osjetnicima električnog kontakta ili drugim pomoćnim sredstvima utvrđuje se jesu li ispunjeni zahtjevi iz stavka 5.1. ovog Pravilnika. Provjera se obavlja u bilo kojem mjestu putničkog prostora, prostora za vozača i posadu, gdje je prostor za preživljavanje najvjerojatnije ugrožen, a o točnom položaju odlučuje tehnička služba. Upotrebljavaju se najmanje dva položaja, obično na prednjem i stražnjem dijelu prostora za putnike.

3.4.

Preporuča se vanjsko promatranje i snimanje prevrtanja i deformiranja, što znači sljedeće:

4.1.

Proizvođač mora predočiti detaljan opis ispitivanog vozila, u kojem:

4.2.

Izvješće o ispitivanju mora sadržavati sve podatke (slike, zapise, skice, izmjerene vrijednosti itd.) koje pokazuje:

4.3.

Preporuča se da se u izvješću o ispitivanju zabilježi najviši i najniži položaj težišta u odnosu na podlogu jarka.

1.1.

nacrte dijelova nadogradnje koji se ispituju;

1.2.

potvrdu valjanosti raspodjele mase navedene u stavku 4. Priloga 4. nakon uspješno završenog ispitivanja s prevrtanjem dijelova nadogradnje;

1.3.

izmjerene mase dijelova nadogradnje koji se ispituju i potvrdu da su njihovi položaji težišta jednaki položaju težišta vozila s masom neopterećenog vozila kada nisu opremljeni sa sustavima za držanje, ili s ukupnom efektivnom masom vozila kada su opremljeni sustavima za držanje. (Podnošenje izvješća o mjerenju)

3.1.

Broj dijelova nadogradnje koji se ispituju određuje se sljedećim pravilima:

3.2.

U pogledu oblika, geometrije, materijala i spojeva, konstrukcija odjeljka dijelova nadogradnje mora biti potpuno jednaka konstrukciji kakva je u nosećoj konstrukciji.

3.3.

Povezne konstrukcije među odjeljcima predstavljaju proizvođačev opis noseće konstrukcije (vidjeti stavak 3. Priloga 4.), uz uvažavanje sljedećih pravila:

3.4.

Dijelovi nadogradnje opremaju se umjetnim potpornjima, kako bi se osigurali jednaki položaji težišta i osi zakretanja na nagibnoj ploči kao i na potpunom vozilu. Potpornji moraju ispuniti sljedeće zahtjeve:

3.5.

Raspored mase u dijelu nadogradnje određuje se uzimajući u obzir sljedeće:

5.1.

Tip vozila se homologira ako dijelovi nadogradnje zadovolje ispitivanje s prevrtanjem i ako su zadovoljene jednadžbe 2 i 3 iz stavka 4. Priloga 4.

5.2.

Ako jedan od dijelova nadogradnje ne zadovolji ispitivanje, tip vozila ne može se homologirati.

5.3.

Ako dio nadogradnje zadovolji ispitivanje prevrtanjem za sve odjeljke koji čine dio nadgradnje vrijedi da su zadovoljili ispitivanje prevrtanjem, podaci o rezultatima se mogu koristiti kod sljedećih zahtjeva za homologaciju pod uvjetom da omjer njihovih masa u naknadnim nosećim konstrukcijama ostane jednak.

5.4.

Ako dio nadogradnje ne zadovolji ispitivanje prevrtanjem za sve odjeljke u tom dijelu nadogradnje vrijedi da nisu zadovoljili ispitivanje, čak i ako je u prostor za preživljavanje došlo do prodora samo u jednom od odjeljaka.

6.1.

konstrukcija ispitanih dijelova nadogradnje (dimenzije, materijali, mase, položaj težišta, konstrukcijski postupci);

6.2.

da su sva ispitivanja provedena u skladu s ovim Prilogom;

6.3.

jesu li zahtjevi – iz stavka 5.1. ovog Pravilnika – ispunjeni, ili nisu ispunjeni;

6.4.

pojedinačne ocjene dijelova nadogradnje i njihovih odjeljaka;

6.5.

identifikacija tipa vozila, njegova noseća konstrukcija, ispitani dijelovi nadogradnje, sama ispitivanja i osoblja odgovornog za ispitivanje i ocjenjivanje.

1.1.

nacrti dijelova nadgradnje koji se ispituju;

1.2.

energetska vrijednost koju apsorbira svaki pojedini odjeljak noseće konstrukcije, kao i energetska vrijednost koja pripada dijelovima nadogradnje koji se ispituju;

1.3.

potvrda energetskih zahtjeva, vidjeti donji stavak 4.2., nakon uspješno zaključenog ispitivanja kvazi-statičkog opterećenja dijela nadogradnje.

2.1.

Pri oblikovanju i izradi dijelova nadogradnje za ispitivanje proizvođač mora ispuniti zahtjeve iz stavaka 3.1., 3.2. i 3.3. Priloga 6.

2.2.

Dijelovi nadogradnje moraju se opremiti profilom prostora za preživljavanje na mjestima gdje će najvjerojatnije prodrijeti stupovi ili drugi konstrukcijski elementi, kao posljedica očekivane deformacije.

3.1.

Svaki dio nadogradnje koji se ispituje mora se čvrsto i sigurno pričvrstiti na ispitni radni stol preko krute konstrukcije podvozja tako da:

3.2.

Za primjenu opterećenja na dijelove nadgradnje moraju se poštovati sljedeća pravila:

3.2.2.

smjer upotrijebljenog opterećenja (vidjeti sliku A 7.1.) treba biti u odnosu na uzdužnu vertikalnu središnju ravninu vozila, a njegov nagib (α) se određuje na sljedeći način: gdje je: Hc = visina nosača krova (u mm), izmjerena od vodoravne ravnine na kojoj stoji. Slika A7.1. Djelovanje opterećenja na dio nadogradnje

3.2.3.

Opterećenje djeluje na gredu u težištu dijela nadogradnje koji je izveden iz mase njegovih odjeljaka i konstrukcijskih elemenata koji ih povezuju. Uporabom simbola sa slike A7.1. položaj dijela nadogradnje se određuje sljedećom formulom: gdje je: s = broj odjeljaka u dijelu nadogradnje mi = masa odjeljka i li = udaljenost težišta odjeljka i od odabrane točke zakretanja (središnja ravnina odjeljka (1) na slici A7.1.) lCG = udaljenost težišta dijela nadogradnje od iste izabrane točke zakretanja.

3.3.

Pri ucrtavanju krivulje deformacije zbog opterećenja:

4.1.

Na izvedenoj krivulji deformacije i opterećenja stvarno apsorbirana energija u dijelu nadogradnje (EBS) je područje ispod krivulje (vidjeti sliku A7.2.).

Slika A7.2.

Apsorbirana energija dijela nadogradnje dobivena iz izmjerene krivulje deformacije i opterećenja

4.2.

Najmanja energija koju mora apsorbirati dio nadogradnje (Emin) određuje se na sljedeći način:

4.2.2.

Ukupna energija „ET” raspodjeljuje se na odjeljke noseće konstrukcije proporcionalno njihovim masama: gdje je: Ei = energija koju apsorbira odjeljak „i” mi = masa odjeljka „i” kako je utvrđeno u stavku 4.1. Priloga 4.

4.2.3.

Najmanja energija koju treba apsorbirati dio nadogradnje (Emin) je zbroj energija odjeljaka koji su dio dijela nadogradnje:

4.3.

Dio nadogradnje zadovoljava ispitivanje s opterećenjem ako je:

EBS ≥ Emin

U tom slučaju, za sve odjeljke koji čine taj dio nadogradnje vrijedi da su zadovoljili ispitivanje kvazi-statičkog opterećenja, a ti rezultati se mogu navesti u budućim zahtjevima za homologaciju pod uvjetom da sastavni odjeljci ne moraju nositi veću masu u sljedećoj nosećoj konstrukciji.

4.4.

Dio nadogradnje ne zadovoljava ispitivanje s opterećenjem ako je:

EBS < Emin

U tom slučaju za sve odjeljke koji čine dio nadogradnje vrijedi da nisu zadovoljili ispitivanje. Također isto vrijedi ako je došlo do prodora u prostor za preživljavanje u jednom od odjeljaka.

4.5.

Homologira se tip vozila, ako su svi zahtijevani dijelovi nadogradnje zadovoljili ispitivanje opterećenjem.

1.1.

položaji plastičnih područja (PP) i plastičnih zglobova (PZ) u nosećoj konstrukciji;

1.2.

Tehnički parametri PP-a i PZ-a;

1.3.

Izjava o ukupnoj energiji koju mora apsorbirati noseća konstrukcija uz uporabu formule navedene donjem stavku 3.1.

1.4.

Kratak tehnički opis algoritma i računalnog programa koji se upotrebljava za proračun.

2.1.

Cjelokupna noseća konstrukcija se za potrebe izrade matematičkog modela oblikuje kao noseća konstrukcija koja se može deformirati, uzimajući u obzir sljedeće:

2.2.

Nastala opterećenja u proračunu moraju zadovoljavati sljedeće zahtjeve:

2.2.3.

aktivno opterećenje treba djelovati pod kutom α na vertikalnu uzdužnu središnju ravninu (vidjeti sliku A.8.2.): gdje je: Hc = visina nosača krova vozila (u mm) izmjerena od vodoravne ravnine na kojoj stoji. Smjer djelovanja aktivnog opterećenja se kod proračuna ne smije mijenjati.

2.3.

Algoritam proračuna i računalni program moraju ispunjavati sljedeće zahtjeve:

3.1.

Ukupna energija (ET) koju noseća konstrukcija mora apsorbirati utvrđuje se na sljedeći način:

ET = 0,75 MgΔh

gdje je:

3.2.

Apsorbirana energija (Ea) noseće konstrukcije računa se pri pojedinačnom koraku opterećenja, kod kojeg se bilo koji kruti dio konstrukcije dotakne prostora za preživljavanje.

3.3.

Tip vozila se homologira ako je Ea ≥ ET.

4.1.

detaljan mehanički opis noseće konstrukcije koja sadrži položaje PP-ova i PZ-ova, te određuje krute i elastične dijelove;

4.2.

podatke dobivene ispitivanjem i s tim povezane krivulje;

4.3.

izjavu da su ispunjeni zahtjevi iz stavka 5.1. ovog Pravilnika;

4.4.

identifikaciju tipa vozila i osoblja odgovornog za ispitivanje, proračune i ocjenu.

1.1.

opis primijenjene simulacije i postupka proračuna, te jasnu i detaljnu analizu programske opreme, zajedno s barem njezinim proizvođačem, trgovačkim imenom, korištenom verzijom i kontaktnim podacima autora koji ga je razvio.

1.2.

Uzorci materijala i uneseni podaci.

1.3.

Vrijednosti za utvrđene mase, težište i momente inercije korištene u matematičkom modelu.

2.1.

tehnička služba može zahtijevati provođenje ispitivanja na stvarnoj konstrukciji vozila da se dokaže valjanost matematičkog modela i provjeri pretpostavke iz tog modela;

2.2.

ukupna masa i položaj težišta koji se upotrebljavaju u matematičkom modelu jednaki su onima u vozilu u postupku homologacije;

2.3.

da bi bio odobren, raspored mase u matematičkom modelu mora odgovarati onom u vozilu.

3.1.

Potrebno je odrediti položaj vozila u nestabilnoj ravnoteži na točki prevrtanja i položaj pri prvom dodiru s tlom. Simulacijski program može započeti u položaju nestabilne ravnoteže, ili najkasnije na točki dodira s tlom.

3.2.

Početno stanje na točki prvog dodira s tlom određuju se s promjenom potencijalne energije u položaju nestabilne ravnoteže.

3.3.

Simulacijski program traje najmanje toliko dok se ne dosegne najveća deformacija.

3.4.

Simulacijski program treba dati stabilno rješenje čiji rezultat nije ovisan o pojedinačnom vremenskom koraku.

3.5.

Simulacijski program treba moći proračunati elemente energije za energetsku bilancu na svakom pojedinačnom koraku opterećenja.

3.6.

Nemehanički elementi energije uvedeni postupkom matematičkog modeliranja (npr. „pješčani sat” ili unutarnje prigušenje) ne smiju prijeći 5 % ukupne energije.

3.7.

Koeficijent trenja primijenjen pri dodiru s tlom treba biti potvrđen fizičkim rezultatima ispitivanja ili proračunom treba dokazati da izabrani koeficijent trenja daje konzervativne rezultate.

3.8.

Svi mogući međusobni fizički dodiri dijelova vozila trebaju se uzeti u obzir u matematičkom modelu.

4.1.

Ako su navedeni zahtjevi za simulacijski program ispunjeni, simulacija promjena u geometriji unutarnje konstrukcije i usporedba s geometrijskim oblikom prostora za preživljavanje ocjenjuje se onako kako je utvrđeno u stavcima 5.1. i 5.2. ovog Pravilnika.

4.2.

Ako za vrijeme simulacije prevrtanja ne dođe do prodora u prostor za preživljavanje, homologacija se izdaje.

4.3.

Ako za vrijeme simulacije prevrtanja dođe do prodora u prostor za preživljavanje, homologacija se odbija.

5.1.

Izvješće o simulaciji mora sadržavati sljedeće podatke:

5.2.

Preporučljivo je da izvješće sadrži također i grafičke prikaze deformirane konstrukcije u trenutku kada se pojavi najveća deformacija, s pregledom noseće konstrukcije u područjima velike plastične deformacije.

5.3.

Na zahtjev tehničke službe, potrebno je pripremiti i dodatne informacije i uključiti ih u izvješće.