1

Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 15. rujna 2016., FIH Holding i FIH Erhvervsbank/Komisija (T‑386/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:474), kojom je potonji poništio Odluku Komisije 2014/884/EU od 11. ožujka 2014. o državnoj potpori SA.34445 (12/C) koju je provela Danska za prijenos imovine vezane uz nekretnine s FIH‑a na FSC (SL 2014., L 357, str. 89., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

FIH Erhvervsbank A/S (u daljnjem tekstu: FIH) društvo je s ograničenom odgovornošću koje je osnovano na temelju danskog zakonodavstva u području bankarstva i koje nadziru danska bankarska tijela. FIH i njegova društva kćeri u cijelosti su u vlasništvu FIH Holdinga A/S.

3

Budući da je i FIH bio pogođen posljedicama svjetske financijske krize koja je započela 2007., on se tijekom 2009. koristio dvjema vrstama mjera. S jedne strane, u lipnju 2009. izvršeno je ulaganje u osnovni hibridni kapital FIH‑a u iznosu od 1,9 milijardi danskih kruna (DKK) (oko 255 milijuna eura) na temelju lov om statstligt indskud i kreditinstitutter (Zakon o državnim dokapitalizacijama kreditnih institucija) od 3. veljače 2009. i uredbe donesene na temelju tog zakona. S druge strane, u srpnju 2009. Kraljevina Danska odobrila je FIH‑u državno jamstvo u iznosu od 50 milijardi DKK (oko 6,71 milijardu eura) na temelju lov om finansiel stabilitet (Zakon o financijskoj stabilnosti) od 10. listopada 2008., kako je izmijenjen Zakonom br. 68 od 3. veljače 2009. (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: mjere iz 2009.). FIH je iskoristio cjelokupan iznos navedenog jamstva za izdavanje obveznica.

4

Komisija je odobrila ta dva zakona Odlukom C(2009) 776 final od 3. veljače 2009. o državnoj potpori N31a/2009 – Danska, kao sustav potpore spojiv s unutarnjim tržištem.

5

Na dan 31. prosinca 2011. iznos obveznica koje je FIH izdao, a za koje je jamčila Danska Država, dosezao je 41,7 milijardi DKK (oko 5,59 milijardi eura), odnosno 49,94 % vrijednosti bilance FIH‑a. Te su obveznice trebale dospjeti 2012. i 2013.

6

U razdoblju od 2009. do 2011. agencija za kreditni rejting Moody’s snizila je FIH‑ov rejting s A2 na B1 s negativnim izgledima.

7

Tijekom 2011. postalo je, osobito zbog tog niskog rejtinga i skorog dana dospijeća obveznica koje je izdao FIH, a za koje je Danska Država dala jamstvo, jasno da će FIH tijekom 2012. ili 2013. imati probleme s likvidnošću koji bi mogli dovesti do gubitka odobrenja za rad i, posljedično, njegove likvidacije.

8

U tim okolnostima Kraljevina Danska je 6. ožujka 2012. obavijestila Komisiju o nizu mjera (u daljnjem tekstu: predmetne mjere) koje su najprije uključivale osnivanje novog društva kćeri FIH Holdinga, NewCo, na koje se trebala prenijeti najproblematičnija imovina FIH‑a, u biti hipotekarni krediti i derivati nominalne vrijednosti od oko 17,1 milijardi DKK (oko 2,3 milijardi eura), radi oslobođenja bilance FIH‑a.

9

Zatim je Financial Stability Company (u daljnjem tekstu: FSC), javni subjekt koji su danska tijela osnovala u kontekstu svjetske financijske krize, trebao kupiti dionice NewCo‑a u vrijednosti od 2 milijarde DKK (oko 268 milijuna eura) radi njegove likvidacije u roku od četiri godine. FSC je trebao, ako se to pokaže potrebnim, financirati i dokapitalizirati NewCo tijekom njegove likvidacije.

10

Konačno, FIH je kao protučinidbu za te mjere trebao vratiti ulaganje u kapital od 1,9 milijardi DKK (oko 255 milijuna eura) koje su danska tijela izvršila 2009., što je trebalo omogućiti FSC‑u otkup NewCo‑a bez upotrebe vlastitih sredstava.

11

FIH je također bio obvezan dodijeliti prvi kredit NewCo‑u u visini od 1,65 milijardi DKK (oko 221 milijun eura), namijenjen pokriću predvidljivih gubitaka NewCo‑a i koji je trebalo vratiti samo ako utržak unovčenja hipotekarnih kredita i derivata prenesenih NewCo‑u bude veći od 2 milijarde DKK (oko 268 milijuna eura).

12

Usto, FIH je NewCo‑u trebao dodijeliti drugi kredit u iznosu od oko 13,45 milijardi DKK (oko 1,8 milijardi eura), koji je trebao dospjeti u trenutku dospijeća FIH‑ovih obveznica za koje je Danska Država izdala jamstvo 2009., a iznosi zajma koje je FIH uspio dobiti nazad bili su namijenjeni otkupu njegovih obveznica za koje je jamčila Danska Država.

13

Kad je riječ o FIH Holdingu, bilo je predviđeno da on FSC‑u da neograničeno jamstvo u pogledu svih gubitaka, tako da prilikom prestanka postojanja NewCo‑a, koje je prvotno bilo predviđeno za 2016., FSC ima pravo naknade svih gubitaka koji bi mu, eventualno, nastali zbog otkupa i likvidacije NewCo‑a.

14

Komisija je svojom Odlukom C(2012) 4427 final od 29. lipnja 2012. o državnoj potpori SA.34445 (12/C) (ex 2012/N) – Danska, pokrenula formalni istražni postupak o predmetnim mjerama jer su one, prema njezinu mišljenju, bile državna potpora u korist FIH‑a i FIH Holdinga (u daljnjem tekstu: grupa FIH) kao i NewCo‑a. Međutim, zbog financijske stabilnosti, ona je odobrila te mjere za razdoblje od šest mjeseci ili, u slučaju da tijekom tog razdoblja Kraljevina Danska predstavi plan restrukturiranja, do trenutka kada će donijeti konačnu odluku o tome.

15

FIH je 2. srpnja 2012. vratio Kraljevini Danskoj iznos uloga javnog novca u osnovni hibridni kapital uplaćen tijekom 2009.

16

Kraljevina Danska je 4. siječnja 2013. predstavila plan restrukturiranja FIH‑a. Njegova konačna verzija predstavljena je 24. lipnja 2013.

17

Tijekom upravnog postupka Kraljevina Danska je osobito istaknula da predmetne mjere nisu državne potpore jer su transakcije između FSC‑a i grupe FIH u skladu s tržišnim uvjetima i da je ta grupa obvezna pokriti sve troškove transakcije i likvidacije NewCo‑a. Ona je također tvrdila da taj plan znatno smanjuje rizik kojem je bila izložena zbog mjera iz 2009.

18

Kraljevina Danska dostavila je 3. listopada 2013. skup prijedloga o preuzimanju obveza, čija konačna verzija nosi nadnevak 3. veljače 2014., kako bi odgovorila na sumnje koje je izrazila Komisija u okviru istražnog postupka.

19

Komisija je 12. ožujka 2014. Kraljevini Danskoj dostavila spornu odluku. Komisija je tom odlukom, s jedne strane, predmetne mjere kvalificirala kao državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a te ih je, s druge strane, proglasila spojivima s unutarnjim tržištem na temelju stavka 3. točke (b) te odredbe, vodeći računa o planu restrukturiranja i obvezama koje je predstavila Kraljevina Danska.

20

U prvom dijelu svoje ocjene, koja se odnosila na postojanje potpore, Komisija je ispitala daju li predmetne mjere gospodarsku prednost grupi FIH. U tu svrhu Komisija je analizirala navedene mjere s obzirom na načelo privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu (u daljnjem tekstu: načelo privatnog subjekta), koje se, u predmetnom slučaju, u skladu sa spornom odlukom, sastoji u biti od određivanja toga bi li privatni ulagač u tržišnom gospodarstvu sudjelovao u određenoj transakciji pod istim uvjetima i na isti način kao i javni ulagač na dan donošenja odluke o stavljanju na raspolaganje javnih sredstava (u daljnjem tekstu: kriterij privatnog ulagača).

21

Komisija je nakon svoje procjene navedene u točkama 84. do 98. sporne odluke smatrala da, osobito zbog nedostatne razine naknade koja je predviđena kao protučinidba za financijska sredstva koja je trebala dati Danska Država, predmetne mjere nisu u skladu s načelom privatnog subjekta te su stoga grupi FIH dodijelile prednost. U skladu s njezinim izračunima, svota potpore iznosila je oko 2,25 milijarde DKK (oko 300 milijuna eura).

22

Iz tih točaka proizlazi da je Komisija, iako je uputila na mjere iz 2009. osobito u točkama 88. i 98. te odluke, ipak ocijenila ekonomsku opravdanost predmetnih mjera ne uzimajući u obzir eventualni trošak koji bi Danska Država snosila zbog rizika koji za nju proizlaze iz tih mjera da one nisu usvojene.

23

Što se tiče spojivosti potpore s unutarnjim tržištem, Komisija je ispitala predmetne mjere s obzirom na svoju Komunikaciju o postupanju s imovinom umanjene vrijednosti u bankarskom sektoru Zajednice (SL 2009., C 72, str. 1.) i svoju Komunikaciju o primjeni pravila o državnim potporama za poticajne mjere u korist banaka u kontekstu financijske krize, počevši od 1. siječnja 2012. (SL 2011., C 356, str. 7.).

24

Uzimajući u obzir predstavljeni plan restrukturiranja i obveze koje je preuzela Kraljevina Danska, koji su navedeni u točkama 56. do 62. sporne odluke i njezinu prilogu, Komisija je zaključila da je predmetna potpora spojiva. Te obveze osobito predviđaju dodatne uplate FIH‑a FSC‑u te FIH‑ovu obvezu povlačenja iz određenih područja poslovanja, među kojima su financiranje nekretnina, vlasnička ulaganja i upravljanje privatnom imovinom.

25

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. svibnja 2014. grupa FIH pokrenula je postupak za poništenje sporne odluke.

26

U prilog svojoj tužbi grupa FIH istaknula je tri tužbena razloga, od kojih se prvi temeljio na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a zbog nepravilne primjene načela privatnog subjekta, drugi na pogreškama u izračunu iznosa potpore i treći na Komisijinoj povredi obveze obrazlaganja.

27

Opći sud je pobijanom presudom prihvatio prvi tužbeni razlog i, slijedom toga, smatrao da nije potrebno ispitati drugi tužbeni razlog. Isto tako je odbio treći tužbeni razlog. Stoga je poništio spornu odluku u cijelosti i naložio Komisiji snošenje troškova.

28

Komisija od Suda zahtijeva da:

29

Grupa FIH od Suda zahtijeva da:

30

U prilog svojoj žalbi Komisija ističe jedan žalbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio pri tumačenju članka 107. stavka 1. UFEU‑a kad je ispitivao prvi tužbeni razlog.

31

U okviru svojeg jedinog žalbenog razloga Komisija smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene načela privatnog subjekta time što je presudio da je ona – za potrebe ocjene toga jesu li predmetne mjere državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a – bila dužna usporediti ponašanje Danske Države prilikom donošenja navedenih mjera ne s ponašanjem privatnog ulagača, nego s onim privatnog vjerovnika u tržišnom gospodarstvu (u daljnjem tekstu: kriterij privatnog vjerovnika), uzimajući u obzir financijske rizike kojima je ta država članica bila izložena zbog mjera iz 2009.

32

Prema Komisijinu mišljenju, načelo privatnog ulagača ima izvorište u neutralnosti pravnog poretka Unije kad je riječ o sustavu vlasništva. Iz toga proizlazi da, u skladu sa sudskom praskom, ekonomske transakcije javnih tijela ne daju prednost njihovim primateljima i stoga nisu državne potpore ako su ostvarene u normalnim tržišnim uvjetima. Suprotno tomu, ako se javno tijelo nije ponašalo kao privatni subjekt u usporedivoj situaciji, smatra se da je poduzetnik korisnik primio gospodarsku prednost.

33

Komisija dodaje da se načelo privatnog subjekta primjenjuje ne uzimajući u obzir nikakva razmatranja koja se odnose isključivo na ulogu države kao javne vlasti. Iz toga slijedi da se prilikom primjene tog načela ne može voditi računa o obvezama koje proizlaze iz uloge države kao javne vlasti.

34

Stoga načelo privatnog subjekta nije puki „kriterij ekonomske opravdanosti”, kao što je to smatrao Opći sud u pobijanoj presudi, nego mu je namjena odrediti je li konkretna transakcija ekonomski opravdana s točke gledišta privatnog subjekta.

35

Međutim, u predmetnom slučaju Komisija tvrdi da troškovi koje je trebala snositi Danska Država 2012., a koji proizlaze iz mjera iz 2009., samo odražavaju obveze koje ta država članica ima kao javna vlast s obzirom na to da su oni izravna posljedica državne potpore koju su navedene mjere podrazumijevale u korist FIH‑a. Stoga je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je u točkama 62. do 69. pobijane presude smatrao da Komisija prilikom primjene načela privatnog subjekta u spornoj odluci pogrešno nije uzela u obzir trošak koji je Danska Država trebala snositi da nije donijela predmetne mjere, a koji proizlazi iz rizika kojima su je izložile mjere iz 2009.

36

Grupa FIH smatra, kao prvo, da je Komisijina analiza pretjerana jer podrazumijeva da se ekonomska izloženost države članice koja proizlazi iz ranije dodjele državne potpore nikada ne može uzeti u obzir u okviru ispitivanja toga je li država članica djelovala kao što bi to učinio privatni subjekt.

37

Glavno pitanje koje proizlazi iz predmetnih mjera više se odnosi na to je li Danska Država tim mjerama nastojala postići ciljeve u općem interesu, što znači da je djelovala u svojem svojstvu javne vlasti, ili gospodarski cilj, koji je mogao nastojati postići razumni privatni vjerovnik u usporedivoj situaciji.

38

Međutim, prema mišljenju grupe FIH, očito je da je Danska Država djelovala radi zaštite svojih gospodarskih interesa, i da bi privatni vjerovnik u istovjetnoj situaciji bio izložen riziku značajnih gubitaka kad ne bi pokušao izbjeći situaciju neplaćanja. Naime, budući da su predmetne mjere znatno smanjile raniju izloženost Danske Države, nijedan razlog ne opravdava to da odredbe koje se odnose na državne potpore sprečavaju razumno restrukturiranje izloženosti države članice i stoga dobro upravljanje javnim sredstvima.

39

Kao što je naveo Opći sud u točki 67. pobijane presude, to je nelogično s obzirom na cilj pravila o nadzoru državnih potpora i dovodi do diskriminacije na štetu javnih vjerovnika, što je protivno načelu neutralnosti sadržanom u članku 345. UFEU‑a.

40

Kao drugo, grupa FIH ističe da iz presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), proizlazi da izmjenu uvjeta za povrat državne potpore treba ocijeniti s obzirom na način na koji bi se ponašao privatni vjerovnik vodeći računa o riziku potpunog ili djelomičnog nepostojanja povrata. Prema mišljenju grupe FIH, Komisija mora provjeriti daje li takva izmjena korisniku prvotne potpore dodatnu prednost ili ne. Stoga nije moguće da, samo zato što je ranija mjera države članice državna potpora, Komisija izbjegne obvezu ispitivanja ekonomske opravdanosti predmetnih mjera uzimajući u obzir smanjenje ranije izloženosti Danske Države.

41

Kao treće, grupa FIH smatra da presuda od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija (C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682), nije relevantna s obzirom na to da je sam Sud u točki 62. te presude naglasio da se činjenične i pravne okolnosti predmeta u kojima je donesena navedena presuda znatno razlikuju od onih u predmetu u kojima je donesena presuda Općeg suda od 2. ožujka 2012., Nizozemska/Komisija (T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98), potvrđena presudom od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213).

42

Prema mišljenju grupe FIH, isto je i s presudama od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija (C‑278/92 do C‑280/92, EU:C:1994:325), i od 28. siječnja 2003., Njemačka/Komisija (C‑334/99, EU:C:2003:55), s obzirom na to da se i činjenične i pravne okolnosti tih predmeta uvelike razlikuju od onih u ovom predmetu.

43

Kako bi se u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda mjera kvalificirala kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, uvodno valja podsjetiti da moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti. Prvo, mora biti riječ o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, mora davati selektivnu prednost svom korisniku. Četvrto, treba narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti osobito presude od 21. prosinca 2016., Komisija/World Duty Free Group i dr., C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:981, t. 53. i navedenu sudsku praksu, i od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 13.).

44

Budući da se jedini žalbeni razlog odnosi isključivo na treći uvjet, valja istaknuti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, državnim potporama smatraju intervencije koje su bez obzira na svoj oblik takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje se treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (presude od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post, C‑399/08 P, EU:C:2010:481, t. 40. i navedena sudska praksa, i od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 65. i navedena sudska praksa).

45

Tako, uzimajući u obzir cilj osiguranja nenarušenog tržišnog natjecanja iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2008., Njemačka i dr./Kronofrance, C‑75/05 P i C‑80/05 P, EU:C:2008:482, t. 66.), uključujući ono između javnih i privatnih poduzetnika, pojam „potpore” u smislu navedene odredbe ne može obuhvatiti mjeru dodijeljenu u korist poduzetnika državnim sredstvima ako je taj poduzetnik istu prednost mogao ostvariti u normalnim tržišnim uvjetima. Ocjena uvjeta u kojima je dodijeljena takva prednost se stoga provodi, načelno, primjenom načela privatnog subjekta (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 78., i od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 21. i 22.).

46

Usto, načelo privatnog subjekta nalazi se među čimbenicima koje Komisija mora uzeti u obzir radi utvrđivanja je li riječ o državnoj potpori i ono ne predstavlja iznimku koja bi se primjenjivala samo na zahtjev države članice ako se utvrdi da su ostvareni svi sastavni elementi „državne potpore” koji su propisani člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a (presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 103.; od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep, C‑224/12 P, EU:C:2014:213, t. 32., i od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 23.).

47

Stoga kada postane jasno da bi se moglo primijeniti načelo privatnog subjekta, Komisija ima obvezu zatražiti od dotične države članice sve relevantne informacije na temelju kojih može provjeriti jesu li ostvarene pretpostavke za primjenu tog načela (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 104.; od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep, C‑224/12 P, EU:C:2014:213, t. 33., i od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

48

S tim u vezi Sud je pojasnio da, ako država članica u svojstvu dioničara, a ne javne vlasti, dodijeli gospodarsku prednost poduzetniku, primjenjivost načela privatnog subjekta ne ovisi o obliku u kojem je ta prednost stavljena na raspolaganje tom poduzetniku ni o prirodi upotrijebljenih sredstava, koji mogu biti obuhvaćeni javnom ovlašću države (vidjeti u tom smislu presudu 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 81. i 91. do 93.).

49

Osim toga, Sud je presudio da primjenjivost načela privatnog subjekta na izmjenu uvjeta za otkup vrijednosnih papira nije ugrožena činjenicom da je kupnja vrijednosnih papira koje državi daju svojstvo ulagača u tom poduzetniku financirana državnom potporom u korist potonjeg (vidjeti u tom smislu presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep, C‑224/12 P, EU:C:2014:213, t. 34.).

50

U predmetnom slučaju Komisija je u spornoj odluci primijenila načelo privatnog subjekta pri ispitivanju predmetnih mjera. Usto, nijedna od stranaka ne dovodi u pitanje primjenjivost tog načela za potrebe ocjene toga jesu li navedene mjere grupi FIH dodijelile prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

51

Suprotno tomu, ova žalba odnosi se na to je li Komisija, prilikom primjene kriterija privatnog vjerovnika a ne kriterija privatnog ulagača, trebala uzeti u obzir rizike kojima je Danska Država bila izložena zbog mjera iz 2009. ili nije.

52

S tim u vezi, s jedne strane, valja istaknuti da, ako je primjenjivo načelo privatnog subjekta, kriterij koji konkretno treba primijeniti u predmetnom slučaju valja odrediti osobito s obzirom na prirodu transakcije koju je namjeravala provesti predmetna država članica. Među kriterijima koji se mogu primijeniti su oni privatnog ulagača i privatnog vjerovnika.

53

Nije sporno da su predmetne mjere podrazumijevale FSC‑ova ulaganja u NewCo i da je Kraljevina Danska tijekom upravnog postupka istaknula da su ta ulaganja bila u skladu s tržišnim uvjetima. Ta država članica je također tvrdila da su predmetne mjere smanjivale rizik kojem je ona bila izložena zbog mjera iz 2009. i da su stoga bile obuhvaćene upravljanjem tražbina koje je imala prema FIH‑u.

54

U tim okolnostima valja utvrditi da se moglo uzeti u obzir i kriterij privatnog ulagača, koji je primijenila Komisija, i kriterij privatnog vjerovnika, koji je primijenila grupa FIH i koji je Opći sud smatrao relevantnim za ocjenu predmetnih mjera u pobijanoj presudi.

55

S druge strane, ustaljena je sudska praksa da, radi ocjene toga bi li istu mjeru u normalnim tržišnim uvjetima donio privatni subjekt u situaciji koja je najsličnija onoj u kojoj se nalazi država, valja uzeti u obzir samo koristi i obveze vezane uz situaciju potonjega u svojstvu privatnog subjekta, a ne one koje su vezane uz njegovo svojstvo javne vlasti (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 79. i navedenu sudsku praksu, i od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 52.).

56

Tako je Sud prilikom ocjene ekonomske opravdanosti državne mjere koju zahtijeva načelo privatnog subjekta morao odbiti troškove koji za državu proizlaze iz otkaza radnicima, naknada za nezaposlene i potpora za restrukturiranje industrijske infrastrukture (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija, C‑278/92 do C‑280/92, EU:C:1994:325, t. 22.), kao i iz dodijeljenih jamstava i tražbina države u mjeri u kojoj su oni sami državne potpore (vidjeti u tom smislu presude od 28. siječnja 2003., Njemačka/Komisija, C‑334/99, EU:C:2003:55, t. 138. i 140., i od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 55., 56. i 61.).

57

Konkretno, kad je riječ o posljednjoj hipotetskoj situaciji, Sud je pojasnio da, s obzirom na to da država članica dodjelom potpore po definiciji nastoji postići ciljeve koji se razlikuju od profitabilnosti sredstava stavljenih na raspolaganje poduzetniku, valja smatrati da je država u načelu dodijelila ta sredstva izvršavajući svoje javne ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 56.).

58

Iz toga slijedi da su rizici kojima je izložena država i koji za nju proizlaze iz državnih potpora koje je ranije dodijelila vezani uz njezino svojstvo javne vlasti i stoga nisu elementi koje bi privatni subjekt u normalnim tržišnim uvjetima uzeo u obzir u svojim ekonomskim izračunima (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2003., Njemačka/Komisija, C‑334/99, EU:C:2003:55, t. 138. i 140.).

59

Ovo utvrđenje osobito vrijedi za obveze koje za državu proizlaze iz kredita i jamstava koji su ranije dodijeljeni poduzetniku, a čine državnu potporu. Naime, njihovo uzimanje u obzir prilikom ocjene državnih mjera donesenih u korist istog poduzetnika moglo bi dovesti do toga da se potonje mjere ne kvalificiraju kao državna potpora, čak i ako nisu u skladu s normalnim tržišnim uvjetima samo zato što je s gospodarskog gledišta državi povoljnije donijeti te mjere nego li ne donijeti ih. Međutim, takva posljedica ugrozila bi cilj osiguranja nenarušenog tržišnog natjecanja naveden u točki 45. ove presude.

60

U predmetnom slučaju, kao što je Opći sud utvrdio u točkama 2. i 3. pobijane presude, Komisija je Odlukom C(2009) 776 final dva zakona donesena u 2009., na temelju kojih je Danska Država donijela mjere iz 2009., odobrila kao sustav državnih potpora spojiv s unutarnjim tržištem. Iz točaka 47., 53. i 55. navedene odluke proizlazi da je, poput same danske vlade, Komisija smatrala da su mjere propisane tim dvama zakonima državne potpore s obzirom na to da privatni ulagač u usporedivom opsegu i pod sličnim uvjetima ne bi odlučio povećati kapital i dodijeliti predmetna jamstva.

61

Osim toga, ni iz jednog dijela pobijane presude i sporne odluke ne proizlazi da je Danska Država mjerama iz 2009. u najmanju ruku djelomično nastojala postići cilj profitabilnosti. Usto, ne čini se da je takav cilj, poduprt objektivnim i provjerljivim elementima, istaknut tijekom upravnog ili sudskog postupka u ovom predmetu. U tim okolnostima valja utvrditi da se na temelju nijednog elementa spisa ne može utvrditi da mjere iz 2009., pa makar djelomično, nisu bile državne potpore.

62

Iz toga slijedi da u predmetnom slučaju, prilikom primjene načela privatnog subjekta, Komisija pravilno nije uzela u obzir rizike povezane s državnim potporama dodijeljenima FIH‑u mjerama iz 2009. Slijedom toga, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava kad je u točkama 69. i 71. pobijane presude u biti smatrao da je Komisija na taj način pogrešno primijenila načelo privatnog subjekta u spornoj odluci.

63

Naime, Opći sud time je Komisiji pogrešno nametnuo obvezu da ekonomsku opravdanost predmetnih mjera ne ocijeni s točke gledišta privatnog subjekta u usporedivoj situaciji, nego s točke gledišta države u njezinu svojstvu javne vlasti koja je prethodno mjerama iz 2009. FIH‑u dodijelila državne potpore čije je financijske posljedice željela ograničiti.

64

Ta utvrđenja ne dovodi u pitanje argumentacija grupe FIH koja se temelji, kao prvo, na točkama 34. do 37. presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), kao drugo, na presudama od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318), i od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija (C‑73/11 P, EU:C:2013:32), i, kao treće, na dobrom upravljanju javnim sredstvima.

65

Naime, kao prvo, što se tiče argumentacije koja se temelji na sličnostima koje, prema mišljenju grupe FIH, postoje između činjeničnih i pravnih okolnosti ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), valja istaknuti da se žalbeni razlog na koji se nadovezuju točke iz presude na koje se poziva grupa FIH odnosio na primjenjivost načela privatnog subjekta, što je Komisija odbacila, a ne na njegovu primjenjivost na predmetne mjere, kao u ovom slučaju. Konkretno, Sud je u biti u točkama 34. i 37. navedene presude smatrao da se primjenjivost tog kriterija na državnu mjeru u načelu ne može odmah odbaciti zbog pukih veza koje mogu postojati između sporne državne intervencije i izvršavanja javnih ovlasti u obliku ranije dodjele državne potpore.

66

Točno je da iz točaka 35. i 36. presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), proizlazi da je u tom predmetu Komisijina obveza bila ispitati ekonomsku opravdanost izmjena koje je nizozemska država predvidjela što se tiče uvjeta za povrat ulaganja u kapital koje je ranije provedeno posredstvom državne potpore, upućivanjem na način na koji se trebao ponašati privatni ulagač.

67

Međutim, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 63. i 65. do 68. svojega mišljenja, na temelju nijednog elementa ne može se smatrati da je Sud toj instituciji time nametnuo ispitivanje koje prekoračuje provjeru ekonomske opravdanosti svojstvenu planiranim izmjenama i koje dakle podrazumijeva uzimanje u obzir rizika što za nizozemsku državu proizlaze iz državne potpore ranije dodijeljene poduzetniku korisniku.

68

Isto tako, točno je da je Sud u točki 36. presude od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), naveo da bi privatni ulagač mogao prihvatiti izmjenu uvjeta za povrat ranijeg ulaganja u kapital osobito kako bi time povećao izglede za ostvarenje povrata tog ulaganja. Međutim, to pojašnjenje ne podrazumijeva da se, prilikom ispitivanja ekonomske opravdanosti svojstvene mjeri radi određivanja toga je li se privatni ulagač mogao ponašati kao predmetna država, mogu uzeti u obzir rizici koji za tu državu članicu proizlaze iz dodjele ranije državne potpore.

69

S tim u vezi valja podsjetiti da u predmetu u kojem je donesena presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213), i za razliku od ovog predmeta, korisnik ranije potpore na dan na koji su bile planirane predviđene izmjene nije bio u novčanim poteškoćama koje bi ugrozile nastavak njegova poslovanja i da te izmjene nisu podrazumijevale njegovo spašavanje znatnim javnim ulaganjima.

70

Naime, cilj je navedenih izmjena osobito bio potaknuti poduzetnika korisnika potpore da ranije vrati uloženi kapital i povećati mogućnosti nizozemske države za zadovoljavajuću naknadu, što joj prvotni uvjeti ni u kojem slučaju nisu jamčili.

71

Kao drugo, grupa FIH na presudama od 5. lipnja 2012., Commission/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318), i od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija (C‑73/11 P, EU:C:2013:32), temelji argument u skladu s kojim u biti porezna priroda tražbine koju država ima prema poduzetniku, čak i ako je ona vezana uz izvršavanje javnih ovlasti, nije zapreka primjeni načela privatnog subjekta prilikom ocjenjivanja mjere kojom je država tom istom poduzetniku odobrila reprogramiranje navedene tražbine, prema članku 107. stavak 1. UFEU‑a.

72

S tim u vezi valja naglasiti da je sudska praksa navedena u prethodnoj točki ove presude relevantna što se tiče primjenjivosti načela privatnog subjekta, ali ne i primjenjivosti tog načela u predmetnom slučaju (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 100., i od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 51.).

73

Iz toga slijedi da ta sudska praksa ni na koji način ne može dovesti u pitanje utvrđenje, izvedeno u točkama 57. do 59. ove presude, u skladu s kojim se rizici kojima je država članica izložena zbog tražbine koja se temelji na dodjeli državne potpore poduzetniku ne mogu uzeti u obzir prilikom primjene načela privatnog subjekta na kasniju mjeru koju je ta država donijela u korist navedenog poduzetnika s obzirom na to da su neodvojivi od njezina svojstva javne vlasti.

74

Kao treće i posljednje, kad je riječ o dobrom upravljanju javnim sredstvima, ne može se prihvatiti argumentacija grupe FIH jer se njome u biti tvrdi da je primjena načela privatnog subjekta u spornoj odluci dovela do toga da se ekonomska izloženost države članice koja proizlazi iz dodjele ranije državne potpore i njezina namjera zaštite svojih gospodarskih interesa ne mogu uzeti u obzir u okviru ispitivanja na temelju članka 107. UFEU‑a.

75

Naime, iako je točno da takva razmatranja nisu uzeta u obzir prilikom ispitivanja postojanja državne potpore na temelju čanka 107. stavka 1. UFEU‑a, ipak je činjenica da se, kao što je Komisija istaknula na raspravi pred Sudom i kao što je nezavisni odvjetnik smatrao u točkama 81. i 83. svojega mišljenja, navedena razmatranja ne mogu uzeti u obzir prilikom ocjene spojivosti kasnije mjere potpore s unutarnjim tržištem od strane te institucije na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a pa na temelju njih navedena institucija može, kao u predmetnom slučaju, zaključiti da je navedena mjera spojiva.

76

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti jedini žalbeni razlog i stoga ukinuti pobijanu presudu.

77

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, potonji, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

78

U predmetnom slučaju Sud raspolaže s potrebnim elementima za konačno odlučivanje o prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, zbog nepravilne primjene načela privatnog subjekta.

79

Naime, kao što proizlazi iz točaka 51. do 63. ove presude, ne može se prihvatiti argumentacija grupe FIH kojom se zahtijeva utvrđenje toga da je Komisija u predmetnom slučaju trebala primijeniti kriterij privatnog vjerovnika a ne kriterij privatnog ulagača.

80

Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog.

81

Naprotiv, suprotno onome što kao glavno ističe Komisija, kad je riječ o drugom tužbenom razlogu, stanje postupka ne dopušta konačno odlučivanje o sporu.

82

Naime, kao što to proizlazi iz točke 85. pobijane presude, Opći sud smatrao je da, s obzirom na to da je prvi tužbeni razlog prihvaćen, nije potrebno ispitati drugi tužbeni razlog, koji se temeljio na pogrešci u izračunu iznosa potpore.

83

Slijedom toga, predmet valja vratiti Općem sudu radi odlučivanja o drugom tužbenom razlogu koji je pred njim istaknut i o kojem potonji nije odlučio.

84

Budući da je predmet vraćen Općem sudu, o troškovima valja odlučiti naknadno.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: