–

za osobu A, M. Blum, Rechtsanwältin,

–

za GKV‑Spitzenverband, C. Donus, u svojstvu agenta,

–

za Moguntia Food Group AG, V. Ohlekopf i M. Schwind, Rechtsanwälte,

–

za njemačku vladu, J. Möller i P.-L. Krüger, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, S. Baeyens, C. Jacob i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata,

–

[kako je ispravljeno rješenjem od 27. siječnja 2026.] za francusku vladu, B. Fodda i T. Lechevallier, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Delaude i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3, str. 160. i ispravci SL 2020., L 415, str. 88. i SL 2023./90199, L), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 328.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004, kako je izmijenjena), u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.), kako je izmijenjena Uredbom br. 465/2012 (u daljnjem tekstu: Uredba br. 987/2009).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe A i GKV‑Spitzenverbanda (Savezno udruženje fondova obveznog zdravstvenog osiguranja, Njemačka), u vezi s odlukom tog udruženja da osobi A dostavi obrazac A1 kojim se potvrđuje da se na nju za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2020. primjenjuje njemački sustav socijalne sigurnosti.

3

Europska zajednica i Švicarska Konfederacija sklopile su 21. lipnja 1999. sedam sporazuma, među kojima i Sporazum između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba (SL 2002., L 114, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 8.), koji je izmijenjen, među ostalim, Odlukom br. 1/2012 Zajedničkog odbora uspostavljenog na temelju sporazuma između Europske zajednice i njezinih država članica s jedne strane, i Švicarske Konfederacije s druge strane, o slobodnom kretanju osoba od 31. ožujka 2012. o zamjeni Priloga II. tom Sporazumu o koordinaciji sustavâ socijalne sigurnost (SL 2012., L 103, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 319.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o slobodnom kretanju osoba).

4

U članku 8. Sporazuma o slobodnom kretanju osoba, naslovljenom „Usklađenost sustava socijalne sigurnosti”, navodi se:

„Ugovorne stranke osiguravaju, u skladu s Prilogom II., usklađenost sustava socijalne sigurnosti posebno s ciljem:

[…]

[…]”

5

Prilog II. Sporazumu o slobodnom kretanju osoba, naslovljen „Koordinacija sustavâ socijalne sigurnosti”, u članku 1. predviđa:

„1.   U pogledu koordinacije sustavâ socijalne sigurnosti, ugovorne su stranke suglasne međusobno primjenjivati pravne akte Europske unije koji su navedeni i kako su izmijenjeni odjeljkom A ovog Priloga ili pravila koja su istovjetna takvim aktima.

2.   Pojam ‚država članica/države članice’ sadržan u pravnim aktima iz odjeljka A ovog Priloga smatra se da uključuje Švicarsku uz države obuhvaćene odgovarajućim pravnim aktima Europske unije.”

6

Odjeljak A Priloga II. Sporazumu o slobodnom kretanju osoba, naslovljen „Navedeni pravni akti”, uključuje, među ostalim, uredbe br. 883/2004 i 987/2009, koje su zamijenile Uredbu Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL 1971., L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.).

7

U uvodnim izjavama 1., 3. i 45. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, navodi se:

[…]

[…]

8

Glava II. te uredbe, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, koja zamjenjuje odredbe glave II. Uredbe br. 1408/71, sadržava članke 11. do 16. navedene uredbe.

9

Članak 11. navedene uredbe, naslovljen „Opća pravila”, određuje:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[…]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.:

4.   U smislu ove glave, djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe koja se uglavnom obavlja na pomorskom brodu pod zastavom države članice smatra se kao djelatnost koja se obavlja u spomenutoj državi članici. Međutim, na osob[u] zaposlen[u] na brodu koji plovi pod zastavom države članice i prima naknadu za taj posao od poduzeća ili osobe čije je registrirano sjedište ili mjesto poslovanja u drugoj državi članici, primjenjuje se zakonodavstvo potonje države članice ako u toj državi boravi. Poduzeće ili osoba koja plaća naknadu za rad smatra se poslodavcem u smislu spomenutog zakonodavstva.”

10

Članak 12. te uredbe, naslovljen „Posebna pravila”, glasi:

„1.   Na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i koj[u] je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od 24 mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu.

2.   Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao samozaposlena osoba u državi članici i odlazi obavljati sličnu djelatnost u drugoj državi članici, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takve djelatnosti nije duže od dvadeset i četiri mjeseca.”

11

U stavcima 1. i 2. članka 13. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, naslovljenog „Obavljanje djelatnosti u dvije ili više država članica”, određuje se:

„1.   Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, primjenjuje se:

2.   Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao samozaposlena osoba u dvije ili više država članica primjenjuje se:

12

U stavku 4. članka 76. te uredbe, naslovljenog „Suradnja”, određuje se:

„Ustanove i osobe obuhvaćene ovom Uredbom imaju dužnost uzajamnog informiranja i surađivanja s ciljem osiguranja pravilne primjene ove Uredbe.

[…]”

13

Člankom 14. stavcima 5. do 11. Uredbe br. 987/2009 predviđa se:

„5.   Za potrebe primjene članka 13. stavka 1. Uredbe [br. 883/2004], osoba koja ‚inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih’ odnosi se na osobu koja istodobno, ili naizmjenično, za isto poduzeće ili poslodavca ili više poduzeća ili poslodavaca, obavlja jednu ili više zasebnih djelatnosti u [dvije] ili više država članica.

[…]

6.   Za potrebe primjene članka 13. stavka 2. Uredbe [br. 883/2004], osoba koja ‚inače obavlja aktivnost kao samozaposlena osoba u dvije ili više država članica’ posebno se odnosi na osobu koja istovremeno ili naizmjence obavlja jednu ili više odvojenih samostalnih djelatnosti, bez obzira na narav tih djelatnosti, u dvije ili više država članica.

7.   Za potrebe razlikovanja djelatnosti iz stavaka 5. i 6. od situacija opisanih u članku 12. stavcima 1. i 2. Uredbe [br. 883/2004], odlučno je trajanje djelatnosti u jednoj ili više država članica (bilo da je stalne, ad hoc ili privremene naravi). U tu se svrhu obavlja opća ocjena svih relevantnih činjenica, a u slučaju zaposlene osobe to je posebno mjesto rada na način kako je definirano u ugovoru o radu.

8.   Za potrebe primjene članka 13. stavaka 1. i 2. [Uredbe br. 883/2004], ,znatan dio djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe’ koja se obavlja u državi članici označava količinski značajan dio svih djelatnosti zaposlene osobe ili samozaposlene osobe, s time da to ne mora nužno biti glavni dio tih djelatnosti.

Kako bi se odredilo obavlja li se znatan dio djelatnosti u državi članici, u obzir se uzimaju sljedeći okvirni kriteriji:

[…]

Ako je u okviru opće ocjene utvrđeno da je udio u odnosu na prethodno spomenute kriterije manji od 25 %, to je pokazatelj da se u određenoj državi članici ne obavlja znatan dio djelatnosti.

9.   Za potrebe primjene članka 13. stavka 2. točke (b) [Uredbe br. 883/2004], ,središte interesa’ djelatnosti samozaposlene osobe određuje se uzimajući u obzir sve vidove profesionalnih djelatnosti te osobe, a to je posebno mjesto stalnog i trajnog sjedišta te osobe, uobičajena narav ili trajanje djelatnosti koje se obavljaju, broj pruženih usluga te namjera dotične osobe koja je razvidna iz svih okolnosti.

[…]

11.   Ako određena osoba obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvije ili više država članica [za račun] poslodavca koji ima poslovni nastan izvan područja Unije te ako ta osoba ima boravište u državi članici u kojoj ne obavlja znatan dio djelatnosti, na nju se primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta.”

14

U skladu s člankom 16. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009:

„Ustanova mjesta boravišta koja je na taj način imenovana bez odlaganja odlučuje koje se zakonodavstvo primjenjuje na dotičnu osobu, uzimajući u obzir članak 13. Uredbe [br. 883/2004] i članak 14. Uredbe [br. 987/2009]. […]”

15

Članak 19. te uredbe naslovljen „Pružanje informacija dotičnim osobama i poslodavcima”, u stavku 2. propisuje:

„Na zahtjev dotične osobe ili poslodavca nadležna ustanova države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na temelju glave II. Uredbe [br. 883/2004] dostavlja potvrdu da se to zakonodavstvo primjenjuje i prema potrebi navodi do kojeg se datuma primjenjuje i pod kojim uvjetima.”

16

Tužitelj iz glavnog postupka, koji je tada imao prebivalište u Njemačkoj, u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2020. (u daljnjem tekstu: sporno razdoblje) bio je zaposlen u punom radnom vremenu u društvu Moguntia Food Group AG, sa sjedištem u Baselu (Švicarska).

17

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je tu djelatnost kao zaposlena osoba obavljao i u Švicarskoj, u trajanju od 10,5 dana u tromjesečju, i radeći na daljinu u Njemačkoj, u trajanju od 10,5 dana u tromjesečju, kao i u trećim zemljama. Iznos njegove mjesečne plaće nije se mijenjao ovisno o mjestu u kojem je obavljao svoju djelatnost.

18

Tužitelj iz glavnog postupka 19. studenoga 2015. obratio se GKV‑Spitzenverbandu – koji je, na temelju članka 16. stavka 2. Uredbe br. 987/2009, ustanova mjesta njegova boravišta u Njemačkoj koja je imenovana za određivanje primjenjivog zakonodavstva kad dotična osoba uobičajeno obavlja profesionalnu djelatnost na državnom području dviju ili više država članica – navodeći da radi u Švicarskoj za račun društva Moguntia Food Group i da manje od 25 % svoje djelatnosti obavlja u Njemačkoj.

19

Dopisom od 22. veljače 2016. Amt für Sozialbeiträge des Kantons Basel‑Stadt (Ured za socijalne doprinose Bazelskog kantona, Švicarska) primio je na znanje činjenicu da je tužitelj iz glavnog postupka 1. prosinca 2015. ugovorio obvezno zdravstveno osiguranje u Švicarskoj.

20

Međutim, nakon što je utvrdio da je tužitelj iz glavnog postupka uobičajeno obavljao svoju djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih i da je znatan dio te djelatnosti obavljao u Njemačkoj, gdje boravi, GKV‑Spitzenverband odlukom od 18. kolovoza 2016. smatrao je da se, na temelju Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, tijekom spornog razdoblja primjenjivalo njemačko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti te je, slijedom toga, tužitelju iz glavnog postupka izdao potvrdu A1.

21

Odlukom od 18. prosinca 2020. GKV‑Spitzenverband odbio je prigovor koji je tužitelj iz glavnog postupka podnio protiv odluke od 18. kolovoza 2016. te je potvrdio da se na njega, u skladu s uredbama br. 883/2004, kako je izmijenjena, i 987/2009, tijekom spornog razdoblja primjenjivalo njemačko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti. U tom pogledu GKV‑Spitzenverband najprije je podsjetio na to da se, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004, kad osoba obavlja profesionalnu djelatnost u dvjema državama članicama ili više njih, na nju primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta, ako znatan dio svoje djelatnosti kao zaposlena osoba obavlja u toj državi članici. Zatim je pojasnio da se, u skladu s člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009, smatra da se znatan dio djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe obavlja u državi članici ako se prilikom ocjene cjelokupne situacije dotične osobe utvrdi da ona obavlja najmanje 25 % svojeg radnog vremena u državi članici u kojoj boravi i/ili ondje prima najmanje 25 % svoje plaće. Smatrajući da su u tu svrhu relevantne samo djelatnosti koje se obavljaju u zemljama obuhvaćenim teritorijalnim područjem primjene uredbi br. 883/2004 i 987/2009, GKV‑Spitzenverband uzeo je u obzir samo radno vrijeme koje je tužitelj iz glavnog postupka obavljao u Njemačkoj i u Švicarskoj te je iz toga zaključio da je on 50 % svojeg radnog vremena radio u Njemačkoj, državi svojeg boravišta, pri čemu taj dio predstavlja znatan dio njegove djelatnosti kao zaposlene osobe.

22

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je 28. prosinca 2020. Sozialgerichtu (Socijalni sud, Njemačka) tužbu protiv te odluke ističući da je za potrebe određivanja primjenjivog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti tijekom spornog razdoblja trebalo uzeti u obzir ne samo njegova razdoblja rada u Njemačkoj i Švicarskoj nego i ona koja je ostvario u trećim zemljama te da se u svakom slučaju tijekom spornog razdoblja na njega već primjenjivao švicarski sustav socijalne sigurnosti.

23

Presudom od 4. kolovoza 2022. taj je sud poništio odluke od 18. kolovoza 2016. i 18. prosinca 2020. te je presudio da se – u skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, kojim se predviđa da se na dotičnu osobu primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj poduzeće koje ju zapošljava ima sjedište – na tužitelja iz glavnog postupka tijekom spornog razdoblja primjenjivalo švicarsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti. Naime, smatrao je da tužitelj iz glavnog postupka nije obavljao znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004 i članka 14. stavka 8. Uredbe br. 987/2009, s obzirom na to da je u Njemačkoj obavljao samo 10,5 radnih dana po tromjesečju, odnosno 16 % svojeg ukupnog radnog vremena.

24

GKV‑Spitzenverband podnio je 6. rujna 2022. žalbu protiv te presude Landessozialgerichtu für das Saarland (Zemaljski socijalni sud Saarlanda, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev.

25

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se, u svrhu određivanja primjenjivog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti u spornom razdoblju, postavlja pitanje treba li članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009, tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo obavlja li se znatan dio djelatnosti dotične osobe u državi članici, u obzir treba uzeti samo djelatnost koju ta osoba obavlja kao zaposlena osoba u državama članicama i s njima izjednačenim državama ili pak treba uzeti u obzir i djelatnost koju ta osoba obavlja u trećim zemljama. Postojeća sudska praksa Suda ne daje odgovor na to pitanje.

26

Taj sud ističe da bi u ovom slučaju, ako bi trebao uzeti u obzir samo djelatnosti koje je tužitelj iz glavnog postupka tijekom spornog razdoblja obavljao u državama članicama, trebao smatrati da je 50 % njegova radnog vremena – odnosno znatan dio njegove djelatnosti kao zaposlene osobe, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009 – bilo obavljeno u državi članici njegova boravišta. Suprotno tomu, ako bi u obzir trebao uzeti sve djelatnosti koje je tužitelj iz glavnog postupka obavljao kako u državama članicama tako i u trećim zemljama, trebao bi smatrati da je samo 16 % svojeg radnog vremena obavljao u državi članici boravišta, što ne predstavlja znatan dio njegove djelatnosti kao zaposlene osobe.

27

U tim je okolnostima Landessozialgericht für das Saarland (Zemaljski socijalni sud Saarlanda) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Najprije valja istaknuti da, u skladu s člankom 8. i Prilogom II. Sporazumu o slobodnom kretanju osoba, Unija i Švicarska Konfederacija među sobom primjenjuju uredbe br. 883/2004 i 987/2009 i da se u tom kontekstu smatra da se pojam „država članica” iz tih uredbi primjenjuje i na Švicarsku Konfederaciju.

29

Stoga svojim dvama prethodnim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009, tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo obavlja li osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u više država članica, među kojima je i država članica njezina boravišta, kao i u više trećih zemalja, znatan dio te djelatnosti u državi članici svojeg boravišta, u smislu tog članka 13. stavka 1., u obzir treba uzeti samo djelatnost koju ta osoba kao zaposlena osoba obavlja u državama članicama ili pak i onu koju obavlja u trećim zemljama.

30

Najprije valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, odredbe glave II. Uredbe br. 883/2004, naslovljene „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, čiji su dio članci 11. i 16. te uredbe, čine cjelovit i ujednačen sustav kolizijskih pravila čiji je cilj ne samo izbjeći istodobnu primjenu više nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizići nego i spriječiti da se osobama koje su obuhvaćene područjem primjene te uredbe uskrati zaštita u području socijalne sigurnosti zbog nepostojanja zakonodavstva koje bi se na njih primijenilo (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2023., Zakład Ubezpieczeń Społecznych Oddział w Toruniu,C‑422/22, EU:C:2023:869, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

31

Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1., 3. i 45. Uredbe br. 883/2004, njome su modernizirana i pojednostavnjena pravila iz Uredbe br. 1408/71, uz očuvanje istih ciljeva kao iz potonje uredbe, među ostalim, osigurati koordinaciju nacionalnih sustava socijalne sigurnosti kako bi se zajamčilo učinkovito ostvarivanje slobode kretanja osoba i tako doprinijelo poboljšanju životnog standarda i uvjeta zapošljavanja osoba koje se kreću unutar Unije (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2014., I,C‑255/13, EU:C:2014:1291, t. 41. i od 4. rujna 2025., Hakamp,C‑203/24, EU:C:2025:662, t. 38. i navedena sudska praksa).

32

Taj se cilj provodi člankom 11. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, kojim je, u njegovu stavku 1., predviđeno da se na osobe na koje se primjenjuje ta uredba u području socijalne sigurnosti primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice, koje se određuje u skladu s glavom II. navedene uredbe.

33

Osim toga, tim člankom 11. u stavku 3. točki (a) uspostavlja se načelo prema kojem se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba na državnom području države članice primjenjuje zakonodavstvo te države članice.

34

To je načelo, međutim, formulirano „[p]odložno člancima od 12. do 16.” Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, s obzirom na to da bi u određenim posebnim situacijama doslovna primjena navedenog načela mogla prouzročiti, kako za radnika tako i za poslodavca i tijela socijalne sigurnosti, administrativne komplikacije koje bi mogle stvoriti prepreke slobodi kretanja osoba na koje se navedena uredba primjenjuje, umjesto da ih se izbjegne (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., AFMB i dr., C‑610/18, EU:C:2020:565, t. 43.).

35

Među tim posebnim situacijama nalazi se ona iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, koja se odnosi na određivanje zakonodavstva primjenjivog na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih.

36

U skladu s točkom (a) tog stavka 1., na takvu osobu primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta ako ondje obavlja „znatan dio svoje djelatnosti”. Nasuprot tomu, ako osoba ondje ne obavlja „znatan dio svoje djelatnosti”, u skladu s točkom (b) navedenog stavka 1., na nju se, ako je zapošljava samo jedno poduzeće ili poslodavac, primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili poslodavca (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2025., Hakamp,C‑203/24, EU:C:2025:662, t. 43.).

37

Stoga kolizijska pravila predviđena člankom 13. stavkom 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, osobi koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih jamče zaštitu u području socijalne sigurnosti primjenom zakonodavstva jedne od država članica o kojima je riječ, odnosno zakonodavstva države članice boravišta te osobe ili zakonodavstva države članice u kojoj njezin poslodavac ima poslovni nastan.

38

Tako se tom odredbom nastoji postići cilj naveden u točkama 30. i 31. ove presude time što su njome predviđena, pojednostavnjujući pravila uvedena prethodnim propisom, pravila o odstupanju od članka 11. stavka 3. točke (a) te uredbe, upravo zato da bi se izbjegle komplikacije koje bi inače mogle biti posljedica primjene potonjeg pravila na situacije koje podrazumijevaju obavljanje djelatnosti u dvjema državama članicama ili više njih (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2025., Hakamp,C‑203/24, EU:C:2025:662, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

39

U tom smislu, cilj je pravila o odstupanju uspostavljenih člankom 13. stavkom 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, osigurati da se, u skladu s pravilom o primjeni zakonodavstva samo jedne države članice koje se navodi u točki 32. ove presude, na radnike koji obavljaju djelatnost u dvjema državama članicama ili više njih primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice, tako da se u tu svrhu odrede mjerila za primjenu zakonodavstva kojima se uzima u obzir objektivna situacija tih radnika kako bi se olakšala njihova sloboda kretanja (presuda od 4. rujna 2025., Hakamp,C‑203/24, EU:C:2025:662, t. 46. i navedena sudska praksa).

40

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, i članka 14. stavka 8. Uredbe br. 987/2009, konkretno, o tome upućuje li pojam „djelatnost” iz izraza „znatan dio djelatnosti [osobe] u državi članici boravišta” samo na djelatnost koju ta osoba obavlja kao zaposlena osoba u državama članicama ili i na djelatnost koju obavlja u trećim zemljama.

41

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja neke odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se ona nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presude od 6. listopada 1982., Cilfit,283/81, EU:C:1982:335, t. 20. i od 4. rujna 2025., Kwizda Pharma II,C‑451/24, EU:C:2025:663, t. 55.).

42

Kad je riječ o tekstu članka 13. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, tom se odredbom predviđa da se na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta samo ako ta osoba ondje obavlja znatan dio svoje djelatnosti.

43

S druge strane, člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009 najprije se određuje da za potrebe primjene članka 13. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, „znatan dio djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe” koja se obavlja u državi članici označava količinski značajan dio svih djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe, s time da to ne mora nužno biti glavni dio tih djelatnosti. Nakon toga, tim se člankom 14. stavkom 8. pojašnjava da, kako bi se odredilo obavlja li se znatan dio djelatnosti u državi članici, u obzir se uzimaju, u slučaju djelatnosti zaposlenih osoba, radno vrijeme i/ili naknada za rad. Naposljetku, iz tog članka 14. stavka 8. proizlazi da, ako je u okviru opće ocjene utvrđeno da je udio u odnosu na te kriterije manji od 25 %, to je pokazatelj da se u određenoj državi članici ne obavlja znatan dio djelatnosti.

44

Stoga valja utvrditi da, uzimajući u obzir samo njihov tekst, članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, i članak 14. stavak 8. Uredbe br. 987/2009 ne ograničavaju izrijekom uzimanje u obzir djelatnosti kao zaposlene ili samozaposlene osobe koje je dotična osoba obavljala samo na djelatnosti koje je obavljala u državama članicama. To, među ostalim, dokazuje upotreba izraza „ensemble des activités du travailleur salarié ou non salarié” („sve djelatnosti zaposlene osobe ili samozaposlene osobe”) i „dans le cadre d’une évaluation globale” („u okviru opće ocjene”) u francuskoj jezičnoj verziji članka 14. stavka 8. Uredbe br. 987/2009, a ti izrazi u biti imaju svoje ekvivalente i u mnogobrojnim drugim jezičnim verzijama te odredbe, među ostalim, u verzijama na bugarskom, češkom, danskom, grčkom, engleskom, španjolskom, finskom, irskom, hrvatskom, talijanskom, latvijskom, malteškom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom i švedskom jeziku.

45

Naime, u tim se jezičnim verzijama upotrebljavaju sljedeći izrazi: „от всички дейности на заето или самостоятелно заето лице” i „В рамките на цялостната оценка” u bugarskoj jezičnoj verziji; „všech činností zaměstnané osoby nebo osoby samostatně výdělečné činné” i „v rámci celkového hodnocení” u češkoj jezičnoj verziji; „af alle arbejdstagerens eller den selvstændige erhvervsdrivendes aktiviteter” i „I forbindelse med en samlet vurdering” u danskoj jezičnoj verziji; „του συνόλου των δραστηριοτήτων του μισθωτού ή μη” i „Στο πλαίσιο συνολικής αξιολόγησης” u grčkoj jezičnoj verziji; „of all the activities of the employed or self‑employed person” i „In the framework of an overall assessment” u engleskoj jezičnoj verziji; „del conjunto de sus actividades por cuenta propia o ajena” i „En el contexto de una evaluación global” u španjolskoj jezičnoj verziji; „palkkatyötä tekevän tai itsenäisen ammatinharjoittajan kaikesta toiminnasta” i „kokonaisarvioinnissa” u finskoj jezičnoj verziji, „de ghníomhaíochtaí uile an duine fhostaithe nó fhéinfhostaithe” i „I réim measúnaithe foriomláin” u irskoj jezičnoj verziji; „svih djelatnosti zaposlene osobe ili samozaposlene osobe” i „Ako je u okviru opće ocjene utvrđeno” u hrvatskoj jezičnoj verziji; „dell’insieme delle attività del lavoratore subordinato o autonomo” i „Nel quadro di una valutazione globale” u talijanskoj jezičnoj verziji; „ka nodarbināta vai pašnodarbināta persona veic kvantitatīvi būtisku visu darbību daļu” i „Saskaņā ar vispārēju novērtējumu” u latvijskoj jezičnoj verziji, „tal‑attivitajiet kollha tal‑persuna impjegata jew li taħdem għal rasha” i „Fil‑qafas ta’ evalwazzjoni globali” u malteškoj jezičnoj verziji; „a tuturor activităților persoanei salariate sau persoanei care desfășoară activități independente” i „În cadrul unei evaluări globale” u rumunjskoj jezičnoj verziji; „všetkých činností zamestnanca alebo samostatne zárobkovo činnej osoby vykonáva v tomto členskom štáte” i „V rámci celkového posúdenia” u slovačkoj jezičnoj verziji; „vseh dejavnosti zaposlene ali samozaposlene osebe” i „Če je delež, ugotovljen med splošno presojo” u slovenskoj jezičnoj verziji te „allt arbete som anställd eller av all verksamhet som egenföretagare” i „Inom ramen för en samlad bedömning” u švedskoj jezičnoj verziji.

46

Stoga te različite jezične verzije podupiru zaključak prema kojem se tekstom članka 14. stavka 8. Uredbe br. 987/2009 predviđa da – kako bi se utvrdilo obavlja li građanin Unije koji boravi u jednoj državi članici i koji obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u više država, među kojima su i država članica njegova boravišta, druga država članica i treće zemlje, znatan dio te djelatnosti u državi članici u kojoj boravi – treba uzeti u obzir cjelokupnu djelatnost kao zaposlene osobe koju taj građanin obavlja, uključujući onu koju obavlja u trećim zemljama.

47

To doslovno tumačenje potvrđuju i kontekst u kojem se nalaze članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, i članak 14. stavak 8. Uredbe br. 987/2009 kao i cilj koji se nastoji postići tim odredbama.

48

Naime, valja podsjetiti na to da primjena nacionalnog zakonodavstva države članice u kojoj se nalazi mjesto obavljanja djelatnosti predstavlja opće pravilo koje uređuje sustav uspostavljen Uredbom br. 883/2004 (vidjeti po analogiji presudu od 27. rujna 2012., Partena,C‑137/11, EU:C:2012:593, t. 49. i 57.) te da se primjena zakonodavstva države članice boravišta dotične osobe pojavljuje kao akcesorno pravilo koje se primjenjuje samo u slučaju da je to zakonodavstvo povezano s radnim odnosom (vidjeti po analogiji presudu od 19. ožujka 2015., Kik,C‑266/13, EU:C:2015:188, t. 58. i navedenu sudsku praksu). Pojam „mjesto obavljanja” djelatnosti treba shvatiti kao da se njime određuje mjesto na kojem, konkretno, dotična osoba obavlja radnje koje su povezane s tom djelatnošću (vidjeti po analogiji presudu od 27. rujna 2012., Partena,C‑137/11, EU:C:2012:593, t. 57.).

49

U tim okolnostima, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 36. svojeg mišljenja, kako bi se utvrdilo koje se zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti primjenjuje na radnika, valja razmotriti njegovu stvarnu situaciju i uzeti u obzir sve djelatnosti koje on obavlja, uključujući onu koju obavlja u trećim zemljama, s obzirom na to da bi uzimanje u obzir samo djelatnosti koje se obavljaju u državama članicama stvorilo pravnu fikciju koja je daleko od konkretne stvarnosti djelatnosti koja se obavlja u državi članici boravišta.

50

Usto, Sud je presudio da – kako bi se ocijenilo je li zaposlena osoba obuhvaćena pojmom „osoba koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih”, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena – valja uzeti u obzir moguće postojanje razlike između, s jedne strane, podataka sadržanih u predmetnim ugovorima o radu i, s druge strane, načina na koji su ugovorne obveze konkretno izvršene. Ako iz relevantnih elemenata koji nisu ugovorni dokumenti proizlazi da se situacija zaposlene osobe zapravo razlikuje od one opisane u takvim dokumentima, ustanova o kojoj je riječ dužna je, u svrhu pravilne primjene Uredbe br. 883/2004, bez obzira na tekst ugovornih dokumenata, temeljiti svoja utvrđenja na stvarnom položaju zaposlene osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., AFMB i dr., C‑610/18, EU:C:2020:565, t. 57. do 59. i navedenu sudsku praksu).

51

Međutim, uzimanjem u obzir samo djelatnosti kao zaposlene osobe koju dotična osoba obavlja u državama članicama, kako bi se utvrdilo obavlja li ta osoba znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta, zanemarila bi se činjenica da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 41. i 48. ove presude, određivanje zakonodavstva primjenjivog na temelju kolizijskih pravila predviđenih, među ostalim, člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, ne ovisi o slobodnom izboru zaposlene osobe, poduzeća ili nadležnih nacionalnih tijela, nego o objektivnoj situaciji u kojoj se ta zaposlena osoba nalazi.

52

Slijedom toga, u okviru opće ocjene propisane člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009 – za potrebe određivanja ukupnog radnog vremena koje je dotična osoba obavljala kao zaposlena osoba u svim državama, odnosno i u državama članicama i u trećim zemljama, u kojima je obavljala djelatnost kao zaposlena osoba i, slijedom toga, u svrhu naknadne provjere je li 25 % tog radnog vremena ostvareno u državi članici njezina boravišta – djelatnost koju je ta osoba obavljala kao zaposlena osoba u trećim zemljama treba uzeti u obzir na isti način kao i djelatnost ostvarenu u državama članicama.

53

Valja dodati da uzimanje u obzir cjelokupne djelatnosti koju dotična osoba obavlja u trećim zemljama nipošto nije u suprotnosti s pravilom o primjeni zakonodavstva samo jedne države članice iz članka 11. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, prema kojem se na radnika koji boravi u jednoj državi članici i koji obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema ili više država članica primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti samo jedne države članice.

54

Naime, čak i pod pretpostavkom da taj radnik znatan dio svoje djelatnosti kao zaposlena osoba ne obavlja u državi članici svojeg boravišta, nego u trećoj zemlji, na tog će se radnika primjenjivati samo jedno zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, a to će biti ono države članice u kojoj njegov poslodavac ima poslovni nastan, na temelju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena. Ako se pokaže da taj poslodavac ima poslovni nastan u trećoj zemlji, na tog će se radnika primjenjivati zakonodavstvo samo jedne države članice jer je člankom 14. stavkom 11. Uredbe br. 987/2009 predviđeno da se, u slučaju da osoba koja boravi u državi članici obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih za račun poslodavca s poslovnim nastanom izvan područja Unije, na nju primjenjuje zakonodavstvo države članice njezina boravišta, čak i ako ondje ne obavlja znatan dio svoje djelatnosti kao zaposlena osoba.

55

Osim toga, kad se, kao u glavnom predmetu, poslodavčevo registrirano sjedište nalazi u državi u kojoj se primjenjuje Uredba br. 883/2004, lako se mogu dobiti podaci o djelatnosti koju zaposlena osoba obavlja u trećim zemljama, a koji su potrebni kako bi se ocijenilo obavlja li ona znatan dio svoje djelatnosti u državi članici u kojoj boravi, tako da uzimanje u obzir djelatnosti koja se obavlja u trećim zemljama ne dovodi do „povećanog rizika od zlouporabe”, protivno onomu što tvrde GKV‑Spitzenverband te njemačka i belgijska vlada.

56

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 45. svojeg mišljenja, iz sudske prakse Suda proizlazi da pravilno funkcioniranje sustava uspostavljenog Uredbom br. 883/2004 zahtijeva djelotvornu i blisku suradnju kako između nadležnih ustanova različitih država članica tako i između tih ustanova i osoba koje su obuhvaćene područjem primjene te uredbe (presuda od 16. studenoga 2023., Zakład Ubezpieczeń Społecznych Oddział w Toruniu,C‑422/22, EU:C:2023:869, t. 53.). Stoga nadležna ustanova države članice boravišta može, u okviru opće ocjene koju treba provesti na temelju članka 14. stavka 8. Uredbe br. 987/2009, zatražiti od ustanove države članice u kojoj se nalazi poslodavčevo registrirano sjedište da kod tog poslodavca provjeri jesu li usluge koje radnik obavlja u trećim zemljama stvarne, zahtijevajući, među ostalim, dostavu dokaza kao što su prijevozne karte ili računi.

57

Kad je riječ o bojaznima koje su izrazili GKV‑Spitzenverband te njemačka i belgijska vlada – a koje se temelje na tome da nije moguće uzimanje u obzir, na temelju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, djelatnosti koju dotična osoba obavlja kao zaposlena osoba u trećim zemljama jer takvo uzimanje u obzir nije predviđeno za samozaposlene osobe na temelju članka 13. stavka 2. te uredbe – dovoljno je istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, da pravila koja se primjenjuju na zaposlene osobe i na samozaposlene osobe nisu u svakom pogledu jednaka, tako da rješenje za prvonavedene nije po analogiji primjenjivo na drugonavedene.

58

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da dio djelatnosti koju je tužitelj iz glavnog postupka tijekom spornog razdoblja obavljao u državi članici svojeg boravišta iznosi 16 % njegove ukupne djelatnosti koju je obavljao kako u državama članicama tako i u trećim zemljama. Ako je to doista tako, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, trebalo bi smatrati da tužitelj iz glavnog postupka nije obavljao znatan dio svoje djelatnosti kao zaposlena osoba u državi članici svojeg boravišta i da se, slijedom toga, na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, na njega primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište njegova poslodavca, odnosno Švicarske Konfederacije.

59

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe br. 987/2009, tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo obavlja li osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u više država članica, među kojima je i država članica njezina boravišta, kao i u više trećih zemalja, znatan dio te djelatnosti u državi članici svojeg boravišta, u smislu tog članka 13. stavka 1., u obzir treba uzeti ne samo djelatnost koju ta osoba kao zaposlena osoba obavlja u državama članicama nego i onu koju obavlja u trećim zemljama.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 13. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012., u vezi s člankom 14. stavkom 8. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom br. 465/2012,

treba tumačiti na način da:

kako bi se utvrdilo obavlja li osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u više država članica, među kojima je i država članica njezina boravišta, kao i u više trećih zemalja, znatan dio te djelatnosti u državi članici svojeg boravišta, u smislu tog članka 13. stavka 1., u obzir treba uzeti ne samo djelatnost koju ta osoba kao zaposlena osoba obavlja u državama članicama nego i onu koju obavlja u trećim zemljama.