Accept Refuse

EUR-Lex Access to European Union law

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 21994A1223(10)

Sporazum o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994.

OJ L 336, 23.12.1994, p. 119–137 (ES, DA, DE, EL, EN, FR, IT, NL, PT)
Special edition in Finnish: Chapter 11 Volume 038 P. 121 - OP_DATPRO
Special edition in Swedish: Chapter 11 Volume 038 P. 121 - OP_DATPRO
Special edition in Czech: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Estonian: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Latvian: Chapter 11 Volume 021 P. 193 - 212
Special edition in Lithuanian: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Hungarian Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Maltese: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Polish: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Slovak: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Slovene: Chapter 11 Volume 021 P. 205 - 224
Special edition in Bulgarian: Chapter 11 Volume 010 P. 128 - 147
Special edition in Romanian: Chapter 11 Volume 010 P. 128 - 147
Special edition in Croatian: Chapter 11 Volume 074 P. 128 - 147

In force

11/Sv. 74

HR

Službeni list Europske unije

128


21994A1223(10)


L 336/119

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE


SPORAZUM O PROVEDBI ČLANKA VII. OPĆEG SPORAZUMA O CARINAMA I TRGOVINI1994.

OPĆE UVODNE NAPOMENE

1.

Primarna je osnova za utvrđivanje carinske vrijednosti prema ovom Sporazumu„transakcijskavrijednost” premadefiniciji iz članka 1. Članak 1. treba tumačiti zajedno sa člankom 8. kojim sepredviđa, između ostalog, i usklađivanje stvarno plaćene cijene ili cijeneplative u slučajevima kada neke specifične elemente, koji su dio vrijednosti ucarinske svrhe, pokriva kupac, iako oni nisu uključeni u stvarno plaćenu cijenu,a ni u cijenu koju treba platiti. Članak 8. također određuje da transakcijskavrijednost uključuje određene obveze, koje je moguće prenijeti s kupca naprodavatelja u obliku specifičnih roba ili usluga, a ne u novcu. Članci 2. do 7.propisuju metode utvrđivanja carinske vrijednosti u slučajevima kada se to nemože odrediti prema članku 1.

2.

U slučaju da se carinska vrijednost ne može odrediti prema članku 1., potrebnoje provesti postupak konzultacija između carinske uprave i uvoznika, kako bi seutvrdilo na kojoj osnovi odrediti vrijednost prema odredbama članaka 2. ili 3.Može se, na primjer, dogoditi da uvoznik posjeduje informacije o carinskojvrijednosti iste ili slične uvezene robe, koja nije istodobno dostupna carinskojupravi u mjestu uvoznog carinjenja. Carinska uprava može, s druge strane,posjedovati informacije o carinskoj vrijednosti iste ili slične uvezene robekoja nije na raspolaganju uvozniku. Postupak konzultacija između te dvijestranke omogućuje razmjenu informacija, pod uvjetom da se poštuje zahtjev zapovjerljivošću podataka o trgovini, a sa ciljem da se odredi osnova zaodređivanje vrijednosti u carinske svrhe.

3.

Članci 5. i 6. predviđaju dvije osnovice za određivanje carinske vrijednosti zaslučaj kad je carinsku vrijednost nemoguće odrediti na osnovu transakcijskevrijednosti uvezene robe ili iste ili slične uvezene robe. Stavak 1. članka 5.utvrđuje da se carinska vrijednost određuje na osnovu cijene po kojoj se robaprodaje u stanju u kojem je uvezena neovisnom kupcu u zemlji uvoza. Uvoznik imapravo dati robu namijenjenu daljnjoj obradi na uvozno vrednovanje prema članku5., ako to sam zatraži. Carinska se vrijednost određuje prema članku 6. naosnovi izračunate vrijednosti. Kako je primjena obiju metoda vezana uz određeneteškoće, uvoznik ima pravo prema članku 4. izabrati redoslijed primjene tihdviju metoda.

4.

Članak 7. pokazuje način određivanja carinske vrijednosti u slučajevima kad tonije moguće učiniti prema odredbama prethodnih članaka.

ČLANICE,

Uzimajući u obzir multilateralne pregovore o trgovini;

Želeći unaprijediti ciljeve GATT-a 1994. i osigurati dodatne pogodnosti za zemlje urazvoju u međunarodnoj trgovini;

Prepoznajući značaj odredbi članka VII. GATT-a 1994. i želeći razraditi pravila njihoveprimjene čime bi se osigurala veća ujednačenost i sigurnost njihove primjene;

Prepoznajući potrebu za pravednim, jedinstvenim i nepristranim sustavom vrednovanja robeu svrhu određivanja carina koja isključuje korištenje proizvoljnih ili nerealnihcarinskih vrijednosti;

Prepoznajući da bi osnova za vrednovanje robe u svrhu određivanja carine trebala unajvećoj mogućoj mjeri biti transakcijska vrijednost robe koja se vrednuje;

Prepoznajući da carinska vrijednost treba biti određena na jednostavnim i nepristranimkriterijima koji su sukladni običajima u trgovini i da postupak vrednovanja treba bitiopće primjenjivan i jednak za sve izvore snabdijevanja;

Prepoznajući da se postupak vrednovanja ne smije koristiti za suzbijanje dampinga,

SPORAZUMNE SU:

DIO I.

PRAVILA ZA UTVRĐIVANJE CARINSKE VRIJEDNOSTI ROBE

Članak 1.

1.   Carinska vrijednost uvezene robe je transakcijska vrijednost, to jestcijena plaćena ili plativa za robu koja se prodaje radi izvoza u zemljuuvoza, usklađena prema odredbama članka 8., pod uvjetom da:

(a)

kupac nema ograničenja vezana uz raspolaganje ilikorištenje robe, osim ograničenja koja:

i.

nameće ili uvjetuje zakon ili vlasti zemljeuvoza;

ii.

ograničavaju zemljopisno područje gdje seroba može preprodati; ili

iii.

ne utječu znatno na vrijednost robe;

(b)

prodaja ili cijena ne podliježu uvjetima ili ograničenjimačiju vrijednost nije moguće odrediti u vezi s robom koja seprocjenjuje;

(c)

kupac ne usmjeri ni posredno niti neposredno ni jedan dioutroška od naknadne preprodaje, prodaje ili korištenja robeprodavatelju, osim ako postoji mogućnost odgovarajućegusklađenja u skladu s odredbama članka 8.; i

(d)

da kupac i prodavatelj nisu ni na jedan način povezani, aako jesu, transakcijska vrijednost u svrhu određivanjacarine prihvatljiva je u skladu s odredbama članka 2.

2.

(a)

U postupku procjene prihvatljivosti transakcijskevrijednosti prema zahtjevima iznesenim u stavku 1., samačinjenica da su kupac i prodavatelj povezani na načinspomenut u članku 15. neće predstavljati dovoljan razlog dase određenu transakcijsku vrijednost ocijenineprihvatljivom. U takvom slučaju treba ispitati okolnostiprodaje i prihvatiti transakcijsku vrijednost pod uvjetom dapostojeća povezanost nije utjecala na cijenu. Ako carinskotijelo imaju razloga pretpostaviti, na temelju informacijadobivenih od uvoznika ili na drugi način, da je postojećapovezanost utjecala na cijenu, svoje su razloge dužne javitiuvozniku, a uvoznik ima primjerenu priliku za odgovor.Carina svoje razloge, na traženje uvoznika, dostavlja i upisanom obliku.

(b)

Kod prodaje između povezanih osoba, transakcijskavrijednost smatra se prihvatljivom, a roba procijenjenom uskladu s odredbama stavka 1. uvijek kad uvoznik možedokazati da je vrijednost gotovo jednaka jednoj od sljedećihvrijednosti, pod uvjetom da se koriste istovremeni ilivremenski vrlo bliski podaci:

i.

transakcijska vrijednost iste ili slične robekoja se prodaje nezavisnim kupcima radi izvoza uistu zemlju uvoza;

ii.

carinska vrijednost iste ili slične robeprema odredbama članka 5.;

iii.

carinska vrijednost iste ili slične robeprema odredbama članka 6.

U primjeni gore navedenih testova treba paziti na očiterazlike u razinama komercijalne aktivnosti, kao i nakoličinske razine, stavke nabrojene u članku 8. i troškovekoje je imao prodavatelj tijekom prodaje u kojoj prodavatelji kupac nisu povezani, a kojih nema tokom prodaje u kojoj suprodavatelj i kupac povezani.

(c)

Testovi prikazani u stavku 2. točki (b) koriste se napoticaj uvoznika isključivo radi usporedbe. Odredbe stavka2. točke (b) ne dopuštaju utvrđivanje zamjenskihvrijednosti.

Članak 2.

1.

(a)

Kad nije moguće utvrditi carinsku vrijednost uvezene robeprema odredbama članka 1., smatra se da je carinskavrijednost transakcijska vrijednost iste takve robe prodaneradi izvoza u istu zemlju uvoza, ako do izvoza dolazi u istoili gotovo isto vrijeme.

(b)

Kod primjene ovog članka treba pri određivanju carinskevrijednosti koristiti transakcijsku vrijednost iste robekoja se prodaje na istoj komercijalnoj razini i u pretežnoistoj količini. Ako nije moguće naći odgovarajući primjerprodaje, koristi se transakcijska vrijednost iste robeprodane na različitoj komercijalnoj razini i/ili urazličitim količinama, uz prilagodbe potrebne radi razlikaproisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, poduvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnoviočitih dokaza koji jasno utvrđuju stupanj primjerenosti itočnosti prilagodbe, bez obzira dovodi li sama prilagodba doporasta ili do smanjenja vrijednosti.

2.   Kad troškovi i davanja spomenuta u stavku 2. članka 8. čine diotransakcijske vrijednosti, kod prilagodbe treba voditi računa o značajnimrazlikama troškova i davanja između uvezene robe i iste takve robe, kojenastaju zbog razlika u udaljenostima i vrsti prijevoza.

3.   Kad se kod primjene ovog članka ustanovi postojanje više od jednetransakcijske vrijednosti za istu robu, kao carinska vrijednost se koristinajniža od svih postojećih vrijednosti.

Članak 3.

1.

(a)

Kad nije moguće odrediti carinsku vrijednost uvezene robe uskladu s odredbama članaka 1. i 2., carinskom se vrijednošćusmatra transakcijska vrijednost slične robe prodane radiizvoza u istu zemlju uvoza ako je roba izvezena u isto iliskoro isto vrijeme kad i roba koja se procjenjuje.

(b)

Kod primjene ovog članka, carinska se vrijednost određujekorištenjem transakcijske vrijednosti iste robe koja seprodaje na istoj komercijalnoj razini i u istoj količini kaoi roba koja se procjenjuje. Kad nije moguće naći primjerodgovarajuće prodaje, koristi se transakcijska vrijednostslične robe prodane na različitoj komercijalnoj razini i/iliu različitim količinama, uz prilagođivanja radi postojećihrazlika koje su posljedica komercijalne razine i/ilikoličine, pod uvjetom da se prilagodbe čine na osnovi očitihdokaza koji jasno pokazuju stupanj primjerenosti i točnostiprilagodbe, bez obzira dovodi li prilagodba do povećanja ilido smanjenja vrijednosti.

2.   Kad su troškovi i davanja navedena u stavku 2. članka 8. uključena utransakcijskoj vrijednosti, potrebno je izvršiti prilagodbu s obzirom napostojanje značajne razlike u takvim troškovima i davanjima između uvezenerobe i slične robe, što je posljedica različitih udaljenosti i vrstaprijevoza.

3.   Ako se kod primjene ovog članka utvrdi postojanje više od jednetransakcijske vrijednosti slične robe, za utvrđivanje carinske vrijednostiuvezene robe koristi se najniža od postojećih vrijednosti.

Članak 4.

Kad nije moguće utvrditi carinsku vrijednost uvezene robe prema odredbamačlanaka 1., 2. i 3., carinska se vrijednost određuje prema odredbama članka 5.Ako nije moguće odrediti carinsku vrijednost ni prema tom članku, koriste seodredbe članka 6., osim kad uvoznik zahtijeva zamjenu redoslijeda primjenečlanaka 5. i 6.

Članak 5.

1.

(a)

Kad je uvezena roba, ili istovjetna, ili slična robaprodana u zemlji uvoza u stanju u kojem je uvezena, carinskase vrijednost uvezene robe prema ovom članku temelji najediničnoj cijeni po kojoj se prodaje najveći mogući ukupnibroj jedinica takve ili istovjetne ili slične uvezene robe,u istom ili približno istom vremenskom razdoblju kao i robakoja se prodaje, i to osobama, koje nisu povezane s osobamaod kojih tu istu robu kupuju, pod uvjetom da se iznos umanjiza sljedeće stavke:

i.

uobičajenu proviziju, koja je naplaćena ilikoju treba platiti, ili uobičajena uvećanja radiostvarenja dobiti i pokrića općih troškova prodajeu određenoj zemlji kod uvezene robe iste vrste iligrupe proizvoda;

ii.

uobičajene troškove prijevoza i osiguranja idruge s tim povezane troškove nastale u zemljiuvoza;

iii.

troškove i davanja spomenuta u stavku 2.članka 8.;

iv.

ako je to potrebno, i carinska davanja iostale unutarnje poreze, koji se plaćaju u zemljiuvoza po uvozu ili prodaji robe.

(b)

Ako se u zemlji uvoza u istom ili približno istom razdobljune prodaje ta uvezena roba, a ni istovjetna ili slična robau stanju u kojem je roba koja se procjenjuje, carinskuvrijednost robe, koja inače podliježe odredbama stavka 1.točke (a), treba odrediti prema jediničnoj cijeni po kojojse uvezena, istovjetna ili slična roba prodaje u zemljiuvoza u stanju u kakvom je uvezena, i to u najkraćem rokunakon uvoza robe koja se procjenjuje, a ne nakon isteka rokaod 90 dana od samog uvoza.

2.   Ako se u zemlji uvoza u istom ili približno istom razdoblju ne prodajeta uvezena roba, a ni istovjetna ili slična roba u stanju u kojem se nalaziroba koja se procjenjuje, carinska vrijednost robe se na zahtjev uvoznikaodređuje prema jediničnoj cijeni prodaje uvezene robe, i to nakon daljnjeprerade, u najvećoj ukupnoj količini, osobama u zemlji uvoza koje nisupovezane s osobama od kojih tu robu kupuju, pod uvjetom da je u procjeniuzeta u obzir vrijednost dodana robi tijekom prerade, kao i odbici određeniu stavku 1. točki (a).

Članak 6.

1.   Carinska se vrijednost robe uvezene prema ovom članku temelji naizračunanoj vrijednosti. Izračunanu vrijednost čini zbroj:

(a)

vrijednosti materijala i troškova proizvodnje ili drugevrste preradbe, koja je upotrijebljena u proizvodnji uvezenerobe;

(b)

svote dobiti i općih troškova koja je jednaka uobičajenomiznosu koji se ostvaruje pri prodaji robe iste vrste iligrupe proizvoda kao što je roba koja se procjenjuje, a kojaje proizvedena u zemlji izvoza radi izvoza u zemljuuvoza;

(c)

vrijednosti svih troškova i davanja do kojih dolazi ako seizabere mogućnost procjene opisana u stavku 2. članka8.

2.   Nijedna članica ne može tražiti ili prisiliti bilo koju osobu bezstalnog prebivališta na njegovom državnom području da omogući pregled ilidopusti pristup bilo kojem računu ili drugoj evidenciji u svrhu određivanjaizračunane vrijednosti. Ali, dopuštena je mogućnost da vlasti zemljeuvoznika provjere informacije dobivene od proizvođača robe u svrhuodređivanja carinske vrijednosti prema ovom članku u nekoj drugoj zemlji, ito uz njegov pristanak pod uvjetom da vlada zemlje bude na vrijemeobaviještena i da se ne protivi provjeri.

Članak 7.

1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema članku1. do 6., carinska se vrijednost određuje korištenjem razumnih sredstava, nanačin sukladan temeljnim načelima i općim odredbama ovog Sporazuma i člankaVII. GATT-a iz 1994. i na temelju podataka dostupnih u zemljiuvoza.

2.   U smislu ovog članka, carinska vrijednost ne određuje seprema:

(a)

prodajnoj cijeni u zemlji uvoza robe proizvedene u tojzemlji;

(b)

sustavu, koji omogućuje da se u carinske svrhe koristi višaod dviju mogućih vrijednosti;

(c)

cijeni robe na domaćem tržištu zemlje izvoza;

(d)

troškovima proizvodnje osim izračunanih vrijednosti koje suutvrđene za istovjetnu ili sličnu robu u skladu sa člankom6.;

(e)

cijeni robe namijenjene izvozu u zemlju koja nije zemljauvoza;

(f)

utvrđenoj najmanjoj carinskoj vrijednosti; ili

(g)

navoljnim ili izmišljenim vrijednostima.

2.   Uvoznika treba na njegov zahtjev pismeno obavijestiti o carinskojvrijednosti koja je određena prema odredbama ovog članka, kao i o metodiupotrijebljenoj pri određivanju same vrijednosti.

Članak 8.

1.   U postupku određivanja carinske vrijednosti prema članku 1., cijenikoja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu trebadodati:

(a)

sljedeće stavke, do iznosa do kojeg ih snosi kupac, akonisu uključene u stvarno plaćenu cijenu ili cijenu kojutreba platiti za robu:

i.

provizije i naknade posredovanja, osimkupovne provizije;

ii.

troškove ambalaže koja se u svrhu carinjenjasmatra jedinstvenim dijelom dotične robe;

iii.

troškove pakiranja bilo da se radi o radnojsnazi ili materijalu;

(b)

prikladno raspoređenu vrijednost sljedeće robe i uslugakoje kupac isporučuje izravno ili neizravno bez naplate ilipo sniženoj cijeni, a radi uporabe u proizvodnji i prodajiuvezene robe radi izvoza, i to do iznosa do kojeg tavrijednost nije bila uključena u cijenu koja je plaćena ilikoju treba platiti:

i.

materijala, sastavnih dijelova, dijelova isličnih stvari ugrađenih u uvezenu robu;

ii.

alata, matrica, kalupa i slične robe koja jeupotrijebljena u proizvodnji uvezene robe;materijala utrošenih u proizvodnji uvezenerobe;

iii.

usluga projektiranja, razvoja, umjetničkograda, oblikovnog rada, i planova i skicanapravljenih izvan zemlje uvoza i neophodnih zaproizvodnju uvezene robe;

(b)

tantijeme i naknade za licence za robu koja se procjenjuje,a koju kupac mora platiti, bilo posredno ili neposredno kaouvjet za prodaju robe koja se procjenjuje, i to do iznosa dokojeg ti tantijemi i naknade nisu uključeni u stvarnoplaćenu ili plativu cijenu;

(b)

dio iznosa ostvaren daljnjom prodajom, ustupanjem iliuporabom uvezene robe koji se izravno ili neizravno plaćajuprodavatelju.

2.   Svaka je članica dužna kod donošenja zakona odrediti čine li ili nesljedeći stavci sastavni dio carinske vrijednosti, i to u cijelosti ilidjelomično:

(a)

trošak prijevoza uvezene robe do luke ili mjestauvoza;

(b)

utovar, istovar i troškove rukovanja u vezi s prijevozomuvezene robe u luci ili mjestu uvoza; i

(c)

trošak osiguranja.

3.   Cijena koja je plaćena ili koju treba platiti se uvećava prema odredbamaovog članka samo na temelju objektivnih i mjerljivih podataka.

4.   U postupku određivanja carinske vrijednosti nisu dopuštena uvećanjacijene koja je plaćena ili cijene koju treba platiti, osim sukladnoodredbama ovog članka.

Članak 9.

1.   Ako je u određivanju carinske vrijednosti potrebno konvertirati valute,koristi se tečaj koji propisno objavljuju ovlaštena tijela vlasti dotičnezemlje uvoza, s time da tako utvrđena vrijednost odgovara, koliko god je tomoguće unutar razdoblja koje je obuhvaćeno svakim tako objavljenimdokumentom, tekućoj vrijednosti iste valute u trgovačkim transakcijamaizraženoj u valuti zemlje uvoza.

2.   Svaka članica određuje hoće li se koristiti tečaj koji važi u vrijemeuvoza ili u vrijeme izvoza.

Članak 10.

Sve informacije povjerljive prirode odnosno dobivene na povjerljivoj osnovi,a u svrhu carinskog vrednovanja odgovarajuće vlasti, tretiraju se kao strogopovjerljive, te ih se ne objavljuje bez jasnog dopuštenja osobe ili vlade kojaje dala informaciju, osim u slučaju i do stupnja objave koji zahtijeva sudskipostupak.

Članak 11.

1.   Zakonodavstvo svake države članice o utvrđivanju carinske vrijednostisadrži odredbe o pravu uvoznika ili bilo koje druge osobe koja je obveznaplatiti carinu na žalbu, i to bez kazne.

2.   Pravo na žalbu u prvoj instanci, bez kazne, može se odnositi na tijelounutar carinske uprave ili nezavisno tijelo, ali zakonodavstvo svake državečlanice sadrži odredbe o pravu na žalbu bez kazne upućenu sudskomtijelu.

3.   Obavijest o odluci vezano uz žalbu treba pismeno dostaviti podnositeljužalbe zajedno s razlozima za donošenje takve odluke. Podnositelj žalbe jeisto tako obaviješten o pravu na žalbu na sljedećoj instanci.

Članak 12.

Zemlja uvoznik je dužna objaviti zakone, pravila, sudske presude i upravneodluke koje se odnose na opću primjenu ovog Sporazuma u skladu s člankom X.GATT-a 1994.

Članak 13.

Ako u postupku određivanja carinske vrijednosti uvezene robe postaneneophodno odgoditi konačno određivanje carinskih vrijednosti, uvoznik robeusprkos tome može podići robu s carinjenja pod uvjetom da, ako je potrebno,uvoznik osigura odgovarajuće garancije u obliku jamstva, depozita ili nekogdrugog prikladnog instrumenta, kojim osigurava plaćanje najvećeg iznosacarinskih obveza kojima roba podliježe. Svaka je članica dužna zakonom odreditipostupak u takvim slučajevima.

Članak 14.

Napomene u Prilogu I. ovom Sporazumu čine sastavni dio ovog Sporazuma, ačlanci ovog Sporazuma glase i primjenjuju se zajedno s odgovarajućim napomenama.Prilozi II. i III. također su sastavni dio ovog Sporazuma.

Članak 15.

1.   U ovom Sporazumu:

(a)

„carinska vrijednost uvozne robe” znači vrijednost robe usvrhu određivanja ad valorem carinana uvoznu robu;

(b)

„zemlja uvoza” znači zemlju ili carinsko područjeuvoza; i

(c)

„proizvedeno” uključuje uzgojeno, industrijskiproizvedeno i iskopano.

2.   U ovom Sporazumu:

(a)

„istovjetna roba” znači roba koja je u potpunostiistovjetna, uključujući fizička svojstva, kakvoću i ugled.Manje razlike u izgledu ne izuzimaju robu koja se u svemudrugome uklapa u definiciju istog;

(b)

„slična roba” znači roba koja, iako nije potpunoistovjetna, ipak ima slična svojstva i slične sastavnematerijale što omogućuje izvršavanje istih funkcija ikomercijalnu zamjenjivost. Kod utvrđivanja sličnosti izmeđurobe koristi se, među ostalim, kakvoća robe, njen ugled ipostojanje zaštićenog znaka;

(c)

izraz „istovjetna roba” i „slična roba” ne obuhvaćarobu koja sadrži ili odražava inženjerske usluge, razvoj,umjetnički rad, rad na oblikovanju, planove i skice, za kojenisu izvršena usklađenja prema stavku 1. točki (b) podtočkiiv. članka 8., jer su ti poslovi obavljeni u zemljiuvoza;

(d)

roba se ne smatra „istovjetnom robom” ili „sličnomrobom” ako nije proizvedena u istoj zemljikao i roba koja se vrednuje;

(e)

roba koju proizvede različita osoba uzima se u obzir jedinoako ne postoji istovjetna ili slična roba, ovisno o slučaju,koju je proizvela ista osoba koja je proizvela robu koja sevrednuje.

3.   U ovom Sporazumu smatra se da je „roba iste vrste ili grupe proizvoda” roba koja pripada grupi ilinizu roba koje proizvodi određena grupa gospodarstva ili njezin sektor, auključuje istovjetnu ili sličnu robu.

4.   U ovom se Sporazumu dvije osobe smatraju povezanima samoako:

(a)

je jedna dužnosnik ili direktor tvrtke u vlasništvu drugeosobe i obratno;

(b)

su pravno priznati ortaci u poslu;

(c)

su poslodavac i posloprimac;

(d)

je jedna od njih neposredni ili posredni vlasnik,kontrolira ili posjeduje 5 % ili više temeljnog kapitala ilidionica s pravom glasa obiju;

(e)

jedna izravno ili neizravno kontrolira drugu;

(f)

su obje izravno ili neizravno pod kontrolom treće;

(g)

zajedno izravno ili neizravno kontroliraju treću; ili

(h)

su članovi iste obitelji.

5.   Osobe koje imaju poslovne veze tako da je jedna isključivi zastupnik,isključivi distributer ili isključivi koncesionar, bez obzira na to kako jeodnos opisan, one druge, smatraju se povezanima prema ovom Sporazumu ako suobuhvaćene kriterijima iz stavka 4.

Članak 16.

Uvoznik ima pravo, pod uvjetom da podnese pisani zahtjev, dobiti pisanoobjašnjenje od carinske uprave zemlje uvoza o načinu određivanja carinskevrijednosti uvoznikove robe.

Članak 17.

Ni jedna odredba ovog Sporazuma ne ograničava ili dovodi u pitanje pravacarinske uprave vezano uz provjeravanje istinitosti i točnosti bilo koje izjave,dokumenata ili deklaracije, dostavljenih u svrhu carinske procjene.

DIO II.

ADMINISTRACIJA, KONZULTACIJE I RJEŠAVANJE SPOROVA

Članak 18.

Institucije

1.   Ovime se osniva Odbor za carinsko vrednovanje (dalje u tekstu„Odbor”), sastavljen odpredstavnika svake od država članica. Odbor izabire svog predsjedatelja iredovno se sastaje jednom godišnje, ili kako je predviđeno odgovarajućimodredbama ovog Sporazuma, kako bi članice imale priliku konzultirati se ostvarima u vezi s administracijom sustava carinskog vrednovanja bilo koječlanice i mogući utjecaj na funkcioniranje ovog Sporazuma ili promicanjenjegovih ciljeva i provedbu ostalih zadaća dodijeljenih članicama. TajništvoWTO-a ima ulogu tajništva Odbora.

2.   Osnova se Tehnički odbor za carinsko vrednovanje (dalje u tekstu„Tehničkiodbor”) podpokroviteljstvom Vijeća za carinsku suradnju (dalje u tekstu „CCC”), koji izvršava svoje zadaće u skladu sPrilogom II. ovom Sporazumu i djeluje u skladu s tamo navedenim postupovnimpravilima.

Članak 19.

Konzultacije i rješavanje sporova

1.   Osim kada je drukčije navedeno, Dogovor o rješavanju sporova primjenjujese na konzultacije i rješavanja sporova prema ovom Sporazumu.

2.   Ako bilo koja članica smatra da je neka korist, koja joj izravno ilineizravno pripada na osnovu ovog Sporazuma, poništena ili umanjena ili da jeona spriječena u postizanju bilo kojeg cilja ovog Sporazuma, kao rezultatdjelovanja neke druge članice ili drugih članica, ona može, radi postizanjameđusobno zadovoljavajućeg rješenja pitanja, zatražiti konzultacije s tomčlanicom ili članicama. Svaka je članica dužna s razumijevanjem razmotritizahtjev za konzultacijama koji upućuje druga članica.

3.   Tehnički odbor dužan je na zahtjev pružiti savjet i pomoć članicama kojesudjeluju u konzultacijama.

4.   Na zahtjev jedne stranke u sporu, ili na vlastitu inicijativu, panelkoji se osniva radi razmatranja spora vezano uz odredbe ovog Sporazuma možezatražiti da Tehnički odbor provede ispitivanje bilo kojeg predmeta sporakoje zahtijeva tehničko razmatranje. Panel određuje smjernice po kojimaTehnički odbor razmatra svaki spor pojedinačno, kao i vremenski rok zaizvještaj Tehničkog odbora. Panel razmatra izvješće Tehničkog odbora. AkoTehnički odbor ne postigne konsenzus o predmetu spora koji joj je u skladu sovim stavkom upućen, panel treba strankama u sporu dati priliku da mupredoče svoje poglede o predmetu spora.

5.   Povjerljive informacije koje se dostavljaju panelu ne otkrivaju se bezslužbenog dopuštenja osoba, tijela ili vlasti koje su informaciju dostavile.Kad panel dobije traženu informaciju, ali ne i dopuštenje da je objavi,treba osigurati sažetak koji ne sadrži povjerljive informacije, a kojiodobrava osoba, tijelo ili vlast koja je informaciju dostavila.

DIO III.

POSEBNI I RAZLIČITI TRETMAN

Članak 20.

1.   Članice zemlje u razvoju koje nisu pristupile Sporazumu o primjeničlanka VII. Općeg Sporazuma o carinama i trgovini od 12. travnja 1979.godine, mogu odgoditi primjenu odredbi ovog Sporazuma za rok od pet godinaod datuma kad WTO Sporazum stupa za njih na snagu. Članice zemlje u razvojukoje namjerno odgode primjenu ovog Sporazuma, dužne su o tome obavijestitigeneralnog direktora WTO-a.

2.   Uz stavak 1., članice zemlje u razvoju koje nisu pristupile Sporazumu oprimjeni članka VII. Općeg Sporazuma o carinama i trgovini od 12. travnja1979. godine, mogu odgoditi i primjenu stavka 2. točke (b) podtočke iii.članka 1. i članka 6., i to na rok koji nije dulji od tri godine od dana kadiste zemlje počnu primjenjivati sve propise ovog Sporazuma. Članice zemlje urazvoju koje namjerno odgode primjenu propisa navedenih u ovom stavku,moraju o tome obavijestiti generalnog direktora WTO-a.

3.   Članice razvijene zemlje pružaju članicama zemljama u razvoju, nanjihovo traženje, tehničku pomoć prema zajednički dogovorenim uvjetima.Članice razvijene zemlje sastavljaju na osnovu tog dogovora programetehničke pomoći koji uključuju, inter alia, stručnousavršavanje osoblja, pomoć u pripremi primjene mjera, pristup izvorimavezano uz metodologiju carinske primjene, i savjete o primjeni odredbi ovogSporazuma.

DIO IV.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 21.

Neprimjena

Neprimjena bilo koje od odredbi ovog Sporazuma nije moguća bez pristankaostalih članica.

Članak 22.

Nacionalno zakonodavstvo

1.   Svaka je članica dužna osigurati najkasnije na dan primjene odredbi ovogSporazuma usklađenost svojih zakona, propisa i postupaka provedbe sodredbama ovog Sporazuma.

2.   Svaka je članica dužna obavijestiti Odbor o svim promjenama u svojimzakonima i odredbama, koje su vezane uz ovaj Sporazum, kao i o primjeniistih zakona i propisa.

Članak 23.

Praćenje primjene

Odbor svake godine prati izvršavanje i primjenu ovog Sporazuma s obzirom nanjegove ciljeve. Odbor svake godine obavješćuje Vijeće za trgovinu robom opromjenama do kojih je došlo tijekom razdoblja provjere.

Članak 24.

Tajništvo

Ovaj Sporazum koristi usluge Tajništva WTO-a osim u onim dužnostima koje suposebno dodijeljene Tehničkom odboru, a koji koristi usluge TajništvaCCC-a.


PRILOG I.

TUMAČENJA

Opća napomena

Redoslijed primjene metoda vrednovanja

1.

Člancima od 1. do 7. definirano je kako utvrditi carinskuvrijednost uvezene robe prema odredbama ovog Sporazuma. Metodevrednovanja iznesene su prema redoslijedu primjene. Osnovna metodacarinskog vrednovanja definirana je u članku 1., te uvezena robatreba biti procjenjivana u skladu s odredbama ovog članka kadgod suispunjeni svi uvjeti koji su u njemu propisani.

2.

Kad se carinska vrijednost ne može utvrditi na osnovu odredbičlanka 1., ona se utvrđuje na osnovu članaka koji slijede sve dok sene dođe do prvog idućeg članka po kojemu se može utvrditi carinskavrijednost robe. Osim u slučaju predviđenom člankom 4., odredbečlanka koji slijedi u nizu mogu se koristiti samo ako se carinskavrijednost ne može utvrditi prema odredbama određenog članka.

3.

Ako uvoznik ne zahtijeva da se redoslijed primjene članaka 5. i 6.zamijeni, uobičajeni redoslijed se mora poštovati. Ako uvoznik tozatraži, a ispostavi se da je nemoguće utvrditi carinsku vrijednostprema odredbama članka 6., carinska vrijednost se utvrđuje premaodredbama članka 5., ako na taj način može biti utvrđena.

4.

Kad se carinska vrijednost ne može utvrditi prema odredbama članakaod 1. do 6., ona se utvrđuje prema odredbama članka 7.

Opće prihvaćena načela obračuna carinskog duga

1.

„Općeprihvaćena načela obračuna carinskog duga” znači priznati konsenzus ilidovoljno autoritativnu podršku unutar zemlje u određeno vrijeme otome koje gospodarske resurse i obveze treba knjižiti kao aktivu ipasivu, način mjerenja aktive i pasive te njihovih promjena,informacije koje je potrebno i kako objaviti, kao i koja jefinancijska izvješća potrebno izraditi. Ovi standardi mogu bitigeneralne upute opće primjene, kao i detaljna praksa ipostupci.

2.

Za potrebe ovog Sporazuma, carinska uprava svake od članica koristiinformacije izrađene na način koji je sukladan opće prihvaćenimnačelima za obračun carinskog duga u zemlji koji odgovaraju članku okojem se radi. Na primjer, pri utvrđivanju uobičajene dobiti i općihtroškova prema odredbama članka 5. koristi se informacija izrađenana način koji je sukladan opće prihvaćenim načelima za obračuncarinskog duga u zemlji uvoza. S druge strane, pri utvrđivanjuuobičajene dobiti i općih troškova prema odredbama članka 6. koristise informacija izrađena na način sukladan opće prihvaćenim načelimaza obračun carinskog duga u zemlji proizvodnje. Još jedan primjer,pri utvrđivanju elementa iz stavka 1. točke (b) podtočke ii. članka8. koji je poduzet u zemlji uvoza koristi se informacija izrađena nanačin sukladan opće prihvaćenim načelima za obračun carinsko duga tezemlje.

Napomena uz članak 1.

Stvarno plaćena ili plativa cijena

1.

Stvarno plaćena ili plativa cijena je ukupno izvršeno plaćanjekupca ili plaćanje koje kupac treba izvršiti prodavatelju uvezenerobe. Plaćanje ne mora biti nužno u obliku transfera novca. Plaćanjemože biti izvršeno putem kreditnog pisma ili drugim dogovoreniminstrumentom plaćanja. Plaćanje se može izvršiti neposredno iliposredno. Posredno plaćanje bilo bi i kada kupac plati dugovanjeprodavatelja, djelomično ili u cijelosti.

2.

Radnje koje poduzima kupac o vlastitom trošku, a različite su odonih za koje je potrebno uskladiti cijenu sukladno članku 8., nesmatraju se posrednim plaćanjem prodavatelju, čak ni onda kada semože smatrati da su bile poduzete u korist prodavatelja. Trošaktakvih radnji ne dodaje se stoga stvarno plaćenoj ili plativojcijeni pri utvrđivanju carinske vrijednosti.

3.

Vrijednost carine ne uključuje sljedeće troškove ili naknade, poduvjetom da su iskazane odvojeno od stvarno plaćene ili plativecijene za uvezenu robu:

(a)

troškove izgradnje, podizanja, sastavljanja,održavanja ili tehničke pomoći obavljene nakon uvozarobe kao što su industrijska postrojenja, strojeviili oprema;

(b)

troškove prijevoza nakon uvoza;

(c)

carine i porezi zemlje uvoza.

4.

Stvarno plaćena ili plativa cijena odnosi se na cijenu uvezenerobe. Stoga, novčani tokovi kao dividenda ili ostala plaćanja kupcaprodavatelju koja nisu u vezi s uvezenom robom nisu dio carinskevrijednosti.

Stavak 1.točka (a) podtočka iii.

Među ograničenjima koja ne bi učinila stvarno plaćenu ili plativu cijenuneprihvatljivom jesu ograničenja koja nemaju bitnog utjecaja na vrijednost robe.Primjer takvih ograničenja bio bi slučaj kad prodavatelj zahtijeva da kupacautomobila ih ne prodaje ili izlaže prije određenog datuma koji predstavljapočetak godine modela.

Stavak 1. točka (b)

1.

Ako prodaja ili cijena ovisi o nekom uvjetu ili razmatranju čija sevrijednost ne može utvrditi u odnosu na robu koja se vrednuje,transakcijska vrijednost neće biti prihvatljiva za carinske potrebe.Neki primjeri ovog uključuju slučajeve kada:

(a)

prodavatelj formira cijenu uvezene robe pod uvjetomda kupac kupuje i neku drugu robu u određenimkoličinama;

(b)

cijena uvezene robe ovisi o cijeni ili cijenama pokojima kupac uvezene robe prodaje drugu robuprodavatelju uvezene robe;

(c)

cijena se formira na osnovu oblika plaćanja koji jeneuobičajen u odnosu na uvezenu robu, kao npr. kadaje uvezena roba poluproizvod koji prodavateljisporučuje pod uvjetom da prodavatelj primi određenukoličinu gotove robe.

2.

Međutim, uvjeti ili razmatranja koja se odnose na proizvodnju ilitrgovinu uvezenom robom nemaju za posljedicu odbijanje transakcijskevrijednosti. Na primjer, činjenica da kupac pruža prodavateljuinženjerske usluge i planove izvršene u zemlji uvoza to nema zaposljedicu odbijanje transakcijske vrijednosti za potrebe članka 1.Jednako tako, ako kupac poduzme, na svoj vlastiti račun, čak i uzdogovor s prodavateljem, radnje vezane uz prodaju uvezene robe,vrijednost tih radnji nisu dio carinske vrijednosti niti jeposljedica tih radnji odbijanje transakcijske vrijednosti.

Stavak 2.

1.

Stavak 2. točke (a) i (b) predviđaju različite postupke procjeneprihvatljivosti transakcijske vrijednosti.

2.

Stavak 2. točka (a) predviđa da kada su kupac i prodavateljpovezani treba ispitati okolnosti prodaje, a transakcijskavrijednost robe je prihvaćena pod uvjetom da postojeća povezanostnije utjecala na cijenu. Namjera nije ispitivati okolnosti u svimslučajevima kada su kupac i prodavatelj povezani. Takvo ispitivanjeokolnosti potrebno je provesti samo ako postoji sumnja uprihvatljivost cijene. Ako carinska uprava ne sumnja uprihvatljivost cijene, tu cijenu treba prihvatiti, a od uvoznika netreba tražiti dodatne podatke. Na primjer, carinska uprava je moglaranije ispitivati povezanost kupca i prodavatelja ili posjedujedetaljne informacije o kupcu i prodavatelju ili je već dobilazadovoljavajuće rezultate takvih ispitivanja ili podatke o tome dapovezanost nije utjecala na cijenu.

3.

Ako carinska uprava ne može prihvatiti transakcijsku vrijednost bezdodatnih ispitivanja, ona je dužna uvozniku pružiti priliku zadostavljanje dodatnih detaljnih podataka potrebnih za ispitivanjeokolnosti prodaje. U ovom kontekstu, carinska uprava treba bitispremna ispitati bitne aspekte transakcije, uključivši i način nakoji kupac i prodavatelj organiziraju svoje komercijalne odnose inačin na koji je formirana cijena da bi bilo moguće odrediti da lije povezanost utjecala na cijenu. Kad je moguće dokazati da kupac iprodavatelj, iako povezani sukladno odredbama članka 15., kupuju iprodaju jedan od drugog kao da nisu povezani, to potvrđuje danjihova povezanost nije utjecala na cijenu. Na primjer, ako jecijena formirana na način koji je u skladu s uobičajenom praksomformiranja cijena te industrije ili na način na koji prodavateljformira cijene pri prodaji kupcima koji nisu povezani sprodavateljem, to bi potvrdilo da na cijenu nije utjecala njihovapovezanost. Kao naredni primjer, kada se pokaže da cijena odgovarakako bi osigurala povrat svih troškova plus dobit, a što predstavljaukupnu dobit tvrtke ostvarenu tijekom određenog pokaznog razdoblja(npr. godišnje) u prodaji robe iste vrste ili grupe proizvoda štopokazuje da nije bilo utjecaja na cijenu.

4.

Stavak 2. točka (b) predviđa mogućnost da uvoznik dokaže da jetransakcijska vrijednost odgovara „test” vrijednosti koju je carinskauprava ranije prihvatila i koja je stoga prihvatljiva sukladnoodredbama članka 1. Ako su uvjeti testa iz stavka 2. točke (b)zadovoljeni, nije potrebno ispitivanje utjecaja iz stavka 2. točke(a). Ako carinska uprava već posjeduje dovoljno podataka, bezdodatnih detaljnih ispitivanja, i ako su uvjeti iz testa iz stavka2. točke (b) zadovoljeni, tada nema razloga zahtijevati od uvoznikada dokaže da uvjetima testa može udovoljiti. U stavku 2. točki (b)izraz „međusobno nepovezani kupci” znači kupci koji nisu povezani sprodavateljem u nekom određenom slučaju.

Stavak 2. točka (b)

Pri određivanju odgovara li neka vrijednost približno drugoj vrijednosti mora serazmotriti nekoliko čimbenika, uključujući prirodu uvezene robe, prirodu sameindustrije, godišnje doba uvoza robe i da li su razlike u vrijednostima odkomercijalnog značaja. Kako ovi čimbenici mogu varirati od slučaja do slučaja,nemoguće je primijeniti jedinstveni standard kao što je određeni postotak usvakom pojedinom slučaju. Na primjer, mala razlika u vrijednosti kada se radi ojednoj vrsti robe može biti neprihvatljiva, dok čak i velika razlika kododređivanja odgovara li približno transakcijska vrijednost „test” vrijednostima iz stavka 2. točke (b) članka1. može biti prihvatljiva kada se radi o nekoj drugoj vrsti robe.

Napomena uz članak 2.

1.

Prilikom primjene članka 2., carinska uprava, kad god je moguće,koristiti prodaju istovjetne robe na istoj komercijalnoj razini i upretežno istim količinama kao što je roba koja se vrednuje. Kada takvuprodaju nije moguće naći, koristi se prodaja istovjetne robe prema bilokojem od sljedeća tri uvjeta:

(a)

prodaja na istoj komercijalnoj razini, ali u različitimkoličinama;

(b)

prodaja na različitoj komercijalnoj razini, ali upretežno istim količinama; ili

(c)

prodaja na različitoj komercijalnoj razini i urazličitim količinama.

2.

Kada se ustanovi prodaja prema jednom od ova tri uvjeta, vrši seprilagodba, zavisno od slučaja, za:

(a)

samo količinske čimbenike;

(b)

samo čimbenike na komercijalnoj razini; ili

(c)

i komercijalne i količinske čimbenike.

3.

Izraz „i/ili”dozvoljava fleksibilnost u odnosu na korištenja prodaje i nužneprilagodbe u smislu bilo kojeg od gore opisana tri uvjeta.

4.

Za potrebe članka 2., transakcijska vrijednost istovjetne uvezene robeznači carinska vrijednost, prilagođena u smislu stavka 1. točke (b) istavka 2. koja je već prihvaćena prema članku 1.

5.

Uvjet za prilagodbe potrebne radi različitih komercijalnih razina ilirazličitih količina, bez obzira na to dovodi li do porasta ili dosmanjenja vrijednosti, može se provesti samo na osnovi predočenih dokazakoji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, tj. valjanecjenike sa cijenama za različite razine ili različite količine. Naprimjer, ako se uvezena roba koja se procjenjuje sastoji od pošiljke od10 jedinica, a jedina uvezena roba za koju postoji transakcijskavrijednost odnosi na prodaju 500 jedinica, i smatra se da prodavateljdaje količinski popust, potrebna prilagodba može se izvršiti korištenjemcjenika prodavatelja za prodaju 10 jedinica. Ovo ne zahtjeva da jeprodaja morala biti izvršena u količini od 10 jedinica sve dok se cjenikformira kao bona fide za prodaje u drugih količina. U nedostatku takveobjektivne mjere utvrđivanje carinske vrijednosti prema odredbama članka2. nije odgovarajuće.

Napomena uz članak 3.

1.

Prilikom primjene članka 3., carinska uprava, kada god je moguće,koristiti prodaju slične robe na istoj komercijalnoj razini i u pretežnoistim količinama kao što je roba koja se procjenjuje. Kada takvu prodajunije moguće naći, koristi se prodaja slične robe prema bilo kojem odsljedeća tri uvjeta:

(a)

prodaja na istoj komercijalnoj razini, ali u različitimkoličinama;

(b)

prodaja na različitoj komercijalnoj razini, ali upretežno istim količinama; ili

(c)

prodaja na različitoj komercijalnoj razini i urazličitim količinama.

2.

Kada se ustanovi prodaja prema jednom od ova tri uvjeta, vrši seprilagodba, zavisno od slučaja, za:

(a)

samo količinske čimbenike;

(b)

samo čimbenike na komercijalnoj razini; ili

(c)

i komercijalne i količinske čimbenike.

3.

Izraz „i/ili”dozvoljava fleksibilnost u odnosu na korištenja prodaje i nužneprilagodbe u smislu bilo kojeg od gore opisana tri uvjeta.

4.

Za potrebe članka 3., transakcijska vrijednost slične uvezene robeznači carinska vrijednost, prilagođena u smislu stavka 1. točke (b) istavka 2. koja je već prihvaćena prema članku 1.

5.

Uvjet za prilagodbe potrebne radi različitih komercijalnih razina ilirazličitih količina, bez obzira na to dovode li do porasta ili dosmanjenja vrijednosti, može se provesti samo na osnovu predočenih dokazakoji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, tj. valjanecjenike sa cijenama za različite razine ili različite količine. Naprimjer, ako se uvezena roba koja se procjenjuje sastoji od pošiljke od10 jedinica, a jedina uvezena roba za koju postoji transakcijskavrijednost odnosi na prodaju 500 jedinica, i smatra se da prodavateljdaje količinski popust, potrebna prilagodba može se izvršiti korištenjemcjenika prodavatelja za prodaju 10 jedinica. Ovo ne zahtjeva da jeprodaja morala biti izvršena u količini od 10 jedinica sve dok se cjenikformira kao bona fide za prodaje drugih količina.U nedostatku takve objektivne mjere utvrđivanje carinske vrijednostiprema odredbama članka 3. nije odgovarajuće.

Napomena uz članak 5.

1.

Izraz „jediničnacijena po kojoj se roba prodaje u najvećoj mogućoj ukupnojkoličini” značicijena po kojoj se najveći mogući broj jedinica prodaje osobama kojenisu povezane s osobama od kojih kupuju takvu robu na prvojkomercijalnoj razini na kojoj se takva prodaja obavlja nakonuvoza.

2.

Na primjer, roba se prodaje prema cjeniku kojim se odobravajupovoljnije jedinične cijene za kupovinu u većim količinama.

Prodana količina

Jedinična cijena

Broj prodaja

Ukupna količina prodana popojedinoj cijeni

1 - 10 jedinica

100

10 prodaja po 5 jedinica

65

 

 

5 prodaja po 3 jedinice

 

11 - 25 jedinica

95

5 prodaja po 11 jedinica

55

više od 25 jedinica

90

1 prodaja po 30 jedinica

80

 

 

1 prodaja po 50 jedinica

 

Najveći broj jedinica koje se prodaju po cijeni je 80; prema tomu,jedinična cijena u najvećoj ukupnoj količini je 90.

3.

Drugi primjer: radi se o dvije prodaje. U prvoj prodaji 500 jedinica seprodaje po jediničnoj cijeni od 95 novčanih jedinica svaka. Pri drugojprodaji, 400 jedinica se prodaje po jediničnoj cijeni od 90 novčanihjedinica svaka. U ovom primjeru, najveći prodani broj jedinica poodređenoj cijeni je 500; prema tomu, jedinična cijena u najvećoj ukupnojkoličini je 95.

4.

Kao treći primjer navest ćemo situaciju kad se različite količineprodaju po različitim cijenama.

(a)

Prodaja

Prodavanakoličina

Jediničnacijena

40 jedinica

100

30 jedinica

90

15 jedinica

100

50 jedinica

95

25 jedinica

105

35 jedinica

90

5 jedinica

100

(b)

Ukupno

Ukupna prodanakoličina

Jediničnacijena

65 jedinica

90

50 jedinica

95

60 jedinica

100

25 jedinica

105

U ovom primjeru najveći broj jedinica prodanih poodređenoj cijeni je 65; stoga je jedinična cijena unajvećoj ukupnoj količini 90.

5.

Svaka prodaja u zemlji uvoza, onako kako je to opisano u točki 1. gore,osobi koja posredno ili neposredno, besplatno ili po sniženoj cijeni,daje bilo koji od elemenata koji su opisani u stavku 1. točki (b) članka8. u vezi s proizvodnjom ili prodajom uvezene robe ne treba uzeti uobzir pri određivanju jedinične cijene za potrebe članka 5.

6.

Treba napomenuti da se „dobit i opći troškovi” iz stavka 1. članka 5. trebajuuzeti u obzir u cjelini. Iznos u svrhu ovog oduzimanja mora se utvrditina osnovu podataka koje podnosi sam uvoznik ili netko u njegovo ime,osim ako iznos koji podnosi uvoznik ne odgovara onom koji je dobivenprodajom u zemlji uvoza robe, a iste je vrste ili iz iste grupeproizvoda. Kad iznosi uvoznika ne odgovaraju ovim iznosima, iznos dobitii općih troškova može biti određen na osnovu relevantnih informacija,osim onih koje daje uvoznik ili netko u njegovo ime.

7.

„Općitroškovi”uključuju neposredne ili posredne troškove marketinga robe.

8.

Lokalni porezi koje treba platiti zbog prodaje robe, a nisu odbijenisukladno odredbama stavka 1. točke (a) podtočke iv. članka 5., trebajubiti odbijeni sukladno odredbama stavka 1. točke (a) podtočke i. članka5.

9.

Pri određivanju provizija ili uobičajene dobiti i općih troškovasukladno odredbama stavka 1. članka 5., pitanje da li je određena roba„iste vrste iligrupe proizvoda”kao neka druga roba mora biti riješeno za svaki pojedini slučaj premaspecifičnim okolnostima. Prodaja u zemlji uvoza najmanje grupe iliasortimana uvezene robe iste vrste ili grupe proizvoda, uključivši robukoja se procjenjuje, a za koju su dostupne potrebne informacije, morabiti razmotrena. Za potrebe članka 5., „roba iste vrste ili grupeproizvoda”uključuje robu koja je uvezena iz iste zemlje kao što je roba koju seprocjenjuje, te roba koja se uvozi iz drugih zemalja.

10.

U svrhu stavka 1. točke (b) članka 5., „najraniji datum” je onaj datum kada se izvršiprodaja uvezene robe ili istovjetne ili slične uvezene robe u količinikoja je dovoljna da bi se mogla ustvrditi jedinična cijena.

11.

Kada se koristi metoda iz stavka 2. članka 5., odbici za vrijednostdodanu u daljnjoj obradi, temelji se na objektivnim i mjerljivimpodacima u odnosu na cijenu takvog rada. Prihvaćene industrijskeformule, recepti, metode izgradnje i ostali industrijski postupci bitrebali biti osnova za izračunavanje.

12.

Priznaje se da nije uobičajeno primijeniti metodu vrednovanja iz stavka2. članka 5., ako uvezena roba zbog daljnje obrade gubi svoja obilježja.Ipak postoje slučajevi kada je moguće točno bez većih poteškoća utvrditivrijednost dodanu obradom iako su se izgubila obilježja uvezene robe. Sdruge strane, postoje slučajevi kada uvezena roba zadržava svojaobilježja, ali čini takav zanemarivi dio u ukupnoj količini robe koja seprodaje u zemlji uvoza da bi upotreba ove metode bila neopravdana. Sobzirom na gore izneseno, svaki slučaj ove vrste mora se razmatratipojedinačno.

Napomena uz članak 6.

1.

Kao opće pravilo, carinska se vrijednost prema ovom Sporazumu utvrđujena osnovu podataka koji su na raspolaganju u tom trenutku u zemljiuvoza. Za utvrđivanje izračunane vrijednosti ipak može biti potrebnoispitati troškove proizvodnje robe kojoj se utvrđuje vrijednost, kao iostale podatke koje je moguće dobiti jedino izvan zemlje uvoza. Nadalje,u većini slučajeva proizvođač robe je van jurisdikcije upravnih tijelazemlje uvoza. Metoda izračunane vrijednosti uglavnom se ograničava naone slučajeve kada su kupac i prodavatelj povezani, a proizvođač jespreman upravnim tijelima zemlje uvoza dati potrebne troškovnike isredstva za sve potrebne naknadne provjere.

2.

„Trošak ilivrijednost” izstavka 1. točke (a) članka 6. određuje se na osnovu podataka oproizvodnji robe kojoj se utvrđuje vrijednost, a koju je dostavioproizvođač ili je dostavljena u njegovo ime. Ona se zasniva nakomercijalnim obračunima proizvođača pod uvjetom da su obračuni izvršeniu skladu s opće prihvaćenim načelima obračuna zemlje u kojoj je robaproizvedena.

3.

„Trošak ilivrijednost”uključuje cijenu elemenata navedenih u stavku 1. točki (a) podtočkamaii. i iii. članka 8. Također uključuje i odgovarajuću vrijednost naodgovarajući način određenu prema odredbama napomene uz članak 8. svakogelementa navedenog u stavku 1. točki (b) članka 8. koju je izravno ilineizravno dostavio kupac za uporabu vezano uz proizvodnju uvezene robe.Vrijednost elemenata navedenih u stavku 1. točki (b) podtočki iv. članka8. koji se obavljaju u zemlji uvoza je uključena do one mjere do koje setakvi elementi obračunavaju na trošak proizvođača. Treba shvatiti pritomu da se trošak ili vrijednost elemenata iz ovog stavka ne računadvaput pri utvrđivanju obračunate vrijednosti.

4.

„Iznos za dobit iopće troškove” izstavka 1. točke (b) članka 6. utvrđuje se na osnovu podataka koje dajeproizvođač ili u njegovo ime, osim ako proizvođačevi iznosi nisu uskladu s onima koji se obično iskazuju kod prodaje robe iste vrste iligrupe proizvoda kao ona koja se vrednuje, a proizvode je proizvođači uzemlji izvoza za izvoz u zemlju uvoza.

5.

U ovom kontekstu treba napomenuti da „iznos za dobit i općetroškove” trebauzeti u cjelini. Iz toga slijedi da je, u bilo kojem pojedinom slučaju,u kojem je proizvođačeva dobit mala, a proizvođačevi opći troškovivisoki, proizvođačeva dobit i opći troškovi uzeti zajedno mogu ipak bitiu skladu s onim što se očituje u prodaji robe iste vrste ili iste grupeproizvoda. Do takve situacije može doći na primjer, ako se proizvodplasira u zemlji uvoza, a proizvođač prihvaća nikakvu ili malenu dobitkako bi kompenzirao visoke opće troškove vezane uz prodaju. Kadaproizvođač može prikazati nisku ili nikakvu dobit pri prodaji uvezenerobe zbog određenih komercijalnih okolnosti, proizvođačevi stvarniiznosi dobiti trebaju biti uzeti u obzir pod uvjetom da proizvođač imavaljane komercijalne razloge kojima bi to opravdao i proizvođačevapolitika cijena odražava uobičajene načine ocjenjivanja unutar graneindustrije o kojoj je riječ. Do takve situacije može doći, na primjerkada su proizvođači prisiljeni smanjiti privremeno cijene zbognepredvidivog pada potražnje, ili kada prodaju robu kako bi upotpuniliasortiman robe koja se proizvodi u zemlji uvozniku i prihvaćaju maludobit kako bi održali konkurentnost. Kad proizvođačevi iznosi dobiti iopćih troškova nisu u skladu s onima koji se obično nalaze u prodajirobe iste vrste ili grupe proizvoda kao što je to roba koja seprocjenjuje, koju proizvode proizvođači u zemlji izvoza za potrebeizvoza u zemlju uvoza, iznos dobiti i općih troškova može se temeljitina bitnim podacima koji su različiti od onih koje daje proizvođač robeili koji se daju u njegovo ime.

6.

Kada se za potrebe utvrđivanja izračunane vrijednosti koriste drugipodaci osim onih koje je dao proizvođač robe ili se daju u njegovo ime,upravna tijela zemlje uvoza obavješćuje uvoznika, ako on to zahtjeva, oizvorima tih podataka, korištenim podacima i obračunu na temelju tihpodataka, sukladno odredbama članka 10.

7.

„Općitroškovi” izstavka 1. točke (b) članka 6. odnose se na neposredne i posrednetroškove proizvodnje i prodaje robe za izvoz koja nije uključena premastavku 1. točki (a) članka 6.

8.

Za svaki pojedini slučaj određuje se da li je neka roba „iste vrste ili grupeproizvoda” kaoneka druga u odnosu na specifične okolnosti. Pri određivanju uobičajenedobiti i općih troškova prema odredbama članka 6. treba razmotritiprodaju najuže grupe ili asortimana proizvoda za izvoz u zemlju uvoza, ato uključuje robu koja se procjenjuje za koju se mogu dati potrebnipodaci. Za potrebe članka 6. „roba iste vrste ili grupe” mora biti iz iste zemlje kao i robakoje se procjenjuje.

Napomena uz članak 7.

1.

Carinske vrijednosti koje se utvrđuju sukladno odredbama članka 7.moraju se u najvećoj mogućoj mjeri temeljiti na prethodno utvrđenimcarinskim vrijednostima.

2.

Metode vrednovanja koje se koriste sukladno članku 7. trebaju biti onekoje su iznesene u člancima od 1. do 6., ali je kod primjene takvihmetoda potrebna fleksibilnost koja treba biti u skladu s ciljevima iodredbama članka 7.

3.

Slijede neki primjeri razumne mjere fleksibilnosti:

(a)

Istovjetna roba – zahtjev da se istovjetna roba izvoziu približno isto vrijeme kao roba koja se vrednuje možese tumačiti fleksibilno; istovjetna uvezena roba koja seproizvodi u zemlji različitoj od zemlje izvoza robe kojase procjenjuje može poslužiti kao osnova za određivanjecarinske vrijednosti; mogu se koristiti carinskevrijednosti istovjetne uvezene robe koja je već utvrđenaprema člancima 5. i 6.

(b)

Slična roba – zahtjev da se slična roba treba izvozitiu približno isto vrijeme kao roba koja se procjenjujemože se tumačiti fleksibilno; slična uvezena robaproizvedena u zemlji različitoj od zemlje izvoznika robekoja se procjenjuje može služiti kao osnova za carinskuprocjenu; mogu se koristiti carinske vrijednosti sličneuvezene robe koja je već utvrđena prema odredbamačlanaka 5. i 6.

(c)

Deduktivna metoda – zahtjev da se roba treba prodati u„istom stanju u kojem je uvezena” iz stavka 1. točke(a) članka 5. treba se tumačiti fleksibilno; uvjet od„90 dana” može biti primijenjenfleksibilno.

Napomena uz članak 8.

Stavak 1. točka (a) podtočka i.

Izraz „provizije nakupovinu” znači iznosekoje uvoznik plaća uvoznikovom zastupniku za uslugu predstavljanja uvoznika uinozemstvu pri kupovini robe koja se procjenjuje.

Stavak 1. točka (b) podtočka ii.

1.

Postoje dva čimbenika pri raspodjeli elemenata navedenih u stavku1. točki (b) podtočki ii. članka 8. u odnosu na uvezenu robu –vrijednost samog elementa i način na koji se ta vrijednostraspodjeljuje na uvezenu robu. Raspodjelu ovih elemenata trebavršiti na razuman način koji odgovara okolnostima i u skladu je sopće prihvaćenim načelima obračuna.

2.

Što se tiče vrijednosti elemenata, ako uvoznik kupuje element odprodavatelja koji nije povezan s uvoznikom, za određenu cijenu,vrijednost elementa je ta cijena. Ako element proizvodi uvoznik iliosoba koja je s njim povezana, njegova je vrijednost jednaka cijeniproizvodnje. Ako je element bio ranije korišten od strane uvoznika,bez obzira da li je kupljen ili proizveden od strane takvoguvoznika, prvobitna cijena kupovine ili proizvodnje treba bitiumanjena za iznos njegovog korištenja kako bi se došlo dovrijednosti elementa.

3.

Kad se jednom odredi vrijednost elementa, potrebno je tu vrijednostdodijeliti uvezenoj robi. Za to postoje različite mogućnosti. Naprimjer, vrijednost se može dodijeliti prvoj pošiljci, ako uvoznikželi platiti carinu za cijelu vrijednost odjednom. Još jedanprimjer, uvoznik može tražiti da se vrijednost raspodijeli po brojujedinica koje se proizvode do vremena prve pošiljke. Nadalje,uvoznik može zahtijevati da se vrijednost raspodijeli po čitavojplaniranoj proizvodnji kada postoje ugovori ili čvrste narudžbe zatu proizvodnju. Korištena metoda raspodjele ovisi o dokumentacijikoju podnese uvoznik.

4.

Na primjer, uvoznik daje proizvođaču kalup koji se treba koristitipri proizvodnji uvezene robe i ugovori s proizvođačem kupnju 10 000 jedinica. U vrijeme prve pošiljke od1 000 jedinica, proizvođač je već proizveo4 000 jedinica. Uvoznik može tražiti dacarinske službe raspodijele vrijednost kalupa na 1 000 jedinica, 4 000 jedinica ili10 000 jedinica.

Stavak 1. točka (b) podtočka iv.

1.

Uvećanja za vrijednost elemenata navedenih u stavku 1. točki (b)podtočki iv. članka 8. trebaju se zasnivati na objektivnim imjerljivim podacima. S ciljem olakšavanja posla uvozniku i carinskimtijelima u određivanju uvećanja za vrijednost elemenata, potrebno jeu najvećoj mogućoj mjeri koristiti podatke koji već stoje naraspolaganju u komercijalnoj dokumentaciji kupca.

2.

Za one elemente koje pruža kupac, a koji su bili kupljeni ili uzetiu najam od strane kupca, dodatak se sastoji od cijene nabave ilinajma. Vrijednost se ne uvećava za one elemente koji stoje naraspolaganju u javnom sektoru, osim cijene nabave kopija.

3.

Lakoća kojom je moguće izračunati vrijednosti uvećanja ovisi ostrukturi i upravljanju, te o metodama vođenja računovodstvaodređene tvrtke.

4.

Na primjer, moguće je da poduzeće koje uvozi niz raznih proizvodaiz nekoliko različitih zemalja čuva dokumentaciju svog centra zaprojektiranje izvan zemlje uvoza tako da se točno mogu odredititroškovi koji otpadaju na određeni proizvod. U takvim slučajevimamoguće je izvršiti izravno usklađivanje sukladno odredbama članka8.

5.

U drugom slučaju, tvrtka može voditi troškove centra zaprojektiranje izvan zemlje uvoza u obliku općeg režijskog troška, ada ga ne raspoređuje na pojedine proizvode. U ovom slučaju se možeizvršiti odgovarajuće usklađivanje sukladno odredbama članka 8. uodnosu na uvezenu robu tako da se raspodijeli ukupni trošak centraza projektiranje na ukupnu proizvodnju koja koristi centar zaprojektiranje, i da se tako raspoređen trošak doda na jediničnecijene uvezene robe.

6.

Varijacije u gore navedenim okolnostima naravno zahtijevaju da serazmotre različiti čimbenici pri određivanju odgovarajuće metoderaspodjele.

7.

Kad se proizvodnja elementa o kojem je riječ odnosi na višerazličitih država u nekom vremenskom razdoblju, usklađivanje seograničava na vrijednost koja se stvarno pridodaje tom elementuizvan zemlje uvoznika.

Stavak 1. točka (c)

1.

Tantijemi i naknade za licence iz stavka 1. točka (c) članka 8.mogu uključivati, između ostalog, naknade za korištenje patenata,zaštitnih znakova i autorskih prava. Međutim, naknade zareprodukciju uvezene robe u zemlji uvoza neće se pridodavati stvarnoplaćenoj ili plativoj cijeni za uvezenu robu pri utvrđivanjucarinske vrijednosti.

2.

Stvarno plaćena ili plativa cijena neće se uvećavati za plaćanjekupca za prava distribucije ili preprodaje uvezene robe, ako takvoplaćanje nije uvjet prodaje ili izvoza u zemlju koja uvozi uvezenurobu.

Stavak 3.

Kad objektivni i mjerljivi podaci ne postoje o uvećanjima u smislu članka 8., nemože se utvrditi transakcijska vrijednost sukladno odredbama članka 1. Naprimjer, tantijemi se plaćaju na osnovu prodajne cijene u zemlji uvoza za litruodređenog proizvoda koji se uvozio po osnovi težine od jednog kilograma i nakonuvoza pretvorio u otopinu. Ako se tantijemi zasnivaju djelomice na uvezenojrobi, a djelomice na osnovu drugih faktora koji ne ovise o uvezenoj robi (kaošto su kada se uvezena roba miješa s domaćim sastojcima koji se više ne moguodvojeno razlučiti ili kada se tantijeme ne može razlikovati od posebnihfinancijskih aranžmana između kupca i prodavatelja), ne bi bilo u redu pokušatiuzeti u obzir uvećanje za iznos tantijema. Međutim, ako se iznos istih tantijemazasniva samo na uvezenoj robi i može se bez poteškoća mjeriti, onda se možeutvrditi uvećanje stvarno plaćene ili plative cijene.

Napomena uz članak 9.

Za potrebe članka 9., „vrijemeuvoza” može uključivativrijeme ulaska u zemlju u svrhu provedbe carinskih postupaka.

Napomena uz članak 11.

1.

Članak 11. daje uvozniku pravo žalbe na vrijednost za robu koju jeutvrdila carinska uprava. Žalba se može podnijeti višoj instanci ucarinskoj upravi, ali uvoznik u krajnjoj instanci ima pravo žaliti sesudu.

2.

„Bezkazne” znači dauvoznik ne plaća kaznu ili mu se prijeti kaznom samo zato što je odlučiokoristiti pravo na žalbu. Plaćanje uobičajenih sudskih troškova iodvjetničkih naknada neće se smatrati kaznom.

3.

Međutim, ništa u članku 11. neće spriječiti članicu u traženju punogplaćanja procijenjene carine prije žalbe.

Napomena uz članak 15.

Stavak 4.

Za potrebe članka 15., izraz „osobe” uključujepravnu osobu, ako je to potrebno.

Stavak 4. točka (e)

Za potrebe ovog Sporazuma smatra se da jedna osoba kontrolira drugu kada je onapravno ili operativno u položaju da ograničava ili upravlja ovom drugom.


PRILOG II.

TEHNIČKI ODBOR ZA CARINSKO VREDNOVANJE

1.

Sukladno članku 18. ovog Sporazuma, osniva se Tehnički odbor podpokroviteljstvom CCC-a s ciljem osiguranja jednoznačnog tumačenja iprimjene ovog Sporazuma u tehničkom smislu.

2.

Poslovi Tehničkog odbora uključuju sljedeće:

(a)

ispitivanje specifičnih tehničkih problema koji nastajuu svakodnevnoj praksi pri carinskom vrednovanju učlanicama i davanje savjetodavnog mišljenja oodgovarajućim rješenjima koja se temelje napredstavljenim činjenicama;

(b)

proučavanje, ako je to potrebno, zakona o vrednovanju,te postupaka i praksa u mjeri u kojoj se one odnose naovaj Sporazum, kao i izrada izvješća o rezultatimatakvog proučavanja;

(c)

pripremanje i distribucija godišnjih izvješća otehničkim aspektima primjene i statusu ovogSporazuma;

(d)

dostavljanje takvih podataka i savjeta o svim stvarimakoje se odnose na vrednovanje uvezene robe u carinskesvrhe, ako je to zatražila bilo koja od članica iliOdbor. Takvi podaci mogu biti u obliku savjetodavnogmišljenja, komentara ili objašnjenja;

(e)

olakšavanje, ako se to od Odbora zatraži, tehničkepomoći članicama da bi se unaprijedilo međunarodnoprihvaćanje ovog Sporazuma;

(f)

ispitivanje predmeta koji se podnese panelu sukladnočlanku 19. ovog Sporazuma; te

(g)

izvršavanje ostalih obveza za koje Odbor može bitizadužen.

Općenito

3.

Tehnički odbor nastoji izvršavati svoj posao o određenoj problematici,posebno onoj koja se odnosi na članice, Odbor ili panel, i to u razumnokratkom vremenskom roku. Sukladno stavku 4. članka 19., panel određujevremensko razdoblje u kojem prima izvještaje Tehničkog odbora, aTehnički odbor podnosi svoje izvještaje u određenom vremenskomrazdoblju.

4.

Tehničkom odboru u njegovom radu na odgovarajući način pomaže TajništvoCCC-a.

Predstavljanje

5.

Svaka članica ima pravo na predstavnika u Tehničkom odboru. Svakačlanica može imenovati jednog predstavnika i jednog ili više zamjenikakoji je predstavlja u Tehničkom odboru. Svaka članica koja je na takavnačin zastupljena u Tehničkom odboru prema ovom Prilogu je „članica Tehničkogodbora”.Predstavnici članova Tehničkog odbora mogu koristiti pomoć savjetnika.Tajništvo WTO-a također može prisustvovati sastancima u statusupromatrača.

6.

Članove CCC-a koji nisu članice WTO-a na sastancima Tehničkog odboramogu zastupati jedan predstavnik i jedan ili više zamjenika. Nasastancima Tehničkog odbora ti predstavnici prisustvuju kaopromatrači.

7.

Ako to odobri predsjednik Tehničkog odbora, na sjednice Tehničkogodbora glavni tajnik CCC-a (u ovom Prilogu naziva se „glavni tajnik”) može pozvatipredstavnike vlada koji nisu niti članice WTO-a niti članovi CCC-a, tepredstavnike međunarodnih vladinih i trgovinskih organizacija kaopromatrače.

8.

Imenovanje delegata, zamjenika i savjetnika za sjednice Tehničkogodbora vrši glavni tajnik.

Sjednice Tehničkog odbora

9.

Tehnički se odbor sastaje prema potrebi, ali najmanje dva putagodišnje. Datum svake sjednice određuje Tehnički odbor na sjednici kojajoj prethodi. Datum sjednice može se mijenjati na zahtjev bilo kojegčlana Tehničkog odbora, ili, u slučaju hitnosti, na zahtjevpredsjednika. Bez obzira na odredbe rečenice 1. ovog stavka, Tehničkiodbor se sastaje prema potrebi da bi razmotrio pitanja koja su mupredočena u skladu s odredbama članka 19. ovog Sporazuma.

10.

Sjednice Tehničkog odbora održavaju se u sjedištu CCC-a, osim ako se neodredi drukčije.

11.

O datumu početka svake sjednice Tehničkog odbora glavni tajnikobavješćuje sve članove Tehničkog odbora i članove na koje se odnosestavci 6. i 7. najmanje 30 dana unaprijed, osim u hitnimslučajevima.

Dnevni red

12.

Privremeni dnevni red za svaku sjednicu sastavlja glavni tajnik i šaljega članovima Tehničkog odbora i članovima na koje se odnose stavci 6. i7. najmanje 30 dana prije održavanja sjednice, osim kad se radi o hitnimsjednicama. Dnevni red treba sadržavati sve točke koje su odobrene naprethodnoj sjednici Tehničkog odbora, sve točke koje u dnevni red unosipredsjednik na svoju vlastitu inicijativu, te sve točke koje zatražiglavni tajnik, Odbor ili bilo koja članica Tehničkog odbora.

13.

Tehnički odbor određuje dnevni red na početku svake sjednice. Tehničkiodbor može bilo kada tijekom sjednice promijeniti dnevni red.

Službene osobe i upravljanje

14.

Tehnički odbor među predstavnicima i svojim članovima bira predsjednikai jednog ili više potpredsjednika. Predsjednik i potpredsjednik imajumandat na razdoblje od jedne godine. Predsjednik i potpredsjednik, kojise povlače, imaju pravo na ponovni izbor. Mandat predsjednika ipotpredsjednika koji više nisu članovi Tehničkog odbora automatskiprestaje.

15.

Ako je predsjednik odsutan s bilo koje sjednice ili dijela sjednice,predsjedava potpredsjednik. U tom slučaju on ima ista ovlaštenja iobveze kao i predsjednik.

16.

Predsjednik sjednice sudjeluje u postupcima Tehničkog odbora u tojfunkciji, a ne kao predstavnik člana Tehničkog odbora.

17.

Pored provođenja ostalih ovlasti koje predsjednik ima u skladu s ovimpravilima, predsjednik proglašava otvaranje i zatvaranje svake sjednice,usmjerava diskusiju, usklađuje redoslijed govornika, te u skladu s ovimpravilima upravlja sjednicom. Predsjednik također može opomenutigovornika ako njegove izjave nisu relevantne.

18.

Za vrijeme diskusije o bilo kojem predmetu delegacija može pokrenutipitanje redoslijeda. U tom slučaju predsjednik smjesta odlučuje opostupku. Ako se uloži prigovor na odluku, predsjednik je na sjedniciiznosi na glasanje i ona je važeća ako nije nadglasana.

19.

Glavni tajnik ili službene osobe Tajništva CCC-a, koje zadužuje glavnitajnik, obavljaju tajnički posao na sjednicama Tehničkog odbora.

Kvorum i glasovanje

20.

Kvorum čine predstavnici jednostavne većine članova Tehničkogodbora.

21.

Svaki član Tehničkog odbora ima jedan glas. Odluku Tehničkog odboradonosi većina koju čine najmanje dvije trećine prisutnih članova. Bezobzira na rezultat glasovanja o određenom predmetu, Tehnički odborpodnosi potpuni izvještaj Odboru i CCC-u navodeći različite stavove kojisu izneseni tijekom relevantne rasprave. Bez obzira na gore navedeneodredbe ovog stavka, o pitanjima koja se odnose na Tehnički odbor odlukase donosi konsenzusom. Ako se ne postigne suglasnost unutar Tehničkogodbora vezano uz pitanja na koja se odnosi diskusija, Tehnički odborpodnosi izvješće u kojem se iznosi detaljan opis činjenica i navodestavovi članova.

Jezici i zapisnici

22.

Službeni jezici Tehničkog odbora su engleski, francuski i španjolski.Govori i izjave na bilo kojem od ova tri jezika pravovremeno se prevodena ostale službene jezike, osim ako se sve delegacije ne suglase daprijevod nije potreban. Govori i izjave na bilo kojem drugom jezikuprevode se na engleski, francuski i španjolski u skladu s istimuvjetima, ali u tom slučaju delegacija na koju se to odnosi osiguravaprijevod na engleski, francuski ili španjolski. U službenim dokumentimaTehničkog odbora mogu se koristiti jedino engleski, francuski išpanjolski jezik. Memorandumi i korespondencija pripremljena zarazmatranje Tehničkog odbora moraju biti predani na jednom od službenihjezika.

23.

Tehnički odbor sastavlja izvješća o svim svojim sjednicama, a ako topredsjednik smatra neophodnim, također i zapisnike ili sažetke sjednica.Predsjednik ili osoba koju on imenuje izvještava o radu Tehničkog odborana svakom sastanku Odbora i na svakom sastanku CCC-a.


PRILOG III.

1.

Petogodišnje odgađanje primjene odredbi ovog Ugovora od strane članica zemalja u razvoju, u skladu sa stavkom 1. članka 20., može u praksi biti nedovoljno za pojedine članice zemlje u razvoju. U takvim slučajevima članica zemlja u razvoju može prije kraja razdoblja na koje se odnosi stavak 1. članka 20. zatražiti njegovo produženje, a podrazumijeva se razumijevanje ostalih članica vezano uz takav zahtjev ako članica zemlja u razvoju takav zahtjev podnosi iz opravdanog razloga.

2.

Zemlje u razvoju koje trenutačno vrednuju robu na temelju službeno utvrđene minimalne vrijednosti mogu zatražiti takvo izuzeće, koje im omogućuje zadržavanje tih vrijednosti na ograničenoj i prijelaznoj osnovi pod rokovima i uvjetima s kojima su članice sporazumne.

3.

Zemlje u razvoju koje smatraju da bi im promjena redoslijeda na zahtjev uvoznika u skladu s člankom 4. ovog Sporazuma mogla uzrokovati stvarne poteškoće, mogu zatražiti izuzeće vezano uz članak 4. pod sljedećim uvjetima:

„Vlada pridržava pravo da se relevantna odredba iz članka 4. ovog Sporazuma primjenjuje jedino onda kada su carinska tijela sporazumna sa zahtjevom za promjenom redoslijeda članaka 5. i 6.”

Ako zemlje u razvoju učine takvu iznimku, države članice je prihvaćaju u skladu s člankom 21. ovog Sporazuma.

4.

Ako zemlje u razvoju učine takvu iznimku s obzirom na stavak 2. članka 5. ovog Sporazuma, važe sljedeći uvjeti:

„Vlada …… pridržava pravo da se stavak 2. članka 5. ovog Ugovara primjenjuje u skladu s odredbama relevantne napomene bilo da to uvoznik zatraži ili ne.”

Ako zemlje u razvoju primjene takvu iznimku, države članice je prihvaćaju u skladu s člankom 21. ovog Sporazuma.

5.

Pojedine države članice mogu imati poteškoće pri zamjeni članka 1. ovog Ugovora u mjeri u kojoj se one odnose na uvoz u njihove zemlje od strane jedinstvenih zastupnika, distributera ili davatelja koncesije. Ako dođe do takvih problema u praktičnoj primjeni Sporazuma u članicama koje su zemlje u razvoju, na njihov zahtjev se vrši razmatranje tog pitanja da bi se pronašla odgovarajuća rješenja.

6.

Članak 17. dopušta da kod primjene ovog Sporazuma carinska uprava može smatrati potrebnim ispitati istinitost ili točnost izjava, dokumenata ili deklaracija koje su joj predočene u svrhu carinskog vrednovanja. Taj članak stoga odobrava ispitivanja koja se, na primjer, odnose na verifikaciju postupnosti i točnosti elemenata koji su deklarirani ili predočeni carini vezano uz određivanje carinske vrijednosti. Članice na koje se odnose nacionalni zakoni i postupci imaju pravo očekivati potpunu suradnju uvoznika vezano uz takva ispitivanja.

7.

U plaćanje ili naplatu cijene uključena su sva izvršena plaćanja ili ona koja trebaju uslijediti kao uvjet uvezene robe od strane kupca prema prodavatelju ili od strane kupca prema trećoj stranci, da bi se ispunila obveza prodavatelja.


Top