5.6.2015

HR

Službeni list Europske unije

L 141/1

---

UREDBA (EU) 2015/847 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 20. svibnja 2015.

o informacijama koje su priložene prijenosu novčanih sredstava i o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1781/2006

(Tekst značajan za EGP)

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 114.,

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europske središnje banke (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (2),

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (3),

budući da:

(1)

Tokovi nezakonitog novca putem prijenosa novčanih sredstava mogu naštetiti integritetu, stabilnosti i ugledu financijskog sektora te ugroziti unutarnje tržište Unije i međunarodni razvoj. Pranje novca, financiranje terorizma i organizirani kriminal i dalje su veliki problemi koji bi se trebali rješavati na razini Unije. Sigurnost, integritet i stabilnost sustava prijenosa novčanih sredstava i povjerenje u financijski sustav u cjelini mogli bi biti ozbiljno ugroženi nastojanjima kriminalaca i njihovih suradnika da prikriju podrijetlo imovinske koristi ostvarene kriminalnom aktivnošću ili da izvrše prijenos novčanih sredstava za kriminalne aktivnosti ili u terorističke svrhe.

(2)

Ako se na razini Unije ne donesu određene mjere za koordinaciju, vjerojatno je da će oni koji se bave pranjem novca i financiranjem terorizma iskoristiti slobodu kretanja kapitala u okviru integriranog financijskog područja s ciljem olakšavanja svojih kriminalnih aktivnosti. Cilj međunarodne suradnje u okviru Radne skupine za financijsko djelovanje (FATF) i globalne provedbe njezinih preporuka jest prevencija pranja novca i financiranja terorizma prilikom prijenosa novčanih sredstava.

(3)

Zbog obujma djelovanja koje treba poduzeti, Unija bi trebala osigurati da se međunarodni standardi o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma te širenju oružja koje je donio FATF dana 16. veljače 2012. („revidirane preporuke FATF-a”) te, posebno, Preporuka br. 16 o elektroničkim prijenosima FATF-a („Preporuka FATF-a br. 16”) i izmijenjeno tumačenje za njezinu provedbu, ujednačeno provode u cijeloj Uniji, a posebno da se spriječi diskriminacija ili nepodudarnost između, s jedne strane, nacionalnih plaćanja unutar države članice i, s druge strane, prekograničnih plaćanja između država članica. Nekoordinirano pojedinačno djelovanje država članica u području prekograničnih prijenosa novčanih sredstava moglo bi značajno utjecati na neometano funkcioniranje platnih sustava na razini Unije te bi stoga moglo nanijeti štetu unutarnjem tržištu u području financijskih usluga.

(4)	S ciljem usvajanja koherentnog pristupa u međunarodnom kontekstu i povećanja učinkovitosti borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma, kod daljnjeg bi djelovanja Unije trebalo uzeti u obzir nove okolnosti na međunarodnoj razini, posebice revidirane preporuke FATF-a.

(5)	Provedba i primjena ove Uredbe kao i Preporuke FATF-a br. 16 predstavljaju relevantna i učinkovita sredstva za sprečavanje i borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma.

(6)

Ovom Uredbom ne namjeravaju se nametnuti nepotrebna opterećenja ili troškovi pružateljima platnih usluga ili osobama koje se koriste njihovim uslugama. U tom bi se pogledu trebalo ciljati na preventivan i proporcionalan pristup koji bi trebao biti potpuno usklađen sa slobodom kretanja kapitala koja je zajamčena diljem Unije.

(7)

U revidiranoj strategiji Unije o financiranju terorizma od 17. srpnja 2008. („revidirana strategija”) istaknuto je da se moraju ulagati napori kako bi se spriječilo financiranje terorizma i kako bi se kontroliralo korištenje osumnjičenih terorista vlastitim financijskim resursima. Prepoznato je da FATF neprestano nastoji poboljšati svoje preporuke i da radi na postizanju zajedničkog razumijevanja načina na koji bi se one trebale provoditi. U revidiranoj strategiji navodi se da se provedba revidiranih preporuka FATF-a od strane svih članova FATF-a i članova regionalnih tijela FATF-ova tipa redovito procjenjuje te je stoga važan zajednički pristup provedbi od strane država članica.

(8)

S ciljem sprečavanja financiranja terorizma poduzete su mjere u svrhu zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora određenih osoba, skupina i subjekata, uključujući uredbe Vijeća (EZ) br. 2580/2001 (4), (EZ) br. 881/2002 (5) i (EU) br. 356/2010 (6). S istim su ciljem poduzete i mjere u svrhu zaštite financijskog sustava od preusmjeravanja novčanih sredstava i gospodarskih izvora u terorističke svrhe. Direktiva (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća (7) sadrži niz takvih mjera. Međutim, te mjere ne onemogućuju u potpunosti teroristima ni ostalim kriminalcima pristup platnim sustavima u svrhu prijenosa svojih novčanih sredstava.

(9)

Potpuna sljedivost prijenosa novčanih sredstava može biti naročito važno i vrijedno sredstvo prilikom sprečavanja, otkrivanja i istraživanja pranja novca i financiranja terorizma, kao i prilikom primjene mjera ograničavanja, osobito onih koje su uvedene uredbama (EZ) br. 2580/2001, (EZ) br. 881/2002 i (EU) br. 356/2010 i koje su potpuno usklađene s uredbama Unije o provedbi takvih mjera. Stoga je prikladno, s ciljem osiguravanja prenošenja informacija kroz cijeli lanac plaćanja, osigurati sustav kojim se nameće obveza pružateljima platnih usluga da prijenosima novčanih sredstava prilože informacije o platitelju i primatelju.

(10)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati ne dovodeći u pitanje mjere ograničavanja uvedene uredbama na temelju članka 215. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), poput uredbi (EZ) br. 2580/2001, (EZ) br. 881/2002 i (EU) br. 356/2010, kojima se može zahtijevati da platiteljevi i primateljevi pružatelji platnih usluga, kao i posrednički pružatelji platnih usluga, poduzmu primjerene radnje za zamrzavanje određenih novčanih sredstava ili da postupe u skladu s posebnim ograničenjima u vezi s određenim prijenosima novčanih sredstava.

(11)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati ne dovodeći u pitanje nacionalno zakonodavstvo kojim se prenosi Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8). Primjerice, osobne podatke prikupljene za potrebe usklađenosti s ovom Uredbom ne bi se smjelo dalje obrađivati na način koji nije u skladu s Direktivom 95/46/EZ. Konkretno, daljnja obrada osobnih podataka u komercijalne svrhe trebala bi biti strogo zabranjena. Sve države članice prepoznale su borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma kao važan temelj javnog interesa. Stoga bi pri primjeni ove Uredbe prijenos osobnih podataka trećoj zemlji koja ne osigurava odgovarajuću razinu zaštite u skladu s člankom 25. Direktive 95/46/EZ trebao biti dopušten u skladu s njezinim člankom 26. Važno je da pružatelji platnih usluga koji posluju u više nadležnosti s podružnicama ili društvima kćerima smještenima izvan Unije ne bi smjeli biti spriječeni u prenošenju podataka o sumnjivim transakcijama u istoj organizaciji pod uvjetom da primjenjuju odgovarajuću zaštitu. Nadalje, pružatelji platnih usluga platitelja i primatelja i posrednički pružatelji platnih usluga trebali bi imati uspostavljene prikladne tehničke i organizacijske mjere za zaštitu osobnih podataka od slučajnog gubitka, izmjene ili neovlaštenog otkrivanja ili pristupa.

(12)

Osobe koje rade samo na pretvaranju papirnate dokumentacije u elektroničke podatke i koje djeluju na osnovi ugovora sklopljenog s pružateljem platnih usluga i osobe koje pružateljima platnih usluga osiguravaju samo sustave za razmjenu poruka ili druge sustave podrške za prijenos novčanih sredstava ili sustave kliringa ili namire, ne ulaze u područje primjene ove Uredbe.

(13)

Prijenosi novčanih sredstava koji odgovaraju uslugama iz članka 3. točaka od (a) do (m) i članka 3. točke (o) Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9) ne ulaze u područje primjene ove Uredbe. Također je primjereno isključiti iz područja primjene ove Uredbe prijenose novčanih sredstava koji predstavljaju nizak rizik od pranja novca ili financiranja terorizma. Ta bi izuzeća trebala obuhvaćati platne kartice, instrumente elektroničkog novca, mobilne telefone ili druge digitalne ili informatičke (IT) uređaje sa sličnim značajkama s plaćanjem unaprijed ili naknadnim plaćanjem, ako se upotrebljavaju isključivo za kupnju robe ili usluga te su svim prijenosima priloženi broj kartice, instrumenta ili uređaja. Međutim, upotreba platne kartice, instrumenta elektroničkog novca, mobilnog telefona ili bilo kojeg drugog digitalnog ili informatičkog uređaja sa sličnim značajkama s plaćanjem unaprijed ili naknadnim plaćanjem za izvršenje prijenosa novčanih sredstava između osoba ulazi u područje primjene ove Uredbe. Osim toga, isplate s bankomata, plaćanje poreza, kazni ili drugih davanja, prijenosi novčanih sredstava obavljeni razmjenom digitalnih prikaza čekova, uključujući elektroničke čekove ili mjenice, te prijenosi novčanih sredstava pri kojima su i platitelj i primatelj pružatelji platnih usluga koji djeluju u vlastito ime trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe.

(14)

Kako bi se poštovale posebne značajke nacionalnih platnih sustava i pod uvjetom da je u svakom trenutku moguće slijediti prijenos novčanih sredstava natrag do platitelja, države članice trebale bi moći izuzeti iz područja primjene ove Uredbe određene domaće prijenose novčanih sredstava niske vrijednosti, uključujući elektronička žiro-plaćanja, koji se upotrebljavaju za kupnju robe ili usluga.

(15)	Pružatelji platnih usluga trebali bi osigurati da informacije o platitelju i primatelju ne nedostaju, odnosno da nisu nepotpune.

(16)

Kako se ne bi narušila učinkovitost platnih sustava i kako bi se uravnotežio rizik od navođenja na ilegalne transakcije novčanih sredstava zbog prestrogih zahtjeva za identifikaciju usmjerenih protiv potencijalne terorističke prijetnje koju predstavljaju mali prijenosi novčanih sredstava, obveza provjeravanja istinitosti informacija o platitelju i primatelju trebala bi se, u slučaju prijenosa novčanih sredstava kada provjera još nije obavljena, odnositi samo na slučajeve pojedinačnih prijenosa novčanih sredstava koji premašuju iznos od 1 000 EUR, osim ako se prijenos čini povezanim s drugim prijenosima novčanih sredstava koji bi zajedno premašili 1 000 EUR, novčana se sredstva primaju ili isplaćuju u gotovini ili u anonimnom elektroničkom novcu ili ako postoje opravdane osnove za sumnju u pranje novca ili financiranje terorizma.

(17)	Za prijenose novčanih sredstava kod kojih se provjera smatra obavljenom od pružatelja platnih usluga ne bi se trebala zahtijevati provjera informacija o platitelju ili primatelju uz svaki prijenos novčanih sredstava ako su ispunjene obveze utvrđene u Direktivi (EU) 2015/849.

(18)

U pogledu Unijina zakonodavstva o platnim uslugama, posebice Uredbe (EZ) br. 924/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (10), Uredbe (EU) br. 260/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (11) i Direktive 2007/64/EZ, trebalo bi biti dovoljno predvidjeti da se prijenosu novčanih sredstava unutar Unije prilažu tek pojednostavljene informacije o platitelju, poput broja (brojeva) računa za plaćanje ili jedinstvene identifikacijske oznake transakcije.

(19)

Da bi se tijelima nadležnim za borbu protiv pranja novca ili financiranja terorizma u trećim zemljama omogućilo da uđu u trag izvoru novčanih sredstava korištenih u te svrhe, prijenosi novčanih sredstava iz Unije u države izvan Unije trebali bi biti popraćeni potpunim informacijama o platitelju i primatelju. Ta bi tijela trebala imati pristup potpunim informacijama o platitelju i primatelju isključivo u svrhu sprečavanja, otkrivanja i istraživanja slučajeva pranja novca i financiranja terorizma.

(20)

Tijela države članice nadležna za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma te mjerodavna pravosudna tijela i tijela za izvršavanje zakona u državama članicama trebala bi pojačati međusobnu suradnju i suradnju s odgovarajućim nadležnim tijelima trećih zemalja, uključujući onima iz zemalja u razvoju, kako bi se dodatno potaknulo transparentnost te dijeljenje informacija i najboljih praksi.

(21)

U pogledu prijenosa novčanih sredstava jednog platitelja većem broju primatelja koji se šalju u skupnim datotekama koje sadrže pojedinačne prijenose iz Unije u područje izvan Unije trebale bi se donijeti odredbe prema kojima ti pojedinačni prijenosi trebaju sadržavati samo broj računa platitelja ili jedinstvenu identifikacijsku oznaku transakcije te potpune informacije o primatelju, pod uvjetom da skupna datoteka sadrži potpune informacije o platitelju čija je točnost provjerena i potpune informacije o primatelju koje su potpuno sljedive.

(22)

Radi provjeravanja prate li zahtijevane informacije o platitelju i primatelju prijenos novčanih sredstava te da bi se pomoglo identificirati sumnjive transakcije, primateljev pružatelj platnih usluga i posrednički pružatelj platnih usluga trebali bi imati uvedene učinkovite postupke s ciljem otkrivanja nedostaju li informacije o platitelju i primatelju ili jesu li takve informacije nepotpune. Prema potrebi, ti bi postupci trebali obuhvaćati ex-post praćenje ili praćenje u stvarnom vremenu. Nadležna tijela trebala bi osigurati da pružatelji platnih usluga prilažu zahtijevane informacije o transakciji uz elektronički prijenos ili poruku povezanu s njime u cijelom lancu plaćanja.

(23)

S obzirom na potencijalnu prijetnju od pranja novca i financiranja terorizma koju predstavljaju anonimni prijenosi novčanih sredstava, primjereno je zahtijevati od pružatelja platnih usluga da zatraže informacije o platitelju i primatelju. U skladu s pristupom koji se temelji na procjeni rizika, a koji je izradio FATF, primjereno je utvrditi područja većeg i manjeg rizika kako bi se bolje usmjerilo na rizike od pranja novca i financiranja terorizma. U skladu s tim, primateljev pružatelj platnih usluga i posrednički pružatelj platnih usluga trebali bi imati učinkovite postupke utemeljene na procjeni rizika koji se primjenjuju kada kod prijenosa novčanih sredstava nedostaju potrebne informacije o platitelju ili primatelju koji im omogućuju da odluče treba li izvršiti, odbiti ili suspendirati taj prijenos te da odrede daljnje odgovarajuće korake.

(24)

Primateljev pružatelj platnih usluga i posrednički pružatelj platnih usluga trebali bi biti posebno oprezni prilikom procjenjivanja rizika, kada bilo koji od njih dođe do spoznaje da informacije o platitelju ili primatelju nedostaju ili da su nepotpune, te bi nadležnim tijelima trebali prijaviti sumnjive transakcije u skladu s obvezom prijavljivanja utvrđenom Direktivom (EU) 2015/849 i s nacionalnim mjerama kojima se ta Direktiva prenosi.

(25)

Odredbe o prijenosima novčanih sredstava u pogledu kojih informacije o platitelju i primatelju nedostaju ili su nepotpune primjenjuju se ne dovodeći u pitanje nijednu obvezu pružatelja platnih usluga i posredničkih pružatelja platnih usluga da suspendiraju i/ili odbiju prijenose novčanih sredstava kojima se krši odredba građanskog, upravnog ili kaznenog prava.

(26)

Radi pružanja pomoći pružateljima platnih usluga da uvedu učinkovite postupke za otkrivanje slučajeva u kojima primaju prijenose novčanih sredstava s nedostatnim ili nepotpunim informacijama o platitelju ili primatelju i za poduzimanje daljnjih koraka europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo) („EBA”), osnovano Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (12), europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje) („EIOPA”), osnovano Uredbom (EU) br. 1094/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (13) i europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala) („ESMA”), osnovano Uredbom (EU) br. 1095/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (14), trebali bi izdati smjernice.

(27)

Da bi se omogućilo poduzimanje žurnog djelovanja u borbi protiv pranja novca i financiranja terorizma, pružatelji platnih usluga trebali bi spremno odgovarati na zahtjeve za informacijama o platitelju i primatelju tijela odgovornih za borbu protiv pranja novca ili financiranja terorizma u državi članici u kojoj ti pružatelji platnih usluga imaju poslovni nastan.

(28)	Broj radnih dana u državi članici platiteljeva pružatelja platnih usluga određuje broj dana za odgovor na zahtjev za informacijama o platitelju.

(29)

Budući da je moguće da se u kaznenim istragama zahtijevane informacije ili osobe umiješane u transakciju mogu utvrditi tek za nekoliko mjeseci ili čak godina od prvotnog prijenosa novčanih sredstava te kako bi se omogućio pristup bitnim dokazima u kontekstu istraga, primjereno je zahtijevati od pružatelja platnih usluga da za određeno razdoblje vode evidenciju o informacijama o platitelju i primatelju radi sprečavanja, otkrivanja i istraživanja slučajeva pranja novca i financiranja terorizma. To bi razdoblje trebalo ograničiti na pet godina, nakon čega bi trebalo izbrisati sve osobne podatke, osima ako je u nacionalnom pravu predviđeno drukčije. Ako je to potrebno radi sprečavanja, otkrivanja ili istraživanja pranja novca ili financiranja terorizma i nakon procjene nužnosti i proporcionalnosti te mjere, države članice trebale bi moći dopustiti ili zahtijevati čuvanje evidencije tijekom daljnjeg razdoblja od najviše pet godina, ne dovodeći u pitanje odredbe nacionalnog kaznenog prava o dokazima primjenjivima na tekuće kaznene istrage i sudske postupke.

(30)

Kako bi se poboljšala usklađenost s ovom Uredbom te u skladu s Komunikacijom Komisije od 9. prosinca 2010. pod nazivom „Jačanje sustava sankcioniranja u sektoru financijskih usluga”, ovlast za donošenje nadzornih mjera i ovlasti sankcioniranja nadležnih tijela trebale bi se pojačati. Trebalo bi predvidjeti administrativne sankcije i mjere te bi države članice, s obzirom na važnost borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma, trebale uspostaviti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije i mjere. Države članice trebale bi o tome obavijestiti Komisiju i Zajednički odbor EBA-e, EIOPA-e i ESMA-e („europska nadzorna tijela”).

(31)	Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu poglavlja V. ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (15).

(32)

Brojne zemlje i područja koja ne čine područje Unije u monetarnoj su uniji s nekom od država članica, čine dio valutnog područja neke države članice ili su potpisnici monetarne konvencije s Unijom koju predstavlja neka država članica te imaju pružatelje platnih usluga koji izravno ili neizravno sudjeluju u platnim sustavima i sustavima namire te države članice. S ciljem izbjegavanja značajnog negativnog učinka na gospodarstvo tih zemalja ili područja, koji bi mogao proizaći iz primjene ove Uredbe na prijenose novčanih sredstava između predmetnih država članica i tih zemalja ili područja, primjereno je osigurati mogućnost da se takvi prijenosi novčanih sredstava tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar predmetnih država članica.

(33)	S obzirom na broj izmjena kojima bi na temelju ove Uredbe trebalo izmijeniti Uredbu (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (16), tu bi Uredbu trebalo radi jasnoće staviti izvan snage.

(34)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega ili učinaka djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(35)

Ovom se Uredbom poštuju temeljna prava i načela priznata u Povelji o temeljnim pravima Europske unije, posebno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (članak 7.), pravo na zaštitu osobnih podataka (članak 8.), pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (članak 47.) te načelo ne bis in idem.

(36)	Kako bi se osiguralo nesmetano uvođenje okvira protiv pranja novca i financiranja terorizma, prikladno je da se datum primjene ove Uredbe podudara s rokom za prenošenje Direktive (EU)2015/849.

(37)	Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (17) koji je dao mišljenje 4. srpnja 2013. (18),

DONIJELI SU OVU UREDBU:

POGLAVLJE I.

PREDMET, PODRUČJE PRIMJENE I DEFINICIJE

Članak 1.

Predmet

Ovom se Uredbom utvrđuju pravila o informacijama o platiteljima i primateljima koje su priložene prijenosima novčanih sredstava u bilo kojoj valuti radi sprečavanja, otkrivanja ili istraživanja pranja novca ili financiranja terorizma, kada barem jedan od pružatelja platnih usluga uključenih u prijenos novčanih sredstava ima poslovni nastan u Uniji.

Članak 2.

Područje primjene

1.   Ova se Uredba primjenjuje na prijenose novčanih sredstava u bilo kojoj valuti koje je poslao ili primio pružatelj platnih usluga ili posrednički pružatelj platnih usluga s poslovnim nastanom u Uniji.

2.   Ova se Uredba ne primjenjuje na usluge navedene u članku 3. točkama od (a) do (m) i članku 3. točki (o) Direktive 2007/64/EZ.

3.   Ova se Uredba ne primjenjuje na prijenose novčanih sredstava koji su izvršeni platnom karticom, instrumentom e-novca, mobilnim telefonom ili bilo kojim drugim digitalnim ili informatičkim uređajem za plaćanje unaprijed ili za naknadno plaćanje sa sličnim značajkama ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)	tom se karticom, instrumentom ili uređajem koristi isključivo za plaćanje dobara ili usluga; i

(b)	broj te kartice, instrumenta ili uređaja priložen je svim prijenosima koji proizlaze iz transakcije.

Međutim, ova se Uredba primjenjuje kada se platnom karticom, instrumentom e-novca, mobilnim telefonom ili bilo kojim drugim digitalnim ili informatičkim uređajem za plaćanje unaprijed ili za naknadno plaćanje sa sličnim značajkama koristi za izvršenje prijenosa novčanih sredstava između osoba.

4.   Ova se Uredba ne primjenjuje na osobe čija je jedina djelatnost pretvaranje papirnatih dokumenata u elektroničke podatke i koje to rade na temelju ugovora s pružateljem platnih usluga, kao ni na osobe čija je jedina djelatnost pružateljima platnih usluga osigurati sustave za razmjenu poruka ili druge sustave podrške za prijenos novčanih sredstava ili sustave kliringa i namire.

Ova se Uredba ne primjenjuje na prijenose novčanih sredstava:

(a)	koji podrazumijevaju da platitelj podiže gotovinu s vlastitog računa;

(b)	kojima se novčana sredstva prenose javnom tijelu za plaćanje poreza, kazni ili drugih davanja unutar države članice;

(c)	kod kojih su i platitelj i primatelj pružatelji platnih usluga koji djeluju u vlastito ime;

(d)	koji se obavljaju razmjenom digitalnih prikaza čekova, uključujući elektroničke čekove.

5.   Država članica može odlučiti da neće primjenjivati ovu Uredbu na prijenose novčanih sredstava unutar svojeg državnog područja na primateljev račun za plaćanje koji omogućuje plaćanja isključivo za isporuku robe ili pružanje usluga ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

(a)	primateljev pružatelj platnih usluga podliježe Direktivi (EU) 2015/849;

(b)	primateljev pružatelj platnih usluga može, preko primatelja, pomoću jedinstvene identifikacijske oznake transakcije slijediti unatrag prijenos novčanih sredstava od osobe koja s primateljem ima sporazum o isporuci robe ili pružanju usluga;

(c)	iznos prijenosa novčanih sredstava ne premašuje 1 000 EUR.

Članak 3.

Definicije

Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

1.	„financiranje terorizma” znači financiranje terorizma definirano u članku 1. stavku 5. Direktive (EU) 2015/849;

2.	„pranje novca” znači aktivnosti pranja novca kako je navedeno u članku 1. stavcima 3. i 4. Direktive (EU) 2015/849;

3.	„platitelj” znači osoba koja ima račun za plaćanje te odobrava prijenos novčanih sredstava s tog računa, ili, ako nema računa za plaćanje, koja izdaje nalog za prijenos novčanih sredstava;

4.	„primatelj” znači osoba koja je predviđeni primatelj prijenosa novčanih sredstava;

5.

„pružatelj platnih usluga” znači kategorije pružatelja platnih usluga iz članka 1. stavka 1. Direktive 2007/64/EZ, fizičke ili pravne osobe koje uživaju izuzeće na temelju njezina članka 26. te pravne osobe koje uživaju izuzeće na temelju članka 9. Direktive 2009/110/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (19), koje pružaju usluge prijenosa novčanih sredstava;

6.

„posrednički pružatelj platnih usluga” znači pružatelj platnih usluga koji nije ni pružatelj platnih usluga platitelja ni primatelja, a koji zaprima i prosljeđuje prijenos novčanih sredstava u ime platiteljeva ili primateljeva pružatelja platnih usluga ili drugog posredničkog pružatelja platnih usluga;

7.	„račun za plaćanje” znači račun za plaćanje definiran u članku 4. točki 14. Direktive 2007/64/EZ;

8.	„novčana sredstva” znači sredstva definirana u članku 4. točki 15. Direktive 2007/64/EZ;

9.

„prijenos novčanih sredstava” znači bilo koja transakcija barem djelomično provedena elektroničkim putem u ime platitelja preko pružatelja platnih usluga, s ciljem da se novčana sredstva stave na raspolaganje primatelju putem pružatelja platnih usluga, bez obzira na to jesu li platitelj i primatelj ista osoba i bez obzira na to jesu li platiteljev pružatelj platnih usluga te onaj primateljev jedan te isti, uključujući: (a) kreditni transfer definiran u članku 2. točki 1. Uredbe (EU) br. 260/2012; (b) izravno terećenje definirano u članku 2. točki 2. Uredbe (EU) br. 260/2012; (c) novčanu pošiljku definiranu u članku 4. točki 13. Direktive 2007/64/EZ, bilo nacionalnu ili prekograničnu; (d) prijenos proveden upotrebom platne kartice, instrumenta elektroničkog novca, mobilnog telefona ili drugog digitalnog ili informatičkog uređaja za plaćanje unaprijed ili za naknadno plaćanje sa sličnim značajkama;

10.	„prijenos putem skupne datoteke” znači skup od nekoliko pojedinačnih prijenosa novčanih sredstava koja su sakupljena u svrhu prijenosa;

11.

„jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije” znači kombinacija slova, brojki ili simbola koje je utvrdio pružatelj platnih usluga u skladu s protokolima plaćanja i sustavima namire ili sustavima za razmjenu poruka koji se koriste za prijenos novčanih sredstava, čime se omogućuje sljedivost transakcije natrag do platitelja i primatelja;

12.	„prijenos novčanih sredstava između osoba” znači transakcija između fizičkih osoba koje kao potrošači djeluju u svrhe koje nisu trgovinske, poslovne ili stručne.

POGLAVLJE II.

OBVEZE PRUŽATELJA PLATNIH USLUGA

ODJELJAK 1.

Obveze platiteljeva pružatelja platnih usluga

Članak 4.

Informacije koje su priložene prijenosu novčanih sredstava

1.   Platiteljev pružatelj platnih usluga osigurava da prijenosima novčanih sredstava budu priložene sljedeće informacije o platitelju:

(a)	ime platitelja;

(b)	primateljev broj računa za plaćanje; i

(c)	adresu platitelja, broj službenog osobnog dokumenta, identifikacijski broj klijenta ili datum i mjesto rođenja.

2.   Platiteljev pružatelj platnih usluga osigurava da prijenosima novčanih sredstava budu priložene sljedeće informacije o primatelju:

(a)	ime primatelja; i

(b)	primateljev broj računa za plaćanje;.

3.   Odstupajući od stavka 1. točke (b) i stavka 2. točke (b), u slučaju da se prijenos ne izvršava s računa za plaćanje ni na njega, platiteljev pružatelj platnih usluga osigurava da prijenosu novčanih sredstava bude priložen jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije, umjesto broja (brojeva) računa za plaćanje.

4.   Prije prenošenja novčanih sredstava platiteljev pružatelj platnih usluga treba provjeriti točnost informacija iz stavka 1. na temelju dokumenata, podataka ili informacija pribavljenih iz pouzdanog i neovisnog izvora.

5.   Smatra se da je provjera iz stavka 4. obavljena kada:

(a)	identitet platitelja provjeren je u skladu s člankom 13. Direktive (EU) 2015/849 i informacije dobivene na temelju te provjere pohranjene su u skladu s člankom 40. te Direktive; ili

(b)	članak 14. stavak 5. Direktive (EU) 2015/849 primjenjuje se na platitelja.

6.   Ne dovodeći u pitanje odstupanja predviđena u člancima 5. i 6., platiteljev pružatelj platnih usluga ne izvršava nikakav prijenos novčanih sredstava prije nego što osigura potpunu usklađenost s ovim člankom.

Članak 5.

Prijenosi novčanih sredstava unutar Unije

1.   Odstupajući od članka 4. stavaka 1. i 2., ako svi pružatelji platnih usluga koji su uključeni u lanac plaćanja imaju poslovni nastan u Uniji, prijenosima novčanih sredstava prilažu se barem broj platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje članak 4. stavak 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije, ne dovodeći u pitanje, prema potrebi, zahtjeve u vezi s informacijama utvrđene u Uredbi (EU) br. 260/2012.

2.   Neovisno o stavku 1. platiteljev pružatelj platnih usluga dužan je u roku od tri radna dana od zaprimanja zahtjeva za informacijama od primateljeva pružatelja platnih usluga ili posredničkog pružatelja platnih usluga, staviti na raspolaganje sljedeće:

(a)	za prijenose novčanih sredstava u iznosu većem od 1 000 EUR, bilo da se ti prijenosi provode u jednoj transakciji ili u više transakcija koje se čine povezanima, informacije o platitelju ili primatelju u skladu s člankom 4.;

(b)

za prijenose novčanih sredstava u iznosu koji ne premašuje 1 000 EUR i za koje se ne čini da su povezani s drugim prijenosima novčanih sredstava koji, zajedno s dotičnim prijenosom, premašuju 1 000 EUR, barem: i. imena platitelja i primatelja; i ii. brojeve platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje članak 4. stavak 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije.

3.   Odstupajući od članka 4. stavka 4., u slučaju prijenosa novčanih sredstava iz ovog članka stavka 2. točke (b) platiteljev pružatelj platnih usluga ne treba provjeriti informacije o platitelju osim ako platiteljev pružatelj platnih usluga:

(a)	primi novčana sredstva koja treba prenijeti u gotovini ili u anonimnom elektroničkom novcu; ili

(b)	ima opravdane osnove za sumnju u pranje novca ili financiranje terorizma.

Članak 6.

Prijenosi novčanih sredstava izvan Unije

1.   U slučaju prijenosa putem skupne datoteke pojedinačnog platitelja, pri čemu primateljevi pružatelji platnih usluga imaju poslovni nastan izvan Unije, članak 4. stavak 1. ne primjenjuje se na pojedinačne prijenose skupljene u datoteci, pod uvjetom da skupna datoteka sadrži informacije navedene u članku 4. stavcima 1., 2. i 3. te da su informacije provjerene u skladu s člankom 4. stavcima 4. i 5. i da pojedinačni prijenosi sadrže broj platiteljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje članak 4. stavak 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije.

2.   Odstupajući od članka 4. stavka 1. i, ako je primjenjivo, ne dovodeći u pitanje informacije potrebne u skladu s Uredbom (EU) br. 260/2012 u slučaju kada primateljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, prijenosima novčanih sredstava u iznosu koji ne premašuju 1 000 EUR i koji se ne čine povezanima s drugim prijenosima novčanih sredstava koji zajedno s predmetnim prijenosom premašuju 1 000 EUR, prilažu se barem:

(a)	imena platitelja i primatelja; i

(b)	brojevi platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje članak 4. stavak 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije.

Odstupajući od članka 4. stavka 4., platiteljev pružatelj platnih usluga ne treba provjeriti informacije o platitelju iz ovog stavka osim ako platiteljev pružatelj platnih usluga:

(a)	primi novčana sredstva koja treba prenijeti u gotovini ili u anonimnom elektroničkom novcu; ili

(b)	ima opravdane osnove za sumnju u pranje novca ili financiranje terorizma.

ODJELJAK 2.

Obveze primateljeva pružatelja platnih usluga

Članak 7.

Otkrivanje informacija o platitelju ili primatelju koje nedostaju

1.   Primateljev pružatelj platnih usluga mora uvesti djelotvorne postupke za otkrivanje jesu li u razmjeni poruka ili u sustavu plaćanja i namire koji se upotrebljava za provođenje prijenosa novčanih sredstava polja koja se odnose na informacije o platitelju i primatelju popunjena slovima ili znakovima koji su dopušteni u skladu s konvencijama tog sustava.

2.   Primateljev pružatelj platnih usluga uvodi djelotvorne postupke, uključujući, gdje je primjereno, ex-post praćenje ili praćenje u stvarnom vremenu, za otkrivanje nedostaju li sljedeće informacije o platitelju i primatelju:

(a)	za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan u Uniji, informacije iz članka 5.;

(b)	za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije iz članka 4. stavaka 1. i 2.;

(c)	za prijenose putem skupnih datoteka pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije iz članka 4. stavaka 1. i 2. u odnosu na prijenos putem te skupne datoteke.

3.   U slučaju prijenosa novčanih sredstava u iznosu većem od 1 000 EUR, bilo da se ti prijenosi provode u jednoj transakciji ili u više transakcija koje se čine povezanima, prije knjiženja primateljeva računa za plaćanje ili prije nego što novčana sredstva budu dostupna primatelju, primateljev pružatelj platnih usluga provjerava točnost informacija o primatelju iz stavka 2. ovog članka na temelju dokumenata, podataka ili informacija dobivenih iz pouzdanog i neovisnog izvora, ne dovodeći u pitanje zahtjeve utvrđene u člancima 69. i 70. Direktive 2007/64/EZ.

4.   U slučaju prijenosa novčanih sredstava u iznosu koji ne premašuje 1 000 EUR i koji se ne čine povezanima s drugim prijenosima novčanih sredstava koji zajedno s predmetnim prijenosom premašuju 1 000 EUR primateljev pružatelj platnih usluga ne treba provjeriti informacije o primatelju, osim ako primateljev pružatelj platnih usluga:

(a)	izvrši isplatu novčanih sredstava u gotovini ili u anonimnom elektroničkom novcu; ili

(b)	ima opravdane osnove za sumnju u pranje novca ili financiranje terorizma.

5.   Smatra se da je provjera iz stavaka 3. i 4. obavljena kada:

(a)	identitet primatelja provjeren je u skladu s člankom 13. Direktive (EU) 2015/849 i informacije dobivene na temelju te provjere pohranjene su u skladu s člankom 40. te Direktive; ili

(b)	članak 14. stavak 5. Direktive (EU) 2015/849 primjenjuje se na primatelja.

Članak 8.

Prijenosi novčanih sredstava pri kojima informacije o platitelju ili primatelju nedostaju ili su nepotpune

1.   Primateljev pružatelj platnih usluga provodi djelotvorne postupke koji se temelje na riziku, uključujući postupke koji se temelje na procjeni rizika iz članka 13. Direktive (EU) 2015/849, za utvrđivanje treba li izvršiti, odbiti ili suspendirati prijenos novčanih sredstava kojem nedostaju potrebne i potpune informacije o platitelju i primatelju te za poduzimanje odgovarajućih daljnjih mjera.

Ako primateljev pružatelj platnih usluga prilikom zaprimanja prijenosa novčanih sredstava otkrije da informacije iz članka 4. stavaka 1. ili 2., članka 5. stavka 1. ili članka 6. nedostaju ili su nepotpune ili nisu popunjene slovima ili znakovima dopuštenima u skladu s konvencijama sustava razmjene poruka ili sustava plaćanja i namire kako je navedeno u članku 7. stavku 1., primateljev pružatelj platnih usluga na temelju procjene rizika odbija prijenos ili traži potrebne informacije o platitelju i primatelju, prije ili poslije nego što knjiži primateljev računa za plaćanje ili učini sredstva dostupnima primatelju.

2.   U slučaju kada pružatelj platnih usluga opetovano ne pruži potrebne informacije o platitelju ili primatelju, primateljev pružatelj platnih usluga poduzima korake koji za početak mogu uključivati slanje upozorenja i postavljanje rokova, prije odbijanja budućih prijenosa novčanih sredstava od tog pružatelja platnih usluga ili prije ograničavanja ili prekidanja svojeg poslovnog odnosa s tim pružateljem platnih usluga.

Primateljev pružatelj platnih usluga o tom nepružanju i o poduzetim koracima obavješćuje tijela nadležna za nadziranje usklađenosti s odredbama u pogledu borbe protiv pranja novca ili financiranja terorizma.

Članak 9.

Procjena i izvješćivanje

Primateljev pružatelj platnih usluga informacije o platitelju ili primatelju koje nedostaju ili su nepotpune uzima u obzir kao čimbenik u prosuđivanju jesu li prijenos novčanih sredstava ili bilo koja s njim povezana transakcija sumnjivi i treba li ih prijaviti financijsko-obavještajnoj jedinici(FOJ) u skladu s Direktivom (EU) 2015/849.

ODJELJAK 3.

Obveze posredničkih pružatelja platnih usluga

Članak 10.

Čuvanje informacija o platitelju i primatelju uz prijenos sredstava

Posrednički pružatelji platnih usluga osiguravaju da se sve primljene informacije o platitelju i primatelju priložene prijenosu novčanih sredstava čuvaju uz prijenos sredstava.

Članak 11.

Otkrivanje informacija o platitelju ili primatelju koje nedostaju

1.   Posrednički pružatelj platnih usluga uvodi djelotvorne postupke kako bi otkrio jesu li u sustavu razmjene poruka ili u sustavu plaćanja i namire koji se upotrebljava za provođenje prijenosa novčanih sredstava polja koja se odnose na informacije o platitelju i primatelju popunjena slovima ili znakovima dopuštenima u skladu s konvencijama tog sustava.

2.   Posrednički pružatelj platnih usluga uvodi djelotvorne postupke, uključujući, prema potrebi, ex-post praćenje ili praćenje u stvarnom vremenu, za otkrivanje nedostaju li sljedeće informacije o platitelju ili primatelju:

(a)	za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljevi i primateljevi pružatelji platnih usluga imaju poslovni nastan u Uniji, informacije iz članka 5.;

(b)	za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljev ili primateljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije iz članka 4. stavaka 1. i 2.;

(c)	za prijenose putem skupnih datoteka pri kojima platiteljev ili primateljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije kao što je navedeno u članku 4. stavcima 1. i 2. u odnosu na prijenos putem te skupne datoteke.

Članak 12.

Prijenosi novčanih sredstava pri kojima nedostaju informacije o platitelju ili primatelju

1.   Posrednički pružatelj platnih usluga uspostavlja djelotvorne postupke koji se temelje na procjeni rizika za utvrđivanje treba li izvršiti, odbiti ili suspendirati prijenos novčanih sredstava kojem nedostaju potrebne informacije o platitelju i primatelju te za poduzimanje odgovarajućih daljnjih mjera.

Ako posrednički pružatelj platnih usluga prilikom zaprimanja prijenosa novčanih sredstava otkrije da informacije iz članka 4. stavaka 1. ili 2., članka 5. stavka 1. ili članka 6. nedostaju ili nisu popunjene slovima ili znakovima dopuštenima u skladu s konvencijama sustava razmjene poruka ili sustava plaćanja i namire kako je navedeno u članku 7. stavku 1., on na temelju procjene rizika odbija prijenos ili traži potrebne informacije o platitelju i primatelju, prije ili poslije prenošenja prijenosa novčanih sredstava.

2.   U slučaju kada pružatelj platnih usluga opetovano ne pruži zahtijevane informacije o platitelju ili primatelju, posrednički pružatelj platnih usluga poduzima korake, koji za početak mogu uključivati slanje upozorenja i postavljanje rokova, prije odbijanja budućih prijenosa novčanih sredstava od tog pružatelja platnih usluga ili prije ograničavanja ili prekidanja svojeg poslovnog odnosa s tim pružateljem platnih usluga.

Posrednički pružatelj platnih usluga o tom nepružanju i o poduzetim koracima obavješćuje tijela nadležna za nadziranje usklađenosti s odredbama u pogledu borbe protiv pranja novca ili financiranja terorizma.

Članak 13.

Procjena i izvješćivanje

Posrednički pružatelj platnih usluga informacije o platitelju ili primatelju koje nedostaju ili su nepotpune uzima u obzir kao čimbenik u prosuđivanju jesu li prijenos novčanih sredstava ili bilo koja s njim povezana transakcija sumnjivi i treba li ih prijaviti FOJ-u u skladu s Direktivom (EU) 2015/849.

POGLAVLJE III.

INFORMIRANJE, ZAŠTITA PODATAKA I ČUVANJE EVIDENCIJE

Članak 14.

Pružanje informacija

Pružatelji platnih usluga u cijelosti i bez odgode, između ostalog putem središnje kontaktne točke u skladu s člankom 45. stavkom 9. Direktive (EU) 2015/849, ako je takva kontaktna točka utvrđena, te u skladu s postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice u kojoj imaju poslovni nastan, odgovaraju na upite isključivo tijela nadležnih za sprečavanje i suzbijanje pranja novca ili financiranja terorizma u toj državi članici u pogledu informacija koje se zahtijevaju na temelju ove Uredbe.

Članak 15.

Zaštita podataka

1.   Obrada osobnih podataka iz ove Uredbe podliježe Direktivi 95/46/EZ kako je prenesena u nacionalno pravo. Osobni podaci koje na temelju ove Uredbe obrađuje Komisija ili europska nadzorna tijela podliježu Uredbi (EZ) br. 45/2001.

2.   Osobne podatke pružatelji platnih usluga na temelju ove Uredbe obrađuju isključivo za potrebe sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma te se oni ne smiju dodatno obrađivati na način koji nije u skladu s tim potrebama. Zabranjuje se obrada osobnih podataka na temelju ove Uredbe u komercijalne svrhe.

3.   Pružatelji platnih usluga novim klijentima pružaju informacije koje se zahtijevaju na temelju članka 10. Direktive 95/46/EZ prije zasnivanja poslovnog odnosa ili prije provođenja povremene transakcije. Te informacije osobito uključuju opću obavijest u pogledu pravnih obveza pružatelja platnih usluga na temelju ove Uredbe pri obradi osobnih podataka za potrebe sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma.

4.   Pružatelji platnih usluga dužni su osigurati da se poštuje povjerljivost podataka koji se obrađuju.

Članak 16.

Čuvanje evidencije

1.   Informacije o platitelju i primatelju ne čuvaju se dulje negoli je nužno potrebno. Platiteljevi i primateljevi pružatelji platnih usluga čuvaju evidenciju o informacijama iz članaka od 4. do 7. tijekom razdoblja od pet godina.

2.   Nakon isteka razdoblja čuvanja iz stavka 1. pružatelji platnih usluga osiguravaju brisanje osobnih podataka, osim ako je drugačije predviđeno nacionalnim pravom kojim se određuje pod kojim okolnostima pružatelji platnih usluga mogu ili moraju dalje čuvati podatke. Države članice mogu dozvoliti ili zahtijevati daljnje čuvanje samo nakon što provedu detaljnu procjenu nužnosti i proporcionalnosti takvog daljnjeg čuvanja te ako to smatraju opravdanim jer je potrebno za sprečavanje, otkrivanje ili istragu slučajeva pranja novca ili financiranja terorizma. To daljnje razdoblje čuvanja ne smije biti dulje od pet godina.

3.   Ako je na dan 25. lipnja 2015. u državi članici u tijeku pravni postupak u vezi sa sprečavanjem, otkrivanjem, istragom ili progonom mogućeg pranja novca ili financiranja terorizma te ako pružatelj platnih usluga posjeduje informacije ili dokumente u vezi s tim postupkom koji je u tijeku, pružatelj platnih usluga može čuvati te informacije ili dokumente u skladu s nacionalnim pravom u razdoblju od pet godina od 25. lipnja 2015. Države članice mogu, ne dovodeći u pitanje nacionalno kazneno pravo o dokazima primjenjivima na tekuće kaznene istrage i sudske postupke, dopustiti ili zahtijevati čuvanje takvih informacija ili dokumenata u dodatnom razdoblju od pet godina ako je utvrđena nužnost i proporcionalnost takvog daljnjeg čuvanja u svrhu sprečavanja, otkrivanja, istrage ili progona pranja novca ili financiranja terorizma na koje se sumnja.

POGLAVLJE IV.

SANKCIJE I PRAĆENJE

Članak 17.

Administrativne sankcije i mjere

1.   Ne dovodeći u pitanje propisivanje i nametanje kaznenih sankcija, države članice utvrđuju pravila o administrativnim sankcijama i mjerama koje se primjenjuju na kršenje odredbi ove Uredbe i poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se osigurala njihova provedba. Predviđene sankcije i mjere moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće te usklađene s onima utvrđenima u skladu s poglavljem VI. odjeljkom 4. Direktive (EU) 2015/849.

Države članice mogu odlučiti da neće utvrditi pravila o administrativnim sankcijama ili mjerama za kršenje odredbi ove Uredbe koja u njihovom pravu podliježu kaznenim sankcijama. U tom slučaju države članice Komisiji priopćuju relevantne odredbe kaznenog prava.

2.   Kada se obveze primjenjuju na pružatelje platnih usluga, države članice u slučaju kršenja odredaba ove Uredbe osiguravaju da se sankcije ili mjere mogu, podložno uvjetima utvrđenima u nacionalnom pravu, primijeniti na članove upravljačkog tijela i na druge fizičke osobe koje su prema nacionalnom pravu odgovorne za kršenje.

3.   Do 26. lipnja 2017. države članice priopćuju pravila iz stavka 1. Komisiji i Zajedničkom odboru europskih nadzornih tijela. One bez odgađanja obavješćuju Komisiju i Zajednički odbor europskih nadzornih tijela o daljnjim izmjenama tih pravila.

4.   U skladu s člankom 58. stavkom 4. Direktive (EU) 2015/849, nadležna tijela imaju sve nadzorne i istražne ovlasti potrebne za obavljanje svojih funkcija. Pri izvršavanju svojih ovlasti nametanja administrativnih sankcija i mjera nadležna tijela blisko surađuju kako bi osigurala da te administrativne sankcije ili mjere proizvode željene rezultate i usklađuju svoje djelovanje kada se radi o prekograničnim slučajevima.

5.   Države članice osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima za kršenja iz članka 18. koja u njihovu korist počini bilo koja osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe i čija se vodeća pozicija u pravnoj osobi temelji na bilo čemu od sljedećega:

(a)	ovlaštenju za zastupanje pravne osobe;

(b)	ovlaštenju za donošenje odluka u ime pravne osobe; ili

(c)	ovlaštenju za obavljanje kontrole u pravnoj osobi.

6.   Države članice također osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima ako je nedostatak nadzora ili kontrole od strane osobe iz stavka 5. ovog članka omogućio da osoba koja je podređena toj pravnoj osobi počini kršenje iz članka 18. u korist te pravne osobe.

7.   Nadležna tijela izvršavaju svoje ovlasti nametanja administrativnih sankcija i mjera u skladu s ovom Uredbom na bilo koji od sljedećih načina:

(a)

izravno;

(b)	u suradnji s drugim tijelima;

(c)	u okviru svoje odgovornosti delegiranjem na ta druga tijela;

(d)	podnošenjem zahtjeva nadležnim pravosudnim tijelima.

Pri izvršavanju svojih ovlasti u pogledu nametanja administrativnih sankcija i mjera nadležna tijela blisko surađuju kako bi osigurala da te administrativne sankcije ili mjere daju željene rezultate te koordiniraju svoje djelovanje kada se bave prekograničnim slučajevima.

Članak 18.

Posebne odredbe

Države članice osiguravaju da njihove administrativne sankcije i mjere uključuju barem one utvrđene člankom 59. stavcima 2. i 3. Direktive (EU) 2015/849 u slučaju sljedećih kršenja ove Uredbe:

(a)	opetovano,sustavno neuključivanje potrebnih informacija o platitelju ili primatelju od strane pružatelja platnih usluga, čime se krše članci 4., 5. ili 6.;

(b)	opetovan, sustavan ili ozbiljan neuspjeh pružatelja platnih usluga da čuva evidenciju, čime se krši članak 16.;

(c)	neuspjeh pružatelja platnih usluga da provede djelotvorne postupke utemeljene na riziku, čime se krše članci 8. ili 12.;

(d)	ozbiljan neuspjeh posredničkog pružatelja platnih usluga da poštuje članak 11. ili 12.

Članak 19.

Objavljivanje sankcija i mjera

Nadležna tijela u skladu s odredbama članka 60. stavaka 1., 2. i 3. Direktive (EU) 2015/849 objavljuju administrativne sankcije i mjere nametnute u slučajevima iz članaka 17. i 18. ove Uredbe bez neopravdanog odlaganja, uključujući informacije o vrsti i naravi kršenja te identitetu osoba odgovornih za njega, ako je to potrebno i razmjerno nakon pojedinačne evaluacije.

Članak 20.

Primjena sankcija i mjera od strane nadležnih tijela

1.   Prilikom utvrđivanja vrste administrativnih sankcija ili mjera i razine administrativnih novčanih kazni nadležna tijela uzimaju u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući one navedene u članku 60. stavku 4. Direktive (EU) 2015/849.

2.   U pogledu administrativnih sankcija i mjera nametnutih u skladu s ovom Uredbom, primjenjuje se članak 62. Direktive (EU) 2015/849.

Članak 21.

Izvješćivanje o kršenjima

1.   Države članice uspostavljaju djelotvorne mehanizme kako bi poticale prijave kršenja ove Uredbe nadležnim tijelima.

Ti Mehanizmi uključuju barem one navedene u članku 61. stavku 2. Direktive (EU) 2015/849.

2.   Pružatelji platnih usluga u suradnji s nadležnim tijelima uspostavljaju za svoje zaposlenike ili osobe u sličnom položaju primjerene interne postupke za interno prijavljivanje kršenja sigurnim, neovisnim, posebnim i anonimnim kanalom, razmjerno prirodi i veličini dotičnog pružatelja platnih usluga.

Članak 22.

Praćenje

1.   Države članice od nadležnih tijela zahtijevaju da djelotvorno prate i poduzimaju mjere potrebne za osiguravanje usklađenosti s ovom Uredbom te djelotvornim mehanizmima potiču prijavljivanje kršenja odredaba ove Uredbe nadležnim tijelima.

2.   Nakon što države članice priopće pravila iz stavka 1. ovog članka Komisiji i Zajedničkom odboru europskih nadzornih tijela u skladu s člankom 17. stavkom 3., Komisija podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni poglavlja IV., posebno uzimajući u obzir prekogranične slučajeve.

POGLAVLJE V.

PROVEDBENE OVLASTI

Članak 23.

Postupak odbora

1.   Komisiji pomaže Odbor za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma („Odbor”). Navedeni odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.

2.   Kod upućivanja na ovaj stavak primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011.

POGLAVLJE VI.

ODSTUPANJA

Članak 24.

Sporazumi sa zemljama i područjima koji ne čine dio područja Unije

1.   Komisija može ovlastiti bilo koju državu članicu da sklopi sporazum s trećom zemljom ili s područjem izvan teritorijalnog područja primjene UEU-a i UFEU-a, kako je ono određeno u članku 355. UFEU-a („dotična zemlja ili područje”), koji sadrži odstupanja od ove Uredbe, ne bi li se omogućilo da se prijenose novčanih sredstava između te zemlje ili područja i predmetne države članice tretira kao prijenose novčanih sredstava unutar te države članice.

Takvi se sporazumi mogu odobriti samo ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

(a)	predmetna zemlja ili područje dijeli monetarnu uniju s predmetnom državom članicom, čini dio valutnog područja te države članice ili je potpisala monetarnu konvenciju s Unijom koju predstavlja država članica;

(b)	pružatelji platnih usluga u predmetnoj zemlji ili području izravno ili neizravno sudjeluju u platnim sustavima i sustavima namire u toj državi članici; i

(c)	predmetna zemlja ili područje zahtijeva da pružatelji platnih usluga koji potpadaju pod njezinu nadležnost primjenjuju ista pravila kao što su ona utvrđena ovom Uredbom.

2.   Država članica koja želi sklopiti sporazum iz stavka 1. Komisiji podnosi zahtjev kojem prilaže sve informacije potrebne za procjenu zahtjeva.

3.   Nakon što Komisija zaprimi takav zahtjev prijenosi novčanih sredstava između te države članice i predmetne zemlje ili područja privremeno se tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar te države članice, dok se ne donese odluka u skladu s ovim člankom.

4.   Ako unutar roka od dva mjeseca od zaprimanja zahtjeva Komisija smatra da nema sve informacije potrebne za procjenu zahtjeva, kontaktira dotičnu državu članicu i navodi dodatne zahtijevane informacije.

5.   U roku od mjesec dana od primitka svih informacija koje smatra potrebnima za procjenu zahtjeva, Komisija o tome obavješćuje državu članicu koja je podnijela zahtjev i prosljeđuje kopije zahtjeva drugim državama članicama.

6.   U roku od tri mjeseca nakon obavijesti iz stavka 5.ovog članka Komisija u skladu s člankom 23. stavkom 2. odlučuje hoće li ovlastiti dotičnu državu članicu za sklapanje sporazuma koji je predmet zahtjeva.

Komisija u svakom slučaju donosi odluku iz prvog podstavka u roku od 18 mjeseci od primitka zahtjeva.

7.   Najkasnije do 26. ožujka 2017. države članice koje su ovlaštene za sklapanje sporazuma s dotičnom zemljom ili područjem na temelju Provedbene odluke Komisije 2012/43/EU (20), Odluke Komisije 2010/259/EU (21), Odluke Komisije 2009/853/EZ (22) ili Odluke Komisije 2008/982/EZ (23) dostavljaju Komisiji ažurirane informacije potrebne za procjenu prema stavku 1. drugom podstavku točki (c).

Unutar tri mjeseca od primitka takvih informacija Komisija pregledava dostavljene informacije kako bi osigurala da dotična zemlja ili područje traži od pružatelja platnih usluga u njihovoj nadležnosti da primjenjuje ista pravila kao ona uspostavljena ovom Uredbom. Ako nakon takvog pregleda Komisija smatra da uvjet utvrđen u stavku 1. drugom podstavku točki (c) više nije ispunjen, stavlja izvan snage relevantnu odluku Komisije ili provedbenu odluku Komisije.

Članak 25.

Smjernice

Do 26. lipnja 2017. europska nadzorna tijela izdaju smjernice namijenjene nadležnim tijelima i pružateljima platnih usluga u skladu s člankom 16. Uredbe (EU) br. 1093/2010, Uredbom (EU) br. 1094/2010 te Uredbom (EU) br. 1095/2010 o mjerama koje treba poduzeti u skladu s ovom Uredbom, posebno u pogledu provedbe članaka 7., 8., 11. i 12.

POGLAVLJE VII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 26.

Stavljanje izvan snage Uredbe (EZ) br. 1781/2006

Uredba (EZ) br. 1781/2006 stavlja se izvan snage.

Upućivanja na uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu.

Članak 27.

Stupanje na snagu

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se od 26. lipnja 2017.

---

(1)  SL C 166, 12.6.2013., str. 2.

(2)  SL C 271, 19.9.2013., str. 31.

(3)  Stajalište Europskog parlamenta od 11. ožujka 2014. (još nije objavljeno u Službenom listu) i Stajalište Vijeća u prvom čitanju od 20. travnja 2015. (još nije objavljeno u Službenom listu). Stajalište Europskog parlamenta od 20. svibnja 2015. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(4)  Uredba Vijeća (EZ) br. 2580/2001 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL L 344, 28.12.2001., str. 70.).

(5)  Uredba Vijeća (EZ) br. 881/2002 od 27. svibnja 2002. o uvođenju određenih posebnih mjera ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata povezanih s mrežom Al-Qaidom (SL L 139, 29.5.2002., str. 9.).

(6)  Uredba Vijeća (EU) br. 356/2010 od 26. travnja 2010. o uvođenju određenih posebnih mjera ograničavanja usmjerenih protiv određenih fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela, s obzirom na stanje u Somaliji (SL L 105, 27.4.2010., str. 1.).

(7)  Direktiva (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća i o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (vidjeti stranicu 73 ovog Službenog lista).

(8)  Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281, 23.11.1995., str. 31.).

(9)  Direktiva 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ (SL L 319, 5.12.2007., str. 1.).

(10)  Uredba (EZ) br. 924/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o prekograničnim plaćanjima u Zajednici i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2560/2001 (SL L 266, 9.10.2009., str. 11.).

(11)  Uredba (EU) br. 260/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. ožujka 2012. o utvrđivanju tehničkih i poslovnih zahtjeva za kreditne transfere i izravna terećenja u eurima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 924/2009 (SL L 94, 30.3.2012., str. 22.).

(12)  Uredba (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL L 331, 15.12.2010., str. 12.).

(13)  Uredba (EU) br. 1094/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju Europskog nadzornog tijela (Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje), o izmjeni Odluke br. 716/2009/EZ i o stavljanju izvan snage Odluke Komisije 2009/79/EZ (SL L 331, 15.12.2010., str. 48.).

(14)  Uredba (EU) br. 1095/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire i tržišta kapitala), izmjeni Odluke br. 716/2009/EZ i stavljanju izvan snage Odluke Komisije 2009/77/EZ (SL L 331, 15.12.2010., str. 84.).

(15)  Uredba (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL L 55, 28.2.2011., str. 13.).

(16)  Uredba (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. studenoga 2006. o podacima o uplatitelju koji su priloženi uz prijenose financijskih sredstava (SL L 345, 8.12.2006., str. 1.).

(17)  Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, 12.1.2001., str. 1.).

(18)  SL C 32, 4.2.2014., str. 9.

(19)  Direktiva 2009/110/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o osnivanju, obavljanju djelatnosti i bonitetnom nadzoru poslovanja institucija za elektronički novac te o izmjeni direktiva 2005/60/EZ i 2006/48/EZ i stavljanju izvan snage Direktive 2000/46/EZ (SL L 267, 10.10.2009., str. 7.).

(20)  Provedbena odluka Komisije 2012/43/EU od 25. siječnja 2012. kojom se odobrava Kraljevini Danskoj da sklopi sporazume s Grenlandom i Farskim otocima prema kojima se prijenosi novčanih sredstava između Danske i svakog od tih područja tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar Danske, na temelju Uredbe (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 24, 27.1.2012., str. 12.).

(21)  Odluka Komisije 2010/259/EU od 4. svibnja 2010. kojom se odobrava Francuskoj Republici da sklopi sporazum s Kneževinom Monakom prema kojemu se prijenosi novčanih sredstava između Francuske Republike i Kneževine Monako tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar Francuske Republike, na temelju Uredbe (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 112, 5.5.2010., str. 23.).

(22)  Odluka Komisije 2009/853/EZ od 26. studenog 2009. kojom se odobrava Francuskoj da sklopi sporazum sa Svetim Petrom i Mikelonom, Mayotteom, Novom Kaledonijom, Francuskom Polinezijom odnosno Wallisom i Futunom prema kojemu se prijenosi novčanih sredstava između Francuske i svakog od tih područja tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar Francuske, na temelju Uredbe (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 312, 27.11.2009., str. 71.).

(23)  Odluka Komisije 2008/982/EZ od 8. prosinca 2008. kojom se odobrava Ujedinjenoj Kraljevini da sklopi sporazum s otocima Bailiwick of Jersey, Bailiwick of Guernsey i Otokom Man prema kojemu se prijenosi novčanih sredstava između Ujedinjene Kraljevine i svakog od tih područja tretiraju kao prijenosi novčanih sredstava unutar Ujedinjene Kraljevine, na temelju Uredbe (EZ) br. 1781/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 352, 31.12.2008., str. 34.).

---

---

5.6.2015

HR

Službeni list Europske unije

L 141/19

---

UREDBA (EU) 2015/848 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 20. svibnja 2015.

o postupku u slučaju nesolventnosti

(preinaka)

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 81.,

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (1),

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (2),

budući da:

(1)

Komisija je 12. prosinca 2012. usvojila izvješće o primjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 (3). U izvješću je zaključeno da Uredba općenito dobro funkcionira, no da bi bilo poželjno poboljšati primjenu određenih njezinih odredbi kako bi se unaprijedilo učinkovito upravljanje prekograničnim postupcima. Budući da je ta Uredba već nekoliko puta mijenjana te da je treba dodatno izmijeniti, tu bi Uredbu zbog jasnoće trebalo preinačiti.

(2)	Unija je postavila za cilj uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde.

(3)	Radi pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, prekogranični bi se postupci u slučaju nesolventnosti trebali odvijati učinkovito i djelotvorno. Ovu Uredbu treba donijeti radi postizanja tog cilja koji spada u pravosudnu suradnju u građanskim stvarima u smislu članka 81. Ugovora.

(4)

Aktivnosti poduzetnika imaju sve više prekogranične učinke, pa su stoga sve više uređene pravom Unije. Nesolventnost takvih poduzetnika također utječe na pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta te postoji potreba za aktom Unije koji bi zahtijevao koordinaciju mjera koje se poduzimaju u vezi s imovinom nesolventnog dužnika.

(5)	Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno je izbjegavati poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudske postupke iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem dužnika na štetu vjerovnika („forum shopping”).

(6)

Ova bi Uredba trebala sadržavati odredbe o nadležnosti za pokretanje postupaka u slučaju nesolventnosti i parnica koje izravno proizlaze iz postupaka u slučaju nesolventnosti i koje su s njima tijesno povezane. Ova bi Uredba također trebala sadržavati odredbe u vezi s priznavanjem i izvršenjem presuda u takvim postupcima i odredbama u vezi s pravom mjerodavnim za postupke u slučaju nesolventnosti. Osim toga, ovom bi Uredbom trebalo utvrditi pravila o usklađivanju postupaka u slučaju nesolventnosti koji su povezani s istim dužnikom ili nekoliko članova iste skupine trgovačkih društava.

(7)

Stečaj, postupci u vezi s likvidacijom nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, sudske nagode, stečajne nagodbe i slični postupci te parnice povezane s takvim postupcima izuzeti su iz područja primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (4). Ti bi postupci trebali biti obuhvaćeni ovom Uredbom. Tumačenjem ove Uredbe trebale bi se u što je moguće većoj mjeri izbjegavati regulatorne rupe između dva instrumenta. Međutim, sama činjenica da nacionalni postupak nije naveden u Prilogu A ovoj Uredbi ne bi trebala podrazumijevati da je on obuhvaćen Uredbom (EU) br. 1215/2012.

(8)

S ciljem poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti postupaka u slučaju nesolventnosti koji imaju prekogranične učinke potrebno je i primjereno da odredbe o nadležnosti, priznavanju i mjerodavnom pravu u ovom području budu sadržane u mjeri Unije, koja je obvezujuća i izravno primjenjiva u državama članicama.

(9)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na postupke u slučaju nesolventnosti koji ispunjavaju u njoj određene uvjete, neovisno o tome je li dužnik fizička ili pravna osoba, trgovac ili pojedinac. Ti postupci u slučaju nesolventnosti iscrpno su navedeni u Prilogu A. U odnosu na nacionalne postupke sadržane u Prilogu A, ovu bi Uredbu trebali primjenjivati sudovi druge države članice bez daljnjeg ispitivanja jesu li ispunjeni zahtjevi utvrđeni u ovoj Uredbi. Nacionalni postupci u slučaju nesolventnosti koji nisu navedeni u Prilogu A ne bi trebali biti obuhvaćeni ovom Uredbom.

(10)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi proširiti i na postupke kojima se promiče spašavanje ekonomski održivih poduzeća koja se, međutim, nalaze u poteškoćama i kojima se pruža druga prilika poduzetnicima. Područje primjene trebalo bi osobito proširiti na postupke kojima se osigurava restrukturiranje dužnika u fazi u kojoj postoji samo vjerojatnost nesolventnosti i na postupke u kojima se ostavlja dužniku potpuna ili djelomična kontrola nad njegovom imovinom i poslovima. Trebalo bi ga proširiti i na postupke kojima se osigurava otpust duga ili prilagodba duga u odnosu na potrošače i samozaposlene osobe, primjerice smanjujući iznos koji dužnik treba platiti ili produljujući razdoblje za plaćanje koje je odobreno dužniku. Budući da ti postupci ne podrazumijevaju obvezno imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti, trebali bi biti obuhvaćeni ovom Uredbom ako se održavaju pod kontrolom ili nadzorom suda. U tom smislu pojam „kontrola” trebao bi uključiti situacije u kojima sud intervenira samo na poziv vjerovnika ili ostalih zainteresiranih strana.

(11)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati i na postupke kojima se odobrava privremeni zastoj ovršnih postupaka koje su pokrenuli pojedinačni vjerovnici ako bi takvi postupci mogli negativno utjecati na pregovore i otežati izglede za restrukturiranje dužnikova poduzeća. Takvi postupci ne bi smjeli biti štetni za vjerovnike i, ako se ne može postići dogovor o planu restrukturiranja, trebali bi prethoditi drugim postupcima koji su obuhvaćeni ovom Uredbom.

(12)	Ova Uredba trebala bi se primjenjivati na postupke čije je pokretanje javno kako bi se omogućilo vjerovnicima da saznaju za postupke i da prijave tražbine te na taj način osigurala skupna priroda postupka i dala mogućnost vjerovnicima da ospore nadležnost suda koji je pokrenuo postupak.

(13)

U skladu s tim, povjerljive postupke u slučaju nesolventnosti trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Iako ti postupci mogu igrati važnu ulogu u nekim državama članicama, njihova povjerljivost onemogućuje vjerovniku ili sudu koji se nalaze u drugoj državi članici da budu upoznati s činjenicom da su takvi postupci pokrenuti, što otežava priznavanje njihovih učinaka širom Unije.

(14)

Skupni postupak koji je obuhvaćen ovom Uredbom trebao bi uključivati sve ili značajan dio vjerovnika kojima dužnik duguje sve ili značajan dio svojih nepodmirenih dugova pod uvjetom da to nema učinka na tražbine onih vjerovnika koji nisu uključeni u takav postupak. Postupci koji uključuju samo financijske vjerovnike dužnika također bi trebali biti obuhvaćeni. Postupci koji ne uključuju sve vjerovnike dužnika trebali bi biti postupci čiji je cilj spašavanje dužnika. Postupci koji dovode do konačnog prestanka djelovanja dužnika ili likvidacije dužnikove imovine trebali bi uključivati sve vjerovnike dužnika. Osim toga, činjenica da neki postupci u slučaju nesolventnosti za fizičke osobe isključuju određene kategorije tražbina, poput zahtjeva za uzdržavanje, iz mogućnosti otpusta duga ne bi trebala značiti da takvi postupci nisu skupni.

(15)

Ova Uredba također bi se trebala primjenjivati na postupke koji su, prema pravu nekih država članica, pokrenuti te se provode određeno razdoblje na privremenoj osnovi prije nego li sud izda nalog kojim potvrđuje nastavak postupka na neprivremenoj osnovi. Iako ih se naziva „privremenima”, ti postupci trebali bi zadovoljavati sve druge zahtjeve ove Uredbe.

(16)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati na postupke koji se temelje na zakonima koji se odnose na nesolventnost. Međutim, postupke koji se temelje na općem pravu trgovačkih društava koje nije namijenjeno isključivo situacijama nesolventnosti ne bi trebalo smatrati postupcima koji se temelje na pravu koje se odnosi na nesolventnost. Slično tome, svrha prilagodbe duga ne bi trebala uključivati posebne postupke kojima se otpisuju dugovi fizičke osobe vrlo niskih prihoda i vrlo niske vrijednosti imovine, pod uvjetom da se tom vrstom postupaka nikad ne predviđa plaćanje vjerovnicima.

(17)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi se proširiti na postupke koji nastaju zato što se dužnik suočava s nefinancijskim teškoćama, pod uvjetom da te teškoće stvarno i ozbiljno prijete dužnikovoj postojećoj ili budućoj sposobnosti da plati svoje dugove koji dospijevaju. Vremenski okvir relevantan za utvrđivanje takve prijetnje može biti razdoblje od nekoliko mjeseci, ili čak dulje, kako bi se obuhvatilo slučajeve u kojima se dužnik suočava s nefinancijskim poteškoćama koje dovode u opasnost status njegova poduzeća kao poduzeća koje trajno posluje te, u srednjoročnom razdoblju, njegovu likvidnost. To može biti slučaj, primjerice, ako dužnik izgubi klijenta koji je od ključne važnosti za njega.

(18)	Ova Uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje pravila o povratu državnih potpora od nesolventnih društava kako ih tumači sudska praksa Suda Europske unije.

(19)

Postupci u slučaju nesolventnosti koji se tiču osiguravajućih društava, kreditnih institucija, investicijskih društava i drugih društava, institucija ili poduzetnika obuhvaćenih Direktivom 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (5) te subjekata za zajednička ulaganja trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe jer su ona sva predmetom posebnih propisa i jer nacionalna nadzorna tijela imaju široke ovlasti za postupanje.

(20)

Postupci u slučaju nesolventnosti ne uključuju nužno postupanje tijela sudbene vlasti. Stoga bi pojmu „sud” u ovoj Uredbi trebalo, u određenim odredbama, dati široko značenje i trebao bi uključivati i osobu ili tijelo koji su nacionalnim pravom ovlašteni pokretati postupke u slučaju nesolventnosti. S ciljem primjene ove Uredbe, postupci (uključujući pravne radnje i formalnosti) trebali bi biti usklađeni ne samo s odredbama ove Uredbe, nego i službeno priznati i pravno važeći u državi članici u kojoj je postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut.

(21)

Upravitelji u slučaju nesolventnosti definirani su u ovoj Uredbi te su navedeni u Prilogu B. Upravitelji u slučaju nesolventnosti imenovani bez uključivanja sudskog tijela trebali bi prema nacionalnom pravu biti na odgovarajući način uređeni zakonom i ovlašteni za djelovanje u postupku u slučaju nesolventnosti. Nacionalnim regulatornim okvirom trebali bi se pružiti odgovarajući mehanizmi za djelovanje u vezi s mogućim sukobima interesa.

(22)

Ova Uredba polazi od činjenice da zbog velikih razlika u materijalnom pravu nije moguće uvesti postupak u slučaju nesolventnosti s univerzalnim područjem primjene u cijeloj Uniji. Primjena, bez izuzetaka, prava države u kojoj se pokreće takav postupak zbog toga bi često izazivala poteškoće. Na primjer, to važi za vrlo različite nacionalne zakone o osiguranju tražbina u državama članicama. Nadalje, prava prvenstva koja uživaju neki vjerovnici u postupku u slučaju nesolventnosti u nekim su slučajevima potpuno različita. Pri sljedećem preispitivanju ove Uredbe bit će potrebno utvrditi daljnje mjere kako bi se poboljšala prava prvenstva za zaposlenike na europskoj razini. Ova bi Uredba trebala uzeti u obzir tu različitost nacionalnih zakona na dva različita načina. S jedne strane trebalo bi osigurati posebna pravila o mjerodavnom pravu u slučaju posebno značajnih prava i pravnih odnosa (npr. stvarnih prava i ugovora o radu). S druge strane, uz glavni postupak u slučaju nesolventnosti s univerzalnim područjem primjene trebalo bi dozvoliti i nacionalni postupak koji obuhvaća samo imovinu koja se nalazi u državi gdje se pokreće postupak.

(23)

Ova Uredba omogućuje da se glavni postupak u slučaju nesolventnosti pokrene u državi članici gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Ti postupci imaju općenito područje primjene i usmjereni su k tomu da obuhvate svu dužnikovu imovinu. Zbog zaštite različitosti interesa, ova Uredba dopušta pokretanje sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odvijaju usporedo s glavnim postupcima u slučaju nesolventnosti. Sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu se pokrenuti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Učinci sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ograničeni su na imovinu koja se nalazi u toj državi. Obvezna pravila o koordinaciji s glavnim postupkom u slučaju nesolventnosti zadovoljavaju potrebu za jedinstvenom primjenom u Uniji.

(24)

U slučaju pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosi na pravnu osobu ili trgovačko društvo u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi njihovo statutarno sjedište, trebalo bi omogućiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici u kojoj se nalazi statutarno sjedište, uz uvjet da dužnik obavlja gospodarsku djelatnost koja uključuje ljudske resurse i imovinu u toj državi, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije.

(25)	Ova se Uredba primjenjuje samo na postupke u odnosu na dužnika kojima se središte glavnih interesa nalazi unutar Unije.

(26)	Pravila o nadležnosti iz ove Uredbe utvrđuju samo međunarodnu nadležnost, to jest, ona samo određuju državu članicu čiji sudovi mogu pokrenuti postupak u slučaju nesolventnosti. Mjesnu nadležnost unutar te države članice trebalo bi utvrditi nacionalnim pravom dotične države članice.

(27)	Prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti nadležni sud trebao bi ispitati po službenoj dužnosti nalazi li se središte dužnikovih glavnih interesa ili poslovni nastan dužnika zaista unutar njegove nadležnosti.

(28)

Prilikom utvrđivanja mogu li treće osobe provjeriti središte dužnikovih glavnih interesa, posebnu pozornost trebalo bi posvetiti vjerovnicima i njihovom shvaćanju o tome gdje dužnik ostvaruje svoje interese. To može iziskivati, u slučaju premještaja središta glavnih interesa, pravodobno obavješćivanje vjerovnika o novoj lokaciji na kojoj dužnik obavlja svoju djelatnost, na primjer usmjeravanjem pozornosti na promjenu adrese u poslovnoj korespondenciji ili objavom nove lokacije na neki drugi prikladan način.

(29)	Ova bi Uredba trebala sadržavati niz zaštitnih mjera kako bi se spriječila potraga za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem prijevare ili zloporabe.

(30)

U skladu s tim, presumpcije da su statutarno sjedište, glavno mjesto poslovanja i uobičajeno boravište središte glavnih interesa trebale bi biti oborive i nadležni sud države članice trebao bi pozorno ocijeniti nalazi li se doista središte dužnikovih glavnih interesa u toj državi članici. U slučaju trgovačkog društva, trebalo bi biti moguće oboriti tu presumpciju ako se središnja uprava trgovačkog društva nalazi u državi članici različitoj od one njezina statutarnog sjedišta i ako se sveobuhvatnom ocjenom svih relevantnih čimbenika, što mogu provjeriti treće strane, ispostavi da se stvarno središte uprave i nadzora te upravljanja interesima nalazi u drugoj državi članici. U slučaju pojedinca koji ne ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, trebalo bi biti moguće oboriti tu presumpciju na primjer ako se veći dio imovine dužnika nalazi izvan države članice uobičajenog boravišta dužnika ili ako je moguće utvrditi da je glavni razlog preseljenja bilo podnošenje prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u novoj nadležnosti i ako bi se zbog takvog podnošenja prijedloga značajno i negativno utjecalo na interese vjerovnika koji su s dužnikom poslovali prije preseljenja.

(31)

S istim ciljem sprečavanja potrage za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem prijevare ili zloporabe, presumpcija da se središte glavnih interesa nalazi u mjestu statutarnog sjedišta, glavnom mjestu poslovanja pojedinca ili u mjestu njegova uobičajenog boravišta ne bi se trebala primjenjivati u slučaju trgovačkog društva, pravne osobe odnosno pojedinca koji ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost ako je dužnik premjestio statutarno sjedište ili glavno mjesto poslovanja u drugu državu članicu u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, ili u slučaju pojedinca koji ne ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost ako je dužnik premjestio svoje uobičajeno boravište u drugu državu članicu u razdoblju od šest mjeseci prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

(32)

U svim slučajevima kada zbog okolnosti slučaja postoje sumnje u vezi s nadležnošću suda, sud od dužnika treba tražiti da preda dodatne dokaze koji podupiru njegove tvrdnje i, u slučajevima kada je to omogućeno mjerodavnim pravom za postupke u slučaju nesolventnosti, dati dužnikovim vjerovnicima priliku da predstave svoja stajališta u vezi s pitanjem nadležnosti.

(33)	U slučaju da sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ustanovi da se središte glavnih interesa ne nalazi u području njegove nadležnosti, ne bi trebao pokretati glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

(34)	Osim toga, svaki vjerovnik dužnika trebao bi na raspolaganju imati djelotvoran pravni lijek protiv odluke o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti. Posljedice svakog osporavanja odluke o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti trebale bi se urediti nacionalnim pravom.

(35)

Sudovi države članice na čijem je državnom području pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti također bi trebali imati nadležnost za parnice koje izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim tijesno povezane. To bi uključivalo tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji protiv tuženika u drugim državama članicama i radnje koje se odnose na obveze koje nastaju tijekom postupka u slučaju nesolventnosti, kao što je predujam za troškove postupka. Nasuprot tomu, radnje za ispunjavanje obveza iz ugovora koji je dužnik sklopio prije pokretanja postupka ne proizlaze izravno iz postupka. Kada je takva parnica povezana s drugom parnicom čija je osnova opće građansko i trgovačko pravo, upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao bi biti u mogućnosti dovesti obje parnice pred sudove optuženikova domicila ako smatra da je učinkovitije parnicu dovesti pred taj sud. To bi, na primjer, mogao biti slučaj ako upravitelj u slučaju nesolventnosti želi kombinirati parnicu o odgovornosti direktora na osnovi prava o nesolventnosti s parnicom čija je osnova pravo trgovačkih društava ili opće pravo naknade štete.

(36)

Sud nadležan za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi imati mogućnost izricanja privremenih mjera i mjera osiguranja od trenutka podnošenja prijedloga za pokretanje postupka. Mjere osiguranja prije i nakon početka postupka u slučaju nesolventnosti važne su za učinkovitost postupaka u slučaju nesolventnosti. S tim u vezi, ova bi Uredba trebala predviđati različite mogućnosti. S jedne strane, sudu nadležnom za glavne postupke u slučaju nesolventnosti trebalo bi također biti omogućeno da odredi privremene mjere i mjere osiguranja koje bi pokrivale imovinu koja se nalazi na području ostalih država članica. S druge strane, upravitelju u slučaju nesolventnosti privremeno imenovanom prije pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebalo bi biti omogućeno da, u državama članicama u kojima postoji poslovni nastan dužnika, primijeni mjere osiguranja koje su moguće prema propisima tih država članica.

(37)

Prije pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, pravo podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan trebalo bi biti ograničeno na lokalne vjerovnike i tijela javne vlasti ili na slučajeve u kojima glavni postupak u slučaju nesolventnosti ne može biti pokrenut prema pravu države članice gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Razlog ovom ograničenju jest namjera da se slučajevi u kojima se teritorijalni postupci u slučaju nesolventnosti zahtijevaju prije glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ograniče samo na one neophodno potrebne.

(38)

Nakon pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, ovom se Uredbom ne ograničuje pravo podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ili bilo koja druga osoba ovlaštena na temelju nacionalnog prava države članice, može predložiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(39)

Ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti pravila za određivanje lokacije imovine dužnika koja bi se trebala primjenjivati pri određivanju imovine koja pripada glavnom ili sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti ili na situacije koje se odnose na stvarna prava trećih strana. Ovom bi se Uredbom posebno trebalo predvidjeti da bi europski patenti s jedinstvenim učinkom, žig Zajednice ili bilo koja druga slična prava, kao što su prava na biljnu sortu Zajednice ili dizajni Zajednice, trebali biti uključeni samo u glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

(40)

Osim zaštite lokalnih interesa, sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu poslužiti u različite svrhe. Može biti slučajeva u kojima je dužnikova nesolvencijska masa previše složena da bi se njome upravljalo kao jedinicom ili su razlike u dotičnim pravnim sustavima tako velike da se mogu javiti poteškoće kada se učinci koji proizlaze iz prava države u kojoj se pokreće postupak prošire i na druge države članice u kojima se imovina nalazi. Iz tog razloga upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti može zatražiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti kada je to potrebno radi učinkovitog upravljanja nesolvencijskom masom.

(41)

Sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti također mogu otežavati učinkovito upravljanje nesolvencijskom masom. Ovom se Uredbom stoga utvrđuju dvije posebne situacije u kojima bi sud kojem je podnesen prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao biti u mogućnosti, na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, odgoditi ili odbiti pokretanje takvog postupka.

(42)

Prvo, ovom se Uredbom upravitelju u slučaju nesolventnosti u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti daje mogućnost da u odnosu na lokalne vjerovnike preuzme obvezu da će prema njima postupati kao da je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut. Ta obveza mora ispuniti niz uvjeta utvrđenih u ovoj Uredbi, konkretno, mora je odobriti kvalificirana većina lokalnih vjerovnika. Kad je takva obveza preuzeta, sud kojem je podnesen prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi biti u mogućnosti odbiti taj prijedlog ako utvrdi da obveza na odgovarajući način štiti opće interese lokalnih vjerovnika. Prilikom procjene tih interesa sud bi trebao uzeti u obzir činjenicu da je obvezu odobrila kvalificirana većina lokalnih vjerovnika.

(43)

Za potrebe preuzimanja obveze u odnosu na lokalne vjerovnike, imovina i prava koji se nalaze u državi članici u kojoj dužnik ima poslovni nastan trebali bi činiti potkategoriju nesolvencijske mase, a pri njihovoj raspodjeli ili raspodjeli prihoda od njihove realizacije upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi poštovati pravo prvenstva koje bi vjerovnici imali da je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti bio pokrenut u toj državi članici.

(44)

U odnosu na odobravanje obveze, prema potrebi, trebalo bi biti primjenjivo nacionalno pravo. Posebno, ako pravila glasovanja za donošenje plana restrukturiranja prema nacionalnom pravu zahtijevaju prethodno odobrenje tražbina vjerovnika, te bi se tražbine trebalo smatrati odobrenima za potrebe glasovanja o obvezi. Ako postoje različiti postupci za donošenje planova restrukturiranja u skladu s nacionalnim pravom, države članice trebale bi odrediti poseban postupak koji bi trebao biti mjerodavan u tom kontekstu.

(45)

Drugo, ovom Uredbom trebala bi se predvidjeti mogućnost da sud privremeno zastane s pokretanjem sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ako je u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti odobren privremeni zastoj pojedinog ovršnog postupka kako bi se očuvala učinkovitost zastoja odobrenog u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti. Sud bi trebao biti u mogućnosti odobriti privremeni zastoj ako utvrdi da su osigurane odgovarajuće mjere za zaštitu općih interesa lokalnih vjerovnika. U tom slučaju svi vjerovnici na koje bi mogao utjecati ishod pregovora o planu restrukturiranja trebali bi biti obaviješteni o pregovorima i trebalo bi im biti dopušteno da u njima sudjeluju.

(46)

Radi osiguravanja djelotvorne zaštite lokalnih interesa, upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ne bi trebao biti u mogućnosti realizirati ili premjestiti, na način koji predstavlja zlouporabu, imovinu koja se nalazi u državi članici u kojoj se nalazi poslovni nastan, a posebno u svrhu sprečavanja mogućnosti da se takvi interesi učinkovito zadovolje ako bi se naknadno pokrenuo sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti.

(47)	Ova Uredba ne bi trebala sprečavati sudove države članice u kojoj je pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti da sankcioniraju dužnikove direktore zbog kršenja njihovih dužnosti, pod uvjetom da su ti sudovi nadležni za rješavanje takvih sporova prema nacionalnom pravu.

(48)

Glavni postupak u slučaju nesolventnosti i sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu doprinijeti učinkovitom upravljanju dužnikovom nesolvencijskom masom ili učinkovitoj realizaciji ukupne imovine ako postoji dobra suradnja između sudionika uključenih u sve usporedne postupke. Dobra suradnja podrazumijeva blisku suradnju raznih uključenih upravitelja u slučaju nesolventnosti i sudova, posebno u razmjeni dovoljne količine informacija. Kako bi se osigurala značajnija uloga glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, upravitelju u slučaju nesolventnosti u takvom postupku trebalo bi osigurati nekoliko mogućnosti za intervenciju u sekundarne postupke u slučaju nesolventnosti koji su istodobno u tijeku. Posebno bi upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao biti u mogućnosti predložiti plan restrukturiranja ili stečajnu nagodbu ili zatražiti obustavu realizacije imovine u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti. Upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi u svojoj bi suradnji trebali voditi računa o najboljoj praksi za suradnju u prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti kao što je utvrđeno u načelima i smjernicama o komuniciranju i suradnji koje su donijele europske i međunarodne organizacije aktivne u području prava o nesolventnosti, a posebno u relevantnim smjernicama koje je pripremila Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

(49)

S obzirom na takvu suradnju, upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi trebali bi moći sklapati sporazume i protokole u svrhu olakšavanja prekogranične suradnje više postupaka u slučaju nesolventnosti u različitim državama članicama u odnosu na istog dužnika ili članove iste skupine trgovačkih društava ako je to u skladu s pravilima koja se primjenjuju na svaki od postupaka. Takvi sporazumi i protokoli mogu varirati u obliku te s obzirom na to mogu biti pismeni ili usmeni u području primjene te s obzirom na to mogu biti od generičkih do specifičnih, a mogu ih sklapati različite stranke. Jednostavnim generičkim sporazumima može se istaknuti potreba za bliskom suradnjom među strankama, bez rješavanja specifičnih pitanja, dok se detaljnijim, specifičnim ugovorima može uspostaviti okvir načela za upravljanje više postupaka u slučaju nesolventnosti te ih mogu odobriti uključeni sudovi ako tako zahtijeva nacionalno pravo. Oni mogu odražavati dogovor između stranaka da se poduzmu određeni koraci ili djelovanja ili da se od određenih koraka ili djelovanja suzdrži.

(50)

Slično tomu, sudovi različitih država članica mogu surađivati tako da koordiniraju imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti. U tom kontekstu mogu imenovati jednog upravitelja u slučaju nesolventnosti za nekoliko postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odnose na istog dužnika ili za različite članove skupine trgovačkih društava pod uvjetom da je to u skladu s pravilima koja se primjenjuju na svaki od postupaka, a posebno sa svim zahtjevima u vezi s kvalifikacijama i licenciranjem upravitelja u slučaju nesolventnosti.

(51)	Ovom bi se Uredbom osiguralo učinkovito upravljanje postupcima u slučaju nesolventnosti različitih društava koja čine dio skupine trgovačkih društava.

(52)

Kada su postupci u slučaju nesolventnosti pokrenuti za nekoliko trgovačkih društava iz iste skupine, trebala bi postojati dobra suradnja između sudionika uključenih u te postupke. Razni uključeni upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi stoga bi trebali imati sličnu obvezu međusobne suradnje i komunikacije poput onih koji su uključeni u glavne i sekundarne postupke u slučaju nesolventnosti povezane s istim dužnikom. Suradnja između upravitelja u slučaju nesolventnosti ne bi se smjela protiviti interesima vjerovnika u svakom od postupaka i takva bi suradnja trebala biti usmjerena na pronalaženje rješenja koje bi potaknulo sinergije diljem skupine.

(53)

Uvođenje pravila o postupku u slučaju nesolventnosti za skupine trgovačkih društava ne bi trebalo ograničiti mogućnost suda za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti za više trgovačkih društava koja pripadaju istoj skupini u jednoj nadležnosti ako sud smatra da se središte glavnih interesa tih trgovačkih društava nalazi u jednoj državi članici. U takvim slučajevima sud bi također trebao biti u mogućnosti imenovati, prema potrebi, istog upravitelja u slučaju nesolventnosti za sve dotične postupke pod uvjetom da to nije nespojivo s pravilima koja se na njih primjenjuju.

(54)

S ciljem daljnjeg poboljšanja koordinacije postupka u slučaju nesolventnosti za članove skupine trgovačkih društava i kako bi se omogućilo koordinirano restrukturiranje skupine, ovom bi se Uredbom trebala utvrditi postupovna pravila za koordinaciju postupka u slučaju nesolventnosti za članove skupine trgovačkih društava. Tom bi se koordinacijom trebalo nastojati osigurati učinkovitost koordinacije, a u isto vrijeme poštovati zasebnu pravnu osobnost svakog člana skupine.

(55)

Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u postupku u slučaju nesolventnosti koji je pokrenut u odnosu na člana skupine trgovačkih društava trebao bi biti u mogućnosti da zatraži pokretanje postupka koordinacije skupine. Međutim, ako pravo koje se primjenjuje na nesolventnost to zahtijeva, taj upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao bi dobiti potrebno odobrenje prije podnošenja takvog zahtjeva. U zahtjevu bi trebali biti navedeni ključni elementi koordinacije, osobito pregled plana koordinacije, prijedlog osobe koju bi trebalo imenovati za koordinatora i pregled procijenjenih troškova koordinacije.

(56)

Kako bi se osigurala dobrovoljna priroda postupka koordinacije skupine, upravitelji u slučaju nesolventnosti koji u njemu sudjeluju trebali bi biti u mogućnosti usprotiviti se sudjelovanju u postupku u određenom razdoblju. Kako bi se omogućilo uključenim upraviteljima u slučaju nesolventnosti da donesu utemeljenu odluku o sudjelovanju u postupku koordinacije skupine, oni bi u ranoj fazi postupka trebali biti obaviješteni o ključnim elementima koordinacije. Međutim, svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti koji isprva prigovori uključenju u postupak koordinacije skupine trebao bi biti u mogućnosti naknadno zatražiti da u njima sudjeluje. U tom slučaju koordinator bi trebao donijeti odluku o prihvatljivosti takvog zahtjeva. Svi upravitelji u slučaju nesolventnosti, između ostalog i onaj upravitelj u slučaju nesolventnosti koji podnosi zahtjev, trebali bi biti obaviješteni o odluci koordinatora te imati mogućnost osporavanja te odluke pred sudom koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine.

(57)

Uvijek bi se trebalo težiti tomu da se postupkom koordinacije skupine olakša učinkovito upravljanje postupkom u slučaju nesolventnosti članova skupine i da se postigne općenito pozitivan učinak za vjerovnike. Ovom bi se Uredbom stoga trebalo osigurati da sud kojem je podnesen zahtjev za pokretanjem postupka koordinacije skupine ocijeni te kriterije prije pokretanja postupka koordinacije skupine.

(58)

Jednako tako, troškovi postupka koordinacije skupine ne bi smjeli nadmašiti prednosti tog postupka. Stoga je potrebno osigurati da troškovi koordinacije i udio u tim troškovima koji će svaki član skupine snositi budu primjereni, proporcionalni i razumni te da su određeni u skladu s nacionalnim pravom države članice u kojoj je pokrenut postupak koordinacije skupine. Uključeni upravitelji u slučaju nesolventnosti također bi trebali imati mogućnost kontrole tih troškova još od rane faze postupka. Kada nacionalno pravo tako nalaže, za kontroliranje troškova od rane faze postupka moglo bi biti potrebno da upravitelj u slučaju nesolventnosti zatraži odobrenje suda ili odbora vjerovnika.

(59)

Kada koordinator smatra da ispunjavanje njegovih zadaća zahtijeva značajno povećanje troškova u usporedbi s početnom procjenom troškova te u bilo kojem slučaju kada troškovi prekorače 10 % procijenjenih troškova, koordinatoru bi sud koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine trebao odobriti prekoračenje tih troškova. Prije nego što donese odluku, sud koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine trebao bi upraviteljima u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju u postupku dati mogućnost da se očituju kako bi im omogućio da prenesu svoje primjedbe o prikladnosti zahtjeva koordinatora.

(60)

Za članove skupine društava koje ne sudjeluju u postupku koordinacije skupine, ovom bi se Uredbom također trebao osigurati alternativni mehanizam za postizanje usklađenog restrukturiranja skupine. Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan za postupak koji se odnosi na člana skupine trgovačkih društava trebao bi moći zatražiti zastoj svake mjere koja se odnosi na realizaciju imovine u postupku koji je pokrenut u pogledu drugih članova skupine koji nisu podvrgnuti postupku koordinacije skupine. Takav bi zastoj trebalo biti moguće zatražiti samo ako je predstavljen plan restrukturiranja za članove dotične skupine, ako bi taj plan bio na dobrobit vjerovnika u postupku u odnosu na kojeg je zastoj zatražen i ako je zastoj potreban za osiguravanje pravilne provedbe plana.

(61)

Ova Uredba ne bi trebalo spriječiti države članice da uspostave nacionalna pravila kojima bi dopunile pravila o suradnji, komunikaciji i koordinaciji u vezi s nesolventnosti članova skupina trgovačkih društava utvrđena u ovoj Uredbi, pod uvjetom da područje primjene tih nacionalnih pravila bude ograničeno na nacionalnu nadležnost i da njihova primjena ne narušava učinkovitost pravila utvrđenih u ovoj Uredbi.

(62)	Pravila o suradnji, komunikaciji i koordinaciji u okviru nesolventnosti članova skupine trgovačkih društava predviđena ovom Uredbom trebala bi se primjenjivati samo na postupke u vezi s različitim članovima iste skupine trgovačkih društava koji su pokrenuti u više od jedne države članice.

(63)

Svaki vjerovnik koji ima stalno uobičajeno boravište, domicil ili statutarno sjedište u Uniji trebao bi imati pravo prijaviti svoje tražbine u svakom postupku u slučaju nesolventnosti koji je u tijeku u Uniji koji se odnosi na dužnikovu imovinu. Ovo bi se također trebalo primjenjivati i na porezna tijela i institucije socijalnog osiguranja. Ova Uredba ne bi trebala sprečavati upravitelja u slučaju nesolventnosti da prijavi tražbine u ime određene skupine vjerovnika, primjerice zaposlenika, ako je to predviđeno nacionalnim pravom. Međutim, kako bi se osigurao jednak položaj vjerovnika, raspodjela sredstava trebala bi biti usklađena. Svaki bi vjerovnik trebao imati mogućnost zadržati ono što je primio tijekom postupka u slučaju nesolventnosti, ali bi trebao imati pravo sudjelovanja u raspodjeli ukupne imovine u drugom postupku samo ako su vjerovnici s istim položajem dobili jednak dio svojih tražbina.

(64)

Ključno je da su vjerovnici koji imaju stalno boravište, domicil ili statutarno sjedište u Uniji obaviješteni o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosi na imovinu njihova dužnika. Radi osiguravanja brzog prijenosa informacija vjerovnicima Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (6) ne bi se trebala primjenjivati kada ova Uredba upućuje na obvezu obavještavanja vjerovnika. Korištenje standardnim obrascima dostupnim na svim službenim jezicima institucija Unije trebalo bi olakšati zadaću vjerovnika prilikom prijave tražbina u postupcima pokrenutim u drugoj državi članici. Posljedice nepotpunog podnošenja standardnog obrasca trebale bi biti predmetom nacionalnog prava.

(65)

Ova bi Uredba trebala osigurati neposredno priznavanje sudskih odluka u vezi s pokretanjem, vođenjem i okončanjem postupaka u slučaju nesolventnosti koji ulaze u njezino područje primjene te sudskih odluka donesenih u izravnoj vezi s takvim postupcima u slučaju nesolventnosti. Automatsko bi priznavanje trebalo stoga značiti da se učinci pripisani postupku na temelju prava države članice u kojoj su postupci pokrenuti protežu na sve ostale države članice. Priznanje sudskih odluka koje su donijeli sudovi država članica trebalo bi se temeljiti na načelu međusobnog povjerenja. U tom smislu, razlozi za nepriznavanje trebali bi biti smanjeni na najmanju potrebnu mjeru. Ovo je također osnova na kojoj se treba rješavati svaki spor između dva suda država članica koji se, oba, smatraju nadležnima za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti. Odluka suda koji prvi pokrene postupak trebala bi se priznavati u ostalim državama članicama, bez mogućnosti tih država članica da preispituju odluku tog suda.

(66)

Za pitanja koja pokriva, ova Uredba trebala bi propisivati jedinstvena pravila o sukobu zakona koja zamjenjuju, unutar njihovog područja primjene, nacionalna pravila međunarodnog privatnog prava. Osim ako nije drugačije određeno, mjerodavni pravo je pravo države članice u kojoj se pokreće postupak (lex concursus). Ovo pravilo međunarodnog privatnog prava treba jednako važiti i za glavni postupak u slučaju nesolventnosti i za lokalne postupke. Lex concurcus uređuje sve učinke postupka u slučaju nesolventnosti, postupovne kao i materijalne, na osobe i pravne odnose kojih se to tiče. Njime se određuju svi uvjete za pokretanje, vođenje i okončanje postupka u slučaju nesolventnosti.

(67)

Automatsko priznavanje postupka u slučaju nesolventnosti na koji se redovno primjenjuje pravo države članice u kojoj se postupak pokreće može se kositi s pravilima prema kojima se poduzimaju pravne radnje u ostalim državama članicama. Kako bi se zaštitila opravdana očekivanja i sigurnost radnji u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci, trebalo bi osigurati cijeli niz izuzetaka od općeg pravila.

(68)

Postoji osobita potreba, u slučaju stvarnih prava, za pravilima kojima bi se odstupilo od prava države u kojoj se postupak pokreće, a zato što su takva prava od velike važnosti kod odobrenja kredita. Osnovu, važenje i opseg stvarnih prava trebalo bi stoga redovito određivati prema lex situs, te na njih ne bi trebalo utjecati pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Nositelju stvarnih prava trebalo bi stoga biti omogućeno dodatno jamstvo za ostvarivanje prava na izdvajanje ili odvojeno namirenje. Ako na imovini postoji stvarno pravo prema pravilima jedne države članice, lex situs, a glavni se postupak u slučaju nesolventnosti vodi u drugoj državi članici, upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebalo bi biti omogućeno da predloži pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u području nadležnosti gdje nastaju stvarna prava ako dužnik tamo ima poslovni nastan. Ako sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti nije pokrenut, svaki višak od prodaje imovine na kojoj postoje stvarna prava trebao bi biti plaćen upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(69)	Ovom Uredbom utvrđuje se nekoliko mogućnosti sudu da naloži zastoj pokretanja postupka ili zastoj ovršnog postupka. Takvi zastoji ne bi trebali utjecati na stvarna prava vjerovnika ili trećih stranaka.

(70)

Čak i ako prema pravu države članice u kojoj se pokreće postupak nije dozvoljena kompenzacija tražbina, vjerovnik bi ipak trebao imati pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema pravu mjerodavnom za tražbinu nesolventnog dužnika. Na taj bi način kompenzacija služila kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina.

(71)

Postoji i potreba za posebnom zaštitom u slučaju platnih sustava i financijskih tržišta, na primjer u vezi sa sporazumima o zatvaranju pozicija i sporazumima o netiranju koji se nalaze u takvim sustavima, kao i na prodaju vrijednosnica i na jamstva osigurana za takve poslove koji su uređeni Direktivom 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7). Jedino pravo koje je relevantno za takve transakcije trebalo bi biti ono koje se primjenjuje na dotični sustav ili tržište. Cilj tog prava je da, u slučaju nesolventnosti poslovnog partnera, spriječi mogućnost izmjene mehanizama za poslove plaćanja i namirenja koji su osigurani u sustavima plaćanja i kompenzacije ili na reguliranim financijskim tržištima država članica. Direktiva 98/26/EZ sadrži posebne odredbe koje imaju prednost pred općim pravilima utvrđenima u ovoj Uredbi.

(72)

S ciljem zaštite zaposlenika i radnih mjesta, posljedice postupka u slučaju nesolventnosti na nastavak ili okončanje radnog odnosa i prava i obveze svih strana u takvom odnosu trebale bi se urediti pravom koje se primjenjuje na relevantni ugovor o radu, u skladu s općim pravilima međunarodnog privatnog prava. Štoviše, u slučaju kada je za okončanje ugovora o radu potrebno odobrenje sudskog ili upravnog tijela, država članica u kojoj se nalazi poslovni nastan dužnika trebala bi zadržati nadležnost za izdavanje takvog odobrenja i u slučaju da u toj državi članici nije pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Sva druga pitanja u vezi s pravom o nesolventnosti, kao što su ona o tomu jesu li tražbine zaposlenika zaštićene pravima prvenstva i o statusu koji mogu imati ta prava prvenstva, trebalo bi odrediti pravom države članice u kojoj je postupak u slučaju nesolventnosti (glavni ili sekundarni) pokrenut osim u slučajevima kada je preuzeta obveza o izbjegavanju sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti u skladu s ovom Uredbom.

(73)

Pravo koje je mjerodavno za učinke postupka u slučaju nesolventnosti na sve parnice u tijeku ili arbitražne postupke u tijeku u vezi s imovinom ili pravom koji su dio dužnikove nesolvencijske mase trebalo bi biti pravo države članice u kojoj je parnica u tijeku ili u kojoj je mjesto arbitraže. Međutim to pravilo ne bi trebalo utjecati na nacionalna pravila o priznanju i ovrsi arbitražnih pravorijeka.

(74)

Kako bi se uzela u obzir posebna postupovna pravila u sudskim sustavima nekih država članica, trebalo bi predvidjeti fleksibilnost u odnosu na određena pravila ove Uredbe. U skladu s time upućivanja u ovoj Uredbi na obavijest koju izdaje sudsko tijelo države članice trebala bi uključivati, ako tako zahtijevaju postupovna pravila države članice, nalog tog sudskog tijela kojim se propisuje izdavanje obavijesti.

(75)

Iz poslovnih razloga, glavnina sadržaja odluke o pokretanju postupka trebala bi biti objavljena, na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti, u državi članici u kojoj se ne nalazi sud koji je tu odluku donio. Ako postoji poslovni nastan u dotičnoj državi članici, takva objava trebala bi biti obvezna. Međutim, objavljivanje ni u kom slučaju ne može biti preduvjet za priznavanje stranog postupka.

(76)

Od država članica trebalo bi zahtijevati objavu relevantnih informacija o prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti u javno dostupnom elektroničkim registru kako bi se unaprijedilo pružanje informacija relevantnim vjerovnicima i sudovima te spriječilo pokretanje paralelnih postupaka u slučaju nesolventnosti. Kako bi se vjerovnicima kojima je domicil u drugoj državi članici i sudovima koji se nalaze u drugoj državi članici olakšao pristup tim informacijama, ovom Uredbom osigurava se međusobna povezanost tih registara nesolventnosti putem europskog portala e-pravosuđe. Države članice trebale bi biti u mogućnosti objaviti relevantne informacije u nekoliko registara i trebalo bi biti moguće međusobno povezati više od jednog registra po državi članici.

(77)

Ovom Uredbom trebalo bi odrediti minimalnu količinu podataka koji se objavljuju u registrima nesolventnosti. Države članice ništa ne bi trebalo sprečavati da uključe dodatne informacije. Ako je dužnik pojedinac, u registrima nesolventnosti trebao bi biti naveden samo registracijski broj ako dužnik obavlja samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Taj registracijski broj trebao bi biti matični broj dužnikove poslovne ili profesionalne djelatnosti u trgovačkom registru, ako postoji.

(78)

Informacije o određenim aspektima postupka u slučaju nesolventnosti ključne su za vjerovnike, kao, primjerice, rokovi za prijavu tražbina ili za osporavanje odluka. Međutim, ovom Uredbom ne bi trebalo zahtijevati od država članica da izračunavaju te rokove na pojedinačnoj osnovi. Državama članicama trebalo bi biti dopušteno da ispune svoje obveze dodavanjem internetskih poveznica na portal e-pravosuđe gdje treba pružiti informacije o kriterijima za izračun tih rokova koje su same po sebi razumljive.

(79)

Kako bi se osigurala dovoljna zaštita informacija koje se odnose na pojedince koji ne obavljaju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, države članice trebale bi biti u mogućnosti da pristup tim informacijama podvrgnu dodatnim kriterijima pretrage kao što su osobni identifikacijski broj dužnika, adresa, datum rođenja ili okrug nadležnog suda ili da uvjetuju pristup zahtjevom nadležnom tijelu ili provjerom legitimnog interesa.

(80)

Državama članicama također bi trebalo omogućiti da u svoje registre nesolventnosti ne uključe podatke o pojedincima koji ne obavljaju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. U takvim slučajevima, države članice trebale bi osigurati da se relevantne informacije daju vjerovnicima u pojedinačnoj obavijesti i da postupak ne utječe na tražbine vjerovnika koji nisu primili te informacije.

(81)

Postoji mogućnost da neke od zainteresiranih osoba nemaju saznanja o pokrenutim postupcima u slučaju nesolventnosti, te postupaju u dobroj vjeri na način koji je protivan novonastalim okolnostima. Kako bi se zaštitile takve osobe koje, nemajući saznanja da su pokrenuti strani postupci, plaćanje izvrše dužniku umjesto stranom upravitelju u slučaju nesolventnosti, trebalo bi predvidjeti da takvo plaćanje ima učinak namirenja duga.

(82)	Kako bi se osigurali ujednačeni uvjeti za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(83)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i postupa se u skladu s načelima priznatima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Posebno se ovom Uredbom nastoji promicati primjena članaka 8., 17. i 47. u vezi sa zaštitom osobnih podataka, pravom na vlasništvo odnosno pravom na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje.

(84)	Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9) te Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (10) primjenjuju se na obradu osobnih podataka u okviru ove Uredbe.

(85)	Ova Uredba ne dovodi u pitanje Uredbu Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 (11).

(86)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se radi stvaranja pravnog okvira za pravilno upravljanje prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(87)

U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Ujedinjena Kraljevina i Irska obavijestile su da žele sudjelovati u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(88)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te je ona ne obvezuje niti se na nju primjenjuje.

(89)	Izvršeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka te je on dostavio svoje mišljenje 27. ožujka 2013. (12),

DONIJELI SU OVU UREDBU:

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Područje primjene

1.   Ova Uredba primjenjuje se na javne skupne postupke, uključujući privremene postupke koji se temelje na zakonima povezanima s nesolventnošću te u kojima, u svrhu spašavanja, prilagodbe duga, reorganizacije ili likvidacije:

(a)	dužniku je potpuno ili djelomično oduzeta imovina te je imenovan upravitelj u slučaju nesolventnosti;

(b)	imovina i poslovi dužnika podliježu nadzoru ili praćenju suda; ili

(c)

privremeni zastoj s pojedinim ovršnim postupkom koji je odobrio sud ili je do njega došlo po sili zakona kako bi se omogućili pregovori između dužnika i njegovih vjerovnika, pod uvjetom da se u postupcima u kojima je odobren zastoj predviđaju odgovarajuće mjere za zaštitu vjerovnikâ te, ako nije postignut dogovor, da prethode jednom od postupaka iz točke (a) ili (b).

Ako postupci iz ovog stavka mogu započeti u situacijama u kojima postoji samo vjerojatnost nesolventnosti, njihova je svrha da se izbjegne nesolventnost dužnika ili prekid poslovne djelatnosti dužnika.

Postupci iz ovog stavka navedeni su u Prilogu A.

2.   Ova se Uredba ne primjenjuje na postupke iz stavka 1. koji se tiču:

(a)	osiguravajućih društava;

(b)	kreditnih institucija;

(c)	investicijskih društava i drugih društava, institucija i poduzetnika u mjeri u kojoj su oni obuhvaćeni izmijenjenom Direktivom 2001/24/EZ; ili

(d)	subjekata za zajednička ulaganja.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Uredbe:

1.	„skupni postupak” znači postupak koji uključuje sve vjerovnike dužnika ili njihov znatan dio, pod uvjetom da u potonjem slučaju postupak ne utječe na tražbine vjerovnika koji u njega nisu uključeni;

2.

„subjekti za zajednička ulaganja” znači subjekti za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) kako su definirani Direktivom 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13) i alternativni investicijski fondovi (AIF) kako su definirani Direktivom 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14);

3.

„dužnik sa zadržanim ovlastima” znači dužnik u odnosu na kojeg je otvoren postupak u slučaju nesolventnosti koji ne mora nužno uključivati imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti ili potpuni prijenos prava i obveza na upravitelja u slučaju nesolventnosti kako bi upravljao imovinom dužnika i gdje, dakle, dužnik zadržava u cijelosti ili barem djelomice kontrolu nad svojom imovinom i poslovima;

4.	„postupak u slučaju nesolventnosti” znači postupci navedeni u Prilogu A;

5.

„upravitelj u slučaju nesolventnosti” znači svaka osoba ili tijelo čija je funkcija, uključujući i na privremenoj osnovi: i. provjeriti i prihvatiti tražbine podnesene u postupku u slučaju nesolventnosti; ii. predstavljati skupni interes vjerovnika; iii. upravljati, u cijelosti ili djelomično, imovinom koja je oduzeta dužniku; iv. likvidirati imovinu iz točke iii.; ili v. nadgledati upravljanje poslovima dužnika. Te osobe i tijela iz prvog podstavka navedeni su u Prilogu B;

6.

„sud” znači: i. u članku 1. stavku 1. točkama (b) i (c), članku 4. stavku 2., člancima 5. i 6., članku 21. stavku 3., članku 24. stavku 2. točki (j), članku 36., članku 39. i u člancima od 61. do 77. sudbeno tijelo države članica; ii. u svim drugim člancima znači sudsko ili bilo koje drugo nadležno tijelo države članice ovlašteno za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, potvrđivanje pokretanja ili donošenje odluka tijekom takvog postupka;

7.	„sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti” uključuje: i. odluku bilo kojeg suda o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti ili potvrđivanju pokretanja takvog postupka; i ii. odluku suda da imenuje upravitelja u slučaju nesolventnosti;

8.	„vrijeme pokretanja postupka” znači vrijeme kada sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti počinje proizvoditi učinke, bez obzira na to je li odluka konačna ili ne;

9.

„država članica u kojoj se nalazi imovina” znači u slučaju: i. dionica koje glase na ime u društvima osim onih iz podtočke ii., država članica na čijem državnom području se nalazi statutarno sjedište društva koje je izdalo dionice; ii. financijskih instrumenata, za koje se vlasništvo dokazuje upisom u registru ili na računu koji vodi posrednik ili se vodi u ime posrednika („nematerijalizirani vrijednosni papiri”), država članica u kojoj se vodi registar ili račun na kojem se bilježe upisi; iii. gotovine na računima kod kreditne institucije, država članica naznačena u IBAN broju računa ili, u slučaju gotovine na računima kod kreditne institucije koja nema IBAN, država članica u kojoj kreditna institucija u kojoj se vodi račun ima svoju središnju upravu ili, ako je račun otvoren u podružnici, agenciji ili drugom poslovnom nastanu, država članica u kojoj se nalazi podružnica, agencija ili drugi poslovni nastan; iv. imovine ili prava za koje je vlasništvo ili drugo pravo upisano u javni registar, osim onih iz podtočke i., država članica pod čijom se nadležnošću vodi takav registar; v. europskih patenata, država članica za koju je odobren europski patent; vi. autorskih i srodnih prava, država članica na čijem državnom području vlasnik navedenih prava ima uobičajeno boravište ili statutarno sjedište; vii. materijalne imovine, osim one iz podtočaka od i. do iv., država članica na čijem se državnom području nalazi imovina; viii. tražbina prema trećim stranama, osim onih koje se odnose na imovinu iz podtočke iii., država članica na čijem je državnom području središte glavnih interesa treće strane koja mora namiriti tražbine, kako je utvrđeno u skladu s člankom 3. stavkom 1.;

10.	„poslovni nastan” znači svako mjesto poslovanja gdje dužnik obavlja ili je obavljao u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za otvaranjem glavnog postupka u slučaju nesolventnosti stalnu gospodarsku aktivnost koja uključuje ljudske resurse i imovinu;

11.	„lokalni vjerovnik” znači vjerovnik čije tražbine prema dužniku proizlaze iz poslovanja poslovne jedinice koja je smještena u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi središte glavnih interesa dužnika ili su s tom operacijom povezane;

12.	„strani vjerovnik” znači vjerovnik koji ima stalno boravište, domicil ili statutarno sjedište u državi članici koja nije država u kojoj je pokrenut postupak, uključujući porezna tijela i tijela socijalne skrbi država članica;

13.	„skupina trgovačkih društava” znači matično društvo i sva društva kćeri;

14.	„matično društvo” znači društvo koje kontrolira, bilo izravno ili neizravno, jedno ili više društava kćeri. Društvo koje priprema konsolidirana financijska izvješća – u skladu s Direktivom 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća (15) – smatra se matičnim društvom.

Članak 3.

Međunarodna nadležnost

1.   Sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti („glavni postupak u slučaju nesolventnosti”). Središte glavnih interesa jest mjesto gdje dužnik obavlja redovito poslovanje te koje može biti provjereno od trećih strana.

U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njegova statutarnog sjedišta ujedno i središte glavnih interesa. Ta se presumpcija primjenjuje samo ako statutarno sjedište nije premješteno u drugu državu članicu u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

Ako pojedinac izvršava neovisnu poslovnu ili profesionalnu aktivnost, presumira se da je središte glavnih interesa glavno mjesto poslovanja tog pojedinca ako se ne dokaže suprotno. Ta se presumpcija primjenjuje samo ako glavno mjesto poslovanja pojedinca nije premješteno u drugu državu članicu u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

U slučaju svakog drugog pojedinca presumira se, ako se ne dokaže suprotno, da je središte glavnih interesa mjesto uobičajenog boravišta pojedinca. Ta se presumpcija primjenjuje samo ako uobičajeno boravište nije premješteno u drugu državu članicu u razdoblju od šest mjeseci prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

2.   Kada se središte dužnikova glavnih interesa nalazi unutar državnog područja jedne države članice, sudovi druge države članice nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti protiv tog dužnika samo ako on ima poslovni nastan na državnom području te druge države članice. Učinci tih postupaka su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području potonje države članice.

3.   Kada su postupci u slučaju nesolventnosti pokrenuti u skladu sa stavkom 1., svi postupci pokrenuti naknadno u skladu sa stavkom 2. jesu sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti.

4.   Teritorijalni postupci u slučaju nesolventnosti navedeni u stavku 2. mogu se pokrenuti prije pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, u skladu sa stavkom 1. samo ako:

(a)	postupak u slučaju nesolventnosti prema stavku 1. ne može se pokrenuti zbog uvjeta propisanih pravom države članice na čijem se državnom području nalazi dužnikovo središte glavnih interesa; ili

(b)

pokretanje teritorijalnog postupka u slučaju nesolventnosti predloži: i. vjerovnik čija tražbina proizlazi ili je u vezi s poslovanjem poslovne jedinice koja se nalazi na državnom području države članice u kojoj je predloženo pokretanje teritorijalnog postupka u slučaju nesolventnosti; ili ii. tijelo javne vlasti koje, prema pravu države članice na čijem se državnom području nalazi poslovni nastan, ima pravo predložiti pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

Ako su pokrenuti glavni postupci u slučaju nesolventnosti, teritorijalni postupci u slučaju nesolventnosti postaju sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti.

Članak 4.

Provjera nadležnosti

1.   Sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti po službenoj dužnosti ispituje ima li nadležnost prema članku 3. Sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti utvrđuje osnovu na kojoj se temelji nadležnost suda i, posebno, temelji li se nadležnost na članku 3. stavku 1. ili 2.

2.   Neovisno o stavku 1., ako se postupak u slučaju nesolventnosti pokreće u skladu s nacionalnim pravom bez sudske odluke, države članice mogu upravitelju u slučaju nesolventnosti imenovanom u takvom postupku povjeriti ispitivanje ima li država članica u kojoj je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka nadležnost u skladu s člankom 3. Kada je to slučaj, upravitelj u slučaju nesolventnosti utvrđuje u odluci o pokretanju postupka osnovu na kojoj se temelji nadležnost i, posebno, temelji li se nadležnost na članku 3. stavku 1. ili 2.

Članak 5.

Sudsko preispitivanje odluke o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Dužnik ili vjerovnik mogu na sudu osporavati odluku o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti na temelju međunarodne nadležnosti.

2.   Ako je to predviđeno nacionalnim pravom, odluku o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti mogu osporavati i stranke koje nisu navedene u stavku 1. ili se ta odluka može osporavati na temelju razloga koji se ne odnose na nepostojanje međunarodne nadležnosti.

Članak 6.

Nadležnost za parnice koje izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim tijesno povezane

1.   Sudovi države članice na čijem državnom području je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti u skladu s člankom 3. nadležni su za svaku parnicu koja izravno proizlazi iz postupka u slučaju nesolventnosti i koja je s njim tijesno povezana, poput tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji.

2.   Ako je parnica iz stavka 1. povezana s parnicom protiv istog tuženika u građanskim i trgovačkim stvarima, upravitelj u slučaju nesolventnosti može obje parnice dovesti pred sudove države članice na čijem državnom području optuženik ima domicil ili, ako je parnica pokrenuta protiv više optuženika, pred sudovima države članice na čijem državnom području bilo koji od njih ima domicil, pod uvjetom da su ti sudovi nadležni na temelju Uredbe (EU) br. 1215/2012.

Prvi se podstavak primjenjuje na dužnika sa zadržanim ovlastima, pod uvjetom da nacionalno pravo dužniku sa zadržanim ovlastima omogućuje pokretanje parnica u ime nesolvencijske mase.

3.   Za potrebe stavka 2. smatra se da su parnice povezane ako su međusobno tako blisko povezane da se zajedničko postupanje i odlučivanje o njima čini opravdanim kako bi se izbjegla opasnost proturječnih odluka u odvojenim postupcima.

Članak 7.

Mjerodavno pravo

1.   Ako ova Uredba ne propisuje drugačije, mjerodavno pravo za postupke u slučaju nesolventnosti i njihove učinke jest pravo države članice na čijem su državnom području takvi postupci pokrenuti, („država u kojoj je pokrenut postupak”).

2.   Pravom države u kojoj je pokrenut postupak utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

(a)	dužnike protiv kojih se dozvoljava postupak u slučaju nesolventnosti s obzirom na njihovu sposobnost;

(b)	imovinu koja čini dio nesolvencijske mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(c)	ovlasti dužnika i upravitelja u slučaju nesolventnosti;

(d)	pretpostavke za kompenzaciju;

(e)	učinke postupka u slučaju nesolventnosti po važeće ugovore gdje je dužnik jedna od ugovornih stranaka;

(f)	učinke postupka u slučaju nesolventnosti na postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika, s izuzetkom parnica koje su u tijeku;

(g)	tražbine koje će se prijaviti u vezi s dužnikovom nesolvencijskom masom i postupanje s tražbinama koje su nastale nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(h)	pravila koja uređuju prijavljivanje, provjeru i priznavanje tražbina;

(i)	pravila koja uređuju raspodjelu sredstava od realizacije imovine, razvrstavanje tražbina i prava vjerovnika koji su dobili djelomičnu naknadu nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti na temelju stvarnih prava ili kroz kompenzaciju;

(j)	uvjete i učinke okončanja postupka u slučaju nesolventnosti, posebno kod stečajne nagodbe;

(k)	prava vjerovnika nakon okončanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(l)	tko snosi troškove nastale tijekom postupka u slučaju nesolventnosti;

(m)	pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za vjerovnike.

Članak 8.

Stvarna prava trećih

1.   Pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti nema učinka na stvarna prava vjerovnika ili trećih u odnosu na materijalnu ili nematerijalnu, pokretnu ili nepokretnu imovinu, ni određenu imovinu ni skupine neodređene imovine kao cjeline koja se mijenja s vremena na vrijeme, koja pripada dužniku, a nalazi se na državnom području druge države članice u vrijeme pokretanja postupka.

2.   Prava navedena u stavku 1. posebno se odnose na:

(a)	pravo na raspolaganje imovinom ili davanje na raspolaganje te dobivanje naknade od sredstava ili prihoda od te imovine, posebno na temelju založnog prava ili hipoteke;

(b)	isključivo pravo na namirenje tražbine, posebno pravo u odnosu na tražbinu osiguranu založnim pravom ili ustupanjem tražbine na temelju jamstva;

(c)	pravo zahtijevanja imovine i/ili traženja naknade od strane onoga tko je posjeduje ili koristi suprotno željama ovlaštenika;

(d)	stvarno pravo na ovlašteno korištenje imovine.

3.   Pravo koje je upisano u javni registar i koje se izvršava prema trećim stranama, na temelju kojega se može steći stvarno pravo u smislu stavka 1., smatra se izjednačenim sa stvarnim pravom.

4.   Stavak 1. ne onemogućava ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja pravnih radnji iz članka 7. stavka 2. točke (m).

Članak 9.

Kompenzacija

1.   Pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ne utječe na pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju svojih tražbina s tražbinama dužnika ako je dopuštena po pravu mjerodavnom za tražbinu nesolventnog dužnika.

2.   Stavak 1. ne onemogućava ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja pravnih radnji iz članka 7. stavka 2. točke (m).

Članak 10.

Pridržaj prava vlasništva

1.   Pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti protiv kupca neke imovine ne utječe na prava prodavatelja koja se temelje na pridržaju prava vlasništva, ako se u vrijeme pokretanja postupka ta imovina nalazi na državnom području države članice u kojoj nije pokrenut postupak.

2.   Pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti protiv prodavatelja imovine, nakon predaje imovine ne predstavlja osnovu za poništenje ili raskid ugovora, te ne sprečava kupca u stjecanju prava vlasništva ako se u vrijeme pokretanja postupka predmet prodaje nalazi na državnom području države članice u kojoj nije pokrenut postupak.

3.   Stavci 1. i 2. ne onemogućavaju ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja pravnih radnji iz članka 7. stavka 2. točke (m).

Članak 11.

Ugovori koji se odnose na nepokretnu imovinu

1.   Učinci postupka u slučaju nesolventnosti na ugovor koji priznaje pravo na stjecanje ili uporabu nepokretne imovine uređuju se isključivo pravom države članice na čijem se državnom području nalazi nepokretna imovina.

2.   Sud koji je pokrenuo glavni postupak u slučaju nesolventnosti nadležan je u vezi s odobravanjem raskida ili izmjene ugovora iz ovog članka ako:

(a)	pravo države članice koje je mjerodavno za te ugovore zahtijeva da se takav ugovor može raskinuti ili mijenjati samo uz odobrenje suda koji pokreće postupak u slučaju nesolventnosti; i

(b)	u toj državi članici nije pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

Članak 12.

Sustavi plaćanja i financijska tržišta

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 8., učinci postupka u slučaju nesolventnosti na prava i obveze sudionika sustava plaćanja ili namirenja ili financijskog tržišta uređuju se isključivo pravom države članice koje je mjerodavno za dotični sustav ili tržište.

2.   Stavak 1. ne sprečava ništavost, pobojnost ili nemogućnost izvršenja plaćanja ili poslova po pravu koje je mjerodavno za platni sustav ili financijsko tržište.

Članak 13.

Ugovori o radu

1.   Učinci postupka u slučaju nesolventnosti na ugovore o radu i radne odnose uređuju se isključivo pravom države članice koje je mjerodavno za ugovor o radu.

2.   Sudovi države članice u kojoj bi se mogao pokrenuti sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti zadržavaju nadležnost u vezi s odobravanjem raskida ili izmjene ugovora iz ovog članka čak i ako u toj državi članici nije pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

Prvi podstavak primjenjuje se i na tijelo koje je nadležno u skladu s nacionalnim pravom za odobravanje raskida ili izmjene ugovora iz ovog članka.

Članak 14.

Učinci na prava koja su predmet upisa

Učinci postupka u slučaju nesolventnosti na prava dužnika na nepokretnu imovinu, brod ili zrakoplov za koje je potreban upis u javni registar uređuju se pravom države članice pod čijim se nadzorom vodi takav registar.

Članak 15.

Europski patenti s jedinstvenim učinkom i žigovi Zajednice

U smislu ove Uredbe, europski patent s jedinstvenim učinkom, žig Zajednice ili svako drugo slično pravo ustanovljeno na temelju prava Unije može biti uključeno samo u postupak iz članka 3. stavka 1.

Članak 16.

Štetne radnje

Članak 7. stavak 2. točka (m) ne primjenjuje se kada osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike dokaže da za radnju je mjerodavno:

(a)	pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut; i

(b)	pravo te države članice u relevantnom slučaju ne dopušta nikakva sredstva za osporavanje te radnje.

Članak 17.

Zaštita trećih strana

Kada, postupkom zaključenim nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti, dužnik za naknadu raspolaže:

(a)	nepokretnom imovinom;

(b)	brodom ili zrakoplovom koji podliježu upisu u javni registar; ili

(c)	vrijednosnicama čije postojanje zahtijeva upis u registar utvrđen pravom,

valjanost takvog postupka uređuje se pravom države na čijem se državnom području nalazi nepokretna imovina ili pod čijom se ovlašću vodi takav registar.

Članak 18.

Učinci postupka u slučaju nesolventnosti na sudske ili arbitražne postupke u tijeku

Učinci postupka u slučaju nesolventnosti na parnicu u tijeku ili arbitražni postupak u tijeku u vezi s imovinom ili pravom koji su dio dužnikove nesolvencijske mase uređuju se isključivo pravom države članice u kojoj je takav sudski postupak u tijeku ili u kojoj je mjesto arbitraže.

POGLAVLJE II.

PRIZNAVANJE POSTUPKA U SLUČAJU NESOLVENTNOSTI

Članak 19.

Načelo

1.   Svaka sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti donesena od strane suda države članice koja ima nadležnost na temelju članka 3. priznat će se u svim ostalim državama članicama od trenutka početka njezina važenja u državi u kojoj je postupak pokrenut.

Pravilo utvrđeno u prvom podstavku također se primjenjuje kada se, zbog svojstva dužnika, ne može pokrenuti postupak u slučaju nesolventnosti protiv dužnika u drugim državama članicama.

2.   Priznanje postupka navedeno u članku 3. stavku 1. ne isključuje pokretanje postupaka navedenih u članku 3. stavku 2. od strane suda druge države članice. Potonji su postupci sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti u smislu poglavlja III.

Članak 20.

Učinci priznanja

1.   Sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti iz članka 3. stavka 1. bez daljnjih formalnosti, proizvodi u svakoj državi članici iste učinke kao i u državi u kojoj je pokrenut postupak, osim ako nije drugačije propisano ovom Uredbom i sve dok u toj drugoj državi članici nije pokrenut ni jedan postupak naveden u članku 3. stavku 2.

2.   Učinci postupka navedenog u članku 3. stavku 2. ne smiju biti osporavani u ostalim državama članicama. Svako ograničenje vjerovničkih prava, posebno zastoj postupka ili oslobađanje od obveze, proizvodi učinke u odnosu na imovinu koja se nalazi na državnom području druge države članice samo prema onim vjerovnicima koji su dali svoju suglasnost.

Članak 21.

Ovlasti upravitelja u slučaju nesolventnosti

1.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan od strane suda koji ima nadležnost na temelju članka 3. stavka 1. može se u drugoj državi članici koristiti svim ovlastima koje su mu dodijeljene pravom države u kojoj je pokrenut postupak, dok god ondje nije pokrenut drugi postupak u slučaju nesolventnosti niti je ondje poduzeta bilo koja mjera osiguranja koja bi bila u suprotnosti s time, a slijedom prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u toj državi. U skladu s člancima 8. i 10. upravitelj u slučaju nesolventnosti posebno može premjestiti dužnikovu imovinu s državnog područja države članice u kojoj se nalazi.

2.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan od strane suda koji je nadležan na temelju članka 3. stavka 2. može u bilo kojoj drugoj državi članici tražiti putem sudova ili izvan suda da pokretna imovina bude premještena s državnog područja države u kojoj je pokrenut postupak na državno područje te druge države članice nakon što je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Upravitelj u slučaju nesolventnosti također može podignuti zahtjev za poništenje koji je u interesu vjerovnika.

3.   Koristeći svoje ovlasti, upravitelj u slučaju nesolventnosti postupa u skladu s pravom države članice na čijem državnom području namjerava poduzeti radnju, posebno u vezi s postupcima za realizaciju imovine. Te ovlasti ne smiju obuhvaćati mjere prisile, osim ako ih je naložio sud te države članice, ili pravo odlučivanja o pravnim postupcima ili sporovima.

Članak 22.

Dokaz o imenovanju upravitelja u slučaju nesolventnosti

Imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti dokazuje se ovjerenom preslikom originalne odluke o njegovu imenovanju ili bilo kojom drugom potvrdom izdanom od strane nadležnog suda.

Može se zahtijevati prijevod na službeni jezik ili jedan od službenih jezika države članice na čijem državnom području on namjerava djelovati. Ne zahtijeva se legalizacija niti druga slična formalnost.

Članak 23.

Povrat i uračunavanje

1.   Vjerovnik koji nakon pokretanja postupka navedenog u članku 3. stavku 1. bilo kojim sredstvima, posebno izvršenjem, djelomično ili potpuno namiri svoju tražbinu od imovine koja pripada dužniku, a koja se nalazi na državnom području druge države članice, preuzeto vraća upravitelju u slučaju nesolventnosti, podložno člancima 8. i 10.

2.   S ciljem osiguranja jednakog tretmana vjerovnika, vjerovnik koji je u tijeku postupka u slučaju nesolventnosti primio dividendu na temelju svoje tražbine ima udjela u raspodjelama u ostalim postupcima samo tamo gdje su vjerovnici istog razreda ili kategorije, u tim drugim postupcima, dobili jednaku dividendu.

Članak 24.

Uspostavljanje registara nesolventnosti

1.   Države članice uspostavljaju i održavaju na svom državnom području jedan ili više registara u kojima se objavljuju informacije u vezi s postupcima u slučaju nesolventnosti („registri nesolventnosti”). Te se informacije objavljuju što je prije moguće nakon pokretanja takvih postupaka.

2.   Informacije iz stavka 1. javno se objavljuju u skladu s uvjetima iz članka 27. te uključuju sljedeće („obvezne informacije”):

(a)	datum pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)	sud koji pokreće postupak u slučaju nesolventnosti i referentni broj postupka, ako postoji;

(c)	vrstu pokrenutog postupka u slučaju nesolventnosti iz Priloga A i, ako je primjenjivo, sve relevantne podvrste takvog postupka koje su pokrenute u skladu s nacionalnim pravom;

(d)	temelji li se nadležnost za pokretanje postupka na članku 3. stavcima 1., 2. ili 4.;

(e)	ako je dužnik trgovačko društvo ili pravna osoba, naziv dužnika, matični broj, statutarno sjedište ili, ako nije isto, poštansku adresu;

(f)	ako je dužnik pojedinac, bez obzira na to provodi li samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, ime dužnika, matični broj, ako postoji, i poštansku adresu ili, gdje je adresa zaštićena, mjesto i datum rođenja dužnika;

(g)	ime, poštansku i elektroničku adresu upravitelja u slučaju nesolventnosti imenovanog u postupku, ako postoji;

(h)	rok za prijavu tražbina, ako postoje, ili upućivanje na kriterije za izračun tog roka;

(i)	datum zatvaranja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, ako postoji;

(j)	sud pred kojim se odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti može osporiti i, gdje je to primjenjivo, rok unutar kojeg se odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti može osporiti u skladu s člankom 5. ili upućivanje na kriterije za izračun tog roka.

3.   Stavkom 2. ne sprečava se države članice da u svoje nacionalne registre nesolventnosti uključe dokumente ili dodatne informacije, kao što su diskvalifikacije direktora u vezi s nesolventnošću.

4.   Države članice nisu obvezne uključiti u registre nesolventnosti informacije iz stavka 1. ovog članka u vezi s pojedincima koji ne provode neovisnu poslovnu ili profesionalnu aktivnost, niti takve informacije javno objaviti putem sustava međusobne povezanosti tih registara pod uvjetom da obavijeste poznate strane vjerovnike u skladu s člankom 54. o elementima iz stavka 2. točke (j) ovog članka.

Ako država članica koristi mogućnost iz stavka 4. prvog podstavka, postupci u slučaju nesolventnosti ne utječu na tražbine stranih vjerovnika koji nisu primili informaciju iz prvog podstavka.

5.   Objava informacija u registrima u skladu s ovom Uredbom nema nikakvog pravnog učinka osim onog koji je određen nacionalnim pravom i člankom 55. stavkom 6.

Članak 25.

Međusobna povezanost registara nesolventnosti

1.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja decentralizirani sustav međusobne povezanosti registara nesolventnosti. Taj sustav sadrži registre nesolventnosti i europski portal e-pravosuđe koji služi kao središnja javna elektronička točka pristupa informacijama u sustavu. Sustavom se pruža usluga pretraživanja na svim službenim jezicima institucija Unije kako bi se na raspolaganje stavile obvezne informacije i svi drugi dokumenti i informacije uključeni u registre nesolventnosti koje su države članice odlučile staviti na raspolaganje putem europskog portala e-pravosuđe.

2.   Provedbenim aktima u skladu s postupkom iz članka 87. Komisija donosi sljedeće do 26. lipnja 2019.:

(a)	tehničku specifikaciju kojom se određuju metode komunikacije i razmjene informacija elektroničkim putem na osnovi postojeće specifikacije sučelja za sustav međusobne povezanosti registara nesolventnosti;

(b)	tehničke mjere kojima se osiguravaju minimalni sigurnosni standardi informacijske tehnologije za komunikaciju i distribuciju informacija unutar sustava međusobne povezanosti registara nesolventnosti;

(c)	minimalne kriterije za uslugu pretraživanja koju osigurava europski portal e-pravosuđe na temelju informacija utvrđenih u članku 24.;

(d)	minimalne kriterije za predstavljanje rezultata takvih pretraživanja na temelju informacija utvrđenih u članku 24.;

(e)	sredstva i tehničke uvjete dostupnosti usluga koje osigurava sustav međusobne povezanosti; i

(f)	pojmovnik koji sadrži osnovna objašnjenja nacionalnih postupaka u slučaju nesolventnosti popisanih u Prilogu A.

Članak 26.

Trošak uspostave i međusobnog povezivanja registara nesolventnosti

1.   Uspostava, održavanje i budući razvoj sustava međusobne povezanosti registara nesolventnosti financira se iz općeg proračuna Unije.

2.   Svaka država članica snosi trošak uspostave i prilagodbe svojih nacionalnih registara nesolventnosti kako bi bili interoperabilni s europskim portalom e-pravosuđe, kao i trošak vođenja, upravljanja i održavanja tih registara. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost podnošenja prijava za dobivanje bespovratnih sredstava iz financijskih programa Unije za takve aktivnosti.

Članak 27.

Uvjeti pristupa informacijama putem sustava međusobne povezanosti

1.   Države članice osiguravaju da su obvezne informacije iz članka 24. stavka 2. točaka od (a) do (j) besplatno dostupne putem sustava međusobne povezanosti registara nesolventnosti.

2.   Ovom se Uredbom ne sprječava države članice da zaračunaju razumnu naknadu za pristup dokumentima ili dodatnim informacijama iz članka 24. stavka 3. putem sustava međusobne povezanosti registara nesolventnosti.

3.   Države članice mogu pristup obveznim informacijama o pojedincima koji ne ostvaruju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost te pojedincima koji ostvaruju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnosti, kada postupak u slučaju nesolventnosti nije povezan s tom djelatnošću, učiniti podložnim, uz minimalne kriterije iz članka 25. stavka 2. točke (c), dopunskim kriterijima za pretraživanje koji se odnose na dužnika.

4.   Države članice mogu zahtijevati da pristup informacijama iz stavka 3. bude uvjetovan podnošenjem zahtjeva nadležnom tijelu. Države članice mogu pristup informacijama uvjetovati provjerom o postojanju opravdanog interesa za pristupanje takvim informacijama. Osoba koja podnosi zahtjev može navedeni zahtjev za informacije podnijeti elektroničkim putem, i to putem standardnog obrasca na europskom portalu e-pravosuđe. Ako se zahtijeva potkrepljivanje opravdanog interesa, osobi koja podnosi zahtjev može se omogućiti da navedeni zahtjev potkrijepi elektroničkim preslikama relevantnih dokumenata. Nadležno tijelo šalje odgovor osobi koja podnosi zahtjev u roku od tri radna dana.

Osoba koja podnosi zahtjev nije obvezna osigurati prijevod dokumenata kojima se potkrepljuje njezin zahtjev niti je obvezna sudjelovati u pokrivanju mogućih troškova prijevoda koje snosi nadležno tijelo.

Članak 28.

Objava u drugoj državi članici

1.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima zahtijevaju da se obavijest o sudskoj odluci o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti i, prema potrebi, odluka kojom se imenuje upravitelja u slučaju nesolventnosti objave u bilo kojoj drugoj državi članici u kojoj dužnik ima poslovni nastan u skladu s postupcima objavljivanja propisanima u toj državi članici. U takvoj se objavi po potrebi navodi imenovani upravitelj u slučaju nesolventnosti te je li primijenjeno pravilo o nadležnosti ono iz članka 3. stavka 1. ili 2.

2.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima mogu tražiti da se informacije iz stavka 1. objave u svakoj drugoj državi članici u kojoj upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima to smatraju potrebnim u skladu s postupcima objave propisanima u toj državi članici.

Članak 29.

Upis u javne registre druge države članice

1.   Ako pravo države članice u kojoj se nalazi poslovni nastan dužnika i ako je taj poslovni nastan upisan u javni registar te države članice ili ako pravo države u kojoj se nalazi nepokretna imovina koja pripada dužniku iziskuje da se informacije o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti iz članka 28. upišu u zemljišnim knjigama, registru trgovačkih društava ili bilo kojem drugom javnom registru, upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima poduzimaju sve potrebne mjere kako bi se osigurala takva registracija.

2.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima mogu zatražiti takvu registraciju u bilo kojoj drugoj državi članici, pod uvjetom da pravo države članice u kojoj se vodi registar dopušta takvu registraciju.

Članak 30.

Troškovi

Troškovi objave i upisa propisani člancima 28. i 29. smatraju se troškovima nastalim u postupku.

Članak 31.

Ispunjavanje obveza prema dužniku

1.   Kada se u državi članici ispuni obveza u korist dužnika protiv kojeg se vodi postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut u drugoj državi članici, a trebala se ispunjavati u korist upravitelja u slučaju nesolventnosti u tom postupku, smatra se da je osoba koja je ispunila obvezu oslobođena te obveze ako nije imala saznanja o pokretanju postupka.

2.   Kada je takva obveza ispunjena prije nego je izvršena objava propisana člankom 28., a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da osoba koja ju je ispunila nije imala saznanja o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti. Ako se obveza ispuni nakon izvršenja objave, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je osoba koja ju je ispunila imala saznanja o pokretanju postupka.

Članak 32.

Priznanje i izvršivost drugih odluka

1.   Odluke donesene od strane suda čija je sudska odluka u vezi s pokretanjem postupka priznata u skladu s člankom 19., a koja se bavi tijekom i okončanjem postupka u slučaju nesolventnosti, kao i stečajne nagodbe odobrene od strane tog suda, priznaje se bez daljnjih formalnosti. Takve se odluke izvršavaju u skladu s člancima od 39. do 44. i od 47. do 57. Uredbe (EU) br. 1215/2012.

Prvi se podstavak također primjenjuje na odluke koje izravno proizlaze iz postupaka u slučaju nesolventnosti i koje su s njima tijesno povezane, čak i ako ih donosi drugi sud.

Prvi se podstavak također primjenjuje na odluke koje se odnose na mjere osiguranja poduzete po podnošenju prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ili u vezi s njim.

2.   Priznavanje i izvršavanje odluka koje nisu one navedene u stavku 1. ovog članka uređuje se Uredbom (EU) br. 1215/2012, pod uvjetom da je ta Uredba primjenjiva.

Članak 33.

Javni poredak

Bilo koja država članica može odbiti priznati postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut u drugoj državi članici ili izvršiti odluku donesenu u okviru takvog postupka kada bi učinci takvog priznanja ili izvršenja bili očito u suprotnosti s javnim poretkom te države, a posebno s njenim temeljnim načelima ili ustavnim pravima i slobodama pojedinaca.

POGLAVLJE III.

SEKUNDARNI POSTUPCI U SLUČAJU NESOLVENTNOSTI

Članak 34.

Pokretanje postupka

Ako je glavni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut od strane suda države članice i priznat u drugoj državi članici, sud te druge države članice koji je nadležan na temelju članka 3. stavka 2. može pokrenuti sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti u skladu s odredbama iz ovog poglavlja. Ako je dužnikova nesolventnost bila uvjet glavnog postupka, ona se ponovno ne ispituje u državi članici u kojoj se može pokrenuti sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti. Učinci sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti ograničeni su na imovinu dužnika koja se nalazi unutar državnog područja države članice u kojoj su ti postupci pokrenuti.

Članak 35.

Mjerodavno pravo

Osim ako nije drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za sekundarne postupke u slučaju nesolventnosti jest pravo države članice na čijem su državnom području pokrenuti sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti.

Članak 36.

Pravo na preuzimanje obveze radi izbjegavanja sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Kako bi se izbjeglo pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti, upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti može preuzeti jednostranu obvezu („obveza”) u odnosu na imovinu koja se nalazi u državi članici u kojoj bi se sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao pokrenuti, da će pri raspodjeli te imovine ili primitaka kao rezultata njezine realizacije postupati u skladu s pravima raspodjele i prvenstva prema nacionalnom pravu kakve bi vjerovnici imali da je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut u toj državi članici. U obvezi se navode činjenične pretpostavke na kojima se ona temelji, osobito u odnosu na vrijednost imovine koja se nalazi u državi članici i raspoloživih mogućnosti za realizaciju te imovine.

2.   Ako je obveza preuzeta u skladu s ovim člankom, pravo koje je mjerodavno za raspodjelu prihoda od realizacije imovine iz stavka 1., na isplatne redove tražbina vjerovnika i za prava vjerovnika u odnosu na imovinu iz stavka 1. pravo je države članice u kojoj je mogao biti pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti. Relevantan trenutak za određivanje imovine iz stavka 1. jest trenutak preuzimanja obveze.

3.   Preuzimanje obveze vrši se na službenom jeziku ili na jednom od službenih jezika države članice u kojoj je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao biti pokrenut ili, ako u toj državi članici postoji više službenih jezika, na službenom jeziku ili na jednom od službenih jezika mjesta u kojem je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao biti pokrenut.

4.   Preuzimanje obveze se vrši u pisanom obliku. Obveza mora biti usklađena sa svim drugim zahtjevima koji se odnose na oblik i zahtjeve za odobrenjem u vezi s raspodjelom, ako navedeni postoje, koji su na snazi u državi u kojoj se pokreće glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

5.   Obvezu odobravaju poznati lokalni vjerovnici. Na odobravanje obveze također se primjenjuju pravila o kvalificiranoj većini i glasovanju koja se primjenjuju na usvajanje planova restrukturiranja u skladu s pravom države članice u kojoj je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao biti pokrenut. Vjerovnici mogu sudjelovati u glasovanju na daljinu pomoću komunikacijskih sredstava ako to dopušta nacionalno pravo. Upravitelj u slučaju nesolventnosti obavješćuje poznate lokalne vjerovnike o obvezi, pravilima i postupcima za njezino odobrenje te o odobrenju ili odbijanju obveze.

6.   Obveza koja je preuzeta i odobrena u skladu s ovim člankom obvezujuća je za nesolvencijsku masu. Ako je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut u skladu s člancima 37. i 38., upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti imovinu koju je uklonio s državnog područja te države članice nakon što je obveza preuzeta ili, u slučaju da je ta imovina realizirana, prihode od nje, prenosi na upravitelja u slučaju nesolventnosti iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

7.   Ako je upravitelj u slučaju nesolventnosti preuzeo obvezu, a prije nego li raspodijeli imovinu i prihode iz stavka 1., o raspodjeli koju namjerava provesti obavješćuje lokalne vjerovnike. Ako informacije nisu usklađene s uvjetima iz obveze ili s mjerodavnim pravom, svaki lokalni vjerovnik može osporiti takvu raspodjelu pred sudovima države članice u kojoj je glavni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut kako bi ostvario raspodjelu u skladu s uvjetima iz obveze i mjerodavnog prava. U tom slučaju, raspodjela se ne provodi sve dok sud ne donese odluku o osporavanju.

8.   Lokalni vjerovnici mogu se obratiti sudovima države članice u kojoj je glavni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut kako bi se od upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti zahtijevalo da poduzme sve odgovarajuće mjere raspoložive prema pravu države u kojoj je pokrenut glavni postupak u slučaju nesolventnosti koje su potrebne za osiguranje usklađenosti s uvjetima obveze.

9.   Lokalni vjerovnici mogu se isto tako obratiti sudovima države članice u kojoj bi sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao biti pokrenut kako bi se obvezalo sud da poduzme privremene ili zaštitne mjere kako bi se osiguralo da upravitelj u slučaju nesolventnosti poštuje uvjete obveze.

10.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti odgovoran je za svu štetu nanesenu lokalnim vjerovnicima koja je posljedica njegova nepoštovanja obveza i zahtjeva iz ovog članka.

11.   Za potrebe ovog članka tijelo koje se uspostavlja u državi članici u kojoj je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti mogao biti pokrenut i koje je, sukladno Direktivi 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (16), obvezno jamčiti isplatu nenamirenih tražbina zaposlenika koje se temelje na ugovorima o radu ili proizlaze iz radnih odnosa, smatra se lokalnim vjerovnikom ako je tako predviđeno nacionalnim pravom.

Članak 37.

Pravo predložiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti može predložiti:

(a)	upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)	bilo koja druga osoba ili tijelo ovlašteno predložiti pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti na temelju prava države članice na čijem je državnom području predloženo pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

2.   Ako je obveza postala obvezujuća u skladu s člankom 36., prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti podnosi se u roku od 30 dana od primitka obavijesti o odobrenju obveze.

Članak 38.

Odluka o pokretanju sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti odmah o tome obavješćuje upravitelja u slučaju nesolventnosti ili dužnika sa zadržanim ovlastima u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti i daje mu mogućnost da se očituje o prijedlogu.

2.   Ako je upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti preuzeo obvezu u skladu s člankom 36., sud iz stavka 1. ovog članka na prijedlog upravitelja u slučaju nesolventnosti ne pokreće sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti ako utvrdi da obveza na odgovarajući način štiti opće interese lokalnih vjerovnika.

3.   Ako je privremeni zastoj pojedinog ovršnog postupka odobren da bi se omogućili pregovori između dužnika i njegovih vjerovnika, sud, na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti ili dužnika sa zadržanim ovlastima, može naložiti zastoj pokretanja sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti na razdoblje ne dulje od tri mjeseca, pod uvjetom da su osigurane odgovarajuće mjere za zaštitu interesa lokalnih vjerovnika.

Sud iz stavka 1. može naložiti zaštitne mjere za zaštitu interesa lokalnih vjerovnika zahtijevajući od upravitelja u slučaju nesolventnosti ili dužnika sa zadržanim ovlastima da ne ukloni ili ne raspolaže nikakvom imovinom koja se nalazi u državi članici u kojoj se nalazi njegov poslovni nastan, osim ako se to obavlja u okviru redovitog poslovanja. Sud također može naložiti druge mjere radi zaštite interesa lokalnih vjerovnika tijekom zastoja, osim ako je to nespojivo s nacionalnim propisima o parničnom postupku.

Sud ukida zastoj pokretanja sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti po službenoj dužnosti ili na zahtjev bilo kojeg vjerovnika ako je tijekom zastoja sklopljen sporazum u pregovorima iz prvog podstavka.

Sud može ukinuti zastoj na vlastitu inicijativu ili na zahtjev bilo kojeg vjerovnika ako nastavak zastoj ugrožava prava vjerovnika, posebno ako su pregovori narušeni ili ako je postalo očito da nije vjerojatno da će biti zaključeni ili ako je upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima prekršio zabranu da raspolaže svojom imovinom ili je ukloni s državnog područja države članice u kojoj se nalazi poslovni nastan.

4.   Na prijedlog upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, sud iz stavka 1. može pokrenuti vrstu postupka u slučaju nesolventnosti navedenog u Prilogu A različitu od vrste čije je pokretanje isprva zatraženo, pod uvjetom da su, prema nacionalnom pravu, ispunjeni uvjeti za pokretanje te vrste postupka i da je ta vrsta postupka najprikladnija spram interesa lokalnih vjerovnika i usklađenosti između glavnog i sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti. Primjenjuje se druga rečenica članka 34.

Članak 39.

Sudsko preispitivanje odluke o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti

Upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti može osporiti odluku o pokretanju sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti pred sudovima države članice u kojoj je pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti, na temelju neusklađenosti postupanja tog suda s uvjetima i zahtjevima iz članka 38.

Članak 40.

Predujam troškova

Kada se prema pravu države članice u kojoj je predloženo pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti zahtijeva da imovina dužnika bude dostatna za pokriće svih ili dijela troškova i izdataka postupka, sud po primitku takvog prijedloga može tražiti od predlagatelja da plati predujam ili osigura odgovarajući iznos za jamstvo.

Članak 41.

Suradnja i komunikacija između upravitelja u slučaju nesolventnosti

1.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti i upravitelj u slučaju nesolventnosti ili upravitelji iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u vezi s istim dužnikom surađuju međusobno u onoj mjeri u kojoj takva suradnja nije nespojiva s pravilima koja se primjenjuju na dotične postupke. Takva suradnja može biti bilo kojeg oblika, uključujući sklapanje sporazuma ili protokola.

2.   Prilikom provedbe suradnje navedene u stavku 1., upravitelji u slučaju nesolventnosti dužni su:

(a)

što je prije moguće jedni drugima proslijediti sve informacije koje mogu biti važne za druge postupke, posebno o napretku postignutom u prijavljivanju i potvrđivanju tražbina i svim mjerama usmjerenima prema spašavanju ili restrukturiranju dužnika ili okončanju postupka, pod uvjetom da su postignute odgovarajuće mjere za zaštitu povjerljivih informacija;

(b)	istražiti mogućnost restrukturiranja dužnika i, ako ta mogućnost postoji, koordinirati razradu i provedbu plana restrukturiranja;

(c)

koordinirati provođenjem realizacije ili korištenjem imovine i poslova dužnika; upravitelj u slučaju nesolventnosti iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti daje upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti u ranoj fazi prigodu za podnošenje prijedloga o realizaciji ili korištenju imovine u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti.

3.   Stavci 1. i 2. primjenjuju se mutatis mutandis na situacije u kojima, u glavnom ili u sekundarnom postupkom u slučaju nesolventnosti ili u bilo kojem od teritorijalnih postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odnose na istog dužnika i koji su u tijeku u isto vrijeme, dužnik ostaje u posjedu svoje imovine.

Članak 42.

Suradnja i komunikacija među sudovima

1.   Kako bi se olakšala koordinacija glavnog, teritorijalnog i sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u vezi s istim dužnikom, sud pred kojim je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ili koji je pokrenuo takav postupak surađuje sa svakim drugim sudom pred kojim je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ili koji je pokrenuo takav postupak u mjeri u kojoj takva suradnja nije nespojiva s pravilima koja se primjenjuju na svaki od tih postupaka. U tu svrhu sudovi mogu po potrebi imenovati neovisnu osobu ili tijelo da djeluje po njihovim uputama, pod uvjetom da to nije nespojivo s pravilima koja se na njih primjenjuju.

2.   Provodeći suradnju iz stavka 1., sudovi, ili bilo koja imenovana osoba ili tijelo koje djeluje u njihovo ime, kako je navedeno u stavku 1., mogu komunicirati izravno ili zatražiti informacije ili pomoć izravno jedni od drugih pod uvjetom da takva komunikacija poštuje postupovna prava stranki u postupku i povjerljivost informacija.

3.   Suradnja iz stavka 1. može se provoditi bilo kojim sredstvima koja sud smatra prikladnima. To se osobito može odnositi na:

(a)	koordinaciju prilikom imenovanja upraviteljâ u slučaju nesolventnosti;

(b)	komunikaciju o informacijama bilo kojim sredstvima koje sud smatra primjerenima;

(c)	koordinaciju upravljanja i nadzora dužnikove imovine i poslova;

(d)	koordinaciju vođenja rasprava;

(e)	koordinaciju odobravanja protokola, prema potrebi.

Članak 43.

Suradnja i komunikacija između upravitelja u slučaju nesolventnosti i sudova

1.   Kako bi se olakšala koordinacija glavnog, teritorijalnog i sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u odnosu na istog dužnika:

(a)	upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa svakim sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak;

(b)	upravitelj u slučaju nesolventnosti iz teritorijalnog ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak; i

(c)

upravitelj u slučaju nesolventnosti iz teritorijalnog ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje drugih teritorijalnih ili sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak,

u mjeri u kojoj takva suradnja i komunikacija nisu nespojive s pravilima koja se primjenjuju na svaki od tih postupaka i ne povlače za sobom nikakav sukob interesa.

2.   Suradnja iz stavka 1. može se provoditi bilo kojim odgovarajućim sredstvima poput onih iz članka 42. stavka 3.

Članak 44.

Troškovi suradnje i komunikacije

Zahtjevi iz članaka 42. i 43. ne dovode do toga da sudovi terete jedni druge za troškove suradnje i komunikacije.

Članak 45.

Ostvarivanje vjerovničkih prava

1.   Vjerovnik može prijaviti svoju tražbinu u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti i u bilo kojem sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti.

2.   Upravitelji u slučaju nesolventnosti iz glavnog i svih sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti prijavljuju u drugim postupcima tražbine koje su već prijavljene u postupcima za koje su oni imenovani, pod uvjetom da se time štite interesi vjerovnika u daljnjem postupku, a što podliježe pravu vjerovnika da se suprotstave tom prijavljivanju ili da povuku prijavljene tražbine gdje to omogućuje mjerodavno pravo.

3.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ovlašten je sudjelovati u ostalim postupcima na istoj osnovi kao i vjerovnik, a posebno prisustvovati skupštinama vjerovnika.

Članak 46.

Zastoj postupka realizacije imovine

1.   Sud koji je pokrenuo sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti potpuno ili djelomično zastaje s postupkom realizacije imovine na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti. U tom slučaju može zatražiti od upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti da poduzme prikladne mjere kako bi jamčio za interese vjerovnika iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti i one pojedinačnih kategorija vjerovnika. Takav zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti može biti odbijen samo ako očito nije u interesu vjerovnika iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti. Takav zastoj postupka realizacije imovine može se naložiti na razdoblje do tri mjeseca. Ono se može nastaviti ili obnoviti za sličan period.

2.   Sud naveden u stavku 1. okončava zastoj postupka realizacije imovine:

(a)	na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

po službenoj dužnosti, na zahtjev vjerovnika ili na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ako se ta mjera više ne čini opravdana, posebno što se tiče interesa vjerovnika iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

Članak 47.

Ovlast upravitelja u slučaju nesolventnosti da predloži planove restrukturiranja

1.   Kada pravo države članice u kojoj je pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti dopušta da se takav postupak okonča bez likvidacije planom restrukturiranja, stečajnom nagodbom ili usporedivom mjerom, upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ovlašten je da predloži takvu mjeru u skladu s postupkom te države članice.

2.   Nikakvo ograničenje vjerovničkih prava koje proizlazi iz mjere navedene u stavku 1. koje je predloženo u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti, kao što je zastoj plaćanja ili otpust duga, ne smije imati utjecaj u odnosu na dužnikovu imovinu koja nije pokrivena tim postupkom bez suglasnosti svih vjerovnika koji u njima imaju interes.

Članak 48.

Učinak okončanja postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 49., okončanje postupka u slučaju nesolventnosti ne sprečava nastavak drugih postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odnose na istog dužnika, a koji u tom trenutku još uvijek traju.

2.   Ako postupak u slučaju nesolventnosti nad pravnom osobom ili trgovačkim društvom u državi članici u kojoj je statutarno sjedište te osobe ili trgovačkog društva podrazumijeva prestanak pravne osobe ili trgovačkog društva, ta pravna osoba ili trgovačko društvo ne prestaje postojati sve dok se ne okončaju svi drugi postupci u slučaju nesolventnosti nad istim dužnikom ili dok upravitelj u slučaju nesolventnosti ili upravitelji u takvim postupcima ne daju suglasnost za prestanak.

Članak 49.

Imovina preostala u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti

Ako je likvidacijom imovine u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti moguće namiriti sve tražbine dopuštene na temelju tog postupaka, upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u tom postupku odmah upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti izvršava prijenos bilo koje preostale imovine.

Članak 50.

Naknadno pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti

Kada se postupci navedeni u članku 3. stavku 1. pokreću nakon pokretanja postupaka navedenih u članku 3. stavku 2. u drugoj državi članici, članci 41., 45., 46., 47. i 49. važe za one koji su pokrenuti prvi, ako to dozvoljava tijek tih postupaka.

Članak 51.

Konverzija sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti

1.   Na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti sud države članice u kojoj je pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti može naložiti konverziju sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u drugu vrstu postupka u slučaju nesolventnosti navedenog u Prilogu A pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti za pokretanje te vrste postupka prema nacionalnom pravu i da je ta vrsta postupka najprikladnija spram interesa lokalnih vjerovnika i usklađenosti glavnog i sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

2.   Prilikom razmatranja zahtjeva iz stavka 1., sud može tražiti informacije od upravitelja u slučaju nesolventnosti koji su uključeni u oba postupka.

Članak 52.

Mjere osiguranja

Kada sud države članice koji ima nadležnost na temelju članka 3. stavka 1. imenuje privremenog upravitelja kako bi osigurao zaštitu dužnikove imovine, taj privremeni upravitelj ovlašten je zatražiti bilo kakve mjere radi osiguranja i zaštite bilo kojeg dijela dužnikove imovine koji se nalazi u drugoj državi članici, kako je predviđeno pravom te države članice, za razdoblje između prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti i odluke o pokretanju postupka.

POGLAVLJE IV.

DAVANJE INFORMACIJA VJEROVNICIMA I PRIJAVA NJIHOVIH TRAŽBINA

Članak 53.

Pravo na prijavu tražbina

Bilo koji strani vjerovnik može prijaviti tražbine u postupku u slučaju nesolventnosti bilo kojim sredstvom komunikacije koje je prihvaćeno u pravu države članice u kojoj je pokrenut postupak. Za isključivu svrhu prijave tražbina nije obvezno zastupanje od strane odvjetnika ili drugog pravnog stručnjaka.

Članak 54.

Dužnost obavještavanja vjerovnika

1.   Čim se u državi članici pokrene postupak u slučaju nesolventnosti, nadležni sud te države ili upravitelj u slučaju nesolventnosti kojeg je imenovao taj sud odmah obavještavaju poznate strane vjerovnike.

2.   Informacije iz stavka 1., dane u pojedinačnoj obavijesti, posebno uključuju rokove, kazne propisane u vezi s takvim rokovima, tijelo ili instituciju ovlaštenu da zaprimi prijavu tražbine i bilo koje druge propisane mjere. Takva obavijest također navodi trebaju li vjerovnici, čije tražbine imaju pravo prvenstva ili koje su osigurane stvarnim pravom, prijaviti svoje tražbine. Obavijest također sadrži primjerak standardnog obrasca za prijavu tražbina iz članka 55. ili informaciju o tome gdje je taj obrazac dostupan.

3.   Informacije iz ovog članka stavaka 1. i 2. pružaju se upotrebom standardnog obrasca za obavijesti koji će se odrediti u skladu s člankom 88. Obrazac se objavljuje na europskom portalu e-pravosuđe i nosi naslov „Obavijest o postupku u slučaju nesolventnosti” na svim službenim jezicima institucija Unije. Obrazac se šalje na službenom jeziku države u kojoj je pokrenut postupak ili, ako u toj državi članici postoji nekoliko službenih jezika, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, ili na drugom jeziku za koji je ta država navela da ga može prihvatiti u skladu s člankom 55. stavkom 5. ako se može pretpostaviti da je stranim vjerovnicima lakše razumjeti taj jezik.

4.   U postupku u slučaju nesolventnosti koji se odnosi na pojedince koji ne ostvaruju poslovnu ili profesionalnu aktivnost, upotreba standardnog obrasca iz ovog članaka nije obvezna ako se od vjerovnika ne zahtijeva da prijave svoje tražbine kako bi se njihove tražbine uzele u obzir u postupku.

Članak 55.

Postupak za prijavu tražbina

1.   Svaki strani vjerovnik može prijaviti svoju tražbinu upotrebom standardnog obrasca za prijavu tražbina koji će se odrediti u skladu s člankom 88. Obrazac nosi naslov „Prijava tražbina” na svim službenim jezicima institucija Unije.

2.   Standardni obrazac za prijavu tražbina iz stavka 1. sadrži sljedeće informacije:

(a)	ime, poštansku adresu, adresu elektroničke pošte, ako postoji, osobni identifikacijski broj, ako postoji, i bankovne podatke stranog vjerovnika iz stavka 1.;

(b)	iznos tražbine, navodeći glavnicu i, ako je primjenjivo, kamate te datum kad je nastala i datum kad je dospjela, ako su različiti;

(c)	ako se potražuju kamate, kamatnu stopu, podatak o tome jesu li kamate pravne ili ugovorne prirode, razdoblje za koje se potražuju kamate i kapitalizirani iznos kamata;

(d)	ako se potražuju troškovi koji su nastali prilikom dokazivanja tražbine prije pokretanja postupka, iznos i pojedinosti o tim troškovima;

(e)	prirodu tražbine;

(f)	je li zatražen status povlaštenog vjerovnika i osnovu te prijave;

(g)	poziva li se na stvarnopravno osiguranje ili zadržavanje prava vlasništva u odnosu na tražbinu i, ako to jest slučaj, koja je imovina obuhvaćena založnim pravom na koje se poziva, datum na koji je osiguranje odobreno i, kad je osiguranje upisano, referentni broj; te

(h)	traži li se kompenzacija i, ako je to slučaj, iznose međusobnih tražbina koje postoje na datum kad je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, datum na koji su nastale i neto iznos zatražene kompenzacije.

Standardnom obrascu za prijavu tražbina prilažu se preslike svih popratnih dokumenata.

3.   U standardnom obrascu za prijavu tražbina navodi se da pružanje informacija u vezi s bankovnim podacima i osobnim identifikacijskim brojem vjerovnika iz stavka 2. točke (a) nije obvezno.

4.   Ako vjerovnik prijavljuje tražbinu drugim sredstvima, a ne standardnim obrascem iz stavka 1., prijava mora sadržati informacije iz stavka 2.

5.   Tražbine se mogu prijavljivati na bilo kojem službenom jeziku institucija Unije. Sud, upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima od vjerovnika mogu zahtijevati da osigura prijevod na službeni jezik države u kojoj je postupak pokrenut ili, ako u toj državi članici postoji nekoliko službenih jezika, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, ili na drugi jezik za koji je ta država članica navela da ga može prihvatiti. Svaka država članica navodi prihvaća li bilo koji službeni jezik institucija Unije koji nije njezin u svrhu prijave tražbina.

6.   Tražbine se prijavljuju u roku koji je određen pravom države u kojoj je postupak pokrenut. U slučaju stranog vjerovnika taj rok ne može biti kraći od 30 dana nakon dana objave pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti u registru nesolventnosti države u kojoj je postupak pokrenut. Ako se država članica poziva na članak 24. stavak 4. taj rok ne može biti kraći od 30 dana nakon što je vjerovnik obaviješten u skladu s člankom 54.

7.   Ako sud, upravitelj u slučaju nesolventnosti ili dužnik sa zadržanim ovlastima imaju sumnje u vezi s tražbinom prijavljenom u skladu s ovim člankom, oni vjerovniku daju mogućnost pružanja dodatnih dokaza o postojanju i iznosu tražbine.

POGLAVLJE V.

POSTUPAK U SLUČAJU NESOLVENTNOSTI NAD ČLANOVIMA SKUPINE TRGOVAČKIH DRUŠTAVA

ODJELJAK 1.

Suradnja i komunikacija

Članak 56.

Suradnja i komunikacija između upravitelja u slučaju nesolventnosti

1.   Ako se postupak u slučaju nesolventnosti odnosi na dva ili više članova skupine trgovačkih društava, upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u postupku koji se tiče člana skupine surađuje sa svakim upraviteljem u slučaju nesolventnosti imenovanim u postupku koji se tiče drugog člana iste skupine u mjeri u kojoj je takva suradnja odgovarajuća za olakšavanje učinkovitog upravljanja tim postupkom, nije nespojiva s pravilima koja se primjenjuju na takav postupak i za sobom ne povlači nikakav sukob interesa. Ta suradnja može biti u bilo kojem obliku, uključujući sklapanje sporazumâ ili protokolâ.

2.   Prilikom provedbe suradnje navedene u stavku 1., upravitelji u slučaju nesolventnosti dužni su

(a)	što je moguće prije proslijediti jedni drugima bilo kakvu informaciju koja može biti važna za druge postupke, pod uvjetom da su postignute odgovarajuće mjere za zaštitu povjerljivih informacija;

(b)	razmotriti postoje li mogućnosti za koordinaciju upravljanja i nadzora poslova članova skupine koji su predmet postupka u slučaju nesolventnosti i, ako postoje, koordinirati takvo upravljanje i nadzor;

(c)	razmotriti postoje li mogućnosti za restrukturiranje članova skupine koji su predmet postupka u slučaju nesolventnosti i, ako postoje, koordinirati u pogledu prijedloga i pregovora o koordiniranom planu restrukturiranja.

Za potrebe točaka (b) i (c) svi ili neki upravitelji u slučaju nesolventnosti iz stavka 1. mogu se dogovoriti da dodijele dodatne ovlasti upravitelju u slučaju nesolventnosti imenovanom u jednom od postupaka ako je takav dogovor dopušten pravilima koja se primjenjuju na svaki od postupaka. Oni se također mogu dogovoriti o raspodjeli pojedinih zadataka među sobom ako je takva raspodjela zadataka dopuštena pravilima koja se primjenjuju za svaki od postupaka.

Članak 57.

Suradnja i komunikacija među sudovima

1.   Ako se postupak u slučaju nesolventnosti odnosi na dva ili više članova skupine trgovačkih društava, sud koji je pokrenuo takav postupak surađuje s bilo kojim drugim sudom pred kojim je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka koji se tiče drugog člana iste skupine ili koji je pokrenuo takav postupak u mjeri u kojoj takva suradnja olakšava učinkovito upravljanje postupkom, nije nespojiva s pravilima koja se primjenjuju na njih i ne obuhvaća nikakav sukob interesa. U tu svrhu sudovi mogu prema potrebi imenovati neovisnu osobu ili tijelo da djeluje prema njihovim uputama, pod uvjetom da to nije nespojivo s pravilima koja se na njih primjenjuju.

2.   Provodeći suradnju iz stavka 1., sudovi, ili bilo koja imenovana osoba ili tijelo koje djeluje u njihovo ime, kako je navedeno u stavku 1., mogu komunicirati izravno jedni s drugima ili tražiti informacije ili pomoć izravno jedni od drugih pod uvjetom da takva komunikacija poštuje postupovna prava strana u postupku i povjerljivost informacija.

3.   Suradnja iz stavka 1. može se provoditi bilo kojim sredstvima koja sud smatra prikladnima. Ona može osobito uključivati:

(a)	koordinaciju prilikom imenovanja upravitelja u slučaju nesolventnosti;

(b)	komunikaciju o informacijama bilo kojim sredstvima koja sud smatra primjerenima;

(c)	koordinaciju upravljanja i nadzora imovine i poslova članova skupine;

(d)	koordinaciju vođenja rasprava;

(e)	koordinaciju odobravanja protokola, prema potrebi.

Članak 58.

Suradnja i komunikacija između upravitelja u slučaju nesolventnosti i sudova

Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u postupku u slučaju nesolventnosti koji se tiče člana skupine trgovačkih društava:

(a)	surađuje i komunicira sa svakim sudom pred kojim je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka u odnosu na drugog člana iste skupine trgovačkih društava ili koji je pokrenuo takav postupak; i

(b)	može zatražiti informacije od tog suda koje se odnose na postupak koji se tiče drugog člana skupine ili tražiti pomoć u vezi s postupkom u kojem je imenovan,

u mjeri u kojoj su takva suradnja i komunikacija primjerene za olakšavanje učinkovitog upravljanja postupkom, ne obuhvaćaju nikakav sukob interesa i nisu nespojive s pravilima koja se na njih primjenjuju.

Članak 59.

Troškovi suradnje i komunikacije u postupku koji se tiče članova skupine trgovačkih društava

Troškovi suradnje i komunikacije propisani člancima od 56. do 60. koji nastanu za upravitelja u slučaju nesolventnosti ili sud smatraju se troškovima koji su nastali u odgovarajućem postupku.

Članak 60.

Ovlasti upravitelja u slučaju nesolventnosti u postupku koji se tiče članova skupine trgovačkih društava

1.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u postupku u slučaju nesolventnosti koji je pokrenut u odnosu na člana skupine trgovačkih društava može, u mjeri u kojoj je prikladno kako bi se olakšalo učinkovito upravljanje postupkom:

(a)	očitovati se u svakom postupku pokrenutom u odnosu na bilo kojeg drugog člana iste skupine;

(b)

zatražiti zastoj svake mjere koja se odnosi na realizaciju imovine u postupku koji je pokrenut u pogledu bilo kojeg drugog člana iste skupine, pod uvjetom da: i. u skladu s člankom 56. stavkom 2. točkom (c) predložen je plan restrukturiranja za sve ili za neke članove skupine za koje je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti te ima razumne izglede za uspjeh; ii. takav je zastoj nužan da bi se osigurala ispravna provedba plana restrukturiranja; iii. plan restrukturiranja koristio bi vjerovnicima iz postupku za koji se zastoj traži; i iv. ni postupak u slučaju nesolventnosti u kojem je upravitelj u slučaju nesolventnosti iz stavka 1. ovog članka imenovan ni postupak u odnosu na koji se traži zastoj ne podliježu koordinaciji u skladu s odjeljkom 2. ovog poglavlja;

(c)	zatražiti pokretanje postupka koordinacije skupine u skladu s člankom 61.

2.   Sud pred kojim je pokrenut postupak iz stavka 1. točke (b) zastaje sa svakom mjerom u vezi s realizacijom imovine u postupku potpuno ili djelomično ako utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz stavka 1. točke (b).

Prije nego što naloži zastoj, sud saslušava upravitelja u slučaju nesolventnosti imenovanog u postupku za koji se traži zastoj. Takav zastoj može se naložiti na bilo koje razdoblje ne dulje od tri mjeseca, koje sud smatra prikladnim i koje je u skladu s pravilima koja se primjenjuju na postupak.

Sud koji naloži zastoj može zahtijevati od upravitelja u slučaju nesolventnosti iz stavka 1. da poduzme sve odgovarajuće mjere dostupne u okviru nacionalnog prava kako bi zajamčio interese vjerovnika u postupku.

Sud može produžiti trajanje zastoja za dodatno takvo razdoblje ili razdoblja, kako smatra prikladnim, a koja su u skladu s pravilima koja se primjenjuju na postupak pod uvjetom da su uvjeti iz stavka 1. točke (b) podtočaka od ii. do iv. i dalje ispunjeni te da ukupno trajanje zastoja (početno razdoblje zajedno sa svakim takvim produženjem) ne traje dulje od šest mjeseci.

ODJELJAK 2.

Koordinacija

Pododjeljak 1.

Postupak

Članak 61.

Zahtjev za pokretanje postupka koordinacije skupine

1.   Upravitelj imenovan u postupku u slučaju nesolventnosti pokrenutom u vezi s članom skupine može zatražiti postupak koordinacije skupine pred bilo kojim sudom koji ima nadležnost nad postupkom u slučaju nesolventnosti člana skupine.

2.   Zahtjev iz stavka 1. podnosi se u skladu s uvjetima koji su predviđeni pravom mjerodavnim za postupak u kojemu je imenovan upravitelj u slučaju nesolventnosti.

3.   Uz zahtjev iz stavka 1. prilaže se:

(a)	prijedlog osobe koja se treba imenovati koordinatorom skupine („koordinator”), pojedinosti o njezinoj prihvatljivosti na temelju članka 71., pojedinosti o njezinim kvalifikacijama i njezin pisani pristanak da djeluje kao koordinator;

(b)	nacrt predložene koordinacije skupine, a osobito razloge zbog kojih su ispunjeni uvjeti navedeni u članku 63. stavku 1.;

(c)	popis imenovanih upravitelja u slučaju nesolventnosti u vezi s članovima skupine te, prema potrebi, sudova i nadležnih tijela koji sudjeluju u postupku u slučaju nesolventnosti u vezi s članovima skupine;

(d)	nacrt procjene troškova predložene koordinacije skupine i procjenu udjela u tim troškovima koji treba platiti svaki član skupine.

Članak 62.

Pravo prvenstva

Ne dovodeći u pitanje članak 66., ako se pokretanje postupka koordinacije skupine zatraži pred sudovima različitih država članica, svaki sud osim prvog suda koji je zaprimio zahtjev odbija nadležnost u korist tog suda.

Članak 63.

Obavijest suda koji je zaprimio zahtjev

1.   Sud koji je zaprimio zahtjev za pokretanje postupka koordinacije skupine što je prije moguće dostavlja obavijest o zahtjevu za pokretanje postupka koordinacije skupine i o predloženom koordinatoru upraviteljima u slučaju nesolventnosti imenovanima u vezi s članovima skupine, kako je naznačeno u zahtjevu navedenom u članku 61. stavku 3. točki (c), ako utvrdi:

(a)	da je pokretanje takvog postupka primjereno za olakšavanje učinkovitog upravljanja postupkom u slučaju nesolventnosti u vezi s različitim članovima skupine;

(b)	nijedan vjerovnik ni jednog člana skupine za kojeg se očekuje da će sudjelovati u postupku vjerojatno neće biti u financijski nepovoljnom položaju zbog uključivanja tog člana u takav postupak; te

(c)	predloženi koordinator ispunjava uvjete utvrđene u članku 71.

2.   U obavijesti iz stavka 1. ovog članka navode se elementi iz članka 61. stavka 3. točaka od (a) do (d).

3.   Obavijest iz stavka 1. šalje se preporučenim pismom s povratnicom.

4.   Sud koji je zaprimio zahtjev daje prigodu upraviteljima u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju u postupku da se očituju.

Članak 64.

Prigovori upravitelja u slučaju nesolventnosti

1.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u odnosu na bilo kojeg člana skupine može prigovoriti:

(a)	uključenju u postupak koordinacije skupine postupka u slučaju nesolventnosti u odnosu na koji je imenovan; ili

(b)	osobi koja se predlaže za koordinatora.

2.   Prigovori na temelju stavka 1. ovog članka podnose se sudu iz članka 63. u roku od 30 dana otkada upravitelj u slučaju nesolventnosti iz stavka 1. ovog članka zaprimi obavijest o zahtjevu za pokretanje postupka koordinacije skupine.

Prigovor se može uložiti na standardnom obrascu određenom u skladu s člankom 88.

3.   Prije donošenja odluke o sudjelovanju ili nesudjelovanju u koordinaciji u skladu sa stavkom 1. točkom (a), upravitelj u slučaju nesolventnosti pribavlja bilo kakvo odobrenje koje može biti potrebno po pravu države u kojoj je pokrenut postupak za koji je imenovan.

Članak 65.

Posljedice prigovora uključenju u koordinaciju skupine

1.   Ako je upravitelj u slučaju nesolventnosti prigovorio uključenju postupka u odnosu na koji je imenovan u postupak koordinacije skupine, taj se postupak ne uključuje u postupak koordinacije skupine.

2.   Ovlasti suda iz članka 68. ili koordinatora koje proizlaze iz tog postupka nemaju učinak u odnosu na tog člana te ne proizvode troškove za tog člana.

Članak 66.

Izbor suda za postupak koordinacije skupine

1.   Ako se najmanje dvije trećine svih upravitelja u slučaju nesolventnosti imenovanih u postupku u slučaju nesolventnosti u vezi s članovima skupine sporazumi da je nadležni sud druge države članice najprimjereniji sud za pokretanje postupka koordinacije skupine, taj sud ima isključivu nadležnost.

2.   Izbor suda ostvaruje se zajedničkim pismenim sporazumom ili sporazumom potvrđenim u pisanom obliku. Izbor suda može se ostvariti do trenutka pokretanja postupka koordinacije skupine u skladu s člankom 68.

3.   Svaki sud osim nadležnog suda iz stavka 1. odbija nadležnost u korist tog suda.

4.   Zahtjev za pokretanje postupka koordinacije skupine podnosi se sudu o kojemu je postignut dogovor u skladu s člankom 61.

Članak 67.

Posljedice prigovorâ za predloženog koordinatora

Ako su zaprimljeni prigovori na osobu koja je predložena za koordinatora koje je uputio upravitelj u slučaju nesolventnosti koji ujedno ne prigovara uključenju u postupak koordinacije skupine člana u odnosu na kojeg je imenovan, sud se može suzdržati od imenovanja te osobe i pozvati upravitelja u slučaju nesolventnosti koji je prigovorio da podnese novi zahtjev u skladu s člankom 61. stavkom 3.

Članak 68.

Odluka o pokretanju postupka koordinacije skupine

1.   Nakon što istekne rok iz članka 64. stavka 2., sud može pokrenuti postupak koordinacije skupine ako utvrdi da su uvjeti iz članka 63. stavka 1. ispunjeni. U tom slučaju sud:

(a)	imenuje koordinatora;

(b)	odlučuje o nacrtu koordinacije; i

(c)	odlučuje o procjeni troškova i o udjelu koji trebaju platiti članovi skupine.

2.   O odluci o pokretanju postupka koordinacije skupine obavješćuju se upravitelji u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju i koordinator.

Članak 69.

Naknadno uključivanje upravitelja u slučaju nesolventnosti

1.   U skladu sa svojim nacionalnim pravom, svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti može zatražiti, nakon odluke suda iz članka 68., uključenje postupka u odnosu na koji je imenovan ako je:

(a)	postojao prigovor uključenju postupka u slučaju nesolventnosti u postupak koordinacije skupine; ili

(b)	postupak u slučaju nesolventnosti u pogledu člana skupine pokrenut nakon što je sud pokrenuo postupak koordinacije skupine.

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 4., koordinator može prihvatiti takav zahtjev nakon savjetovanja s upraviteljima u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju ako:

(a)	utvrdi da su zadovoljeni uvjeti iz članka 63. stavka 1. točaka (a) i (b), uzimajući u obzir fazu u kojoj se nalazi postupak koordinacije skupine u vrijeme podnošenja zahtjeva; ili

(b)	o tome se slože svi upravitelji u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju, podložno uvjetima iz njihovog nacionalnog prava.

3.   Koordinator obavješćuje sud i upravitelje u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju o svojoj odluci u skladu sa stavkom 2. i o razlozima na kojima se ona temelji.

4.   Svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti koji sudjeluje odnosno svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti čiji je zahtjev za uključenje u postupak koordinacije skupine odbijen, može osporiti odluku iz stavka 2. u skladu s postupkom utvrđenim u pravu države članice u kojoj je pokrenut postupak koordinacije skupine.

Članak 70.

Preporuke i plan koordinacije skupine

1.   Pri vođenju postupka u slučaju nesolventnosti, upravitelji u slučaju nesolventnosti razmatraju preporuke koordinatora i sadržaj plana koordinacije skupine iz članka 72. stavka 1.

2.   Upravitelj u slučaju nesolventnosti nije obvezan slijediti u potpunosti ili djelomično ni koordinatorove preporuke ni plan koordinacije skupine.

Ako ne slijedi koordinatorove preporuke ili plan koordinacije skupine, on navodi razloge zbog kojih to ne čini osobama ili tijelima kojima podnosi izvješće u skladu sa svojim nacionalnim pravom, kao i koordinatoru.

Pododjeljak 2.

Opće odredbe

Članak 71.

Koordinator

1.   Koordinator skupine je osoba koja je prihvatljiva prema pravu države članice da djeluje kao upravitelj u slučaju nesolventnosti.

2.   Koordinator ne smije biti jedan od upravitelja u slučaju nesolventnosti imenovanih za postupanje u odnosu na bilo kojeg člana skupine te nije u sukobu interesa u odnosu na članove skupine, njihove vjerovnike i upravitelje u slučaju nesolventnosti imenovane u odnosu na bilo kojeg člana skupine.

Članak 72.

Zadaće i prava koordinatora

1.   Koordinator:

(a)	određuje i izrađuje nacrt preporuka za koordinirano vođenje postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

predlaže plan koordinacije skupine kojim se utvrđuje, opisuje i preporučuje sveobuhvatan paket mjera koji je primjeren cjelovitom pristupu za rješavanje nesolventnosti članova skupine. Plan može posebno obuhvaćati prijedloge o: i. mjerama koje treba poduzeti kako bi se ponovno uspostavila gospodarska uspješnost i financijska stabilnost skupine ili bilo kojeg njezina dijela; ii. rješavanju sporova unutar skupine u vezi s transakcijama i tužbama radi pobijanja dužnikovih radnji unutar skupine; iii. sporazumima između upravitelja u slučaju nesolventnosti nesolventnih članova skupine.

2.   Koordinator također može:

(a)	očitovati se i sudjelovati u bilo kojem postupku pokrenutom u odnosu na bilo kojeg člana skupine, posebno prisustvovanjem na skupštinama vjerovnika;

(b)	posredovati u svakom sporu koji nastane između dva ili više upravitelja u slučaju nesolventnosti članova skupine;

(c)	predstaviti i objasniti svoj plan koordinacije skupine osobama ili tijelima kojima podnosi izvješće u skladu sa svojim nacionalnim pravom;

(d)	zatražiti informacije od bilo kojeg upravitelja u slučaju nesolventnosti u odnosu na bilo kojeg člana skupine kada te informacije jesu ili bi mogle biti korisne kod utvrđivanja i izrade nacrta strategija i mjera za koordinaciju postupaka; te

(e)

zatražiti na razdoblje do šest mjeseci zastoj postupka pokrenutog u pogledu bilo kojeg člana skupine, pod uvjetom da je takav zastoj nužan radi osiguranja ispravne provedbe plana i pod uvjetom da bi od njega imali koristi vjerovnici iz postupka za koji se zastoj traži; ili zatražiti ukidanje bilo kojeg postojećeg zastoja. Takav se zahtjev podnosi sudu koji je pokrenuo postupak za koji se zastoj traži.

3.   Plan iz stavka 1. točke (b) ne smije uključivati preporuke s obzirom na bilo kakvu konsolidaciju postupka ili nesolvencijsku masu.

4.   Zadaće i prava koordinatora, kako su definirani u ovom članku, ne odnose se na bilo kojeg člana skupine koji ne sudjeluje u postupku koordinacije skupine.

5.   Koordinator obavlja svoje dužnosti nepristrano i s dužnom pažnjom.

6.   Kada koordinator smatra da ispunjavanje njegovih zadaća zahtijeva značajno povećanje troškova u usporedbi s procjenom troškova iz članka 61. stavka 3. točke (d) te u bilo kojem slučaju kada troškovi prekorače 10 % procijenjenih troškova, koordinator

(a)	obavješćuje bez odgode upravitelje u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju; i

(b)	traži prethodno odobrenje suda koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine.

Članak 73.

Jezici

1.   Koordinator komunicira s upraviteljem u slučaju nesolventnosti člana skupine koji sudjeluje na jeziku dogovorenom s upraviteljem u slučaju nesolventnosti ili, u nedostatku dogovora, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika institucija Unije i suda koji je pokrenuo postupak u odnosu na tog člana skupine.

2.   Koordinator komunicira sa sudom na službenom jeziku u primjeni na tom sudu.

Članak 74.

Suradnja između upravitelja u slučaju nesolventnosti i koordinatora

1.   Upravitelji u slučaju nesolventnosti imenovani u vezi s članovima skupine i koordinator surađuju jedni s drugima u mjeri u kojoj takva suradnja nije nespojiva s pravilima koja se primjenjuju na odgovarajući postupak.

2.   Upravitelji u slučaju nesolventnosti osobito priopćuju bilo kakve informacije koje su relevantne za koordinatora u obavljanju njegovih zadaća.

Članak 75.

Opoziv imenovanja koordinatora

Sud opoziva imenovanje koordinatora po službenoj dužnosti ili na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti člana skupine koji sudjeluje ako:

(a)	koordinator djeluje na štetu vjerovnika člana skupine koji sudjeluje; ili

(b)	koordinator ne ispunjava svoje obveze iz ovog poglavlja.

Članak 76.

Dužnik sa zadržanim ovlastima

Odredbe iz ovog poglavlja koje se primjenjuju na upravitelja u slučaju nesolventnosti primjenjuju se prema potrebi i na dužnika sa zadržanim ovlastima.

Članak 77.

Troškovi i raspodjela

1.   Naknada za koordinatora je primjerena, proporcionalna obavljenim zadaćama i odražava razumne rashode.

2.   Kada završi svoje zadaće, koordinator utvrđuje završni popis troškova i udio koji treba platiti svaki član te podnosi to izvješće svakom upravitelju u slučaju nesolventnosti koji sudjeluje i sudu koji je pokrenuo postupak koordinacije.

3.   Ako nema prigovora upravitelja u slučaju nesolventnosti u roku od 30 dana od zaprimanja popisa iz stavka 2., smatra se da su troškovi i udio koji treba platiti svaki član dogovoreni. Popis se podnosi na potvrdu sudu koji je pokrenuo postupak koordinacije.

4.   U slučaju prigovora sud koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine, na prijedlog koordinatora ili bilo kojeg upravitelja u slučaju nesolventnosti koji sudjeluje, donosi odluku o troškovima i udjelu koji treba platiti svaki član u skladu s kriterijima iz stavka 1. ovog članka te uzimajući u obzir procjenu troškova iz članka 68. stavka 1. i, prema potrebi, članka 72. stavka 6.

5.   Svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti koji sudjeluje može osporiti odluku iz stavka 4. u skladu s postupkom utvrđenim u skladu s pravom države članice u kojoj je pokrenut postupak koordinacije skupine.

POGLAVLJE VI.

ZAŠTITA PODATAKA

Članak 78.

Zaštita podataka

1.   Nacionalni propisi kojima se provodi Direktiva 95/46/EZ primjenjuju se na obradu osobnih podataka koja se provodi u državama članicama u skladu s ovom Uredbom, pod uvjetom da to ne utječe na postupak obrade iz članka 3. stavka 2. Direktive 95/46/EZ.

2.   Uredba (EZ) br. 45/2001 primjenjuje se na obradu osobnih podataka koju provodi Komisija u skladu s ovom Uredbom.

Članak 79.

Odgovornosti država članica u vezi s obradom osobnih podataka u nacionalnim registrima nesolventnosti

1.   Svaka država članica Komisiji dostavlja ime fizičke ili pravne osobe, tijela javne vlasti, agencije ili bilo kojeg drugog tijela koje odredi nacionalnim pravom da obavlja funkcije regulatora u skladu s člankom 2. točkom (d) Direktive 95/46/EZ, kako bi se objavilo na europskom portalu e-pravosuđe.

2.   Države članice osiguravaju provođenje tehničkih mjera za osiguranje sigurnosti osobnih podataka koji se obrađuju u njihovim nacionalnim registrima nesolventnosti iz članka 24.

3.   Države članice odgovorne su za provjeru da regulator, koji je imenovan u okviru nacionalnog prava u skladu s člankom 2. točkom (d) Direktive 95/46/EZ, osigurava poštovanje načela kvalitete podataka, posebice točnost i ažuriranje podataka pohranjenih u nacionalnim registrima nesolventnosti.

4.   Države članice odgovorne su, u skladu s Direktivom 95/46/EZ, za sakupljanje i pohranu podataka u nacionalnim bazama podataka i za odluke donesene kako bi takvi podaci postali dostupni u međusobno povezanom registru koji se može pretraživati putem europskog portala e-pravosuđe.

5.   U sklopu informacija koje bi trebalo pružiti osobama čiji se podaci obrađuju kako bi im se omogućilo da ostvare svoja prava, a posebno pravo na brisanje podataka, države članice obavješćuju osobe čiji se podaci obrađuju o razdoblju dostupnosti određenom za osobne podatke pohranjene u registrima nesolventnosti.

Članak 80.

Odgovornosti Komisije u vezi s obradom osobnih podataka

1.   Komisija ispunjava dužnosti regulatora u skladu s člankom 2. točkom (d) Uredbe (EZ) br. 45/2001 u skladu sa svojim odgovarajućim odgovornostima utvrđenim u ovom članku.

2.   Komisija definira potrebne politike i primjenjuje potrebna tehnička rješenja kako bi ispunila svoje obveze u okviru funkcije regulatora.

3.   Komisija provodi tehničke mjere potrebne kako bi se osigurala sigurnost osobnih podataka u prijenosu, a posebno povjerljivost i cjelovitost svakog prijenosa na i s europskog portala e-pravosuđe.

4.   Obveze Komisije ne utječu na odgovornosti država članica i drugih tijela za sadržaj i rad međusobno povezanih nacionalnih baza podataka kojima upravljaju.

Članak 81.

Obveze obavješćivanja

Ne dovodeći u pitanje informacije koje je potrebno dati osobama čiji se podaci obrađuju u skladu s člancima 11. i 12. Uredbe (EZ) br. 45/2001, Komisija obavješćuje osobe čiji se podaci obrađuju, objavom putem europskog portala e-pravosuđe, o svojoj ulozi u obradi podataka i namjenama za koje će se ti podaci obrađivati.

Članak 82.

Pohranjivanje osobnih podataka

Što se tiče informacija iz međusobno povezanih nacionalnih baza podataka, nikakvi osobni podaci o osobama čiji se podaci obrađuju ne pohranjuju se na europskom portalu e-pravosuđe. Svi takvi podaci pohranjuju se u nacionalnim bazama podataka kojima upravljaju države članice ili druga tijela.

Članak 83.

Pristup osobnim podacima putem europskog portala e-pravosuđe

Osobni podaci pohranjeni u nacionalnim registrima nesolventnosti iz članka 24. moraju biti dostupni putem europskog portala e-pravosuđe dok god su dostupni prema nacionalnom pravu.

POGLAVLJE VII.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 84.

Vrijeme primjene

1.   Odredbe ove Uredbe primjenjuju se samo na postupke u slučaju nesolventnosti pokrenute nakon 26. lipnja 2017. Dužnikove radnje poduzete prije tog datuma ostaju uređene pravom koje se na njih primjenjivalo u vrijeme kada su poduzete.

2.   Neovisno o članku 91. ove Uredbe, Uredba (EZ) br. 1346/2000 nastavlja se primjenjivati na postupke u slučaju nesolventnosti koji su obuhvaćeni područjem primjene te Uredbe, a koji su pokrenuti prije 26. lipnja 2017.

Članak 85.

Odnos prema konvencijama

1.   U odnosu na pitanja na koja se odnosi, ova Uredba u odnosima između država članica zamjenjuje konvencije sklopljene između dvije ili više država članica i to posebno:

(a)	Konvenciju između Belgije i Francuske o nadležnosti, valjanosti i izvršavanju odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Parizu 8. srpnja 1899.;

(b)	Konvenciju između Belgije i Austrije o stečaju, stečajnim nagodbama i obustavi plaćanja (s Dodatnim protokolom od 13. lipnja 1973.), potpisanu u Bruxellesu 16. srpnja 1969.;

(c)	Konvenciju između Belgije i Nizozemske o teritorijalnoj nadležnosti, stečaju i valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Bruxellesu 28. ožujka 1925.;

(d)	Ugovor između Njemačke i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisan u Beču 25. svibnja 1979.;

(e)	Konvenciju između Francuske i Austrije o nadležnosti, priznavanju i izvršavanju odluka o stečaju, potpisanu u Beču 27. veljače 1979.;

(f)	Konvenciju između Francuske i Italije o provedivosti odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Rimu 3. lipnja 1930.;

(g)	Konvenciju između Italije i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisanu u Rimu 12. srpnja 1977.;

(h)	Konvenciju između Kraljevine Nizozemske i Savezne Republike Njemačke o međusobnom priznavanju i izvršavanju odluka i drugih izvršnih isprava u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Haagu 30. kolovoza 1962.;

(i)	Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Belgije koja propisuje uzajamnu provedivost odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, s Protokolom, potpisanu u Bruxellesu 2. svibnja 1934.;

(j)	Konvenciju između Danske, Finske, Norveške, Švedske i Islanda o stečaju, potpisanu u Kopenhagenu 7. studenoga 1933.;

(k)	Europsku konvenciju o određenim međunarodnim vidovima stečaja, potpisanu u Istanbulu 5. lipnja 1990.;

(l)	Konvenciju između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Kraljevine Grčke o uzajamnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, potpisanu u Ateni 18. lipnja 1959.;

(m)	Sporazum između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Austrije o uzajamnom priznavanju i izvršenju odluka izabranih sudova i poravnanja zaključenih pred izabranim sudovima u trgovačkim stvarima, potpisan u Beogradu 18. ožujka 1960.;

(n)	Konvenciju između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije o uzajamnoj pravosudnoj suradnji u građanskim i upravnim stvarima, potpisanu u Rimu 3. prosinca 1960.;

(o)	Sporazum između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Kraljevine Belgije o pravnoj suradnji u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beogradu 24. rujna 1971.;

(p)	Konvenciju između vlada Jugoslavije i Francuske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Parizu 18. svibnja 1971.;

(q)	Sporazum između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Helenske Republike o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Ateni 22. listopada 1980., koji je i dalje na snazi između Češke i Grčke;

(r)	Sporazum između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Republike Cipra o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Nikoziji 23. travnja 1982., koji je i dalje na snazi između Češke i Cipra;

(s)	Ugovor između Vlade Čehoslovačke Socijalističke Republike i Vlade Republike Francuske o pravnoj pomoći i priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim, obiteljskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Parizu 10. svibnja 1984., koji je i dalje na snazi između Češke i Francuske;

(t)	Ugovor između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Talijanske Republike o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Pragu 6. prosinca 1985., koji je i dalje na snazi između Češke i Italije;

(u)	Sporazum između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravnim odnosima, potpisan u Tallinnu 11. studenoga 1992.;

(v)	Sporazum između Estonije i Poljske o pružanju pravne pomoći i pravnim odnosima u građanskim, radnim i kaznenim stvarima, potpisan u Tallinnu 27. studenoga 1998.;

(w)	Sporazum između Republike Litve i Republike Poljske o pravnoj pomoći i pravnim odnosima u građanskim, obiteljskim, radnim i kaznenim stvarima, potpisan u Varšavi 26. siječnja 1993.;

(x)	Konvenciju o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Socijalističke Republike Rumunjske i Helenske Republike te njezin Protokol, potpisanu u Bukureštu 19. listopada 1972.;

(y)	Konvenciju o pravnoj pomoći u građanskim i trgovačkim stvarima između Socijalističke Republike Rumunjske i Francuske Republike, potpisanu u Parizu 5. studenoga 1974.;

(z)	Sporazum o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Narodne Republike Bugarske i Helenske Republike, potpisan u Ateni 10. travnja 1976.;

(aa)	Sporazum o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Narodne Republike Bugarske i Republike Cipra, potpisan u Nikoziji 29. travnja 1983.;

(ab)	Sporazum o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim stvarima između Vlade Narodne Republike Bugarske i Vlade Francuske Republike, potpisan u Sofiji 18. siječnja 1989.;

(ac)	Ugovor o sudskoj pomoći u građanskim stvarima između Rumunjske i Češke Republike, potpisan u Bukureštu 11. srpnja 1994.;

(ad)	Ugovor o pravnoj pomoći i pravnim odnosima u građanskim stvarima između Rumunjske i Republike Poljske, potpisan u Bukureštu 15. svibnja 1999.

2.   Konvencije navedene u stavku 1. i dalje proizvode pravni učinak za postupke pokrenute prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000.

3.   Ova Uredba ne primjenjuje se:

(a)	u bilo kojoj državi članici, u onoj mjeri u kojoj je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država članica sklopila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000;

(b)	u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, u onoj mjeri u kojoj je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem i likvidacijom nesolventnih društava proizlaze iz dogovora s Commonwealthom koji postoje u vrijeme stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000.

Članak 86.

Informacije o nacionalnom pravu o nesolventnosti i pravu Unije o nesolventnosti

1.   Države članice u okviru Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima koja je osnovana Odlukom Vijeća 2001/470/EZ (17), s ciljem stavljanja tih informacija na raspolaganje javnosti, pružaju kratak opis svojeg nacionalnog zakonodavstva i postupaka koji se odnose na nesolventnost, posebno na pitanja iz članka 7. stavka 2.

2.   Države članice redovito ažuriraju informacije iz stavka 1.

3.   Informacije u vezi s ovom Uredbom Komisija čini dostupnima javnosti.

Članak 87.

Uspostava međusobne povezanosti registara

Komisija donosi provedbene akte kojima se uspostavlja međusobna povezanost registara nesolventnosti kako je navedeno u članku 25. Ti provedbeni akti donose se u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 89. stavka 3.

Članak 88.

Utvrđivanje i naknadne izmjene standardnih obrazaca

Komisija donosi provedbene akte o utvrđivanju i, prema potrebi, izmjenama obrazaca iz članka 27. stavka 4., članaka 54. i 55. te članka 64. stavka 2. Ti se provedbeni akti donose u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 89. stavka 2.

Članak 89.

Postupak odbora

1.   Komisiji pomaže odbor. Navedeni odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.

2.   Pri upućivanju na ovaj stavak primjenjuje se članak 4. Uredbe (EU) br. 182/2011.

3.   Pri upućivanju na ovaj stavak primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011.

Članak 90.

Klauzula o preispitivanju

1.   Najkasnije 27. lipnja 2027., a nakon toga svakih pet godina, Komisija Europskom parlamentu, Vijeću te Europskom gospodarskom i socijalnom odboru podnosi izvješće o primjeni ove Uredbe. Ako je potrebno, uz izvješće se prilaže prijedlog za prilagodbu ove Uredbe.

2.   Najkasnije 27. lipnja 2022. Komisija Europskom parlamentu, Vijeću te Europskom gospodarskom i socijalnom odboru podnosi izvješće o primjeni postupka koordinacije skupine. Ako je potrebno, uz izvješće se prilaže prijedlog za prilagodbu ove Uredbe.

3.   Najkasnije 1. siječnja 2016. Komisija Europskom parlamentu, Vijeću te Europskom gospodarskom i socijalnom odboru dostavlja studiju o prekograničnim pitanjima u području odgovornosti direktora i oduzimanja prava direktorima.

4.   Najkasnije 27. lipnja 2020. Komisija Europskom parlamentu, Vijeću te Europskom gospodarskom i socijalnom odboru dostavlja studiju o pitanju potrage za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem zlouporabe.

Članak 91.

Stavljanje izvan snage

Uredba (EZ) br. 1346/2000 stavlja se izvan snage.

Upućivanja na Uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom navedenom u Prilogu D ovoj Uredbi.

Članak 92.

Stupanje na snagu

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se od 26. lipnja 2017. s iznimkom:

(a)	članka 86., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2016.;

(b)	članka 24. stavka 1., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2018.; i

(c)	članka 25., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2019.

---

(1)  SL C 271, 19.9.2013., str. 55.

(2)  Stajalište Europskog parlamenta od 5. veljače 2014. (još nije objavljeno u Službenom listu) i Stajalište Vijeća u prvom čitanju od 12. ožujka 2015. (još nije objavljeno u Službenom listu). Stajalište Europskog parlamenta od 20. svibnja 2015.(još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL L 160, 30.6.2000., str. 1.).

(4)  Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

(5)  Direktiva 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. travnja 2001. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija (SL L 125, 5.5.2001., str. 15.).

(6)  Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”), i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 (SL L 324, 10.12.2007., str. 79.).

(7)  Direktiva 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o konačnosti namire u platnim sustavima i sustavima za namiru vrijednosnih papira (SL L 166, 11.6.1998., str. 45.).

(8)  Uredba (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL L 55, 28.2.2011., str. 13.).

(9)  Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281, 23.11.1995., str. 31.).

(10)  Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, 12.1.2001., str. 1.).

(11)  Uredba Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 od 3. lipnja 1971. o utvrđivanju pravila koja se primjenjuju na razdoblja, datume i rokove (SL L 124, 8.6.1971., str. 1.).

(12)  SL C 358, 7.12.2013., str. 15.

(13)  Direktiva 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na subjekte za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) (SL L 302, 17.11.2009., str. 32.).

(14)  Direktiva 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2011. o upraviteljima alternativnih investicijskih fondova i o izmjeni direktiva 2003/41/EZ i 2009/65/EZ te uredbi (EZ) br. 1060/2009 i (EU) br. 1095/2010 (SL L 174, 1.7.2011., str. 1.).

(15)  Direktiva 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o godišnjim financijskim izvještajima, konsolidiranim financijskim izvještajima i vezanim izvješćima za određene vrste poduzeća, o izmjeni Direktive 2006/43/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i o stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 78/660/EEZ i 83/349/EEZ (SL L 182, 29.6.2013., str. 19.).

(16)  Direktiva 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL L 283, 28.10.2008., str. 36.).

(17)  Odluka Vijeća 2001/470/EZ od 28. svibnja 2001. o uspostavi Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 174, 27.6.2001., str. 25.).

---

---

---

---

---