Budućnost hvatanja i skladištenja ugljika u Europi

Hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) tehnika je hvatanja emisija ugljičnog dioksida iz velikih izvora, kao što su elektrane, njihovo komprimiranje i prijevoz za sigurno skladištenje duboko u tlu. Tehnologija ima veliki potencijal da pomogne u ublažavanju klimatskih promjena. Međutim, uključeni troškovi, posebno za hvatanje emisija, visoki su.

DOKUMENT

Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija o budućnosti hvatanja i skladištenja ugljika u Europi (COM(2013) 180 završna verzija od 27. ožujka 2013.)

SAŽETAK

ČEMU SLUŽI OVA KOMUNIKACIJA?

Komunikacija Europske komisije naglašava da je CCS ključna tehnologija u prijelazu na konkurentno gospodarstvo s niskom razinom ugljika do 2050. godine. Ima sposobnost pomiriti rastuću potražnju za fosilnim gorivima s potrebom smanjivanja emisija stakleničkih plinova. Objašnjava napredak ostvaren do danas i traži mišljenja zainteresiranih strana o nizu mogućnosti za poticanje šire i tržišno održive uporabe ove tehnologije u Europskoj uniji (EU).

KLJUČNE TOČKE

Globalno se uspješno provodi više od 20 demonstracijskih projekata CCS-a. Osam od tih bavi se potpunim hvatanjem, prijevozom i skladištenjem. Niti jedan se ne provodi u EU-u.

Komunikacija identificira prepreke za širu uporabu CCS-a:

• nepostojanje ekonomskih obrazloženja za ulaganje u CCS s obzirom na nisku razinu cijena ETS-a;
• protivljenje javnosti za skladištenje CO₂ na kopnu (pogledajte pod Pozadina u nastavku);
• postoji dovoljan kapacitet za skladištenje, ali nije sav dostupan ili se ne nalazi u blizini proizvođača CO₂;
• potreba za međunarodnom suradnjom.

Sredstva za velike demonstracijske projekte CCS-a dostupna su iz Europskog energetskog programa za oporavak i programa NER300.

POZADINA

CO₂ se može skladištiti na različitim mjestima, osobito naftnim poljima, plinskim poljima ili dubokim slanim vodonosnicima i neiskoristivim nalazištima ugljena. Ne smije dospjeti u atmosferu. Zakonodavstvo koje je na snazi od 2009. vezano uz geološko skladištenje CO₂, poznato kao Direktiva o CCS-u, navodi način na koji se lokacije za skladištenje biraju, odobravaju, rade i zatvaraju. Ne smiju pokazivati nikakav značajan rizik od curenja ili štete zdravlju ljudi ili okolišu.

Izvješće iz 2005. Međuvladina panela o klimatskim promjenama zaključilo je da će geološki spremnici, ako se pravilno odaberu i rade, „vrlo vjerojatno” zadržati više od 99 % uskladištenog CO₂ više od 100 godina, a „vjerojatno” zadržati 99 % duže od 1 000 godina.

Za više informacija posjetite mrežnu stranicu o hvatanju i geološkom skladištenju ugljika.

Posljednje ažuriranje 19.08.2015