Direktive Europske unije

 

SAŽETAK DOKUMENTA:

Članak 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije – direktive

ČEMU SLUŽI OVAJ ČLANAK?

Njime se definiraju različite vrste pravnih akata koje Europska unija (EU) može donijeti, uključujući direktive.

KLJUČNE TOČKE

• Direktive čine dio sekundarnog prava EU-a. Stoga ih donose institucije EU-a u skladu s ugovorima. Nakon što se donesu na razini EU-a, prenose ih države članice EU-a kako bi postale zakon u državama članicama.
• Primjerice, Direktivom 2003/88/EZ (vidjeti sažetak) o organizaciji radnog vremena definiraju se obvezna razdoblja odmora i ograničenje tjednog radnog vremena dozvoljenog u EU-u.
• Međutim, svaka pojedina država članica može razviti svoje zakone kako bi odredila način na koji će se ta pravila primjenjivati.

Obvezujući dokument za opću primjenu

• U članku 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije navodi se da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena (jedna, nekoliko njih ili sve), a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima.
• Direktiva se razlikuje od uredbe ili odluke jer:
  • za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno u državama članicama, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici
  • za razliku od odluke, direktiva ima opću primjenu.

Donošenje

• Direktiva se donosi u skladu sazakonodavnim postupkom. Tada je riječ o zakonodavnom aktu koji donose Vijeće Europske unije i Europski parlament u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom ili samo Vijeće u skladu s posebnim zakonodavnim postupcima; u tom slučaju Parlament bi trebao dati svoju suglasnost ili biti konzultiran.
• Direktiva se može donijeti i nezakonodavnim postupkom, kao u slučaju Direktive (EU) 2017/159 o provedbi Sporazuma o provedbi Konvencije o radu u ribolovu iz 2007. Međunarodne organizacije rada koja je nezakonodavni akt.

Obavezno prenošenje

• Kako bi direktiva imala učinak na nacionalnoj razini, države članice moraju donijeti zakon za njezino prenošenje. Ta nacionalna mjera mora ostvariti ciljeve koje određene direktivom. Nacionalna tijela moraju obavijestiti Europsku komisiju o tim mjerama.
• Prenošenje se mora provesti do roka definiranog pri donošenju direktive (uglavnom unutar dvije godine).
• Ako zemlja ne prenese direktivu, Komisija može pokrenuti postupak zbog kršenja prava i pokrenuti postupak protiv zemlje pred Sudom Europske unije (neprovođenje presude u ovom slučaju može dovesti do nove osude koja može rezultirati kaznama).
• U skladu s člankom 260. stavkom 3., ako država članica ne priopći mjere za prenošenje direktive, Komisija može zatražiti da dotična država članica plati kaznu.

Maksimalno i minimalno ujednačavanje

• Važno je razlikovati između zahtjeva za minimalnim i maksimalnim (ili potpunim) ujednačavanjem u direktivama.
• U slučaju minimalnog ujednačavanja direktivom se utvrđuju minimalni standardi, kojima se često priznaje činjenica da su pravni sustavi u nekim državama članicama već utvrdili više standarde. U tom slučaju države članice imaju pravo utvrditi više standarde od onih utvrđenih direktivom.
• U slučaju maksimalnog ujednačavanja države članice moraju uvesti pravila s minimalnim i maksimalnim standardima utvrđenima direktivom.

Zaštita pojedinaca u slučaju pogrešnog prenošenja ili neprenošenja direktiva

• U načelu, direktiva stupa na snagu tek nakon prenošenja. Međutim, Europski sud smatra da direktiva koja nije prenesena može izravno imati određene učinke kada:
  • prenošenje u nacionalno zakonodavstvo nije provedeno ili je provedeno pogrešno;
  • su odredbe direktive bezuvjetne i dovoljno jasne i precizne; i
  • odredbe direktive daju prava pojedincima.
• Kada su ti uvjeti ispunjeni, pojedinci se mogu pozvati na direktivu protiv države članice na nacionalnim sudovima. Međutim, pojedinac se ne može pozvati na neposredan učinak direktive koja nije prenesena pri ulaganju tužbe protiv drugog pojedinca (Presuda u Predmetu C-41/74 Yvonne van Duyn protiv Home Officea primjer je vertikalnog izravnog učinka*, a Presuda u Predmetu C-152/84 M. H. Marshall protiv ustanove Southampton and South-West Hampshire Area Health Authority (Teaching) primjer je izostanka horizontalnog izravnog učinka*).
• Sud Europske unije u određenim uvjetima također dozvoljava pojedincima mogućnost dobivanja naknade od države za direktive čije je prenošenje nedostatno ili kasni (na primjer, Presuda u Predmetu C-6/90 Francovich).

Kašnjenja u prenošenju

• Da bi se osigurala pravilna provedba prava EU-a u korist građana i poduzeća, Komisija nadzire prenošenje kako bi osigurala da je izvršeno, da je točno i potpuno kako bi se postigli namjeravani rezultati te prati da se prenošenje dovrši do potrebnog roka.
• EU je postavio cilj smanjenja deficita prenošenja, tj. razlike između broja direktiva koje je donio EU i broja direktiva koje su države članice prenijele, na 1 %. Pregled stanja prenošenja ažurira se svake godine u sklopu pregleda stanja jedinstvenog tržišta i nalazi se u sklopu odjeljka o pregledu uspješnosti po pojedinom alatu za upravljanje, a informacije su dostupne za EU u cjelini i raščlanjeno po državama članicama.

POZADINA

Za više informacija vidjeti:

• Zakonodavstvo (internetska stranica Europske unije).

KLJUČNI POJMOVI

GLAVNI DOKUMENT

Pročišćena verzija Ugovora o funkcioniranju Europske unije – Dio šesti – Institucionalne i financijske odredbe – Glava I. – Odredbe o institucijama – Poglavlje 2. – Pravni akti Unije, postupci donošenja i druge odredbe – Odjeljak 1. – Pravni akti Unije – Članak 288. (bivši članak 249. UEZ-a) (SL C 202, 7.6.2016., str. 171.–172.).

Posljednje ažuriranje 16.03.2022