–

za Sony Computer Entertainment Europe Ltd, B. Arnold, C. Rohnke i J. Wergin, Rechtsanwälte,

–

za Datel Design and Development Ltd, Datel Direct Ltd i osobu JS, W. Scheuerl, C. Triebe i T. von Plehwe, Rechtsanwälte,

–

za Europsku komisiju, J. Samnadda i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 2009., L 111, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 268.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Sony Computer Entertainment Europe Ltd (u daljnjem tekstu: Sony), društva koje među ostalim distribuira konzole za videoigre PlayStation i igre za te konzole, te, s druge strane, društava Datel Design and Development Ltd i Datel Direct Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Datel), grupe društava koja razvija, proizvodi i distribuira softvere, kao i njihovih direktora, u vezi s time da su potonji navodno povrijedili Sonyjevo isključivo pravo da odobri svaku izmjenu računalnog programa kojega je to društvo nositelj.

3

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) donijela je 20. prosinca 1996. u Ženevi WIPO‑ov Ugovor o autorskom pravu koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. Taj je ugovor odobren u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.).

4

Članak 2. navedenog sporazuma određuje:

„Zaštita autorskog prava proteže se na izražaje, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve.”

5

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS), koji se nalazi u Prilogu 1 C Ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisan je u Marakešu 15. travnja 1994. i potvrđen Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.).

6

Članak 10. Sporazuma TRIPS, naslovljen „[Računalni] programi i zbirke podataka”, propisuje:

„1.   [Računalni] programi, bilo u izvornom ili objektnom kodu,

zaštićuju se kao književna djela na temelju Bernske konvencije [za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886., u verziji koja proizlazi iz Pariškog akta od 24. srpnja 1971. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija)].

2.   Zbirke podataka ili druge građe, bilo čitljive strojno ili u drugom obliku, koje zbog odabira ili uređenja njihova sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve. Takva zaštita, koja se ne proteže na same podatke ili građu, ne dovodi u pitanje niti jedno autorsko pravo koje postoji u samim podacima ili građi.”

7

Članak 2. stavci 1. i 3. Bernske konvencije predviđa:

„1.   Izrazi ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja, kao što su: knjige, brošure i ostala pisana djela; predavanja, govori, propovijedi i druga djela iste naravi; dramska ili dramsko‑glazbena djela; koreografska i pantomimska djela; glazbene skladbe s riječima ili bez njih; kinematografska djela, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim kinematografiji; djela crtanja, slikarstva, arhitekture, kiparstva, urezivanja, litografije; fotografska djela, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim fotografiji; djela primijenjenih umjetnosti; ilustracije, zemljopisne karte; planovi, skice i plastična djela koja se odnose na zemljopis, topografiju, arhitekturu ili znanost.

[…]

3.   Zaštićeni su kao izvorna djela, ne dirajući u prava autora izvornoga djela, prijevodi, prilagodbe, glazbene obrade i druge prerade književnoga ili umjetničkoga djela.”

8

Članak 1. Direktive Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 1991., L 122, str. 42.), naslovljen „Predmet zaštite”, određivao je:

„1.   U skladu s odredbama ove Direktive države članice zaštićuju računalne programe autorskim pravom kao književna djela u smislu [Bernske konvencije]. Za potrebe ove Direktive pojam ‚računalni program’ obuhvaća i pripremni idejni materijal.

2.   Zaštita u skladu s ovom Direktivom primjenjuje se na izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa uključujući one na kojima se zasnivaju njihova sučelja nisu zaštićeni autorskim pravom prema ovoj Direktivi.

3.   Računalni program zaštićen je ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Nijedan se drugi kriterij ne primjenjuje u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.”

9

Direktiva 91/250 zamijenjena je Direktivom 2009/24, koja je stupila na snagu 25. svibnja 2009.

10

Uvodne izjave 2., 7., 10., 11. i 15. Direktive 2009/24 određuju:

[…]

[…]

[…]

11

Članak 1. stavci 1. do 3. te direktive predviđa:

„1.   U skladu s odredbama ove Direktive države članice zaštićuju računalne programe autorskim pravom kao književna djela u smislu Bernske konvencije. Za potrebe ove Direktive pojam ‚računalni program’ obuhvaća i pripremni dizajnerski materijal.

2.   Zaštita u skladu s ovom Direktivom primjenjuje se na izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa uključujući one na kojima se zasnivaju njihova sučelja nisu zaštićeni autorskim pravom prema ovoj Direktivi.

3.   Računalni program zaštićen je ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Nijedan se drugi kriterij ne primjenjuje u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.”

12

Člankom 4. stavkom 1. navedene direktive predviđa se:

„Podložno odredbama članaka 5. i 6. isključiva prava nositelja prava u smislu članka 2. uključuju pravo izvršiti ili odobriti:

[…]

[…]”

13

Članak 69.a Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965. I, str. 1273.), kako je izmijenjen Zakonom od 23. lipnja 2021. (BGBl. 2021. I, str. 1858.) (u daljnjem tekstu: UrhG) određuje:

„1.   Računalni programi u smislu ovog zakona su programi u svakom obliku, uključujući pripremni dizajnerski materijal.

2.   Dodijeljena zaštita primjenjuje se na izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa uključujući one na kojima se zasnivaju njihova sučelja nisu zaštićeni.

3.   Računalni program zaštićen je ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Nijedan drugi kriterij, osobito kvalitativni ili estetski, ne primjenjuje se u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.”

14

Članak 69.c UrhG‑a glasi:

„Nositelj ima isključivo pravo izvršiti ili odobriti:

[…]

15

Društvo Sony, kao nositelj isključive licencije za Europu, stavlja na tržište igraće konzole PlayStation i igre za te konzole. Do 2014. društvo Sony je, među ostalim, stavljalo na tržište konzolu PlayStationPortable (u daljnjem tekstu: konzola PSP) i igre za tu konzolu, među kojima je igra MotorStorm: Arctic Edge (u daljnjem tekstu: predmetna igra).

16

Društvo Datel razvija, proizvodi i distribuira softvere, osobito dodatke za Sonyjeve igraće konzole, među kojima je softver Action Replay PSP te uređaj Tilt FX, zajedno sa softverom pod istim imenom, koji omogućuje upravljanje konzolom PSP mijenjanjem njezina položaja u prostoru. Ti softveri funkcioniraju isključivo sa Sonyjevim originalnim igrama.

17

Izvođenje softvera Action Replay PSP provodi se povezivanjem konzole PSP s računalom i umetanjem u tu konzolu USB uređaja koji učitava taj softver. Nakon ponovnog pokretanja navedene konzole korisnik u sučelju raspolaže dodatnom karticom „Action Replay” koja korisniku nudi opcije igre koje Sony nije predvidio u toj fazi igre. Unutar te kartice nalaze se, na primjer, u pogledu predmetne igre, opcije koje omogućuju uklanjanje svih ograničenja u upotrebi „turba” („boostera”) ili raspolaganje ne samo jednim dijelom vozača nego i dijelom vozača koji bi se inače aktivirao tek nakon što se dobije određeni broj bodova.

18

Što se tiče Tilt FX‑a, korisnik ima senzor koji je priključen na konzolu PSP i koji omogućuje upravljanje tom konzolom zahvaljujući mijenjanju njezina položaja u prostoru. U tu konzolu također je potrebno unijeti USB uređaj kako bi se senzor pokreta mogao pripremiti za rad, a to omogućava dostupnost dodatne kartice na sučelju kojom se uklanjaju, među ostalim, određena ograničenja. Ta funkcionalnost stoga za predmetnu igru omogućuje neograničeno korištenje turbom.

19

U glavnom postupku društvo Sony je, među ostalim, tvrdilo da putem uređaja i softvera društva Datel korisnici na nezakonit način s obzirom na autorsko pravo preoblikuju softvere na kojima se temelji ta igra. U tom je pogledu, među ostalim, zahtijevalo prestanak stavljanja na tržište tih uređaja i računalnih programa kao i naknadu navodno pretrpljene štete.

20

Presudom od 24. siječnja 2012. Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka) djelomično je prihvatio zahtjeve društva Sony. Međutim, protiv te je presude podnesena žalba Oberlandesgerichtu Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka), koji je u cijelosti odbio tužbu društva Sony.

21

Sud koji je uputio zahtjev, pred kojim je podnesena revizija protiv presude Oberlandesgerichta Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu), ističe da ishod te revizije ovisi o tome povređuje li se upotrebom softvera društva Datel isključivo pravo na izmjenu računalnog programa, u smislu članka 69.c točke 2. UrhG‑a, čiji je nositelj društvo Sony. Međutim, primjena te odredbe u glavnom postupku ovisi o tumačenju članka 1. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24.

22

Stoga se, kao prvo, postavlja pitanje utječe li korištenje softvera društva Datel na područje primjene zaštite računalnog programa ako se ne mijenja izvorni ili objektni kod tog programa ili njegova reprodukcija, nego drugi računalni program, koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom, mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju tog računala i koje koristi prilikom izvođenja tog programa. Sud koji je uputio zahtjev u tom se kontekstu pita je li sadržaj takvih varijabli obuhvaćen područjem primjene zaštite autorskog prava na računalnom programu.

23

Kao drugo, potrebno je pojasniti doseg pojma „izmjena” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24, osobito kako bi se saznalo obuhvaća li taj pojam situaciju u kojoj se ne mijenja izvorni ili objektni kod tog programa ili njegova reprodukcija, nego drugi računalni program, koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom, mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja tog programa.

24

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24 tumačiti na način da zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom obuhvaća sadržaj varijabilnih podataka koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje taj program koristi prilikom svojeg izvođenja.

26

Uvodno valja istaknuti da Europska komisija u svojim očitovanjima ističe da propis o kojem je riječ u glavnom postupku treba ocjenjivati ne samo s obzirom na Direktivu 2009/24 nego i s obzirom na Direktivu 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) i u tom pogledu tvrdi da softver poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja reproduciranje djela u smislu članka 2. točke (a) te direktive.

27

U tom pogledu valja pojasniti da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud može iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvesti propise i načela prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka kako bi preoblikovao pitanja koja su mu upućena i kako bi tumačio sve odredbe prava Unije kada je to potrebno nacionalnim sudovima radi rješavanja predmeta u kojima vode postupke, čak i ako te odredbe nisu izričito naveli u navedenim pitanjima (presuda od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 36. i navedena sudska praksa).

28

Međutim, samo je na nacionalnom sudu da odredi predmet pitanja koja namjerava uputiti Sudu. Stoga, budući da iz samog zahtjeva ne proizlazi potreba za takvim preoblikovanjem, Sud ne može na zahtjev neke od zainteresiranih osoba navedenih u članku 23. Statuta Suda Europske unije ispitati pitanja koja mu nije uputio nacionalni sud. Ako potonji, s obzirom na razvoj postupka, smatra nužnim dobivanje dodatnih elemenata za tumačenje prava Unije, on ima pravo ponovno se obratiti Sudu (presuda od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 37.).

29

U ovom slučaju i u nedostatku bilo kakvog navođenja Direktive 2001/29 u prvom prethodnom pitanju ili bilo kojeg drugog elementa u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku na temelju kojih bi Sud morao razmotriti tumačenje te direktive kako bi sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, nije potrebno ispitati to pitanje s obzirom na navedenu direktivu. To vrijedi tim više jer je sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izričito istaknuo, a da se pritom nije pozvao na tu direktivu, da u glavnom postupku nije riječ o pitanju eventualnog reproduciranja.

30

Kad je riječ o odgovoru na postavljeno pitanje, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pri tumačenju odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst, ciljeve propisa kojeg je dio te, ovisno o slučaju, njezin nastanak (presuda od 23. studenoga 2023., Seven.One Entertainment Group, C‑260/22, EU:C:2023:900, t. 22. i navedena sudska praksa).

31

Kao prvo, što se tiče teksta predmetnih odredbi, valja istaknuti da članak 1. Direktive 2009/24, u skladu sa svojim naslovom, definira predmet zaštite računalnih programa.

32

U skladu sa stavkom 1. tog članka, računalni programi zaštićeni su autorskim pravom kao književna djela u smislu Bernske konvencije. Stavak 2. navedenog članka proširuje takvu zaštitu na „izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku” i pojašnjava da ideje i načela na kojima se temelji bilo koji element računalnog programa, uključujući i one na kojima se temelje njegova sučelja, nisu zaštićeni autorskim pravom na temelju te direktive. Osim toga, stavak 3. istog članka određuje da je računalni program zaštićen ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu, pri čemu se pojašnjava da se nijedan drugi kriterij ne primjenjuje u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.

33

Stoga iz teksta članka 1. Direktive 2009/24, a posebno njegovih stavaka 2. i 3., proizlazi da su zaštićeni svi „oblici izražaja” računalnog programa, osim ideja i načela na kojima se temelje njegovi elementi, pod uvjetom da je takav program izvoran, u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu.

34

Što se tiče sadržaja tog pojma, Sud je već presudio, s obzirom na članak 1. stavak 2. Direktive 91/250, čiji je tekst istovjetan tekstu članka 1. stavka 2. Direktive 2009/24 i čije se tumačenje stoga može primijeniti na potonju odredbu, da su „oblici izražaja” računalnog programa oni koji omogućuju njegovo reproduciranje na različitim informatičkim jezicima, kao što su izvorni kod i objektni kod (presuda od 22. prosinca 2010., Bezpečnostní softwarová asociace, C‑393/09, EU:C:2010:816, t. 35.).

35

Suprotno tomu, Sud je presudio da grafičko korisničko sučelje računalnog programa, koje ne omogućava reproduciranje tog programa, nego je samo element navedenog programa s pomoću kojeg korisnici upotrebljavaju funkcionalnosti navedenog programa, nije oblik izražaja računalnog programa u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Bezpečnostní softwarová asociace, C‑393/09, EU:C:2010:816, t. 41. i 42.).

36

Isto tako, smatrao je da ni funkcionalnost računalnog programa ni programski jezik ni oblik datoteke koji se upotrebljavaju u okviru računalnog programa za iskorištavanje određenih njegovih funkcija ne predstavljaju oblik izražaja tog programa u smislu navedene odredbe. Naime, priznati da se funkcionalnost računalnog programa može zaštititi autorskim pravom značilo bi ponuditi mogućnost monopoliziranja ideja na štetu tehničkog napretka i industrijskog razvoja (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2012., SAS Institute, C‑406/10, EU:C:2012:259, t. 39. i 40.).

37

Iz teksta članka 1. stavka 2. Direktive 2009/24, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 37. svojeg mišljenja, stoga proizlazi da su izvorni kod i objektni kod obuhvaćeni pojmom „oblik izražaja” računalnog programa u smislu te odredbe jer omogućuju reproduciranje ili izradu tog programa u kasnijoj fazi, dok drugi elementi tog programa, kao što su, među ostalim, njegove funkcionalnosti, nisu zaštićeni tom direktivom. Navedena direktiva ne štiti ni elemente pomoću kojih korisnici upotrebljavaju takve funkcionalnosti, ali pritom ne dopušta takvo reproduciranje ili kasniju izradu navedenog programa.

38

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 38. i 40. svojeg mišljenja, zaštita zajamčena Direktivom 2009/24 ograničena je na intelektualnu tvorevinu kako se odražava u tekstu izvornog koda i objektnog koda i, prema tome, na doslovni izražaj računalnog programa u tim kodovima, koji čine niz naredbi prema kojima računalo mora izvršiti zadatke koje je predvidio autor programa.

39

Kao drugo, takvo tumačenje, koje se temelji na tekstu predmetnih odredbi, potkrijepljeno je kontekstom, koji osobito proizlazi iz međunarodnog prava, čiji su te odredbe dio.

40

U tom pogledu, kao prvo, poput članka 1. stavka 1. Direktive 2009/24, članak 10. stavak 1. Sporazuma TRIPS predviđa da se računalni programi, bilo u izvornom ili objektnom kodu, zaštićuju kao književna djela prema Bernskoj konvenciji.

41

Sud je već podsjetio, s obzirom na članak 2. stavak 1. te konvencije kao i članak 2. WIPO‑ova Ugovora o autorskom pravu te članak 9. stavak 2. Sporazuma TRIPS, da načini izražavanja, a ne ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti kao takvi, mogu biti zaštićeni autorskim pravom (presuda od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 39. i navedena sudska praksa).

42

Kao drugo, to je tumačenje potkrijepljeno i preambulom Direktive 2009/24.

43

Najprije, u uvodnoj izjavi 7. navedene direktive navodi se da izraz „računalni program” također uključuje pripremni dizajnerski materijal koji služi za razvoj računalnog programa uz uvjet, međutim, da je priroda pripremnog materijala takva da u kasnijoj fazi od njega može nastati takav program.

44

Nadalje, iz uvodne izjave 11. navedene direktive proizlazi da na temelju te direktive nisu zaštićene ideje i načela na kojima se temelji bilo koji element programa, kao što su ideje i načela na kojima se temelje logika, algoritmi i programski jezici, s obzirom na to da je samo izražaj tih ideja i načela zaštićen autorskim pravom.

45

Naposljetku, iz toga slijedi da se, u skladu s uvodnom izjavom 15. Direktive 2009/24, kada je riječ o isključivim pravima nositelja, reproduciranjem, prevođenjem, prilagodbom ili izmjenom, bez odobrenja, oblika koda u kojem je primjerak računalnog programa dan na raspolaganje povređuju isključiva prava autora.

46

Tumačenje iz točke 37. ove presude je, kao treće, u skladu s ciljevima pravne zaštite računalnih programa na temelju Direktive 2009/24.

47

U tom pogledu, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 41. svojeg mišljenja, sustav zaštite računalnih programa koji je uspostavio zakonodavac Unije ima za cilj, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2. Direktive 2009/24, zaštititi autore programa od neodobrenog reproduciranja tih programa, koje je postalo vrlo lako i jeftino u digitalnom okruženju, kao i od prodaje njihovih „piratskih” kopija. Naime, u toj se uvodnoj izjavi podsjeća na to da razvoj računalnih programa zahtijeva ulaganje znatnih ljudskih, tehničkih i financijskih resursa, dok se računalni programi mogu kopirati za samo dio troška koji je bio potreban za njihovu neovisnu izradu.

48

Nasuprot tomu, kao što to proizlazi iz točaka 3.6. i 3.12. obrazloženja Prijedloga direktive Vijeća o pravnoj zaštiti računalnih programa, iznesenog 5. siječnja 1989. (SL 1989., C 91, str. 4.), na kojem se temelji Direktiva 91/250, pravno uređenje zaštite računalnih programa ne dodjeljuje monopol koji sprječava neovisno stvaranje i stoga ne koči tehnički napredak. Osim toga, konkurenti autora računalnog programa, od trenutka kada im je neovisna analiza omogućila da utvrde korištene ideje, pravila ili načela, imaju potpunu slobodu kreirati vlastitu provedbu kako bi stvorili kompatibilne proizvode. Osim toga, mogu iskoristiti istu ideju, ali bez upotrebe istog izražaja kao i drugi zaštićeni programi.

49

Uostalom, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 10. Direktive 2009/24, funkcija računalnog programa je da komunicira i radi zajedno s drugim komponentama računalnog sustava i s korisnicima te je u tom smislu potrebna logična i prema potrebi fizička unutarnja povezanost i interakcija kako bi se omogućilo svim elementima softvera i hardvera da rade s drugim softverom i hardverom i s korisnicima na sve načine na koje bi trebali funkcionirati.

50

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev primjećuje da je program društva Datel korisnik instalirao na konzolu PSP te da se izvodi istodobno sa softverom za igru. Dodaje da taj softver ne mijenja ili ne reproducira ni objektni kod ni izvorni kod ni unutarnju strukturu i organizaciju softvera društva Sony koji se upotrebljava na konzoli PSP, nego samo mijenja sadržaj varijabli koje su igre društva Sony privremeno unijele u živu memoriju konzole PSP, a koje se koriste tijekom izvođenja igre, tako da se ona izvodi na temelju tih varijabli izmijenjenog sadržaja.

51

Osim toga, kao što to proizlazi iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, čini se da softver društva Datel, s obzirom na to da samo mijenja sadržaj varijabli koje je unio računalni program zaštićen u živoj memoriji računala i kojima se taj program koristi tijekom njegova izvođenja, ne omogućuje kao takav reproduciranje tog programa ni njegova dijela, nego, naprotiv, pretpostavlja da se taj program izvodi u isto vrijeme. Kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 48. svojeg mišljenja, sadržaj varijabli stoga predstavlja element navedenog programa s pomoću kojeg korisnici upotrebljavaju funkcionalnosti takvog programa, koji nije zaštićen kao „oblik izražaja” računalnog programa u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2009/24, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

52

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24 treba tumačiti na način da zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom ne obuhvaća sadržaj varijabilnih podataka koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje taj program koristi prilikom svojeg izvođenja, s obzirom na to da taj sadržaj ne omogućuje reproduciranje ili kasniju izradu takvog programa.

53

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

54

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa

treba tumačiti na način da:

zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom ne obuhvaća sadržaj varijabilnih podataka koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje taj program koristi prilikom svojeg izvođenja, s obzirom na to da taj sadržaj ne omogućuje reproduciranje ili kasniju izradu takvog programa.