1

Svojom žalbom društva Westfälische Drahtindustrie GmbH (u daljnjem tekstu: društvo WDI), Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 23. studenoga 2022., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, (T‑275/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:723), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu kojom su, u okviru glavnog zahtjeva, tražili, prvo, poništenje dopisa Europske komisije od 2. ožujka 2020. (u daljnjem tekstu: sporni akt) kojim im je ta institucija naložila da joj plate iznos od 12236931,69 eura, koji po njezinu mišljenju odgovara preostalom nepodmirenom iznosu novčane kazne koja im je izrečena 30. rujna 2010.; drugo, utvrđenje da je uplatom iznosa od 18149636,24 eura dana 17. listopada 2019. ta novčana kazna u potpunosti podmirena i, treće, da se Komisiji naloži da društvu WDI isplati iznos od 1633085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od potonje navedenog datuma, zbog stjecanja bez osnove od strane te institucije, kao i, podredno, da se Komisiji naloži da im isplati iznos od 12236931,69 eura, koji je Komisija potraživala od društva WDI, te preplaćeni iznos koji je ta institucija primila, u visini od 1633085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa.

2

Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) predviđa u članku 23. stavku 2.:

„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]”

3

Članak 31. te uredbe glasi:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”

4

Točka 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), pod naslovom „Sposobnost plaćanja”, određuje:

„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno sniženje kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Sniženje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim Smjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.”

5

Okolnosti spora proizlaze iz točaka 2. do 26. pobijane presude i mogu se sažeti na sljedeći način.

6

Odlukom C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje), kako je izmijenjena Odlukom C(2010) 6676 final od 30. rujna 2010., Komisija je sankcionirala više poduzetnika, među kojima i žalitelje, zbog njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu na tržištu čelika za prednapinjanje. Komisija je društvu WDI izrekla novčanu kaznu od 46550000 eura, dok su društva Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft i Pampus Industriebeteiligungen bila solidarno odgovorna u visini od 38855000 eura odnosno 15485000 eura.

7

U skladu sa spornom odlukom, plaćanje novčane kazne trebalo je biti izvršeno u roku od tri mjeseca od dana dostave te odluke. Po isteku tog roka, kamate su se automatski obračunavale po stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za 3,5 postotnih bodova. U spornoj se odluci također određivalo da, ako sankcionirani poduzetnik podnese pravno sredstvo, on može novčanu kaznu podmiriti bilo izdavanjem bankarske garancije ili privremenom otplatom novčane kazne.

8

Nakon što su podnijeli tužbu kojom su zahtijevali ne samo poništenje sporne odluke, nego i smanjenje izrečene novčane kazne, žalitelji su istaknuli zahtjev za privremenu zaštitu kojim su u biti tražili suspenziju izvršenja te odluke do objave presude o toj tužbi.

9

Rješenjem od 13. travnja 2011., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 R, EU:T:2011:178), predsjednik Općeg suda djelomično je prihvatio zahtjev za privremenu zaštitu, nalažući suspenziju obveze žaliteljâ da osiguraju bankarsku garanciju u korist Komisije kako bi se izbjegla trenutačna naplata novčane kazne, pod uvjetom da oni toj instituciji privremeno isplate, s jedne strane, iznos od 2000000 eura i, s druge strane, mjesečne obroke od 300000 eura do objave presude o tužbi za poništenje.

10

Presudom od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10, u daljnjem tekstu: presuda od 15. srpnja 2015., EU:T:2015:515), Opći je sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem se njome žaliteljima izriče novčana kazna. Zatim im je naložio plaćanje novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koja im je izrečena u spornoj odluci. Da bi došao do tog rješenja, Opći je sud najprije utvrdio da je Komisija počinila pogreške kada je ocjenjivala sposobnost plaćanja žaliteljâ. Zatim je, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, Opći sud smatrao da iz različitih naznaka – uključujući posebno restrukturiranje kojemu su sami žalitelji bili pristupili, nakon dana donošenja ove odluke – proizlazi da nisu, međutim, imali osnove da traže smanjenje kazne zbog svoje nesposobnosti plaćanja.

11

Protiv presude od 15. srpnja 2015. žalitelji su podnijeli žalbu, osporavajući među ostalim činjenicu da je Opći sud, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, uzeo u obzir njihovu sposobnost plaćanja kakva je bila u 2015., a ne onu koja je postojala u 2010. Ta je žalba odbijena rješenjem od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija (C‑523/15 P, EU:C:2016:541).

12

Nakon objave presude od 15. srpnja 2015. pojavile su se razlike u gledištima između Komisije i pravnih savjetnika žaliteljâ u pogledu datuma od kojeg trebaju teći kamate na novčanu kaznu. Dok su potonji smatrali da novčana kazna dospijeva tek od datuma objave te presude, Komisija je smatrala da se kamate obračunavaju od datuma utvrđenog u spornoj odluci.

13

U tom su kontekstu, nakon što im je odbijena žalba, žalitelji od Općeg suda zatražili da protumači presudu od 15. srpnja 2015. na način da se kamate zaračunane na iznos novčane kazne koja je izrečena u toj presudi, duguju od objave te presude. Podredno, žalitelji su od Općeg suda tražili da tu presudu ispravi ili dopuni navođenjem od kojeg dana počinju teći kamate.

14

Rješenjem od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 INTP, EU:T:2018:293), Opći sud utvrdio je da su ti zahtjevi nedopušteni. Kada je riječ o zahtjevu za tumačenje, Opći sud podsjetio je na to da se, da bi bio dopušten, on mora odnositi na točno određenu točku u presudi čije se tumačenje traži. Međutim, pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se obračunavaju u slučaju odgođenog plaćanja iznosa novčanih kazni izrečenih žaliteljima nije bilo razmatrano u presudi od 15. srpnja 2015. Prema mišljenju Općeg suda, zahtjev žaliteljâ imao je za cilj ishođenje mišljenja o posljedicama presude od 15. srpnja 2015., što ne spada pod zahtjev za tumačenje koji se podnosi na temelju članka 168. stavka 1. njegova poslovnika. Kada je riječ o drugim dvama zahtjevima, oni su smatrani zakašnjelima. Naposljetku, Opći je sud smatrao da, s obzirom na rokove predviđene u tu svrhu u članku 164. stavku 2. i članku 165. stavku 2. njegova poslovnika, podredno podnesene zahtjeve za ispravak ili dopunu presude od 15. srpnja 2015. treba smatrati zakašnjelima.

15

U okviru izvršenja rješenja od 13. travnja 2011., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 R, EU:T:2011:178), društvo WDI je u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. Komisiji privremeno uplatilo iznos od ukupno 16400000 eura.

16

Dana 16. listopada 2019. društvo WDI obavijestilo je Komisiju, s jedne strane, da je već platilo 31700000 eura i, s druge strane, da namjerava već sada platiti preostali iznos dugovane novčane kazne, u vidu glavnice i kamata, koji je procijenilo na 18149636,24 eura. Prilikom tog obračuna društvo WDI uzelo je u obzir kamate dospjele od 15. listopada 2015., dakle tri mjeseca nakon objave presude od 15. srpnja 2015., te je primijenilo kamatnu stopu od 3,48 %.

17

Dana 17. listopada 2019. društvo WDI uplatilo je navedeni iznos od 18149636,24 eura na Komisijin bankovni račun, čime je ukupan iznos uplata koje su izvršene od 29. lipnja 2011., za podmirenje novčane kazne, dosegao 49849636,24 eura.

18

Komisija je spornim aktom izrazila svoje neslaganje sa stajalištem koje je društvo WDI iznijelo u dopisu od 16. listopada 2019. Komisija je navela da, u skladu s kriterijima utvrđenima u presudi od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, EU:T:1995:141), kamate, obračunane po stopi od 4,5 %, nisu počele teći od presude od 15. srpnja 2015., nego od datuma utvrđenog u spornoj odluci, odnosno 4. siječnja 2011. Slijedom toga, Komisija je društvu WDI naložila da joj plati iznos od 12236931,69 eura, koji odgovara preostalom nepodmirenom iznosu kada se kao datum valute uzme 31. ožujka 2020.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. svibnja 2020. žalitelji su od Općeg suda najprije tražili, kao prvo, da poništi sporni akt, kao drugo, da utvrdi da je Komisija trebala uračunati uplate koje je društvo WDI izvršilo u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. (16400000 eura), uvećane za kamate koje teku na taj iznos u tom razdoblju (1420610 eura), što ukupno iznosi 17820610 eura, u novčanu kaznu koju je Opći sud izrekao u okviru svoje neograničene nadležnosti u presudi od 15. srpnja 2015., s učinkom od tog dana, te da je ta novčana kazna stoga bila u potpunosti podmirena uplatom koju je društvo WDI izvršilo 17. listopada 2019. u visini od 18149636,24 eura i, kao treće, da naloži Komisiji da društvu WDI isplati iznos od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa. Podredno, žalitelji su tražili da se Europskoj uniji, koju zastupa Komisija, naloži, s jedne strane, da im isplati naknadu u iznosu koji je jednak onomu koji se potražuje u spornom aktu, odnosno 12236931,69 eura, i, s druge strane, da društvu WDI isplati iznos od 1633085,17 eura, uvećan za kamate koje teku od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa.

20

U pobijanoj presudi, u okviru ispitivanja osnovanosti zahtjeva žaliteljâ navedenih u točki 19. ove presude, Opći sud najprije je ispitao zahtjev žaliteljâ za naknadu štete koji se temeljio na više povreda članka 266. prvog stavka UFEU‑a. U tom je pogledu Opći sud smatrao da sve povrede koje su istaknute polaze od premise prema kojoj Opći sud nije novčanu kaznu izrečenu u spornoj odluci „održao na snazi” ili „potvrdio” presudom od 15. srpnja 2015., nego je bila poništena i zamijenjena novom novčanom kaznom, koju žalitelji nazivaju „sudska novčana kazna”.

21

Nakon što je utvrdio da je zahtjev za naknadu štete dopušten, Opći sud podsjetio je na to da, u skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz njegove presude od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, EU:T:1995:141), novčana kazna koju u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti određuju sudovi Unije ne predstavlja novu novčanu kaznu koja bi se s pravnog gledišta razlikovala od one koju izriče Komisija. Sama činjenica da je Opći sud u svojoj presudi od 15. srpnja 2015. u konačnici smatrao prikladnim utvrditi iznos novčane kazne istovjetan onom utvrđenom u spornoj odluci, ne priječi da se u konkretnom slučaju primijeni ta sudska praksa.

22

Tu ocjenu ne dovode u pitanje ni argumenti žaliteljâ vezani uz, među ostalim, činjenicu da je Opći sud poništio prvotno izrečenu novčanu kaznu prije nego što je utvrdio novi iznos na temelju okolnosti koje su nastale nakon donošenja sporne odluke i da je predsjednik Općeg suda rješenjem od 13. travnja 2011., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 R, EU:T:2011:178), naložio suspenziju obveze osiguravanja bankarske garancije.

23

Opći sud usto je naglasio da, kada sud Unije u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti održi na snazi jedan dio ili cijeli iznos novčane kazne, obveza plaćanja zatezne kamate ab initio ne predstavlja sankciju, dodatno određenu uz novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija.

24

Imajući u vidu ta razmatranja, Opći sud zaključio je da ne postoji dovoljno ozbiljna povreda obveza koje Komisija ima na temelju članka 266. UFEU‑a i odbio zahtjev za naknadu štete žaliteljâ. S obzirom na činjenicu da su se drugi zahtjevi koje su oni formulirali u biti također temeljili na premisi o povredi te odredbe od strane Komisije, Opći sud odbio je tužbu u cijelosti bez ispitivanja prigovora nedopuštenosti koji je Komisija istaknula u pogledu zahtjeva za poništenje spornog akta.

25

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

26

Komisija zahtijeva od Suda da:

27

U prilog svojoj žalbi žalitelji iznose tri žalbena razloga.

28

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije poštovao presudu od 15. srpnja 2015. te da je, u odnosu na nju, pogrešno i proturječno obrazložio pobijanu presudu. Drugi žalbeni razlog temelji se na navodnoj povredi članka 266. UFEU‑a zbog nepoštovanja pravnog pravila, koja proizlazi iz zajedničkog učinka poništenja presude od 15. srpnja 2015. i zamjenske pravne prirode odluke donesene u toj presudi.

29

S obzirom na to, iz pismenâ žaliteljâ proizlazi da tim dvama žalbenim razlozima oni u biti ističu da je izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda u okviru presude od 15. srpnja 2015. navelo taj sud da odredi novčanu kaznu koju treba okarakterizirati kao novu i onu koja se pravno razlikuje od kazne koju im je Komisija izrekla spornom odlukom. Konkretno, iako žalitelji svoj prvi žalbeni razlog iznose na način da se djelomično temelji na tome što je obrazloženje proturječno i pogrešno, tumačenje različitih argumenata iznesenih u prilog tom žalbenom razlogu dokazuje da oni u tom pogledu zapravo ne osporavaju dostatnost obrazloženja pobijane presude, nego pak pravne posljedice koje je Opći sud izveo iz činjenice da je u presudi od 15. srpnja 2015. izvršavao svoju neograničenu nadležnost. Slijedom toga, ta dva žalbena razloga valja razmotriti zajedno i najprije ispitati osnovanost te premise.

30

Žalitelji tvrde da je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015., s jedne strane, poništio ex tunc novčanu kaznu koju je izrekla Komisija, što je dovelo do potraživanja u njihovu korist koje odgovara iznosu koji su privremeno platili u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, uvećanom za kamate, i, s druge strane, utvrdio novu, različitu novčanu kaznu, s učinkom od dana objave presude od 15. srpnja 2015., koju oni nazivaju „sudska novčana kazna”, za razliku od „poništene novčane kazne” koju je Komisija izrekla 2010.

31

U tu svrhu osobito ističu okolnost da je Opći sud u izreci presude od 15. srpnja 2015. u cijelosti ukinuo članak 2. točku 8. sporne odluke, što bi za posljedicu imalo to da je, na temelju učinka poništenja koje sadržava ta presuda, novčana kazna koju je izrekla Komisija u cijelosti poništena s retroaktivnim učinkom.

32

Usto, uzimajući u obzir težinu pogrešaka koje je Opći sud utvrdio u navedenoj presudi i s obzirom na to da se činilo da nije moguće retroaktivno odrediti iznos novčane kazne smanjene zbog pogrešne ocjene sposobnosti plaćanja iz sporne odluke, Opći sud odstupio je od svoje ranije sudske prakse. Tako je, umjesto da, kao u drugim presudama, izravno utvrdi iznos poništene novčane kazne na smanjeni iznos s retroaktivnim učinkom, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti odlučio kombinirati poništenje te odluke s mehanizmom za kažnjavanje žaliteljâ. Ta je kombinacija omogućila Općem sudu da, kao prvo, potpuno poništi navedenu odluku i zatim je zamijeni vlastitom ocjenom.

33

Isto tako, znakovita je činjenica da se Opći sud u presudi od 15. srpnja 2015. smatrao ovlaštenim uzeti u obzir plaćanja koja su ti žalitelji već izvršili u razdoblju od gotovo pet godina, kao i poboljšanje njihove sposobnosti plaćanja na dan objave te presude.

34

Stoga je obrazloženje pobijane presude proturječno jer se njime ne uzima u obzir novost i različitost novčane kazne izrečene u presudi od 15. srpnja 2015. Osobito, u točki 99. pobijane presude Opći sud presudio je da se, zbog supstitucijskog učinka presude od 15. srpnja 2015., smatra da je sporna odluka uvijek bila ona koja proizlazi iz ocjene iz te presude. Prema mišljenju žaliteljâ, Opći sud trebao je odrediti doseg tog supstitucijskog učinka koji proizlazi iz izvršavanja njegove neograničene nadležnosti s obzirom na izreku i obrazloženje presude iz koje proizlazi takav učinak. Međutim, u ovom slučaju, iz dvostrukog učinka poništenja sporne odluke i iz nalaganja žaliteljima da plate novčanu kaznu proizlazi da je donesena nova novčana kazna, koja se pravno razlikuje od one koja im je prvotno izrečena. Uostalom, na tekstualnoj razini, navedeni supstitucijski učinak nužno bi podrazumijevao barem izmjenu prvotne novčane kazne i stoga, u biti, donošenje nove, pravno različite novčane kazne.

35

Naposljetku, izreka presude od 15. srpnja 2015. i opća ocjena Općeg suda u toj presudi pokazuju da je sporna odluka bila u cijelosti izmijenjena. Supstitucijski učinak odnosio se i na obrazloženje i na precijenjeni iznos novčane kazne. To je dovelo do izmjene koja zahtijeva jasno razlikovanje između poništene prvotne novčane kazne i sudske novčane kazne koja je zamjenjuje, kao i pravnih posljedica koje su s njom povezane.

36

Komisija tvrdi da su prvi i drugi žalbeni razlog u potpunosti neosnovani.

37

Uvodno valja podsjetiti na to da se sustav sudskog nadzora Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a sastoji od kontrole zakonitosti akata institucija, koja je utvrđena u članku 263. UFEU‑a, a koja, sukladno odredbi članka 261. UFEU‑a i na zahtjev tužitelja, može biti nadopunjena ovlašću neograničene nadležnosti Općeg suda u vezi sa sankcijama koje u tom području izriče Komisija (presuda od 25. srpnja 2018., Orange Polska/Komisija,C‑123/16 P, EU:C:2018:590, t. 104. i navedena sudska praksa).

38

Opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje navede tužitelj, uzimajući u obzir sve elemente koje je tužitelj naveo. Međutim, sudovi Unije ne mogu u okviru tog nadzora nadomjestiti obrazloženje autora predmetnog akta svojim vlastitim obrazloženjem (presuda od 25. srpnja 2018., Orange Polska/Komisija,C‑123/16 P, EU:C:2018:590, t. 105. i navedena sudska praksa).

39

Nasuprot tomu, sud Unije je u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti predviđene u članku 261. UFEU‑a i u članku 31. Uredbe br. 1/2003 ovlašten da osim pukog nadzora zakonitosti sankcije ocjenu Komisije, autora akta u kojem je taj iznos prvotno utvrđen, za utvrđivanje iznosa te sankcije zamijeni vlastitom ocjenom. Slijedom toga, sud Unije može izmijeniti pobijani akt, čak i ako ga ne poništi, a kako bi poništio, smanjio ili povećao izrečenu novčanu kaznu, s tim da se ta nadležnost izvršava uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti (presuda od 25. srpnja 2018., Orange Polska/Komisija,C‑123/16 P, EU:C:2018:590, t. 106. i navedena sudska praksa).

40

Tako iz sudske prakse Suda proizlazi da se neograničena nadležnost koju Opći sud ima na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 – a koja mu omogućava da poništi, smanji ili poveća novčanu kaznu koju je izrekla Komisija – odnosi i ograničava na iznos novčane kazne koju je prvotno izrekla Komisija (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 92.).

41

Usto, za razliku od onoga što proizlazi iz članka 23. Uredbe br. 1/2003, koji Komisiji dodjeljuje ovlast izricanja novčanih kazni zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, članak 31. te uredbe dodjeljuje Općem sudu neograničenu nadležnost koja je sastavni dio njegove ovlasti za odlučivanje o tužbama podnesenima protiv odluka kojima je Komisija izrekla takvu novčanu kaznu. Slijedom toga, cilj potonjeg članka nije ovlastiti Opći sud da izrekne novu novčanu kaznu koja se pravno razlikuje od one koju je odredila Komisija, nego se njime dopunjuje sudski nadzor omogućavanjem Općem sudu da izmijeni iznos prvotno izrečene novčane kazne.

42

Prema tome, valja istaknuti, kao što je to učinio Opći sud u točki 99. pobijane presude, da kada sud Unije svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu, on u Komisijinoj odluci zamjenjuje iznos prvotno utvrđen u toj odluci iznosom koji proizlazi iz njegove vlastite ocjene. Dakle, zbog supstitucijskog učinka presude koju je donio sud Unije, smatra se da je odluka Komisije uvijek bila ona koja proizlazi iz ocjene tog suda.

43

U ovom je slučaju Opći sud u presudi od 15. srpnja 2015. najprije smatrao da je Komisija počinila pogreške u ocjeni sposobnosti plaćanja žaliteljâ, u smislu točke 35. Smjernica iz 2006. Zatim je – pri izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, što su tražili žalitelji jer su od Općeg suda zahtijevali ne samo da poništi spornu odluku, nego i da smanji izrečenu novčanu kaznu – utvrdio, na temelju dokaza koje su podnijele stranke u vezi s financijskom situacijom žaliteljâ, kako se ona promijenila nakon donošenja sporne odluke, da oni nisu mogli osnovano tvrditi da im se zbog njihove nesposobnosti plaćanja trebalo odobriti smanjenje navedene novčane kazne i to zbog razloga sličnih onima koji su predviđeni u točki 35. Smjernica iz 2006.

44

Budući da je u presudi od 15. srpnja 2015. Opći sud tako izvršavao svoju neograničenu nadležnost, on se u točki 98. pobijane presude pravilno oslonio na svoju presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 58. i 60.), iz koje proizlazi da sud Unije nema ovlast da, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, zamijeni novčanu kaznu koju je izrekla Komisija novom novčanom kaznom koja se od nje pravno razlikuje, i da je iz toga u točki 102. pobijane presude zaključio da, u ovom slučaju, s obzirom na to da novčana kazna koju je Opći sud izmijenio u presudi od 15. srpnja 2015. nije nova, bilo ju je moguće potraživati od 4. siječnja 2011.

45

U tom pogledu valja istaknuti da ni način na koji je Opći sud utvrdio iznos novčane kazne ni priroda elemenata koje je uzeo u obzir kada je ocjenu Komisije u presudi od 15. srpnja 2015. zamijenio vlastitom ocjenom ne mogu dovesti do zaključka da je ta novčana kazna, na taj način izmijenjena, nova novčana kazna koja se pravno razlikuje od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci.

46

Točno je da je Opći sud u točki 2. izreke presude od 15. srpnja 2015. poništio članak 2. točku 8. sporne odluke, kojim se žaliteljima izriče novčana kazna, te je u točkama 4. do 6. te izreke utvrdio različite iznose koji čine izmijenjenu novčanu kaznu, a odgovaraju iznosima novčane kazne izrečene u spornoj odluci. Međutim, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 55. svojeg mišljenja, ta se okolnost ne može shvatiti kao izraz volje Općeg suda da izrekne novu novčanu kaznu koja se pravno razlikuje od one koju je odredila Komisija.

47

Naime, kada u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti sud Unije vlastitom ocjenom za utvrđivanje iznosa novčane kazne zamijeni Komisijinu ocjenu tako što izreče novi iznos, ta zamjena nužno podrazumijeva poništenje iznosa prvotne novčane kazne, kako ga je odredila Komisija, bez obzira na to je li to poništenje izričito navedeno u presudi.

48

Slijedom toga, iako je točno da bi bilo bolje da Opći sud, u mjeri u kojoj je to moguće, slijedi ujednačenu redakcijsku praksu, ostaje činjenica da se nikakva posebna pravna posljedica ne može izvesti iz toga što je, izvršavanjem svoje neograničene nadležnosti, Opći sud u izreci odlučio ne utvrditi da je novi iznos novčane kazne zamijenjen, ovisno o slučaju, istovjetnim iznosom koji je prethodno utvrđen, nego, kao prvo, da je iznos novčane kazne koji je Komisija izrekla poništen, a zatim da je žaliteljima izrečena novčana kazna u istom iznosu.

49

Iz prethodno navedenog proizlazi da, s obzirom na to da je premisa na kojoj se temelje prvi i drugi žalbeni razlog pogrešna, te žalbene razloge treba odbiti kao neosnovane a da nije potrebno detaljnije ispitati različite prigovore koje su žalitelji istaknuli u okviru navedenih žalbenih razloga.

50

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio njihovo pravo na pošteno suđenje.

51

Prema mišljenju žaliteljâ, Opći sud odbio je sve tužbene razloge koji su pred njim izneseni, oslanjajući se samo na jedan razlog, odnosno na to da novčana kazna koja proizlazi iz presude od 15. srpnja 2015. nije „nova” novčana kazna.

52

Iako priznaju da između tih tužbenih razloga postoji veza, žalitelji tvrde da ta okolnost ipak nije trebala biti dovoljna da bi Opći sud mogao na taj način odbiti sve navedene tužbene razloge. Kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita, Opći sud trebao je pojedinačno i detaljno ispitati sve istaknute tužbene razloge. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud proveo takvo ispitivanje.

53

Komisija tvrdi da je treći žalbeni razlog također potpuno neosnovan.

54

Opći je sud u točkama 129. i 130. pobijane presude istaknuo da drugi, treći i četvrti tužbeni razlog polaze od premise, postavljene u sklopu prvog tužbenog razloga koji mu je bio podnesen, da je novčana kazna koju je izrekla Komisija bila poništena i zamijenjena „sudskom novčanom kaznom”. Smatrajući da je ta premisa opovrgnuta u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga, Opći sud odbio je drugi, treći i četvrti tužbeni razlog kao neosnovane a da pritom nije ispitao argumente u njihovu potporu.

55

Time Opći sud nije ni na koji način povrijedio pravo na pošteno suđenje niti je, ako su žalitelji namjeravali istaknuti takav prigovor, nedovoljno obrazložio zaključak do kojeg je došao.

56

Naime, baš kao u okviru ove žalbe, svi argumenti žalitelja u vezi s drugim, četvrtim i petim tužbenim razlogom iznesenima pred Općim sudom temeljili su se na premisi da je novčana kazna koju je izrekla Komisija poništena i zamijenjena „sudskom novčanom kaznom”. Međutim, budući da je ta premisa netočna, kao što je to uostalom potvrđeno u okviru ispitivanja prvog i drugog žalbenog razloga iznesenih u okviru ove žalbe, uopće nije bilo potrebno da Opći sud detaljnije obrazloži odbijanje drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga koji su pred njim istaknuti.

57

Treba, k tomu, podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, ne nameće Općem sudu dužnost davanja obrazloženja kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno, pod uvjetom da ono zainteresiranim osobama omogućava da se upoznaju s razlozima na kojima se temelji odluka čije se poništenje traži, a Sudu da raspolaže s dovoljno informacija za provođenje nadzora u okviru žalbenog postupka (presuda od 7. ožujka 2024., Nevinnomysskiy Azot i NAKAzot/Komisija, C‑725/22 P, EU:C:2024:217, t. 131. i navedena sudska praksa).

58

Međutim, žalitelji argumentacijom prikazanom u točki 52. ove presude ne dokazuju niti čak navode da se nisu mogli upoznati s razlozima pobijane presude. Naprotiv, iz te argumentacije proizlazi da je obrazloženje pobijane presude omogućilo žaliteljima da se upoznaju s razlozima na kojima je Opći sud temeljio svoju odluku. Ono također omogućuje Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za izvršavanje svojeg nadzora u okviru ispitivanja ove žalbe.

59

Prema tome, treći žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

60

Budući da nijedan od žalbenih razloga koje su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, žalbu valja odbiti u cijelosti.

61

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

62

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

63

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku, i s obzirom na to da je Komisija zatražila da žalitelji snose troškove, treba im naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: