1

Svojim zahtjevom Republika Poljska zahtijeva od Suda da ukine rješenje potpredsjednice Suda od 14. srpnja 2021., Komisija/Poljska (C‑204/21 R, u daljnjem tekstu: rješenje od 14. srpnja 2021., EU:C:2021:593).

2

Tim je rješenjem potpredsjednica Suda Republici Poljskoj naložila da do donošenja presude kojom će se okončati postupak u predmetu C‑204/21:

3

Republika Poljska smatrala je da su se nakon objave rješenja od 14. srpnja 2021. promijenile okolnosti te je stoga na temelju članka 163. Poslovnika Suda uputila ovaj zahtjev. Osim toga, ta je država članica zatražila da taj zahtjev ispita veliko vijeće Suda.

4

Republika Poljska smatra da, s obzirom na važnost ovog predmeta i na činjenicu da predstavlja presedan, veliko vijeće Suda treba ispitati zahtjev za ukidanje rješenja od 14. srpnja 2021.

5

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 161. stavkom 1. Poslovnika, u vezi s člankom 1. Odluke Suda 2012/671/EU od 23. listopada 2012. o sudačkim dužnostima potpredsjednika Suda (SL 2012., L 300, str. 47.), potpredsjednik Suda sam odlučuje o zahtjevima za suspenziju primjene ili određivanje privremenih mjera ili bez odlaganja prepušta odluku o tim zahtjevima Sudu.

6

Stoga je, na temelju tih odredbi, potpredsjednik Suda stvarno nadležan za odlučivanje o svim zahtjevima za privremenu pravnu zaštitu ili odluku o takvom zahtjevu može prepustiti Sudu ako smatra da je, s obzirom na posebne okolnosti, za takav zahtjev potrebno upućivanje sudskom vijeću (rješenje potpredsjednice Suda od 20. rujna 2021., Češka Republika/Poljska, C‑121/21 R, EU:C:2021:752, t. 10.).

7

Iz toga slijedi da je samo potpredsjednik Suda nadležan za ocjenu, od slučaja do slučaja, o tome je li u odnosu na zahtjeve za privremenu pravnu zaštitu koji su mu podneseni potrebno upućivanje Sudu radi dodjeljivanja predmeta sudskom vijeću (rješenje potpredsjednice Suda od 20. rujna 2021., Češka Republika/Poljska, C‑121/21 R, EU:C:2021:752, t. 11.).

8

Budući da u ovom slučaju u zahtjevu Republike Poljske za ukidanje rješenja od 14. srpnja 2021. nije utvrđen nijedan element zbog kojeg bi ga bilo potrebno uputiti sudskom vijeću, odluku o njemu ne treba prepustiti Sudu.

9

U prilog svojem zahtjevu Republika Poljska navodi da je došlo do promijenjenih okolnosti koje proizlaze iz presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud, Poljska) od 14. srpnja 2021., donesene u predmetu P 7/20 (u daljnjem tekstu: presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud)).

10

U toj je presudi Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) presudio, među ostalim, da članak 4. stavak 3. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 279. UFEU‑a, nije u skladu s člancima 2. i 7., člankom 8. stavkom 1. kao ni s člankom 90. stavkom 1. poljskog Ustava, u vezi s njegovim člankom 4. stavkom 1., uz obrazloženje da je Sud prekoračio svoje ovlasti, odnosno odlučio ultra vires, time što je Republici Poljskoj kao državi članici Unije propisao privremene mjere koje se odnose na organizaciju i nadležnost poljskih sudova, kao i postupak koji valja slijediti pred tim sudovima, tako da se načela nadređenosti i izravne primjene prava Unije, navedena u članku 91. stavcima 1. do 3. navedenog Ustava, ne primjenjuju na te mjere.

11

Prema mišljenju Republike Poljske, s obzirom na presudu Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud), rješenje od 14. srpnja 2021. protivno je poljskom ustavnom poretku.

12

U tom pogledu, Republika Poljska podsjeća na to da je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) presudio da je dužan zaštititi poljski Ustav, koji, u skladu sa svojim člankom 8., predstavlja vrhovno pravo u toj državi članici, te da ga stoga u predmetima koji su u načelu obuhvaćeni ustavnim poretkom valja smatrati „sudom koji odlučuje u posljednjem stupnju”.

13

Republika Poljska tvrdi da su ustavni sudovi mnogih država članica prihvatili tumačenje prema kojem su ustavni sudovi država članica nadležni za nadzor akata Unije ultra vires, uključujući presude Suda. Ti su sudovi jednoglasno smatrali da njihovi pravni poredci imaju ustavni identitet koji definiraju na temelju svojih ustavnih odredbi, a da je Unija dužna poštovati taj identitet.

14

Prilikom usmenog iznošenja obrazloženja presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) sudac izvjestitelj naveo je da sudačka djelatnost koju su države članice povjerile Sudu završava kada tumačenje Ugovora postane nerazumljivo i objektivno proizvoljno. Prema mišljenju tog suda, upravo je takav bio slučaj u rješenju od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska (C‑791/19 R, EU:C:2020:277). U tom pogledu, sudac izvjestitelj pojasnio je da je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) utvrdio da je Sud prekoračio granice svoje nadležnosti jer se ni Ugovorom o Europskoj uniji ni Ugovorom o funkcioniranju Europske unije Uniji ne dodjeljuje nadležnost u organizaciji, utvrđivanju i funkcioniranju sudbene vlasti države članice, nego države članice u tom području i dalje imaju suverenu isključivu nadležnost.

15

Prema mišljenju Republike Poljske, rješenje od 14. srpnja 2021. doneseno je protivno načelu dodjeljivanja, propisanom člankom 5. UEU‑a, tako da se presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) primjenjuje i u pogledu tog rješenja.

16

U skladu s člankom 163. Poslovnika, na zahtjev jedne od stranaka, rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti u svakom je trenutku moguće izmijeniti ili ukinuti zbog promijenjenih okolnosti. Pojam „promijenjene okolnosti” osobito se odnosi na pojavu svakog činjeničnog ili pravnog elementa koji može dovesti u pitanje ocjene suca privremene pravne zaštite u pogledu uvjetâ odobravanja suspenzije ili privremene mjere (rješenje potpredsjednice Suda od 20. rujna 2021., Češka Republika/Poljska, C‑121/21 R, EU:C:2021:752, t. 22.).

17

Stoga valja ispitati predstavlja li presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) „promijenjene okolnosti” u smislu tog članka.

18

U tom pogledu, važno je podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo nadređenosti prava Unije utvrđuje prvenstvo prava Unije nad pravom država članica. Stoga to načelo zahtijeva da sva tijela država članica osiguraju puni učinak različitih odredbi Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim odredbama priznaje na području navedenih država (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor Din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 244. i navedena sudska praksa).

19

Međutim, kao što je to Sud u više navrata istaknuo, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, svaka država članica mora osigurati da tijela koja su, u svojstvu „suda” u smislu prava Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije udovoljavaju zahtjevima djelotvorne sudske zaštite (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo), C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 112. i navedena sudska praksa).

20

Ta odredba državama članicama nalaže bezuvjetnu obvezu jasnog i preciznog rezultata u pogledu neovisnosti sudova od kojih se traži tumačenje i primjena prava Unije (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor Din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 250. i navedena sudska praksa).

21

Stoga, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 36. i navedena sudska praksa).

22

Iz toga proizlazi da nacionalne odredbe o ustrojstvu pravosuđa u državama članicama mogu biti predmet nadzora s obzirom na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u kontekstu tužbe zbog povrede obveze, a samim time i privremenih mjera kojima je cilj, među ostalim, obustava primjene navedenih odredbi koje je naložio Sud na temelju članka 279. UFEU‑a u istom kontekstu (rješenje potpredsjednice Suda od 14. srpnja 2021., Komisija/Poljska, C‑204/21 R, EU:C:2021:593, t. 54.).

23

Činjenica da je nacionalni ustavni sud proglasio da se takve privremene mjere protive ustavnom poretku dotične države članice ni na koji način ne mijenja ocjenu navedenu u prethodnoj točki.

24

Naime, dovoljno je podsjetiti na to da, na temelju načela nadređenosti prava Unije, činjenica da se država članica poziva na odredbe nacionalnog prava, makar i ustavne prirode, ne može ugroziti jedinstvo i učinkovitost prava Unije (presuda od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor Din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 245. i navedena sudska praksa).

25

Iz prethodno navedenog proizlazi da presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) ne predstavlja „promijenjene okolnosti” u smislu članka 163. Poslovnika koje mogu dovesti u pitanje ocjene iz rješenja od 14. srpnja 2021.

26

Stoga valja odbiti zahtjev Republike Poljske kojim se traži ukidanje rješenja od 14. srpnja 2021.

Slijedom navedenog, potpredsjednica Suda rješava: