–

za Iveco Orecchia SpA, F. Brunetti i A. Vitale, avvocati,

–

za APAM Esercizio SpA, E. Zani, avvocato,

–

za Brescia Trasporti SpA, A. Salvadori, avvocato,

–

za Veneta Servizi International Srl unipersonale, S. Lago, A. Calegari, N. Creuso, N. de Zan i A. Manzi, avvocati,

–

za Var Srl, M. Goria i S. E.Viscio, avvocati,

–

za Di Pinto & Dalessandro SpA i Bellizzi Srl, M. Lancieri, avvocato,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Pluchino, avvocatessa dello Stato,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara, M. Huttunen i K. Talabér‑Ritz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 3. točke 27. i članaka 10., 19. i 28. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL 2007., L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.) te na tumačenje članaka 60. i 62. Direktive 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage Direktive 2004/17/EZ (SL 2014., L 94, str. 243.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova društva Iveco Orecchia SpA s društvom APAM Esercizio SpA (C‑68/21) odnosno društvom Brescia Trasporti SpA (C‑84/21) u vezi s dvama postupcima javne nabave koja su provela ta društva.

3

U skladu s uvodnim izjavama 2., 3. i 14. Direktive 2007/46:

[…]

4

U članku 1. te direktive, naslovljenom „Predmet”, propisuje se:

„Ova Direktiva predstavlja usklađen okvir koji sadrži administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar njenog područja primjene, te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima, u pogledu olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu unutar Zajednice.

Ova Direktiva također utvrđuje odredbe za prodaju i stavljanje u upotrebu dijelova ili opreme namijenjene vozilima homologiranim u skladu s ovom Direktivom.

Za primjenu ove Direktive su u regulatornim aktima s opširnog popisa iz Priloga IV. navedeni posebni tehnički zahtjevi koji se odnose na [proizvodnju] i rad vozila.”

5

U stavku 1. članka 2. navedene direktive, naslovljenog „Područje primjene”, određuje se:

„Ova se Direktiva odnosi na homologaciju [tipa] vozila koja su konstruirana i proizvedena u jednoj ili više faza za uporabu u cestovnom prometu, te na sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice konstruirane i proizvedene za takva vozila.

[…]”

6

U članku 3. te direktive, naslovljenom „Definicije”, navodi se:

„Za potrebe ove Direktive i regulatornih akata iz Priloga IV., osim ako nije drukčije određeno:

[…]

[…]

[…]”

7

U skladu s člankom 5. Direktive 2007/46, naslovljenim „Obveze proizvođača”:

„1.   Proizvođač je odgovoran homologacijskom tijelu za sve vidove homologacijskog postupka i za osiguravanje sukladnosti proizvodnje, neovisno o tome je li proizvođač izravno uključen u sve stupnjeve [proizvodnje] vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice.

[…]”

8

Članak 10. te direktive, naslovljen „Posebne odredbe o sustavima, sastavnim dijelovima ili zasebnim tehničkim jedinicama”, glasi:

„1.   Države članice dodjeljuju EZ homologaciju za sustav koji je u skladu s podacima u opisnoj mapi i ispunjava tehničke zahtjeve određene u odgovarajućoj zasebnoj direktivi ili uredbi kako je propisano u Prilogu IV. ili Prilogu XI.

2.   Države članice dodjeljuju EZ homologaciju za sastavni dio ili zasebnu tehničku jedinicu koje su u skladu s pojedinostima u opisnoj mapi i ispunjavaju tehničke zahtjeve određene u odgovarajućoj zasebnoj direktivi ili uredbi kako je propisano u Prilogu IV.

[…]”

9

U skladu s člankom 19. navedene direktive, naslovljenim „Oznaka EZ homologacije”:

„1.   Proizvođač sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice, neovisno o tome jesu li dijelom sustava ili ne, na svaki sastavni dio ili jedinicu proizvedenu u skladu s homologiranim tipom stavlja oznaku EZ homologacije, u skladu sa zahtjevom zasebne odgovarajuće direktive ili uredbe.

2.   U slučaju kad oznaka EZ homologacije nije potrebna, proizvođač treba dodati svoje trgovačko ime ili trgovačku marku, ili broj tipa i/ili identifikacijski broj.

[…]”

10

U stavku 1. članka 28. te direktive, naslovljenog „Prodaja i početak uporabe sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica”, propisuje se:

„ Držav[e] članic[e] dopušta[ju] prodaju ili početak uporabe sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica jedino ako [oni] ispunjavaju zahtjeve odgovarajućih regulatornih akata i ako su propisno označeni u skladu s člankom 19.”

11

U stavku 1. članka 38. Direktive 2007/46, naslovljenog „Informacije za [konstruktore] sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica”, određuje se:

„Proizvođač […] [konstruktoru] sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica [stavlja] na uvid sve detalje, uključujući, ovisno o slučaju, crteže koji su posebno navedeni na popisu u prilogu ili dodatku regulatornog akta, a potrebni su za EZ homologaciju sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica ili za dobivanje odobrenja iz članka 31.

[…]”

12

Prilog IV. Direktivi 2007/46, naslovljen „Popis zahtjeva za EZ homologaciju vozila”, sadržava dva dijela. U dijelu I. tog priloga nalazi se popis regulatornih akata Unije, dok se u dijelu II. nabrajaju određeni pravilnici Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE), pri čemu se pojašnjava da se homologacija u skladu s tim pravilnicima priznaje kao alternativa EZ homologaciji koja je dodijeljena u skladu s posebnom odgovarajućom direktivom ili uredbom s popisa u dijelu I.

13

U članku 1. točki (u) Uredbe Komisije (EZ) br. 1400/2002 od 31. srpnja 2002. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila (SL 2002., L 203, str. 30.), koja je, u skladu sa svojim člankom 12. stavkom 3., prestala važiti 31. svibnja 2010., određivalo se:

„‚rezervni dijelovi istovjetne kvalitete’ znače isključivo rezervne dijelove koje je proizvelo bilo koje poduzeće koje u svakom trenutku može potvrditi da je kvaliteta tih dijelova istovjetna kvaliteti sastavnih dijelova koji su upotrijebljeni ili su bili upotrijebljeni za sastavljanje predmetnih motornih vozila” [neslužbeni prijevod];

14

Uvodne izjave 56. i 83. Direktive 2014/25 glase:

[…]

15

U članku 1. te direktive, naslovljenom „Predmet i područje primjene”, propisuje se:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o postupcima nabave koju provode naručitelji vezana uz ugovore te projektne natječaje čija procijenjena vrijednost nije manja od pragova utvrđenih u članku 15.

2.   Nabava u smislu ove Direktive podrazumijeva kupnju, putem ugovora o nabavi robe, radovima ili uslugama radova, robe ili usluga koje nabavlja jedan ili više naručitelja od gospodarskih subjekata koje su ti naručitelji odabrali, pod uvjetom da su radovi, roba ili usluge namijenjene obavljanju neke od djelatnosti navedenih u člancima od 8. do 14.”

16

U članku 3. stavku 1. navedene direktive određuje se:

„Za potrebe ove Direktive ‚javni naručitelji’ znači tijela državne, regionalne ili lokalne vlasti, javnopravna tijela ili udruženja koja je osnovalo jedno ili nekoliko takvih tijela vlasti ili jedno ili više takvih javnopravnih tijela.”

17

U članku 4. stavku 1. točki (a) Direktive 2014/25 navodi se:

„Za potrebe ove Direktive, naručitelji su subjekti koji:

18

U skladu s člankom 11. te direktive, naslovljenim „Usluge prijevoza”:

„Ova se Direktiva primjenjuje na djelatnosti koje se odnose na pružanje mreža ili upravljanje mrežama koje pružaju uslugu javnosti u području prijevoza željeznicom, automatiziranim sustavima, tramvajem, trolejbusom, autobusom ili žičarom.

[…]”

19

U članku 15. navedene direktive, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, propisivalo se da se ona primjenjuje, kad je riječ o ugovorima o robi, na ugovore čija je procijenjena vrijednost bez poreza na dodanu vrijednost (PDV) jednaka ili veća od praga koji iznosi 414000 eura, pod uvjetom da ti ugovori nisu isključeni na temelju izuzeća iz članaka od 18. do 23. odnosno u skladu s člankom 34., koji se odnosi na obavljanje dotične djelatnosti.

20

Članak 60. te direktive, naslovljen „Tehničke specifikacije”, glasi:

„1.   Tehničke specifikacije kako su definirane u točki 1. Priloga VIII. navode se u dokumentaciji o nabavi. Tehničkim specifikacijama utvrđuju se značajke koje se traže za radove, usluge ili robu.

[…]

2.   Tehničke specifikacije moraju omogućiti jednak pristup postupku nabave gospodarskim subjektima i ne smiju imati učinak stvaranja neopravdanih prepreka tržišnom natjecanju pri javnoj nabavi.

3.   Ne dovodeći u pitanje obvezna nacionalna tehnička pravila, u mjeri u kojoj su usklađena s pravom Unije, tehničke se specifikacije formuliraju na sljedeće načine:

[…]

[…]

4.   Osim ako je to opravdano predmetom ugovora, tehničke specifikacije ne smiju upućivati na određenu marku ili izvor, ili određeni proces s obilježjima proizvoda ili usluga koje pruža određeni gospodarski subjekt, ili na zaštitne znakove, patente, vrstu ili određeno podrijetlo ili proizvodnju ako bi to imalo učinak pogodovanja ili isključivanja određenih poduzeća ili određenih proizvoda. Takvo je upućivanje dopušteno samo u iznimnim slučajevima kada nije moguć dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora sukladno stavku 3. Uz takvu uputu treba navesti riječi ‚ili jednakovrijedan’.

5.   Ako naručitelj koristi opciju upućivanja na tehničke specifikacije spomenute u stavku 3. točki (b), ne smije odbiti ponudu zbog toga što ponuđeni radovi, roba ili usluge nisu u skladu s tehničkim specifikacijama na koje je uputio, ako ponuditelj u svojoj ponudi na zadovoljavajući način naručitelju dokaže, bilo kojim prikladnim sredstvom, uključujući sredstva dokazivanja iz članka 62., da rješenja koja predlaže na jednakovrijedan način zadovoljavaju zahtjeve definirane tehničkim specifikacijama.

[…]”

21

U skladu s člankom 62. Direktive 2014/25, naslovljenim „Izvješća o testiranju, certifikaciji i drugi načini dokazivanja”:

„1.   Naručitelji mogu zahtijevati da gospodarski subjekti podnesu izvješće o ispitivanju od strane tijela za procjenu [sukladnosti] ili [certifikat] koj[i] izdaje takvo tijelo kao način dokazivanja [sukladnosti] sa zahtjevima ili kriterijima utvrđenima u tehničkim specifikacijama, kriterijima za dodjelu ili uvjetima za izvršenje ugovora.

Ako naručitelji zahtijevaju podnošenje [certifikata] koj[i izdaje] posebno tijelo za procjenu [sukladnosti], oni prihvaćaju [certifikate] i drugih jednakovrijednih tijela za procjenu [sukladnosti].

[…]

2.   Naručitelji prihvaćaju druge prikladne načine za dokazivanje osim onih iz stavka 1., poput tehničke dokumentacije [konstruktora] ako dotični gospodarski subjekt nije imao pristup [certifikatima] ili izvješćima o testiranju iz stavka 1., ili nije u mogućnosti da ih dobije u zadanom vremenskom roku, pod uvjetom da za nedostatak pristupa nije odgovoran dotični gospodarski subjekt i pod uvjetom da gospodarski subjekt time dokaže da radovi, roba ili usluge udovoljavaju zahtjevima ili kriterijima navedenim u tehničkim specifikacijama, kriterijima dodjele ili uvjetima za izvršenje ugovora.

[…]”

22

Direktiva 2007/46 prenesena je u talijansko pravo decretom no 32721 del Ministero delle Infrastrutture e dei Trasporti – Recepimento della direttiva 2007/46/CE del Parlamento europeo e del Consiglio del 5 settembre 2007, relativa all’omologazione dei veicoli a motore e dei loro rimorchi, nonché dei sistemi, componenti ed entità tecniche destinati a tali veicoli (Odluka br. 32721 Ministarstva infrastrukture i prometa o prenošenju Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila) od 28. travnja 2008. (redovni dodatak GURI‑ju br. 162, od 12. srpnja 2008.).

23

U članku 3. točki (ff) te odluke „proizvođač” se definira kao „fizička ili pravna osoba koja je odgovorna tijelu nadležnom za homologaciju u svim vidovima homologacijskog postupka te za osiguravanje sukladnosti proizvodnje. Nije nužno da je takva fizička ili pravna osoba neposredno uključena u sve stupnjeve proizvodnje vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice koja je predmet homologacijskog postupka”.

24

U skladu s člankom 49. decreta del Presidente della Repubblica no 445 – Testo unico delle disposizioni legislative e regolamentari in materia di documentazione amministrativa (Uredba predsjednika Republike br. 445 – Pročišćeni tekst odredbi zakona i propisa u području administrativne dokumentacije) od 28. prosinca 2000. (redovni dodatak GURI‑ju br. 42 od 20. veljače 2001.), „certifikate […] o podrijetlu, EZ certifikat o sukladnosti, certifikate o zaštitnim znakovima ili patentima ne može zamijeniti neki drugi dokument, osim ako se propisima kojima se uređuje predmetno područje ne određuje drukčije”.

25

U skladu s člankom 68. decreta legislativo no 50 – Codice dei contratti pubblici (Uredba sa zakonskom snagom br. 50. o Zakoniku o javnoj nabavi) od 18. travnja 2016. (redovni dodatak GURI‑ju br. 91 od 19. travnja 2016.):

„1.   Tehničke specifikacije koje se navode u točki 1. Priloga XIII. navode se u dokumentaciji o nabavi i njima se utvrđuju značajke koje se traže za radove, usluge ili robu. […]

[…]

5.   Ne dovodeći u pitanje obvezna nacionalna tehnička pravila, tehničke se specifikacije formuliraju na sljedeće načine: […] (b) upućivanjem na tehničke specifikacije i prema redoslijedu prioriteta, na nacionalne norme kojima su prihvaćene europske norme, europske tehničke ocjene, zajedničke tehničke specifikacije, međunarodne norme, druge tehničke referentne sustave koje su utvrdila europska normizacijska tijela ili – ako oni ne postoje – nacionalne norme, nacionalna tehnička odobrenja ili nacionalne tehničke specifikacije koje se odnose na projektiranje, izračun i izvođenje radova te uporabu proizvoda. Uz svaku uputu treba navesti riječi ,ili jednakovrijedan'; […]

6.   Osim ako je to opravdano predmetom ugovora, tehničke specifikacije ne smiju upućivati na određenu marku ili izvor, ili određeni proces s obilježjima proizvoda ili usluga koje pruža određeni gospodarski subjekt, ili na zaštitne znakove, patente, vrstu ili određeno podrijetlo ili proizvodnju ako bi to imalo učinak pogodovanja ili isključivanja određenih poduzeća ili određenih proizvoda. Takva je uputa dopuštena samo u iznimnim slučajevima kada nije moguć dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora u skladu sa stavkom 5. Uz takvu uputu treba navesti riječi ‚ili jednakovrijedan’.

7.   Ako naručitelj koristi opciju upućivanja na tehničke specifikacije spomenute u stavku 5. točki (b), ne smije odbiti ponudu zbog toga što ponuđeni radovi, roba ili usluge nisu u skladu s tehničkim specifikacijama na koje je uputio, ako ponuditelj u svojoj ponudi na zadovoljavajući način javnom naručitelju dokaže, bilo kojim prikladnim sredstvom, uključujući sredstva dokazivanja iz članka 86., da rješenja koja predlaže na jednakovrijedan način zadovoljavaju zahtjeve definirane tehničkim specifikacijama.”

26

U članku 86. stavku 5. te uredbe sa zakonskom snagom propisuje se da se „[t]ehnička sposobnost gospodarskih subjekata može dokazivati jednim ili više sredstava nabrojenih u dijelu II. Priloga XVII., u skladu s vrstom, količinom ili važnošću i korisnošću radova, robe ili usluga”.

27

U točki (k) dijela II. Priloga XVII. spomenutoj uredbi sa zakonskom snagom navode se sljedeća dokazna sredstva kojima se potvrđuje tehnička sposobnost u pogledu proizvoda koje valja isporučiti: „i) uzorci, opisi ili fotografije čija se vjerodostojnost mora moći potvrditi na zahtjev javnog naručitelja; ii) certifikati koje su izdali službeni ili priznati instituti ili agencije za kontrolu kvalitete, kojima se potvrđuje sukladnost proizvoda jasno utvrđenih upućivanjem na tehničke specifikacije ili norme”.

28

Pozivom na nadmetanje objavljenim 21. kolovoza 2018. društvo APAM Esercizio, javno poduzeće koje posluje u sektoru mjesnog javnog prijevoza u Mantovi (Italija), pokrenulo je postupak s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma za nabavu „originalnih zamjenskih dijelova proizvođača Iveco ili jednakovrijednih zamjenskih dijelova za autobus”, čija je procijenjena vrijednost iznosila 710000 eura.

29

U članku 5.1. dokumentacije za nadmetanje, naslovljenom „Tipologija zamjenskih dijelova”, razlikuju se tri tipa tih dijelova, to jest „zamjenski dijelovi namijenjeni sigurnosti vozila i zaštiti okoliša”, „originalni zamjenski dijelovi (ili dijelovi za prvu ugradnju)” te „jednakovrijedni zamjenski dijelovi”, koji su definirani kao „zamjenski dijelovi (sastavni dijelovi, uređaji) koji su jednakovrijedne kvalitete u odnosu na original, odnosno dijelovi koji su barem jednake kvalitete kao i sastavni dijelovi upotrijebljeni za sastavljanje vozila i koji su proizvedeni u skladu s tehničkim specifikacijama i standardima proizvodnje samog konstruktora originalnog zamjenskog dijela”.

30

U tom se pogledu pojašnjava da „navedene [jednakovrijedne] zamjenske dijelove u skladu s propisima Unije i važećim zakonskim odredbama može proizvoditi bilo koje poduzeće koje u svakom trenutku može potvrditi, u skladu s važećim propisom (UNI‑CEI‑ENISO/IEC 17050), da kvaliteta proizvedenih zamjenskih dijelova odgovara kvaliteti originalnih dijelova upotrijebljenih za sastavljanje konkretnog automobila”.

31

U članku 5.2. dokumentacije za nadmetanje, naslovljenom „Certifikati i izjave”, navedeno je da u slučaju isporuke jednakovrijednog zamjenskog dijela ponuditelj „mora, u okviru postupka javne nabave, za svaki ponuđeni jednakovrijedan zamjenski dio priložiti certifikat o sukladnosti ili posebnoj homologaciji zamjenskog dijela koji izdaje proizvođač, homologacijsko tijelo ili laboratorij za certificirana ispitivanja u skladu s normom ISO 45000”.

32

Među administrativnim dokumentima koje valja priložiti ponudi, u skladu s člankom 15. dokumentacije za nadmetanje, naslovljenim „Administrativna dokumentacija”, navodi se, u točki (d) tog članka „[…] prikladna tehnička dokumentacija za svaki ponuđeni zamjenski dio, uz: […] certifikat o homologaciji proizvoda, ako je obvezan, koji je izdao proizvođač ponuđenog jednakovrijednog zamjenskog dijela; certifikat o jednakovrijednosti ponuđenog proizvoda u odnosu na odgovarajući originalni proizvod (ili dio za prvu ugradnju), u smislu potpune zamjenjivosti, bez ikakve prilagodbe zamjenskog dijela, sklopa ili sustava u koji se dio treba ugraditi te izvedbenih obilježja koja jamče redovitu funkcionalnost i sigurnost proizvoda u sustavu, kao i istovjetan radni vijek, koji izdaje proizvođač ponuđenog jednakovrijednog zamjenskog dijela”.

33

U postupku javne nabave sudjelovala su tri poduzeća, među kojima društvo Veneta Servizi International Srl unipersonale (u daljnjem tekstu: VSI) i društvo Iveco Orecchia, oba sa sjedištem u Italiji.

34

Odlukom od 29. siječnja 2019. društvo APAM Esercizio konačno je dodijelilo ugovor društvu VSI.

35

Tužbom podnesenom Tribunaleu amministrativo regionale per la Lombardia – Sezione staccata di Brescia (Okružni upravni sud u Lombardiji – Odjel u Brescii, Italija), društvo Iveco Orecchia, koje je bilo rangirano na drugo mjesto, osporavalo je dodjelu ugovora društvu VSI. U prilog osnovanosti te tužbe društvo Iveco Orecchia istaknulo je, među ostalim, to da je društvo VSI trebalo biti isključeno iz postupka javne nabave zbog nepotpunosti ponude koju je podnijelo s obzirom na to da nije dostavilo – u svrhu dokazivanja sukladnosti s tehničkim specifikacijama zamjenskih dijelova koje je navodno proizvelo – certifikate o homologaciji ili sukladnosti, a ni tehničku dokumentaciju koja se zahtijevala u dokumentaciji za nadmetanje pod prijetnjom isključenja. Naime, prema navodima društva Iveco Orecchia, društvo VSI dostavilo je samo vlastiti općeniti certifikat o jednakovrijednosti tih zamjenskih dijelova, predstavljajući se za njihova konstruktora i proizvođača, iako je isključivo trgovac.

36

Presudom od 25. lipnja 2019. Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia – Sezione staccata di Brescia (Okružni upravni sud u Lombardiji – Odjel u Brescii) odbio je kao neosnovanu tužbu društva Iveco Orecchia. Taj je sud ocijenio, među ostalim, da propisi navedeni u pozivu na nadmetanje zahtijevaju, kada je riječ o dokumentaciji koju su ponuditelji dužni dostaviti, podnošenje certifikata o sukladnosti odnosno certifikata o posebnoj homologaciji, što znači da je bilo dovoljno podnijeti takav certifikat. Nadalje, društvo Iveco Orecchia, prema mišljenju navedenog suda, nije dokazalo, kada je riječ o pojedinačnim zamjenskim dijelovima obuhvaćenima predmetnim postupkom javne nabave, po kojoj je pravnoj osnovi bilo nužno podnijeti i dokaz o homologaciji tih dijelova.

37

Društvo Iveco Orecchia žalilo se na tu presudu Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija).

38

Pozivom na nadmetanje objavljenim 21. studenoga 2018. društvo Brescia Trasporti, javno poduzeće koje posluje u sektoru mjesnog javnog prijevoza u Brescii (Italija), pokrenulo je postupak javne nabave s procijenjenim osnovnim iznosom ugovora od 2100000 eura „za nabavu zamjenskih dijelova za autobuse marke Iveco opremljene motorom Iveco – Cig 7680570EDB”.

39

U članku 1. tehničkih specifikacija priloženih dokumentaciji za nadmetanje, naslovljenom „Tehničke definicije”, razlikuju se tri tipa zamjenskih dijelova, to jest „originalni zamjenski dijelovi”, „originalni zamjenski dijelovi za prvu ugradnju” i „jednakovrijedni zamjenski dijelovi”, pri čemu su potonji definirani kao „[zamjenski] dijelovi koji su barem jednake kvalitete kao i sastavni dijelovi upotrijebljeni za sastavljanje vozila i koji su proizvedeni u skladu s tehničkim specifikacijama i standardima proizvodnje samog konstruktora zamjenskog dijela”.

40

U skladu s člankom 3. tehničkih specifikacija, kada je riječ o „jednakovrijednim zamjenskim dijelovima”, ponudi se, pod prijetnjom isključenja, mora priložiti „certifikat proizvođača zamjenskog dijela kojim se za svaki zamjenski dio potvrđuje: i) da je njegova kvaliteta dovoljno visoka da njegova upotreba ne našteti ugledu ovlaštene mreže; ii) njegova potpuna zamjenjivost s originalnim zamjenskim dijelovima, […] bez ikakve prilagodbe zamjenskog dijela, sklopa ili sustava u koji dio treba ugraditi. U toj se odredbi također propisuje da „[d]obavljač usto mora priložiti certifikat o homologaciji proizvoda ako je to obvezno. Za kočne obloge, kočne diskove i bubnjeve dobavljač mora, osim prethodno navedenih dokumenata, priložiti i certifikat kojim se potvrđuje EZ homologacija na temelju Pravilnika UNECE‑a br. 90”.

41

U postupku javne nabave sudjelovala su dva poduzeća, to jest društvo VAR Srl, također sa sjedištem u Italiji, i društvo Iveco Orecchia.

42

Odlukom od 28. veljače 2019. društvo Brescia Trasporti konačno je dodijelilo ugovor društvu VAR.

43

Tužbom podnesenom Tribunaleu amministrativo regionale per la Lombardia – Sezione staccata di Brescia (Okružni upravni sud u Lombardiji – Odjel u Brescii, Italija), društvo Iveco Orecchia, koje je bilo rangirano na drugo mjesto, osporavalo je odluku o dodjeli ugovora društvu VAR. U prilog osnovanosti te tužbe društvo Iveco Orecchia istaknulo je, među ostalim, to da je društvo VAR trebalo biti isključeno iz postupka javne nabave zbog nepotpunosti ponude koju je podnijelo s obzirom na to da nije dostavilo, kada je riječ o jednakovrijednim zamjenskim dijelovima koje je ponudilo, certifikate proizvođača kojima se potvrđuje jednakovrijednost zamjenskih dijelova koje nudi. Društvo Iveco Orecchia smatra da certifikati koje je izdalo samo društvo VAR nisu relevantni, s obzirom na to da je ono trgovac/distributer zamjenskih dijelova, a ne proizvođač/konstruktor. Nadalje, društvo VAR nije podnijelo certifikate o homologaciji tih zamjenskih dijelova odnosno dostavilo informacije o tome da je ona eventualno provedena.

44

Presudom od 26. kolovoza 2019. Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia – Sezione staccata di Brescia (Okružni upravni sud u Lombardiji – Odjel u Brescii) odbio je kao neosnovanu tužbu društva Iveco Orecchia. Taj je sud ocijenio, među ostalim, da se ponuditelj koji dokazuje jednakovrijednost svojih proizvoda ne može isključiti iz postupka javne nabave i da se mjerodavnim propisima ne zahtijeva homologacija svih sastavnih dijelova vozila. On smatra neosnovanom tezu prema kojoj posebnoj homologaciji podliježu svi zamjenski dijelovi navedeni u regulatornim aktima nabrojenima u Prilogu IV. Direktivi 2007/46. Nepodnošenje dokaza o homologaciji za jednakovrijedne zamjenske kočnice s diskom koje nudi društvo VAR, a za koje se homologacija zahtijeva Pravilnikom UNECE‑a br. 90, nije relevantno s obzirom na to da se, među ostalim, navedeni pravilnik primjenjuje samo na vozila registrirana nakon studenoga 2016.

45

Društvo Iveco Orecchia žalilo se na tu presudu sudu koji je uputio zahtjev.

46

Dva društva sa sjedištem u Italiji, Di Pinto & Dalessandro Spa i Bellizzi srl, koja obavljaju djelatnost na tržištu održavanja autobusa, intervenirala su u navedeni postupak.

47

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u odnosu na postupke javne nabave o kojima je riječ valja razlikovati dva elementa, i to, s jedne strane, element jednakovrijednosti zamjenskih dijelova koje je ponudio ponuditelj s originalnim zamjenskim dijelovima, što pretpostavlja ocjenu kvalitete prvonavedenih dijelova kao i usporedbu predmetnih proizvoda i, s druge strane, element homologacije navedenih zamjenskih dijelova, kojom se potvrđuje to da potonji odgovaraju europskim odnosno nacionalnim tehničkim specifikacijama.

48

Nadalje, taj sud ističe da se načelom u skladu s kojim se u postupcima javne nabave prihvaćaju jednakovrijedni proizvodi nastoji očuvati slobodno tržišno natjecanje i osigurati jednakost postupanja prema ponuditeljima.

49

Prodaja zamjenskih dijelova koji podliježu homologaciji, osobito ako oni mogu ugroziti sigurnost vozila ili okoliš, moguća je jedino ako su navedeni dijelovi homologirani i ako ih je odobrilo homologacijsko tijelo. U tom pogledu Prilog IV. Direktivi 2007/46 sadržava detaljan popis kategorija sastavnih dijelova za koje postoje mjerodavni posebni propisi o homologaciji.

50

U postupcima javne nabave o kojima je riječ propisi navedeni u pozivu na nadmetanje zahtijevaju, kada je riječ o dokumentaciji koju su ponuditelji dužni dostaviti, podnošenje certifikata o homologaciji, pod uvjetom da je ona obvezna. U predmetnom slučaju, međutim, uspješni ponuditelji dostavili su, što su javni naručitelji prihvatili, na ime alternativnog dokaza jednakovrijednosti zamjenskih proizvoda ponuđenih umjesto originalnih, svoju izjavu kojoj nije priložen traženi certifikat o homologaciji odnosno jednakovrijedna tehnička dokumentacija, primjerice testovi provjere sukladnosti.

51

Stoga se, kao prvo, postavlja pitanje mora li, za jednakovrijedne zamjenske dijelove koji podliježu homologaciji, ponuditelj dostaviti, pod prijetnjom isključivanja svoje ponude, certifikat o homologaciji kojim se dokazuje da su spomenuti dijelovi doista jednakovrijedni s originalnim dijelovima odnosno barem podnijeti konkretan dokaz o tome da je zamjenski dio homologiran ili je dovoljno, kao alternativa toj dokumentaciji, dostaviti ponuditeljevu izjavu o tome da su zamjenski dijelovi koje nudi u svojoj ponudi jednakovrijedni s originalnim dijelovima.

52

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se zamjenski dio – ako je obuhvaćen jednim od regulatornih akata navedenih u Prilogu IV. Direktivi 2007/46 – može staviti na tržište nakon što je homologiran, u skladu s mjerodavnim odredbama te direktive i načelima jednakog postupanja, razumnosti, dobrog funkcioniranja i nepristranosti. Međutim, prema mišljenju tog suda, ne može se isključiti mogućnost da se umjesto dokaza o navedenoj homologaciji može smatrati dovoljnim podnošenje certifikata o jednakovrijednosti u kojem se izjavljuje da je zamjenski dio u skladu s tehničkim specifikacijama predviđenima u postupku javne nabave o kojem je riječ.

53

Kao drugo, valja utvrditi od kojeg subjekta moraju potjecati izjave o jednakovrijednosti i, osobito, mora li ih nužno sastaviti proizvođač ponuđenog zamjenskog dijela ili to može učiniti i preprodavač odnosno trgovac.

54

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, pojam „proizvođač”, kako je definiran u članku 3. točki 27. Direktive 2007/46, može se usko tumačiti na način da ga se poistovjeti s pojmom „konstruktor”. Članak 1. stavak 1. točka (u) Uredbe br. 1400/2002 govori u prilog navedenom pristupu. Suprotno tomu, taj pojam može se shvatiti i šire, tako da obuhvaća proizvođača, u smislu Unijinih propisa u području zaštite potrošača, odnosno gospodarskog subjekta koji na tržište stavlja i prodaje, u svoje ime i na vlastitu odgovornost, jednakovrijedne dijelove koje su proizveli drugi subjekti.

55

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak u dvama glavnim predmetima i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su u obama predmetima oblikovana na isti način::

56

Odlukom od 16. ožujka 2021. predmeti C‑68/21 i C‑84/21 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja presude.

57

Najprije valja podsjetiti na to da je u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud će prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Naime, zadaća je Suda tumačiti sve odredbe prava Unije kada je to potrebno nacionalnim sudovima radi rješavanja predmeta u kojima vode postupke, čak i ako te odredbe nisu izričito naveli u pitanjima koja su uputili Sudu (presuda od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 31. i navedena sudska praksa).

58

Sud u tom pogledu može iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvesti one elemente tog prava koje treba tumačiti, uzimajući u obzir predmet spora (presuda od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 32. i navedena sudska praksa).

59

Iako je točno da u predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev u prethodnim pitanjima spominje samo neke odredbe Direktive 2007/46 te određeni broj pravnih načela, iz pojašnjenja koje je dao te prethodnih pitanja koje je postavio proizlazi to da se navedena pitanja odnose na dokaze čije se podnošenje može ili mora zahtijevati od ponuditeljâ u postupku javne nabave. Iz toga slijedi da se, kako bi se pružio koristan odgovor na postavljena pitanja, u obzir moraju uzeti i odredbe prava Unije koje se specifično odnose na dokaze čije se podnošenje može ili mora zahtijevati od ponuditeljâ u postupku javne nabave kako bi se potvrdilo da su njihove ponude u skladu s tehničkim specifikacijama predviđenima u tom postupku.

60

Kada je riječ o javnim nabavama poput onih iz glavnih postupaka, te se odredbe nalaze u člancima 60. i 62. Direktive 2014/25. Osim toga, kao što je to istaknula Komisija u svojim pisanim očitovanjima, dvije javne nabave o kojima je riječ u predmetnim postupcima obuhvaćene su područjem primjene te direktive, u skladu s njezinim člankom 1. stavcima 1. i 2., člankom 4. stavkom 1., člankom 11. stavkom 1. i člankom 15., s obzirom na to da su namijenjene kupnji robe za naručitelje koji upravljaju mrežom namijenjenom pružanju javne usluge u području autobusnog prijevoza, da je ta roba namijenjena obavljanju te aktivnosti i da vrijednost ugovorâ o kojima je riječ u glavnim postupcima prelazi prag propisanom tom direktivom.

61

Kao drugo, valja istaknuti da iako je, u skladu s člankom 88. Uredbe (EU) 2018/858 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o homologaciji i nadzoru tržišta motornih vozila i njihovih prikolica te sustavâ, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila, o izmjeni uredaba (EZ) br. 715/2007 i (EZ) br. 595/2009 te o stavljanju izvan snage Direktive 2007/46/EZ (SL 2018., L 151, str. 1.), Direktiva 2007/46 stavljena izvan snage tom uredbom s učinkom od 1. rujna 2020., iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi to da su se činjenice koje su dovele do glavnih postupaka dogodile prije tog datuma. Stoga su odredbe Direktive 2007/46 one koje su relevantne za davanje odgovora na prethodna pitanja.

62

Kao treće, iz prethodnih pitanja proizlazi to da se ona odnose samo na propise o zamjenskim dijelovima za autobuse koji pripadaju tipovima sastavnih dijelova, u smislu članka 3. točke 24. Direktive 2007/46, iz regulatornih akata, u smislu članka 3. točke 1. te direktive, pri čemu su ti akti navedeni u Prilogu IV.

63

Svojim prvim pitanjem, koje je podijeljeno na dva dijela, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 2., članak 19. stavak 1. i članak 28. stavak 1. Direktive 2007/46 tumačiti na način da im se protivi to da javni naručitelj, u okviru javne nabave zamjenskih dijelova za autobuse namijenjene obavljanju javne usluge, može prihvatiti ponudu sastavnih dijelova obuhvaćenih regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46, a da nije priložen certifikat o homologaciji tih zamjenskih dijelova te nisu pružene informacije o tome da je navedena homologacija stvarno izvršena ili je za prihvaćanje spomenute ponude, s obzirom na članke 60. i 62. Direktive 2014/25, dovoljna izjava o jednakovrijednosti s originalnim homologiranim dijelovima koju je dao ponuditelj.

64

Kad je riječ o prvom dijelu tog pitanja, uvodno valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 2007/46, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 2. i 3., „zamijeniti sustave homologacije u državama članicama postupcima homologacije Zajednice koji se temelje na načelu potpune usklađenosti”, pri čemu je „[t]ehničke zahtjeve za sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice i vozila potrebno […] uskladiti i odrediti regulatornim aktima”.

65

U članku 1. prvom stavku Direktive 2007/46 definira se njezin predmet kao uspostavljanje „usklađen[og] okvir[a] koji sadrž[ava] administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar njenog područja primjene, te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima, u pogledu olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu unutar Zajednice”.

66

U skladu s člankom 1. drugim stavkom navedene direktive, njome se „također utvrđuju odredb[e o prodaji] i stavljanj[u] u upotrebu dijelova ili opreme namijenjene vozilima homologiranim u skladu s [tom d]irektivom”.

67

Nadalje, kako bi se odredio doseg prvog pitanja, valja, kao prvo, istaknuti to da se – unatoč činjenici da Direktiva 2007/46 razlikuje više tipova homologacije – iz konkretnog upućivanja, u tom pitanju, na članke 10., 19., i 28. te direktive, može izvesti zaključak da se ono odnosi isključivo na EZ homologaciju, u smislu članka 3. točke 5. navedene direktive, odnosno na postupak kojim država članica potvrđuje da tip vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice udovoljava odgovarajućim zakonskim odredbama i tehničkim zahtjevima navedene direktive i regulatornih akata navedenih u popisu iz priloga IV. ili XI. toj direktivi, pri čemu se drugonavedeni prilog odnosi na vozila posebne namjene i na njih primjenjive odredbe.

68

Naime, članak 10. Direktive 2007/46 nalazi se u njezinu poglavlju IV., naslovljenom „Provođenje postupaka EZ homologacije”, dok se članak 19. spomenute direktive, kao što to proizlazi iz njegova naslova, odnosi na „[o]znaku EZ homologacije”, a članak 28. stavak 1. te direktive, koji navodi sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom ga upućuje, referira se na članak 19. Direktive 2007/46.

69

Kao drugo, u članku 6. Direktive 2007/46 utvrđuju se postupci koje valja provesti u svrhu EZ homologacije vozila, a u članku 7. te direktive postupak koji valja provesti u svrhu EZ homologacije sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica. Budući da iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi to da sastavni dijelovi o kojima je riječ u glavnim postupcima nisu homologirani s tipom vozila za koje ih je ponudio ponuditelj, nego su predstavljeni kao jednakovrijedni originalnim sastavnim dijelovima homologiranima s tim tipom vozila, valja smatrati da su za ovaj predmet relevantne odredbe Direktive 2007/46 koje se odnose na EZ homologaciju sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica.

70

S tim u vezi, prije svega, iz teksta članka 10. stavka 2. Direktive 2007/46 proizlazi to da države članice dodjeljuju EZ homologaciju za sastavni dio koji je, kao prvo, u skladu s pojedinostima u opisnoj mapi i koji, kao drugo, ispunjava tehničke zahtjeve određene u odgovarajućoj zasebnoj direktivi ili uredbi kako je propisano u Prilogu IV. toj direktivi.

71

Nadalje, u članku 19. stavku 1. Direktive 2007/46 propisuje se da proizvođač sastavnog dijela na svaki sastavni dio proizveden u skladu s homologiranim tipom stavlja oznaku EZ homologacije, u skladu sa zahtjevom zasebne odgovarajuće direktive ili uredbe.

72

Naposljetku, u skladu s člankom 28. stavkom 1. Direktive 2007/46, države članice dopuštaju prodaju ili početak uporabe sastavnih dijelova jedino ako oni ispunjavaju zahtjeve odgovarajućih regulatornih akata i ako su propisno označeni u skladu s člankom 19. te direktive.

73

S jedne strane, iz objedinjenog tumačenja članka 10. stavka 2., članka 19. stavka 1. i članka 28. stavka 1. navedene direktive kao i Priloga IV. toj direktivi proizlazi da sastavni dijelovi navedeni u regulatornim aktima, u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, nabrojenima u tom prilogu, podliježu obvezi homologacije ako je ona propisana tim aktima.

74

S druge strane, slijedi, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 51. svojeg mišljenja, da je homologacija instrument koji je odabrao zakonodavac Unije u okviru Direktive 2007/46 za dokazivanje činjenice da sastavni dijelovi vozila ispunjavaju zahtjeve propisane regulatornim aktima iz Priloga IV. toj direktivi.

75

Spomenuto tumačenje potvrđuje glavni cilj propisa o homologaciji vozila, a to je, u skladu s uvodnom izjavom 14. Direktive 2007/46, „osigurati da nova vozila, sastavni dijelovi i zasebne tehničke jedinice stavljene u prodaju osiguravaju visok stupanj sigurnosti i zaštite okoliša”. Kao što to proizlazi iz definicije sadržane u članku 3. točki 5. Direktive 2007/46, homologacijom sastavnog dijela država članica potvrđuje da on udovoljava tehničkim zahtjevima te direktive i regulatornih akata nabrojenih u njezinom Prilogu IV. odnosno Prilogu XI., na taj način potvrđujući da taj sastavni dio pokazuje visok stupanj sigurnosti i zaštite okoliša.

76

Nema sumnje da iz članka 19. stavka 2. Direktive 2007/46 proizlazi da se EZ homologacija ne zahtijeva za sve tipove sastavnih dijelova. Naime, tom se odredbom uređuju situacije u kojima oznaka EZ homologacije nije potrebna, što znači da određeni tipovi sastavnih dijelova mogu biti oslobođeni obveze navedene homologacije.

77

Međutim, to utvrđenje ne utječe na zaključak naveden u točki 73. ove presude, prema kojem sastavni dijelovi navedeni u regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46 podliježu obvezi homologacije ako je ona propisana tim aktima. Prema tome, spomenuti dijelovi mogu se prodavati odnosno stavljati u uporabu, u skladu s člankom 28. stavkom 1. i člankom 19. stavkom 1. te direktive, samo ako su homologirani.

78

Taj zaključak ne dovode u pitanje načela jednakog postupanja i nepristranosti, slobodnog tržišnog natjecanja i dobre uprave, koja spominje sud koji je uputio zahtjev. Kada je riječ, kao prvo, o načelu jednakog postupanja, valja podsjetiti na to da čim se određeni tip sastavnog dijela mora homologirati, toj obvezi podliježu svi konstruktori. Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u biti u točki 56. svojeg mišljenja, spomenuta obveza homologacije nije stoga posljedica diskriminacije konstruktora zamjenskih dijelova jednakovrijednih s originalnima u odnosu na konstruktore tih originalnih dijelova.

79

Što se tiče, kao drugo, učinka navedene obveze homologacije na tržišno natjecanje, uz činjenicu da – kako je upravo utvrđeno – toj obvezi podliježu svi konstruktori sastavnih dijelova, dostatno je istaknuti da, u skladu s člankom 38. stavkom 1. Direktive 2007/46, proizvođač vozila mora konstruktorima sastavnih dijelova za taj tip vozila staviti na uvid sve detalje potrebne za EZ homologaciju navedenih dijelova.

80

Kada je riječ, kao treće, o načelima nepristranosti i dobre uprave, sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio na koji način ta načela mogu biti relevantna za tumačenje odredbi Direktive 2007/46 navedenih u prvom pitanju.

81

Što se tiče drugog dijela prvog pitanja – kojim se želi doznati može li javni naručitelj, u okviru javnih nabava poput onih koje su dovele do glavnih postupaka, prihvatiti ponudu sastavnih dijelova obuhvaćenih regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46, koja ne sadržava dokaz o tome da su navedeni sastavni dijelovi homologirani, ako je spomenutoj ponudi priložena ponuditeljeva izjava prema kojoj su navedeni sastavni dijelovi jednakovrijedni homologiranim originalnim dijelovima – valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 59. svojeg mišljenja, to da pojmovi „homologacija” i „jednakovrijednost” imaju različita značenja.

82

Kao što to proizlazi iz članka 3. točke 5. Direktive 2007/46, homologacijom se potvrđuje, nakon odgovarajućih kontrola nadležnih tijela, da je, kada je riječ o EZ homologaciji sastavnog dijela, određeni tip tog dijela u skladu sa zahtjevima Direktive 2007/46, uključujući tehničke zahtjeve sadržane u regulatornim aktima navedenima u Popisu IV. toj direktivi.

83

Pojam „jednakovrijednost” nije definiran u Direktivi 2007/46 i označava, u skladu sa svojim uobičajenim značenjem, posjedovanje iste vrijednosti ili funkcije. Prema tome, jednakovrijednost sastavnog dijela tiče se pitanja ima li on iste kvalitete kao i drugi sastavni dio, bio on homologiran ili ne. Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 62. svojeg mišljenja, dokazi o homologaciji i jednakovrijednosti nisu međusobno zamjenjivi jer homologirani sastavni dio može ne biti jednakovrijedan originalnom sastavnom dijelu navedenom u postupku javne nabave.

84

Točno je da se ne može isključiti mogućnost da nehomologirani sastavni dijelovi budu u stvarnosti jednakovrijedni originalnim sastavnim dijelovima navedenima u postupku javne nabave o kojem je riječ. Međutim, budući da je zakonodavac Unije odlučio, kao što je to istaknuto u točki 77. ove presude, da se sastavni dijelovi koji pripadaju tipu za koji regulatorni akti iz Priloga IV. Direktivi 2007/46 propisuju homologaciju, mogu prodavati odnosno stavljati u uporabu, u skladu s člankom 28. stavkom 1. i člankom 19. stavkom 1. te direktive, samo ako je taj tip sastavnog dijela homologiran, valja zaključiti da se za te tipove navedenih dijelova dokaz o homologaciji ne može zamijeniti ponuditeljevom izjavom o jednakovrijednosti.

85

Taj zaključak ne dovode u pitanje odredbe članaka 60. i 62. Direktive 2014/25, koje se odnose na tehničke specifikacije koje mogu biti dio javnih nabava poput onih koje su dovele do glavnih postupaka i dokaze kojima ponuditelji mogu potvrditi da njihove ponude odgovaraju tim tehničkim specifikacijama.

86

Iz članka 60. stavka 2. te direktive proizlazi to da tehničke specifikacije kojima se, u skladu sa stavkom 1. tog članka, utvrđuju značajke koje se traže za radove, usluge ili robu obuhvaćene navedenom direktivom, moraju gospodarskim subjektima omogućiti jednak pristup postupku nabave i ne smiju imati učinak stvaranja neopravdanih prepreka tržišnom natjecanju pri javnoj nabavi.

87

U članku 60. stavku 4. Direktive 2014/25 iznimno se dopušta mogućnost da se u tehničkim specifikacijama uputi „na zaštitne znakove, patente, vrstu ili određeno podrijetlo ili proizvodnju” ako je to potrebno za dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora te pod uvjetom da se uz takvu uputu navedu riječi „ili jednakovrijedan”, koja je iskorištena u javnim nabavama koje su dovele do glavnih postupaka.

88

U takvom se slučaju člankom 60. stavkom 5. Direktive 2014/25 ponuditelju dopušta da dokaže da rješenja koja predlaže na jednakovrijedan način zadovoljavaju zahtjeve definirane tehničkim specifikacijama „bilo kojim prikladnim sredstvom, uključujući sredstva dokazivanja iz članka 62.” te direktive, što uključuje – osim sredstava navedenih u članku 62. stavku 1. spomenute direktive, poput certifikata koji izdaje tijelo za procjenu sukladnosti – i druge „prikladne načine za dokazivanje”, u smislu članka 62. stavka 2. te direktive.

89

Kao što to proizlazi i iz uvodne izjave 83. Direktive 2014/25, cilj je navedenih odredbi to da se tehničke specifikacije sastave s obzirom na funkcionalne i izvedbene zahtjeve te da se izbjegne njihovo sastavljanje kojim bi se prijetvorno suzilo nadmetanje uvođenjem zahtjeva kojima se prednost daje određenom gospodarskom subjektu na način da ti zahtjevi odražavaju ključne značajke robe, usluga ili radova koje obično nudi taj gospodarski subjekt.

90

Međutim, važno je istaknuti to da se prilikom primjene Direktive 2014/25 ne smiju, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 56., zanemariti važni zahtjevi utvrđeni drugim pravilima prava Unije u tom području, osobito zahtjevi sigurnosti i zaštite okoliša, poput obveze homologacije koja je zbog istih razloga utvrđena u Direktivi 2007/46.

91

Prema tome, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 80. svojeg mišljenja, Direktivom 2014/25 ne bi trebalo sprječavati primjenu Direktive 2007/46 jer se potonjom nastoji, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 3., osigurati visok stupanj cestovne sigurnosti, zaštita zdravlja, zaštita okoliša, učinkovito korištenje energije i zaštita od neovlaštene uporabe. Budući da se Direktivom 2007/46, upravo radi ostvarivanja tih ciljeva, uvodi obveza homologacije određenih zamjenskih dijelova za vozila, taj zahtjev postaje obvezujući i ne može se izbjeći pozivanjem na Direktivu 2014/25.

92

U glavnim postupcima javne su se nabave odnosile na opskrbu sastavnim dijelovima koji su mogli biti originalni dijelovi marke Iveco ili jednakovrijedni dijelovi. Kao što je to istaknuto u točki 77. ove presude, sastavni dijelovi navedeni u regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46, koji podliježu obvezi homologacije, mogu se prodavati odnosno stavljati u uporabu samo ako su homologirani.

93

Slijedom navedenog, kako bi se udovoljilo obvezujućim zahtjevima uvedenima Direktivom 2007/46, s obzirom na to da sastavni dijelovi podliježu obvezi homologacije, samo se sastavni dijelovi koji su homologirani i stoga mogu biti stavljeni na tržište mogu smatrati jednakovrijednima u smislu uvjeta navedenih javnih nabava.

94

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 2., članak 19. stavak 1. i članak 28. stavak 1. Direktive 2007/46 treba tumačiti na način da im se protivi to da javni naručitelj, u okviru javne nabave zamjenskih dijelova za autobuse namijenjene obavljanju javne usluge, može prihvatiti ponudu sastavnih dijelova koji pripadaju tipu navedenom u regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46 a da nije priložen certifikat o homologaciji tog tipa sastavnih dijelova te nisu pružene informacije o tome da je navedena homologacija stvarno izvršena, pod uvjetom da je ti regulatorni akti predviđaju.

95

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 60. i 62. Direktive 2014/25 tumačiti na način da im se, s obzirom na definiciju pojma „proizvođač” iz članka 3. točke 27. Direktive 2007/46, protivi to da javni naručitelj, u okviru javne nabave zamjenskih dijelova za autobuse namijenjene obavljanju javne usluge, može prihvatiti kao dokaz jednakovrijednosti sastavnih dijelova koji su obuhvaćeni regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46 i koje je ponudio ponuditelj njegovu izjavu o jednakovrijednosti ako je on, bez obzira na to što se sam predstavlja kao „proizvođač” tih sastavnih dijelova, isključivo preprodavač odnosno trgovac.

96

Kao što je to Sud istaknuo u presudi od 12. srpnja 2018., VAR i ATM (C‑14/17, EU:C:2018:568, t. 35.), u pogledu tumačenja članka 34. Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (SL 2004., L 134, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 43.), „kad tehničke specifikacije u dokumentaciji za nadmetanje upućuju na određeni žig, podrijetlo ili proizvodnju, naručitelj mora od ponuditelja zahtijevati da već u svojoj ponudi podnese dokaz o jednakovrijednosti ponuđenih proizvoda i onih utvrđenih u navedenim tehničkim specifikacijama”.

97

U toj presudi Sud je također pojasnio da naručitelj „ima diskrecijsku ovlast u pogledu određivanja kojim sredstvima ponuditelji u svojim ponudama mogu dokazati tu jednakovrijednost. Ta se ovlast, međutim, mora izvršavati na način da naručitelj na temelju dokaznih sredstava koje je dopustio doista može provesti korisnu ocjenu podnesenih ponuda i ta sredstva ne smiju prekoračivati ono što je nužno za to”.

98

Isto tumačenje valja prihvatiti u pogledu članaka 60. i 62. Direktive 2014/25, kojom je zamijenjena Direktiva 2004/17, s obzirom na to da se u navedenim člancima, baš kao i u članku 34. potonje direktive, zahtijeva da ponuditelj koji želi ponuditi proizvode jednakovrijedne onima koji su definirani upućivanjem na određenu marku, podrijetlo ili proizvodnju već prilikom podnošenja ponude i svim prikladnim sredstvima dokaže jednakovrijednost proizvoda o kojima je riječ.

99

Iz te sudske prakse proizlazi da javnom naručitelju, bez obzira na diskrecijsku ovlast kojom u tom smislu raspolaže, dokazna sredstva koja je dopustio moraju omogućiti da doista može provesti korisnu ocjenu ponude kako bi utvrdio je li ona u skladu s tehničkim specifikacijama u postupku javne nabave o kojem je riječ.

100

Da bi se mogla smatrati „prikladnim sredstvom” u smislu članka 60. stavka 5. i članka 62. stavka 2. Direktive 2014/25, izjava o jednakovrijednosti mora stoga potjecati od subjekta koji može osigurati tu jednakovrijednost, što zahtijeva da on preuzme tehničku odgovornost za sastavne dijelove o kojima je riječ i da raspolaže sredstvima potrebnima za osiguravanje njihove kvalitete. Te uvjete, međutim, mogu ispuniti samo proizvođač odnosno konstruktor spomenutih sastavnih dijelova.

101

Navedeno tumačenje potvrđuje članak 62. stavak 2. Direktive 2014/25 u kojem se propisuje da prikladno dokazno sredstvo može biti „tehnička dokumentacija konstruktora”, što znači da taj dokaz potječe od proizvođača predmetnog zamjenskog dijela. To tumačenje u skladu je i s člankom 1. točkom (u) Uredbe br. 1400/2002, prema kojem, za potrebe te uredbe, „rezervni dijelovi istovjetne kvalitete” znače „isključivo rezervne dijelove koje je proizvelo bilo koje poduzeće koje u svakom trenutku može potvrditi da je kvaliteta tih dijelova istovjetna kvaliteti sastavnih dijelova koji su upotrijebljeni ili su bili upotrijebljeni za sastavljanje predmetnih motornih vozila”. Iako je ta uredba prestala važiti 31. svibnja 2010., njezin članak 1. točka (u) potvrđuje da izjava o jednakovrijednosti, da bi bila relevantna, mora potjecati od proizvođača.

102

Nadalje, u skladu s člankom 3. točkom 27. Direktive 2007/46, pojam „proizvođač” definiran je kao „fizička ili pravna osoba koja je odgovorna tijelu nadležnom za homologaciju u svim vidovima homologacijskog postupka ili postupka davanja suglasnosti te za osiguravanje sukladnosti proizvodnje”, pri čemu nije nužno da je takva fizička ili pravna osoba neposredno uključena u sve stupnjeve [proizvodnje] vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice koja je predmet homologacijskog postupka.

103

Iako se ta definicija odnosi samo na vozila i zamjenske dijelove koji podliježu homologaciji, ona pruža korisne smjernice prilikom utvrđivanja tko se može smatrati „proizvođačem” sastavnog dijela, kako bi se ocijenilo može li izjava o jednakovrijednosti koja potječe od osobe koja se predstavlja kao „proizvođač” tog sastavnog dijela predstavljati prikladno dokazno sredstvo. Naime, iz te definicije proizlazi da nije nužno da poduzeće, da bi se moglo kvalificirati kao „proizvođač” sastavnog dijela, bude neposredno uključeno u sve stupnjeve njegove proizvodnje.

104

U tim je okolnostima korisna i definicija pojma „‚izvorni dijelovi ili oprema” iz članka 3. točke 26. Direktive 2007/46, u skladu s kojom „[se p]retpostavlja […], ako se ne pokaže suprotno, da su dijelovi izvorni ako [konstruktor] dijelova potvrdi da dio odgovara kvaliteti dijelova koji su korišteni kod sastavljanja navedenog vozila i da su proizvedeni prema specifikacijama i proizvodnim normama koje određuje proizvođač vozila”.

105

Naime, iz te definicije proizlazi da, kako bi se moglo utvrditi da se zamjenski dio može smatrati originalnim, izjava u tom smislu mora potjecati od konstruktora tog sastavnog dijela, bez obzira na činjenicu da se njegova proizvodnja odvija u skladu sa specifikacijama i proizvodnim standardima proizvođača vozila kojemu je taj dio namijenjen.

106

Prema tome, valja zaključiti da izjavu o jednakovrijednosti sastavnog dijela, kako bi se mogla smatrati prikladnim dokaznim sredstvom u okviru javnih nabava poput onih koje su dovele do glavnih postupaka, mora dati njegov proizvođač, iako on ne mora biti izravno uključen u sve stupnjeve proizvodnje navedenog dijela.

107

Suprotno tomu, prikladnim dokaznim sredstvom ne može se smatrati izjava o jednakovrijednosti koju je izdao preprodavač odnosno trgovac.

108

Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi mogu li se u glavnim predmetima ponuditelji kvalificirati kao „proizvođači” sastavnih dijelova koje nude, valja pojasniti – kako bi se dao koristan odgovor tom sudu – da, suprotno onomu što su istaknule pojedine stranke u postupku pred Sudom, činjenica da ponuditelj proizvodi zamjenske dijelove drukčije od onih navedenih u postupku javne nabave o kojem je riječ, da je upisan u registar trgovačkih društava odnosno da je njegova djelatnost bila predmet certificiranja kvalitete, nije relevantna za izvođenje zaključka o tome može li se navedeni ponuditelj smatrati proizvođačem sastavnih dijelova koji su dio njegove ponude.

109

Osim toga, valja odbiti i argument u skladu s kojim se šire tumačenje pojma „proizvođač” nameće zbog činjenice da se na temelju pojedinih direktiva Unije u području zaštite potrošača, osobito članka 1. stavka 2. točke (d) Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (SL 1999., L 171, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 22., str. 17. i ispravak SL 2017., L 153, str. 41.) i članka 2. točke 4. Direktive (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ (SL 2019., L 136, str. 28.), pojam „proizvođač” shvaća na način da uključuje i gospodarski subjekt koji proizvod samo stavlja na tržište, označavajući ga svojim žigom, iako nije materijalno sudjelovao u proizvodnji. Naime, tim se zakonodavstvom – kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Direktive 1999/44 i članka 1. Direktive 2019/771 – nastoji, među ostalim, osigurati zaštita potrošača te ono stoga nije relevantno za potrebe tumačenja Unijinih propisa o javnoj nabavi.

110

Naposljetku, valja podsjetiti na to da, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 96. ove presude, dokaz o jednakovrijednosti proizvoda koje nudi ponuditelj s onima utvrđenima u tehničkim specifikacijama u postupku javne nabave treba podnijeti već u ponudi, pri čemu taj dokaz naručitelju mora doista omogućiti da provede korisnu ocjenu podnesenih mu ponuda. Na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri je li to slučaj u glavnim postupcima.

111

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članke 60. i 62. Direktive 2014/25 treba tumačiti na način da im se, s obzirom na definiciju pojma „proizvođač” iz članka 3. točke 27. Direktive 2007/46, protivi to da javni naručitelj, u okviru javne nabave zamjenskih dijelova za autobuse namijenjene obavljanju javne usluge, može prihvatiti kao dokaz jednakovrijednosti sastavnih dijelova koji su obuhvaćeni regulatornim aktima iz Priloga IV. Direktivi 2007/46 i koje je ponudio ponuditelj njegovu izjavu o jednakovrijednosti ako se on ne može smatrati proizvođačem tih sastavnih dijelova.

112

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: