1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. stavka 3. i članka 29. Uredbe (EU) br. 604/2013 ( 2 ), u vezi s člankom 8. Direktive 2004/81/EZ ( 3 ), i njime se Sudu pruža prilika da pojasni povezanost između tih odredbi u slučaju u kojem je državljanin treće zemlje, koji je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu, istodobno, s jedne strane, podnio pravni lijek protiv odluke o transferu a da pritom nije zatražio odgodu izvršenja te odluke i, s druge strane, zatražio preispitivanje upravne odluke kojom mu se odbija izdati privremeno odobrenje boravka predviđeno u članku 8. Direktive 2004/81.

2.

Zahtjev je upućen u okviru sporova između S. S.-a, N. Z.-a i S. S.-a, državljana trećih zemalja, i Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik) povodom odluka tog državnog tajnika da se bez ispitivanja odbiju njihovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu i da ih transferira u odgovornu državu članicu. Ti su državljani istodobno podnijeli zahtjeve za izdavanje odobrenja boravka na temelju članka 8. Direktive 2004/81, koje je državni tajnik odbio. Navedeni državljani zatražili su preispitivanje tih odluka o odbijanju.

3.

Ovaj je predmet povezan s tekućim predmetom Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Odgoda roka za transfer u žalbenom postupku) (C‑556/21), u kojem se postavlja pitanje mogu li se izvršenje odluke o transferu, a time i rok za transfer predviđeni Uredbom Dublin III, odgoditi na zahtjev nadležnog nacionalnog tijela u žalbenom postupku u okviru pravnog lijeka za poništenje odluke o transferu donesene u odnosu na podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ako taj podnositelj zahtjeva nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu.

4.

Unatoč činjenici da u oba predmeta Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) pita koje su posljedice odgode izvršenja odluke o transferu na računanje samog roka za transfer predviđenog u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III (u daljnjem tekstu: rok za transfer), u njima se postavljaju različita posebna pitanja. Stoga se na navedene predmete odnose različita mišljenja, iznesena istog dana.

5.

U ovom mišljenju, nakon što provedem analizu, predložit ću Sudu da odluči da članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da izvršenje odluke o transferu donesene u skladu s odredbama te uredbe treba odgoditi, u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 4 ), ako se protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 podnese pravni lijek, te da se rok za transfer ne odgađa ako je državljanin predmetne treće zemlje podnio zahtjev za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. te direktive.

6.

U uvodnoj izjavi 6. Direktive 2004/81 navodi se:

„Ova Direktiva poštuje temeljna prava i sukladna je načelima priznatima npr. u [Povelji].”

7.

Člankom 1. te direktive određuje se:

„Svrha ove Direktive jest utvrditi uvjete za izdavanje odobrenja za boravak ograničenoga trajanja […] državljanima trećih zemalja koji surađuju u borbi protiv trgovine ljudima ili protiv pomaganja nezakonitog useljavanja.”

8.

U članku 6. navedene direktive, naslovljenom „Rok za razmišljanje”, predviđa se da se državljanima trećih zemalja daje razdoblje za razmišljanje kako bi mogli donijeti odluku o tome hoće li surađivati s nadležnim tijelima i kako bi se smjestili te da protiv njih nije moguće izvršenje nikakvih naloga o protjerivanju tijekom cijelog tog razdoblja predviđenog za razmišljanje.

9.

Člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/81 predviđa se:

„Nakon isteka razdoblja predviđenog za razmišljanje, ili prije isteka tog roka, ako nadležna tijela smatraju da je državljanin treće države na kojeg se to odnosi već ispunio kriterij iz podstavka (b), države članice razmatraju:

10.

Člankom 13. stavkom 2. te direktive pojašnjava se:

„Kada protekne rok važenja odobrenja boravka izdanog na temelju ove Direktive, primjenjuje se uobičajeno pravo koje se odnosi na boravak stranaca.”

11.

U skladu s člankom 1. Uredbe Dublin III, njome se utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva. U uvodnim izjavama 4., 5. i 19. te uredbe u tom se pogledu navodi:

[…]

12.

Člankom 27. stavcima 3. i 4. navedene uredbe određuje se:

„3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti da odgode izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.”

13.

Članak 29. stavak 1. prvi podstavak i članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III glase kako slijedi:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva […] iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

14.

Člankom 8:81. stavkom 1. Algemene weta bestuursrecht (Opći zakon o upravnom pravu) ( 5 ) od 4. lipnja 1992. određuje se:

„Ako je pravni lijek podnesen upravnom sudu ili ako je, prije eventualnog pravnog lijeka upravnom sudu, podnesen zahtjev za preispitivanje […], sudac privremene pravne zaštite pri upravnom sudu, koji jest ili može postati nadležan u glavnom predmetu, na zahtjev može poduzeti privremene mjere ako to zahtijeva žurnost, uzimajući u obzir predmetne interese.”

15.

U skladu s člankom 8:108. stavkom 1. tog zakona:

„Osim ako se u ovoj glavi drukčije predviđa, glave 8.1. do 8.3. primjenjuju se, mutatis mutandis, na žalbu […].”

16.

Člankom 28. stavkom 1. točkom (a) Vreemdelingenweta 2000 (Zakon o strancima iz 2000.) ( 6 ) od 23. studenoga 2000. određuje se:

„Minister van Veiligheid en Justitie [Ministarstvo pravosuđa i sigurnosti, Nizozemska] nadležan je za:

17.

Članak 73. stavak 1. tog zakona glasi kako slijedi:

„Učinak odluke o odbijanju zahtjeva […] odgađa se do isteka roka za podnošenje zahtjeva za preispitivanje […] ili, ako je zahtjev za preispitivanje već podnesen […], do donošenja odluke o tom zahtjevu za preispitivanje.”

18.

U članku 82. stavku 1. navedenog zakona navodi se:

„Učinak odluke koja se odnosi na odobrenje boravka odgađa se do isteka roka za podnošenje pravnog lijeka ili, ako je pravni lijek već podnesen, do donošenja odluke o tom pravnom lijeku.”

19.

Članak 3.48. stavak 1. točka (a) Vreemdelingenbesluita 2000 (Uredba o strancima iz 2000.) ( 7 ) od 23. studenoga 2000. glasi kako slijedi:

„Redovno odobrenje boravka na određeno vrijeme može se dodijeliti, uz ograničenje povezano s privremenim humanitarnim razlozima, strancu koji je:

20.

Člankom 7.3. stavkom 1. te uredbe određuje se:

„Ako je zahtjev za određivanje privremenih mjera podnesen u svrhu izbjegavanja vraćanja na granicu ili transfera prije nego što se odluči o pravnom lijeku protiv odluke donesene nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja boravka na određeno vrijeme na temelju azila, strancu se dopušta da u Nizozemskoj čeka odluku o tom zahtjevu.”

21.

Odjeljak B1/7.2. Vreemdelingencirculairea 2000 (Okružnica o strancima iz 2000.) glasi kako slijedi:

„Ako se učinak odluke o odbijanju zahtjeva za izdavanje redovnog odobrenja boravka na određeno vrijeme na temelju članka 73. stavka 1. [Zakona o strancima iz 2000.] odgodi podnošenjem zahtjeva za preispitivanje, automatski se smatra da taj suspenzivni učinak odgađa i izvršenje odluke o transferu donesene u odnosu na stranca, kao što je to navedeno u članku 27. stavku 3. Uredbe [Dublin III].

[…]”

22.

S. S., N. Z. i S. S. državljani su treće zemlje koji su podnijeli dvije vrste zahtjeva u Nizozemskoj.

23.

Kad je riječ o prvom postupku, podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka podnijeli su zahtjeve za međunarodnu zaštitu redom 19. travnja, 5. rujna i 7. listopada 2019. Državni tajnik zatražio je talijanska tijela da ih prihvate ili ponovno prihvate. Ta tijela prihvatila su 12. lipnja 2019., 20. studenoga 2019. i 28. studenoga 2019., izričito ili prešutno, te zahtjeve za potrebe prihvata ili ponovnog prihvata.

24.

Slijedom toga, 1. kolovoza 2019. te 17. siječnja i 8. veljače 2020. državni tajnik odlučio je bez razmatranja odbiti zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka i transferirati ih u Italiju. Potonji podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu za poništenje protiv tih odluka.

25.

Nadležni prvostupanjski sudovi poništili su navedene odluke 21. studenoga 2019. te 1. i 16. rujna 2020. Naime, ti su sudovi utvrdili da je rok za transfer istekao, s obzirom na to da N. Z. i S. S. nisu podnijeli ili su povukli zahtjev za određivanje mjera odgode izvršenja odluke o transferu, zajedno s pravnim lijekovima protiv te odluke, i da je stoga Kraljevina Nizozemska postala odgovorna za razmatranje njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Kad je riječ o S. S.-u, odluka o transferu poništena je zbog razloga koje sud koji je uputio zahtjev ne smatra nužnima za analizu prethodnog pitanja. Međutim, smatra da, kako bi odlučio o pravnim lijekovima treba utvrditi je li istekao rok za transfer i je li Kraljevina Nizozemska postala odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao što to tvrdi S. S. Zbog činjenice da je Kraljevina Nizozemska postala odgovorna i za razmatranje S. S.-ova i N. Z.-ova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, prvostupanjski sudovi naložili su državnom tajniku da donese nove odluke o tim zahtjevima.

26.

Državni tajnik podnio je žalbu protiv tih presuda Raadu van State (Državno vijeće), pri čemu je tvrdio da rokovi za transfer nisu istekli jer su se odgodili zahtjevom za preispitivanje koji su podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka podnijeli u postupcima povodom odbijanja njihovih zahtjeva za izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 ( 8 ). Uz te žalbe državni tajnik podnio je zahtjeve za određivanje privremenih mjera kojima se traži da se ne donese nova odluka o zahtjevima za međunarodnu zaštitu prije nego što se odluči o žalbi. Raad van State (Državno vijeće) prihvatio je te zahtjeve za određivanje privremenih mjera redom 22. travnja, 21. rujna i 16. studenoga 2020.

27.

Kad je riječ o drugom postupku, podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka 1. listopada 2019. te 21. veljače i 4. ožujka 2020. prijavili su trgovinu ljudima koju su pretrpjeli u Nizozemskoj i/ili Italiji. Te je prijave državni tajnik smatrao zahtjevima za izdavanje odobrenja boravka povezanog s privremenim humanitarnim razlozima u smislu članka 3.48. Uredbe o strancima iz 2000. Državni tajnik odbio je te zahtjeve odlukama od 7. listopada 2019. te od 3. ožujka i 6. travnja 2020.

28.

Podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka 4. studenoga 2019. te 30. ožujka i 4. svibnja 2020. podnijeli su zahtjeve za preispitivanje tih odluka.

29.

Državni tajnik odbio je te zahtjeve za preispitivanje ili su povučeni 16. prosinca 2019. te 22. travnja i 28. kolovoza 2020.

30.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da će moći ispitati žalbu koju je državni tajnik podnio protiv presude kojom se poništila odluka o transferu donesena u odnosu na S. S.-a ako se odluči, kao što to tvrdi državni tajnik, da se rok za transfer odgodio podnošenjem zahtjeva za preispitivanje odluke kojom je odbijen zahtjev za izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 i članku 3.48. Uredbe o strancima iz 2000.

31.

Taj sud smatra da četiri argumenta idu u prilog takvoj odgodi.

32.

Kao prvo, ta je odgoda nužna kako bi se zajamčio koristan učinak Uredbe Dublin III i Direktive 2004/81, pri čemu se izbjegava zlouporaba prava. Naime, budući da se zahtjevom za preispitivanje podnesenim protiv odluke kojom je odbijen zahtjev za izdavanje privremenog odobrenja boravka isključuje protjerivanje dotične osobe, istek roka za transfer neizbježan je kad takav zahtjev za preispitivanje podnese osoba na koju se odnosi odluka o transferu. Stoga bi nepostojanje odgode roka za transfer u takvoj situaciji pogodovalo forum shoppingu i potaknulo bi nacionalna tijela na to da s takvim prijavama ne postupaju s dovoljnom pozornosti.

33.

Kao drugo, članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III može se tumačiti na način da i podnošenje pravnog lijeka kojim se sprečava djelotvorno izvršenje odluke o transferu dovodi do odgode roka za transfer. Stoga podnošenje zahtjeva za preispitivanje odluke o odbijanju zahtjeva za izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81, s obzirom na to da se njime sprečava izvršenje odluke o transferu, i iako kao takvo ne uključuje pravni lijek protiv same odluke o transferu, ide u prilog odgodi roka za transfer.

34.

Kao treće, država članica može se odlučiti za odgodu roka za transfer na temelju svoje postupovne autonomije.

35.

Kao četvrto, tri mogućnosti navedene u članku 27. stavku 3. Uredbe Dublin III međusobno se ne isključuju. Stoga okolnost da je Kraljevina Nizozemska odlučila primijeniti mogućnost opisanu u članku 27. stavku 3. točki (c) te uredbe ne sprečava da se smatra da su zahtjevi za preispitivanje poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku istodobno obuhvaćeni člankom 27. stavkom 3. točkom (a) i člankom 27. stavkom 3. točkom (c) navedene uredbe.

36.

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe [Dublin III] tumačiti na način da im se ne protivi nacionalna odredba poput predmetne kojom se država članica odlučila za provedbu članka 27. stavka 3. točke (c) [te uredbe], ali kojom je priznala suspenzivni učinak, u pogledu provedbe odluke o transferu, i prigovoru ili tužbi protiv odluke u postupku o zahtjevu za izdavanje dokumenta o boravku u vezi s trgovinom ljudima koja nije odluka o transferu, no koja privremeno sprečava stvarni transfer?”

37.

Podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka, nizozemska i njemačka vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

38.

Na zajedničkoj raspravi s tekućim predmetom C‑556/21, održanoj 14. srpnja 2022., saslušani su podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka, nizozemska vlada i Komisija te se od njih osobito tražilo da usmeno odgovore na pitanja koja je postavio Sud.

39.

Ovaj se predmet nadovezuje na predmet u kojem je donesena presuda od 20. listopada 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Protjerivanje žrtve trgovine ljudima) ( 9 ), u kojem se od Suda prvi put tražilo da odluči o povezanosti između pravila koja se odnose, s jedne strane, na odobrenje roka za razmišljanje na koji državljanin treće zemlje koji je žrtva trgovine ljudima ima pravo na temelju članka 6. Direktive 2004/81 i, s druge strane, na postupak transfera tog državljanina u državu članicu odgovornu za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji je uređen Uredbom Dublin III.

40.

Sud je u presudi Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Protjerivanje žrtve trgovine ljudima) odlučio da, kad je riječ o državljaninu treće zemlje koji je istodobno podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu i žrtva trgovine ljudima, članak 6. stavak 2. Direktive 2004/81 treba tumačiti na način da mu se protivi to da tijekom roka za razmišljanje predviđenog u toj odredbi država članica izvrši odluku o transferu tog državljanina u državu članicu odgovornu za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s Uredbom Dublin III. Međutim, Sud nije pojasnio posljedice te zabrane na izračun roka za transfer.

41.

U ovom se predmetu od Suda traži da odluči o tome može li nacionalni sud na temelju svojeg nacionalnog prava odgoditi izvršenje odluke o transferu i, slijedom toga, odgoditi rok za transfer ako je državljanin treće zemlje istodobno, s jedne strane, podnio pravni lijek protiv odluke o transferu a da pritom nije zatražio odgodu izvršenja te odluke i, s druge strane, zatražio preispitivanje upravne odluke kojom mu se odbija izdati privremeno odobrenje boravka predviđeno u članku 8. Direktive 2004/81.

42.

Prije nego što odgovorim na prethodno pitanje, smatram da je potrebno iznijeti dvije napomene kako bi se, kao prvo, utvrdilo da se nijednom odredbom Uredbe Dublin III ili Direktive 2004/81 ne predviđa povezanost između dvaju tekstova i, kao drugo, razvio pristup kojim se uzimaju u obzir sustav te direktive i njezine vlastite svrhe.

43.

Kao prvo, napominjem da Uredba Dublin III i Direktiva 2004/81 imaju vlastite sustave i njima se nastoje ostvariti različite svrhe ( 10 ).

44.

Direktivom 2004/81 predviđa se izdavanje odobrenja boravka državljanima trećih zemalja, žrtvama trgovine ljudima, koji odluče surađivati u svrhe kaznene istrage i/ili sudskog postupka. Tim se tekstom također nastoji omogućiti da te žrtve, koje su osobito ranjive, budu zaštićene i da se ne vrate kriminalu.

45.

Uredba Dublin III obuhvaćena je okvirom upravljanja migracijskim tokovima i njome se predviđa isključivo upravni postupak razmatranja, čija je svrha odrediti državu članicu odgovornu za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

46.

Osim toga, u toj se uredbi predviđaju strogi rokovi koji odlučujuće pridonose ostvarenju cilja brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 11 ).

47.

Međutim, iako se Direktivom 2004/81 predviđa da ona ničim ne utječe na zaštitu pruženu osobama koje traže međunarodnu zaštitu ( 12 ), njome se ipak ne upućuje izričito na Uredbu Dublin III.

48.

Isto tako, cilj Uredbe Dublin III jest, na temelju njezina članka 1., određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a osobito u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnio pravni lijek protiv odluke o transferu donesene u skladu s tom uredbom. U navedenoj uredbi ne upućuje se ni na Direktivu 2004/81 ( 13 ) ni na bilo koji drugi pravni lijek koji je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnio protiv druge odluke o boravku koja bi imala za učinak odgodu izvršenja odluke o transferu.

49.

Stoga povezanost između, s jedne strane, pravnog lijeka podnesenog protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka koje je predviđeno u članku 8. Direktive 2004/81 i, s druge strane, izvršenja odluke o transferu donesene u skladu s Uredbom Dublin III, zahtijeva razvoj uravnoteženog pristupa kojim se ne uzimaju u obzir samo strogi rokovi predviđeni tom uredbom, nego i ranjivost državljanina treće zemlje zbog njegova statusa žrtve trgovine ljudima i njegova statusa podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 14 ).

50.

Kao drugo, napominjem da, iako su se stranke, kao i u predmetu u kojem je donesena presuda Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Protjerivanje žrtve trgovine ljudima), u svojim očitovanjima isključivo izjasnile o dosegu članka 27. stavka 3. i članka 29. Uredbe Dublin III, u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku jedan od pravnih lijekova koje su podnijeli podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka odnosi se na preispitivanje odluka kojima se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81.

51.

Međutim, smatram da se, kad je riječ o državljaninu treće zemlje koji je istodobno podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu i žrtva trgovine ljudima, podnošenju pravnog lijeka protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 protivi to da država članica moliteljica tijekom ispitivanja tog pravnog lijeka u skladu s Uredbom Dublin III izvrši odluku o transferu tog državljanina u odgovornu državu članicu.

52.

Točno je da se situacija poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj nakon roka za razmišljanje dotičnom državljaninu treće zemlje nije izdano odobrenje boravka predviđeno u članku 8. Direktive 2004/81, ne predviđa tom direktivom, kojom se, za razliku od drugih tekstova sekundarnog prava ( 15 ), ne predviđaju ni postupovna jamstva u korist tog državljanina.

53.

Međutim, kad je riječ o nužnom poštovanju zahtjeva koji proizlaze iz prava na djelotvoran pravni lijek, valja naglasiti da Direktivu 2004/81 treba tumačiti, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 6. ( 16 ), poštujući temeljna prava i načela priznata u Povelji, osobito u njezinu članku 47. kojim se utvrđuje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Doista, iz sudske prakse Suda može se zaključiti da, kako bi se u odnosu na državljanina treće zemlje osiguralo poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz članka 47. Povelje, svaki pravni lijek podnesen protiv odluke čije izvršenje može dovesti do transfera tog državljanina u drugu državu članicu treba imati suspenzivan učinak ( 17 ).

54.

Usto, smatram da se rješenje Suda iz presude Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Protjerivanje žrtve trgovine ljudima), prema kojem je zabranjeno izvršiti odluku o transferu donesenu u skladu s Uredbom Dublin III tijekom roka za razmišljanje zajamčenog u članku 6. stavku 1. Direktive 2004/81, može primijeniti u kasnijoj fazi postupka.

55.

Naime, podsjećam na to da su različite faze postupka za izdavanje privremenog odobrenja boravka osmišljene uzimajući u obzir poseban status žrtve državljanina treće zemlje, ali i težinu predmetnog kaznenog djela i da svaka od tih faza podrazumijeva da se žrtva zadrži na državnom području dotične države članice tijekom roka za razmišljanje ( 18 ).

56.

Mogućnošću da državljanin treće zemlje ostane na državnom području dotične države članice u ranoj fazi postupka i sve dok nadležna tijela ne odluče o njegovu zahtjevu za izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 ne smije se ugroziti ostvarivanje dvostrukog cilja, koji se nastoji postići tom direktivom, zaštite prava žrtve trgovine ljudima, na način da se omogući, među ostalim, da ta žrtva izbjegne utjecaj počinitelja kaznenih djela, te doprinosa učinkovitosti kaznenog progona ( 19 ).

57.

Međutim, čini mi se nelogičnim smatrati da se ti ciljevi ne bi ugrozili ako u kasnijoj fazi postupka, kad je podnesen pravni lijek protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81, državljaninu treće zemlje koji je žrtva trgovine ljudima ne bi bilo dopušteno da ostane na državnom području dotične države članice.

58.

Naime, u slučaju da takav pravni lijek može dovesti do poništenja te odluke i do toga da nadležno tijelo donese novu odluku o izdavanju privremenog odobrenja boravka tom državljaninu, ključno je da se tom državljaninu omogući da ostane na državnom području dotične države članice sve dok nadležna tijela ne donesu odluku o pravnom lijeku.

59.

U suprotnom slučaju, državljanin treće zemlje mogao bi se vratiti pod utjecaj počiniteljâ kaznenih djela čija je žrtva, što bi naštetilo suradnji te žrtve u kaznenoj istrazi i/ili u sudskom postupku, iako bi mogla u njima sudjelovati ako se prihvati njezin pravni lijek protiv odluke kojom se odbija izdavanje odobrenja boravka.

60.

Stoga, kad bi se smatralo da podnošenje pravnog lijeka protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 ne zahtijeva odgodu izvršenja odluke o transferu donesene na temelju odredbi Uredbe Dublin III, time se ne bi oduzeo koristan učinak samo pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, koje se predviđa pravom Unije ( 20 ), nego i postupku za izdavanje tog privremenog odobrenja boravka.

61.

Naposljetku, dodajem da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u nedostatku usklađivanja pravila Unije u tom području, unutarnji pravni sustav svake države članice treba, na temelju načela postupovne autonomije, odrediti postupovna pravila za pravna sredstva namijenjena zaštiti prava pravnih subjekata pod uvjetom da ona ipak ne budu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) ( 21 ).

62.

Iz toga proizlazi da se ništa ne protivi predmetnoj nacionalnoj praksi prema kojoj, ako zahtjev za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 dovodi do odgode te odluke, to automatski ima za posljedicu odgodu izvršenja odluke o transferu donesene u skladu s Uredbom Dublin III.

63.

Ta se postupovna autonomija ipak treba izvršavati poštujući pravo Unije.

64.

Prema tome, budući da su u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku državljani treće zemlje koji su podnijeli pravni lijek protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 također podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju Uredbe Dublin III i da se na njih odnosila odluka o transferu u drugu državu članicu, posljedice te odluke trebaju biti u skladu s tom uredbom.

65.

Stoga valja utvrditi odgađa li se rok za transfer i podnošenjem pravnog lijeka sa suspenzivnim učinkom protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. te direktive.

66.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem u biti pita Sud treba li članak 27. stavak 3. i članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da se rok za transfer odgađa ako je dotični državljanin treće zemlje podnio pravni lijek sa suspenzivnim učinkom protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81.

67.

Drugim riječima, taj sud želi utvrditi ima li podnošenje takvog pravnog lijeka, koji se razlikuje od žalbe protiv odluke o transferu u smislu članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III, ali koji isto kao i ta žalba dovodi do odgode izvršenja odluke o transferu, za učinak odgodu roka za transfer.

68.

U tom pogledu, Uredbom Dublin III ne predviđa se situacija u kojoj podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnosi pravni lijek protiv odluke o transferu donesene na temelju te uredbe i traži odgodu izvršenja te odluke tijekom ispitivanja njegova pravnog lijeka. Ako se ta odgoda odobri, njome se odgađa rok za transfer u skladu s člankom 29. navedene uredbe. Suprotno tomu, ni Uredba Dublin III ni Direktiva 2004/81 ne sadržavaju odredbe o učincima zahtjeva za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. te direktive na rok za transfer.

69.

Međutim, kad je riječ o odgodi izvršenja odluke o transferu i izračunu roka za transfer, odredbe navedene u članku 27. stavku 3. i članku 29. Uredbe Dublin III jasne su, precizne i imaju vlastitu svrhu.

70.

Samo ako je odgoda izvršenja odluke o transferu odobrena u skladu s jednim od triju pravila iz članka 27. stavka 3. te uredbe, početak roka za transfer može se odgoditi na temelju članka 29. stavka 1. navedene uredbe.

71.

U tom se pogledu može iznijeti nekoliko napomena.

72.

Kao prvo, podsjećam na to da je Kraljevina Nizozemska odabrala provesti članak 27. stavak 3. točku (c) Uredbe Dublin III, na temelju kojeg dotična osoba ima pravo da od suda zatraži odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.

73.

To podrazumijeva da žalba ili zahtjev za preispitivanje koji je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnio protiv odluke o transferu donesene na temelju Uredbe Dublin III ne dovodi automatski do odgode izvršenja te odluke ni, slijedom toga, do odgode roka za transfer. Takva je odgoda moguća tek nakon donošenja odluke kojom se izriče ta odgoda.

74.

Usto, suprotno onomu što tvrdi državni tajnik, tri pravila za odgodu izvršenja odluke o transferu predviđena u članku 27. stavku 3. Uredbe Dublin III nisu kumulativna, nego alternativna, kao što to potvrđuje upotreba koordinacijskog veznika „ili” koji je upotrijebljen u točkama (a) i (b) te odredbe ( 22 ).

75.

Stoga, budući da se čini da podnositelji zahtjeva iz glavnog postupka nisu zatražili odgodu izvršenja odluka o transferu donesenih u odnosu na njih u okviru pravnih lijekova koje su podnijeli protiv tih odluka o transferu, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, rok za transfer počeo je teći od trenutka u kojem je odgovorna država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat dotične osobe ( 23 ).

76.

Kao drugo, pravni lijekovi predviđeni u članku 27. Uredbe Dublin III odnose se isključivo na žalbe koje su podnesene protiv odluke o transferu donesene na temelju te uredbe, a ne protiv drugih odluka.

77.

Stoga smatram da se izraz „žalb[e] protiv odluka o transferu” u smislu članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III ne odnosi na sve pravne lijekove kojima se sprečava izvršenje odluke o transferu, nego samo na pravne lijekove podnesene protiv same odluke o transferu.

78.

Kao treće, člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III pojašnjava se da, ako u skladu s člankom 27. stavkom 3. te uredbe postoji suspenzivni učinak, rok za transfer ponovno počinje teći od „konačne odluke o žalbi ili preispitivanju”.

79.

Međutim, podsjećam na to da se na žalbu podnesenu protiv odluke o transferu u skladu s odredbama Uredbe Dublin III i na pravni lijek podnesen protiv druge odluke o boravku, u ovom slučaju tužbu podnesenu protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81, odnose dva različita postupka.

80.

U tom pogledu, baš kao što je Sud priznao da se ne može smatrati da praktična nemogućnost izvršenja odluke o transferu opravdava odgodu roka za transfer ( 24 ), mišljenja sam da svi slučajevi pravne nemogućnosti izvršenja odluke o premještaju također ne mogu dovesti do odgode tog roka.

81.

Naime, da Sud prizna da se rok za transfer odgađa podnošenjem pravnog lijeka protiv druge odluke o boravku kad god taj pravni lijek ima za učinak odgodu izvršenja odluke o transferu donesene na temelju Uredbe Dublin III, postojala bi opasnost da se izračun roka za transfer može odgoditi u nekoliko navrata u okviru različitih postupaka, čime bi se ugrozio cilj brzog određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjevâ za međunarodnu zaštitu koji se jamči tom uredbom.

82.

Stoga smatram da zahtjev za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 nije pravni lijek protiv odluke o transferu donesene na temelju Uredbe Dublin III i stoga se njime ne može odgoditi rok za transfer.

83.

Usto, kad je riječ o povezanosti između postupka transfera, uređenog strogim rokovima predviđenima Uredbom Dublin III, i postupka za izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81, ništa ne sprečava državu članicu moliteljicu da tijekom trajanja postupka povodom pravnog lijeka podnesenog protiv odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka pripremi izvršenje odluke o transferu donesene na temelju Uredbe Dublin III, s obzirom na to da te mjere ne dovode u pitanje koristan učinak prava na djelotvornu sudsku zaštitu ( 25 ).

84.

Takvo tumačenje ne može ugroziti poštovanje obveznih i jasno definiranih rokova kojima je, na temelju odredbi Uredbe Dublin III, uređen upravni postupak za prijenos odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na zamoljenu državu članicu ( 26 ).

85.

U tom pogledu, na državama članicama je da osiguraju ravnotežu između trajanja postupaka povodom pravnog lijeka podnesenog protiv bilo koje odluke kojom se odbija izdavanje odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81 i poštovanja roka predviđenog u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III kako bi se osiguralo pravilno povezivanje tih instrumenata i očuvanje njihova korisnog učinka ( 27 ).

86.

Naposljetku, u svim slučajevima u kojima povezanost između dvaju postupaka ne omogućuje državi članici moliteljici da provede transfer dotičnog državljanina treće zemlje u roku od šest mjeseci koji se predviđa u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III, ta država članica i dalje može primijeniti diskrecijsku klauzulu predviđenu u članku 17. te uredbe i odlučiti razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu koji joj je podnio državljanin treće zemlje, čak i ako nije odgovorna za to razmatranje na temelju kriterija utvrđenih navedenom uredbom ( 28 ).

87.

S obzirom na te elemente, predlažem Sudu da odluči da se, ako je dotični državljanin treće zemlje podnio zahtjev za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/81, izvršenje odluke o transferu donesene u skladu s odredbama Uredbe Dublin III treba odgoditi tijekom cijelog trajanja postupka povodom pravnog lijeka a da pritom ta odgoda ne prekine rok za transfer.

88.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva,

treba tumačiti na način da: