1.

Kako bi se ostvario jedan od ciljeva bankovne unije, to jest prestanak sanacije banaka na trošak poreznih obveznika, potrebno je, osim sudjelovanja ulagatelja u gubitku u slučaju propasti banke, uspostaviti alternativne mehanizme financiranja radi eventualnog provođenja njezine uredne sanacije ( 2 ).

2.

Tako je Uredbom o SRM‑u ( 3 )1. siječnja 2016. uspostavljen Jedinstveni fond za sanaciju (Single Resolution Fund (SRF)) namijenjen financiranju postupaka sanacije, čija sredstva potječu iz bankarskog sektora u državama članicama sâme bankovne unije ( 4 ). Istodobno, BRRD‑om se obvezuju sve države članice da već od 1. siječnja 2015. uspostave nacionalne mehanizme financiranja s odgovarajućim ciljevima i financiranjem ( 5 ).

3.

Osiguravanje djelotvornog i dostatnog financiranja SRF‑a od iznimne je važnosti za kredibilitet jedinstvenog sanacijskog mehanizma ( 6 ). U tu je svrhu prema mišljenju zakonodavca potrebno prikupiti sredstva u iznosu od najmanje 1 % osiguranih depozita ( 7 ) u svim kreditnim institucijama s odobrenjem za rad u u državama članicama sudionicama (takozvana ciljna razina). Međutim, bankarski sektor ne može odjednom prikupiti tako velik iznos – prema procjenama 55 do 70 milijardi eura. Stoga se predvidjelo da će se Fond tijekom početnog razdoblja od osam godina (od 2016. do 2023.) popuniti ex ante doprinosima banaka, tako da ciljna razina bude u potpunosti dostupna tek 2024.

4.

Konkretno, svake godine tijekom tog razdoblja prikuplja se 1/8 (procijenjenog) iznosa ciljne razine SRF‑a u 2024. Naime, od banaka kojima je 1. siječnja svake godine doprinosa odobren rad u državama članicama sudionicama, pri čemu se njihova pojedinačna obveza plaćanja doprinosa uravnotežuje s obzirom na veličinu i profil rizičnosti.

5.

Osim toga, kako bi SRF mogao djelovati od početka, doprinosi koje države članice bankovne unije 2015., odnosno prije stupanja na snagu Uredbe o SRM‑u, prikupljaju isključivo na temelju BRRD‑a već se do 31. siječnja 2016. prenose u SRF kao „početni kapital”. Ti se doprinosi tijekom početnog razdoblja prebijaju s godišnjim ex ante doprinosima banaka u SRF ( 8 ): u tu se svrhu svake godine 1/8 doprinosa za 2015. oduzima od iznosa ex ante doprinosa izračunanog za dotičnu godinu.

6.

Tijekom 2018 Europska središnja banka (ESB) oduzela je tužitelju u prvom stupnju i žalitelju u ovom postupku odobrenje za rad kao kreditnoj instituciji. U tom trenutku on je već platio svoj ex ante doprinos u SRF za 2018. Stoga smatra da joj se taj doprinos kao i dio njezina doprinosa za 2015., koji se još nije prebio s budućim doprinosima, moraju razmjerno vratiti. U konačnici nije uspio sa svojom tužbom podnesenom Općem sudu.

7.

Točno je da je Sud već odlučivao o različitim aspektima prikupljanja ex ante doprinosa SRF‑u ( 9 ). Međutim, kako bi se odlučilo o predmetnoj žalbi, potrebno je podrobnije pojasniti funkcioniranje sustava ex ante doprinosâ radi uspostave SRF‑a, a time i prirodu tih doprinosa.

8.

Dijelovi uvodnih izjava međuvladinog sporazuma o prijenosu i objedinjavanju doprinosa u jedinstveni sanacijski mehanizam (u daljnjem tekstu: Međuvladin sporazum) od 14. svibnja 2014. glase kako slijedi:

[…]

9.

Člankom 1. stavkom 1. Međuvladinog sporazuma određuje se:

„Ovim se Sporazumom ugovorne stranke obvezuju na:

podupirući time djelotvorne aktivnosti i funkcioniranje Fonda.”

10.

Člankom 3. Međuvladinog sporazuma propisuje se:

„1.   Ugovorne stranke zajednički se obvezuju neopozivo prenijeti u Fond doprinose koje prikupljaju od institucija s odobrenjem za rad na njihovom dotičnom državnom području na temelju članaka 69. i 70. Uredbe o SRM‑u te u skladu s kriterijima koji su utvrđeni u njima i u delegiranim i provedbenim aktima na koje se u njima upućuje. Prijenos doprinosa odvija se u skladu s uvjetima utvrđenima u člancima od 4. do 10. ovog Sporazuma.

[…]

3.   Doprinosi koje ugovorne stranke u skladu s člancima 103. i 104. Direktive o BRR‑u prikupe prije dana početka primjene ovog Sporazuma prenose se u Fond najkasnije do 31. siječnja 2016. ili, ako Sporazum ne stupi na snagu do tog dana, najkasnije mjesec dana nakon dana njegova stupanja na snagu.

…“

11.

Člankom 67. stavkom 1. Uredbe o SRM‑u ( 10 ) uspostavlja se Jedinstveni fond za sanaciju (SRF). SRF se na temelju te odredbe popunjava u skladu s pravilima o prijenosu fondova prikupljenih na nacionalnoj razini u Fond, kao što je utvrđeno Međuvladinim sporazumom. U skladu sa stavkom 3. te odredbe, vlasnik SRFa je Jedinstveni odbor za sanaciju (Single Resolution Board (SRB)).

12.

Člankom 69. Uredbe o SRM‑u propisuje se sljedeće:

„1.   Do kraja početnog razdoblja od osam godina, od 1. siječnja 2016. […], dostupna financijska sredstva Fonda iznose najmanje 1 % iznosa osiguranog depozita svih kreditnih institucija s odobrenjem u svim državama članicama sudionicama.

2.   Tijekom početnog razdoblja iz stavka 1. doprinosi Fondu izračunati u skladu s člankom 70. i prikupljeni u skladu s člankom 67. stavkom 4. vremenski se raspodjeljuju što je moguće ravnomjernije dok se ne postigne ciljna razina, no uzimajući u obzir fazu poslovnog ciklusa i utjecaj koji prociklički doprinosi mogu imati na financijski položaj institucija koje daju doprinos.

[…]

4.   Ako se nakon početnog razdoblja iz stavka 1. dostupna financijska sredstva smanje na iznos manji od ciljane razine navedene u tom stavku, prikupljaju se redovni doprinosi koji se izračunavaju u skladu s člankom 70. dok se ne ostvari ciljana razina. Nakon što se ciljna razina dosegne prvi put te ako su dostupna financijska sredstva naknadno smanjena na manje od dvije trećine ciljne razine, doprinos se postavlja se na razinu koja omogućuje dostizanje ciljne razine u roku od šest godina. […]”

13.

Članak 70. Uredbe o SRM‑u glasi:

„1.   Pojedinačni doprinos svake institucije prikuplja se najmanje jedanput godišnje i izračunava se razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenih za osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica.

2.   Svake godine, nakon savjetovanja s ESB‑om ili nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom, Odbor izračunava pojedinačne doprinose kako bi osigurao da doprinosi svih institucija s ovlaštenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne premašuju 12,5 % ciljne razine. […]

3.   Dostupna financijska sredstva koja se uzimaju u obzir kako bi se ostvarila ciljana razina navedena u članku 69. mogu uključivati neopozive obveze plaćanja koja su u potpunosti osigurana kolateralima niskog rizika i neopterećena pravima bilo koje treće strane, stoje na raspolaganju i izdvojena su isključivo za uporabu od strane Odbora za potrebe navedene u članku 76. stavku 1. Udio tih neopozivih obveza plaćanja ne premašuje 30 % ukupnog iznosa doprinosa prikupljenih u skladu s ovim člankom.

4.   Uredno primljeni doprinosi svakog subjekta iz članka 2. ne vraćaju se tim subjektima.

[…]

6.   Primjenjuju se delegirani akti u kojima se navodi pojam prilagođavanja doprinosa razmjerno profilu rizičnosti institucija, a koje je donijela Komisija u skladu s člankom 103. stavkom 7. [BRRD‑a].

[…]”

14.

Na temelju članka 100. stavka 1. BRRD‑a ( 11 ) države članice uspostavljaju nacionalne aranžmane financiranja, čija je ciljna razina prema članku 102. stavku 1. BRRD‑a najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem za rad na njihovu državnom području.

15.

Članak 103. stavci 1. i 2. BRRD‑a glasi kako slijedi:

„1.   Kako bi se ostvarila ciljna razina navedena u članku 102., države članice osiguravaju da se doprinosi prikupljaju najmanje na godišnjoj razini od institucija s odobrenjem za rad na njihovom državnom području uključujući podružnice u Uniji.

2.   Doprinos svake institucije razmjeran je iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenom za osigurane depozite u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem za rad na državnom području države članice.

Ti doprinosi usklađuju se razmjerno profilu rizičnosti institucija u skladu s kriterijima usvojenima u skladu sa stavkom 7.”

16.

Čimbenici rizika su u skladu s člankom 103. stavkom 7. BRRD‑a, među ostalim, izloženost institucije riziku, uključujući važnost njezinih aktivnosti trgovanja, njezina izvanbilančna izlaganja riziku i njezin stupanj zaduženosti, stabilnost i raznolikost izvora financiranja društva, financijsko stanje, vjerojatnost da će institucija krenuti u sanaciju, složenost strukture institucije i mogućnost njezine sanacije te važnost institucije za stabilnost financijskog sustava ili ekonomije jedne države članice ili više država članica ili Unije.

17.

Dijelovi uvodne izjava 6. Provedbene uredbe 2015/81 ( 12 ) glase kako slijedi:

„Doprinose koje su prikupile države članice sudionice u skladu s člancima 103. i 104. [BRRD‑a] i prenijele u Fond na temelju članka 3. stavka 3. [Međuvladinog sporazuma] […] trebalo bi uključiti u izračun pojedinačnih doprinosa te oduzeti od iznosa koji svaka institucija treba platiti. […]”

18.

Uvodnom izjavom 11. te uredbe predviđa se sljedeće:

„U okviru jedinstvenog fonda za sanaciju s europskom ciljnom razinom, godišnji pojedinačni doprinos institucija s odobrenjem za rad na državnim područjima svih država članica sudionica ovisi o doprinosima svih institucija na koje se primjenjuje jedinstveni sanacijski mehanizam. Ključ djelotvornog funkcioniranja jedinstvenog sanacijskog mehanizma i nesmetanog postupka uspostave Fonda jest da sve institucije u potpunosti i pravovremeno uplate Fondu svoje godišnje doprinose.”

19.

Članak 4. Provedbene uredbe 2015/81 glasi:

„Za svako razdoblje doprinosa Odbor, nakon savjetovanja s [ESB‑om] ili nacionalnim nadležnim tijelima te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelima, izračunava godišnji doprinos koji mora platiti svaka institucija, na temelju godišnje ciljne razine Fonda. Godišnja ciljna razina utvrđuje se u odnosu na ciljnu razinu Fonda iz članka 69. stavka 1. i članka 70. Uredbe [o SRM‑u] te u skladu s metodologijom utvrđenom u Delegiranoj uredbi (EU) 2015/63.”

20.

Člankom 7. stavkom 3. te uredbe utvrđuje se:

„Neopozive obveze plaćanja institucije koja više ne potpadaju pod područje primjene [Uredbe o SRM‑u] ukidaju se, a kolateral kojim su te obveze osigurane se vraća.”

21.

Člankom 8. stavkom 2. iste uredbe propisuje se sljedeće:

„Tijekom početnog razdoblja, pri izračunu pojedinačnih doprinosa svake institucije Odbor uzima u obzir doprinose koje prikupljaju države članice sudionice u skladu s člancima 103. i 104. [BRRD‑a] i koji se prenose u Fond na temelju članka 3. stavka 3. [Međuvladinog sporazuma], tako što ih oduzima od iznosa koji svaka institucija treba platiti.”

22.

Delegirana uredba Komisije (EU) 2015/63 od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (u daljnjem tekstu: Delegirana uredba 2015/63) ( 13 ) donesena je, među ostalim, na temelju članka 103. stavka 7. BRRD‑a. U njezinu članku 3. definira se sljedeće:

„[…]

[…]”

23.

Članak 4. te uredbe glasi:

„1.   Sanacijska tijela utvrđuju godišnji doprinos svake institucije razmjerno njezinu profilu rizičnosti na temelju informacija koje je institucija dostavila u skladu s člankom 14. te primjenom metodologije iz ovog odjeljka.

2.   Sanacijsko tijelo utvrđuje godišnji doprinos iz stavka 1. na temelju godišnje ciljne razine aranžmana financiranja sanacije, uzimajući u obzir ciljnu razinu koju je potrebno dosegnuti do 31. prosinca 2024. u skladu s člankom 102. stavkom 1. [BRRD‑a], te na temelju prosječnog iznosa osiguranih depozita u prethodnoj godini, koji se izračunava tromjesečno, za sve institucije s odobrenjem za rad na njegovu državnom području.”

24.

Člankom 12. Delegirane uredbe 2015/63 određuje se:

„1.   Ako je institucija nova institucija pod nadzorom samo u jednom dijelu razdoblja doprinosa, djelomični doprinos utvrđuje se primjenom metodologije iz odjeljka 3. na iznos njezina godišnjeg doprinosa izračunan tijekom sljedećeg razdoblja doprinosa uzimajući u obzir broj punih mjeseci razdoblja doprinosa tijekom kojih je institucija pod nadzorom.

2.   Promjena statusa institucije, uključujući male institucije, tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na godišnji doprinos koji se plaća za tu godinu.”

25.

Člankom 13. te uredbe propisuje se sljedeće:

„1.   Sanacijsko tijelo najkasnije do 1. svibnja svake godine obavješćuje sve institucije iz članka 2. o odluci o utvrđivanju godišnjeg doprinosa svake od njih.

[…]

5.   Ako je institucija nova institucija pod nadzorom samo u jednom dijelu razdoblja doprinosa, djelomični godišnji doprinos naplaćuje se zajedno s godišnjim doprinosom za sljedeće razdoblje doprinosa.”

26.

Člankom 14. iste uredbe predviđa se:

„1.   Institucije dostavljaju sanacijskom tijelu posljednje odobrene financijske izvještaje dostupne prije 31. prosinca godine koja prethodi razdoblju doprinosa, zajedno s mišljenjem ovlaštenog revizora ili revizorskog društva, u skladu s člankom 32. Direktive 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća.

[…]

4. Informacije iz stavaka 1., 2. i 3. dostavljaju se najkasnije do 31. siječnja svake godine u odnosu na godinu koja je završila 31. prosinca prethodne godine ili primjenjivu relevantnu financijsku godinu. Ako 31. siječnja nije radni dan, informacije se dostavljaju sljedeći radni dan.

[…]”

27.

U skladu s člankom 17. stavcima 3. i 4. Delegirane uredbe 2015/63:

„3.   Ako je informacije koje su institucije dostavile sanacijskom tijelu potrebno prepraviti ili revidirati, sanacijsko će tijelo prilagoditi godišnji doprinos u skladu s ažuriranim informacijama pri izračunu godišnjeg doprinosa institucije za sljedeće razdoblje doprinosa.

4.   Razlika između godišnjeg doprinosa izračunanog i plaćenog na temelju informacija koje je bilo potrebno prepraviti ili revidirati i godišnjeg doprinosa koji je potrebno platiti nakon prilagodbe godišnjeg doprinosa namiruje se u iznosu godišnjeg doprinosa za sljedeće razdoblje doprinosa. Prilagodba se vrši smanjenjem ili povećanjem doprinosa za sljedeće razdoblje doprinosa.”

28.

Člankom 7. stavkom 1. Delegirane uredbe (EU) 2017/2361 оd 14. rujna 2017. o konačnom sustavu doprinosa za administrativne rashode Jedinstvenog sanacijskog odbora (u daljnjem tekstu: Delegirana uredba 2017/2361) ( 14 ):

„Ako su subjekt ili grupa obuhvaćeni područjem primjene članka 2. Uredbe o SRM‑u samo u dijelu financijske godine, njihov pojedinačni godišnji doprinos za tu financijsku godinu izračunava se za broj punih mjeseci tijekom kojih su bili obuhvaćeni područjem primjene tog članka.”

29.

Tužitelj u prvostupanjskom postupku i žalitelj ABLV Bank AS (u daljnjem tekstu: žalitelj) bio je kreditna institucija sa sjedištem u Latviji, koji je kao „važan subjekt” u smislu Uredbe o SRM‑u ( 15 ) bio podvrgnut ESB‑ovu nadzoru dok mu 2018 nije oduzeto njegovo odobrenje za rad.

30.

U prosincu 2015. primio je obavijest o dugovanju Finanšu un kapitāla tirgus komisije (Komisija za financijska tržišta i tržišta kapitala, Latvija) svojeg ex ante doprinosa aranžmanu financiranja za 2015. utvrđenog na temelju članka 103. stavka 1. BRRD‑a. Iznos koji je žalitelj potom platio prenesen je SRF‑u u skladu s člankom 3. stavkom 3. Međuvladinog sporazuma.

31.

ESB je 23. veljače 2018. zaključio da žalitelj propada ili je vjerojatno da će propasti u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe o SRM‑u. SRB je istog dana odlučio da zbog nepostojanja javnog interesa nije potrebno poduzeti sanacijske mjere na temelju Uredbe o SRM‑u ( 16 ).

32.

Žaliteljevi dioničari pokrenuli su 26. veljače 2018. postupak žaliteljeve likvidacije te su Komisiji za financijska tržišta i tržišta kapitala podnijeli zahtjev za odobrenje njegova dobrovoljnog likvidacijskog plana.

33.

SRB je odlukom od 12. travnja 2018. o izračunu ex ante doprinosa za 2018. odobrio predmetne godišnje ex ante doprinose SRF‑u ( 17 ). Žalitelj je 27. travnja 2018. primio obavijest Komisije za financijska tržišta i tržišta kapitala o dugovanju predmetnih doprinosa za 2018. Podmirio je 3. srpnja 2018. potraživanje navedeno u toj obavijesti.

34.

ESB‑ovom odlukom od 11. srpnja 2018. žalitelju je oduzeto odobrenje za rad kao kreditnoj instituciji.

35.

Žalitelj je dopisom od 17. rujna 2018. od SRB‑a zatražio isplatu „preostalog dijela”ex ante doprinosa za 2015. te novi izračun i razmjerni povrat doprinosa za 2018. s obzirom na njegovo povlačenje iz SSM‑a.

36.

SRB je dopisom od 17. listopada 2018. odbio taj zahtjev (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U obrazloženju je naveo da se člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u ne predviđa novi izračun ex ante doprinosa za 2018. te da se izričito propisuje da se uredno primljeni doprinosi ne vraćaju. Oduzimanje odobrenja za rad predstavlja prema mišljenju SRB‑a promjenu statusa u smislu članka 12. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63, koji na temelju te odredbe ne utječe na iznos doprinosa koji se plaća za dotičnu godinu. Smatra da se ni ex ante doprinos za 2015. ne može vratiti razmjerno u slučaju povlačenja odobrenja za rad kreditnoj instituciji prije kraja početnog razdoblja. U tom pogledu navodi da s obzirom na članak 70. stavak 4. Uredbe o SRM‑u isto vrijedi i za sve uredno primljene doprinose.

37.

Žalitelj je 21. prosinca 2018. podnio Općem sudu tužbu protiv te odluke.

38.

U prilog svojoj tužbi u biti je tvrdio da se zbog gubitka svojeg svojstva kreditne institucije tijekom 2018. više nije mogao tijekom cijele godine koristiti pokrićem SRF‑a. Osim toga, istaknuo je da se istodobnim prestankom rizika povezanim s tim, koji žalitelj, kao kreditna institucija, predstavlja za stabilnost financijskog sustava, također proporcionalno smanjila potreba financiranja SRF‑a. Naveo je da je doprinos u tom pogledu bez pravne osnove, pa nije „uredno” plaćen u smislu članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u te da ga se stoga mora vratiti razmjerno. Tvrdio je da u slučaju povlačenje iz sustava prema tome ne može biti riječ o „promjeni statusa” u smislu članka 12. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63 s obzirom na potpuni prestanak statusa kreditne institucije i time obveze plaćanja doprinosa. Smatrao je da se na doprinos za 2015., koji je prikupljen isključivo na temelju BRRD‑a, ne može primijeniti članak 70. stavak 4. Uredbe o SRM‑u. Napomenuo je da taj doprinos predstavlja vrstu „pretfinanciranja” SRF‑a. U tom pogledu navodi da iz članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 proizlazi da se doprinos za 2015. mora vratiti banci najkasnije do kraja početnog razdoblja.

39.

Komisiji je odlukom od 30. travnja 2019. odobrena intervencija u potporu SRB‑u.

40.

Opći sud je presudom od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB (T‑758/18, EU:T:2021:28) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) odbio tužbu i presudio da žalitelj, osim vlastitih, mora snositi i troškove SRB‑a te da Komisija mora snositi vlastite troškove.

41.

Žalbom podnesenom 30. ožujka 2021. žalitelj od Suda zahtijeva da:

42.

SRB i Komisija od Suda zahtijevaju da:

43.

Žalitelj, SRB i Komisija su tijekom pisanog postupka pred Sudom saslušani o žalbi. U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika, Sud je odlučio da će nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika donijeti odluku o žalbi bez usmenog dijela postupka.

44.

Pobijanom presudom održava se na snazi SRB‑ova odluka kojom je odbio, s jedne strane, razmjerni povrat ex ante doprinosa ABLV Banke za 2018. i, s druge strane, povrat „preostalog dijela”ex ante doprinosa za 2015., koji još nije prebijen s budućim doprinosima.

45.

Opći sud je svoju odluku u točki 130. pobijane presude obrazložio zaključkom da se člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u isključuje povrat svih uredno prikupljenih doprinosa SRF‑u, uključujući u slučaju da se tijekom godine doprinosa oduzme odobrenje za rad kreditnoj instituciji koja je obvezna plaćati doprinose.

46.

U tom je pogledu, što se tiče doprinosa za 2018., smatrao u biti da se ex ante doprinosi, iako se prikupljaju godišnje, ne plaćaju kao protučinidba za pokriće koje pruža SRF ili korištenje njime tijekom određene godine i da se, slijedom toga, ne mogu u skladu s člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u vratiti ni ako se tijekom godine onemogući korištenje SRF‑om zbog povlačenje kreditne institucije iz sustava. Naprotiv, naveo je da godišnje prikupljanje u skladu s člankom 69. stavkom 2. Uredbe o SRM‑u služi samo ravnomjernoj raspodjeli ukupnog iznosa ciljne razine, koja se mora postići do kraja početnog razdoblja 2024. Pojasnio je da se, kako bi se pouzdano i s pravnom sigurnošću mogao odrediti doprinos svih kreditnih institucija koji se godišnje prikuplja, iznos tog doprinosa mora utvrditi u određenom trenutku tijekom odnosne godine ( 18 ). Istaknuo je da se tako člankom 12. stavkom 2. Delegirane uredbe 2015/63 predviđa da se doprinos ne može ponovno izračunati i razmjerno vratiti u slučaju promjene statusa tijekom godine doprinosa, što uključuje oduzimanje odobrenja za rad kreditnoj instituciji ( 19 ). Opći sud odbio je sve odredbe i argumente koje je žalitelj iznio u prvom stupnju, a iz kojih prema mišljenju potonjeg proizlazi da su mogući ponovni izračun i povrat u slučaju oduzimanja odobrenja za rad tijekom godine doprinosa ( 20 ).

47.

Što se tiče doprinosa za 2015., Opći sud naveo je da iz članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 ne proizlazi obveza povrata u slučaju povlačenja kreditne institucije iz sustava tijekom početnog razdoblja. Naprotiv, pojašnjava da se doprinosi za 2015. nepovratno prenose SRF‑u, čime postaju sastavni dio iznosa ciljne razine, koja se treba postići do 2024. U tom se smislu pravilom o prijeboju iz članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe prema njegovu mišljenju samo osigurava da prijenos doprinosa SRF‑u za 2015. ne dovede do neravnoteže između dotičnih banaka u pogledu raspodjele financijskog opterećenja. Stoga je smatrao da s obzirom na članak 70. stavak 4. Uredbe o SRM‑u za doprinose za 2015. vrijedi isto što i za one prikupljene tijekom sljedećih godina ( 21 ).

48.

Žalitelj osporava tu odluku Općeg suda iznoseći ukupno 13 žalbenih razloga koji se odnose, kao prvo, na mogućnost razmjernog povrata doprinosa za 2018. (o tome u točki 1.), kao drugo, na mogućnost povrata „preostalog dijela” doprinosa za 2015. (o tome u točki 2.) i, kao treće, na formalnu zakonitost SRB‑ove odluke (o tome u točki 3.).

49.

Svojim prvim do četvrtim te sedmim i osmim žalbenim razlogom žalitelj ponajprije osporava svaki dio pravne argumentacije kojom je Opći sud obrazložio svoje tumačenje članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u i članka 12. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63, prema kojem se tim odredbama protivi povrat doprinosa za 2018. zbog oduzimanja odobrenja. Svojim petim, desetim, jedanaestim i dvanaestim žalbenim razlogom nadalje ističe da je tumačenje tih odredbi Općeg suda u suprotnosti s pravno nadređenim načelima. Prema tome, valja ih ispitati zajedno.

50.

U okviru svojeg prvog žalbenog razloga žalitelj u biti tvrdi da Opći sud nije uzeo u obzir to da se SRF‑om osiguravaju banke koje su obvezne plaćati doprinose od rizika propadanja. Navodi da ex ante doprinos za 2018. treba u tom pogledu smatrati vrstom premije osiguranja za pokriće koje pruža SRF za tu godinu. Slijedom toga, smatra da osiguravanje takve zaštite odnosno povećanje rizika za financijsku stabilnost koji se temelji na djelatnosti kreditne institucije predstavljaju pravnu osnovu obveze plaćanja doprinosa. Međutim, ističe da obje okolnosti više ne postoje nakon njegova povlačenja iz sustava. Doprinos za 2018. u pogledu razdoblja nakon oduzimanja njegova odobrenja za rad 11. srpnja 2018. stoga nije prema njegovu mišljenju „uredno” plaćen u smislu članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u te mu se posljedično mora vratiti. Napominje u skladu s četvrtim žalbenim razlogom da je Opći sud trebao doći do istog zaključka primjenom načela stjecanja bez osnove s obzirom na to da je u tom pogledu doprinos plaćen bez pravne osnove ( 22 ). Slijedom toga, Opći sud je tumačenjem članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u, prema kojem se njime isključuje razmjeran povrat doprinosa za 2018. godinu, počinio pogrešku koja se tiče prava ( 23 ).

51.

Naprotiv, tvrdi da postojanje članka 12. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63 pokazuje da moraju postojati slučajevi u kojima se ex ante doprinos prilagođava naknadno. Naime, ističe da se tom odredbom predviđa samo da promjena statusa tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na iznos doprinosa koji se plaća. Na temelju toga bi se moglo prema njegovu mišljenju zaključiti da druge izmjene itekako treba uzeti u obzir. Međutim, povlačenje institucije iz sustava nakon oduzimanja odobrenja za rad nipošto se ne može smatrati „promjenom statusa” u smislu članka 12. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63. Stoga, u okviru svojeg drugog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sudu da je pogrešno smatrao da je članak 12. stavak 2. Delegirane uredbe relevantan u predmetnom slučaju ( 24 ).

52.

Budući da je Opći sud svoje stajalište obrazložio u točkama 61., 62. i 68. do 72. pobijane presude u biti funkcioniranjem i ciljevima sustava prikupljanja doprinosa u početnom razdoblju, potonje valja najprije ispitati (o tome u točki 1.). Naime, na temelju toga se može pokazati, kao drugo, da se prvi, drugi i četvrti žalbeni razlog temelje na nepravilnom tumačenju relevantnih odredbi i prirode ex ante doprinosâ (o tome u točki 2.).

53.

Cilj prikupljanja doprinosa u skladu s člancima 69. i 70. Uredbe o SRM‑u jest postići ciljnu razinu, određeni iznos, koji se zbog svoje znatne veličine međutim ne može odjednom prikupiti. Na temelju članka 69. stavka 2. Uredbe o SRM‑u doprinosi se tijekom početnog razdoblja, stoga, vremenski što je moguće ravnomjernije naplaćuju tijekom razdoblja gradnje, to jest najmanje jedanput godišnje ( 25 ), kako bi se na kraju tog razdoblja postigla ciljna razina od 1 % osiguranih depozita u svim državama članicama sudionicama. Kad se postigne ciljna razina, doprinosi se više neće prikupljati ( 26 ).

54.

Kako bi se osigurala ravnomjerna raspodjela doprinosa, svake godine se u skladu s člankom 70. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe o SRM‑u može od svih banaka koje su obvezne plaćati doprinose prikupiti najviše 1/8 ciljne razine koja se treba postići 2024. U tom pogledu valja napomenuti da se ona može samo procijeniti s obzirom na to da trenutačno nije poznato koliko će 2024. iznositi osigurani depoziti. Stoga se SRB na temelju članka 4. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63 ( 27 ) oslanja, pojednostavnjeno, na prosječan iznos osiguranih depozita svih kreditnih institucija s odobrenjem za rad u državama članicama sudionicama u prethodnoj godini, dijeli ga s osam i prikuplja malo više od 1 % tog iznosa jer se osigurani depoziti obično povećavaju ( 28 ).

55.

Nadalje, pojedinačni doprinosi pojedinih banaka u skladu s tako određenim godišnjim ciljnim iznosom izračunavaju se na temelju članka 70. stavka 1. i stavka 2. drugog podstavka Uredbe o SRM‑u s obzirom na njihovu veličinu i profil rizičnosti. Ti izračuni temelje se na podacima kreditnih institucija, koji se u skladu s člankom 14. Delegirane uredbe 2015/63 moraju dostaviti SRB‑u do kraja prethodne godine ( 29 ).

56.

Doprinos koji je tako određen na temelju podataka iz prethodne godine tijekom sljedeće godine konačno prikupljaju i plaćaju banke kojima je 1. siječnja te godine odobren rad na području država članica sudionica. Člankom 12. stavkom 2. Delegirane uredbe 2015/63 propisuje se da promjena statusa tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na godišnji doprinos koji se plaća za tu godinu.

57.

Međutim, banke ne moraju nužno platiti doprinos u gotovini; umjesto toga, najviše 30 % ukupnog iznosa koji je u određenoj godini doprinosa potrebno platiti može se u skladu s člankom 70. stavkom 3. Uredbe o SRM‑u platiti takozvanim neopozivim obvezama plaćanja, koje se polažu uz gotovinski kolateral.

58.

Člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u određuje se da se uredno primljeni doprinosi ne vraćaju.

59.

Opisano funkcioniranje i ciljevi prikupljanja doprinosa pokazuju, kao prvo, da se, primjerice, doprinos za 2018., suprotno onomu što žalitelj tvrdi u okviru svojeg prvog žalbenog razloga, ne „odnosi” na 2018., nego se 2018. samo prikuplja.

60.

Naime, s jedne strane, godišnje prikupljanje služi samo ravnomjernoj vremenskoj raspodjeli, koja se nastoji postići člankom 69. stavkom 2. Uredbe o SRM‑u. Točno je da se ona mogla urediti i u kraćim, na primjer u tromjesečnim, vremenskim razmacima. Međutim, to bi podrazumijevalo prekomjerno i eventualno neproporcionalno administrativno opterećenje. Naime, ništa ne upućuje na to da raspodjela na osam godišnjih doprinosa predstavlja za banke koje su obvezne plaćati doprinose prekomjerno gospodarsko opterećenje u odnosu na 32 manja tromjesečna doprinosa. Međutim, upravo je sprečavanje takvog opterećenja smisao i svrha navedene raspodjele ( 30 ). Izbor godišnjeg prikupljanja doprinosa stoga je nesporno obuhvaćen širokom ovlasti prosudbe zakonodavca u tom području ( 31 ).

61.

S druge strane, 1. siječnja je u tom smislu samo referentni datum za određivanje kruga banaka koje su obvezne plaćati doprinose ( 32 ). Taj datum ne upućuje na pripisivanje doprinosa odnosnoj godini. Zakonodavac je također mogao uputiti na kreditne institucije kojima je 31. prosinca prethodne godine odobren rad na državnom području država članica sudionica. To je tim više tako jer se doprinosi koji se plaćaju u određenoj godini izračunavaju na temelju podataka iz prethodne godine ( 33 ).

62.

Već zbog toga se doprinos prikupljen 2018. ne može ponovno izračunati ili vratiti zbog promjena do kojih je došlo tek u toj godini. Zaključak Općeg suda u točki 69. pobijane presude stoga ne sadržava pogrešku koja se tiče prava.

63.

Kao drugo, funkcioniranje i ciljevi sustava pokazuju da ex ante doprinosi nisu usporedivi s premijama osiguranja, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 73. pobijane presude.

64.

Naime, s jedne strane, plaćanjem doprinosa kreditna institucija ne stječe pravo na korištenje SRF‑om. Kao što je to Opći sud istaknuo, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, u točki 70. pobijane presude, SRF služi osiguravanju financijske stabilnosti bankovne unije kao takve i ne može se smatrati fondom za sanaciju pojedinačnih banaka ( 34 ). Sanacija se u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe o SRM‑u provodi isključivo u javnom interesu. SRF je u tom pogledu namijenjen osiguravanju kredibiliteta i funkcioniranja jedinstvenog sanacijskog mehanizma ( 35 ): njegovo postojanje zakonodavac opravdava stabilizacijom bankarskog sektora jer postojanje takvih struktura omogućuje ograničavanje sistemskih utjecaja poteškoća pojedinih institucija ( 36 ).

65.

S druge strane, iznos pojedinačnih doprinosa banke ne proizlazi iz primjene određene porezne osnovice iako se u okviru osigurateljne logike primjenjuje ponder rizika ( 37 ). Umjesto toga, iznos doprinosâ u konačnici ovisi o ciljnoj razini koja se treba postići zbrojem svih doprinosa prikupljenih do kraja 2023.

66.

Ex ante doprinosi banke tijekom određene godine stoga čine dio iznosa ciljne razine i predstavljaju tek „uzgredno” profil rizičnosti dotične banke. Drugim riječima, kad bi odjednom sve banke s istim iznosom depozita imale profil rizičnosti koji se smatra malim, ne bi se, suprotno onomu na što upućuje žaliteljeva argumentacija, prikupljao manji ukupan iznos ex ante doprinosa za tu godinu. Naprotiv, ukupno se uvijek naplaćuje 1/8 iznosa koji je malo veći od 1 % osiguranih depozita u prethodnoj godini kako bi se na kraju početnog razdoblja postigao ukupan iznos koji predstavlja najmanje 1 % svih osiguranih depozita u 2024. ( 38 ).

67.

To istodobno znači da pojedinačni doprinos banke uvijek bitno ovisi o broju i pojedinačnim doprinosima drugih banaka koje su tijekom odnosne godine, to jest na mjerodavan referentni datum, obvezne plaćati doprinose ( 39 ). Za prilagodbu doprinosa banke stoga je uvijek potreban ispravak doprinosa drugih banaka. Iz toga slijedi da, kad bi se doprinosi kontinuirano prilagođavali tijekom godine doprinosa, pojedinačni doprinosi svih banaka ne bi se mogli utvrditi s pravnom sigurnošću ( 40 ). Zbog toga se člankom 12. stavkom 2. Delegirane uredbe 2015/63 propisuje da promjena statusa tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na iznos doprinosa koji se plaća. Posljedično, člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u načelno se isključuje povrat već primljenih doprinosa jer bi se u suprotnom iznos koji nedostaje morao prikupiti od drugih banaka. Kao što je Sud već presudio, pojam „promjena statusa” treba razumjeti široko ( 41 ) s obzirom na to da u tom kontekstu treba uključiti sve situacije koje mogu utjecati na opterećenost drugih banaka doprinosima, a osobito, prema tome, povlačenje banke koja je obvezna plaćati doprinose iz sustava.

68.

Godišnjim ex ante doprinosom SRF‑u stoga se ne određuje rizik koji tijekom godine stalno predstavlja nadzirana banka za financijsku stabilnost ili korištenje sredstvima SRF‑a. Zbog toga razdoblje tijekom kojeg banka koja je obvezna plaćati doprinose ulazi u područje primjene Uredbe o SRM‑u tijekom godine prikupljanja doprinosa načelno ne utječe na iznos dugovanog doprinosa.

69.

Iz toga slijedi da se godišnji doprinos ne smatra „uredno primljenim” u smislu članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u isključivo ako banka ulazi u područje primjene navedene uredbe tijekom čitave godine prikupljanja doprinosa. Ta okolnost, suprotno onomu što žalitelj tvrdi u okviru svojeg četvrtog žalbenog razloga, nije pravna osnova obveze plaćanja doprinosa. Naprotiv, za obvezu doprinosa odlučujuća je činjenica da je kreditnoj instituciji na mjerodavan referentni datum odobren rad na državnom području država članica sudionica. To je izraz načela prema kojem cjelokupan bankarski sektor osigurava financiranje u javnom interesu, a ne u interesu pojedinačnih banaka ( 42 ).

70.

Tako će banka više ili manje doprinositi ciljnoj razini SRF‑a ovisno o trenutku tijekom početnog razdoblja SRF‑a u kojem će dobiti odobrenje za rad. Banke koje se uključuju tek nakon početnog razdoblja možda uopće ne moraju (odmah) plaćati doprinose. To se na prvi pogled može činiti nepravednim. Međutim, ne postoji druga mogućnost osim prikupljanja doprinosa od subjekata koji su trenutačno prisutni na tržištu. Dakako, njihov se broj mijenja.

71.

Člankom 12. stavkom 2. Delegirane uredbe 2015/63 potvrđuje se u tom pogledu načelo izraženo u članku 70. stavku 4. Uredbe o SRM‑u, prema kojem se ex ante doprinosi izračunavaju prema referentnom datumu jer bi se u suprotnom onemogućili pouzdani izračun i prikupljanje doprinosa ( 43 ).

72.

To pojašnjenje je potrebno jer se člankom 12. stavkom 1. predviđa odstupanje od načela referentnog datuma. U skladu s tom odredbom, u slučaju nove kreditne institucije pod nadzorom samo u jednom dijelu razdoblja doprinosa djelomični doprinos utvrđuje se uzimajući u obzir broj punih mjeseci prvog razdoblja doprinosa tijekom kojih je institucija pod nadzorom. Člankom 13. stavkom 5. Delegirane uredbe 2015/63 propisuje se da se djelomični godišnji doprinos takve institucije naplaćuje zajedno s godišnjim doprinosom za sljedeće razdoblje doprinosa. Drugim riječima, u prvoj godini doprinosa se od novih institucija prikuplja dodatni djelomični doprinos „za prethodnu godinu”. To je Opći sud pravilno istaknuo u točki 144. pobijane presude.

73.

Nasuprot tomu, od 2019. više se od žalitelja ne prikuplja doprinos iako je dijelom 2018. još uvijek obavljao svoju djelatnost, pridonoseći tako, među ostalim, iznosu osiguranih depozita, koji služi kao osnova za izračun godišnjeg ciljnog iznosa za 2019. Naime, na mjerodavni referentni datum, odnosno 1. siječnja 2019., više nije pripadao krugu banaka koje su obvezne plaćati doprinose. To potvrđuje da nije najvažniji konkretan rizik koji tijekom godine predstavlja banka.

74.

Dakle, suprotno onomu što tvrdi žalitelj u okviru drugog žalbenog razloga, članak 12. stavak 2. Delegirane uredbe 2015/63 ne pokazuje da sve promjene do kojih je došlo tijekom godine doprinosa koje nisu promjene statusa moraju dovesti do (naknadne) prilagodbe doprinosâ. Naprotiv, tom odredbom samo se potvrđuje načelo referentnog datuma, od kojeg se odstupa u njezinu stavku 1.

75.

Osim toga, samo radi potpunosti valja pojasniti da se nove banke člankom 12. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63 ne stavljaju neopravdano u nepovoljan položaj.

76.

Sustavom predviđenim člancima 69. i 70. Uredbe o SRM‑u i dodatno uređenim Provedbenom uredbom 2015/81 i Delegiranom uredbom 2015/63 osigurava se da se opterećenja unutar bankarskog sektora, iako nisu u potpunosti jednaka ( 44 ), što je više moguće pravično raspodijele. Tomu doprinosi, među ostalim, odredba članka 12. Delegirane uredbe 2015/63, prema kojoj nova banka mora platiti „za prošlost”, dok se banku koja se povlači iz sustava više ne opterećuje u budućnosti. Naime, vjerojatno će nova banka još dulje biti u bankarskom sektoru, čija stabilnost predstavlja apstraktnu svrhu jedinstvenog nadzornog mehanizma. Izbor tog uređenja stoga je također obuhvaćen širokom ovlasti prosudbe zakonodavca u tom području ( 45 ).

77.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se doprinos za 2018. ne može ponovno izračunati i razmjerno vratiti zbog oduzimanja žaliteljeva odobrenja za rad tijekom 2018. Prvi, drugi i četvrti žalbeni razlog stoga treba odbiti.

78.

Taj zaključak nije doveden u pitanje drugim odredbama na koje se u prvom stupnju poziva žalitelj u prilog svojem pravnom stajalištu ni žaliteljevim navodima u okviru trećeg, sedmog i osmog žalbenog razloga da ih je Opći sud nepravilno protumačio odnosno primijenio.

79.

Tako je točno da se člankom 7. Delegirane uredbe 2017/2361 izričito predviđa isključivo obveza djelomičnog plaćanja administrativnih doprinosa SRB‑u ako je kreditna institucija obuhvaćena područjem primjene Uredbe o SRM‑u samo u dijelu financijske godine. U okviru svojeg trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da ti doprinosi nisu usporedivi s ex ante doprinosima SRF‑u, čime je isključio primjenu po analogiji članka 7. Delegirane uredbe 2017/2361 na potonje ( 46 ).

80.

Međutim, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši u točki 86. pobijane presude potvrdio da se, za razliku od doprinosa SRF‑u, administrativni doprinosi SRB‑u plaćaju tijekom godine kao protučinidba za administrativne aktivnosti SRB‑a. Oni su stoga odgovaraju radnom opterećenju, ovisno o trajanju. U tom se smislu ti doprinosi jasno „odnose” na određenu godinu. Nasuprot tomu, ex ante doprinosi SRF‑u namijenjeni su postupnom postizanju ciljne razine utvrđene u članku 69. stavku 1. Uredbe o SRM‑u tijekom početnog razdoblja te se nakon toga, unatoč proteku vremena, više ne prikupljaju (barem ne odmah) ( 47 ). Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ne prihvativši usporedivost tih dviju vrsta doprinosa.

81.

Stoga valja odbiti treći žalbeni razlog.

82.

U tom pogledu Opći sud je u točki 109. pobijane presude također pravilno zaključio da u slučaju poput predmetnog ni iz članka 17. stavaka 3. i 4. Delegirane uredbe 2015/63 ne proizlazi obveza ponovnog izračuna doprinosa za 2018.

83.

Člankom 17. stavcima 3. i 4. navedene delegirane uredbe predviđa se u određenim okolnostima novi izračun doprinosa ako se naknadno moraju izmijeniti podaci koje kreditne institucije dostavljaju do 31. prosinca prethodne godine u skladu s člankom 14. stavcima 1. do 3. te uredbe. Međutim, budući da se u okviru svojeg sedmog žalbenog razloga žalitelj poziva na tu odredbu kao dokaz (apstraktne) mogućnosti naknadnog ponovnog izračuna doprinosâ, njegovi su argumenti bespredmetni. Naime, za uspjeh žalbe odlučujuće je pitanje isključivo je li Opći sud nepravilno odbio mogućnost razmjernog povrata doprinosa za 2018.

84.

U svakom slučaju, žalitelj nije dokazao zašto bi zbog oduzimanja odobrenja 2018. bilo potrebno prepraviti ili revidirati podatke koje je morao dostaviti SRB‑u do 31. prosinca 2017. Osim toga, člankom 17. Delegirane uredbe 2015/63 ne predviđa se ponovni izračun u slučaju izmjene podataka tijekom sljedeće godine isključivo zbog toga što se godišnji doprinos ne izračunava na temelju podataka koji se odnose na godinu prikupljanja doprinosa ( 48 ).

85.

Prema tome, sedmi žalbeni razlog također valja odbiti.

86.

Naposljetku, svojim osmim žalbenim razlogom žalitelj ističe da je Opći sudu nepravilno odbio primijeniti po analogiji članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 na njegovu situaciju ( 49 ). U skladu s tom odredbom, neopozive obveze plaćanja ukidaju se u slučaju povlačenja kreditne institucije iz sustava. Budući da se doprinos može na temelju članka 70. stavka 3. Uredbe o SRM‑u platiti neopozivim obvezama plaćanja, umjesto u gotovini, ex ante doprinosi trebali bi imati „isti tretman” u slučaju povlačenja iz sustava kao i neopozive obveze plaćanja: dakle, ako bi se potonje u tom slučaju ukinule, morali bi se vratiti doprinosi plaćeni u gotovini.

87.

Međutim, člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 predviđa se isključivo ukidanje neopozivih obveza plaćanja i vraćanje odgovarajućih kolaterala. Ipak, to ne može značiti da se iznos neopozive obveze plaćanja povlači iz SRF‑a. Naime, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81, pozivanje na neopozive obveze plaćanja ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost i likvidnost Fonda. Taj instrument isključivo je namijenjen tomu da se iznos ne mora platiti odmah, nego tek na zahtjev. Iz članka 7. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 proizlazi da se uvijek isključivo nakon primitka doprinosa ukida neopoziva obveza plaćanja i vraća kolateral. Isto stoga treba vrijediti i u slučaju povlačenja iz sustava predviđenom stavkom 3. jer se u suprotnom nikad ne bi mogao postići cilj neopozivih obveza plaćanja. Zbog toga ukidanje neopozive obveze plaćanja i vraćanje kolaterala ne podrazumijevaju neplaćanje doprinosa na koji se odnosi taj instrument. Naprotiv, povlačenje sustava mora dovesti do pozivanja na neopozivu obvezu plaćanja, što je SRB također potvrdio u žalbenom postupku.

88.

Stoga se člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81, pozivajući se na potrebu jednakog postupanja prema neopozivim obvezama plaćanja i doprinosa plaćenih u gotovini, ne može opravdati njihov (razmjerni) povrat u slučaju povlačenja kreditne institucije iz sustava.

89.

Iz toga slijedi da osmi žalbeni razlog također treba odbiti.

90.

S obzirom na prethodno navedeno valja također odbiti deseti žalbeni razlog kojim žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 136. pobijane presude nepravilno smatrao nedvosmislenom odredbu članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u, čime je povrijedio zahtjeve načela pravne sigurnosti.

91.

Kao što je prethodno utvrđeno, smisao članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u proizlazi iz funkcioniranja i ciljeva sustava prikupljanja doprinosa SRF‑u.

92.

Deseti žalbeni razlog temelji se, prema tome, na pogrešnom tumačenju zahtjeva jasnoće pravnih pravila, koji proizlazi iz načela pravne sigurnosti ( 50 ). Naime, potreba za tumačenjem određene odredbe u vezi s drugim pravnim pravilima ne znači da je ona u suprotnosti s tim zahtjevom ( 51 ).

93.

Stoga deseti žalbeni razlog treba također odbiti.

94.

Svojim jedanaestim žalbenim razlogom žalitelj ističe da je Opći sud prilikom tumačenja pravnih pravila zanemario važnost načela proporcionalnosti.

95.

Argumentacija iznesena u tom pogledu temelji se u biti na nepravilnom tumačenju presude, prema kojem je Opći sud presudio da je uvijek i u svim okolnostima isključen povrat na temelju članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u, što žalitelj smatra neproporcionalnim. Međutim, takvim utvrđenjem očito bi se prekoračile granice predmeta spora, a Opći sud ga nije ni iznio u pobijanoj presudi.

96.

S druge strane, tužitelj nije obrazložio zašto bi u njegovu slučaju primjena članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u dovela do neproporcionalnog ishoda, nego je naveo hipotetske primjere takvog ishoda.

97.

Točno je da se dvanaesti žalbeni razlog, zajedno s petim žalbenim razlogom, kojim žalitelj ističe da je Opći sud u točki 147. zanemario njegov prigovor nezakonitosti članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u, može tumačiti na način da žalitelj tvrdi da je ta odredba nevaljana jer u navedenim primjerima dovodi do neproporcionalnih ishoda. Međutim, žalitelj također nije obrazložio zašto je tomu tako i zašto se, osobito u navedenim primjerima, ne može proporcionalno tumačiti članak 70. stavak 4. Uredbe o SRM‑u ( 52 ). To je pak zato što žalitelj pogrešno smatra da je Opći sud presudio da je povrat ex ante doprinosâ na temelju članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u isključen u svim mogućim slučajevima.

98.

Stoga, peti i jedanaesti žalbeni razlog također treba odbiti.

99.

U okviru svojeg dvanaestog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud nepravilno protumačio načelo nemo auditur propriam turpitudinem allegans. Tvrdi da je Opći sud u točki 172. pobijane presude nepravilno presudio da navodna nezakonitost SRB‑ove odluke od 23. veljače 2018. na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe o SRM‑u, prema kojoj žalitelj (vjerojatno) propada, ali nisu potrebne sanacijske mjere, ne utječe na zakonitost pobijane odluke. Upravo je SRF‑ova odluka na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe o SRM‑u dovela prema žaliteljevu mišljenju do oduzimanja njegove bankarske dozvole 11. srpnja 2018. godine. Međutim, budući da je ta SRB‑ova odluka nezakonita, on se na nju ne može pozivati kako bi mu nakon povlačenja licencije uskratio „zaštitu” koju pruža SRF, a da žalitelju istodobno ne vrati ex ante doprinose.

100.

Međutim, iz prethodno navedenog proizlazi, s jedne strane, da argumentacija prema kojoj je žalitelj spriječen koristiti se SRF‑om zbog oduzimanja dozvole, iako je za to „platio”, nije činjenično utemeljena ( 53 ). S druge strane, akti institucija Unije uživaju predmnjevu zakonitosti i, stoga, valjanosti sve dok ih se ne poništi ( 54 ). Slijedom toga, Opći sud je u točki 171. pobijane presude pravilno istaknuo da navodna nezakonitost SRB‑ove odluke na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe o SRM‑u nije relevantna za predmetni postupak jer se na nju ne odnosi.

101.

Iz toga slijedi da dvanaesti žalbeni razlog također treba odbiti.

102.

Zaključak Općeg suda iz točke 130. pobijane presude da je isključen razmjerni povrat doprinosa za 2018. zbog oduzimanja žaliteljeva odobrenja za rad tijekom te godine stoga ne sadržava pogrešku koja se tiče prava.

103.

Svojim šestim i devetim žalbenim razlogom žalitelj u biti osporava tumačenje Općeg suda u vezi s člankom 70. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u u pogledu doprinosa za 2015. Unatoč odredbi članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 o prijeboju, toj se odredbi prema mišljenju Općeg suda protivi isplata „preostalog dijela” doprinosa za 2015.

104.

Valja podsjetiti da se BRRD‑om od 1. siječnja 2015. obvezuju sve države članice da uspostave nacionalne financijske aranžmane za sanaciju, koji se u skladu s člancima 102. i 103. te direktive također popunjavaju ex ante doprinosima banaka dok se ne postigne određena ciljna razina. Međutim, praktična relevantnost te obveze manja je za države članice bankovne unije jer su od 1. siječnja 2016. u pogledu svih institucija na koje se primjenjuje Uredba o SRM‑u nacionalni financijski aranžmani zamijenjeni SRF‑om ( 55 ). Kako bi se povećala financijska snaga SRF‑a od trenutka njegova osnivanja, države članice bankovne unije stoga su se Međuvladinim sporazumom obvezale u cijelosti prenijeti u SRF doprinose koje te institucije prikupe 2015. na temelju članka 103. BRRD‑a ( 56 ). Od 1. siječnja 2016. doprinosi tih institucija u načelu ( 57 ) se izračunavaju u skladu s člancima 69. i 70. Uredbe o SRM‑u. U skladu s člankom 67. stavkom 4. Uredbe o SRM‑u, tijela država članica i dalje ih prikupljaju i prenose na SRF na temelju Međuvladinog sporazuma.

105.

Člankom 8. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/81 predviđa se da se tijekom početnog razdoblja SRF‑a doprinos koji plaćaju banke 2015. postupno prebija s doprinosima prikupljenima na temelju članaka 69. i 70. Uredbe o SRM‑u. U praksi se od pojedinačnog godišnjeg doprinos banke izračunanog u skladu s člankom 70. Uredbe o SRM‑u u vezi s Delegiranom uredbom 2015/63 oduzima 1/8 iznosa doprinosa koji je 2015. platila ta kreditna institucija ( 58 ).

106.

Žalitelj smatra da Opći sud nije uzeo u obzir to da iz tog mehanizma proizlazi da doprinos za 2015. predstavlja samo „pretfinanciranje” SRF‑a, koje se u konačnici mora vratiti bankama koje su ga platile. Tvrdi da, budući da se ono u slučaju banke koja se povlači iz sustava prije kraja početnog razdoblja ne izračunava na temelju prijeboja s budućim doprinosima, preostali iznos morao bi joj se stoga isplatiti u trenutku povlačenja. Navodi da Odluka SRB/ES/SRF/2018/03 kojom se utvrđuju ex ante doprinosi za 2018 dokazuje da je takva isplata moguća ( 59 ). Prema toj odluci razlika se isplaćuje bankama u slučaju negativnog rezultata prijeboja njihova godišnjeg doprinosa za 2018. s dijelom njihova doprinosa za 2015. Prema tome smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da je povrat „preostalog dijela” doprinosa za 2015. isključen na temelju članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u.

107.

Točno je da se doprinos za 2015. prebija s godišnjim ex ante doprinosima banaka koje su ga platile, zbog čega se od njih u konačnici „dodatno” ne prikuplja. Naprotiv, banka kojoj je 1. siječnja 2015. već bio odobren rad u državi članici bankovne unije i koja je platila doprinos za 2015. plaća na temelju članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 isto koliko i banka koja je usporediva s obzirom na veličinu i profil rizičnosti, a koja je svoju djelatnost počela obavljati tek 1. siječnja 2016. i koja je tijekom cjelokupnog početnog razdoblja obvezna plaćati doprinose.

108.

Međutim, iz toga ne proizlazi da doprinos za 2015. predstavlja „pretfinanciranje” koje treba vratiti. To također znači da se „preostali dio” doprinosa za 2015. koji se još nije prebio s budućim doprinosima može vratiti banci koja se povuče iz SSM‑a prije kraja početnog razdoblja i koja stoga više ne plaća doprinose.

109.

Naime, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 117. pobijane presude, nepovratnim prenošenjem SRF‑u na temelju Međuvladinog sporazuma doprinosi za 2015. postaju sastavni dio njegovih sredstava. S njima se postupa kao i sa svim drugim doprinosima koji se i dalje prikupljaju na nacionalnoj razini, ali se prenose SRF‑u na temelju Međuvladinog sporazuma ( 60 ). To je razumljivo i s obzirom na to da su nacionalni financijski aranžmani država članica bankovne unije u svakom slučaju zamijenjeni SRF‑om ( 61 ).

110.

Iznos svih doprinosa prikupljenih 2015. stoga je od početka uključen u izračun ukupnog iznosa koji treba prikupiti kako bi se postigla ciljna razina SRF‑a koja je procijenjena za 2024. Prema tome, taj bi iznos nedostajao ako bi se svakoj banci koja se povlači prije kraja početnog razdoblja vratio preostali iznos plaćanja za 2015. Stoga se načelo iz članka 70. stavka 4. Uredbe o SRM‑u, prema kojem se uredno primljeni doprinosi ne mogu vratiti, mora primijeniti i na doprinose za 2015. godinu ( 62 ).

111.

Okolnost istaknuta u okviru petog žalbenog razloga, da prijeboj doprinosa na temelju članka 8. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 može, ovisno o slučaju, dovesti do negativnog iznosa koji se u tom slučaju isplaćuje dotičnoj banci, također ne znači da se doprinosi za 2015. mogu povući iz SRF‑a.

112.

Naprotiv, dva su sistemska razloga za tu isplatu: kao prvo, od svih banaka koje su obvezne plaćati doprinose može se u skladu s člankom 70. stavkom 2. prvi podstavkom Uredbe o SRM‑u prikupiti najviše 1/8 ciljne razine, što je Opći sud također naveo u točki 100. pobijane presude. Tom odredbom nastoji se osigurati da se doprinosi ravnomjerno raspodijele i da tako ne predstavljaju prekomjerno gospodarsko opterećenje za bankarski sektor, koje bi moglo imati destabilizirajuće učinke. Međutim, ako se eventualni negativni iznos nakon prijeboja ne bi isplatio dotičnoj banci, iznos prikupljen tijekom te godine bio bi veći od 1/8 iznosa ciljne razine. Naime, doprinosi za 2015. su nakon njihova prenošenja u SRF na temelju Međuvladinog sporazuma sastavni dio sredstava SRF‑a ( 63 ).

113.

Kao drugo, cjelokupan bankarski sektor trebao bi tijekom razdoblja od osam godina osigurati iznos od najmanje 1 % svih osiguranih depozita u državama članicama sudionicama. Međutim, najveći udio pojedine banke u tom iznosu trebao bi se u načelu sastojati od osam godišnjih doprinosa. Točno je da je zakonodavac mogao također utvrditi drugi pojedinačni najveći doprinos; međutim, ništa ne upućuje na to da je tako utvrđenom gornjom granicom počinjena pogreška u ocjeni ( 64 ).

114.

Međutim, kako bi SRF već tijekom prve godine imao dostatna sredstva, bilo je potrebno već u toj godini osigurati početni kapital u obliku doprinosa za 2015. Međutim, zbog toga se nije povećala ciljna razina niti je skraćeno trajanje početnog razdoblja.

115.

Stoga bi bez prijeboja predviđenog člankom 8. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/81 banka koja je već bila odnosno jest obvezna plaćati doprinose prije stupanja na snagu Uredbe o SRM‑u i do kraja početnog razdoblja platila doprinos koji je veći od utvrđenog najvećeg doprinosa. Prema tome, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 124. pobijane presude, odredbom o prijeboju tako se osigurava da prijenos doprinosa iz 2015. u SRF ne dovede do neravnoteže između dotičnih banaka u pogledu raspodjele financijskog opterećenja.

116.

S obzirom na to da od 2019. više nije obvezan plaćati doprinose, ukupan doprinos žalitelja je u svakom slučaju manji od najvećeg doprinosa iako joj se „preostali dio” ne isplaćuje. Doduše, tako je u konačnici platila više nego hipotetski usporediva banka jednake veličine s istim profilom rizičnosti koja je tek 1. siječnja 2016. počela obavljati svoju djelatnosti i koja je povučena iz sustava u istom trenutku kao i žalitelj.

117.

Međutim, kao što je prethodno objašnjeno, razlike u pojedinačnoj opterećenosti doprinosima, ovisno o trenutku početka obavljanja djelatnosti tijekom početnog razdoblja, svojstvene su sustavu i ne mogu se u potpunosti izbjeći ( 65 ). To je u konačnici zato što da se ciljna razina ne može odjednom prikupiti od bankarskog sektora, nego isključivo tijekom duljeg razdoblja, a sastav bankarskog sektora mijenja se tijekom tog razdoblja. Međutim, zbog toga se u slučaju svake promjene ne mora uvijek početi „ispočetka”. U suprotnom bi se ozbiljno ugrozio cilj postizanja ciljne razine do 2024. ( 66 ).

118.

Slijedom toga, Opći sud također nije počinio pogrešku koja se tiče prava presudivši da se banci ne može isplatiti „preostali dio” doprinosa za 2015. u slučaju njezina povlačenja iz sustava tijekom početnog razdoblja.

119.

Šesti i deveti tužbeni razlog stoga treba odbiti.

120.

Što se tiče postupovne zakonitosti pobijane odluke, Opći sud je u točkama 174. do 180. pobijane presude presudio da SRB‑ova odluka udovoljava zahtjevu obrazloženosti iz članka 296. UFEU‑a. Naime, sadržava bitne činjenične elemente kao i SRB‑ovo tumačenje relevantnog zakonodavstva na kojem se temelji njegovo odbijanje žaliteljeva zahtjeva.

121.

Svojim 13. žalbenim razlogom žalitelj u biti ističe da je Opći sud u tom pogledu primijenio pogrešan kriterij jer je za potvrđivanje SRB‑ove odluke trebalo u pobijanoj presudi primijeniti druge pravne elemente te se stoga nije mogla smatrati dovoljno obrazloženom. Osim toga, tvrdi da su pitanja i očitovanja na raspravi pred Općim sudom pokazali da SRB‑ovo obrazloženje nije bilo dostatno.

122.

Tom se argumentacijom očito zanemaruje smisao i svrha zahtjeva obrazloženosti. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, njezin je cilj omogućiti zainteresiranim osobama da, poznavajući u potpunosti sve činjenice, odluče žele li podnijeti tužbu protiv odluke, a nadležnom sudu provođenje nadzora. U obrazloženju stoga nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente ( 67 ). Poštovanje zahtjeva obrazloženosti treba razlikovati od materijalne točnosti obrazloženja ( 68 ). Prema tome, materijalno nepravilno obrazloženje također može biti dostatno s obzirom na članak 296. UFEU‑a ( 69 ).

123.

Slijedom toga, ni činjenicom da je Opći sud uzeo u obzir druge pravne elemente kako bi potvrdio SRB‑ovo pravno tumačenje ni činjenicom da se o određenim pitanjima raspravljalo ne može se dokazati pogreška koja se tiče prava prilikom utvrđenja Općeg suda da je pobijana odluka bila dostatno obrazložena.

124.

Stoga, 13. tužbeni razlog treba također odbiti.

125.

Iz prethodno navedenog proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti. Slijedom toga, u skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je SRB postavio takav zahtjev, tužitelju valja naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova nastalih u okviru žalbe i SRB‑a.

126.

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se također primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Osim toga, u skladu s člankom 184. stavkom 4. Poslovnika, kad je stranka koja je intervenirala u prvostupanjski postupak, a nije sama podnijela žalbu, sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu postupka pred Sudom, Sud može odlučiti da sâma snosi vlastite troškove. Stoga valja odlučiti da Komisija snosi vlastite troškove.

127.

Zaključno, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: