1.

Svojom žalbom Lietuvos geležinkeliai AB (u daljnjem tekstu: društvo LG) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 18. studenoga 2020., Lietuvos geležinkeliai/Komisija (T-814/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2020:545), kojom je taj sud, s jedne strane, odbio njegovu tužbu u dijelu u kojem se tražilo poništenje Odluke Komisije C(2017) 6544 final od 2. listopada 2017. o postupku primjene članka 102. UFEU-a (predmet AT.39813 – Baltic Rail) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i, s druge strane, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost smanjio iznos novčane kazne koja je tom odlukom izrečena društvu LG na iznos od 20068650 eura.

2.

Konkretno, spornom je odlukom utvrđena zlouporaba vladajućeg položaja koja se sastojala se od ukidanja, koje je provelo društvo LG, litavsko nacionalno željezničko poduzeće i upravitelj željezničke infrastrukture u toj zemlji, dionice željezničke pruge u duljini od 19 km, koja se nalazi u Litvi i proteže do granice s Latvijom (u daljnjem tekstu: željeznička pruga). Prema mišljenju Komisije, to je ukidanje moglo konkurentskom željezničkom prijevozniku sa sjedištem u Latviji onemogućiti pristup litavskom tržištu pružanja usluga željezničkog prijevoza naftnih derivata ili ga je u najmanju ruku otežalo.

3.

Prva tri žalbena razloga u biti se odnose na ocjenu Općeg suda u pogledu postojanja zlouporabe vladajućeg položaja. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na ocjenu iznosa novčane kazne.

4.

Ova žalba, s jedne strane, Sudu pruža priliku da pojasni svoju sudsku praksu o kriterijima za utvrđivanje zlouporabe vladajućeg položaja i da konkretno dodatno pojasni doseg sudske prakse proizašle iz presude od 26. studenoga 1998., Bronner (C-7/97, u daljnjem tekstu: presuda Bronner, EU:C:1998:569), u pogledu kriterija koji omogućuju da se kao „zlouporaba” kvalificira činjenica da poduzetnik u vladajućem položaju odbija pristup ili pružanje usluge. S druge strane, ta žalba omogućuje i da se dođe do korisnih utvrđenja u pogledu izvršavanja neograničene nadležnosti Općeg suda.

5.

Okolnosti spora i sadržaj sporne odluke izneseni su u točkama 1. do 48. pobijane presude. Za potrebe ove žalbe mogu se sažeti na sljedeći način.

6.

LG je litavsko javno nacionalno željezničko poduzeće sa sjedištem u toj državi članici, čiji je jedini dioničar litavska država. Kao vertikalno integrirano poduzeće, društvo LG istodobno upravlja željezničkom infrastrukturom – koja je, međutim, i dalje u vlasništvu litavske države – i pruža usluge željezničkog prijevoza u Litvi.

7.

Orlen Lietuva AB (u daljnjem tekstu: Orlen) je poduzeće sa sjedištem u Litvi, specijalizirano za rafiniranje sirove nafte i distribuciju naftnih derivata. Riječ je o društvu kćeri u stopostotnom vlasništvu poljskog društva PKN Orlen SA. U okviru svojeg poslovanja društvo Orlen upravlja različitim pogonima u Litvi, među kojima je i važna rafinerija (u daljnjem tekstu: rafinerija) u Bugeniaiju, u okrugu Mažeikiai na sjeverozapadu te zemlje, u blizini granice s Latvijom. Navedena je rafinerija jedini pogon te vrste u trima baltičkim državama. Potkraj 2000-tih 90 % naftnih derivata proizvedenih u toj rafineriji prevozilo se željezničkim putem zbog čega je društvo Orlen bilo jedan od najvažnijih klijenata društva LG.

8.

U to vrijeme društvo Orlen proizvodilo je u navedenoj rafineriji oko 8 milijuna tona naftnih derivata godišnje. Tri četvrtine te proizvodnje bilo je namijenjeno izvozu u zemlje zapadne Europe, ponajprije morskim putem. Na taj je način 4,5 do 5,5 milijuna tona naftnih derivata vlakom prevezeno kroz Litvu do pomorskog terminala u Klaipėdi (Litva). Preostali dio proizvoda namijenjenih izvozu – oko 1 do 1,5 milijun tona – prevezen je, također vlakom, u Latviju ili kroz njezino državno područje te je bio ponajprije namijenjen potrošnji na estonskom i latvijskom unutarnjem tržištu. Oko 60 % tih proizvoda, koji su se vlakom prevozili u Latviju ili kroz njezino državno područje, putovalo je željezničkom rutom „Bugeniai-Mažeikiai-Rengė” – od rafinerije, smještene u blizini željezničkog čvorišta Mažeikiaija, do grada Rengėa (Latvija) – od čega se 34 kilometra nalaze na litavskom državnom području (u daljnjem tekstu: kratka ruta prema Latviji). Preostali dio proizvoda, koji su se vlakom prevozili u Latviju ili kroz njezino državno područje, putovao je duljom željezničkom rutom „Bugeniai-Kužiai-Joniškis-Meitene”, od čega se 152 kilometra nalaze na litavskom državnom području (u daljnjem tekstu: duga ruta prema Latviji).

9.

Za potrebe prijevoza svojih proizvoda kratkom rutom prema Latviji, društvo Orlen koristilo se uslugama društva LG na litavskom dijelu rute, to jest od rafinerije do granice s Latvijom. Društvo LG stoga je sklopilo podugovor s Latvijas dzelzceļšom, latvijskim nacionalnim željezničkim poduzećem (u daljnjem tekstu: društvo LDZ), za prijevoz spomenutim litavskim dijelom rute. Budući da nije raspolagalo potrebnim regulatornim odobrenjima za neovisno obavljanje svoje djelatnosti na području Litve, društvo LDZ djelovalo je kao podugovaratelj društva LG. Nakon prelaska litavske granice, daljnji prijevoz proizvoda društva Orlen latvijskim državnim područjem odvijao se na temelju različitih ugovora.

10.

Poslovni odnosi između društava Orlen i LG koji su se ticali usluga prijevoza koje potonje društvo pruža na litavskoj željezničkoj mreži, uključujući usluge prijevoza kratkom rutom prema Latviji, bili su uređeni sporazumom sklopljenim 1999. (u daljnjem tekstu: sporazum iz 1999.). Osim cijena koje društvo LG primjenjuje na usluge prijevoza, sporazum iz 1999. uključivao je, među ostalim, posebnu obvezu društva LG u pogledu prijevoza tereta društva Orlen kratkom rutom prema Latviji tijekom cijelog trajanja ugovora, odnosno do 2024.

11.

Početkom 2008. godine došlo je do trgovačkog spora između društava LG i Orlen u pogledu cijena koje je potonje društvo plaćalo za prijevoz svojih naftnih proizvoda. Zbog tog trgovačkog spora društvo Orlen razmatralo je mogućnost da s društvom LDZ sklopi izravan ugovor o pružanju usluga željezničkog prijevoza za svoj teret kratkom rutom prema Latviji, kao i da svoju djelatnost izvoza morskim putem preusmjeri s pomorskog terminala u Klaipėdi (Litva) na pomorske terminale u Rigi i Ventspilsu (Latvija).

12.

Dana 12. lipnja 2008. održan je sastanak između društava LG i Orlen tijekom kojega se raspravljalo o navedenom projektu preusmjeravanja izvozne djelatnosti potonjeg društva. Nadalje, budući da je Orlen donio jednostranu odluku da primjenjuje manji iznos cijene od onog koji je zahtijevalo društvo LG, društvo LG protiv njega je 17. srpnja 2008. pokrenulo arbitražni postupak.

13.

Društvo LG obavijestilo je 28. srpnja 2008. društvo Orlen o raskidu sporazuma iz 1999., s učinkom od 1. rujna 2008. Tijekom upravnog postupka pred Komisijom društvo Orlen pojasnilo je da je društvo LG najavilo raskid sporazuma iz 1999., s učinkom od 1. rujna 2008., tri dana nakon što je ono formalno zatražilo od društva LDZ ponudu kako bi zamijenilo usluge prijevoza društva LG – kratkom rutom prema Latviji – oko 4,5 do 5 milijuna tona naftnih derivata od rafinerije do pomorskih terminala na latvijskom državnom području. Društvo Orlen također je izjavilo da je moguće da je društvo LDZ izravno obavijestilo društvo LG o zahtjevu za davanje ponude.

14.

Nakon što je otkrivena deformacija željezničke pruge u duljini od nekoliko desetaka metara (u daljnjem tekstu: deformacija), društvo LG je 2. rujna 2008., pozivajući se poglavito na sigurnosne razloge, obustavilo promet na željezničkoj pruzi između Mažeikiaija i granice s Latvijom.

15.

Društvo LG imenovalo je 3. rujna 2008. inspekcijski odbor sastavljen od djelatnika svojeg lokalnog društva kćeri kako bi istražio razloge deformacije. Taj je odbor podnio dva izvješća, tj. izvješće o istrazi od 5. rujna 2008. i tehničko izvješće od istoga dana.

16.

Prema navodima iz izvješća o istrazi od 5. rujna 2008. do deformacije je došlo zbog fizičkog oštećenja više dijelova strukture željezničke pruge. U tom je izvješću također potvrđeno da promet mora i dalje biti obustavljen „do završetka svih radova na obnovi i svih popravaka”.

17.

Zaključci iz izvješća o istrazi od 5. rujna 2008. potvrđeni su u tehničkom izvješću donesenom istoga dana, koje se odnosilo isključivo na mjesto deformacije i koje je kao njezin uzrok utvrdilo različite probleme u strukturi željezničke pruge. U tom tehničkom izvješću zaključeno je da se prometna nesreća koja se dogodila zbog deformacije na željezničkoj pruzi treba okvalificirati kao „nezgoda” i da je do nje došlo zbog fizičke istrošenosti gornjih dijelova strukture željezničke pruge.

18.

Nakon sastanka održanog 22. rujna 2008., društvo LDZ uputilo je 29. rujna 2008. društvu Orlen ponudu za prijevoz njegovih naftnih proizvoda. Prema navodima društva Orlen, ta je ponuda bila „konkretna i zanimljiva”. Društvo LG izvršilo je 3. listopada 2008. opću demontažu željezničke pruge. Ona je u cijelosti demontirana do kraja listopada 2008.

19.

Dana 17. listopada 2008. društvo Orlen uputilo je dopis društvu LDZ kako bi mu potvrdilo svoju namjeru prijevoza oko 4,5 milijuna tona naftnih proizvoda od rafinerije do latvijskih pomorskih terminala, nakon čega je 20. veljače 2009. održan sastanak, a u proljeće te godine i daljnji pregovori.

20.

LG i Orlen sklopili su u siječnju 2009. novi opći sporazum o prijevozu za razdoblje od 15 godina, do 1. siječnja 2024. (u daljnjem tekstu: sporazum iz 2009.). Tim je sporazumom zamijenjen privremeni sporazum potpisan 1. listopada 2008.

21.

Pregovori između društava Orlen i LDZ nastavili su se do kraja lipnja 2009., kad je društvo LDZ podnijelo zahtjev za izdavanje dozvole za prometovanje litavskim dijelom kratke rute prema Latviji.

22.

Arbitražni sud proglasio je 10. studenoga 2009. jednostrani raskid sporazuma iz 1999. koji je izvršilo društvo LG nezakonitim, te je utvrdio da potonji sporazum valja smatrati važećim do 1. listopada 2008., dana kad su društva Orlen i LG sklopila privremeni sporazum o prijevozu naveden u točki 20. ovog mišljenja.

23.

Prema navodima društva Orlen pregovori s društvom LDZ prekinuti su sredinom 2010. godine, kad je konačno ocijenio da društvo LG ne namjerava popraviti željezničku prugu u kratkom roku. Tada je društvo LDZ povuklo svoj zahtjev za izdavanje dozvole za prometovanje litavskim dijelom kratke rute prema Latviji.

24.

Društvo Orlen podnijelo je 14. srpnja 2010. službenu pritužbu Komisiji na temelju članka 7. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 2 ). U svojoj pritužbi to je društvo u biti navelo da je društvo LG – nakon trgovačkog spora s njime – uklonilo željezničku prugu, što je dovelo do nedostupnosti kratke rute prema Latviji i do toga da je ono bilo prisiljeno koristiti se jedinom dostupnom rutom, a to je duga ruta prema Latviji, kako bi vlakom otpremilo dio svojih proizvoda namijenjenih prijevozu u Latviju ili kroz njezino državno područje.

25.

Nakon što je, s jedne strane, društvu LG uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, a zatim i dopis o činjenicama, na koje su stranke podnijele svoje primjedbe, i, s druge strane, organizirala saslušanje, Komisija je 2. listopada 2017. donijela spornu odluku.

26.

Komisija je u toj odluci utvrdila dva mjerodavna tržišta, i to, s jedne strane, uzlazno tržište upravljanja željezničkom infrastrukturom i, s druge strane, silazno tržište pružanja usluga željezničkog prijevoza naftnih proizvoda (u daljnjem tekstu: predmetno tržište).

27.

Kad je riječ o upravljanju željezničkom infrastrukturom, mjerodavnim zemljopisnim tržištem smatra se litavsko nacionalno tržište. Kad je riječ o željezničkom prijevozu naftnih proizvoda, Komisija je ocijenila da je, zemljopisno gledano, mjerodavno tržište željezničkog prijevoza tereta od rafinerije do triju pomorskih terminala u Klaipėdi, Rigi i Ventspilsu.

28.

Komisija je utvrdila da, u skladu s litavskim zakonodavstvom, društvo LG ima zakonski monopol na uzlaznom tržištu upravljanja željezničkom infrastrukturom u Litvi. U tom je pogledu nacionalni propis predviđao da je javna željeznička infrastruktura u vlasništvu litavske države i da se povjerava na upravljanje društvu LG.

29.

Komisija je također utvrdila da je društvo LG u biti jedini poduzetnik aktivan na silaznom tržištu pružanja usluga željezničkog prijevoza naftnih proizvoda, što mu samim time osigurava vladajući položaj na tom tržištu.

30.

Komisija je ocijenila da je društvo LG uklanjanjem željezničke pruge zloupotrijebilo vladajući položaj kao upravitelj litavske željezničke infrastrukture, što je moglo dovesti do protutržišnih učinaka istiskivanja konkurenata s predmetnog tržišta prijevoza od rafinerije do susjednih pomorskih terminala, stvaranjem objektivno neopravdanih prepreka ulasku na tržište. Konkretno, Komisija je smatrala da se društvo LG, time što je uklonilo čitavu željezničku prugu, koristilo metodama koje nisu uređene u normalnom tržišnom natjecanju.

31.

U tom pogledu navedena institucija istaknula je, kao prvo, da je društvo LG znalo za planove društva Orlen da se preusmjeri na pomorske terminale u Latviji, korištenjem uslugama društva LDZ; kao drugo, da je uklonilo prugu na brzinu, bez osiguravanja potrebnih financijskih sredstava i bez poduzimanja uobičajenih pripremnih mjera za njezinu rekonstrukciju; kao treće, da je uklanjanje pruge bilo protivno uobičajenim sektorskim praksama; kao četvrto, da je društvo LG bilo svjesno opasnosti da u slučaju obnove željezničke pruge u cijelosti izgubi posao prijevoza proizvoda društva Orlen; i, kao peto, da je društvo LG pokušalo odgovoriti litavsku vladu od rekonstrukcije te pruge.

32.

Komisija je istaknula da je željeznička pruga omogućavala povezivanje rafinerije i latvijskog pomorskog terminala najkraćom i najpovoljnijom rutom. Prema njezinu mišljenju, ta je ruta – zbog blizine Latvije i logističke baze društva LDZ – potonjem društvu također otvarala vrlo zanimljivu mogućnost ulaska na litavsko tržište.

33.

Kad je riječ o protutržišnim učincima postupanja društva LG, Komisija je zaključila da je uklanjanje željezničke pruge moglo onemogućiti ulazak društva LDZ na tržište odnosno, u najmanju ruku, znatno ga otežati, čak i unatoč tomu što je, prema mišljenju te institucije, bilo vjerojatno da je navedeno društvo prije uklanjanja željezničke pruge moglo prevoziti naftne proizvode društva Orlen namijenjene izvozu morskim putem od rafinerije do latvijskih pomorskih terminala, kratkom rutom prema Latviji. Od uklanjanja željezničke pruge željeznički sav željeznički prijevoz od rafinerije do latvijskog pomorskog terminala morao se odvijati mnogo duljom rutom preko državnog područja Litve. Nakon tog uklanjanja jedini način da društvo LDZ konkurira društvu LG bio je taj da se eventualno koristi rutom prema Klaipėdi odnosno dugom rutom prema Latviji. Spomenuta institucija smatra da je društvo LDZ time bilo prisiljeno obavljati svoju djelatnost daleko od svoje logističke baze u Latviji i da je ovisilo o uslugama upravljanja infrastrukturom koje pruža njegov konkurent, društvo LG. U tim je okolnostima Komisija zaključila da je s ex ante gledišta društvo LDZ bilo izloženo znatnim poslovnim rizicima koje je teže moglo podnijeti.

34.

Nadalje, ona je ocijenila da društvo LG nije ponudilo nikakvo objektivno opravdanje za uklanjanje željezničke pruge, s obzirom na to da su njegova pojašnjenja neusklađena, ponekad proturječna i da se ne čine uvjerljivima.

35.

Komisija je društvu LG izrekla novčanu kaznu u iznosu od 27873000 eura te mu je naložila da okonča povredu i da joj u roku od tri mjeseca od primitka sporne odluke dostavi prijedlog mjera u tu svrhu.

36.

Društvo LG podnijelo je Općem sudu tužbu kojom kao glavno zahtijeva poništenje sporne odluke, a podredno smanjenje iznosa izrečene novčane kazne.

37.

U prilog svojem zahtjevu za poništenje sporne odluke društvo LG pozvalo se na pet tužbenih razloga. Oni su se u biti temeljili na: (1) očitim pogreškama u ocjeni i pogreškama koje se tiču prava prilikom primjene članka 102. UFEU-a u pogledu zlouporabe koju je počinilo društvo LG; (2) pogreškama u ocjeni i pogreškama koje se tiču prava prilikom primjene članka 102. UFEU-a u pogledu ocjene sporne prakse; (3) povredi članka 296. UFEU-a i članka 2. Uredbe br. 1/2003 zbog nedostatnih dokaza i nepostojanja obrazloženja; (4) isključivo u prvom dijelu prvog tužbenog razloga, pogreškama prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne i (5) pogreškama prilikom određivanja korektivne mjere.

38.

U okviru svojeg zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne društvo LG tvrdilo je u nekoliko prigovora i u drugom dijelu četvrtog tužbenog razloga da je taj iznos neproporcionalan te je u biti osporavalo, kao prvo, postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji je Komisija utvrdila na temelju koeficijenta težine povrede, kao drugo, trajanje povrede i, kao treće, odluku da se u osnovni iznos uključi dodatni iznos na ime odvraćanja.

39.

Opći sud odbio je pobijanom presudom sve tužbene razloge koje je društvo LG istaknulo kako u prilog svojem zahtjevu za poništenje sporne odluke tako i u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne. Međutim, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti Opći sud utvrdio je novčanu kaznu u iznosu od 20068650 eura.

40.

Društvo LG svojom žalbom od Suda zahtijeva da:

41.

Komisija i društvo Orlen od Suda zahtijevaju da:

42.

U prilog svojoj žalbi društvo LG ističe četiri žalbena razloga. Prvim trima žalbenim razlozima u biti osporava ocjenu Općeg suda u pogledu postojanja zlouporabe vladajućeg položaja. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na ocjenu tog suda u pogledu novčane kazne koja mu je izrečena.

43.

Komisija smatra da te žalbene razloge treba odbiti. Društvo Orlen pak zahtijeva da se odbiju prva tri žalbena razloga, dok se u njegovim očitovanjima ne spominje četvrti žalbeni razlog.

44.

Prije nego što se započne ispitivanje svakog od tih žalbenih razloga, valja istaknuti nekoliko uvodnih napomena postupovne prirode.

45.

S jedne strane, valja napomenuti da društvo LG prije iznošenja razloga istaknutih u prilog žalbi navodi pregled činjenica koje su prema njegovu mišljenju relevantne. Međutim, i Komisija i društvo Orlen tvrde da je taj opis obmanjujući i pogrešan. U tom je pogledu dovoljno utvrditi da, budući da društvo LG ne navodi iskrivljavanje činjenica i dokaza, taj pregled činjenica uopće nije relevantan, s obzirom na to da je Opći sud već konačno odlučio o svim činjeničnim pitanjima. Stoga nije potrebno odlučiti o obmanjujućoj ili pogrešnoj prirodi navedenog pregleda činjenica.

46.

S druge strane, i Komisija i društvo Orlen u svojim pisanim očitovanjima navode priopćenje za medije od 30. prosinca 2019. koje je izdao trenutačni glavni izvršni direktor društva LG, a u kojem se najavljuje završetak rekonstrukcije željezničke pruge i koje sadržava kritičku analizu predmetnih događaja. Valja utvrditi, kao što je to Komisija priznala na raspravi, da taj dokument, s obzirom na to da je izdan nakon nastanka činjenica iz predmetnog spora, nema nikakvog utjecaja na zakonitost, doseg ili tumačenje sporne odluke, a još manje na pobijanu presudu.

47.

Društvo LG svojim prvim žalbenim razlogom u bitnome prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što u točkama 90. do 99. pobijane presude nije primijenio kriterije utvrđene u presudi Bronner u području odbijanja pristupa ključnoj infrastrukturi kako bi utvrdio može li se uklanjanje željezničke pruge smatrati zlouporabom u smislu članka 102. UFEU-a.

48.

Društvo LG najprije napominje da je Opći sud u točki 226. pobijane presude smatrao, kao što je to smatrala i Komisija, da uklanjanje željezničke pruge predstavlja zlouporabu jer je za učinak moglo imati istiskivanje društva LDZ s tržišta time što mu je otežalo pristup tržištu i time što je taj pristup podvrgnulo nepovoljnijim uvjetima jer je društvo LDZ bilo primorano služiti se dugom rutom prema Latviji kako bi opskrbilo društvo Orlen, pri čemu je ta duga ruta bila dio istog tržišta kao i kratka ruta. Stoga se, prema mišljenju društva LG, pravni problem postavljen u ovom predmetu svodi na pitanje nalaže li se člankom 102. UFEU-a pravna obveza društva LG da društvu LDZ omogući pristup željezničkoj pruzi.

49.

Naime, iz presude Bronner proizlazi da je poduzetnik u vladajućem položaju dužan omogućiti takav pristup samo ako odbijanje tog pristupa može posve onemogućiti tržišno natjecanje podnositelju zahtjeva za pristup, ako se to odbijanje ne može objektivno opravdati i ako je pristup sam po sebi nužan za obavljanje djelatnosti te osobe. Ta tri kumulativna kriterija nisu ispunjena u ovom predmetu jer, među ostalim, pristup željezničkoj pruzi nije „nužan” da bi društvo LDZ moglo konkurirati društvu LG na relevantnom tržištu. Međutim, u točkama 90. do 99. pobijane presude Opći je sud pogrešno presudio da ta sudska praksa nije relevantna u ovom slučaju. Time je počinio četiri pogreške koje se tiču prava.

50.

Kao prvo, suprotno onomu što je Opći sud istaknuo u točki 90. pobijane presude, u sudskoj praksi Suda ne postoji nijedno pravilo po kojem bi se kriteriji iz presude Bronner (u daljnjem tekstu: kriteriji Bronner) primjenjivali samo ako je potrebno zaštititi spremnost poduzetnika u vladajućem položaju da ulaže u ključnu infrastrukturu. Ni na temelju mišljenja nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa ( 3 ) koje navodi Opći sud ne može se zaključiti da takvo pravilo postoji.

51.

Kao drugo, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 91. i 92. pobijane presude, ne postoji nijedno pravilo po kojem kriteriji Bronner ne bi bili primjenjivi kad se važećim regulatornim okvirom već nalaže (ex ante) obveza pružanja usluge. Naime, najprije, neprimjena tih kriterija u takvom slučaju značila bi da se nacionalnim pravom, ili sekundarnim pravom Unije, definira područje primjene primarnog prava, što nije u skladu s nadređenosti prava Unije i sa zahtjevom dosljedne primjene prava tržišnog natjecanja Unije na cijelom njezinom području. Nadalje, ex post nadzor na temelju članka 102. UFEU-a i ex ante propisi imaju različite ciljeve. Osim toga, protivno je načelu pravne sigurnosti podvrgnuti poduzetnike u reguliranim sektorima različitim pravnim kriterijima na temelju članka 102. UFEU-a. Naposljetku, društvo LG u ovom slučaju u trenutku uklanjanja željezničke pruge nije imalo nikakvu obvezu odobriti društvu LDZ pristup željezničkoj pruzi, s obzirom na to da potonje društvo nije zatražilo dozvolu za prometovanje u Litvi, niti mu je ona izdana. Na temelju te okolnosti ovaj se predmet može razlikovati od predmeta u kojem je donesena presuda od 13. prosinca 2018., Slovak Telekom/Komisija (T-851/14, EU:T:2018:929), u kojoj je Opći sud presudio da kriteriji navedeni u presudi Bronner nisu primjenjivi kad se regulatornim okvirom već nalaže obveza pružanja usluge.

52.

Kao treće, nijednom se od odredbi općeg regulatornog okvira, koje je Opći sud naveo u točkama 96. i 97. pobijane presude, upravitelju infrastrukture, kao što je društvo LG, ne nalaže apsolutna pravna obveza da odobri pristup svakoj dionici pruge u svojoj mreži, osobito ako su dostupne alternativne rute. Isto se tako nijednom od tih odredbi ne nalaže ni apsolutna obveza ponovne uspostave dotrajale željezničke pruge primjenom rješenja koje upravitelj infrastrukture smatra neučinkovitim i ekonomski nerazumnim. Naime, člankom 5. Direktive 2001/14/EZ ( 4 ), u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5., predviđa se samo pravedan i nediskriminirajući pristup postojećoj željezničkoj infrastrukturi i infrastrukturi u uporabi. Isto tako, u članku 29. stavku 1. te direktive navodi se samo opća obveza da se „poduz[mu] sve potrebne mjere kako bi [se] normalizira[lo] situaciju” u slučaju nesreće u željezničkom prometu.

53.

Kao četvrto, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 91. i 93. pobijane presude, nijednim se pravnim pravilom ne navodi da kriteriji Bronner nisu primjenjivi kad vladajući položaj proizlazi iz državnog monopola. Takav se zaključak ne može izvesti iz točke 23. presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark (C-209/10, EU:C:2012:172), koju navodi Opći sud i u kojoj se samo općenito napominje da treba uzeti u obzir okolnost da takav položaj proizlazi iz bivšeg zakonskog monopola. U slučaju kao što je onaj u ovom predmetu ne treba utvrđivati je li društvo LG bilo dužno omogućiti pristup funkcionalnoj mreži koja je u prošlosti izgrađena javnim sredstvima, nego je li ono na temelju članka 102. UFEU-a bilo dužno ulagati vlastita sredstva u popravak i zamjenu dotrajale infrastrukture kako bi određenom konkurentu na silaznom tržištu olakšalo pristup tržištu po povoljnijim uvjetima. Odvagivanje interesa tih dvaju društava u središtu je kriterija navedenih u presudi Bronner. Naposljetku, isti se zaključak ne može dovesti u pitanje upućivanjem na niži prag koji je sud Unije utvrdio u situacijama koje ne uključuju takvo odvagivanje interesa ( 5 ).

54.

Kako bi se olakšala analiza ovog žalbenog razloga (točka 3.), najprije valja smjestiti presudu Bronner u normativni okvir članka 102. UFEU-a (točka 1.) i zatim podsjetiti na analizu Općeg suda koju društvo LG osporava (točka 2.).

55.

Uvodno podsjećam na to da se člankom 102. UFEU-a proglašava nespojivim s unutarnjim tržištem i zabranjuje, u mjeri u kojoj bi to moglo utjecati na trgovinu među državama članicama, da jedan poduzetnik ili više njih zlorabi vladajući položaj na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu. Stoga je na poduzetniku u vladajućem položaju osobita odgovornost da svojim postupanjem ne ugrozi djelotvorno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ( 6 ).

56.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „zlouporaba vladajućeg položaja” u smislu članka 102. UFEU-a temelji se na objektivnoj ocjeni predmetnog postupanja. Taj se pojam odnosi na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju kojima se na tržištu na kojem je, upravo zbog prisutnosti predmetnog poduzetnika, stupanj tržišnog natjecanja već oslabljen, stvara prepreku, upotrebom sredstava različitih od onih koji uređuju uobičajeno natjecanje proizvoda ili usluga na temelju djelatnosti gospodarskih subjekata, održavanju postojećeg stupnja tržišnog natjecanja ili razvoju tog tržišnog natjecanja ( 7 ).

57.

Stoga, kad je riječ o praksama istiskivanja, što je kategorija u koju spada predmetno postupanje, iz sudske prakse Suda proizlazi da zlouporabna priroda takvih praksi pretpostavlja, među ostalim, da one mogu ograničiti tržišno natjecanje i konkretno proizvesti učinke istiskivanja koji se stavljaju na teret, pri čemu se ta ocjena mora dati s obzirom na sve relevantne činjenične okolnosti navedenog postupanja ( 8 ).

58.

Upravo s obzirom na ta opća pojašnjenja valja analizirati sudsku praksu koja se odnosi na infrastrukturu kvalificiranu kao „ključna oprema” (essential facilities) jer je neophodna za obavljanje djelatnosti na tržištu, s obzirom na to da za nju ne postoji nikakva stvarna ili moguća zamjena, tako da odbijanje pružanja pristupa toj infrastrukturi može dovesti do potpunog onemogućivanja tržišnog natjecanja ( 9 ). Ta se sudska praksa u biti odnosi na okolnosti u kojima „odbijanje” poduzetnika u vladajućem položaju da „pruži uslugu” ( 10 ) konkurentima može predstavljati zlouporabu vladajućeg položaja. Ta se sudska praksa, koja se proizlazi iz tzv. doktrine o „ključnoj opremi” ( 11 ), odnosi na situacije u kojima se slobodno izvršavanje isključivog prava može ograničiti u interesu nenarušenog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ( 12 ).

59.

Najprije naglašavam da je sud Unije tradicionalno smatrao da takvo odbijanje pružanja usluga ne može samo po sebi činiti zlouporabu vladajućeg položaja ( 13 ). Naime, takvo odbijanje u okviru izvršavanja prava vlasništva može dovesti do takve zlouporabe samo u iznimnim okolnostima. Iako su prve presude Suda omogućile grubo definiranje iznimne prirode obveze pružanja usluge ( 14 ), relevantni kriteriji u tom području konsolidirali su se u presudi Bronner.

60.

Podsjećam na to da se presuda Bronner odnosila na pitanje predstavlja li zlouporabu vladajućeg položaja činjenica da novinsko poduzeće, koje ima vrlo značajan udio na tržištu dnevnih novina u nekoj državi članici i koje upravlja jedinim nacionalnim sustavom kućne dostave novina koji postoji u toj državi članici, odbija omogućiti pristup navedenom sustavu, uz odgovarajuću naknadu, izdavaču konkurentskih dnevnih novina, koji zbog male naklade tih novina nije u mogućnosti sam ili u suradnji s drugim izdavačima u razumnim financijskim uvjetima razviti vlastiti sustav kućne dostave i upravljati njime.

61.

U odgovoru na to pitanje, nadahnut svojom ranijom sudskom praksom ( 15 ), Sud je u točki 41. presude Bronner utvrdio da, kako bi odbijanje poduzetnika u vladajućem položaju da omogući pristup određenoj usluzi moglo predstavljati zlouporabu u smislu [članka 102. UFEU-a]: i. ono mora biti takve prirode da uklanja svaku mogućnost tržišnog natjecanja podnositelju zahtjeva za uslugu, ii. da se to odbijanje ne može objektivno opravdati i iii. da je usluga sama po sebi nužna za obavljanje djelatnosti tog podnositelja zahtjeva jer nije postojala nikakva stvarna ili moguća zamjena za navedeni sustav kućne dostave (kriteriji iz presude Bronner).

62.

Što se posebno tiče kriterija neophodnosti, iz točaka 43. i 44. presude Bronner proizlazi da za utvrđivanje toga jesu li proizvod ili usluga neophodni da bi se konkurentskom poduzetniku omogućilo da obavlja svoju djelatnost na određenom tržištu, treba istražiti postoje li proizvodi ili usluge koji predstavljaju alternativna rješenja, čak i ako su manje povoljni i ako postoje tehničke, regulatorne ili gospodarske prepreke koje su takve prirode da onemogućavaju ili barem nerazumno otežavaju razvijanje, eventualno u suradnji s drugim operatorima, alternativnih proizvoda ili usluga svakom konkurentskom poduzetniku koji namjerava poslovati na navedenom tržištu. U skladu s točkom 46. te presude, kako bi se moglo priznati postojanje prepreka gospodarske prirode, potrebno je barem utvrditi da razvijanje tih proizvoda ili usluga nije ekonomski isplativo za proizvodnju na razini usporedivoj s razinom poduzetnika koji nadzire postojeći proizvod ili uslugu.

63.

Kao što to u biti objašnjava nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs u svojem mišljenju u predmetu Bronner ( 16 ), odabir kriterija nužnosti, kao i kriterija koji se odnosi na opasnost od uklanjanja svake mogućnosti tržišnog natjecanja, odgovara dvama ciljevima.

64.

S jedne strane, pravo gledajući, propisivanjem takvih zahtjevnih kriterija, s gledišta dokaza, nastoji se zaštititi pravo poduzetnika na odabir svojih ugovornih partnera i slobodno raspolaganje svojim vlasništvom, što su načela koja su opće priznata u pravnim sustavima država članica, a katkad su i ustavnopravne prirode. Naime, svaka analiza odbijanja pružanja usluga treba se temeljiti na načelu da poduzetnik, neovisno o tome je li u vladajućem položaju, treba imati pravo na sklapanje ugovora i slobodno raspolaganje svojom imovinom. Stoga svaka intervencija na temelju članka 102. UFEU-a kojom bi se poduzetniku u vladajućem položaju naložila obveza (potpunog ili djelomičnog) pružanja usluge svojim konkurentima očito može ugroziti to pravo te je treba pažljivo odvagnuti i opravdati ( 17 ). Kao što je to Sud objasnio u presudi Slovak Telekom, „utvrđenje da je poduzetnik u vladajućem položaju zlouporabio svoj položaj zbog toga što je odbio sklopiti ugovor s konkurentom dovodi do toga da će taj poduzetnik biti prisiljen s tim konkurentom sklopiti ugovor. Međutim, takvom se obvezom osobito ugrožava sloboda ugovaranja i pravo vlasništva vladajućeg poduzetnika s obzirom na to da poduzetnik, iako je vladajući poduzetnik, u načelu ima pravo odbiti sklapanje ugovora i koristiti infrastrukturu koju je razvio za vlastite potrebe” ( 18 ). Iz toga slijedi da svaki pristup koji se sastoji od strogog tumačenja i stroge primjene te presude, prema mojem mišljenju, povređuje tu svrhu na kojoj se temelji ( 19 ).

65.

S druge strane, s gospodarskog gledišta, kriterijima Bronner dugoročno se nastoji promicati tržišno natjecanje u interesu potrošača time što se društvu omogućuje da infrastrukturu koju je razvio zadrži za vlastitu uporabu. Svrha je kriterija Bronner stoga osigurati to da obveza koja se nameće poduzetniku u vladajućem položaju da pruži pristup svojoj infrastrukturi u konačnici ne narušava tržišno natjecanje tako što smanjuje njegovu prvotnu spremnost da izgradi takvu infrastrukturu. Naime, poduzetnik u vladajućem položaju bio bi manje sklon ulaganju u navedenu infrastrukturu kad bi njegovi konkurenti mogli na zahtjev uživati u koristi od nje. U tom pogledu, ne smije se izgubiti iz vida činjenica da je prvi cilj članka 102. UFEU-a spriječiti narušavanje tržišnog natjecanja i, osobito, zaštititi interese potrošača, a ne zaštititi položaj konkurenata ( 20 ). Na obvezu pružanja usluge na temelju članka 102. UFEU-a stoga je moguće pozvati se samo ako je odbijanje pružanja usluge takvo da dovoljno ozbiljno narušava tržišno natjecanje i, konkretno, interese potrošača. Tako je Sud više puta priznao da je, s gledišta tržišnog natjecanja, iako osuda poduzetnika zbog toga što je zlouporabio vladajući položaj i odbio sklopiti ugovor s konkurentom kratkoročno dovodi do poticanja tržišnog natjecanja, suprotno tomu, dugoročno općenito gledano povoljno za razvoj tržišnog natjecanja i u interesu potrošača da se društvu omogući da zadrži za vlastitu uporabu infrastrukturu koju je razvio za potrebe svoje djelatnosti. Samo postojanje takve obveze pružanja usluge konkurentima može odvratiti poduzetnike od ulaganja i inovacija, a samim time i oštetiti potrošače. Konkretno, činjenica da znaju da im se može nametnuti obveza pružanja usluge protivno njihovoj volji, može dovesti do toga da poduzetnici (koji su u vladajućem položaju ili očekuju da će biti u vladajućem položaju) ne ulažu ili barem ulažu u predmetnu djelatnost. Isto tako, konkurenti bi mogli biti u iskušenju lako i besplatno (free-riding) iskoristiti ulaganja koja je ostvario poduzetnik u vladajućem položaju umjesto da sami ulažu. Nijedna od tih posljedica dugoročno nije u interesu potrošača. Dakle, kada poduzetnik u vladajućem položaju odbije dati pristup infrastrukturi koju je razvio za potrebe vlastite djelatnosti, odluka kojom se tog poduzetnika obvezuje da dodijeli taj pristup može se opravdati, u smislu politike tržišnog natjecanja, samo ako poduzetnik u vladajućem položaju ima stvarnu prevlast na tržištu o kojem je riječ ( 21 ).

66.

Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati argumente društva LG kojima se Općem sudu prigovara to što je smatrao da je pravilno to što Komisija nije ocijenila ispunjava li sporno postupanje kriterije Bronner.

67.

Podsjećam na to da je argument prema kojem je Komisija u spornoj odluci trebala primijeniti kriterije Bronner iznesen i u prvostupanjskom postupku ( 22 ). U tom je pogledu Opći sud zaključio, pri čemu nije počinio pogrešku, da je Komisija propustila ocijeniti zadovoljava li sporno postupanje kriterije Bronner, te da je dovoljno, podložno eventualnom objektivnom opravdanju, dokazati da se radilo postupanju kojim se ograničava tržišno natjecanje kao i, među ostalim, predstavljati prepreku ulasku na tržište ( 23 ).

68.

Opći je sud obrazložio taj zaključak temeljeći se na sljedećoj argumentaciji. Prije svega, u bitnome je podsjetio da je cilj kriterija Bronner osigurati da obveza poduzetnika u vladajućem položaju da pruži pristup svojoj infrastrukturi u konačnici ne sprečava tržišno natjecanje smanjujući prvotnu sposobnost tog poduzetnika da izgradi takvu infrastrukturu ( 24 ). Međutim, prema mišljenju Općeg suda, takav zahtjev zaštite sposobnosti poduzetnika u vladajućem položaju da ulaže u izgradnju ključne infrastrukture nije postojao ako je mjerodavni regulatorni okvir već predviđao obvezu pružanja usluge poduzetniku u vladajućem položaju ili ako vladajući položaj koji je poduzetnik stekao na tržištu proizlazi iz bivšeg državnog monopola ( 25 ). Međutim, to je u konkretnom slučaju bio slučaj.

69.

Konkretno, s jedne strane, kriteriji Bronner primjenjuju se samo ako ne postoji nikakva zakonska obveza pružanja pristupa usluzi ili proizvodu jer je, ako takva obveza postoji, zakonodavac prilikom nalaganja takve obveze već proveo nužno odvagivanje gospodarskih interesa. Međutim, u ovom je slučaju društvo LG, kao upravitelj litavske željezničke infrastrukture, istodobno na temelju prava Unije i nacionalnog prava dužno, među ostalim, omogućiti pristup javnoj željezničkoj infrastrukturi ( 26 ).

70.

S druge strane, zahtjev zaštite spremnosti na ulaganje ne postoji ako, kao u ovom slučaju, vladajući položaj proizlazi iz zakonskog monopola te poduzetnik nije ulagao u infrastrukturu koja je izgrađena i razvijena javnim sredstvima ( 27 ).

71.

Kao prvo, da bi se ocijenila osnovanost analize Općeg suda, valja ispitati osnovanost pretpostavke na kojoj se temelji cijela argumentacija društva LG, odnosno da se ovaj predmet svodi na pitanje nalaže li se člankom 102. UFEU-a društvu LG obveza da društvu LDZ omogući pristup željezničkoj pruzi ( 28 ). Drugim riječima, valja ocijeniti je li ova činjenična struktura obuhvaćena slučajem u kojem predmetno postupanje predstavlja „odbijanje pružanja usluge”, na način da treba primijeniti kriterije Bronner.

72.

U tom pogledu podsjećam na to da je Opći sud potvrdio kvalifikaciju postupanja koje se stavlja na teret spornom odlukom (vidjeti točku 84. pobijane presude) te je smatrao da se to postupanje sastoji od uklanjanja željezničke pruge kao takvog, neovisno o obustavi prometa na toj pruzi2. rujna 2008. i odluci da je se ne popravlja. Time je Opći sud uklanjanje željezničke pruge prešutno smatrao samostalnim oblikom koji se razlikuje od zlouporabe, a ne „odbijanjem pristupa” ( 29 ). U tom je smislu u točki 85. pobijane presude pravilno podsjetio na to da popis zlouporaba iz članka 102. UFEU-a nije taksativan, tako da popis zlouporaba sadržan u toj odredbi ne navodi iscrpno načine zlouporabe vladajućeg položaja koji su zabranjeni pravom Europske unije.

73.

Čini mi se da je ta kvalifikacija predmetnog postupanja pravilna. Naime, s jedne strane, društvo LDZ, potencijalni konkurent društva LG na predmetnom tržištu, tehnički je moglo čak i nakon uklanjanja željezničke pruge na druge načine pristupiti litavskoj željezničkoj mreži. S druge strane, iz okolnosti spora proizlazi da društvo LG uopće nije odbilo pristup predmetnom zemljopisnom tržištu pružanja usluga željezničkog prijevoza naftnih derivata ( 30 ).

74.

Naime, budući da pristup nije izričito odbijen, postavlja se pitanje je li problematika tog postupanja ista kao i u predmetima „odbijanja pristupa” jer se nakon uklanjanja željezničke pruge sav željeznički prijevoz od rafinerije do latvijskog pomorskog terminala morao odvijati mnogo duljom rutom preko državnog područja Litve, zbog čega je društvo LDZ bilo izloženo poslovnim rizicima za koje je bilo manje vjerojatno da će ih preuzeti. S tog se gledišta predmetno postupanje može smatrati prešutnim odbijanjem pružanja pristupa (constructive refusal to supply), odnosno postupanjem koje de facto dovodi do istog rezultata kao i (izričito) odbijanje pristupa.

75.

Ako je problematika predmetnog postupanja ista kao i u predmetima „odbijanja pristupa”, osobito zbog toga što može imati iste učinke istiskivanja, valja provjeriti jesu li prisutni i elementi koji čine odbijanje u smislu navedenom u presudi Bronner, tako da to postupanje treba analizirati s gledišta te presude. Stoga valja ocijeniti treba li takvo postupanje, koje tehnički gledano ne čini „odbijanje pristupa”, ipak ispunjavati uvjete iz presude Bronner kako bi ga se kvalificiralo kao zlouporabu, ili je za tu kvalifikaciju dovoljno, kao što je to Opći sud naveo u točki 98. pobijane presude, da je predmetno postupanje moglo imati protutržišne učinke.

76.

U tom pogledu valja prije svega napomenuti da svaka problematika potpunog ili djelomičnog pristupa nužno ne podrazumijeva primjenu uvjeta iz presude Bronner povezanih s odbijanjem pristupa. Naime, Sud je u presudi Slovak Telekom ocijenio da se, kad poduzetnik u vladajućem položaju odobrava pristup svojoj infrastrukturi, ali taj pristup pružanju usluga ili prodaji proizvoda podvrgava nepoštenim uvjetima, ne primjenjuju kriteriji Bronner. Naravno, kada je pristup takvoj infrastrukturi nužan kako bi se konkurentima poduzetnika u vladajućem položaju omogućilo da profitabilno posluju na silaznom tržištu, još je vjerojatnije da će nepoštene prakse na tom tržištu imati barem moguće protutržišne učinke i predstavljati zlouporabu u smislu članka 102. Međutim, kad je riječ o praksama koje nisu odbijanje pristupa, nepostojanje takve nužnosti nije samo po sebi odlučujuće za razmatranje postupanja koja potencijalno mogu predstavljati zlouporabu poduzetnika u vladajućem položaju ( 31 ). Kao što je to presudio Sud, iz presude Bronner ne može se zaključiti da se uvjeti za utvrđivanje postojanja zlonamjernog odbijanja isporuke nužno trebaju primjenjivati u okviru ocjene predstavlja li zlouporabu postupanje koje se sastoji od toga da se pružanje usluga ili prodaja proizvoda podvrgne nepovoljnim uvjetima ili uvjetima koji možda nisu u interesu kupca, s obzirom na to da takva postupanja sama po sebi mogu predstavljati samostalni oblik zlouporabe različit od odbijanja isporuke ( 32 ).

77.

Upravo je to ovdje slučaj.

78.

Kao prvo, na temelju opisa predmetnog postupanja valja utvrditi da je uklanjanje željezničke pruge predstavljalo neovisno uništenje infrastrukture kojim je onemogućena uporaba ne samo konkurentima, kao što je društvo LDZ, nego i samom društvu LG. Stoga se taj slučaj jasno razlikuje od predmeta odbijanja pristupa u kojima poduzetnik u vladajućem položaju ne trpi nikakav infrastrukturni gubitak. Naprotiv, čini se, kao što to proizlazi iz spisa predmeta, da to postupanje nema nikakvo drugo opravdanje osim nanošenja štete konkurentima. To postupanje stoga ne spada u tržišno natjecanje prema rezultatima te, po mojem mišljenju, ima sličnosti s primjerima koji su doktrini prava tržišnog natjecanja poznati kao „neprikrivena ograničenja” („naked restrictions”) ( 33 ).

79.

Kao drugo, kao što je to pravilno istaknulo društvo Orlen, bitno je obilježje predmetnog postupanja to što slijedi „predatorsku” logiku. Naime, kao i u slučaju predatorskih cijena, društvo LG odlučilo je uništiti i stoga žrtvovati vrijednu imovinu, željezničku prugu, čime je samo sebi onemogućilo njezinu uporabu i spriječilo daljnje korištenje i ostvarivanje prihoda te istodobno onemogućilo da je upotrebljavaju i treći konkurenti. Naime, kao u slučaju predatorskih cijena ( 34 ), jedino razumno objašnjenje za postupanje društva LG jest monopolistička korist koju bi taj poduzetnik ostvario slijedom isključenja društva LDZ s tržišta. Iz toga je razvidno da ovaj predmet ne slijedi istu logiku kao predmeti odbijanja pristupa. Naime, u konkretnom se slučaju protutržišni učinci istiskivanja konkurenata ostvaruju na temelju logike kratkoročnog gubitka kako bi se izvukla srednjoročna i dugoročna korist, dok predmete odbijanja pristupa nužno obilježava logika trenutačne koristi.

80.

Kao treće, utvrđujem da se kriteriji Bronner primjenjuju, kao što je to nedavno potvrđeno u točki 47. presude Slovak Telekom, jer je „općenito za razvoj tržišnog natjecanja povoljno i u interesu potrošača da poduzetniku omogući da pridrži za vlastitu uporabu infrastrukturu koju je razvio za potrebe svoje djelatnosti” ( 35 ). Iz toga slijedi da se sama logika kriterija Bronner temelji na zadržavanju infrastrukture. Međutim, u ovom slučaju, namjerno uništavanje infrastrukture bez njezine zamjene po svojoj prirodi ne može odgovarati logici povezanoj s tim kriterijima jer društvo LG ostvaruje nikakvu korist od ulaganja provedenog u vlastitu infrastrukturu.

81.

Kao četvrto, utvrđujem i da u ovom slučaju nije bilo potrebno da društvo LG prekine predmetnu zlouporabu, da prenese dio imovine ni da sklopi ugovore s osobama koje nije odabralo. Naime, podsjeća se na to da je Komisija u spornoj odluci izrekla novčanu kaznu društvu LG i da mu je naložila da se povreda okonča. Međutim, društvu LG nije naložila obvezu da društvu LDZ omogući pristup na predmetnom tržištu ( 36 ). Stoga utvrđenje zlouporabe ne dovodi do toga da će taj poduzetnik biti prisiljen s tim konkurentom sklopiti ugovor, čime bi se, u smislu presude Slovak Telekom, „osobito ugro[zila] sloboda ugovaranja i pravo vlasništva” ( 37 ).

82.

Prema tome, uklanjanje željezničke pruge se, unatoč činjenici da je njegova problematika ista kao i u slučaju odbijanja koje ima sličan učinak istiskivanja, ne može analizirati primjenom kriterija Bronner.

83.

Stoga, budući da se prvi žalbeni razlog temelji isključivo na pretpostavci koja sadržava pogrešku koja se tiče prava, odnosno da je predmetno postupanje „odbijanja pružanja usluge” u smislu presude Bronner, predlažem da ga se odbije u cijelosti, pri čemu nije potrebno analizirati prigovore društva LG koji su stoga nužno bespredmetni.

84.

Kao drugo i uzgred rečeno, napominjem da je neprimjena kriterija Bronner u konkretnom slučaju opravdana i s obzirom na ciljeve koji se njima žele postići.

85.

S jedne strane, s gledišta zaštite prava vlasništva poduzetnika u vladajućem položaju, iz samog teksta presude Bronner i iz kasnije sudske prakse proizlazi da se kriteriji definirani u toj presudi primjenjuju na infrastrukturu koja je u vlasništvu poduzetnika u vladajućem položaju i koja načelno odražava njegovo vlastito ulaganje ( 38 ). Međutim, kao što je Opći sud istaknuo u točkama 94. i 95. pobijane presude, u konkretnom je slučaju nesporno da, s jedne strane, dotična infrastruktura nije objekt koji pripada društvu LG (s obzirom na to da to društvo ne može slobodno izvršavati isključivo pravo vlasništva i da je samo upravlja javnom željezničkom infrastrukturom koja pripada litavskoj državi) i da, s druge strane, društvo LG nije ulagalo u litavsku željezničku mrežu jer je ona izgrađivana i razvijana iz javnih sredstava. Dakle, ne postoje razlozi koji bi opravdavali primjenu viših zahtjeva u pogledu dokazivanja kojima je cilj zaštita prava vlasništva, poput onih koje nameću kriteriji Bronner. Isto tako, nikakvo ugrožavanje slobode ugovaranja nije moguće čim društvo LG nastupa kao upravljač željezničke infrastrukture, tako da među ostalim ima obvezu pružanja pristupa javnoj željezničkoj infrastrukturi.

86.

S druge strane, s gospodarskog gledišta, kao što je to u bitnome Opći sud pravilno naveo u točkama 91. i 92. pobijane presude, zaštita sposobnosti poduzetnika u vladajućem položaju da ulaže u ključnu infrastrukturu je u velikoj mjeri dovedena u pitanje kad regulatorni okvir već nalaže obvezu pružanja usluga. Konkretno, predmetni propis pretpostavlja da je zaštićena sposobnost poduzetnika u vladajućem položaju da ulaže u stvaranje proizvoda i usluga ( 39 ). U tom smislu, važeći regulatorni okvir ne smije ograničavati primjenu članka 102. UFEU-a ( 40 ) i relevantan je čimbenik za ocjenjivanje predstavlja li postupanje poduzetnika u vladajućem položaju zlouporabu ako doprinosi određivanju uvjeta tržišnog natjecanja u kojima on posluje ( 41 ). Neovisno o postavljenim ciljevima, nadzorom ex post koji se provodi na temelju prava tržišnog natjecanja dopunjava se regulatorni okvir ex ante ( 42 ).

87.

Slijedom navedenih razmatranja, koji nisu bili izričito odraženi u pobijanoj presudi, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 90. do 99. pobijane presude utvrdio da se kriteriji Bronner u konkretnom slučaju ne primjenjuju. U tim okolnostima prvi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

88.

Svojim drugim žalbenim razlogom društvo LG tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je uklanjanje željezničke pruge kvalificirao kao „zlouporabu” u smislu članka 102. UFEU-a. Konkretno, Opći sud je u točkama 168., 170., 177., 197., 204. i 231. pobijane presude potvrdio zaključak Komisije da je uklanjanje željezničke pruge predstavljalo zlouporabu temeljen „samo” na dvama kumulativnim elementima, odnosno na okolnosti da je to uklanjanje provedeno „na brzinu” ( 43 ) i „bez prethodnog pribavljanja potrebnih financijskih sredstava [društva LG]” ( 44 ). Međutim, nijedan od tih dvaju elemenata ne omogućuje takvu kvalifikaciju, tim manje jer je, kao što je to Opći sud priznao u točki 168. te presude, uklanjanje željezničke pruge bilo „jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje”.

89.

Budući da Orlen ističe bespredmetnost tog žalbenog razloga, podsjećam na to da predmetnost žalbenog razloga upućuje na njegovu mogućnost da, ako je osnovan, dovede do zaključka koji tim razlogom zagovara žalitelj ( 45 ).

90.

Društvo LG u ovom slučaju svojim drugim žalbenim razlogom osporava kvalifikaciju uklanjanja željezničke pruge kao „zlouporabe” u smislu članka 102. UFEU-a, čime dovodi u pitanje jedina dva elementa na koje se oslonila Komisija, a zatim i Opći sud.

91.

Međutim, kao što to osobito proizlazi iz točaka 42. i 194. pobijane presude, Komisija je u spornoj odluci smatrala da se društvo LG, time što je uklonilo čitavu željezničku prugu, koristilo metodama koje nisu svojstvene normalnom tržišnom natjecanju. Taj je zaključak donesen na temelju niza pravnih i činjeničnih okolnosti (te su okolnosti podijeljene u pet kategorija te su navedene u točki 31. ovog mišljenja) ( 46 ).

92.

Iz toga slijedi da je, suprotno onomu što tvrdi društvo LG, navodna zlouporabna narav postupanja proizlazila iz „samo dva kumulativna elementa koja je utvrdio Opći sud, odnosno uklanjanja provedenog ,na brzinu’ i ,bez prethodnog pribavljanja potrebnih financijskih sredstava’”. Naime, ti su elementi samo dio niza činjeničnih okolnosti na koje se Komisija, a zatim i Opći sud, pozivaju kako bi predmetno postupanje kvalificirali kao zlouporabu. Ta je praksa naime u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda prema kojoj ocjenu zlouporabne prirode postupanja treba provesti s obzirom na sve relevantne činjenične okolnosti ( 47 ).

93.

Stoga se postavlja pitanje može li se drugi žalbeni razlog smatrati predmetnim s obzirom na to da društvo LG osporava samo dio okolnosti koje je Komisija uzela u obzir u okviru kvalifikacije postupanja kao zlouporabe.

94.

U tom pogledu valja utvrditi da je Opći sud u točkama 168., 170., 204. i 231. pobijane presude, na koje se odnosi ovaj žalbeni razlog, samo odbio osporavanja društva LG u pogledu određenih činjeničnih ocjena koje nisu dio rasuđivanja utvrđenog u spornoj odluci ( 48 ). Međutim, ne može se samo iz tog osporavanja zaključiti da taj žalbeni razlog ne može dovesti u pitanje zaključak da predmetno postupanje predstavlja zlouporabu.

95.

Naime, budući da su ta dva elementa dio skupa elemenata koje je Komisija uzela u obzir (u uvodnim izjavama 184. do 193. sporne odluke) i koje je potvrdio Opći sud (u točkama 164. do 177. pobijane presude), te s obzirom na to da nema ponderiranja ili hijerarhije u važnosti koja se pridaje svakom od tih elemenata, smatram da se ne može odmah sa sigurnošću zaključiti da bi, sve i da uklanjanje željezničke pruge nije provedeno na brzinu ili da je provedeno nakon što je društvo LG dobilo potrebna financijska sredstva, Komisija to postupanje svejedno kvalificirala kao zlouporabu.

96.

Stoga smatram da taj žalbeni razlog treba smatrati predmetnim.

97.

Komisija i društvo Orlen u biti tvrde da u dijelu u kojem se drugim žalbenim razlogom osporava ocjena činjenica, pri čemu se ne navodi pogreška koja se tiče prava, taj žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

98.

U tom pogledu valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj je on na temelju članka 256. UFEU-a nadležan isključivo za to da, nakon što je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, nadzire njihovu pravnu kvalifikaciju i pravne posljedice koje je Opći sud iz njih izveo. Ocjena činjenica dakle ne predstavlja, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, pravno pitanje u pogledu kojeg bi se, kao takvog, trebao provesti nadzor Suda ( 49 ).

99.

Društvo LG u okviru drugog žalbenog razloga ne tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze koje je razmatrao, a koji dokazuju da je željeznička pruga uklonjena „na brzinu” ili bez „prethodnog pribavljanja potrebnih financijskih sredstava”, te nije na Sudu da preispituje dokaznu vrijednost tih elemenata. Tvrdi samo da je Opći sud pogrešno smatrao da se Komisija pravilno mogla osloniti na ta dva elementa kako bi zaključila da postoji zlouporaba. Stoga se na prvi pogled čini da društvo LG ne traži od Suda da provede novu ocjenu činjenica, nego da provjeri njihovu pravnu kvalifikaciju. Međutim, temeljitija analiza argumenata društva LG otkriva da ono zapravo od Suda traži novu ocjenu činjenica koje je utvrdio Opći sud ( 50 ).

100.

Naime, kao prvo, što se tiče argumenata društva LG koji se odnose na žurnost donošenja odluke o uklanjanju željezničke pruge, s jedne strane, suprotno onomu što tvrdi to društvo, Opći sud u točki 168. pobijane presude nije „priznao” da je uklanjanje željezničke pruge bilo „jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje”. Opći sud je u navedenoj točki 168. samo istaknuo hipotetski argument – što je očito iz uvodnog izraza „ako se i pretpostavi, kako to tvrdi tužitelj, da je druga mogućnost bila jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje” ( 51 ) – kako bi potvrdio da čak ni u okviru druge mogućnosti nije postojala nikakva potreba uklanjanja željezničke pruge zbog zabrinutosti povezanih sa sigurnošću željezničkog prometa ( 52 ). Stoga mi se čini da društvo LG želi da se ponovno kvalificira činjenična ocjena koju je proveo Opći sud kako bi Sud priznao da je uklanjanje željezničke pruge bilo jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje.

101.

S druge strane, valja podsjetiti na to da, suprotno onomu što tvrdi društvo LG, iz pobijane presude ne proizlazi da se „stoga može smatrati da je za potrebe ove žalbe utvrđeno da je društvo LG trebalo prije ili kasnije ukloniti cijelu željezničku prugu”. Naime, toj tvrdnji, na kojoj se temelji argument društva LG, proturječe činjenične ocjene iz točaka 164. do 166. pobijane presude ( 53 ). Stoga se ne može utvrditi, kao što navodi društvo LG, da se zlouporaba koja mu se stavlja na teret „stoga zapravo temelji na trenutku u kojem je uklonilo [željezničku] prugu”. Stoga se taj argument prešutno odnosi na ponovnu kvalifikaciju činjenica, kako bi se mogla osporavati pravna kvalifikacija.

102.

Kao drugo, što se tiče nepribavljanja financijskih sredstava, čini mi se da tvrdnji društva LG da je ono „očekivalo sredstva za obnovu željezničke pruge”, a na kojoj se temelji njegov drugi argument, jasno proturječe činjenične ocjene koje je Opći sud proveo, među ostalim, u točkama 151., 173., 175., 176., 177. i 181. pobijane presude. Stoga, budući da društvo LG ne navodi iskrivljavanje činjenica, te ocjene treba smatrati konačno utvrđenima za potrebe ovog žalbenog postupka.

103.

S obzirom na navedeno, predlažem da se drugi žalbeni razlog odbaci kao nedopušten ili barem odbije kao očito neosnovan.

104.

Svojim trećim žalbenim razlogom društvo LG tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je uklanjanje željezničke pruge kvalificirao kao praksu koja od 3. listopada 2008. može imati protutržišne učinke, iako je željeznički promet na toj pruzi bio već prekinut od 2. rujna 2008. Tim se žalbenim razlogom, koji se sastoji od četiri dijela ( 54 ), u bitnome osporavaju točke 219. do 233. pobijane presude, u kojima je Opći sud odbio argumente društva LG prema kojima je Komisija pogrešno smatrala da je uklanjanje željezničke pruge kao takvo i neovisno o prethodnoj obustavi prometa na toj pruzi, moglo imati protutržišne učinke na tržištu.

105.

U tom pogledu podsjećam na to da je Opći sud u točki 226. pobijane presude presudio da je, unatoč prethodnoj obustavi prometa, uklanjanje željezničke pruge koje je provelo društvo LG „moglo dovesti do učinaka istiskivanja s tržišta, otežavanjem pristupa tom tržištu zbog nametnutih nepovoljnijih uvjeta”. Konkretno, Opći sud je u odgovoru na taj argument koji je društvo LG iznijelo u prvostupanjskom postupku presudio, u točki 227. pobijane presude, da je pogrešna tvrdnja društva LG prema kojoj stanje tržišnog natjecanja u okviru hipotetskog scenarija ne bi bilo drukčije od postojećeg. Naime, prema mišljenju Općeg suda, to stanje moglo je biti drukčije jer je uklanjanje željezničke pruge, na brzinu i bez pribavljanja potrebnih financijskih sredstava za njezinu rekonstrukciju, s jedne strane, pogoršalo situaciju koja je postojala u trenutku obustave prometa, tako što je obustavu prometa – koja je po svojoj naravi privremena – pretvorilo u situaciju u kojoj je posve onemogućeno korištenje željezničkom prugom i, s druge strane, otežalo popravljanje željezničke pruge jer je onemogućilo provedbu prve mogućnosti, koja se sastojala od prvotnih ciljanih popravaka nakon kojih dolazi potpuna rekonstrukcija cijele željezničke pruge u roku od pet godina (u daljnjem tekstu: prva mogućnost), a djelomično i provedbu druge mogućnosti koja se sastojala od trenutne potpune rekonstrukcije željezničke pruge (u daljenjem tekstu: druga mogućnost).

106.

Međutim, čini mi se da nijedan od argumenata koje je društvo LG istaknulo u okviru trećeg žalbenog razloga ne može dokazati da ta ocjena Općeg suda sadržava pogreške koje se tiču prava ili proturječnosti.

107.

Prvim dijelom trećeg žalbenog razloga društvo LG tvrdi, u okviru prvog prigovora, da se pristup Općeg suda temeljio na pogrešnoj pretpostavci koja proizlazi iz točaka 223., 225. i 227. pobijane presude. Prema mišljenju društva LG, prva mogućnost bila je mjerodavna i gospodarski prihvatljiva alternativa za drugu mogućnost. Međutim, Opći sud nije odbio stajalište društva LG, sažeto u točkama 150., 151. i 167. te presude, prema kojem je druga mogućnost bila jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje, nego je u točki 168. navedene presude to pitanje samo ostavio bez odgovora. Društvo LG iz toga zaključuje da su točke 223., 225. i 227. te presude proturječne i neusklađene s odabirom druge mogućnosti. Prema drugom prigovoru, točke 223., 225. i 227. pobijane presude temelje se ne pogrešnoj pretpostavci da je željeznička pruga mogla biti ponovno stavljena u funkciju „u kratkom roku” zahvaljujući prvotnim popravcima iz prve mogućnosti. Međutim, to nije slučaj s obzirom na to da bi takvi popravci zahtijevali da se slijedi isti postupak kao i za drugu mogućnost, osobito za potrebe pribavljanja financijskih sredstava od Republike Litve ili Unije. Opći sud to nije uzeo u obzir te je stoga sam sebi proturječio.

108.

Što se tiče prvog prigovora, utvrđujem, s jedne strane, da Opći sud u točkama 223., 225. i 227. pobijane presude ne prigovara društvu LG da je odabrao drugu mogućnost, nego samo utvrđuje, u točki 225. te presude, da je „uklanjanje željezničke pruge de facto […] onemogućilo provedbu prve mogućnosti s obzirom na to da njezina početna faza – odnosno popravci na pojedinim mjestima na željezničkoj pruzi koja ugrožavaju sigurnost željezničkog prometa – više nije bila moguća”. Naime, kao što je to Opći sud objasnio u točki 229. pobijane presude, „Komisija […] ne zamjera [društvu LG] to što je odabra[lo] navedenu mogućnost, nego način na koji ju je prove[lo]”. S druge strane, Opći sud je u točki 168. te presude samo naveo zašto se tvrdnjom društva LG prema kojoj je druga mogućnost bila jedino mjerodavno i gospodarski prihvatljivo rješenje ne može dokazati da je željezničku prugu trebalo ukloniti na brzinu. Stoga, budući da ne postoji nikakvo proturječje ni pogreška u ocjeni u smislu koji navodi društvo LG, predlažem da se taj prvi prigovor odbije kao neosnovan.

109.

Što se tiče drugog prigovora, prema kojem Opći sud nije uzeo u obzir to da bi provedba prve mogućnosti zahtijevala isti postupak u pogledu pribavljanja financijskih sredstava kao i druga mogućnost, smatram da društvo LG tim argumentom, kojim samo ponavlja argumentaciju iznesenu u prvostupanjskom postupku ( 55 ), u biti nastoji osporavati činjenična utvrđenja, što nije pravno pitanje koje je kao takvo podvrgnuto nadzoru Suda ( 56 ). Štoviše, društvo LG u ovom se slučaju ne poziva ni na kakvo iskrivljavanje činjenica te ne navodi na koji bi način nova ocjena činjenica trebala biti očita. Naposljetku, u svakom slučaju, čak i ako je Opći sud učinio propust, njime se ne dokazuje proturječje u odnosu na ponovnu uspostavu sigurnog prometa u kratkom roku, s obzirom na to da je Opći sud u točki 176. pobijane presude presudio da je društvo LG moglo pribaviti financijska sredstva Unije za obnovu željezničke pruge da je pravodobno provelo upravni postupak potreban u tu svrhu.

110.

Stoga predlažem da se taj prvi dio odbije kao djelomično neosnovan i odbaci kao djelomično nedopušten.

111.

Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga društvo LG tvrdi da je Opći sud sam sebi proturječio time što je u točki 225. pobijane presude naveo da provedba prve mogućnosti podrazumijeva „poprav[ke] na pojedinim mjestima na željezničkoj pruzi koja ugrožavaju sigurnost željezničkog prometa”, dok je u točki 164. te presude priznao da su popravci potrebni „na čitavoj […] duljini [željezničke pruge]”.

112.

Međutim, teško mi je vidjeti proturječje između tih dviju točaka. Naime, Opći sud je u točki 164. pobijane presude samo istaknuo sadržaj internog dopisa društva LG ( 57 ), u skladu s kojim, među ostalim, popravci željezničke pruge u okviru prve mogućnosti „nužno uključuju cjelovito i trenutačno uklanjanje željezničke pruge” unatoč tomu što „tu prugu treba u cijelosti popraviti u roku od pet godina”, dok je Opći sud u točki 225. te presude samo utvrdio da početna faza provedbe prve mogućnosti uključuje „poprav[ke] na pojedinim mjestima na željezničkoj pruzi koja ugrožavaju sigurnost željezničkog prometa”.

113.

Stoga predlažem da se taj drugi dio odbije kao neosnovan.

114.

Trećim dijelom svojeg trećeg žalbenog razloga društvo LG ističe da, suprotno onomu što Opći sud sugerira u točkama 221. do 223. pobijane presude, nije imalo apsolutnu pravnu obvezu ponovno uspostaviti normalnu situaciju na pruzi provedbom prvotnih popravaka u okviru prve mogućnosti i da je legitimno moglo odabrati drugu mogućnost. Ona bi omogućila ponovnu uspostavu normalne situacije, pri čemu pojašnjava da trenutak uklanjanja pruge, koje je bilo neizbježno u okviru provedbe druge mogućnosti, nije relevantan.

115.

U tom pogledu najprije želim napomenuti, kao što je već istaknuto u okviru prvog dijela, da se taj argument temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je Opći sud presudio da je društvo LG na temelju primjenjivog zakonodavstva Unije i nacionalnog zakonodavstva podvrgnuto apsolutnoj pravnoj obvezi ponovne uspostave normalne situacije provedbom prvotnih popravaka u okviru prve mogućnosti i da nije moglo odabrati drugu mogućnost.

116.

Nadalje, ističem da se ocjene koje se odnose na primjenjiv regulatorni okvir i osobito obveze koje se njime nalažu upraviteljima željezničke infrastrukture navode u točki 222. pobijane presude, među ostalim, kako bi se utvrdilo, s jedne strane, da upravitelj infrastrukture na temelju primjenjivog regulatornog okvira nema samo obvezu brinuti o sigurnosti prometa, nego i obvezu „da na najmanju moguću mjeru svede poremećaje u željezničkoj mreži i ponovno uspostavi normalnu situaciju nakon poremećaja u prometovanju vlakova” i, s druge strane, da se „uklanjanje cjelokupne željezničke pruge nije moglo opravdati isključivo sigurnosnim razlozima s obzirom na to da je sigurnost već bila propisno zajamčena obustavom prometa 2. rujna 2008.” Usto, Opći sud je u točki 223. te presude smatrao da je društvo LG, s obzirom na to da se nalazilo u vladajućem položaju na relevantnom tržištu, na temelju članka 102. UFEU-a trebalo „provedbom postupne obnove, izbjeći situaciju u kojoj se u potpunosti onemogućava ponovno stavljanje u funkciju željezničke pruge u kratkom roku, čime bi ispuni[lo] svoju obvezu da na najmanju moguću mjeru svede poremećaje u željezničkoj mreži ponovnom uspostavom normalne situacije nakon tih poremećaja”.

117.

Iz utvrđenja navedenih u tim točkama pobijane presude proizlazi da Opći sud nije zaključio da društvo LG ima apsolutnu pravnu obvezu provesti prvotne popravke u okviru prve mogućnost i da se, u svakom slučaju, utvrđenja u vezi s obvezama upravitelja željezničke infrastrukture prvenstveno temelje na posebnoj odgovornosti društva LG na temelju članka 102. UFEU-a.

118.

Stoga predlažem da se treći dio odbije kao neosnovan.

119.

Četvrtim dijelom trećeg žalbenog razloga društvo LG navodi da je tvrdnja iz točke 225. pobijane presude o učinku istiskivanja zbog toga što je društvo LDZ, kad je društvo Orlen ocijenilo da društvo LG ne namjerava popraviti željezničku prugu u kratkom roku, povuklo svoj zahtjev za izdavanje dozvole za prometovanje litavskim dijelom kratke rute prema Latviji, proturječna u odnosu na utvrđenja navedena u točkama 24. i 25. te presude, kojima je Opći sud utvrdio da je društvo LDZ podnijelo zahtjev za izdavanje takve dozvole „kraj[em] lipnja 2009.”, odnosno nakon uklanjanja željezničke pruge. To uklanjanje stoga nije imalo nikakav utjecaj na odluku o povlačenju zahtjeva za izdavanje dozvole, koja se zapravo objašnjava činjenicom da je društvo Orlen sredinom 2010. došlo do zaključka da društvo LG ne namjerava popraviti željezničku prugu u kratkom roku, kao što to proizlazi iz točke 26. pobijane presude.

120.

U tom pogledu ističem da se na temelju zajedničkog tumačenja točaka 24. i 25. te 225. pobijane presude zapravo može tvrditi da ne postoji uzročna veza između uklanjanja željezničke pruge i činjenice da je društvo LDZ povuklo zahtjev za izdavanje dozvole.

121.

Međutim, upućivanje na povlačenje zahtjeva društva LDZ u točki 225. pobijane presude treba promatrati u njegovu vrlo specifičnom kontekstu. Naime, Opći sud spomenuo je povlačenje zahtjeva društva LDZ kako bi svratio pozornost na utvrđenje navedeno u prethodnoj rečenici, a prema kojem „[p]retvaranje privremene situacije u trajnu može utjecati na stanje tržišnog natjecanja jer potencijalni konkurenti neće jednako postupati ovisno o tome može li se ,normalna’ situacija ponovno uspostaviti kratkoročno, srednjoročno ili je to posve nemoguće”. Činjenica da je društvo LDZ, čim je postalo jasno da željeznička pruga neće biti popravljena u kratkom roku, povuklo svoj zahtjev za prometovanje u Litvi, dočarava taj opći zaključak o postupanju konkurenata, neovisno o datumu predmetnog povlačenja. Stoga predlažem da se četvrti dio odbije kao neosnovan.

122.

Ako Sud utvrdi unutarnje proturječje u pobijanoj presudi koje je sadržano u obrazloženju njezine točke 225., to proturječje, prema mojem mišljenju, ne može dovesti u pitanje zaključak do kojeg je došao Opći sud, prema kojem je „uklanjanje željezničke pruge – na brzinu i bez prethodnog pribavljanja potrebnih financijskih sredstava za njezinu rekonstrukciju – povećalo […] opasnost, koja se u predmetnom slučaju i realizirala, da će do ponovne uspostave sigurnog željezničkog prometa na kratkoj ruti doći tek deset godina poslije”. U tom bi smislu četvrti dio trećeg žalbenog razloga bio bespredmetan.

123.

S obzirom na navedeno, predlažem da se četvrti dio trećeg žalbenog razloga odbije, a stoga i treći žalbeni razlog u cijelosti.

124.

Svojim četvrtim žalbenim razlogom, koji ima dva dijela, društvo LG prigovara Općem sudu da je u okviru ispitivanja zakonitosti novčane kazne koja mu je izrečena počinio pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni.

125.

Društvo LG u prvom dijelu tvrdi da pobijana presuda sadržava proturječne razloge jer je Opći sud smatrao, osobito u točki 196. pobijane presude, da se „Komisija ni na koji način nije oslonila na namjeru, protutržišnu strategiju ili zlu vjeru društva LG kako bi opravdala svoj zaključak o postojanju povrede prava tržišnog natjecanja” ( 58 ), dok je u idućim dijelovima presude u kojima Opći sud razmatra tužbene razloge koji se odnose na određivanje iznosa novčane kazne uputio na navodnu protutržišnu namjeru društva LG. Budući da ništa ne upućuje na to da je Opći sud namjeravao izmijeniti utvrđenja iz točke 196. pobijane presude, to proturječje ukazuje na pogrešku u ocjeni u dva pogleda. S jedne strane, Opći sud počinio je pogrešku u ocjeni u točki 339. pobijane presude kad je u okviru analize pitanja je li pravna teorija na kojoj se temelji sporna odluka nova, za predmetno postupanje naveo da mu je „cilj držati konkurente podalje od tržišta”. S druge strane, Opći sud pogrešno je ponovio taj opis predmetnog postupanja u okviru analize navodne neproporcionalnosti koeficijenta težine povrede koji je utvrdila Komisija, među ostalim u točki 368. pobijane presude (u kojoj se upućuje na prethodno navedenu točku 339.) i točki 374. te presude, u kojoj se upućuje na „uklanjanje željezničke pruge, kako bi se konkurenti držali podalje od tržišta, omogućavanjem pristupa tom tržištu pod nepovoljnijim uvjetima”. Naime, takve pogreške u ocjeni Općeg suda utjecale bi na ocjenu nužnosti izricanja novčane kazne i, ovisno o slučaju, na sam njezin iznos.

126.

Društvo LG u drugom dijelu ističe, pri čemu ne potkrepljuje svoje navode, da su navodno novo predmetno postupanje i nepostojanje protutržišne namjere mogli utjecati na analizu Općeg suda u okviru izvršavanja njegove neograničene nadležnosti. LG je na raspravi iznio dva pojašnjenja u tom pogledu. S jedne strane, društvo LG tvrdilo je da je nepostojanje protutržišne namjere relevantno jer je Opći sud u točkama 398. i 404. pobijane presude pojasnio da je, u okviru njegove neograničene nadležnosti, određivanje iznosa novčane kazne provedeno, među ostalim, na temelju „pravedne ocjene težine […] povrede”, pri čemu je protutržišna namjera ključni element ocjene težine povrede. S druge strane, društvo LG tvrdi da je Opći sud prekoračio svoju neograničenu nadležnost jer je, time što je presumirao da je protutržišna namjera element za ocjenu težine povrede, izmijenio sastavne elemente povrede koju je Komisija zakonito utvrdila.

127.

Komisija smatra da četvrti žalbeni razlog treba odbaciti kao bespredmetan ( 59 ) jer je Opći sud, s jedne strane, izvršavao svoju neograničenu nadležnost te je Komisijinu ocjenu zamijenio vlastitom ocjenom novčane kazne i jer, s druge strane, u okviru te ocjene nije uputio ni na kakvu protutržišnu namjeru društva LG.

128.

Društvo LG u ovom slučaju svojim četvrtim žalbenim razlogom nastoji ishoditi dodatno smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, pri čemu se poziva na pogrešku u ocjeni Općeg suda prilikom razmatranja tužbenih razloga koji se odnose na određivanje iznosa novčane kazne. Međutim, okolnost da je Opći sud izvršavao svoju neograničenu nadležnost i da je Komisijinu ocjenu zamijenio vlastitom ocjenom iznosa novčane kazne, ne može taj razlog učiniti bespredmetnim. Naime, ta okolnost sama po sebi ne isključuje da bi, s jedne strane, taj četvrti žalbeni razlog, u slučaju da je osnovan, mogao dovesti do naknadnog smanjenja iznosa novčane kazne koju je prvotno izrekla Komisija, s obzirom na to da pogreška u ocjeni namjere može stvarno utjecati na određene parametre novčane kazne i osobito stupanj težine povrede i da bi, s druge strane, takvo smanjenje opet navelo Opći sud da smatra da više nije primjereno izvršavati neograničenu nadležnost. Ta je pretpostavka tim vjerojatnija jer je Opći sud, s jedne strane, na vlastitu inicijativu i u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, očito ponovno procijenio iznos novčane kazne te ju je odredio na iznos koji je znatno manji od onog koji je utvrdila Komisija i jer, s druge strane, nije naveo razloge zbog kojih je izmijenio konačni iznos izrečene novčane kazne, iako je odbio sve tužbene razloge istaknute u prilog zahtjevima za poništenje sporne odluke i sve prigovore istaknute u prilog zahtjevu društva LG za smanjenje iznosa novčane kazne.

129.

Iz navedenog proizlazi da se ovaj žalbeni razlog ne može odmah odbaciti kao bespredmetan. Treba stoga ispitati njegovu osnovanost.

130.

Uvodno ističem da se četvrti žalbeni razlog nužno temelji na pretpostavci da je Opći sud u okviru provjere Komisijina određivanja novčane kazne i u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti uzeo u obzir navodnu protutržišnu namjeru društva LG. Naime, društvo LG oslanja se na tu pretpostavku kad tvrdi da presuda sadržava unutarnje proturječje jer je Opći sud tvrdio da protutržišna namjera društva LG nije bila uzeta u obzir prilikom kvalifikacije postupanja kao zlouporabe.

131.

U tom pogledu najprije valja napomenuti da je Opći sud u točkama 196. i 197. pobijane presude ( 60 ) presudio da se Komisija u spornoj odluci nije oslonila na namjeru, protutržišnu strategiju ili zlu vjeru društva LG kako bi opravdala svoj zaključak o postojanju povrede prava tržišnog natjecanja. Opći sud time je izričito odbio argument društva LG prema kojem sporna odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je Komisija naglasila zlouporabnost sporne prakse oslanjajući se, među ostalim, na njegovu protutržišnu namjeru ( 61 ).

132.

Nadalje, utvrđujem da se ni u jednom dijelu presude na koji se odnosi četvrti žalbeni razlog izričito ne upućuje na navodnu protutržišnu namjeru društva LG. Stoga su, prema mišljenju društva LG, jedini elementi kojima bi se mogla potkrijepiti tvrdnja društva LG da je Opći sud uzeo u obzir njegovu navodnu protutržišnu namjeru, s jedne strane, upotreba izraza koji upućuju na takvu namjeru (u točkama 339., 368. i 374. pobijane presude, u okviru prvog dijela) i, s druge strane, još implicitnije upućivanje na pravilu ocjenu težine povrede jer je u tom pogledu relevantna protutržišna namjera (u točkama 398. i 404. pobijane presude, u okviru drugog dijela).

133.

Zbog razloga koji slijede smatram da nijedan od tih dvaju elemenata nije dovoljan da se dokaže da je Opći sud uzeo u obzir navodnu protutržišnu namjeru društva LG i da stoga oba dijela četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovane.

134.

Društvo LG u prvom dijelu četvrtog žalbenog razloga u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u ocjeni prilikom ispitivanja zakonitosti novčane kazne koju je izrekla Komisija. U tom pogledu ističe dva prigovora, pri čemu se prvi temelji na pogrešci u ocjeni iz točke 339. pobijane presude u okviru analize pitanja je li pravna teorija na kojoj se temelji sporna odluka nova, a drugi na pogrešci u ocjeni iz točaka 368. i 374. pobijane presude u okviru analize navodne neproporcionalnosti koeficijenta težine povrede.

135.

Kao prvo, što se tiče prigovora koji se odnosi na točku 339. pobijane presude, utvrđujem da je ta točka dio analize Općeg suda koja se odnosi na prigovor društva LG prema kojem je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i pogrešku u ocjeni time što mu je izrekla novčanu kaznu jer postupanje koje mu se stavlja na teret u spornoj odluci čini novu kategoriju zlouporabe za koju nije znao da je nezakonita. Naime, Opći sud podsjetio je na to da je predmetno postupanje „moglo proizvesti protutržišne učinke istiskivanja konkurenata s [predmetnog] tržišta […], stvaranjem objektivno neopravdanih prepreka ulasku na tržište”. Stoga je Opći sud polazeći od tog utvrđenja i kako bi odgovorio na argument prema kojem tu zlouporabu treba kvalificirati kao novu, ocijenio da su „sudovi Unije [već] osudili zlouporabu poput tužiteljeve, čiji je cilj držati konkurente podalje od tržišta” ( 62 ).

136.

Iako je točno da izraz „[postupanje] čiji je cilj držati konkurente podalje” (u verziji na engleskom jeziku, odnosno jeziku postupka, „conduct […] seeking to keep competitors away from the market”) sadržava nejasnoće te bi ga se izvan konteksta doista moglo shvatiti kao da upućuje na postojanje protutržišne namjere, ipak ga treba ocijeniti u njegovu specifičnom kontekstu ( 63 ).

137.

Taj je izraz nadahnut točkom 164. presude AstraZeneca/Komisija ( 64 ), u kojoj je Sud u okviru ocjene novosti predmetnih povreda i njihovih učinaka osobito pojasnio da je AstraZeneca „bila svjesna snažne protutržišne prirode svojeg postupanja i da je trebala očekivati da ono neće biti u skladu s pravilima o tržišnom natjecanju prava Unije” ( 65 ). Iz toga slijedi da je namjera u okviru te sudske prakse za nijansu različita u odnosu na pojam namjere koji se tumači kao postojanje „poslovn[e] strategij[e] koju slijedi […] poduzetnik”. Naime, Opći sud se u točkama 196. i 197. pobijane presude poziva na namjeru na temelju „čimbenik[a] subjektivne naravi, kao što su motivi na kojima se temelji predmetna poslovna strategija” (vidjeti točku 191. pobijane presude) ( 66 ). Suprotno tomu, kad upućuje na postupanje čiji je „cilj držati konkurente podalje od tržišta”, riječ je o objektivnoj ocjeni pitanja može li postupanje, s obzirom na sve relevantne okolnosti, ograničiti tržišno natjecanje.

138.

Stoga smatram da valja odbiti prvi prigovor iz prvog dijela koji se temelji na pogrešci u ocjeni iz točke 339. pobijane presude u okviru analize kvalifikacije predmetnog postupanja kao novog.

139.

Kao drugo, što se tiče prigovora koji proizlazi iz točaka 368. i 374. pobijane presude, utvrđujem da su te točke dio analize Općeg suda koja se odnosi na prigovor o navodnoj neproporcionalnosti koeficijenta težine povrede koji je Komisija utvrdila prilikom određivanja iznosa novčane kazne.

140.

U tom pogledu najprije ističem da je Opći sud u točki 366. pobijane presude podsjetio na to da je Komisija prilikom određivanja stupnja težine predmetne povrede uzela u obzir četiri elementa, odnosno prirodu povrede, položaj društva LG na mjerodavnim tržištima, zemljopisni doseg povrede i načine stvarnog izvršenja povrede. Valja utvrditi da nijedan subjektivni element, kao što je namjerna priroda postupanja, nije dio tih elemenata koje je Komisija uzela u obzir prilikom određivanja stupnja težine povrede ( 67 ).

141.

Taj se zaključak ne može pobiti argumentom društva LG da postoje dva upućivanja, odnosno točke 368. i 374. pobijane presude, koja bi svaki za sebe mogao sugerirati da je u obzir uzet subjektivni element koji ukazuje na namjeru.

142.

Konkretno, s jedne strane, Opći sud je u točki 368. pobijane presude, slično kao i u prethodno navedenoj točki 339., naveo da su „sudovi Unije u više navrata osudili zlouporabu poput [one društva LG], čiji je cilj držati konkurente podalje od tržišta”. Na isti se izraz upotrijebljen u prethodno ispitanoj točki 339. pobijane presude upućuje zbog toga što se društvo LG poziva na argumente istaknute u potporu tužbenom razlogu koji se odnosio na tvrdnju da je predmet nov i bez presedana, kako bi osporio navodnu neproporcionalnost koeficijenta težine povrede koji je utvrdila Komisija. Iz toga slijedi da se analiza provedena u točkama 135. i 136. ovog mišljenja primjenjuje mutatis mutandis.

143.

S druge strane, u točki 374. pobijane presude Komisija je namjeravala odgovoriti na argument društva LG da je koeficijent težine povrede neproporcionalan također i s obzirom na njezinu praksu u sličnim slučajevima primjene članka 102. UFEU-a te da stoga povređuje načelo jednakog postupanja. Opći sud u tom je kontekstu naveo da se „uklanjanje željezničke pruge, kako bi se konkurenti držali podalje od tržišta, omogućavanjem pristupa tom tržištu pod nepovoljnijim uvjetima, ne može promatrati kao [odbijanje pristupa ključnoj infrastrukturi]” ( 68 ).

144.

Međutim, iako je izraz „kako bi se” doista dvosmislen, na način da se može shvatiti kao da upućuje na protutržišnu namjeru, smatram da se Opći sud nezgrapno izrazio jer u tom dijelu pobijane presude samo ponavlja svoju analizu koja se odnosi na kvalifikaciju postupanja kao zlouporabe vladajućeg položaja, u skladu s kojom se predmetno postupanje ne može kvalificirati kao „odbijanje pristupa”. Upravo zbog toga toj rečenici prethodi rečenica „kako je utvrđeno u okviru analize prvog tužbenog razloga, ocijenjeno [je]”.

145.

Stoga Opći sud u točki 374. pobijane presude nije proveo novu ocjenu u pogledu namjerne prirode povrede, koja bi se mogla smatrati proturječnom, nego samo ponavlja zaključak koji je već izveo u okviru analize prvog tužbenog razloga i osobito u točki 98. pobijane presude, prema kojem se „predmetno postupanje […] ne može analizirati u svjetlu sudske prakse u području odbijanja pristupa ključnoj infrastrukturi”.

146.

Treće, radi davanja iscrpnog odgovora valja podsjetiti na to da za potrebe ovog žalbenog postupka nije potrebno ispitati navodnu proturječnost razloga s gledišta povrede obveze obrazlaganja koju je navodno počinio Opći sud jer se u obrazloženju pobijane presude jasno i nedvosmisleno navodi da subjektivni elementi, kao što su namjera, protutržišna strategija ili zla vjera društva LG, nisu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postojanja povrede. Stoga ne postoji nikakvo unutarnje proturječje koje narušava dobro razumijevanje razloga na kojima se temelji analiza Općeg suda u tom pogledu ( 69 ).

147.

S obzirom na navedeno, predlažem da se odbije drugi prigovor iz prvog dijela koji se temelji na pogrešci u ocjeni u okviru analize navodne neproporcionalnosti koeficijenta težine povrede koji je utvrdila Komisija, kao i taj prvi dio u cijelosti.

148.

Društvo LG u drugom dijelu četvrtog žalbenog razloga u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u ocjeni u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti time što je prilikom ocjene težine povrede presumirao da postoji protutržišna namjera.

149.

Najprije podsjećam na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi na koju se Opći sud izričito poziva u točki 390. pobijane presude, sud Unije, kada izvršava svoju neograničenu nadležnost, povrh običnog nadzora zakonitosti sankcije, ovlašten vlastitom ocjenom za utvrđivanje iznosa te sankcije nadomjestiti ocjenu Komisije, donositelja akta u kojem je taj iznos prvotno utvrđen, što međutim isključuje bilo kakvu izmjenu konstitutivnih elemenata povrede koju je Komisija zakonito utvrdila u odluci koju Opći sud preispituje ( 70 ).

150.

Iz toga slijedi da, s obzirom na to da je Opći sud u točkama 196. i 197. pobijane presude ( 71 ) presudio da se Komisija u spornoj odluci pravilno nije oslonila, među ostalim, na protutržišnu namjeru društva LG kako bi opravdala svoj zaključak o postojanju povrede prava tržišnog natjecanja, Opći sud nije ovlašten izmijeniti takav „sastavni dio povrede” uzimanjem u obzir takve namjere u okviru svoje neograničene nadležnosti.

151.

Međutim, kao što je već istaknuto, osobito u točki 132. ovog mišljenja, izraz „namjera” ne navodi se nigdje u dijelu presude koji se odnosi na izvršavanje neograničene nadležnosti, a to su točke 389. do 406. pobijane presude. Osim toga, društvo LG u svojoj tužbi nije pojasnilo koji dio analize Općeg suda sadržava razmatranja povezana s namjernom prirodom predmetnog postupanja, nego je na raspravi navelo da su razmatranja o namjeri povezana s ocjenom težine postupanja.

152.

U tom pogledu podsjećam na to da, prema sudskoj praksi Suda, neograničena nadležnost priznata sudu Unije člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a, ovlašćuje taj sud da, osim izvršavanja običnog nadzora zakonitosti sankcije, svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu te da posljedično ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal. Iako izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, a da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran, sud Unije dužan je u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU-a ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede ( 72 ). Izvršavanje neograničene nadležnosti stoga podrazumijeva uzimanje u obzir težine počinjene povrede kao i njezina trajanja, uvažavajući osobito načela proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakosti postupanja ( 73 ). Naime, Opći sud je na temelju tih dvaju kriterija koji se odnose na težinu i trajanje povrede izvršavao svoju diskrecijsku ovlast ( 74 ).

153.

Što se tiče težine povrede, koja je relevantan kriterij u okviru ovog dijela, kao što to proizlazi iz točke 399. pobijane presude, Opći sud smatrao je primjerenim uzeti u obzir tri elementa, odnosno prirodu povrede, položaj društva LG na mjerodavnim tržištima i zemljopisni opseg te povrede. Međutim, namjernu prirodu povrede može se kao takvu uzeti u obzir samo u okviru ocjene prvog elementa, odnosno prirode povrede.

154.

Međutim, valja utvrditi da se Opći sud u točki 400. pobijane presude, u kojoj je iznio svoju analizu prirode povrede, pozvao na objektivna razmatranja koja nisu ni izravno ni neizravno povezana s navodnom protutržišnom namjerom.

155.

Iz toga slijedi da se, suprotno onomu što tvrdi društvo LG, Opći sud nije oslonio na navodnu protutržišnu namjeru u svrhu provedbe „pravilne ocjene težine [povrede]” i da stoga i taj drugi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

156.

Međutim, podredno i radi davanja iscrpnog odgovora želim navesti dva pojašnjenja o ocjeni odgovarajućeg iznosa novčane kazne i obvezi obrazlaganja u okviru izvršavanja neograničene nadležnosti.

157.

S jedne strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud – kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbenog postupka – nema pravo zbog razloga pravičnosti vlastitom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je u okviru svoje neograničene nadležnosti odlučivao o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije. Sud može zbog neprimjerenosti iznosa novčane kazne utvrditi postojanje pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud samo kada smatra da je iznos sankcije ne samo neprimjeren nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan ( 75 ).

158.

Međutim, društvo LG u ovom slučaju osporava ocjenu koju je Opći sud proveo u pogledu iznosa novčane kazne izrečene s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu ipak ne dokazuje te čak ni ne tvrdi da je taj iznos ne samo neprimjeren, nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan. Stoga Sud i taj dio može odbaciti kao nedopušten.

159.

S druge strane, podsjećam na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Opći sud pri izvršavanju svoje neograničene nadležnosti ima određene obveze, među kojima je i obveza obrazlaganja, koju on ima na temelju članka 36. Statuta Suda Europske unije, a na Opći sud se primjenjuje na temelju njegova članka 53. stavka 1. ( 76 )

160.

Opći sud u ovom je slučaju u točkama 400. do 402. pobijane presude naveo samo prilično nejasno obrazloženje na temelju kojeg se teško može razumjeti kako je mogao doći do znatnog smanjenja iznosa utvrđene novčane kazne. To nepostojanje obrazloženja tim je više iznenađujuće jer je Opći sud potvrdio spornu odluku time što je odbio sve tužbene razloge koje je istaknulo društvo LG. Iako je točno da Opći sud u okviru svoje neograničene nadležnosti može preinačiti pobijani akt, i to među ostalim smanjenjem izrečenog iznosa novčane kazne, čak i ako taj akt nije poništen, takvu izmjenu novčane kazne ipak treba obrazložiti tako da se mogu utvrditi razlozi koji opravdavaju takvu izmjenu novčane kazne, pri čemu, međutim, nije nužno izvršiti precizni računski postupak.

161.

Međutim, društvo LG se u ovom slučaju nije pozvalo na nedostatak u obrazloženju, a Komisija, koja također ima legitimni interes pozvati se na povredu obveze obrazlaganja, nije podnijela protužalbu radi osporavanja novčane kazne.

162.

U tim specifičnim okolnostima Sud po mojem mišljenju ne bi trebao po službenoj dužnosti ispitivati povredu obveze obrazlaganja. Međutim, ako smatra svrsishodnim istaknuti da izvršavanje neograničene nadležnosti sadržava nedostatno obrazloženje jer je na Općem sudu da ocijeni težinu nezakonitih postupanja, taj predmet valja vratiti Općem sudu kako bi detaljnije obrazložio provedeni izračun ( 77 ). Točno je da u takvom slučaju, kako bi se poštovalo načelo zabrane reformatio in pejus ( 78 ), kao i načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, ako ne postoji nikakvo Komisijino osporavanje, Opći sud ne može novčanu kaznu utvrditi na iznos veći od iznosa izrečenog pobijanom presudom.

163.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. istog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da društvo LG po mojem mišljenju nije uspjelo u svojem zahtjevu, predlažem da mu se naloži snošenja troškova u vezi s žalbenim postupkom.

164.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: