1.

Judecătoria Miercurea Ciuc (Prvostupanjski sud u Miercurea- Ciucu, Rumunjska) postavila je Sudu dva pitanja koja se odnose na tumačenje Uredbe (EZ) br. 561/2006 o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet ( 2 ).

2.

Ta su pitanja postavljena u okviru spora između društva Pricoforest SRL, šumarskog poduzeća, i Inspectoratula de Stat pentru Controlul în Transportul Rutier (Državni inspektorat za nadzor cestovnog prijevoza,) (u daljnjem tekstu: ISCTR) u pogledu novčane kazne koju je potonji izrekao tom društvu jer je u okviru nekoliko cestovnih prijevoza navodno povrijedio pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđenima Uredbom br. 561/2006.

3.

Sporno pitanje iz glavnog postupka jest jesu li ti prijevozi doista bili, kao što to tvrdi Pricoforest, izuzeti od tih pravila, u skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom (b) te uredbe. Na temelju te odredbe države članice mogu odobriti takvu iznimku na svojem državnom području za vozila koja posebice rabe šumarski poduzetnici za prijevoz tereta za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti u krugu do 100 km od njihova sjedišta. Budući da je Rumunjska iskoristila tu mogućnost, sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenja sadržaja i dosega te iznimke koju Sud još nije tumačio.

4.

Konkretnije, svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li uvjet iz članka 13. stavka 1. točke (b) te uredbe, prema kojem će se prijevoz tereta obavljati „u krugu do 100 km od sjedišta poduzeća”, tumačiti na način da korišteno vozilo treba ostati u zamišljenom krugu i koji ima takav radijus ili da cestovna udaljenost koju je to vozilo stvarno prešlo ne smije prijeći 100 km. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita primjenjuje li se i, ako je to slučaj, u kojoj mjeri, iznimka u slučaju vozila mješovite namjene, odnosno vozila koja se obično koriste kako za prijevoz iz članka 13. stavka 1. točke (b) tako i za prijevoz koji to nije.

5.

U ovom mišljenju objasnit ću, kao prvo, zašto se pojam „krug” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 odnosi na zemljopisno područje koje je ograničeno zamišljenim krugom radijusa 100 km oko sjedišta poduzeća, a ne na stvarnu udaljenost koju je vozilo prešlo na cesti. Kao drugo, objasnit ću zašto se na vozila mješovite namjene primjenjuje iznimka predviđena tom odredbom dok se koriste za prijevoz koji ispunjava uvjete koji su njome predviđeni, ali ne dok se koriste za druge vrste prijevoza.

6.

U skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006:

„Pod uvjetom da nisu dovedeni u pitanje ciljevi utvrđeni u članku 1., svaka država članica može odobriti iznimke od članaka od 5. do 9. te zahtijevati da te iznimke podliježu pojedinačnim uvjetima na njezinom vlastitom području ili, u dogovoru s državama na koje se to odnosi, na području druge države članice, koje se primjenjuju na prijevoz koji se obavlja pomoću:

[...]

7.

Člankom 3. Uredbe (EU) br. 165/2014 o tahografima u cestovnom prometu ( 3 ), naslovljenim „Područje primjene”, u stavku 1. i 2. propisuje se:

„1.   Tahografi se ugrađuju i koriste u vozilima registriranima u državi članici koja služe za cestovni prijevoz putnika ili dobara i na koje se primjenjuje [Uredba (EZ) br. 561/2006].

2.   Države članice mogu izuzeti od primjene ove Uredbe vozila navedena u članku 13. stavcima 1. i 3. [Uredbe (EZ) br. 561/2006]”.

8.

Člankom 2. Ordonanța Guvernului nr. 37/2007 privind stabilirea cadrului de aplicare a regulilor privind perioadele de conducere, pauzele și perioadele de odihnă ale conducătorilor auto și utilizarea aparatelor de înregistrare a activității acestora (Uredba Vlade br. 37/2007 o utvrđivanju okvira za primjenu pravila o vremenima vožnje, stankama i vremenu odmora vozača te uporabi sustava za evidenciju njihove djelatnosti; u daljnjem tekstu: Uredba Vlade br. 37/2007) navodi se da „[o]peracije prijevoza na koje se upućuje u članku 13. stavku 1. točkama (a) do (d), (f) do (h) i (j) do (p) [Uredbe br. 561/2006] izuzete su na području Rumunjske od primjene odredbi navedene uredbe”.

9.

Dana 2. rujna 2020. motorno vozilo s prikolicom koje Pricoforest rabi za prijevoz drva zaustavio je inspekcijski tim ISCTR‑a u gradu Bălanu u okrugu Harghiti (Rumunjska). Taj se grad nalazi 130 km od sjedišta Pricoforesta, koje se nalazi u općini Pipirig, smještenoj u okrugu Neamțu (Rumunjska).

10.

Nakon provjera koje je obavio inspekcijski tim i analiza podataka preuzetih s kartice vozačeva tahografa, utvrđeno je da je između 5.15 17. kolovoza 2020. i 19.23 18. kolovoza 2020. taj vozač vozio 15 sati i 56 minuta, što je stoga za gotovo 6 sati prelazilo maksimalno dnevno vrijeme vožnje od 10 sati predviđeno člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 561/2006. Slijedom toga Pricoforestu je izrečena novčana kazna u iznosu od 9000 rumunjskih leua (RON). Pored navedenoga, 25. kolovoza 2020., između 00.54 i 4.24, vozač je obavio dnevni odmor od 3 sata i 30 minuta umjesto minimalno 9 sati, kako se to zahtijeva člankom 8. stavkom 2. navedene uredbe. Za drugi prekršaj Pricoforestu je izrečena novčana kazna od 4000 rumunjskih leua.

11.

Pricoforest je 25. rujna 2020. podnio tužbu protiv ISCTR‑a pred Judecătoria Miercurea Ciuc (Prvostupanjski sud u Miercurea‑Ciucu) kojom je zahtijevao poništavanje izvješća o prekršaju ili, umjesto toga, zamjenu novčanih kazni upozorenjem. Iako nije osporavao zapise s tahografa, Pricoforest je tvrdio da se ti zapisi odnose na prijevoze koji su izuzeti od pravilâ o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđenima Uredbom br. 561/2006, u skladu s iznimkom iz članka 13. stavka 1. točke (b) te uredbe, koja se primjenjuje u Rumunjskoj na temelju članka 2. Uredbe Vlade br. 37/2007. Naime, riječ je bila o prijevozu tereta koji obavlja šumarsko poduzeće u okviru vlastite poduzetničke djelatnosti u krugu do 100 km od njegova sjedišta, kao što to potvrđuje nekoliko popratnica za prijevoz drva koje je tužitelj predočio ( 4 ).

12.

ISCTR je podnio odgovor na tužbu kojim je tražio da se ona odbije tvrdeći da je izvješće o prekršaju zakonito i osnovano. Tvrdio je da se iznimka iz članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 odnosi na prijevoz koje se obavlja strogo u krugu do 100 kilometara od mjesta u kojem se nalazi sjedište šumarskog poduzeća. U ovom predmetu vozilo o kojem je riječ inspekcija je zaustavila u Bălanu, nekih 130 km od Pricoforestova sjedišta u Pipirigu.

13.

Pricoforest je podnio odgovor u kojem je tvrdio da ISCTR pogrešno izjednačava pojam „krug[a] do 100 km od sjedišta poduzeća”, u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) navedene uredbe, s cestovnom udaljenošću između predmetnih dvaju gradova.

14.

U tom je kontekstu Judecătoria Miercurea Ciuc (Prvostupanjski sud u Miercurea‑Ciucu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

15.

Zahtjev za prethodnu odluku od 10. studenoga 2020. Sud je zaprimio 4. siječnja 2021. Poljska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja Sudu. U ovom predmetu nije održana rasprava.

16.

Uredbom br. 561/2006 ( 5 ) utvrđuju se zajednička pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz tereta i putnika. Vrijeme vožnje u pravilu ne smije prelaziti deset sati dnevno (članak 6. stavak 1.) i 56 sati tjedno (članak 6. stavak 2.); vozači moraju uzimati neprekinutu stanku od najmanje 45 minuta nakon razdoblja vožnje od 4½ sata (članak 7.) i imaju pravo na dnevna i tjedna razdoblja odmora (članak 8.). Nadalje, kako bi se nadziralo poštovanje tih pravila, cestovna vozila moraju, u skladu s Uredbom br. 165/2014, biti opremljena tahografom, koji zapisuje razne podatke, kao što je to udaljenost koju je vozilo prešlo, njegov položaj u određenim razdobljima, trajanje njegove vožnje, aktivnost vozača i tako dalje ( 6 ). Ta zajednička pravila i mjere njihove provedbe usmjereni su uglavnom na tri cilja: (i) usklađivanje uvjetâ tržišnog natjecanja između različitih vrsta kopnenog prijevoza, posebno s obzirom na sektor cestovnog prometa; (ii) poboljšanje uvjeta rada vozača i timova takvih vozila i (iii) poboljšanje cestovne sigurnosti ( 7 ).

17.

Područje primjene Uredbe br. 561/2006 prilično je široko. U skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1. točkom (a), ona se osobito primjenjuje na „cestovni prijevoz [...] tereta gdje najveća dopuštena masa vozila, uključujući prikolicu ili poluprikolicu, prelazi 3,5 tona”. Nesporno je da je prijevoz drva poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen tom kategorijom ( 8 ). Slijedom toga, pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđena tom uredbom trebala su se, u načelu, slijediti tijekom tog prijevoza te je u ta vozila trebalo ugraditi i u njima koristiti tahograf. Međutim, dok izgleda da je takav tahograf zaista bio ugrađen i korišten, čini se da se nisu poštovala barem neka od tih pravila ( 9 ).

18.

Međutim, na temelju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 561/2006 države članice mogu odobriti iznimke od općih pravila te uredbe na svojem državnom području koje se primjenjuju na prijevoz koji obavljaju određena vozila. Ta vozila također mogu biti izuzeta od obveze da budu opremljena tahografom ( 10 ).

19.

Konkretno, u skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006, takva iznimka može se odobriti za „prijevoz [...] vozila koja su u vlasništvu ili su ih iznajmila, bez vozača, poljoprivredna, hortikulturna, šumarska, stočarska ili ribarska poduzeća za prijevoz tereta za potrebe svoje vlastite poduzetničke djelatnosti u krugu do 100 km od sjedišta poduzeća”. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je Rumunjska iskoristila tu mogućnost ( 11 ). Pricoforest se sada poziva na tu iznimku radi obrane u glavnom postupku.

20.

U skladu s tom odredbom, da bi se iznimka odobrila, potrebno je ispuniti tri kumulativna uvjeta: (i) prijevoz tereta mora obavljati cestom vozilo poljoprivrednog, hortikulturnog, šumarskog, stočarskog ili ribarskog poduzeća; (ii) taj prijevoz tereta mora biti „za potrebe [njegove] vlastite poduzetničke djelatnosti” i (iii) mora se odvijati „u krugu do 100 km od [njegova] sjedišta”.

21.

Stranke iz glavnog postupka ne osporavaju činjenicu da je, u ovom predmetu, prijevoz „tereta” (drva), „vozilima”, obavljalo „šumarsko poduzeće” (Pricoforest) „za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti”. Čini se da ni sud koji je uputio zahtjev ne dvoji o tome ( 12 ). Suprotno tomu, između tih stranaka postoji neslaganje u pogledu trećeg uvjeta koji se odnosi na „krug” u kojem se mora odvijati prijevoz i, kao takva, dva prethodna pitanja odnose se na potonju problematiku. Redom ću ih ispitati u sljedećim odjeljcima.

22.

Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, na temelju podnesaka i dokaza koje je dostavio Pricoforest, moguće je da je tijekom predmetnih prijevoza stvarna cestovna udaljenost koju su prešla vozila nakon napuštanja sjedišta tog poduzeća ( 13 ) bila veća od 100 km, iako su ta vozila ostala na zemljopisnom području određenom (zamišljenim) krugom radijusa 100 km oko tog sjedišta.

23.

U tom kontekstu, svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li pojam „krug do 100 km od sjedišta poduzeća” iz članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 tumačiti na način da ravna linija povučena na karti između sjedišta poduzeća i odredišta vozila mora biti kraća od 100 km ili na način da udaljenost koju je vozilo stvarno prešlo mora biti manja od 100 km?

24.

Kao poljska vlada i Komisija, ne sumnjam da je ispravan prvi odgovor.

25.

Članak 13. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 561/2006 ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja njegova sadržaja i dosega. Stoga se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „krug” iz te odredbe mora autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji. Prema toj sudskoj praksi, sadržaj i doseg pojma koji se koristi u aktu sekundarnog prava, koji u njemu nije definiran, treba odrediti u skladu s njegovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku. Ovisno o slučaju ( 14 ), treba uzeti u obzir i kontekst u kojem se koristi, ciljeve kojima teži taj akt i njegov nastanak ( 15 ).

26.

Uobičajeno značenje pojma radijus „kruga” u svakodnevnom govoru odgovara duljini ravne linije koja povezuje središte kruga s bilo kojom točkom njegova ruba.

27.

Stoga, pojam „kruga do 100 km od sjedišta poduzeća” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 ne može se odnositi na cestovnu udaljenost koju je vozilo prešlo, već samo na ravnu liniju od 100 km, povučenu na karti između tog sjedišta i bilo koje točke na cijelom rubu zamišljenog kruga oko nje. Drugim riječima, odnosi se na zemljopisno područje ( 16 ) ograničeno tim krugom, unutar kojeg se mora obavljati prijevoz tereta.

28.

Ako bi dodatno trebalo potvrditi jasan smisao pojma „kruga”, ističem da Uredba br. 561/2006 sadržava različite pojmove koji se odnose na udaljenost, što je istaknuo i sâm sud koji je uputio zahtjev. Konkretno, iako se pojam „kruga” koristi u više odredaba te uredbe ( 17 ), druge su odredbe, suprotno tomu, usredotočene na „dužinu puta” koju vozilo prelazi tijekom određenog prijevoza ( 18 ). Potonji pojam, u svojem uobičajenom značenju u svakodnevnom jeziku, upućuje na cestovnu udaljenost koja je prijeđena ili koju treba prijeći.

29.

Stoga, kada je zakonodavac Unije namjeravao uputiti na cestovnu udaljenost, on je to jasno izrazio u tekstu predmetne odredbe. Upotrebom pojma „krug” u drugim odredbama, kao što je to članak 13. stavak 1. točka (b), jasno je namjeravao uputiti na nešto drugo, odnosno, kao što sam to naveo u prethodnoj točki ovog mišljenja, na zemljopisno područje određeno zamišljenim krugom oko određene točke.

30.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev iznosi nekoliko argumenata u prilog stajalištu prema kojem pojam „kruga do 100 km od sjedišta poduzeća” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 treba shvatiti, s obzirom na ciljeve te uredbe usmjerene na poboljšanje uvjeta rada i cestovne sigurnosti, i bez obzira na njegovo uobičajeno značenje, kao da se odnosi na cestovnu udaljenost koju je vozilo stvarno prešlo. Prema njegovu mišljenju, kad bi se taj pojam doslovno tumačio na način da se odnosi na zemljopisno područje oko sjedišta poduzeća, to bi značilo da bi se pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora, predviđena tom uredbom, mogla zanemariti tijekom prijevoza koji bi se, iako se odvija unutar tog područja, mogao ostvariti na velikim udaljenostima, daleko duljim od 100 km i u dugom trajanju. To bi moglo ugroziti zdravlje uključenih vozača i cestovnu sigurnost.

31.

Ovo zahtijeva dvije napomene s moje strane.

32.

Kao prvo, točno je, kao što sam to naveo u točki 25. ovog mišljenja, općenito govoreći, da su ciljevi koji se žele postići aktom sekundarnog prava relevantni za utvrđivanje sadržaja i dosega pojmova koji su u njemu sadržani. U skladu s time, Sud je presudio da doseg iznimki predviđenih Uredbom br. 561/2006, poput onog iz članka 13. stavka 1. točke (b), treba u načelu utvrditi uzimajući u obzir svrhe predmetnog propisa ( 19 ).

33.

Međutim, kao poljska vlada i Komisija, smatram da je teleološko tumačenje isključeno kad je riječ o značenju pojma „krug” upotrjebljenog u članku 13. stavku 1. točki (b).

34.

Naime, teleološko tumačenje potrebno je kada tekst odredbe nije dovoljno jasan i precizan: kada je otvoren za više tumačenja i pokazuje određeni stupanj tekstualne nejasnoće i neodređenosti. Mogu postojati i razlike između različitih jezičnih verzija predmetnog akta ( 20 ). U tim okolnostima teleološko tumačenje upotpunjuje ono tekstualno: ono je nužno radi rješavanja nejasnoća u sastavljanju ( 21 ).

35.

Međutim, u ovom je predmetu članak 13. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 561/2006 jasan i precizan kada je riječ o odgovoru na prvo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Pojam „kruga do 100 km od sjedišta poduzeća” koji se upotrebljava u toj odredbi nije ni nejasan ni neodređen. Ne može se tumačiti na više načina. On se također dosljedno koristi u drugim jezičnim verzijama te uredbe ( 22 ).

36.

U takvom kontekstu, Sud jednostavno ne smije tumačiti pojam „kruga” na način koji predlaže sud koji je uputio zahtjev. Čak i ako bi to bilo više u skladu s ciljevima Uredbe br. 561/2006, ustaljena je sudska praksa da „Sud ne može protivno jasnom i preciznom tekstu zakonodavnog akta Unije tumačiti odredbu s namjerom da je ispravi” ( 23 ). To bi dovelo do tumačenja contra legem koje predstavlja prelaženje granice svakog interpretativnog nastojanja ( 24 ).

37.

Ovdje se postavlja važno pitanje diobe vlasti (ili radije, u kontekstu Unije, institucionalne ravnoteže). Kao što sam to naveo u točkama 28. i 29. ovog mišljenja, zakonodavac Unije odlučio je različite iznimke predviđene Uredbom br. 561/2006 podvrgnuti uvjetu ispunjenja različitih kriterija: koji se nekada odnose na „krug”, a nekada na „duljinu puta”. Zamjena jednog drugim bila bi stoga jednaka zanemarivanju, tumačenjem sudske prakse, zakonodavčeva izbora sadržana u tekstu zakona ( 25 ).

38.

Kao drugo, u svakom slučaju, opravdana zabrinutost u pogledu uvjeta rada i cestovne sigurnosti koju je izrazio sud koji je uputio zahtjev, rješava se, prema mojem mišljenju, drugim dijelom članka 13. stavka 1. točke (b). Podsjećam da se na temelju te odredbe, kako bi mogao biti obuhvaćen iznimkom iz te odredbe, prijevoz mora obavljati ne samo u „krugu do 100 km od sjedišta poduzeća”, nego i „za potrebe [njegove] vlastite poduzetničke djelatnosti”. Ovdje se traži teleološko tumačenje zato što smisao potonjeg uvjeta ne proizlazi izravno iz teksta te odredbe.

39.

Općenito, iznimke predviđene člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 561/2006 ograničene su na „određene vrste nacionalnog prijevoza koje imaju posebna obilježja”, koje je zakonodavac Unije smatrao da je „poželjno” ( 26 ) izuzeti, prema diskrecijskoj ovlasti svake države članice, od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora koja su predviđena tom uredbom. S jedne strane, svaka iznimka ima određenu svrhu (ili, drugim riječima, njome se nastoje zaštititi određeni interesi) koja je, prema mišljenju zakonodavca, opravdala njezino uvođenje. S druge strane, taj prijevoz, prema mišljenju zakonodavca, nema utjecaja, ili ima ograničeni utjecaj, na ciljeve koji se tom uredbom nastoje postići: općenito, oni ne podliježu „pritiscima tržišta ( 27 )” i ne izazivaju ozbiljnu zabrinutost u vezi s uvjetima rada uključenih vozača i timova ili s cestovnom sigurnošću.

40.

Kad je, konkretnije, riječ o članku 13. stavku 1. točki (b), iz uvjeta da prijevoz tereta bude „za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti” poljoprivrednih, hortikulturnih, šumarskih, poljoprivrednih ili ribolovnih poduzeća, proizlazi da je, u tumačenju s obzirom na prethodno obrazloženje, s jedne strane, poseban cilj te iznimke da se potakne obavljanje tih djelatnosti, kojima je prijevoz tereta sam po sebi sporedan ( 28 ). Kao što to napominje poljska vlada, njime se predmetnim poduzećima omogućuje da obavljaju te djelatnosti s fleksibilnošću koja im je potrebna i koju strogi zahtjevi Uredbe br. 561/2006 nužno ne nude ( 29 ).

41.

S druge strane, sporednom prirodom takvog prijevoza jamči se, prema mišljenju zakonodavca, da njegova iznimka od pravila propisanih Uredbom br. 561/2006 u načelu ( 30 ) ne bi ugrozila dosezanje njome zadanih ciljeva. Kao prvo, s obzirom na to da je sporedan, i time neodvojiv od određenih gospodarskih djelatnosti, taj prijevoz sam po sebi ne podliježe „pritiscima tržišta” (odnosno, on obično ne predstavlja uslugu koju prijevoznici nude uz naknadu). Kao drugo, on u pravilu ne izaziva ozbiljnu zabrinutost u vezi s uvjetima rada ili cestovnom sigurnošću. Taj je prijevoz povezan s uobičajenim potrebama poljoprivrednih, šumarskih (i sličnih) poduzeća. Ta poduzeća općenito se ne nalaze uz glavne javne prometnice, već u ruralnim područjima i nedaleko od njihovih mjesta eksploatacije. Predmetni prijevozi stoga se obično odvijaju lokalnim cestama, unutar ograničenih udaljenosti i u kratkim razdobljima ( 31 ). U vezi s potonjim, uvjet koji se odnosi na „krug do 100 km od sjedišta poduzeća” jamči da se iznimka primjenjuje samo ako se djelatnost obavlja (i ako se taj sporedni prijevoz odvija) unutar ograničenog zemljopisnog područja ( 32 ).

42.

To prema mom mišljenju pak znači da se iznimka od članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 može primijeniti samo na takav sporedan prijevoz tereta ( 33 ). Naime, kao iznimka od općih pravila utvrđenih tom uredbom, ta se odredba „ne može tumačiti na način da se njezini učinci prošire iznad onoga što je nužno za zaštitu interesa koje ona želi osigurati” ( 34 ).

43.

U tom pogledu, kao i Komisija, smatram da se zapravo ne može smatrati sporednom šumarskom djelatnošću prijevoz poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku (odnosno, čini se, i pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, cestovni prijevoz drva uz naknadu, iz sjedišta poduzeća koje ga je proizvelo ili šumskih lokacija na kojima je proizvedeno, kupcima koji su ga kupili ( 35 ), a to je izgleda glavni razlog zabrinutosti tog suda).

44.

Šumarstvo, kao „poduzetnička djelatnost”, nesumnjivo obuhvaća gospodarsku eksploataciju šumskog zemljišta. Tom se djelatnošću obuhvaća, među ostalim, sječa i prodaja drva (koje se potom koristi kao drvo za loženje ili koje se industrijski obrađuje u pilanama, drvarnicama, tvornicama papira i tako dalje, te se pretvara u razne proizvode na bazi drva) ( 36 ). Prema mojem shvaćanju, to se odvija „rušenjem i sječom drva te pripremom trupaca”: postupkom u kojem se proizvodi oblo drvo za prodaju. On obuhvaća sječu (ili „rušenje”) stabala, obradu na licu mjesta i kretanje (ili „izvlačenje”), često upotrebom šumarskih traktora (ili „skidera”), trupaca s mjesta sječe na mjesto iskrcaja uz put (ili barem na manje nedostupnu lokaciju unutar šume) gdje se oni ukrcavaju na kamione za prijevoz trupaca. Drvo se zatim cestom prevozi sa šumske lokacije na mjesto obrade (kao što je to pilana ili tvornica papira) ili u izvoznu luku i tako dalje.

45.

U tom kontekstu, jasno mi je da se, s jedne strane, primjerice, kretanja vozilâ radi odvoza alata, opreme i ostalog, koji se koriste za takve radove, od sjedišta poduzeća do šumskih lokacija te za njihov dovoz natrag u sjedište izvode „za potrebe” šumarske djelatnosti u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006. Takva su kretanja sporedna u odnosu na šumarstvo, osobito u vremenskom smislu: moguće je da do njih dolazi jednom na početku i jednom na kraju dana, ili nekoliko puta dnevno. Većina vremena odnosit će se na šumarske radove kao takve. Slično tomu, prijenos trupaca unutar šume (ili „izvlačenje”) zasigurno je obuhvaćen iznimkom utvrđenom tom odredbom, a vozila o kojima je riječ izravno se koriste za te radove ( 37 ).

46.

S druge strane, čini mi se također očitim da se za cestovni prijenos drva ili „prijevoz trupaca”, nakon njihove prodaje, sa šumske lokacije gdje su proizvedeni (ili od sjedišta poduzeća koje ih je proizvelo) do mjesta obrade ili do izvozne luke (i tako dalje) ne može smatrati da je izvršen „za potrebe” šumarske djelatnosti. Naime, riječ je o zasebnoj djelatnosti ( 38 ). Ona u lancu opskrbe drvom ima drukčiju funkciju od same proizvodnje.

47.

Naime, brzim internetskim pretraživanjem svatko može vidjeti da je prijevoz trupaca samo jedna vrsta cestovnog prijevoza tereta, usluga koju uz naknadu obavljaju prijevoznici (od kojih su neki specijalizirani za tu vrstu prijevoza, a drugi tu uslugu pružaju u sklopu svojeg općeg prijevozničkog poslovanja). Stoga, ona sama po sebi predstavlja gospodarsku djelatnost podložnu „pritiscima tržišta”.

48.

Točno je da jedno poduzeće (poput, kao što bi to izgledalo, Pricoforesta) može obavljati dvije djelatnosti. Istodobno bi moglo obavljati i šumarsku djelatnost, proizvodnjom oblog drva, s potrebnom radnom snagom, alatima i opremom, i djelatnost prijevoza trupaca, s vlastitim voznim parkom kamiona i vlastitim vozačima, kako bi svojim kupcima samostalno prevozilo trupce koje proizvodi.

49.

Međutim, iznimka predviđena člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006 ne može se primijeniti na potonju djelatnost samo zbog činjenice da je neko šumarsko poduzeće odlučilo obavljati tu djelatnost samostalno, a ne podugovaranjem prijevoznika. Podsjećam da ta iznimka ovisi o prirodi djelatnosti za čije potrebe se prijevoz obavlja, a ne isključivo o identitetu poduzeća o kojem je riječ. U suprotnom bi se slučaju, na isti prijevoz trupaca primjenjivala opća pravila te uredbe kada ga obavljaju drugi prijevoznici, ali ne i kada ga obavljaju šumarska poduzeća.

50.

Suprotno tumačenje iznimke utvrđene člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006 također bi moglo ugroziti ciljeve koji se tom uredbom nastoje postići.

51.

Kao prvo, kao što to ističe Komisija, ono bi moglo ugroziti cilj uklanjanja nejednakosti koje mogu narušiti tržišno natjecanje u sektoru cestovnog prijevoza. Kad bi šumarska poduzeća bila izuzeta od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđenih Uredbom br. 561/2006 (i pripadajuće obveze, predviđene Uredbom br. 165/2014, da ugrade i koriste tahograf u vozilima namijenjenima takvom prijevozu) kada sama prevoze drvo koje proizvode svojim kupcima, ta bi poduzeća dobila konkurentsku prednost u odnosu na druge subjekte koji pružaju usluge prijevoza trupaca. Bez ograničenja koja proizlaze iz tih pravila, šumarska poduzeća mogla bi maksimalno koristiti kamione i njihove vozače, preko granica koje su drugim prijevoznicima zakonom dozvoljene. Također bi uštedjela na trošku ugradnje i održavanja tahografa u svoja vozila koji prijevoznici moraju snositi ( 39 ).

52.

Kao drugo, tumačenje iznimke predviđene člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006, prema kojem je prijevoz trupaca, kada ga obavljaju šumarska poduzeća, izuzet od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora utvrđenim tom uredbom, dovelo bi do rizika da se ta poduzeća potaknu na to da sama preuzmu tu djelatnost i tako prekomjerno koriste vozila, za opetovani dnevni prijevoz drva svojim kupcima, u trajanju od nekoliko sati bez prekida. Takvo bi tumačenje ozbiljno moglo utjecati na uvjete rada vozača i ugroziti cestovnu sigurnost ( 40 ). Također bi trebalo imati na umu da se cestovni prijevoz trupaca obično obavlja jakim i (vrlo) teškim kamionima koji se mogu natovariti tonama drva. Nije teško zamisliti katastrofalne posljedice nezgode u koju bi bila uključena takva vozila.

53.

S obzirom na takav prijevoz trupaca, uvjet „kruga” utvrđen člankom 13. stavkom 1. točkom (b) ne bi bio dovoljan da se ublaži rizik koji sam upravo opisao. Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, kamioni se mogu upotrebljavati u oba smjera, cijeli dan, za isporuku drva kupcima smještenim unutar tog kruga.

54.

Slijedom toga, smatram da se iznimka predviđena člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006 ne može primijeniti na cestovni prijevoz trupaca jer se za takav prijevoz ne može smatrati da je „za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti” šumarskih poduzeća u smislu te odredbe.

55.

S obzirom na navedeno, prema mojem mišljenju, na prvo pitanje potrebno je odgovoriti da pojam „kruga do 100 km od sjedišta poduzeća” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 upućuje na zemljopisno područje ograničeno zamišljenim krugom radijusa 100 km oko tog sjedišta.

56.

Moguće je da je u glavnom postupku Pricoforest obavljao prijevoz, koristeći se istim vozilima i unutar i izvan kruga radijusa od 100 km od svojeg sjedišta ( 41 ).

57.

U tom kontekstu, svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 561/2006 tumačiti na način da je, kada šumarsko poduzeće istim vozilima redovno obavlja prijevoz unutar kruga od 100 km od njegova sjedišta, i prijevoz koji prelazi taj krug, (a) u skladu s tom odredbom sav taj prijevoz izuzet od primjene općih pravila utvrđenih tom uredbom ili (b) izuzet samo onaj koji ne prelazi taj krug ili (c) nijedan od njih nije izuzet.

58.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je odgovor na to pitanje nužan kako bi se odlučilo o odgovornosti Pricoforesta. Ako bi se sav prijevoz koji je obavilo to poduzeće predmetnim vozilima izuzeo na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđenima tom uredbom, tada ono ne bi moglo biti odgovorno za povredu tih pravila tijekom dva predmetna prijevoza, neovisno o tome jesu li se odvijali u krugu od 100 km od njegova sjedišta. Suprotno tomu, ako se ni na jedan od prijevoza koje je obavio Pricoforest upotrebom istog vozila ne bi mogla primijeniti ta iznimka, on bi u svakom slučaju bio odgovoran.

59.

U okviru analize prvog pitanja objasnio sam zašto, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, ne smatram da je prijevoz poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen iznimkom predviđenom člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 561/2006, s obzirom na to da se on ne izvršava „za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti” šumarskoga poduzeća. S obzirom na to, nisam siguran da je odgovor na drugo pitanje i dalje nužan. Međutim, podredno ću ga analizirati.

60.

Pretpostavka na kojoj se temelji drugo pitanje jest ona o takozvanom „vozilu za mješovitu uporabu”. U kontekstu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006, taj se pojam odnosi na vozilo koje uobičajeno koristi, primjerice, šumarsko poduzeće kako za prijevoz tereta „za potrebe vlastite poduzetničke djelatnosti u krugu do 100 km od [njegova] sjedišta” tako i za prijevoz tereta koji ne ispunjava te uvjete. Primjerice, šumarsko poduzeće moglo bi koristiti isto vozilo za prijevoz šumarske opreme, kao sporednu djelatnost, do šumskih lokacija unutar tog kruga i do šumskih lokacija izvan njega. To poduzeće moglo bi također ponekad koristiti isto vozilo za obavljanje takvog sporednog prijevoza, a ponekad za prijevoz oblog drva svojim kupcima u okviru svoje (zasebne) djelatnosti prijevoza trupaca.

61.

Stoga se drugo pitanje odnosi na to primjenjuje li se i, ako da, u kojoj mjeri, iznimka utvrđena člankom 13. stavkom 1. točkom (b) te uredbe, u slučaju takvih „vozila mješovite namjene”. Prema mojem mišljenju, riječ je o pitanju koje zadire u više područja. Naime, isto bi se pitanje moglo postaviti u pogledu svih iznimaka sadržanih u toj uredbi. Za potrebe ovog predmeta usredotočit ću se samo na tu odredbu, iako bi se moje rasuđivanje u većem dijelu moglo primijeniti i na ostale iznimke.

62.

U tom pogledu jasno mi je da se, kao što to navodi Komisija, članak 13. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 561/2006 nikako ne može tumačiti na način da se, kada se vozilo upotrebljava istodobno za prijevoz koji ispunjava uvjete iz Uredbe i za prijevoz koji ih ne ispunjava, na svaki od tih prijevoza može primijeniti iznimka od općeg pravila utvrđenog tom uredbom (vidjeti navedenu opciju (a)).

63.

Podsjećam da se, kao iznimka od tih pravila, članak 13. stavak 1. točka (b) „ne može tumačiti na način da se njegovi učinci prošire iznad onoga što je nužno za zaštitu interesa koje on želi zaštititi” ( 42 ). Tumačenje opisano u prethodnoj točki dalo bi upravo taj rezultat. To bi značilo da bi samom činjenicom korištenja istih vozila za sve vrste prijevoza šumarska poduzeća mogla iskoristiti opću iznimku od tih pravila. Time bi se nadišla namjera zakonodavca Unije da potiče šumarstvo kao takvo ( 43 ). Time bi se također ugrozilo dosezanje ciljeva koji se nastoje postići Uredbom br. 561/2006 zbog razloga obrazloženih u točkama 51. i 52. ovog mišljenja.

64.

Suprotno stajalištu poljske vlade ( 44 ), a čini se i ISCTR‑a ( 45 ), ne vjerujem ni da se na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006 bilo koji od prijevoza koje su obavila „vozila mješovite namjene” može izuzeti od primjene pravilâ te uredbe (vidjeti navedenu opciju (c)).

65.

Prema mojem mišljenju, takvo tumačenje bilo bi previše formalističko, pretjerano i potencijalno opterećujuće za poduzeća o kojima je riječ. Naime, kako bi se na njih mogla primijeniti iznimka iz članka 13. stavka 1. točke (b), oni bi u praksi trebali koristiti dva odvojena vozna parka; jedan za prijevoz koji ispunjava uvjete navedene u toj odredbi, a drugi za druge vrste prijevoza.

66.

Zapravo smatram, kao i Komisija, da pravilno tumačenje odgovara navedenoj mogućnosti (b). Vozila mješovite namjene mogu se izuzeti od općih pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora iz Uredbe br. 561/2006 na temelju iznimke iz članka 13. stavka 1. točke (b) te uredbe kada se koriste za prijevoz koji ispunjava u njoj navedene uvjete. Suprotno tomu, kada se koriste za drugu vrstu prijevoza, ta se iznimka ne može primijeniti.

67.

To u praksi znači da vozač vozila ne treba poštovati pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora tijekom prijevoza tereta, za potrebe poduzetničke djelatnosti predmetnog šumarskog poduzeća, u krugu do 100 km od sjedišta tog poduzeća. S druge strane, ta pravila mora poštovati prilikom prijevoza tereta izvan tog kruga ili kada prijevoz nije sporedna djelatnost u odnosu na šumarsku djelatnost.

68.

To je tumačenje, prema mojem mišljenju, potkrijepljeno tekstom, općom logikom i ciljevima Uredbe br. 561/2006 u vezi sa sudskom praksom Suda.

69.

Kao prvo, u članku 13. stavku 1. Uredbe br. 561/2006 navode se moguće iznimke „koje se primjenjuju na prijevoz” određenim vozilima. Kao takva, ta odredba daje državama članicama mogućnost da iz sustava te uredbe isključe određene prijevoze, ali ne i vozila kao takva. Kao što je istaknuto u točki 39. ovog mišljenja, ta se odredba odnosi na „određene vrste nacionalnog prijevoza koje imaju posebna obilježja” ( 46 ).

70.

Stoga, kako bi se primjenjivala iznimka iz članka 13. stavka 1., važno je utvrditi koristi li se vozilo u određenom trenutku u svrhe koje su u toj odredbi navedene, a ne način na koji se koristi tijekom ostatka vremena. To mi se čini u skladu s razumijevanjem tog članka od strane samog Suda. Konkretno, u presudi Deutsche Post i drugi ( 47 ) presudio je da iznimka utvrđena člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006, koja se osobito odnosi na vozila koja se koriste radi dostave „pošiljaka u sklopu univerzalne usluge”, obuhvaća „samo vozila [...] koja se koriste isključivo tijekom određenog prijevoza u svrhu isporuke pošiljki u sklopu univerzalne poštanske usluge” ( 48 ). Iz tog načina rasuđivanja implicitno proizlazi da je, prema mišljenju Suda, isto vozilo moglo u jednom trenutku biti, a drugom ne biti obuhvaćeno područjem primjene te iznimke, ovisno o vrsti pošiljke koju je prevozilo ( 49 ).

71.

Nadalje, kada je riječ, konkretnije, o tekstu članka 13. stavka 1. točke (c), ništa ne upućuje na to da se određeno vozilo treba koristiti samo za vrstu prijevoza predviđenu tom odredbom, ili se inače iznimka ne može primijeniti ( 50 ).

72.

Kao drugo, to tekstualno tumačenje, prema mojem mišljenju, potvrđuje se općom logikom Uredbe br. 561/2006. Tom se uredbom, u biti, uspostavlja niz ograničenja koja se na određeni cestovni prijevoz primjenjuju, a na druge ne, ovisno o njihovim objektivnim značajkama. Te se značajke često odnose na sâmo vozilo, ali i na njegovu posebnu namjenu, kao što je to vrsta/količina osoba/tereta koji se prevoze. Logično, isto se vozilo može koristiti na različite načine od kojih neki predstavljaju uređeni prijevoz, a neki ne. Naime, kao što to ističe Komisija, odredba te uredbe, odnosno njezin članak 6. stavak 5., na koju ću se uskoro vratiti, usvojena je upravo radi „[rješavanja] poteškoća vozača koji rade unutar i izvan područja primjene Uredbe” ( 51 ).

73.

Kao treće, to je tumačenje u skladu s ciljevima Uredbe br. 561/2006. Podsjećam da je zakonodavac Unije smatrao „poželjnim” državama članicama omogućiti da isključe određene vrste prijevoza koje obavljaju, osobito, šumarska poduzeća jer te vrste prijevoza ne izazivaju zabrinutost u pogledu narušavanja tržišnog natjecanja, socijalnih uvjeta uključenih radnika ili cestovne sigurnosti. Prema mojem mišljenju, u tom pogledu nije relevantna činjenica da se vozilo koje se koristi za obavljanje predmetnog prijevoza koristi i za druge vrste prijevoza.

74.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava određenu zabrinutost. Prema njegovu mišljenju, kad bi se pravila Uredbe br. 561/2006 primjenjivala samo na neke prijevoze koje obavlja određeno vozilo, dok bi drugi bili izuzeti na temelju članka 13. stavka 1. točke (b), kako bi se mogli zaštititi uvjeti rada dotičnog vozača i cestovna sigurnost ( 52 )?

75.

Te su zabrinutosti bez sumnje opravdane. Vožnja utječe na stanje umora određene osobe, i to je očito tako neovisno o tome je li cestovni prijevoz u pitanju obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 561/2006. Ako isti vozač koji rabi isto vozilo mora tijekom istog dana ili istog tjedna obavljati prijevoz na koji se primjenjuje ta uredba, i izuzeti prijevoz, on bi, hipotetski, mogao završiti na način da vozi mnogo dulje od najviše devet sati dnevno ili 56 sati tjedno predviđenih navedenom uredbom, dovodeći u opasnost samog sebe i druge uključene osobe.

76.

Međutim, prema mojem mišljenju, pravo Unije sadržava jamstva koja su relevantna za jamčenje izbjegavanja tog scenarija i zaštitu uvjeta rada i cestovne sigurnosti.

77.

S jedne strane, radno vrijeme vozačâ vozila koja se koriste za cestovni prijevoz nije ograničeno samo pravilima utvrđenima Uredbom br. 561/2006. Naime, ta su pravila dopunjena uvjetima određenima Direktivom 2002/15/EZ o organizaciji radnog vremena osoba koje obavljaju mobilne djelatnosti cestovnog prijevoza ( 53 ). Ta se direktiva primjenjuje na mobilne radnike zaposlene u tvrtkama s poslovnim nastanom u državi članici, koji sudjeluju u djelatnostima cestovnog prijevoza obuhvaćenim tom uredbom ( 54 ). Njome se osobito uvode ograničenja prosječnog tjednog radnog vremena tih osoba. U skladu s člankom 4. točkom (a) te direktive, to prosječno tjedno radno vrijeme ne smije prelaziti 48 sati. Maksimalno tjedno radno vrijeme može se produžiti do 60 sati samo ako prosjek od 48 sati tjedno nije prekoračen tijekom četiri mjeseca ( 55 ). Člankom 5. te direktive također se nalaže državama članicama da poduzmu potrebne mjere kako bi osigurale da te osobe ni u kojem slučaju ne rade više od šest sati za redom bez stanke.

78.

U tom smislu, napominjem da „radno vrijeme” iz članka 3. točke (a) Direktive 2002/15 obuhvaća „vrijeme posvećeno svim djelatnostima cestovnog prijevoza”, osobito „vožnj[u]”, bez obzira na to je li određeni prijevoz obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 561/2006 ili je iz njega izuzet. Stoga, prema mojem mišljenju, kada određeni vozač, koristeći se istim vozilom, tijekom svojeg rada obavlja prijevoz koji je obuhvaćen tom uredbom, kao i prijevoz koji predstavlja iznimku, vrijeme koje on provede u vožnji tijekom prijevoza koji se smatra iznimkom mora se također uračunati u njegovo „radno vrijeme” radi primjene ograničenja i obveznih stanki predviđenih tom direktivom.

79.

S druge strane, pravom Unije predviđaju se sredstva kojima se javnim tijelima omogućuje da u praksi nadziru zaštitu uvjeta rada i cestovne sigurnosti. Kao prvo, smatram da kada se vozilo ne koristi isključivo za prijevoz koji nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 561/2006 ( 56 ), već kao „vozilo mješovite namjene”, iako je, u određenim trenucima, izuzeto od pravilâ o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora predviđenima tom uredbom, ono u svakom trenutku mora biti opremljeno tahografom i upotrebljavati ga na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe br. 165/2014 ( 57 ).

80.

Kao drugo, kao što to ističe Komisija, u skladu s člankom 6. stavkom 5. Uredbe br. 561/2006, koji sam ranije ukratko spomenuo, posebnom tahografskom stavkom vozač mora evidentirati svako vrijeme provedeno u upravljanju „vozilom mješovite namjene” radi prijevoza koji nije obuhvaćen područjem primjene te uredbe (u daljnjem tekstu: ostali poslovi) ( 58 ). Tom se evidencijom, i drugim podacima koje je zabilježio tahograf te dokazima koje je podnijelo predmetno poduzeće, omogućuje javnim tijelima da provjere ( 59 ) odgovaraju li doista razdoblja vožnje tijekom kojih se nisu poštovala pravila utvrđena Uredbom br. 561/2006 prijevozu izuzetom od njih u skladu, primjerice, s člankom 13. stavkom 1. točkom (b) ( 60 ). Ona im također omogućuje da provjere poštovanje pravila iz Direktive 2002/15.

81.

S obzirom na navedeno, prema mojem mišljenju, na drugo pitanje valja odgovoriti da, na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 561/2006, kada šumarsko poduzeće uobičajeno upotrebljava vozilo i za prijevoz tereta „za potrebe [svoje] vlastite poduzetničke djelatnosti u krugu do 100 km od [njegova] sjedišta”, u smislu te odredbe, i za prijevoz koji ne ispunjava te uvjete, samo se prva kategorija prijevoza može izuzeti od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora određenima tom uredbom. Osim toga, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 165/2014 tahograf se ugrađuje i uvijek koristi u takvom vozilu, a vozač takvog vozila, u skladu s člankom 6. stavkom 5. Uredbe br. 561/2006, evidentira kao „ostale poslove” vrijeme provedeno u obavljanju prijevoza koji predstavlja iznimku.

82.

S obzirom na navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja Judecătorije Miercurea Ciuc (Prvostupanjski sud u Miercurea‑Ciucu) odgovori na sljedeći način: