–

za „MONO” SIA, M. Uļmans,

–

za latvijsku vladu, u početku K. Pommere, V. Soņeca i E. Bārdiņš, a zatim K. Pommere i E. Bārdiņš, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, C. Perrin i A. Sauka, u svojstvu agenata,

1

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL 2009., L 9, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „MONO” SIA i Valsts ieņēmumu dienestsa (latvijska porezna uprava, u daljnjem tekstu: VID) u vezi s oslobođenjem od trošarina robe isporučene veleposlanstvima i konzularnim uredima različitih država kao i predstavništvu Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) u Latviji.

3

Članak 34. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima od 18. travnja 1961. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 500., str. 95., u daljnjem tekstu: BKDO) glasi:

„Diplomatski agent oslobađa se od svih davanja i poreza, osobnih ili stvarnih, državnih, regionalnih ili općinskih, osim:

[…]”

4

Člankom 36. stavkom 1. BKDO‑a određuje se:

„Država primateljica, u skladu sa zakonima i propisima koje može donijeti, dopušta unošenje i odobrava oslobođenje od svih carina, poreza i povezanih davanja, osim troškova skladištenja, prijevoza i troškova za slične usluge, za:

5

Članak 49. Bečke konvencije o konzularnim odnosima od 24. travnja 1963. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 596., str. 261., u daljnjem tekstu: BKKO), naslovljen „Fiskalno izuzeće”, u stavku 1. predviđa:

„Konzularni dužnosnici i konzularni službenici, kao i članovi njihovih obitelji koji žive u njihovu domaćinstvu, izuzeti su od svih poreza i davanja, osobnih ili stvarnih, državnih, regionalnih ili općinskih, osim:

[…]”

6

U članku 50. BKKO‑a, naslovljenom „Izuzeće od carina i carinskog pregleda”, u stavku 1. određuje se:

„Država primateljica, u skladu sa zakonima i propisima koje može donijeti, dopušta unošenje i odobrava oslobođenje od svih carina, poreza i povezanih davanja, osim troškova skladištenja, prijevoza i troškova za slične usluge, za:

7

Uvodne izjave 2., 8., 10. i 13. Direktive 2008/118 glase:

[…]

[…]

8

Članak 1. stavak 1. Direktive 2008/118 glasi:

„1.   Ovom se direktivom utvrđuju opća pravila u odnosu na trošarine, koje se ubiru neposredno ili posredno na potrošnju sljedećih roba (dalje u tekstu ‚trošarinska roba’):

[…]

9

Članak 12. Direktive 2008/118 glasi:

„1.   Trošarinska roba oslobađa se plaćanja trošarine kada joj je namjena za uporabu:

[…]

2.   Oslobođenja podliježu uvjetima i ograničenjima koja utvrđuje država članica domaćin. Države članice mogu odobriti oslobođenje i na način povrata trošarine.”

10

Članak 13. te direktive glasi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 21. stavak 1., uz trošarinsku robu koja se u sustavu odgode plaćanja trošarine kreće prema primatelju iz članka 12. stavka 1., prilaže se potvrda o oslobođenju.

2.   [Europska k]omisija u skladu s postupkom iz članka 43. stavka 2. utvrđuje oblik i sadržaj potvrde o oslobođenju.

[…]”

11

Člankom 51. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2011., L 77, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 375.) predviđeno je:

„1.   […] potvrda o oslobođenju od [poreza na dodanu vrijednost (PDV)] i/ili trošarine, utvrđena u Prilogu II. ovoj uredbi, bez obzira na objašnjenje navedeno u prilogu toj potvrdi, služi kako bi potvrdilo da transakcija ispunjava uvjete za porezno oslobođenje u skladu s člankom 151. Direktive [Vijeća] 2006/112/EZ [od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.)].

[…]

2.   Potvrda navedena u stavku 1. mora nositi pečat nadležnih tijela države članice domaćina. Međutim, ako su roba ili usluge namijenjene službenoj uporabi, države članice mogu, u skladu s uvjetima koje propišu, odustati od zahtjeva da primatelj ishodi ovjerenu potvrdu. U slučaju zlouporabe, navedeno se odustajanje može povući.

Države članice obavješćuju Komisiju o službi koja je odgovorna za usluge ovjeravanja, kao i o mjeri u kojoj odustaju od zahtjeva za ovjeravanje potvrda. Komisija je obvezna obavijestiti druge države članice o informaciji koju primi od država članica.

3.   Kad se izravno porezno oslobođenje primjenjuje u državi članici u kojoj je izvršena isporuka, isporučitelj je obvezan ishoditi potvrdu navedenu u stavku 1. ovog članka od primatelja robe ili usluga te je zadržati kao dio svoje evidencije. Ako je oslobođenje od poreza odobreno putem prijave PDV‑a, u skladu s člankom 151. stavkom 2. Direktive [2006/112], na prijavu podnesenu u navedenoj državi članici potrebno je pričvrstiti potvrdu.”

12

Člankom 7. likumsa „Par akcīzes nodokli” (Zakon o trošarinama) od 30. listopada 2003. (Latvijas Vēstnesis, 2003., br. 161, u daljnjem tekstu: Zakon o trošarinama) određuje se:

„Obveznik plaćanja trošarine je:

[…]”

13

Članak 20. stavak 1. Zakona o trošarinama glasi:

„Ne dovodeći u pitanje stavke 2., […] 5., […] ovog članka, od plaćanja trošarine oslobođena je trošarinska roba koja se isporučuje:

1. diplomatskim i konzularnim predstavništvima;

2. diplomatskim i konzularnim agentima diplomatskih i konzularnih predstavništava, administrativnom i tehničkom osoblju i članovima obitelji osoba navedenih u ovoj točki, koji nisu latvijski državljani i nemaju stalno boravište u Latviji. […]

3. međunarodnim organizacijama ili njihovim predstavništvima koje Republika Latvija priznaje kao takve, u skladu s ograničenjima i uvjetima utvrđenima međunarodnim konvencijama o osnivanju tih organizacija ili sporazumima o sjedištu;

4. članovima osoblja međunarodnih organizacija ili njihovih predstavništava koji imaju diplomatski status na državnom području Republike Latvije, ako nije riječ o latvijskim državljanima i osobama sa stalnim boravištem u Latviji;

[…]

6. oružanim snagama bilo koje države potpisnice Sjevernoatlantskog ugovora različite od države članice u kojoj je nastala obveza obračuna trošarine, za potrebe tih snaga, civilnog osoblja koje ih prati ili za opskrbu njihovih menzi i kantina;

[…]

9. […]

14

Članak 20. stavak 2. Zakona o trošarinama glasi:

„Osobe iz stavka 1. ovog članka mogu u Republici Latviji primiti trošarinsku robu koja potječe iz:

[…]

[…]”

15

Člankom 20. stavkom 5. Zakona o trošarinama određuje se:

„Oslobađa se od plaćanja trošarine trošarinska roba koja je namijenjena pokrivanju potreba subjekata navedenih u stavku 1. i koja je uvezena na državno područje Republike Latvije za puštanje u slobodan promet, […] iz zemalja koje nisu države članice ili s područja na koje se odnosi članak 2. stavak 3.1 ovog zakona, pod sljedećim uvjetima:

1. pošiljatelj trošarinske robe koristi se dokumentom utvrđenim u Prilogu II. [Provedbenoj u]redbi br. 282/2011, kojim se potvrđuje da je ta roba oslobođena od trošarina;

2. plaćanje za stjecanje trošarinske robe izvršava se bezgotovinskim sredstvima;

[…]”

16

MONO, tužitelj iz glavnog postupka, prijavio je Carinskoj upravi Latvije trošarinsku robu (alkohol i cigarete) kupljenu od jednog britanskog društva i njegove podružnice u Latviji (u daljnjem tekstu: britansko društvo), u sustavu odgode plaćanja trošarine, radi puštanja te robe u slobodan promet veleposlanstvima i konzularnim uredima različitih država, kao i predstavništvu NATO‑a u Latviji.

17

Na temelju ugovora o ustupu potraživanja sklopljenog između društva MONO i britanskog društva, kojim su na potonje prenesena potraživanja koja je društvo MONO imalo prema svojim korisnicima, britansko je društvo od navedenih korisnika naplatilo ta potraživanja te je primljeni iznos, nakon što je od njega odbilo vlastitu prodajnu cijenu po kojoj je robu prodalo društvu MONO, prenijelo potonjem društvu.

18

Nakon provedenog nadzora, VID je 2. studenoga 2018. donio odluku kojom se društvu MONO nalaže plaćanje trošarine za puštanje navedene robe u slobodan promet, uvećane za novčane kazne i zatezne kamate. U toj je odluci bilo navedeno da, s obzirom na to da diplomatska predstavništva nisu društvu MONO platila trošarinsku robu bezgotovinskim sredstvima, nije ispunjen uvjet za primjenu oslobođenja utvrđen u članku 20. stavku 5. točki 2. Zakona o trošarinama.

19

MONO je protiv navedene odluke podnio tužbu za poništenje Administratīvā rajona tiesi (Općinski upravni sud, Latvija). Tvrdio je, među ostalim, da uvjet za primjenu oslobođenja utvrđen u članku 20. stavku 5. točki 2. Zakona o trošarinama nije presudan te da, osim toga, u međunarodnim instrumentima koji obvezuju Republiku Latviju on nije propisan kao uvjet za oslobođenje.

20

Taj je sud presudom od 10. lipnja 2019. tu tužbu odbio u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja trošarine.

21

MONO je protiv te presude podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Taj sud napominje da nije sporno da je MONO u okviru postupka carinskog skladištenja prijavio predmetnu robu u sustavu odgode plaćanja trošarine radi puštanja trošarinske robe u slobodan promet diplomatskim agentima, da je upotrijebio potvrdu utvrđenu u Prilogu II. Provedbenoj uredbi br. 282/2011 (u daljnjem tekstu: potvrda o oslobođenju), da je diplomatskim agentima različitih država i predstavništvu NATO‑a u Latviji izdao popratne dokumente kojima se potvrđuju isporuke robe i, naposljetku, da mu je dugovane iznose za tu robu, na temelju ugovora o ustupu potraživanja, isplatilo britansko društvo.

22

Međutim, prema mišljenju VID‑a, nije moguće primijeniti oslobođenje od plaćanja trošarine jer se člankom 20. stavkom 5. točkom 2. Zakona o trošarinama zahtijeva da primatelj trošarinske robe tu robu plati bezgotovinskim sredstvima.

23

Usto, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz VID‑ova stajališta proizlazi da je nužno dokazati ne samo da je među strankama transakcije bilo predviđeno bezgotovinsko plaćanje nego i da je ta roba stvarno bila tako plaćena te da su to plaćanje konkretno izvršile osobe kojima je roba bila isporučena. Budući da je iznos dugovan društvu MONO za trošarinsku robu isporučenu veleposlanstvima i konzularnim uredima platilo britansko društvo na temelju ugovora o ustupu potraživanja, a ne veleposlanstva i konzularni uredi kojima je ta roba bila isporučena, VID je smatrao da nije moguće provjeriti jesu li predmetna veleposlanstva i konzularni uredi, nakon primitka navedene robe, stvarno izvršili plaćanje bezgotovinskim sredstvima.

24

Međutim, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da Direktiva 2008/118 ne uvjetuje oslobođenje od plaćanja trošarine na robu isporučenu diplomatskim i konzularnim predstavništvima njezinim bezgotovinskim plaćanjem. Taj je uvjet predviđen samo latvijskim pravom.

25

Navedeni se sud stoga pita o tumačenju članka 12. stavaka 1. i 2. Direktive 2008/118. U tom pogledu ističe, s jedne strane, da je točno da je člankom 12. stavkom 2. te direktive predviđeno da oslobođenja podliježu uvjetima i ograničenjima koje utvrđuje država članica domaćin. Međutim, s druge strane, činjenica da se člankom 20. stavkom 5. točkom 2. Zakona o trošarinama nalaže da se roba isporučena veleposlanstvima i konzularnim uredima plati bezgotovinskim sredstvima i činjenica da je ta roba na temelju te odredbe isključena od oslobođenja od plaćanja trošarine nisu u skladu s člankom 12. stavkom 1. navedene direktive jer se navedenom odredbom predmetna roba oslobađa od plaćanja trošarine kada se isporučuje veleposlanstvima i konzularnim uredima. U tom pogledu, treba uzeti u obzir činjenicu da VID ne dovodi u pitanje ni ispunjenje ostalih uvjeta utvrđenih u Direktivi 2008/118 i Zakonu o trošarinama ni to da je predmetna roba stvarno bila isporučena veleposlanstvima i konzularnim uredima.

26

U tim je okolnostima Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. Direktive 2008/118 tumačiti na način da se njime država članica domaćin ovlašćuje da, kada utvrđuje uvjete i ograničenja kojima podliježe oslobođenje od plaćanja trošarine na robu koja se upotrebljava u okviru diplomatskih i konzularnih odnosa, to oslobođenje uvjetuje time da je tu robu njezin stvarni primatelj izravno platio dobavljačima bezgotovinskim sredstvima.

28

Iz uvodnih izjava 2., 8. i 10. Direktive 2008/118 proizlazi da je njezin cilj uspostaviti usklađeni opći sustav trošarina kako bi se osiguralo slobodno kretanje predmetne robe i na taj način dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Iako sva roba iz te direktive u načelu podliježe plaćanju trošarina, njome se u tom pogledu predviđaju određena oslobođenja, konkretno u njezinu članku 12., u korist, među ostalim, diplomatskih i konzularnih predstavništava.

29

Kad je riječ o sustavu oslobođenja koji je tako predviđen u članku 12. Direktive 2008/118, valja, kao prvo, naglasiti da je njegov glavni cilj osigurati da se primatelji robe koji su obuhvaćeni jednom od kategorija navedenih u stavku 1. te odredbe mogu stvarno koristiti takvim oslobođenjem. Tako se trošarinska roba, među ostalim, oslobađa plaćanja odgovarajućih poreza kada je namijenjena uporabi u okviru diplomatskih ili konzularnih odnosa, kao što to proizlazi iz članka 12. stavka 1. točke (a) te direktive.

30

U tom kontekstu valja pojasniti da, iako se potonja odredba izričito ne odnosi na oslobođenje od plaćanja trošarine za robu namijenjenu osobnoj uporabi diplomatskih ili konzularnih agenata, primjenjivost navedene odredbe na robu namijenjenu takvim osobama za takvu uporabu nije nimalo upitna. Naime, to je tumačenje u skladu s člankom 36. stavkom 1. točkom (b) BKDO‑a i člankom 50. stavkom 1. točkom (b) BKKO‑a. Usto, ono je potvrđeno i člankom 12. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2008/118, u kojem se, kad je riječ o međunarodnim organizacijama, spominju „članov[i]” navedenih organizacija, i Prilogom II. Provedbenoj uredbi br. 282/2011, koji sadržava primjerak potvrde o oslobođenju, u čijem je tekstu izričito predviđen slučaj robe namijenjene privatnoj uporabi članova diplomatskih misija odnosno konzularnih ureda i članova osoblja međunarodnih organizacija.

31

Kao drugo, iako države članice prilikom primjene sustava oslobođenja od plaćanja trošarina raspolažu marginom prosudbe, kao što to proizlazi iz članka 12. stavka 2. Direktive 2008/118, koji im omogućava da utvrde uvjete i ograničenja kojima podliježe oslobođenje od plaćanja trošarina, valja utvrditi da je ta margina prosudbe ograničena osobito time što je člankom 13. te direktive uvedena potvrda o oslobođenju, koja ima za cilj urediti okvir za provedbu oslobođenja od plaćanja trošarina i osigurati ostvarenje cilja iz članka 12. navedene direktive, dok se njome jamči da predmetnu robu stvarno upotrebljavaju njezini primatelji.

32

Kao treće, valja podsjetiti na to da sprečavanje prijevare i zlouporaba općenito predstavlja zajednički cilj i prava Unije i prava država članica. Kad je riječ, konkretnije, o Direktivi 2008/118, već je presuđeno da države članice imaju legitiman interes za poduzimanje prikladnih mjera za zaštitu svojih financijskih interesa i da je borba protiv prijevare, porezne utaje i mogućih zlouporaba cilj kojem teži ta direktiva (presuda od 29. lipnja 2017., Komisija/Portugal, C‑126/15, EU:C:2017:504, t. 59. i navedena sudska praksa).

33

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i očitovanja latvijske vlade proizlazi da je zahtjev predviđen člankom 20. stavkom 5. točkom 2. Zakona o trošarinama, prema kojem plaćanje mora biti bezgotovinsko, odnosno bankovno, posljedica nastojanja da se osigura da se oslobođenje u stvarnosti odobri samo onima koji imaju pravo na oslobođenje i da se na taj način bori protiv prijevare i zlouporaba.

34

Iako je takav cilj legitiman, kao što je to navedeno u točki 32. ove presude, države članice u provedbi ovlasti koje su im povjerene pravom Unije ipak moraju poštovati opća pravna načela, među kojima je osobito načelo proporcionalnosti (presuda od 29. lipnja 2017., Komisija/Portugal, C‑126/15, EU:C:2017:504, t. 62.).

35

Načelom proporcionalnosti nalaže se državama članicama da upotrebljavaju sredstva koja omogućuju učinkovito ostvarenje cilja postavljenog nacionalnim pravom, ali ne prekoračuju ono što je nužno te na najmanji mogući način negativno utječu na druge ciljeve i načela uspostavljena predmetnim zakonodavstvom Unije. Sudska praksa Suda u tom smislu pojašnjava da, kad postoji izbor između nekoliko prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je najmanje ograničavajuća i da prouzročeni nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni zadanim ciljevima (presuda od 29. lipnja 2017., Komisija/Portugal, C‑126/15, EU:C:2017:504, t. 64. i navedena sudska praksa).

36

Kad je riječ o zahtjevu navedenom u točki 33. ove presude, točno je da takav zahtjev, čije poštovanje omogućava pribavljanje identifikacijskih podataka vršitelja plaćanja kao i dokaza o tome da je plaćanje izvršeno, načelno može omogućiti nadzor poštovanja uvjeta za oslobođenje koji se odnosi na to da kupac pripada krugu osoba koje imaju pravo na oslobođenje od plaćanja trošarina, utvrđenom u članku 12. Direktive 2008/118.

37

Međutim, valja istaknuti da, kad je riječ o nadzoru poštovanja uvjeta koje treba ispuniti radi stjecanja prava na navedeno oslobođenje, člankom 13. Direktive 2008/118 već je predviđeno da se uz trošarinsku robu koja se u sustavu odgode plaćanja trošarine kreće prema primatelju iz članka 12. stavka 1. te direktive prilaže potvrda o oslobođenju.

38

Ta potvrda, opisana u Prilogu II. Provedbenoj uredbi br. 282/2011, sadržava podatke o identitetu i kontaktu korisnika oslobođenja (organizacije ili pojedinca koji ima pravo na oslobođenje), detaljan opis predmetne robe ili usluga (njihovu prirodu, količinu ili broj), njihovu jediničnu i ukupnu vrijednost te korištenu valutu, izričitu izjavu korisnika oslobođenja da su navedena roba ili usluge namijenjeni jednoj od službenih uporaba predviđenih u članku 12. Direktive 2008/118 ili privatnoj uporabi člana diplomatskog ili konzularnog predstavništva odnosno člana osoblja međunarodne organizacije, datirani i potpisani pečat tijela u slučaju zahtjeva za oslobođenje radi takve privatne uporabe, kao i datirani i potpisani pečat nadležnih tijela države članice domaćina kojim se potvrđuje da transakcija u cijelosti ili barem u određenoj količini ispunjava uvjete za oslobođenje od trošarine.

39

U pojašnjenjima koja se odnose na potvrdu o oslobođenju, koja se također nalaze u Prilogu II. Provedbenoj uredbi br. 282/2011, pojašnjeno je da ta potvrda – koja se sastavlja u dva primjerka, od kojih jedan kao dokaz o oslobođenju od plaćanja zadržava porezni obveznik ili ovlašteni držatelj skladišta, u skladu s nacionalnim pravilima primjenjivima u njegovoj državi članici – mora biti ispunjena čitljivo, na način da su upisi neizbrisivi i da ne postoji mogućnost dodavanja te bez brisanja ili ispravljanja upisa. Prema potrebi treba pružiti prijevod informacija o predmetnoj robi ili uslugama i s njima povezane eventualne narudžbenice na jeziku koji je priznat u državi članici poreznog obveznika ili držatelja skladišta. Iz točke 4. tih pojašnjenja također proizlazi da stavljanjem na potvrdu pečata iz prethodne točke diplomatsko ili konzularno predstavništvo odnosno predmetna međunarodna organizacija potvrđuje da je oslobođeni pojedinac dio njegova osoblja i da su predmetna roba odnosno usluge namijenjene njegovoj privatnoj uporabi.

40

Potvrda o oslobođenju, kao i navedena pojašnjenja, stoga precizno opisuju faze koje treba slijediti i pravila koja trebaju poštovati različite stranke uključene u postupak oslobođenja, odnosno porezni obveznik, država članica domaćin, tijela diplomatskog ili konzularnog predstavništva odnosno predmetne međunarodne organizacije i, u slučaju kupnje za privatnu uporabu, njihov član koji je kupac robe predmeta oslobođenja.

41

Iz tog opisa potvrde o oslobođenju proizlazi da ona svojim različitim navodima, detaljnim opisom robe i usluga o kojima je riječ, svojstvom svojih potpisnika i potvrdom predmetnog diplomatskog, konzularnog ili međunarodnog tijela i nadležnih tijela države članice domaćina sama po sebi omogućuje učinkovit nadzor poštovanja uvjeta za oslobođenje utvrđenih u članku 12. Direktive 2008/118.

42

Kad je riječ o stajalištu latvijske i španjolske vlade prema kojem bezgotovinsko plaćanje omogućuje poreznoj upravi da pomoću bankovnih podataka koje posjeduje provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za oslobođenje te je li platna transakcija stvarno izvršena, valja primijetiti, s jedne strane, kada je riječ o uvjetima za oslobođenje, da se u potvrdi o oslobođenju nalaze podaci o kupcu korisniku oslobođenja kao i detaljne informacije o robi i uslugama te cijeni. Stoga se bezgotovinskim, odnosno bankovnim plaćanjem ne osigurava dokaz o poštovanju uvjetâ za oslobođenje koji već nije sadržan u potvrdi o oslobođenju.

43

S druge strane, kad je riječ o tome može li se zahtjev u vezi s bezgotovinskim plaćanjem opravdati potrebom da se omogući provjera je li poslovna transakcija za koju se traži oslobođenje od plaćanja trošarine stvarno izvršena, valja primijetiti da je stvarnost prodaje u načelu dovoljno dokazana računom s potvrdom o plaćanju ili običnim računom izdanima tom prilikom, to jest računovodstvenim dokumentima za koje država članica domaćin može zahtijevati da joj se dostave zajedno s potvrdom o oslobođenju.

44

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja smatrati, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da zahtjev u vezi s bezgotovinskim plaćanjem kako bi se moglo provjeriti je li predmetna transakcija stvarno izvršena nije – kada je riječ o transakcijama iz članka 12. Direktive 2008/118 – u skladu s načelom proporcionalnosti.

45

Naposljetku, kad je riječ o pozivanju suda koji je uputio zahtjev u prethodnim pitanjima na uvjete prema kojima plaćanje dobavljaču mora stvarno biti izvršeno te ga moraju izvršiti stvarni primatelji robe koja je predmet oslobođenja, valja istaknuti da – iako nije sporno to da samo roba koja je stvarno prodana kupcima koji imaju pravo na oslobođenje može biti predmet oslobođenja, što se u dovoljnoj mjeri dokazuje potvrdom o oslobođenju i računom s potvrdom o plaćanju ili običnim računom – ni iz spisa kojim Sud raspolaže ni iz članka 20. stavka 5. Zakona o trošarinama ne proizlazi da latvijsko pravo zahtijeva da kupac plaćanje izvrši izravno dobavljaču.

46

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 12. Direktive 2008/118 treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica domaćin, kada utvrđuje uvjete i ograničenja kojima podliježe oslobođenje od plaćanja trošarine na robu koja se upotrebljava u okviru diplomatskih i konzularnih odnosa, to oslobođenje uvjetuje plaćanjem cijene navedene robe bezgotovinskim sredstvima.

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 12. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica domaćin, kada utvrđuje uvjete i ograničenja kojima podliježe oslobođenje od plaćanja trošarine na robu koja se upotrebljava u okviru diplomatskih i konzularnih odnosa, to oslobođenje uvjetuje plaćanjem cijene navedene robe bezgotovinskim sredstvima.