–

za „Lifosa” UAB, A. Seliava i E. Sinkevičius, advokatai,

–

za litavsku vladu, V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart i J. Jokubauskaitė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 29. stavka 1. i članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Zajednice), te članka 70. stavka 1. i članka 71. stavka 1. točke (e) podtočke i. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „Lifosa” UAB (u daljnjem tekstu: uvoznik) i Muitinės departamentas prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos (Carinska služba pri Ministarstvu financija, Litva) u vezi s odlukom carinskih službi da uvozniku, među ostalim, nalože prilagodbu carinske vrijednosti uvezene robe.

3

Članak 29. stavak 1. Carinskog zakonika Zajednice glasio je:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. pod uvjetom da:

[…]

[…]”

4

Članak 29. stavak 3. točka (a) tog zakonika glasila je kako slijedi:

„Cijena koja se stvarno plaća ili koju treba platiti jest ukupno učinjeno plaćanje ili plaćanje koje treba izvršiti kupac u korist prodavatelja za uvezenu robu i uključuje sva plaćanja koja je kao uvjet prodaje za uvezenu robu učinio ili će učiniti kupac prema prodavatelju ili trećoj osobi da bi se ispunila obveza prodavatelja. Plaćanje ne treba nužno biti u obliku prijenosa novca. Plaćanje se može obaviti i kreditnim pismom ili dogovorenim instrumentom plaćanja i može se obaviti izravno ili neizravno.”

5

Članak 32. stavci 1. do 3. tog zakonika određivali su:

„1.   Kod određivanja carinske vrijednosti prema članku 29., cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu dodaju se:

[…]

[…]

do mjesta ulaska u carinsko područje Zajednice.

2.   Cijena koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti uvećava se prema odredbama ovog članka samo na temelju objektivnih i mjerljivih podataka.

3.   Kod određivanja carinske vrijednosti ne uvećava se cijena koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti, osim ako je to predviđeno ovim člankom.”

6

Članak 164. točka (c) Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe br. 2913/92 (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.) koji se nalazi u njezinu poglavlju 4., naslovljenom „Odredbe o troškovima prijevoza”, glave V. dijela I., određivao je:

„Primjenom članka 32. stavka 1. točke (e) […] [Carinskog] zakonika [Zajednice]:

[…]

7

Članak 70. Carinskog zakonika Unije, naslovljen „Metoda određivanja carinske vrijednosti na temelju transakcijske vrijednosti” određuje:

„1.   Primarna osnova za carinsku vrijednost robe je transakcijska vrijednost, odnosno cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu kada se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, po potrebi prilagođena.

2.   Cijena koja je stvarno plaćena ili plativa je ukupno plaćanje koje je kupac izvršio ili će izvršiti prodavaču ili trećoj strani u korist prodavača za uvezenu robu i uključuje sva plaćanja koja su izvršena ili će biti izvršena kao uvjet za prodaju uvezene robe.

3.   Transakcijska se vrijednost primjenjuje pod uvjetom da su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

[…]

[…]”

8

Članak 71. tog zakonika, naslovljen „Elementi transakcijske vrijednosti” određuje:

„1.   U određivanju carinske vrijednosti prema članku 70., na stvarno plaćenu ili plativu cijenu uvezene robe dodaju se:

[…]

[…]

2.   Stvarno plaćena ili plativa cijena uvećava se prema stavku 1. samo na temelju objektivnih i mjerljivih podataka.

3.   Kod određivanja carinske vrijednosti ne uvećava se stvarno plaćena ili plativa cijena ili koju treba platiti, osim ako je to predviđeno ovim člankom.”

9

Članak 138. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe br. 952/2013 (SL 2015., L 343, str. 558. i ispravci SL 2016., L 87, str. 35.; SL 2017., L 101, str. 196.; SL 2018., L 157, str. 27.) naslovljen „Troškovi prijevoza”, u stavku 3. određuje:

„Ako je prijevoz besplatan ili ga obavlja kupac, troškovi prijevoza koji se uključuju u carinsku vrijednost robe izračunavaju se u skladu s uobičajenom tarifom koja se primjenjuje za isti način prijevoza.”

10

Uvoznik je društvo sa sjedištem u Litvi koje, među ostalim, proizvodi gnojiva. Izvršavajući ugovor sklopljen 23. rujna 2011., on je u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. listopada 2016. od posrednika društva „Transchema” UAB kupovao i na carinsko područje Unije uvozio različite količine tehničke sumporne kiseline koju je proizvelo društvo sa sjedištem u Bjelarusu, Naftan JSC (u daljnjem tekstu: proizvođač).

11

Za svaku transakciju sklopljen je dodatni ugovor kojim je utvrđena konkretna, takozvana „isporučeno na granici” (DAF) cijena, prema uvjetu isporuke DAF, koji je dio Incotermsa 2000 koje je utvrdila Međunarodna trgovačka komora, na temelju kojeg proizvođač snosi sve troškove prijevoza uvezene robe do mjesta dostave koje je ugovoreno na granici.

12

Kao carinska vrijednost robe koju je deklarirao uvoznik bili su naznačeni iznosi koji su stvarno plaćeni, kako su bili navedeni na računima koje je izdao posrednik.

13

Tijekom nadzora, carinski ured u Kaunasu (Litva) utvrdio je da je tako deklarirana carinska vrijednost uvezene robe bila manja od troškova koje je proizvođač stvarno snosio za željeznički prijevoz te robe do graničnog prijelaza. Smatrajući da te troškove prijevoza treba dodati transakcijskoj vrijednosti navedene robe, carinski ured u Kaunasu donio je 9. veljače 2017. odluku o ispravku carinske vrijednosti koju je uvoznik deklarirao, dodavši joj troškove prijevoza te iste robe izvan carinskog područja Unije. Time je uvozniku naloženo plaćanje 25876 eura na temelju prilagodbe te carinske vrijednosti, 412 eura na ime zateznih kamata na odgovarajuće neplaćene carine, 187152 eura na temelju dugovanog poreza na dodanu vrijednost pri uvozu, 42492 eura na ime zateznih kamata na taj porez i novčane kazne od 42598 eura.

14

Uvoznik je tu odluku osporavao pred Carinskom službom pri Ministarstvu financija koja ju je potvrdila.

15

Uvoznik je podnio tužbu Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva).

16

Odlukom od 28. studenoga 2017. Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu) odbio je kao neosnovanu tu tužbu uvoznika, koji je protiv te odluke podnio žalbu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve).

17

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, među strankama u glavnom postupku nije sporno da je prodajna cijena uvezene robe obuhvaćala troškove isporuke na granicu, koje je u skladu s dogovorenim uvjetima isporuke, opisanima u točki 11. ove presude, bio dužan platiti proizvođač.

18

Taj sud usto pojašnjava da se carinska vrijednost te robe koju je uvoznik naveo u svojim carinskim deklaracijama sastojala od iznosa plaćenih za navedenu robu i da su oni odgovarali njezinoj stvarnoj vrijednosti. Međutim, tako deklarirana carinska vrijednost bila je manja od troškova koje je proizvođač snosio za prijevoz iste robe željeznicom do litavske granice.

19

U tom pogledu carinska služba ističe da carinskim deklaracijama nisu odraženi svi elementi navedene robe koji imaju ekonomsku vrijednost jer transakcijska vrijednost uvezene robe nije bila prilagođena na način da su radi određivanja carinske vrijednosti te robe bili dodani troškovi prijevoza koje snosi proizvođač.

20

Nasuprot tomu, uvoznik tvrdi da prodajna cijena uvezene robe odražava njezinu stvarnu vrijednost zato što, s jedne strane, proizvođač ne može obrađivati ili skladištiti tu robu i, s druge strane, odlaganje navedene robe stvara izuzetno visoke troškove. Stoga, iako ta cijena ne pokriva sve troškove prijevoza koje je snosio proizvođač, ona je za njega i dalje opravdana i ekonomski povoljna jer iznos ekološkog poreza nametnutog u Bjelarusu na ime odlaganja uvezene robe premašuje zbroj deklarirane carinske vrijednosti i troškova prijevoza te robe.

21

U ovom se slučaju sud koji je uputio zahtjev pita zahtijevaju li članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Zajednice te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Unije da se, u svrhu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe, troškovi prijevoza dodaju njezinoj transakcijskoj vrijednosti u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su troškovi prijevoza koje snosi proizvođač veći od cijene po kojoj potonji prodaje navedenu robu uvozniku, iako je u uvjetima prodaje predviđeno da prodajna cijena te robe obuhvaća troškove prijevoza.

22

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. [Carinskog zakonika Zajednice], te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točku (e) podtočku i. [Carinskog zakonika Unije] tumačiti na način da se transakcijska vrijednost mora prilagoditi kako bi uključila sve troškove koji su stvarno nastali […] proizvođaču pri prijevozu robe do mjesta na kojem je roba unesena u carinsko područje Unije ako, kao u ovom slučaju, (1.) u skladu s uvjetima isporuke obvezu snošenja tih troškova ima […] proizvođač […] i (2.) ti troškovi prijevoza premašuju dogovorenu cijenu koju je […] uvoznik stvarno platio, ali (3.) cijena koju je […] uvoznik stvarno platio odgovara pravoj vrijednosti robe, čak i ako ta cijena ne pokriva sve troškove prijevoza koji su nastali […] proizvođaču?”

23

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika Zajednice te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da je u svrhu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe njezinoj transakcijskoj vrijednosti potrebno dodati troškove koje je proizvođač stvarno snosio radi prijevoza te robe do mjesta na kojem je roba unesena u carinsko područje Unije ako, u skladu s dogovorenim uvjetima isporuke, obvezu snošenja tih troškova ima proizvođač, navedeni troškovi premašuju cijenu koju je stvarno platio uvoznik, ali ta cijena odgovara stvarnoj vrijednosti robe.

24

Najprije valja podsjetiti da pravo Unije koje se odnosi na carinske procjene nastoji uspostaviti pravičan, ujednačen i neutralan sustav koji isključuje uporabu arbitrarnih ili fiktivnih carinskih vrijednosti. Slijedom toga, carinska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i stoga uzeti u obzir sve sastavne dijelove te robe koji imaju ekonomsku vrijednost. Ako je opće pravilo da stvarno plaćena cijena za robu predstavlja temelj izračuna njezine carinske vrijednosti, tada je ta cijena podatak koji eventualno valja uskladiti gdje je to potrebno kako bi se spriječilo određivanje arbitrarne ili fiktivne carinske vrijednosti (presuda od 20. lipnja 2019., Oribalt Rīga, C‑1/18, EU:C:2019:519, t. 22. i 23. i navedena sudska praksa).

25

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da plaćena cijena za uvezenu robu odgovara njezinoj stvarnoj vrijednosti i da ne postoji ni jedan element na temelju kojeg bi se moglo tvrditi da je cijena koju je uvoznik stvarno platio za tu robu fiktivna zbog počinjene prijevare ili zlouporabe prava.

26

Slijedom toga, čini se da se glavni postupak ne odnosi na arbitrarnu ili fiktivnu carinsku vrijednost, što će biti na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, nego se odnosi samo na pitanje nalažu li, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Zajednice te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Unije, da se u svrhu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe njezinoj transakcijskoj vrijednosti dodaju troškovi prijevoza koje je u skladu s ugovornim uvjetima snosio proizvođač, a koji su uključeni u prodajnu cijenu, kad ta cijena ne pokriva sve troškove prijevoza.

27

Kao prvo, u skladu s člankom 29. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 70. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije, transakcijska vrijednost uvezene robe je „primarna osnova” za određivanje njezine carinske vrijednosti. Toj se osnovi, samo kao dopuna mogu dodati određeni drugi elementi da bi se odrazila stvarna ekonomska vrijednost te robe, u skladu s člankom 32. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 71. Carinskog zakonika Unije.

28

Međutim, iako članak 32. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Zajednice i članak 71. stavak 1. točka (e) podtočka i. Carinskog zakonika Unije dopuštaju da se stvarno plaćena cijena dopuni dodavanjem troškova prijevoza, te odredbe zahtijevaju da ti troškovi već nisu bili uključeni u tu cijenu, što je slučaj kada uvjeti prodaje propisuju cijenu „isporučeno na granici”.

29

Takav pristup potvrđuju članak 164. točka (c) Uredbe br. 2454/93 i članak 138. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/2447. Te odredbe, naime, dopuštaju dodavanje troškova prijevoza transakcijskoj vrijednosti uvezene robe samo onda kada je prijevoz besplatan ili ga obavlja uvoznik.

30

Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da u glavnom predmetu, s jedne strane, ne postoji ni jedan element na temelju kojeg se može tvrditi da ugovorena prodajna cijena nije obuhvaćala troškove prijevoza uvezene robe i, s druge strane, da je cijena koju je platio uvoznik odgovarala stvarnoj vrijednosti te robe.

31

Slijedom toga, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku nisu ispunjene ni pretpostavke predviđene člankom 32. stavkom 1. točkom (e) podtočkom i. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 71. stavkom 1. točkom (e) podtočkom i. Carinskog zakonika Unije, kao ni one predviđene člankom 164. točkom (c) Uredbe br. 2454/93 i člankom 138. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/2447.

32

Drukčije tumačenje tih odredbi značilo bi da se od uvoznika zahtijeva da dvaput snosi troškove prijevoza uvezene robe i da se, slijedom toga, smatra da bi uvoz koji podliježe uvjetima prodaje koji predviđaju uključivanje tih troškova u prodajnu cijenu te robe trebao ex offo biti predmet ispravka transakcijske vrijednosti.

33

Okolnost da troškovi prijevoza uvezene robe koje snosi proizvođač u ovom slučaju premašuju cijenu koju je stvarno platio uvoznik, ne može izmijeniti taj zaključak pod uvjetom da ta cijena odražava stvarnu vrijednost te robe, što će biti na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

34

Kao drugo, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, ne čini se utemeljen rizik na koji se u svojim pisanim očitovanjima poziva Europska komisija, prema kojem bi gospodarski subjekt, pozivanjem na svoju ugovornu autonomiju, mogao izbjeći obveze koje se odnose na određivanje carinske vrijednosti uvezene robe. Naime, takav bi rizik pretpostavljao da troškovi prijevoza te robe nisu bili plaćeni, što ovdje nije slučaj, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev. Osim toga, uzimanje u obzir uvjeta prodaje prilikom određivanja carinske vrijednosti navedene robe proizlazi iz odredbi članka 29. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika Unije.

35

Iako gospodarski subjekt ne može izbjeći primjenu prava Unije pozivajući se na svoje ugovorne obveze, carinska vrijednost uvezene robe ipak se ne može odrediti na apstraktan način. U skladu sa sudskom praksom Suda, to se određivanje temelji na uvjetima pod kojima je izvršena predmetna prodaja, čak i ako se oni razlikuju od trgovačkih običaja ili se mogu smatrati neuobičajenima za predmetnu vrstu ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 1986., Van Houten International, 65/85, EU:C:1986:53, t. 13.). Stoga je Sud presudio da u cilju ocjene toga odražava li carinska vrijednost uvezene robe njezinu stvarnu gospodarsku vrijednost, u obzir valja uzeti konkretnu pravnu situaciju stranaka u kupoprodajnom ugovoru (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2010., Gaston Schul, C‑354/09, EU:C:2010:439, t. 38.). Stoga bi neuzimanje u obzir uvjeta prodaje u okviru određivanja carinske vrijednosti te robe bilo protivno ne samo odredbama članka 29. stavka 1. Carinskog zakonika Zajednice i članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika Unije, nego bi usto dovelo do rezultata koji ne omogućuje odražavanje stvarne ekonomske vrijednosti navedene robe.

36

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika Zajednice te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da u svrhu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe njezinoj transakcijskoj vrijednosti nije potrebno dodati troškove koje je stvarno snosio proizvođač radi prijevoza te robe do mjesta na kojem je ona unesena u carinsko područje Unije ako u skladu s dogovorenim uvjetima isporuke obvezu snošenja tih troškova ima proizvođač, i to čak i kad navedeni troškovi premašuju cijenu koju je stvarno platio uvoznik, ako ta cijena odgovara stvarnoj vrijednosti navedene robe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 29. stavak 1. i članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice te članak 70. stavak 1. i članak 71. stavak 1. točku (e) podtočku i. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije treba tumačiti na način da u svrhu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe njezinoj transakcijskoj vrijednosti nije potrebno dodati troškove koje je stvarno snosio proizvođač radi prijevoza te robe do mjesta na kojem je ona unesena u carinsko područje Europske unije ako u skladu s dogovorenim uvjetima isporuke obvezu snošenja tih troškova ima proizvođač, i to čak i kad navedeni troškovi premašuju cijenu koju je stvarno platio uvoznik, ako ta cijena odgovara stvarnoj vrijednosti navedene robe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.