1.

Koja je pravedna ravnoteža između, s jedne strane, zahtjeva transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika i kontrolnih struktura društava, koji ima temeljnu ulogu u okviru sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma i, s druge strane, poštovanja temeljnih prava dotičnih osoba, odnosno stvarnih vlasnika, i osobito njihovih prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka?

2.

To je u biti temeljno pitanje koje se upućuje Sudu u dvama predmetima na koje se odnosi ovo mišljenje doneseno u pogledu dvaju zahtjeva za prethodnu odluku koje je podnio tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud, Luksemburg).

3.

Ta dva zahtjeva odnose se na valjanost tumačenja članka 30. stavaka 5. i 9. Direktive (EU) 2015/849 ( 2 ), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2015/849). Tom se direktivom uspostavlja sustav javnog pristupa registrima stvarnih vlasnika korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na državnom području država članica koji u načelu omogućuju cjelokupnoj javnosti da ima pristup određenim informacijama u pogledu stvarnih vlasnika sadržanim u tim registrima a da pritom nije potrebno dokazati ikakav interes.

4.

Sud koji je uputio zahtjev pita o valjanosti tog sustava s obzirom na temeljna prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života i na zaštitu osobnih podataka, propisana u članku 7. odnosno 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Pita i o valjanosti i opsegu sustava iznimki od navedenog javnog pristupa, uspostavljenog navedenom direktivom.

5.

U tom kontekstu od Suda se traži i da zauzme stajalište o interakciji između navedenog sustava javnog pristupa i nekoliko odredbi Uredbe (EU) 2016/679 ( 4 ).

6.

U skladu s uvodnom izjavom 2. Direktive 2015/849, „[d]obro funkcioniranje, integritet i stabilnost kreditnih institucija i financijskih institucija te povjerenje u financijski sustav kao cjelinu mogli bi se ozbiljno narušiti naporima kriminalaca i njihovih suradnika da prikriju podrijetlo imovinske koristi ostvarene kriminalnom aktivnošću ili da usmjere zakonit ili nezakonit novac u terorističke svrhe”. Stoga je u skladu s uvodnom izjavom 12. te direktive potrebno „identificirati sve fizičke osobe koje imaju vlasništvo ili kontrolu nad pravnim subjektom”.

7.

U skladu s uvodnom izjavom 14. Direktive 2015/849, „[p]otreba za točnim i ažuriranim informacijama o stvarnom vlasniku ključan je faktor u pronalasku kriminalaca koji bi u protivnome mogli skriti svoj identitet iza korporacijske strukture. Stoga bi države članice trebale osigurati da subjekti osnovani na njezinom državnom području u skladu s nacionalnim pravom dobiju i posjeduju odgovarajuće, točne i važeće informacije o svojem stvarnom vlasništvu, uz osnovne informacije poput naziva i adrese društva te dokaza o osnivanju i pravnom vlasništvu. S ciljem povećanja transparentnosti kako bi se spriječila zlouporaba pravnih subjekata, države članice trebale bi osigurati da se informacije o stvarnom vlasništvu pohranjuju u središnjem registru koji s nalazi izvan društva, uz potpunu usklađenost s pravom Unije. […]”

8.

U tom kontekstu, člankom 3. točkom 6. Direktive 2015/849 pojam „stvarni vlasnik” za potrebe te direktive definira se kao „svaka fizička osoba ili više njih koje u konačnici posjeduju ili kontroliraju stranku i/ili fizička osoba ili više njih u čije ime se provodi transakcija i uključuje barem:

9.

U skladu s člankom 30. Direktive 2015/849 ( 6 ):

„1.   Države članice osiguravaju da se od korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području zahtijeva da pribave i čuvaju odgovarajuće, točne i ažurirane informacije o svojem stvarnom vlasništvu, kao i detalje o vlasničkim udjelima koje drže. Države članice osiguravaju da kršenja ovog članka podliježu učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim mjerama ili sankcijama.

[…]

3.   Države članice osiguravaju da se informacije iz stavka 1. čuvaju u središnjem registru u svakoj državi članici […]

4.   Države članice zahtijevaju da su informacije koje se čuvaju u središnjem registru iz stavka 3. odgovarajuće, točne i ažurirane te u tu svrhu uspostavljaju mehanizme.

5.   Države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne:

Osobama iz točke (c) dopušta se pristup barem informacijama o imenu, mjesecu i godini rođenja, zemlji boravišta i državljanstvu stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži.

Države članice mogu, pod uvjetima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, omogućiti pristup dodatnim informacijama koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika. Te dodatne informacije uključuju barem informacije o datumu rođenja ili podatke za kontakt, u skladu s pravilima o zaštiti podataka.

5.a   Države članice mogu odlučiti da informacije koje se čuvaju u njihovim nacionalnim registrima iz stavka 3. stave na raspolaganje uz uvjet registracije putem interneta i plaćanja naknade, koja ne smije premašivati administrativne troškove stavljanja informacija na raspolaganje, uključujući troškove održavanja i daljnjeg razvoja registra.

[…]

9.   U iznimnim okolnostima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, u slučajevima kada bi pristup iz stavka 5. prvog podstavka točaka (b) i (c) izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban, države članice mogu predvidjeti izuzeće od takvog pristupa svim informacijama ili dijelu informacija o stvarnom vlasništvu na pojedinačnoj osnovi. Države članice osiguravaju da se navedena izuzeća dodjeljuju nakon detaljne evaluacije iznimne naravi okolnosti. Moraju biti zajamčena prava na administrativno preispitivanje odluke o izuzeću i na djelotvoran pravni lijek. Država članica koja je dodijelila izuzeća objavljuje godišnje statističke podatke o broju dodijeljenih izuzeća i njihova obrazloženja te dostavlja navedene podatke [Europskoj k]omisiji.

Izuzeća dodijeljena na temelju prvog podstavka ovog stavka ne primjenjuju se na kreditne institucije i financijske institucije ni na obveznike iz članka 2. stavka 1. točke 3. podtočke (b) koji su javni službenici.

[…]”

10.

U skladu s člankom 41. stavkom 1. Direktive 2015/849 ( 7 ), „[o]brada osobnih podataka iz ove Direktive podliježe [GDPR‑u]”.

11.

U skladu s člankom 43. stavkom 1. Direktive 2015/849 „[o]brada osobnih podataka na temelju ove Direktive u svrhu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma iz članka 1. smatra se javnim interesom prema [GDPR‑u]”.

12.

Člankom 5. GDPR‑a, naslovljenom „Načela obrade osobnih podataka”, u njegovu stavku 1., određuje se:

„Osobni podaci moraju biti:

[…]

13.

Člankom 25. te uredbe, naslovljenim „Tehnička i integrirana zaštita podataka”, u njegovu stavku 2., predviđa se:

„Voditelj obrade provodi odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kojima se osigurava da integriranim načinom budu obrađeni samo osobni podaci koji su nužni za svaku posebnu svrhu obrade. Ta se obveza primjenjuje na količinu prikupljenih osobnih podataka, opseg njihove obrade, razdoblje pohrane i njihovu dostupnost. Točnije, takvim se mjerama osigurava da osobni podaci nisu automatski, bez intervencije pojedinca, dostupni neograničenom broju pojedinca.”

14.

GDPR sadržava poglavlje V., naslovljeno „Prijenosi osobnih podataka trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama” koje obuhvaća članke 44. do 50. te uredbe. U članku 44., naslovljenom „Opća načela prijenosa”, navodi se:

„Svaki prijenos osobnih podataka koji se obrađuju ili su namijenjeni za obradu nakon prijenosa u treću zemlju ili međunarodnu organizaciju odvija se jedino ako, u skladu s drugim odredbama ove Uredbe, voditelj obrade i izvršitelj obrade djeluju u skladu s uvjetima iz ovog poglavlja koji vrijede i za daljnje prijenose osobnih podataka iz treće zemlje ili međunarodne organizacije u još jednu treću zemlju ili međunarodnu organizaciju. Sve odredbe iz ovog poglavlja primjenjuju se kako bi se osiguralo da se ne ugrozi razina zaštite pojedinaca zajamčena ovom Uredbom.”

15.

Člankom 49. navedene uredbe, naslovljenim „Odstupanja za posebne situacije”, predviđa se:

„1.   Ako ne postoji odluka o primjerenosti u skladu s člankom 45. stavkom 3., ili odgovarajuće zaštitne mjere u skladu s člankom 46., što uključuje obvezujuća korporativna pravila, prijenos ili skup prijenosa osobnih podataka u treću zemlju ili međunarodnu organizaciju ostvaruje se samo pod jednim od sljedećih uvjeta:

[…]

[…]”

16.

Loi du 13 janvier 2019 instituant un Registre des bénéficiaires effectifs (Zakon od 13. siječnja 2019. o uspostavi Registra stvarnih vlasnika) (Mémorial A 15) (u daljnjem tekstu: Zakon od 13. siječnja 2019.) u članku 3. predviđa se cijeli niz informacija o stvarnim vlasnicima registriranih subjekata koje treba upisati i čuvati u Registru stvarnih vlasnika. Te informacije uključuju prezime, ime (imena), državljanstvo (ili državljanstva), dan, mjesec i godinu rođenja, mjesto rođenja, zemlju boravišta i točnu privatnu adresu ili točnu poslovnu adresu.

17.

Člankom 15. Zakona od 13. siječnja 2019. određuje se:

„(1)   Registrirani subjekt ili stvarni vlasnik može zatražiti, u svakom slučaju zasebno i u iznimnim okolnostima navedenima u nastavku, na temelju propisno obrazloženog zahtjeva upućenog upravitelju, da se pristup informacijama iz članka 3. ograniči samo na nacionalna tijela, kreditne i financijske institucije te sudske izvršitelje i javne bilježnike koji djeluju u svojstvu javnih službenika ako bi taj pristup izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja, ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban.

(2)   Upravitelj privremeno daje pristup informacijama iz članka 3. samo nacionalnim tijelima od primitka zahtjeva do dostave njegove odluke i, u slučaju odbijanja zahtjeva, na dodatno razdoblje od 15 dana. U slučaju žalbe protiv odluke o odbijanju, ograničenje pristupa informacijama zadržava se sve dok se protiv odluke o odbijanju više ne može podnijeti pravni lijek.

[…]”

18.

Osoba WM stvarni je vlasnik niza od 35 trgovačkih društava i društva za poslovanje nekretninama YO. Svako od tih društava podnijelo je društvu Luxembourg Business Registers (u daljnjem tekstu: LBR), upravitelju Registra stvarnih vlasnika u Luksemburgu, zahtjev na temelju članka 15. stavka 1. Zakona od 13. siječnja 2019. koji se odnosi na to da se pristup informacijama o osobi WM kao stvarnom vlasniku tih društava ograniči samo na institucije i tijela navedena u toj odredbi i da se isključe sve druge osobe. U tim je zahtjevima osoba WM tvrdila da bi objavljivanje informacija iz članka 3. Zakona od 13. siječnja 2019. osobu WM i njezinu obitelj ozbiljno, stvarno i trenutačno izložilo nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja.

19.

LBR je odbio sve te zahtjeve. Konkretno, zahtjev koji se odnosi na društva za poslovanje nekretninama YO odbijen je odlukom od 20. studenoga 2019.

20.

Osoba WM podnijela je sudu koji je uputio zahtjev tužbu protiv te odluke ( 8 ). Osoba WM tvrdi da zbog svoje dužnosti glavnog izvršnog direktora društava u odnosu na koja je podnesen zahtjev za ograničenje pristupa informacijama često mora putovati u zemlje s nestabilnim političkim režimom i velikom stopom kriminala. To dovodi do velikog rizika od otmice, protupravnog oduzimanja slobode, nasilja ili čak smrti. Taj je rizik još veći ako zlonamjerne osobe mogu doznati da je on stvarni vlasnik jednog od predmetnih pravnih subjekata, s obzirom na to da to svojstvo u odnosu na njega podrazumijeva pretpostavku vlasništva nad tim subjektima.

21.

Suprotno tomu, LBR tvrdi da situacija osobe WM ne ispunjava zahtjeve iz Zakona od 13. siječnja 2019. kojima se opravdava ograničenje pristupa informacijama koje se odnose na njegovo svojstvo stvarnog vlasnika predmetnih društava. LBR osobito tvrdi da je uključenost osobe WM u rad tih društava općepoznata jer se na tu uključenost mnogo puta upućivalo u medijima te se lako može otkriti običnim internetskim pretraživanjem.

22.

Od suda koji je uputio zahtjev traži se da odluči ispunjava li osoba WM uvjete predviđene člankom 15. stavkom 1. Zakona od 13. siječnja 2019. kako bi se ograničio pristup informacijama koje se odnose na njezino svojstvo stvarnog vlasnika društva za poslovanje nekretninama YO. Ističe da se tom odredbom u luksemburško pravo prenosi članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 te da zbog nje nastaju dvojbe u pogledu tumačenja te odredbe navedene direktive.

23.

Te se dvojbe odnose na pojmove „iznimne okolnosti” i „rizik” predviđene u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849. Sud koji je uputio zahtjev pita i o kriteriju „nerazmjernosti” rizika kojim se opravdava ograničenje pristupa informacijama.

24.

U tom je kontekstu tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud, Luksemburg) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

25.

Sovim SA dioničko je društvo osnovano i sa sjedištem u Luksemburgu.

26.

Sovim je 12. kolovoza 2019. LBR‑u podnio zahtjev na temelju članka 15. Zakona od 13. siječnja 2019. kojim se tražilo da se ograniči pristup informacijama o njegovu stvarnom vlasniku koje su upisane u registar.

27.

LBR je 6. veljače 2020. odbio prihvatiti taj zahtjev.

28.

Sovim je 24. veljače 2020. stoga podnio tužbu tribunalu d’arrondissement (Općinski sud), u kojoj je najprije tražio da se članak 12. Zakona od 13. siječnja 2019., prema kojem svaka osoba ima pristup određenim informacijama upisanim u registar stvarnih vlasnika, i/ili članak 15. tog zakona izuzmu iz primjene te da informacije koje je pružio u skladu s člankom 3. navedenog zakona ne budu javno dostupne.

29.

Sovim tvrdi, kao prvo, da se odobravanjem javnog pristupa identitetu i osobnim podacima stvarnog vlasnika povređuje pravo na zaštitu njegova privatnog i obiteljskog života te pravo na zaštitu osobnih podataka, koja se propisuju člankom 7. odnosno člankom 8. Povelje. Naime, prema mišljenju tog društva, svrha Direktive 2015/849, na temelju koje je Zakon od 13. siječnja 2019. uveden u luksemburško zakonodavstvo, jest identificirati stvarne vlasnike društava koja se upotrebljavaju za pranje novca ili financiranje terorizma, kao i osigurati sigurnost poslovnih veza i povjerenje u tržišta. Međutim, nije utvrđeno kako javni pristup podacima u registru stvarnih vlasnika, bez ikakvog nadzora, omogućuje da se ostvare ti ciljevi. Kao drugo, Sovim tvrdi da javni pristup osobnim podacima sadržanima u registru stvarnih vlasnika predstavlja povredu nekoliko odredbi GDPR‑a.

30.

Podredno, Sovim od suda koji je uputio zahtjev traži da utvrdi da u ovom slučaju postoji nerazmjerni rizik u smislu članka 15. stavka 1. Zakona od 13. siječnja 2019. te da se stoga LBR‑u naloži da ograniči pristup informacijama iz članka 3. tog zakona. To društvo u tom pogledu tvrdi da je njegov stvarni vlasnik izložen ozbiljnom, stvarnom i trenutačnom nerazmjernom riziku jer postoji opasnost od otmice stvarnog vlasnika i njegove obitelji prilikom putovanja ili boravka na afričkom kontinentu.

31.

U tom kontekstu, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavlja se pitanje je li pristup šire javnosti određenim podacima koji se nalaze u registru stvarnih vlasnika u skladu s Poveljom i GDPR‑om.

32.

U tim je okolnostima tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud, Luksemburg) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33.

Šest pitanja suda koji je uputio zahtjev u okviru dvaju zahtjeva za prethodnu odluku u biti se mogu podijeliti u tri skupine.

34.

Prvom skupinom pitanja (odnosno prvim pitanjem i drugim pitanjem točkom (b) u predmetu C‑601/20) nastoji se s obzirom na prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te na zaštitu osobnih podataka, propisana u člancima 7. i 8. Povelje, provjeriti valjanost sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima i sustava odstupanja od njega, koji su uspostavljeni člankom 30. stavkom 5. točkom (c) i člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/849.

35.

Drugom skupinom pitanja (odnosno trećim pitanjem u predmetu C‑601/20) nastoji se provjeriti usklađenost navedenog sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima s nekoliko odredbi GDPR‑a.

36.

Treća skupina pitanja (odnosno sva pitanja u predmetu C‑37/20 i drugo pitanje točka (a) u predmetu C‑601/20) odnose se na tumačenje članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849 koji se odnosi na sustav odstupanja od navedenog sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima.

37.

Prije nego što se odgovori na ta pitanja, smatram da je prikladno najprije iznijeti nekoliko uvodnih razmatranja. Kao prvo, iznijet ću opće napomene o načelu transparentnosti u pravu Unije, koje ima ključnu ulogu u ovim predmetima. Kao drugo, iznijet ću glavna obilježja sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata, koji se uspostavlja Direktivom 2015/849. Kao treće, iznijet ću nekoliko razmatranja u pogledu odnosâ između Direktive 2015/849 i GDPR‑a.

38.

Demokracija je „vladanje javne vlasti u javnosti”. Tom se definicijom demokracije, koju je iznio stručnjak za političku filozofiju Norberto Bobbio ( 9 ), naglašava međuodnos između demokracije i transparentnosti. U ustavnim tradicijama država članica postupno se uspostavlja ideja prema kojoj aktivnost javne vlasti treba urediti na transparentan način, a ograničenja te transparentnosti trebaju biti apsolutno iznimna (vlada kao „kuća od stakla”).

39.

Transparentnosti javne ovlasti suprotstavlja se tajnost privatnog života koja je zaštićena priznavanjem temeljnog prava koje se odnosi na tajnost privatnog života i koje se sad propisuje člankom 7. Povelje. To je pravo, osobito nakon razvoja digitalnih tehnologija, prošireno pravom na zaštitu osobnih podataka koje se također propisuje člankom 8. Povelje. Konceptualna dihotomija između javnog i privatnog odgovara dihotomiji između transparentnosti i tajnosti privatnog života.

40.

Međutim, u današnjim složenim društvima linija razgraničenja između javnog i privatnog života nije uvijek jasna. Naime, između njih sve su učestalija zadiranja i preklapanja. Konkretno, određena privatna ponašanja po svojoj prirodi mogu imati velike posljedice za javni život ili, zbog činjenice da osoba koja ih provodi ima javnu ulogu, mogu biti relevantne za javnost nekog demokratskog društva ili njegove strukturne elemente (medije, političke stranke, organizacije civilnog društva) koji izvršavaju široku kontrolu u pogledu aktivnosti javnih vlasti.

41.

Prema tome, iz objektivnih ili subjektivnih razloga, može postojati opći interes za saznavanjem određenih aspekata koji proizlaze iz privatne života nekog pojedinca. Slijedom toga, sve je više slučajeva sukoba između tajnosti privatnog života i zaštite osobnih podataka, s jedne strane, i potrebe za transparentnošću, s druge strane, u kojima je potrebno provoditi osjetljiva odvagivanja interesa.

42.

U tom kontekstu, valja istaknuti da načelo transparentnosti ima sve važniju ulogu u pravu Unije i da je sada propisano na razini primarnog prava u člancima 1. i 10. UEU‑a i članku 15. UFEU‑a ( 10 ). U okviru prava Unije, to se načelo najprije konkretizira u zahtjevima institucionalne i postupovne transparentnosti koji se odnose na javne aktivnosti, kao što su zakonodavna ili upravna aktivnost. U tom smislu, otvorenost doprinosi jačanju načela demokracije i poštovanju temeljnih prava iz članka 6. UEU‑a i Povelje ( 11 ). Sam je Sud priznao vezu između transparentnosti i demokracije, pri čemu je u svojoj sudskoj praksi opisao da je svrha načela transparentnosti ponuditi građanima što veći pristup informacijama u svrhu jačanja demokratske prirode institucija i uprave ( 12 ).

43.

Međutim proširenje područja primjene načela transparentnosti, osobito nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona ( 13 ) povećalo je njegovu važnost u područjima kao što je uređenje financijskih tržišta, u okviru kojih to načelo pridonosi borbi protiv pojava kao što su korupcija ili terorizam koje mogu podrivati demokraciju i dovesti u opasnost tu temeljnu vrijednost Unije propisanu člankom 2. UEU‑a.

44.

Osim toga, u sudskoj praksi suda postoje primjeri situacija preklapanja dviju prethodno navedenih dihotomija, odnosno javnog života/privatnog života i zahtjeva transparentnosti/tajnosti privatnog života.

45.

Tako je u presudi 9. studenoga 2010., Volker und Markus Schecke i Eifert (C‑92/09 i C‑93/09, EU:C:2010:662), Sud odlučio da objava osobnih podataka na internetu koji se odnose na korisnike poljoprivrednih potpora i na točne iznose koje su primili može povećati transparentnost u pogledu upotrebe tih potpora. Navodi da takve informacije koje se stave na raspolaganje građanima povećavaju javnu kontrolu upotrebe dodijeljenih iznosa i pridonose optimalnoj upotrebi javnih sredstava ( 14 ).

46.

Druga nedavna presuda koju je donijelo veliko vijeće Suda ( 15 ) odnosi se na mađarski zakon kojim se, među ostalim, za određene kategorije organizacija civilnog društva koje primaju inozemnu pomoć nalažu obveze javnog otkrivanja informacija o osobama koje pružaju pomoć iz inozemstva i o toj financijskoj pomoći. U toj je presudi Sud odlučio da se predmetnim zakonom uvode diskriminatorna i neopravdana ograničenja te se njime povređuje članak 63. UFEU‑a te članaka 7., 8. i 12. Povelje.

47.

U tom kontekstu, Sud je izričito priznao da, s obzirom na to da, određene organizacije civilnog društva mogu, s obzirom na ciljeve koje slijede i sredstva kojima raspolažu, imati znatan utjecaj na javni život i javnu raspravu, cilj povećanja transparentnosti financijskih pomoći dodijeljenih takvim organizacijama također može predstavljati važan razlog u općem interesu ( 16 ).

48.

Kao što to pokazuju navedeni primjeri, transparentnost koja je uobičajena za javni sektor u određenim se uvjetima može odnositi na određene aktivnosti, i s njima povezane podatke, privatnih subjekata koji iz različitih razloga utječu na temeljne interese zajednice. Taj razvoj nije iznenađujući ako se transparentnost smatra „sredstvom” koje se upotrebljava izvan djelokruga javnih vlasti kako bi se postigli ciljevi od općeg interesa. Pitanje ustavnosti koje se postavlja u ovim predmetima odnosi se na način na koji se mogu pomiriti zahtjevi transparentnosti sa zaštitom temeljnih prava i osobito prava na zaštitu privatnog života i zaštitu osobnih podataka.

49.

Valja ukratko iznijeti glavne elemente sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata na koji se odnose prethodna pitanja u ovim predmetima.

50.

Kao što to proizlazi iz članka 1. i uvodne izjave 5. Direktive 2015/849, njome nastoje spriječiti prijetnje koje mogu utjecati na cjelovitost, dobro funkcioniranje, ugled i stabilnost financijskog sustava i koje proizlaze iz korištenja tog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma ( 17 ). U tu se svrhu njome uspostavlja učinkovit i sveobuhvatan pravni okvir za rješavanje pitanja prikupljanja novca ili imovine u terorističke svrhe tako što se od država članica zahtijeva da prepoznaju, razumiju i smanje rizike povezane s pranjem novca i financiranjem terorizma ( 18 ).

51.

U tom okviru, potreba za točnim i ažuriranim informacijama o stvarnom vlasniku korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na državnom području država članica, koji se definira u članku 3. točki 6. Direktive 2015/849, ključan je čimbenik za pronalazak kriminalaca koji bi u protivnom mogli skriti svoj identitet iza korporacijske strukture ( 19 ).

52.

U skladu s člankom 3. točkom 6. Direktive 2015/849 stvarni vlasnik je svaka fizička osoba ili više njih koje u konačnici posjeduju ili kontroliraju stranku i/ili fizička osoba ili više njih u čije ime se provodi transakcija.

53.

Stoga se člankom 30. stavcima 1. i 3. Direktive 2015/849 državama članicama nalaže da osiguravaju, s jedne strane, da se od korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području ( 20 ) zahtijeva da pribave i čuvaju odgovarajuće, točne i ažurirane informacije o njihovu stvarnom vlasništvu i, s druge strane, da se te informacije čuvaju u središnjem registru u svakoj državi članici. U tim se odredbama točno ne navodi koje informacije o stvarnom vlasniku treba proslijediti u navedeni središnji registar, pri čemu se svakoj državi članici ostavlja mogućnost da ih odredi.

54.

Što se tiče pristupa tim informacijama, u izvornoj verziji članka 30. stavka 5. Direktive 2015/849 određivalo se da države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne nadležnim tijelima i financijsko‑obavještajnim jedinicama bez ikakvog ograničenja (točka (a)), obveznicima, u okviru dubinske analize stranke (točka (b)) i svim osobama ili organizacijama koje mogu dokazati legitimni interes (točka (c)).

55.

Iz uvodne izjave 2. Direktive 2018/843 proizlazi da se, s obzirom na „pojavu novih trendova, osobito u vezi s načinom na koji terorističke skupine financiraju i provode svoje operacije”, smatralo potrebnim poduzeti „dodatne mjere […] radi osiguranja veće transparentnosti financijskih transakcija, korporativnih i drugih pravnih subjekata”. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 5. Direktive 2018/843, te dodatne mjere kojima se izmjenjuje Direktiva 2015/849 ipak treba „provesti vodeći računa o temeljnom pravu na zaštitu osobnih podataka te poštovanju i primjeni načela proporcionalnosti”.

56.

Prema tome, u svrhu poticanja većeg stupnja transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika, izvorna verzija članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849 izmijenjena je Direktivom 2018/843 u smislu da je pristup informacijama o stvarnim vlasnicima sada omogućen „cjelokupnoj javnosti” a da pritom nije potrebno dokazati ikakav interes.

57.

Konkretnije, na temelju članka 30. stavka 5. drugog podstavka Direktive 2015/849 cjelokupnoj javnosti dopušta se „pristup barem informacijama o imenu, mjesecu i godini rođenja, zemlji boravišta i državljanstvu stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži”. Osim toga, u skladu s tim člankom 30. stavkom 5. trećim podstavkom države članice mogu, „pod uvjetima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, omogućiti pristup dodatnim informacijama koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika”, a te dodatne informacije uključuju „barem informacije o datumu rođenja ili podatke za kontakt, u skladu s pravilima o zaštiti podataka”.

58.

Što se tiče načinâ pristupa tim podacima, Direktivom 2018/843 uvodi se u članak 30. Direktive 2015/849 stavak 5.a kojim se državama članicama daje mogućnost da odluče da informacije koje se čuvaju u njihovim nacionalnim registrima stave na raspolaganje uz uvjet registracije putem interneta i plaćanja naknade, koja ne smije premašivati administrativne troškove stavljanja informacija na raspolaganje.

59.

Međutim, pristup šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima nije neograničen. Naime, u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849 državama članicama daje se mogućnost da predvide izuzeća od pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima. U verziji članka 30. stavka 9., izmijenjenog Direktivom 2018/843, određuje se da države članice mogu predvidjeti izuzeća od pristupa navedenim informacijama u iznimnim okolnostima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, u slučajevima kada pristup obveznikâ ili šire javnosti izlaže stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban.

60.

Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 30. ( 21 ), 31. ( 22 ), 32. ( 23 ) i 33. ( 24 ) Direktive 2018/843, izmjenama koje se njome uvode u članak 30. Direktive 2015/849, i osobito predviđanjem mogućnosti pristupa „cjelokupne javnosti” informacijama o stvarnim vlasnicima a da pritom nije potrebno dokazati ikakav interes, nastoji se promicati viša razina transparentnosti u pogledu stvarnog vlasništva i kontrolnih struktura trgovačkih društava s glavnim ciljem stvaranja okruženja za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u svrhu pranja novca i financiranja terorizma ( 25 ). Uvođenjem veće transparentnosti također se kao pozitivna nuspojava nastojalo postići povećanje povjerenja u financijska tržišta ( 26 ).

61.

Iako se izmjenama koje su Direktivom 2018/843 uvedene u Direktivu 2015/849 nastoji postići prethodno naveden glavni cilj promicanja više razine transparentnosti, u uvodnoj izjavi 34. ( 27 ) Direktive 2018/843 ipak se izričito priznaje da treba tražiti pravednu ravnotežu između, s jedne strane, interesa javnosti za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma i, s druge strane, temeljnih prava dotičnih osoba.

62.

Stoga, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 36. ( 28 ) Direktive 2018/843, s ciljem osiguravanja proporcionalnog i uravnoteženog pristupa i kako bi se osobito zajamčila prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka, Direktivom 2015/849 predviđaju se izuzeća za otkrivanje, putem registara, informacija o stvarnom vlasništvu i za javni pristup cjelokupnoj javnosti takvim informacijama, pod prethodno navedenim uvjetima predviđenima člankom 30. stavkom 9. te direktive.

63.

Drugom skupinom pitanja, navedenom u točki 35. ovog mišljenja, odnosno pitanjima upućenima u okviru trećeg pitanja u predmetu C‑601/20, nastoji se tražiti od Suda da ocijeni valjanost sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima uspostavljenog Direktivom 2015/849 s obzirom na nekoliko odredbi GDPR‑a.

64.

U tim okolnostima, prikladno je najprije iznijeti nekoliko razmatranja o odnosu koji postoji između tih akata prava Unije, odnosno, s jedne strane, direktiva 2015/849 i 2018/843 i, s druge strane, GDPR‑a.

65.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da je riječ o aktima sekundarnog prava koji se nalaze na istoj razini u hijerarhiji izvora prava Unije.

66.

Međutim, iz sudske prakse proizlazi da, kad dva akta sekundarnog prava iste razine ne sadržavaju odredbu kojom se jednom aktu izričito daje prednost u odnosu na drugi, treba osigurati da se svaki od tih njih primjenjuje na način usklađen s onim drugim, čime se omogućuje njihova dosljedna primjena ( 29 ).

67.

U ovom slučaju postoje izričite veze između predmetnih akata. Najizravnija veza utvrđuje se člankom 41. stavkom 1. Direktive 2015/849, u skladu s kojim, u verziji izmijenjenoj Direktivom 2019/2177, „[o]brada osobnih podataka iz [te d]irektive podliježe [GDPR‑u]”. U uvodnoj izjavi 38. Direktive 2018/843 navodi se i da se GDPR „primjenjuje […] na obradu osobnih podataka u okviru ove Direktive” i da bi „korisnike […] trebalo informirati o njihovim pravima u skladu s postojećim pravnim okvirom Unije za zaštitu podataka, kako je utvrđen u [GDPR‑u]”. Članak 43. Direktive 2015/849 sadržava i upućivanje na GDPR.

68.

Unatoč upotrebi riječi „podliježe” u navedenom članku 41. stavku 1. ( 30 ), prema mojem mišljenju, tim se vezama ne predviđa nadređenost GDPR‑a nad direktivama 2015/849 i 2018/843 ( 31 ), tako da GDPR kao takav treba predstavljati kriterij zakonitosti kako bi se ocijenila valjanost odredbi tih direktiva.

69.

Suprotno tomu, te su veze izraz zahtjeva koordinacije između, s jedne strane, obrade osobnih podataka koji proizlaze iz primjene navedenih direktiva i, s druge strane, općeg pravnog okvira u pravu Unije koji se odnosi na zaštitu podataka i koji je uspostavljen GDPR‑om.

70.

Osim toga, tim općim pravnim okvirom stvorenim GDPR‑om, osobito (ali ne isključivo) člancima 5. i 6. te uredbe, provode se zahtjevi koji proizlaze iz temeljnog prava na zaštitu osobnih podataka zaštićenog člankom 8. Povelje te osobito zahtjevi koji su izričito predviđeni stavkom 2. tog članka ( 32 ).

71.

Iz toga slijedi da, radi usklađivanja sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 8. Povelje, sustav obrade podataka o stvarnim vlasnicima uspostavljen Direktivom 2015/849 treba tumačiti dosljedno odredbama GDPR‑a, u skladu s onim što se izričito predviđa u članku 41. stavku 1. te direktive.

72.

Zahtjeve koji proizlaze iz pravila GDPR‑a uostalom trebaju uzeti u obzir i tijela država članica, osobito nacionalni zakonodavac, kad uređuju i primjenjuju sustav u području sprečavanja korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma uspostavljenog prethodno navedenim direktivama i posebno sustav obrade podataka o stvarnim vlasnicima koji se predviđa tim dvjema direktivama.

73.

Stoga prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev valja analizirati s obzirom na ta načela.

74.

Prvim pitanjem u predmetu C‑601/20 sud koji je uputio zahtjev pita je li članak 30. stavak 5. točka (c) Direktive 2015/849, u dijelu u kojem se njime nalaže državama članicama da informacije o stvarnim vlasnicima učine dostupnima cjelokupnoj javnosti a da to pritom nije potrebno opravdati legitimnim interesom, valjan s obzirom na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života i pravo na zaštitu osobnih podataka zajamčena člankom 7. odnosno člankom 8. Povelje.

75.

Drugim pitanjem točkom (b) u istom predmetu sud koji je uputio zahtjev pita je li članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849, kojim se državama članicama daje mogućnost da predvide odstupanja osobito od pristupa cjelokupne šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, valjan s obzirom na navedena temeljna prava propisana Poveljom.

76.

Prema mojem mišljenju, valja zajedno analizirati ta dva pitanja koja se odnose na valjanost dvaju stavaka istog članka Direktive 2015/849. Naime, ta dva pitanja odnose se na aspekte istog sustava javnog pristupa informacijama stvarnih vlasnika, kao što je sustav uspostavljen tom direktivom, čiju valjanost, prema mojem mišljenju, treba ocijeniti u cijelosti. Naime, kako bi se odgovorilo na prvo pitanje u predmetu C‑601/20, koje se odnosi na omogućavanje pristupa navedenim informacijama široj javnosti a da pritom nije potrebno opravdati ikakav interes, smatram da je potrebno uzeti u obzir sustav izuzeća predviđen člankom 30. stavkom 9. navedene direktive. Ta su dva pitanja stoga povezana.

77.

Uvodno napominjem i da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se prvim pitanjem u predmetu C‑601/20 ne nastoji dovesti u pitanje prosljeđivanje podataka o stvarnim vlasnicima u središnji registar i njihovo čuvanje u njemu, ni sustav pristupa tim informacijama kao takav, koji se predviđa člankom 30. stavkom 5. Direktive 2015/849. Navedeno pitanje odnosi se samo na izmjenu članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849, koja proizlazi iz Direktive 2018/843. Stoga se odnosi samo na ukidanje zahtjeva predviđenog u izvornoj verziji te odredbe, prema kojoj sve osobe ili organizacije trebaju dokazati „legitimni interes” kako bi mogle pristupiti navedenim podacima o stvarnim vlasnicima, i stoga na uvođenje mogućnosti pristupa takvim informacijama „cjelokupnoj javnosti” a da pritom nije potrebno dokazati ikakav interes.

78.

Što se tiče temeljnih prava obuhvaćenih dvama prethodno navedenim pitanjima koja se odnose na ocjenu valjanosti, valja podsjetiti na to da se člankom 7. Povelje svakome jamči pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja. Što se tiče članka 8. stavka 1. Povelje, njime se svakoj osobi izričito priznaje pravo na zaštitu osobnih podataka koji se na nju odnose. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta prava, koja se odnose na sve informacije o fizičkoj osobi čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, usko su povezana, a pristup osobnim podacima fizičke osobe radi njihova čuvanja ili uporabe utječe na pravo te osobe na poštovanje njezina privatnog života ( 33 ).

79.

Prava propisana u člancima 7. i 8. Povelje ipak nisu apsolutna prava, nego ih treba uzeti u obzir ovisno o njihovoj funkciji u društvu ( 34 ). Člankom 8. stavkom 2. Povelje tako se dopušta obrada osobnih podataka ako su ispunjeni određeni uvjeti. Tom se odredbom predviđa da se osobni podaci moraju obrađivati „pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom”.

80.

Svakim se ograničenjem prava na zaštitu osobnih podataka kao i prava na privatan život usto moraju poštovati zahtjevi iz članka 52. stavka 1. Povelje. Stoga takvo ograničenje mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava, odgovarati ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba te poštovati načelo proporcionalnosti.

81.

Prilikom ocjene mjere kojom se ograničavaju navedena prava treba voditi računa i o značaju prava utvrđenih u člancima 3., 4., 6. i 7. Povelje i značaju ciljeva zaštite nacionalne sigurnosti i borbe protiv teških kaznenih djela, čime se doprinosi zaštiti prava i sloboda drugih osoba ( 35 ).

82.

Osim toga, članak 52. stavak 3. Povelje ima za cilj osiguranje potrebne sukladnosti između prava sadržanih u toj povelji i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om, koja se moraju uzeti u obzir kao minimalna razina zaštite ( 36 ). Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, utvrđeno u članku 7. Povelje, odgovara pravu zajamčenom u članku 8. EKLJP‑a, pa mu se stoga mora priznati jednako značenje i opseg ( 37 ).

83.

Navedena dva pitanja koja se odnose na ocjenu valjanosti valja ispitati s obzirom na ta načela.

84.

Kako bi se ocijenila valjanost odredbi Direktive 2015/849 koju dovodi u pitanje sud koji je uputio zahtjev, valja najprije provjeriti mogu li radnje kao što su one predviđene tim odredbama povrijediti temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje i predstavljati zadiranje u ta prava. Ako je to slučaj, valja odrediti i razinu ozbiljnosti tih zadiranja ( 38 ).

85.

Što se najprije tiče postojanja zadiranja, kao prvo, valja istaknuti da se poštovanje prava na privatan život s obzirom na obradu osobnih podataka, koje se priznaje člancima 7. i 8. Povelje, odnosi na svaku informaciju o fizičkoj osobi čiji identitet je utvrđen ili se može utvrditi ( 39 ), što je ovdje slučaj jer su stvarni vlasnici korporativnih i drugih pravnih subjekata, kao što su oni definirani u članku 3. točki 6. Direktive 2015/849, fizičke osobe čiji se identitet može utvrditi.

86.

Kao drugo, valja istaknuti i da informacije koje se odnose na stvarne vlasnike, kojima ima pristup šira javnost i koje se navode u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849 i u točki 57. ovog mišljenja, predstavljaju osobne podatke ( 40 ). U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da okolnost da se te informacije nalaze u kontekstu profesionalne aktivnosti nije takve naravi da bi joj oduzela svojstvo osobnih podataka ( 41 ).

87.

Usto, iz sudske prakse proizlazi da, kako bi se utvrdilo treba li osobne podatke obuhvatiti zaštitom predviđenom u pravu Unije, nije važno jesu li informacije osobito osjetljive. Štoviše, Sud je već presudio da je za utvrđivanje postojanja zadiranja u temeljno pravo zajamčeno člankom 7. Povelje nevažno imaju li dotične informacije o privatnom životu osjetljiv karakter, odnosno jesu li zainteresirane osobe zbog tog zadiranja pretrpjele eventualne neugodnosti ( 42 ).

88.

Kao treće i kao što su to istaknule sve stranke koje su Sudu podnijele očitovanja, radnje kao što su one predviđene člankom 30. stavkom 5. točkom (c) Direktive 2015/849, odnosno činjenica da tijelo zaduženo za vođenje registra javnosti stavlja na raspolaganje i otkriva osobne podatke o stvarnim vlasnicima, kao što su oni navedeni u točki 57. ovog mišljenja, jesu radnje kojima se mogu povrijediti temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje. Stoga te radnje predstavljaju zadiranja u prava zajamčena člankom 7. Povelje ( 43 ). One predstavljaju i zadiranja u pravo na zaštitu osobnih podataka zajamčeno člankom 8. Povelje jer obuhvaćaju obradu osobnih podataka ( 44 ), obuhvaćenu tim člankom 8. stavkom 2. ( 45 ), a navedeno je tijelo pritom voditelj obrade ( 46 ).

89.

Usto, u ovom slučaju, nakon što se ti podaci stave na raspolaganje, može ih pregledavati cjelokupna javnost koja pristupa informacijama koje su sadržane i učinjene dostupnima u registru te ih te osobe eventualno čuvaju ili objavljuju ( 47 ). Taj pristup predstavlja dodatno zadiranje u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje ( 48 ). Od trenutka kad pristupi podacima sadržanim u registru, može se također smatrati da pripadnik šire javnosti predstavlja voditelja te obrade, kao i eventualnih naknadnih obrada ( 49 ).

90.

Stoga valja zaključiti da radnje kao što su one koje proizlaze iz primjene članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849 predstavljaju zadiranja u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje.

91.

Nadalje, što se tiče ocjene ozbiljnosti tih zadiranja, kao prvo, valja istaknuti da u ovom slučaju broj osoba na koje se može odnositi zadiranje nije neograničen, neodređen i neselektivan, nego je naprotiv ograničen ( 50 ). Naime, fizičke osobe koje se mogu utvrditi kao stvarni vlasnici korporativnih i drugih pravnih subjekata, u smislu definicije navedene u točki 85. ovog mišljenja, predstavljaju skupinu posebnih pojedinaca. Ti su pojedinci utvrđeni zbog svoje uloge u korporativnim i drugim pravnim subjektima, odnosno svojeg položaja stvarnog vlasnika tih subjekata. Usto, to je utvrđivanje provedeno s obzirom na ciljeve koji se nastoje postići ( 51 ) obvezom prosljeđivanja predmetnih podataka u registar stvarnih vlasnika. Stoga postoji odnos između ispitanika (odnosno stvarnih vlasnika) i svrhe obrade.

92.

Međutim, kao drugo, valja istaknuti i da načini obrade predmetnih podataka, koji dovode do zadiranja, odnosno stavljanje na raspolaganje tih podataka javnosti a da u načelu ne postoji nikakva prepreka pristupu, potencijalno omogućuju masovno širenje tih podataka.

93.

Međutim, odredbama članka 30. Direktive 2015/849 ostavlja se nacionalnom zakonodavcu određeni manevarski prostor u određivanju načina na koje javnost pristupa podacima o stvarnim vlasnicima, kao i postupaka koje treba poštovati u tu svrhu. U takvom kontekstu, opseg utjecaja na predmetna temeljna prava može se razlikovati ovisno o načinu na koji se osigurava pristup javnosti.

94.

Tako se u određenim državama članicama, kao što je Luksemburg o kojem je riječ u ovim predmetima, taj pristup provodi automatiziranim postupcima, uzimajući u obzir da su podaci o stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata dostupni na internetu. Međutim, jasno je da takav način pristupa, odnosno mogućnost slobodnog pristupanja tim podacima na internetu, može dovesti do najvećeg mogućeg širenja tih podataka. Takav način obrade podataka može stoga omogućiti masovno širenje tih podataka ( 52 ).

95.

Kao treće, što se tiče podataka na koja se odnose zadiranja, iz sudske prakse Suda proizlazi da se, što je više kategorija podataka kojima se traži pristup, tim više zadiranje može kvalificirati kao „ozbiljno” ( 53 ).

96.

Međutim, iz članka 30. stavka 5. drugog podstavka Direktive 2015/849 proizlazi da su u ovom slučaju, podložno pitanju manevarskog prostora koji se ostavlja državama članicama, o kojem se raspravlja u točkama 105. do 107. ovog mišljenja, ti podaci obuhvaćeni dvjema kategorijama: s jedne strane, skupom podataka koji se odnose na građanski identitet stvarnih vlasnika (ime, mjesec i godina rođenja te državljanstvo) i njihovo boravište a da se pritom ne navode druge napomene i, s druge strane, podacima koji se odnose na prirodu i opseg vlasničkog udjela koji drži. Na druge informacije sadržane u registru stvarnih vlasnika ne odnose se radnje koje predstavljaju zadiranja navedena u točkama 88. i 89. ovog mišljenja, na koja se odnose prethodna pitanja u ovom predmetu.

97.

Što se tiče prve kategorije podataka, riječ je o ograničenom skupu podataka koji omogućuju da se nedvojbeno utvrdi identitet osobe, ali koji predstavljaju podatke koji se također mogu nazvati podacima „za kontakt” ( 54 ) i identifikacijskim podacima, a ne podatke za koje se može reći da su kvalificirani i koji se uglavnom odnose na privatan i intiman život ili koji omogućuju da se profilira vjeran, točan i iscrpan privatni identitet ispitanika ( 55 ). Iako ti podaci omogućuju da se uz određenu preciznost utvrdi identitet dotične osobe, odnosno stvarnog vlasnika, prema mojem mišljenju, oni ne omogućuju da se izvedu precizni zaključci o privatnom životu osoba čiji su podaci u pitanju ( 56 ).

98.

Štose tiče druge kategorije podataka, riječ je o gospodarskim podacima koji otkrivaju prirodu vlasničkog udjela koji se drži u društvu ili subjektu, kao što je primjerice držanje temeljnog kapitala ili dionica, i opseg tog vlasničkog udjela koji primjerice može biti izražen u postotku vlasništva nad subjektom. Međutim, iako takvi podaci svakako omogućuju da se odredi opseg vlasničkog udjela koji se drži u predmetnom društvu ili pravnom subjektu te stoga imaju određenu gospodarsku važnost, prema mojem mišljenu, oni ipak ne omogućuju, kao što je to i slučaj s prvom kategorijom podataka, da se izvedu precizni zaključci o privatnom životu osoba čiji su podaci u pitanju ( 57 ).

99.

Podaci koji se odnose na stvarne vlasnike koji su dostupni cjelokupnoj javnosti stoga su manje osjetljivi od određenih drugih kategorija osobnih podataka ( 58 ).

100.

Sovim je u očitovanjima tvrdio da slobodan javni pristup podacima iz članka 30. stavka 5. drugog podstavka Direktive 2015/849 omogućuje procjenu imovine ispitanika, kao i da se utvrdi priroda i opseg njegovih ulaganja. Sovim je na raspravi tvrdio i da pristup tim podacima omogućuje da se provedu operacije ekonomske špijunaže u svrhu profiliranja.

101.

U tom pogledu ističem da, iako je točno da pristup podacima o prirodi i opsegu vlasničkih udjela koji se drže u društvu omogućuje stjecanje određenih informacija o imovini osobe, ipak su relevantna dva razmatranja. S jedne strane, ulaganja u društva u pravilu predstavljaju samo dio imovine neke osobe, uzimajući u obzir da se ta imovina obično sastoji od raznovrsnog skupa ulaganja koji obuhvaća druge vrste ulaganja kao što su ulaganja u financijske instrumente ili ulaganja u nekretnine. Sam pristup podacima o ulaganjima u društva stoga obično omogućuje ograničen uvid u imovinu neke osobe. S druge strane, osim ako se vlasnički udio čija se priroda i opseg otkrivaju ne odnosi na društva čija vrijednost je na neki način javna, ni na koji se način ne može, a da se pritom ne iznesu druge informacije, jasno odrediti precizna vrijednost društva ili ulaganja koje predstavljaju udjeli u tom društvu. Iz toga slijedi da, čak i ako se pristupom navedenim podacima može dobiti ograničen uvid u imovinu neke osobe, na temelju toga u pravilu se ne mogu izvesti precizni zaključci o vrijednosti te imovine.

102.

Prema mojem mišljenju, slična razmatranja vrijede za rizik od pristupa tim informacijama koji omogućuje provođenje ekonomskog profiliranja pojedinca. Iako je točno da podaci navedeni u točki 98. ovog mišljena omogućuju da se utvrde područja (ili barem neka od tih područja) u koja je pojedinac ulagao, taj pristup ipak nužno ne omogućuje da se izvedu precizni zaključci o profilu ulaganja tog pojedinca. S obzirom na navedeno štoviše ističem da konkretni načini na koje se provodi javni pristup registru imaju utjecaj u tom pogledu i mogu omogućiti da se dodatno ograniči taj rizik. Prema tome, napominjem da se u Luksemburgu internetska pretraga u pogledu predmetnih podataka može izvršiti samo u odnosu na pravni subjekt, a ne osobu koja je stvarni vlasnik. Činjenica da se u registru pretraga ne može provoditi prema osobi omogućuje da se dodatno ograniči eventualni rizik od ekonomskog profiliranja dotične osobe.

103.

S obzirom na navedeno, ističem i da točni podaci o prirodi i opsegu vlasničkih udjela koja se drže u društvu ili drugom pravnom subjektu mogu imati zaseban ekonomski i komercijalni značaj jer u određenim slučajevima omogućuju da se shvati stvarna struktura kontrole nad određenim društvima koja možda nije jasna na temelju informacija koje dolaze od drugih izvora informacija.

104.

Zaključno, iz svega prethodno navedenog proizlazi da činjenica da tijelo zaduženo za vođenje registra javnosti stavlja na raspolaganje i otkriva podatke kao što su oni navedeni u točki 57. ovog mišljenja o stvarnim vlasnicima, kao i pristup javnosti tim podacima nedvojbeno predstavljaju zadiranja u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje. Međutim, smatram da, unatoč činjenici da u okviru manevarskog prostora koji se Direktivom 2015/849 ostavlja državama članicama u pogledu načina obrade predmetnih osobnih podataka nije isključeno masovno širenje tih podataka, zbog prilično ograničenog opsega osobnih podataka koji su obuhvaćeni zadiranjem i njihove prirode koja nije posebno osjetljiva, potencijalni štetni učinci za osobe na koje se odnose predmetna zadiranja mogu se smatrati umjerenima. Navedena zadiranja u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje do kojih dovode radnje navedene u točkama 88. i 89. ovog mišljenja, prema mojem mišljenju, stoga nisu posebno ozbiljna jer podaci takvog opsega i prirode sami po sebi ne omogućuju dobivanje preciznih podataka o dotičnim osobama te stoga ne utječu izravno i izrazito na intimnost njihova privatnog života.

105.

Međutim, s obzirom na navedeno, valja još istaknuti da se drugim i trećim podstavkom članka 30. stavka 5. Direktive 2015/849 državama članicama ostavlja margina prosudbe u pogledu podataka koje mogu učiniti dostupnima široj javnosti. Naime, s jedne strane, navedenim drugim podstavkom određuje se da se cjelokupnoj javnosti dopušta pristup „barem” ondje navedenim podacima, na temelju čega se može zaključiti da države članice mogu dati pristup dodatnim podacima. S druge strane, u navedenom se trećem podstavku predviđa da države članice mogu, pod uvjetima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, omogućiti pristup „dodatnim informacijama” koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika i koje uključuju barem datum rođenja ili podatke za kontakt, u skladu s pravilima o zaštiti podataka.

106.

Zakonodavac Unije time je državama članicama ostavio manevarski prostor da prošire količinu podataka o stvarnim vlasnicima kojima šira javnost može pristupiti, čime se prekoračuju podaci navedeni na popisu predviđenom u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849 i u točki 96. ovog mišljenja.

107.

Međutim, jasno je da ta mogućnost proširenja količine podataka o stvarnim vlasnicima koji su dostupni široj javnosti potencijalno može dovesti do većeg zadiranja u temeljna prava zajamčena tim osobama u člancima 7. i 8. Povelje. Osim toga što se nisu odredili dodatni podaci koje države članice mogu dodati na popis podataka dostupnih široj javnosti te navedenih u tom drugom podstavku i u točki 96. ovog mišljenja ( 59 ), ističem da, kad bi se omogućio javni pristup točnim podacima za kontakt neke osobe (koji podrazumijevaju adresu boravišta ili prebivališta), kao što se predviđa člankom 30. stavkom 5. trećim podstavkom Direktive 2015/849, prema mojem mišljenju, to bi, suprotno onomu što sam zaključio u točki 104. ovog mišljenja, moglo dovesti do ozbiljnog zadiranja u privatan život neke osobe. Mogućnost država članica da učine dostupnima dodatne podatke stoga treba zasebno analizirati.

108.

Budući da sustav javnog pristupa uspostavljen Direktivom 2015/849 dovodi do zadiranja u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje, valja provjeriti mogu li se ta ograničenja navedenih prava opravdati u skladu s odredbama i načelima navedenim u točkama 79. i 80. ovog mišljenja.

109.

Prvim uvjetom koji trebaju ispuniti ograničenja ostvarivanja prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje, koja se navode u članku 8. stavku 2. Povelje kao i općenito u njezinu članku 52. stavku 1., zahtijeva se da takva ograničenja budu „predviđena zakonom”.

110.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda ( 60 ), koja se temelji na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava ( 61 ), zahtjev prema kojem svako ograničenje ostvarivanja temeljnog prava mora biti „predviđeno zakonom” ne odnosi se samo na „zakonski” izvor zadiranja, nego znači i da se u samoj pravnoj osnovi kojom se dopušta to zadiranje mora jasno i precizno definirati njegov doseg. Budući da je povezan sa „svojstvom zakona” i stoga s dostupnošću i predvidljivošću predmetne mjere, taj drugi dio koji obuhvaća izraz „predviđen zakonom” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje i njezina članka 8. stavka 2. te članka 8. EKLJP‑a nema za cilj samo osigurati poštovanje načela zakonitosti i primjerenu zaštitu od samovoljnosti ( 62 ), nego i ispuniti zahtjev pravne sigurnosti.

111.

Kao prvo, u ovom slučaju ističem da se obveza koju ima tijelo koje vodi registar stvarnih vlasnika da javnosti stavi na raspolaganje određene podatke o stvarnim vlasnicima koje je prikupilo i koje čuva, kao i mogućnost koju ima javnost da slobodno pristupi tim podacima temelje na članku 30. stavku 5. točki (c) Direktive 2015/849, kao i na odredbi nacionalnog zakonodavstva kojom se prenosi to pravno pravilo.

112.

Kao drugo, predmetne direktive, odnosno direktive 2015/849 i 2018/843, kao i nacionalni zakon o prenošenju objavljeni su u službenim listovima koji su svima dostupni. U tim okolnostima, može se smatrati da su ispunjeni zahtjevi transparentnosti pravne osnove kojom se opravdavaju predmetna ograničenja ( 63 ).

113.

Kao treće, utvrđujem da se člankom 30. stavkom 5. drugim podstavkom Direktive 2015/849 jasno i precizno predviđa popis prikupljenih i čuvanih podataka koje tijelo zaduženo za vođenje registra treba staviti na raspolaganje javnosti koja mu može pristupiti.

114.

To se utvrđenje ipak temelji na mogućnosti koja se ostavlja državama članicama da javnosti učine dostupnima dodatne podatke na temelju upotrebe riječi „barem” u drugom podstavku, kao i na temelju članka 30. stavka 5. trećeg podstavka Direktive 2015/849. Naime, iako je točno da javni pristup „dodatnim podacima” koji države članice mogu predvidjeti na temelju odredbe navedenog trećeg podstavka također treba predvidjeti nacionalnim zakonom, treba biti u skladu s pravilima u području zaštite podataka te njegova isključiva svrha treba biti da se omogući utvrđivanje stvarnog vlasnika, ta je odredba ipak slična odredbi koja sadržava takozvani „slobodni tekst” ( 64 ) jer, uz one precizno navedene na popisu sadržanom u navedenom drugom podstavku, može uključivati niz dodatnih informacija koje nisu točno utvrđene niti ih se može odrediti.

115.

Međutim, kad zadiranja u temeljna prava utvrđena Poveljom proizlaze iz zakonodavnog akta Unije, na zakonodavcu Unije je da, uz poštovanje kriterija jasnoće i preciznosti navedenih u sudskoj praksi iz točke 110. ovog mišljenja ( 65 ), utvrdi točan opseg tih zadiranja. Iz toga slijedi da, ako je instrument koji je odabrao taj zakonodavac direktiva, prema mojem mišljenju, prilikom njezina prenošenja u nacionalna prava ne može se državama članicama delegirati da odrede ključne elemente na temelju kojih se utvrđuje opseg zadiranja, kao što su, u pogledu ograničavanja temeljnih prava navedenih u članku 7. i 8. Povelje, priroda i opseg osobnih podataka koji podliježu obradi.

116.

U ovom slučaju, u okviru donošenja direktiva 2015/849 i 2018/843 zakonodavac Unije sam je utvrdio ograničenje prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje. Stoga se ne može smatrati da su zadiranja koja se omogućuju tim direktivama u navedena prava posljedica odabira država članica ( 66 ), unatoč margini prosudbe koju imaju u trenutku njihova prenošenja u nacionalno pravo, nego same direktive predstavljaju njihovu pravnu osnovu. U tim je okolnostima na zakonodavcu Unije bilo da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 110. ovog mišljenja i visokim standardima zaštite temeljnih prava osobito sadržanih u Povelji, jasno i precizno utvrdi opseg i prirodu osobnih podataka koji podliježu obradi. Naime, takvo utvrđivanje predstavlja osnovnu radnju koja se koliko je to moguće jasno i precizno mora provesti u okviru svake pravne osnove kojom se uvode mjere koje ograničavaju ostvarivanje temeljnih prava navedenih u člancima 7. i 8. Povelje ( 67 ).

117.

Slijedom toga, valja zaključiti da se u ovom slučaju samom pravnom osnovnom kojom se omogućuju zadiranja, odnosno Direktivom 2015/849, jasno i precizno utvrđuje opseg ograničenja predmetnih temeljnih prava samo u pogledu podataka koji su dostupni široj javnosti i koji su precizno određeni na popisu sadržanom u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849. Suprotno tomu, predviđanje u tom drugom podstavku i u trećem podstavku tog stavka 5. u pogledu mogućnosti država članica da široj javnosti učine dostupnima dodatne podatke, koji nisu precizno određeni, ne ispunjava taj uvjet.

118.

Iz prethodno navedenog slijedi da se samo s obzirom na popis podataka sadržan u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849 ograničenja ostvarivanja predmetnih prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje predviđaju zakonom u skladu s člankom 52. Povelje.

119.

Konkretno, što se tiče zahtjeva predviđenih člankom 8. stavkom 2. Povelje, u točki 70. ovog mišljenja ističe se da su oni osobito konkretizirani u člancima 5. i 6. GDPR‑a.

120.

Zahtjev koji se odnosi na zakonitost obrade, odnosno zahtjev prema kojem predmetne podatke treba obrađivati na temelju privole dotičnog ispitanika ili neke druge legitimne osnove predviđene zakonom ( 68 ), predviđa se člankom 5. stavkom 1. točkom (a) GDPR‑a ( 69 ) i konkretizira u članku 6. te uredbe kojim se predviđa iscrpan i taksativan popis slučajeva u kojima se obrada osobnih podataka može smatrati zakonitom. Dakle, da bi se mogla smatrati zakonitom, obrada mora biti obuhvaćena jednim od slučajeva predviđenih u navedenom članku 6. ( 70 )

121.

U tom su pogledu, prema mojem mišljenju, relevantna dva razmatranja.

122.

Kao prvo, valja utvrditi da je obrada osobnih podataka koju provodi tijelo zaduženo za vođenje registra stvarnih vlasnika u okviru provedbe članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849 u skladu s nekoliko razloga za zakonitost propisanih člankom 6. GDPR‑a ( 71 ).

123.

Naime, kao prvo, ta je obrada u skladu s razlogom predviđenom u članku 6. točki (c) GDPR‑a, koji se odnosi na poštovanje zakonske obveze jer navedeno tijelo podliježe obvezi provođenja takve obrade koja proizlazi iz zakona, koja se navodi u točki 111. ovog mišljenja.

124.

Kao drugo, navedena je obrada u skladu s razlogom predviđenim u članku 6. točki (e) GDPR‑a, koji se odnosi na izvršavanje zadaće od javnog interesa koja je povjerena tijelu ( 72 ). Naime, time što vodi registar stvarnih vlasnika i izvršava sve funkcije predviđene člankom 30. Direktive 2015/849 u pogledu tog registra, to tijelo sudjeluje u ostvarivanju cilja od općeg interesa iz te direktive, odnosno sprečavanja i borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma ( 73 ). Osim toga, iz članka 43. stavka 1. Direktive 2015/849 izričito proizlazi da se obrada osobnih podataka na temelju te direktive u svrhu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, na koje se odnosi, smatra pitanjem od javnog interesa na temelju GDPR‑a.

125.

Kao treće, ista obrada u skladu je s razlogom predviđenim člankom 6. točkom (f) GDPR‑a, koji se odnosi na ostvarivanje legitimnog interesa voditelja obrade ili treće strane koje imaju pristup tim podacima. Naime, time što omogućuje pristup tim podacima, navedeno tijelo omogućuje tim trećim stranama da pridonesu prethodno navedenom cilju.

126.

Kao drugo, ističem da iz sudske prakse Suda proizlazi da se ni člankom 5. ni člankom 6. GDPR‑a ne određuje opća i apsolutna zabrana da se, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, tijelo javne vlasti ili tijelo koje je zakonski zaduženo za vođenje registra kao što je registar stvarnih vlasnika ovlasti ili čak obveže dostaviti osobne podatke javnosti kada je to priopćavanje nužno za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili spada u izvršavanje službene ovlasti tijela javne vlasti ( 74 ).

127.

Iz toga slijedi da se člancima 5. i 6. GDPR‑a ne protivi per se vođenje registra koji sadržava osobne podatke i koji je dostupan široj javnosti, odnosno neograničenom i neodređenom broju osoba a da se pritom ne provodi nadzor i nije potrebno opravdanje te da ispitanik ne može znati tko ima pristup tim podacima. Umjesto toga, postavlja se pitanje proporcionalnosti takvog pristupa u odnosu na cilj od općeg interesa koji se nastoji postići i s obzirom na razinu ozbiljnosti zadiranja u temeljna prava dotične osobe.

128.

Iz prethodno navedenog proizlazi da su obrade iz članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849 zakonite na temelju članka 8. stavka 2. Povelje te članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 5. stavka 6. GDPR‑a.

129.

Svako ograničenje pri ostvarivanju temeljnih prava mora se temeljiti ne samo na dovoljno preciznoj pravnoj osnovi, nego mora i poštovati bit tih prava. Zahtjev iz članka 52. stavka 1. Povelje, prema kojem svako ograničenje prava i sloboda zajamčenih Poveljom mora poštovati bit tih prava, podrazumijeva da se, kad se zadiranjem povrijedi ta bit, ono ne može opravdati nikakvim legitimnim ciljem. Tada se zadiranje smatra protivnim Povelji a da nije potrebno ispitati je li primjereno i nužno za ostvarenje postavljenog cilja ( 75 ).

130.

U tom pogledu, iz teksta članka 52. stavka 1. Povelje i iz sudske prakse Suda proizlazi da se ocjena koja se odnosi na postojanje zadiranja u bit predmetnog temeljnog prava mora provesti prije ocjene proporcionalnosti predmetne mjere i neovisno o toj ocjeni te da je stoga riječ o testu koji ima vlastitu autonomiju ( 76 ).

131.

S obzirom na navedeno, prema mojem mišljenju, u ovom slučaju predmetna ograničenja ostvarivanja prava iz članaka 7. i 8. Povelje, koja proizlaze iz obrade podataka navedenih na popisu predviđenom u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849 ne dovode do povrede biti tih prava.

132.

Naime, što se tiče prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kao što to proizlazi iz točaka 96. do 104. ovog mišljenja, zadiranja koja proizlaze iz obrada navedenih u prethodnoj točki ne omogućuju dobivanje preciznih informacija o dotičnim osobama te stoga ne utječu izravno i izrazito na intimnost njihova privatnog života. Iz toga slijedi da se ne može smatrati da ograničenja tog prava koja proizlaze iz sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima uspostavljenog Direktivom 2015/849 utječu na bit temeljnog prava propisanog u članku 7. Povelje ( 77 ).

133.

Što se tiče prava na zaštitu osobnih podataka zajamčenog člankom 8. Povelje, Sud u sudskoj praksi smatra da je bit tog prava očuvana kada su svrhe obrade ograničene i kada se na obradu primjenjuju pravila namijenjena osiguravanju, među ostalim, sigurnosti, povjerljivosti i integriteta podataka te njihove zaštite od nezakonitog pristupa i obrade ( 78 ).

134.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da su svrhe kojima se opravdava obrada podataka o stvarnim vlasnicima društava u okviru sustava uspostavljenog člankom 30. Direktive 2015/849 ograničene. Naime, obrada tih informacija opravdava se isključivo radi postizanja ciljeva od općeg interesa navedenih u toj direktivi i, što se tiče javnog pristupa tim podacima navedenih u točki 138. i sljedećim točkama ovog mišljenja, osobito u svrhu sprečavanja i borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma.

135.

Nadalje, iz članka 41. Direktive 2015/849 i uvodne izjave 38. Direktive 2018/843 proizlazi da se GDPR primjenjuje na obrade osobnih podataka koje se provode u okviru sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima koji je uspostavljen na temelju tih dviju direktiva. Kao što se to ističe u točkama 65. i 72. ovog mišljenja, te direktive treba tumačiti u skladu s GDPR‑om. Međutim, GDPR‑om se predviđaju pravila osobito namijenjena osiguravanju sigurnosti, povjerljivosti i integriteta podataka te zaštiti tih podataka od nezakonitog pristupa i obrada.

136.

U tim okolnostima, ne može se smatrati ni da ograničenja prava na zaštitu osobnih podataka zajamčenog člankom 8. Povelje koja proizlaze iz sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima uspostavljenog Direktivom 2015/849 utječu na bit tog temeljnog prava.

137.

Suprotno tomu, što se tiče „dodatnih informacija” navedenih u točkama 105. do 107. te 114. do 116. ovog mišljenja, s obzirom na to da one nisu precizno definirane, nije moguće utvrditi mogu li ograničenja predmetnih temeljnih prava, koja proizlaze iz sustava javnog pristupa tim podacima, utjecati na bit prava propisanih člancima 7. i 8. Povelje.

138.

Kako bi se mogla opravdati u skladu s člankom 52. stavkom 1 Povelje, ograničenja temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje moraju biti u skladu s ciljevima od općeg interesa.

139.

U tom pogledu ističem da se u uvodnim izjavama 4. te 30. do 38. ( 79 ) Direktive 2018/843 iznose vrlo detaljna obrazloženja na temelju kojih je zakonodavac Unije izmijenio sustav javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima, koji je prvotno predviđen Direktivom 2015/849.

140.

Kao što se to već navodi u točkama 50. i 60. ovog mišljenja, iz tih uvodnih izjava proizlazi da je navedeni sustav obuhvaćen glavnim ciljem Direktive 2015/849 koji se navodi u njezinu članku 1. stavku 1., odnosno sprečavanjem korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca i financiranja terorizma. U tom kontekstu, izmjenama koje se uvode Direktivom 2018/843 nastoji se promicati viša razina transparentnosti u pogledu stvarnog vlasništva i kontrolnih struktura trgovačkih društava s glavnom svrhom stvaranja okruženja za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u svrhu pranja novca i financiranja terorizma ( 80 ). U tim okolnostima, s obzirom na to da je cilj Direktive 2018/843 ne samo otkriti i istražiti pranje novca, nego i spriječiti da do njega dođe, poboljšanjem transparentnosti nastoji se postići snažan odvraćajući učinak ( 81 ).

141.

U tom kontekstu u uvodnoj izjavi 30. Direktive 2018/843 navodi se određen broj posebnih svrha koje se nastoje ostvariti sustavom javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima. Tako je cilj takvog pristupa, kao prvo, omogućiti civilnom društvu, između ostalog tisku ili udrugama civilnog društva, bolju kontrolu informacija. Kao drugo, njime se pridonosi očuvanju povjerenja u integritet poslovnih transakcija i financijskog sustava. Kao treće, njime se pridonosi suzbijanju zlouporabe korporativnih i drugih pravnih subjekata i pravnih aranžmana u svrhu pranju novca ili financiranju terorizma, i pomažući u istragama i utjecajem na ugled, s obzirom na to da je svatko tko bi mogao sudjelovati u transakcijama upoznat s identitetom stvarnih vlasnika. Kao četvrto, njime se olakšava pravodobna i učinkovita dostupnost informacija financijskim institucijama kao i tijelima, uključujući tijela trećih zemalja, koje sudjeluju u borbi protiv takvih kaznenih djela. Kao peto, njime se pomaže u istragama o pranju novca, povezanim predikatnim kaznenima djelima i financiranju terorizma.

142.

Temeljni materijalni cilj predmetne mjere, odnosno izmjene članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849, koja proizlazi iz Direktive 2018/843 kojom se ukinuo zahtjev da svaka osoba ili organizacija dokaže „legitiman interes” kako bi pristupila podacima o stvarnim vlasnicima, stoga je povećanje transparentnosti radi doprinosa sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma.

143.

U tom pogledu ističem, kao prvo, da iz sudske prakse Suda proizlazi da sprečavanje korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca i financiranja terorizma predstavlja legitiman cilj na koji su se države članice obvezale na međunarodnoj razini ( 82 ) i na razini Unije te kojim se mogu opravdati prepreke prava zaštićenih pravnim poretkom Unije ( 83 ).

144.

Kao drugo, cilj mjere navedene u točki 142. ovog mišljenja povezan je s načelom transparentnosti, koje, kao što se to ističe u točkama 38. do 48. ovog mišljenja, ima doseg primarnog prava.

145.

Kao treće, Sud je u svojoj sudskoj praksi priznao da je cilj sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma povezan s ciljem zaštite javnog poretka ( 84 ). U skladu s tom sudskom praksom valja uzeti u obzir činjenicu da se predmetnom mjerom nastoji postići cilj sprečavanja teških kaznenih djela (pranje novca) i sprečavanja ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti (terorizam), a tim se ciljevima, prema sudskoj praksi, mogu opravdati čak i ozbiljna zadiranja u temeljna prava propisana člancima 7. i 8. Povelje ( 85 ).

146.

U skladu s člankom 52. stavkom 1. drugom rečenicom Povelje, ograničenja pri ostvarivanju temeljnog prava priznatog Poveljom moguća su samo ako poštuju načelo proporcionalnosti.

147.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo proporcionalnosti zahtijeva da su akti institucija Unije sposobni ostvariti legitimne ciljeve koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje tih ciljeva ( 86 ).

148.

Najprije se postavlja pitanje je li predmetna mjera navedena u točki 142. ovog mišljenja prikladna za ostvarivanje zadanih ciljeva navedenih u točkama 140. do 142. ovog mišljenja.

149.

U tom pogledu, nije sporno da proširen pristup informacijama o stvarnim vlasnicima, kao što je pristup uspostavljen navedenom mjerom, može dodatno otkriti moguće zlouporabe korporativnih ili drugih pravnih subjekata i pravnih aranžmana u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma i da je takav pristup sredstvo koje može stvoriti okruženje za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno za takve aktivnosti.

150.

Iz toga slijedi da je navedeni proširen pristup dodatno sredstvo za odvraćanje od takvih postupanja koje može pridonijeti sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma ( 87 ).

151.

U skladu s utvrđenom sudskom praksom Suda, zaštita temeljnog prava na poštovanje privatnog života na razini Unije zahtijeva da su odstupanja i ograničenja u zaštiti osobnih podataka u granicama onoga što je strogo nužno ( 88 ).

152.

Taj zahtjev nužnosti nije ispunjen kad se odnosni cilj od općeg interesa može razumno na jednako učinkovit način postići drugim sredstvima kojima se manje zadire u temeljna prava ispitanika, posebno prava na poštovanje privatnosti i na zaštitu osobnih podataka zajamčena člancima 7. i 8. Povelje, s obzirom na to da odstupanja od načela zaštite takvih podataka i njegova ograničenja treba predvidjeti u granicama onog što je nužno ( 89 ).

153.

Usto, cilj od općeg interesa ne može se postići a da se u obzir ne uzme činjenica da se on mora pomiriti s temeljnim pravima na koja se mjera odnosi, tako da se cilj od općeg interesa, s jedne strane, pravilno odvagne s predmetnim pravima, s druge strane ( 90 ).

154.

Konkretnije, proporcionalnost ograničenja prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje treba ocijeniti tako da se odmjeri ozbiljnost zadiranja koje takvo ograničenje podrazumijeva i provjeri da je važnost cilja od općeg interesa koji se nastoji postići tim ograničenjem proporcionalna toj ozbiljnosti ( 91 ).

155.

Da bi ispunio uvjet proporcionalnosti, predmetni propis koji navodno sadržava zadiranje mora imati propisana jasna i precizna pravila kojima se uređuje doseg i primjena premetne mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da osobe o čijim je osobnim podacima riječ raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu tih podataka od rizika zloupotrebe. On mora navoditi u kojim se okolnostima i pod kojim uvjetima mjera kojom se predviđa obrada takvih podataka može donijeti, jamčeći time da će njezino zadiranje biti ograničeno na ono što je strogo nužno. Nužnost raspolaganja takvim jamstvima još je i značajnija kad su osobni podaci podvrgnuti automatskoj obradi, osobito kada postoji znatan rizik od nezakonitog pristupa tim podacima ( 92 ).

156.

Strogu nužnost predmetnog zadiranja valja provjeriti s obzirom na ta načela.

157.

Najprije se postavlja pitanje stroge nužnosti predmetnih obrada za postizanje predmetnih ciljeva od općeg interesa s obzirom na vrste podataka koji se otkrivaju i kojima šira javnost može pristupiti. Naime, među elementima koje Sud uzima u obzir prilikom ocjene proporcionalnosti mjere koja uključuje zadiranje u prava propisana u člancima 7. i 8. Povelje navodi se da obrađeni osobni podaci moraju biti primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno ( 93 ).

158.

Osim toga, uvjet koji se odnosi na potrebu obrade mora se ispitati zajedno s takozvanim načelom „smanjenja količine podataka” iz članka 5. stavka 1. točke (c) GDPR‑a, prema kojem su osobni podaci moraju biti „prikladni, relevantni i da nisu pretjerani u odnosu na svrhu zbog koje se prikupljaju i/ili dalje obrađuju” ( 94 ). Sud koji je uputio zahtjev izričito upućuje na tu odredbu GDPR‑a u svojem trećem pitanju točki (c) u predmetu C‑601/20.

159.

Kao što se to već istaknulo, samo je dio osobnih podataka koje su korporativni i drugi pravni subjekti upisali u registar stvarnih vlasnika u skladu s člankom 30. stavcima 1. i 3. Direktive 2015/849 dostupan široj javnosti. Uz iznimku „dodatnih informacija” navedenih u točkama 105. do 107. te 114. do 116. ovog mišljenja, riječ je o podacima navedenima na popisu sadržanom u navedenom članku 30. stavku 5. drugom podstavku i u točki 57. ovog mišljenja. Drugi podaci koji se mogu čuvati u tom registru i koji su dostupni tijelima zaduženima za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma, kao što je to primjerice u Luksemburgu nacionalni identifikacijski broj i točna adresa, nisu dostupni široj javnosti. Stoga se podaci koji se obrađuju, osim takozvanih „dodatnih informacija”, jasno i precizno utvrđuju, kao što se to zahtijeva u sudskoj praksi ( 95 ).

160.

Međutim, valja se zapitati može li se smatrati da ti podaci nisu pretjerani s obzirom na svrhe koje se nastoje ostvariti sustavom javnog pristupa uspostavljenim Direktivom 2015/849.

161.

U tom pogledu valja istaknuti da se u uvodnoj izjavi 34. Direktive 2018/843 izričito predviđa poštovanje zahtjeva za smanjenje količine podataka time što se navodi da bi „[s]kup podataka koje treba učiniti dostupnima javnosti trebao […] biti ograničen, jasno i iscrpno definiran, i trebao bi biti općenite prirode, kako bi se što je više moguće umanjila potencijalna šteta za stvarne vlasnike. Istodobno, informacije dostupne javnosti ne bi se trebale značajno razlikovati od podataka koji se trenutačno prikupljaju. Kako bi se ograničilo miješanje u pravo na poštovanje njihova privatnog života općenito i na zaštitu njihovih osobnih podataka konkretno, te bi informacije u bitnome trebale biti povezane sa statusom stvarnih vlasnika […] i trebale bi se isključivo odnositi na područje gospodarske djelatnosti koju stvarni vlasnici obavljaju”.

162.

Kao što se to ističe u točkama 96. do 98. ovog mišljenja, podaci dostupni javnosti obuhvaćeni su dvjema kategorijama kojim se nastoji identificirati osobu koja je stvarni vlasnik odnosno utvrditi prirodu i opseg vlasničkog udjela koji on drži.

163.

Što se tiče prve kategorije podataka, smatram de se navođenje imena, mjeseca i godine rođenja može smatrati minimalnim i dovoljnim skupom podataka koji omogućuje preciznu identifikaciju osobe koja je stvarni vlasnik. Što se tiče državljanstva ( 96 ) i zemlje boravišta, ti podaci, s jedne strane, omogućuju da se jasnije utvrdi identifikacija i, s druge strane, pruže pojašnjenja u pogledu toga potječe li ulaganje iz lokalnog okruženja, što se čini relevantnom i nužnom informacijom za utvrđivanje mogućih opasnosti od pranja novca ili financiranja terorizma.

164.

Što se tiče druge kategorije podataka, čini mi se da navođenje prirode i opsega vlasničkog udjela koji se drži predstavlja minimalan i dostatan skup podataka na temelju kojeg se može utvrditi opseg ulaganja ili vlasničkog udjela, što je relevantno i za ocjenu rizikâ od zlouporabe korporativnih i drugih pravnih subjekata u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma.

165.

Što se tiče prethodno navedenih „dodatnih informacija”, koje države članice mogu učiniti dostupnima široj javnosti u skladu s manevarskim prostorom koji im se ostavlja člankom 30. stavkom 5. drugim i trećim podstavkom Direktive 2015/849, kao što se to ističe u točkama 114. do 116. ovog mišljenja, one najprije nisu jasno i precizno utvrđene. Stoga ne ispunjavaju zahtjev proporcionalnosti, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 155. ovog mišljenja. Usto, ne čine se nužnima ni u svrhu identifikacije stvarnog vlasnika. Naime, u skladu s načelom smanjenja količine podataka, osoba koja je stvarni vlasnik može se identificirati na temelju informacija navedenih na popisu sadržanom u navedenom drugom podstavku ( 97 ).

166.

Nadalje, postavlja se pitanje je li za postizanje predmetnih ciljeva od općeg interesa strogo nužno da predmetnim podacima može pristupiti šira javnost, odnosno neograničen i neodrediv broj osoba. Na to se pitanje nadovezuje i pitanje je li strogo nužno predvidjeti pristup navedenim podacima a da se pritom ne provodi nadzor i nije potrebno opravdanje. To drugo pitanje, koje se odnosi na uvjete pristupa trećih osoba, izravno proizlazi iz činjenice da se Direktivom 2018/843 ukida potreba dokazivanja da postoji legitiman interes u svrhu navedenog pristupa, kao što se to prvotno predviđalo u izvornoj verziji članka 30. stavka 5. točke (c) Direktive 2015/849. Sud koji je uputio zahtjev navodi sva ta pitanja u okviru trećeg pitanja točke (a) u predmetu C‑601/20.

167.

Što se tiče pitanja pristupa neograničenog i neodredivog broja osoba predmetnim podacima, ističem da je riječ o posljedici koja je svojstvena odabiru da se uspostavi sustav javnog pristupa registru. Naime, svakom javnom registru potencijalno pristupa neograničen i neodrediv broj osoba. U tom pogledu, iz točaka 126. i 127. ovog mišljenja proizlazi da se, u skladu sa sudskom praksom, vođenje registra koji sadržava osobne podatke i koji je javno dostupan ne protivi per se pravu Unije.

168.

Međutim, kao što se to ističe u točki 77. ovog mišljenja, prvim pitanjem u predmetu C‑601/20 ne nastoji se dovesti u pitanje odabir zakonodavca Unije da uspostavi registar stvarnih vlasnika koji je javan, odnosno dostupan trećim osobama, a ne samo javnim tijelima. To se pitanje odnosi isključivo na uvjete pristupa trećih osoba tom registru, odnosno na činjenicu da se Direktivom 2018/843 ukida potreba dokazivanja da postoji legitiman interes u svrhu navedenog pristupa.

169.

Međutim, Sovim u svojim očitovanjima izražava dvojbe o nužnosti pristupa šire javnosti u svrhu borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma. Konkretnije, Sovim tvrdi da javni pristup informacijama o stvarnim vlasnicima u tu svrhu nije ni koristan ni nužan jer tu borbu osiguravaju nadležna javna tijela koja raspolažu važnim pravnim sredstvima i alatima. Međutim, prema mojem mišljenju, tim se argumentom zanemaruje da je sustav javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima, iako je komplementaran zadaćama tijelâ u pogledu otkrivanja i suzbijanja navedenih kriminalnih aktivnosti, obuhvaćen ciljem sprečavanja tih aktivnosti. Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 30. do 33. Direktive 2018/843 ( 98 ) i kao što se to ističe u točki 140. i sljedećim točkama ovog mišljenja, zakonodavac Unije temeljio je reformu iz 2018. na postizanju tog cilja sprečavanja.

170.

Međutim, u tom kontekstu, ako je predmetni cilj uspostaviti okruženje za koje je manje vjerojatno da će se koristiti u svrhu pranja novca i financiranja terorizma i ako se kao sredstvo odabralo povećanje razine transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika kako bi se civilnom društvu omogućila bolja kontrola nad informacijama, nužno je u tu svrhu uspostaviti javni registar stvarnih vlasnika koji je dostupan trećim stranama. Te treće osobe osobito (ali ne isključivo) obuhvaćaju medije ili organizacije civilnog društva ( 99 ), odnosno takozvane „demokratske pomoćnike” ( 100 ) koji imaju ključnu ulogu u jamčenju nadzora civilnog društva u pogledu aktivnosti koje mogu utjecati na bitne interese zajednice ( 101 ). Čini se da se takav cilj ne može ostvariti drugim sredstvima ( 102 ).

171.

Međutim, s obzirom na navedeno i u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 152. ovog mišljenja, analiza stroge nužnosti predmetnog zadiranja podrazumijeva da se ispita može li se taj cilj sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, koji se ostvaruje povećanjem razine transparentnosti, ostvariti i na način koji manje ograničava prava dotičnih osoba od jamčenja pristupa cjelokupnoj javnosti a da se pritom ne provodi nadzor i nije potrebno opravdanje. Konkretnije, valja provjeriti može li se taj cilj ostvariti tako da se pristup informacijama o stvarnim vlasnicima ograniči samo na osobe koje mogu dokazati postojanje legitimnog interesa za pristup tim podacima, kao što je to bio slučaj prije reforme iz 2018. Riječ je o drugom pitanju navedenom u točki 165. ovog mišljenja, koje se odnosi na uvjete za pristup.

172.

U tom pogledu valja istaknuti da iz Komisijine procjene učinaka ( 103 ), koja je priložena Prijedlogu direktive koji je doveo do donošenja Direktive 2018/843 ( 104 ), proizlazi da je primjena kriterija legitimnog interesa, čija je definicija na temelju prvotne verzije Direktive 2015/849 bila prepuštena nacionalnom pravu država članica, dovela do pretjeranih ograničenja mogućnosti pristupa registru stvarnih vlasnika i nedostatka ujednačenosti u uvjetima pristupa tom registru u okviru Unije.

173.

Konkretnije, države članice istaknule su poteškoće prilikom definiranja pojma legitimnog interesa i određivanju kategorija osoba i organizacija koje su trebale imati mogućnost dokazivanja legitimnog interesa u pogledu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma. Kao što je to Komisija istaknula na raspravi, ta je poteškoća prilikom definiranja navedenog pojma u određenim slučajevima imala za posljedicu prekomjerno ograničavanje pristupa informacijama sadržanima u registru.

174.

Primjena kriterija „legitimnog interesa” otežala je i usporila pristup registru u okviru Unije, odnosno pristup obveznika iz drugih država članica i financijsko‑obavještajnih jedinica drugih država članica. Konkretno, kako bi pristupila registru neke države članice, financijsko‑obavještajna jedinica druge države članice trebala je zatražiti pristup od jedinice dotične države članice, što je moglo znatno otežati i usporiti postupak.

175.

Suprotno tomu, u toj procjeni učinka istaknulo se da bi potpuno otvaranje registra ukidanjem uvjeta za prethodno dokazivanje legitimnog interesa za pristup tom registru pojednostavilo i ubrzalo pristup te bi on postao manje složen i dosljedniji na razini Unije.

176.

Prema mojem mišljenju, ta razmatranja jasno pokazuju da, ako se radi postizanja cilja sprečavanja navedenog u točkama 140. do 142. i 170. ovog mišljenja predmetnom mjerom nastoji postići najveća moguća razina transparentnosti u pogledu predmetnih podataka i što više smanjiti prepreke koje cjelokupnoj javnosti i svim drugim zainteresiranim osobama ili organizacijama mogle otežati učinkovit i brz pristup tim podacima, tada treba ukinuti uvjet koji se temelji na prethodnom dokazivanju legitimnog interesa u svrhu navedenog pristupa ( 105 ). Iako je pristup informacijama o stvarnim vlasnicima općenito ključan čimbenik za pronalazak kriminalaca ( 106 ), samo se na taj način, navedenim ukidanjem, može osigurati da ne postoji prepreka pristupu tim podacima i da će se dosegnuti najveća moguća razina transparentnosti.

177.

Iz toga slijedi da je za postizanje navedenog cilja sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma jačanjem razine transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika korporativnih i drugih pravnih subjekata strogo nužno ukinuti uvjet dokazivanja legitimnog interesa.

178.

Prema mojem mišljenju, slična razmatranja vrijede za drugi element sustava javnog pristupa uspostavljenog Direktivom 2015/849, odnosno okolnost, koju je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u okviru svojeg trećeg pitanja točke (a) prve alineje i točke (e) druge alineje u predmetu C‑601/20, da su informacije o stvarnim vlasnicima dostupne a da pritom dotična osoba ne može znati tko je imao pristup njezinim osobnim podacima.

179.

Naime, kao što je to Komisija pravilno istaknula, obavještavanje stvarnog vlasnika o pristupanju informacijama koje se na njega odnose, tim više ako je navedeno obavještavanje automatsko, potencijalno može imati odvraćajući učinak u pogledu pristupa tim informacijama, što bi moglo naštetiti cilju sprečavanja povećanjem razine transparentnosti. Naime, kao što se to istaknulo na raspravi, nije isključeno da u određenim slučajevima osobe koje žele pristupiti informacijama kako bi istražile protuzakonita postupanja, primjerice novinari, mogu biti izložene potencijalnim odmazdama. Usto, predviđanje takvog obavještavanja dotične osobe može ugroziti i eventualne istražne aktivnosti zbog upozoravanja te osobe. Iz toga slijedi da se čini da je i taj element sustava javnog pristupa nužan za postizanje cilja sprečavanja navedenog u točkama 140. do 142. i 170. ovog mišljenja.

180.

U tom pogledu valja još istaknuti da se, u skladu s člankom 14. stavkom 5. točkom (c) GDPR‑a, ne primjenjuju odredbe koje se odnose na informacije koje treba pružiti kada se nisu prikupili osobni podaci ispitanika, osobito ako je „dobivanje ili otkrivanje podataka izrijekom […] propisano pravom Unije […] kojem podliježe voditelj obrade, a koje predviđa odgovarajuće mjere zaštite legitimnih interesa ispitanika”. Ta se odredba primjenjuje kad se pravom Unije predviđa sustav javnog pristupa registru koji sadržava određene osobne podatke, pod uvjetom da je taj sustav u skladu s načelom proporcionalnosti ( 107 ).

181.

S obzirom na navedeno, ističem da, kao što to proizlazi iz teksta članka 30. stavka 5.a Direktive 2015/849, države članice mogu informacije koje se čuvaju u registrima stvarnih vlasnika odlučiti staviti na raspolaganje uz uvjet registracije putem interneta. Iz uvodne izjave 36. Direktive 2018/843 proizlazi da se može predvidjeti ta registracija „kako bi se identificirala svaka osoba koja zatraži informacije iz registra kao i plaćanje naknade za pristup informacijama iz registra”. Kao što se to detaljnije razmatra u točkama 204. do 208. ovog mišljenja, može se pokazati potrebnim otkriti ex post taj identitet kako bi se ispitaniku, odnosno stvarnom vlasniku, omogućilo da pokrene sudski postupak u slučaju eventualne zlouporabe koja proizlazi iz nezakonitog korištenja podataka koji se na nju odnose.

182.

Kao što sam to istaknuo u točki 76. ovog mišljenja, proporcionalnost ograničenja temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, koja proizlazi iz javnog pristupa informacijama sadržanima u registru stvarnih vlasnika predviđenom u članku 30. stavku 5. Direktive 2015/849, može se ocijeniti samo s obzirom na sustav izuzeća od tog pristupa uspostavljen stavkom 9. tog članka. Sud koji je uputio zahtjev ističe pitanje valjanosti tog sustava izuzeća od navedenih temeljnih prava u drugom pitanju točki (b) u predmetu C‑601/20.

183.

U skladu s navedenim člankom 30. stavkom 9., „[u] iznimnim okolnostima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, u slučajevima kada bi pristup iz stavka 5. prvog podstavka točaka (b) i (c) izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban, države članice mogu predvidjeti izuzeće od takvog pristupa svim informacijama ili dijelu informacija o stvarnom vlasništvu na pojedinačnoj osnovi”.

184.

Iz uvodne izjave 36. Direktive 2018/843 proizlazi da su ta izuzeća predviđena „s ciljem osiguravanja proporcionalnog i uravnoteženog pristupa i kako bi se zajamčila prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka” ( 108 ).

185.

U tom pogledu valja istaknuti da se čini da se odredbom istog članka 30. stavka 9. državama članicama priznaje margina prosudbe jer se navode riječi „mogu predvidjeti”. Čini se da se tim riječima državama članicama samo pruža mogućnost da predvide izuzeća u pogledu pristupa šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima.

186.

Međutim, valja naglasiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, s obzirom na činjenicu da je prenošenje direktive u državama članicama u svakom slučaju obuhvaćeno situacijom iz članka 51. Povelje, u kojoj države članice provode pravo Unije, tijekom tog prenošenja valja dosegnuti razinu zaštite temeljnih prava propisanu Poveljom, neovisno o margini prosudbe kojom države članice tada raspolažu ( 109 ).

187.

Iz toga je Sud zaključio da je na državama članicama da prilikom prenošenja direktive i osobito iznimaka i ograničenja navedenih u toj direktivi skrbe o tome da se oslone na njihovo tumačenje koje omogućava osiguravanje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava zaštićenih pravnim poretkom Unije ( 110 ).

188.

Iz toga slijedi da je prilikom provedbe mjera za prenošenje direktive na tijelima i sudovima država članica dužnost ne samo da svoje nacionalno pravo tumače u skladu s navedenom direktivom nego i da ga ne tumače na način koji bi bio protivan navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije, kao što je načelo proporcionalnosti ( 111 ).

189.

Ta načela koja proizlaze iz sudske prakse primjenjuju se tim više u ovom slučaju kada je riječ o predviđanju izuzeća od javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima. Naime, iako je taj pristup od velike važnosti u okviru sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma te je povezan s načelom transparentnosti koje, kao što sam to istaknuo u točkama 38. do 48. ovog mišljenja, ima doseg primarnog prava, on ipak ne proizlazi iz temeljnih prava.

190.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se, u situaciji kao što je ona u ovim predmetima, prilikom provedbe sustava javnog pristupa informacijama sadržanima u registru stvarnih vlasnika predviđenog Direktivom 2015/849, države članice ne mogu suzdržati od osiguravanja zaštite temeljnih prava stvarnih vlasnika koja se predviđaju Poveljom.

191.

Prilikom prenošenja i provedbe Direktive 2015/849, neovisno o margini prosudbe koju im dodjeljuje, države članice dužne su osigurati zaštitu navedenih temeljnih prava od neproporcionalne povrede tih prava. Stoga ta zaštita nije ograničena isključivo na nerazmjerne rizike u sedam slučajeva rizika koji se izričito navode u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849, nego se odnosi na sva temeljna prava stvarnih vlasnika. Slijedom toga, u skladu s Poveljom, valja smatrati da države članice nemaju samo mogućnost odobriti izuzeća, nego moraju odobriti izuzeća kojima se ograničava javni pristup informacijama o stvarnim vlasnicima, u slučaju neproporcionalne povrede njegovih temeljnih prava.

192.

Iz toga slijedi da članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849, u vezi s Poveljom i osobito njezinim člankom 51. stavkom 1., treba tumačiti na način da države članice ne raspolažu samo mogućnošću da predvide izuzeća od pristupa šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata sadržanima u nacionalnim registrima stvarnih vlasnika, nego su dužne predvidjeti i odobriti izuzeća kada taj pristup u iznimnim okolnostima izlaže stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku od povrede njegovih temeljnih prava koja se predviđaju Poveljom.

193.

Prema mojem mišljenju, ako se odredbe članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849 tumače na taj način, tada nijedan element ne utječe na njihovu valjanost.

194.

Naposljetku, postavlja se niz pitanja u pogledu toga postoje li u predmetnom propisu koji sadržava zadiranja dovoljna jamstva koja omogućuju da se dotične osobe, odnosno stvarni vlasnici, zaštite od rizika zlouporabe. Ti zahtjevi, koji su nužni za osiguranje poštovanja načela proporcionalnosti, proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 155. ovog mišljenja te iz različitih odredbi GDPR‑a na koje sud koji je uputio zahtjev upućuje u okviru svojeg trećeg pitanja u predmetu C‑601/20.

195.

Kao prvo, postavlja se pitanje, koje je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u okviru trećeg pitanja točke (b), o poštovanju načela ograničenja svrhe koje se izričito predviđa člankom 5. stavkom 1. točkom (b) GDPR‑a ( 112 ).

196.

Postavlja se i pitanje je li u skladu sa zahtjevom proporcionalnosti, u vezi s navedenom odredbom, da podaci o stvarnim vlasnicima budu dostupni široj javnosti a da voditelj obrade tih podataka, odnosno tijelo ili institucija odgovorna za vođenje registra, može jamčiti da se navedeni podaci upotrebljavaju isključivo u svrhu za koju su prikupljeni, odnosno u biti za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma ( 113 ).

197.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz sudske prakse proizlazi da svaka obrada osobnih podataka mora, s jedne strane, biti u skladu s načelima vezanima uz obradu podataka koja se navode u članku 5. GDPR‑a i, s druge strane, ispunjavati jedno od načela vezanih uz zakonitost obrade koja se navode u članku 6. navedene uredbe ( 114 ). Kao što se već navodi u točki 119. ovog mišljenja, te dvije odredbe konkretiziraju zahtjeve predviđene člankom 8. stavkom 2. Povelje.

198.

Ako su u obradu određenih podataka uključene različite osobe, Sud u svojoj sudskoj praksi ispituje specifične postupke koje obuhvaća obrada tih podataka kako bi se identificirala osoba ili osobe odgovorne za obradu ( 115 ). Sud je utvrdio da u takvim situacijama pojam „voditelj obrade” ne upućuje nužno na jedno tijelo te da se može odnositi na više sudionika, pri čemu svaki od njih podliježe odredbama koje se primjenjuju u području zaštite podataka ( 116 ).

199.

U ovom slučaju, činjenica da upravitelj registra stavlja predmetne podatke na raspolaganje široj javnosti i pristup šire javnosti tim podacima dvije su strane iste medalje. Naime, otkrivanjem informacija o stvarnim vlasnicima u skladu s obvezom predviđenom u članku 30. stavku 5. točki (c) Direktive 2015/849, upravitelj registra članovima šire javnosti daje mogućnost da slobodno pristupe tim informacijama. Kao što to proizlazi iz razmatranja iznesenih u točkama 142. i 171. do 177. ovog mišljenja, zakonodavac Unije smatrao je da je nužno predvidjeti taj slobodan pristup kako bi pridonio sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma jačanjem razine transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika korporativnih i drugih pravnih subjekata.

200.

Međutim, kao što se to ističe u točki 89. ovog mišljenja, pripadnika šire javnosti može se smatrati voditeljem obrade u smislu članka 4. točke 2. GDPR‑a od trenutka kada pristupi podacima sadržanima u registru, kao i daljnjih obrada ( 117 ).

201.

Iz toga slijedi da u skladu sa zahtjevom navedenim u točki 197. ovog mišljenja, prilikom izvršavanja bilo kakve radnje obrade podataka, pripadnik šire javnosti također treba voditi računa o tome da postupa u skladu s načelima u pogledu kvalitete podataka navedenih u članku 5. GDPR‑a i temeljiti svoje aktivnosti obrade na jednom od slučajeva predviđenih člankom 6. stavkom 1. GDPR‑a ( 118 ).

202.

U tom kontekstu, s jedne strane, što se tiče okolnosti koju je iznio sud koji je uputio zahtjev da tijelo odgovorno za vođenje registra ne može jamčiti da se navedeni podaci koriste isključivo u svrhu za koju su prikupljeni, iz sudske prakse Suda proizlazi da se fizička ili pravna osoba ne može smatrati voditeljem obrade u odnosu na postupke koji su raniji ili kasniji u odnosu na lanac obrade čiju svrhu i načine ne utvrđuje ( 119 ).

203.

S druge strane, iz zahtjeva navedenog u točki 197. ovog mišljenja proizlazi da svako naknadno korištenje podataka koje izvršava pripadnik šire javnosti i koje nije u skladu s člankom 6. GDPR‑a nije zakonito. Na to se korištenje stoga mogu primijeniti mjere čiji je cilj zaustaviti ga, uključujući zahtjeve za uklanjanje poveznica upravitelju pretraživača u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom (d) GDPR‑a.

204.

U tom pogledu ističem i da iz uvodne izjave 38. Direktive 2018/843 proizlazi da bi, kako bi se spriječila zlouporaba informacija sadržanih u registrima i uspostavila ravnoteža pravâ stvarnih vlasnika, države članice mogle smatrati primjerenim da razmotre mogućnost da informacije koje se odnose na osobu koja je podnijela zahtjev i pravnu osnovu njezina zahtjeva učine dostupnima stvarnom vlasniku.

205.

Međutim, takva mogućnost podrazumijeva da je institucija ili tijelo zaduženo za vođenje registra stvarnih vlasnika, kao što je u ovom slučaju LBR, upoznato s identitetom osoba koje pristupaju podacima koji su u njima sadržani, što podrazumijeva da je za pristup navedenim podacima potrebna registracija, osobito putem interneta, a takva se registracija u članku 30. stavku 5.a Direktive 2015/849 razmatra jedino kao mogućnost.

206.

Međutim, iako sam u točkama 99. i 104. ovog mišljenja istaknuo da se u ovom slučaju čini da predmetni podaci nisu posebno osjetljivi i da se potencijalno štetni učinci za osobe na koje se odnose predmetna zadiranja mogu smatrati umjerenima, ne mogu se isključiti rizici od mogućeg nezakonitog korištenja ili zlouporabe tih podataka.

207.

Iz toga slijedi da, kako bi se zajamčilo da dotične osobe, odnosno stvarni vlasnici, raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju njihovu učinkovitu zaštitu od rizika zlouporabe, prema mojem mišljenju, potrebno je da institucije ili tijela zadužena za vođenje registara stvarnih vlasnika u državama članicama mogu biti upoznata s identitetom članova šire javnosti koji pristupaju tim registrima i mogu, kada se to pokaže nužnim kako bi se zajamčilo poštovanje temeljnih prava, osobito onih zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, stvarnom vlasniku staviti na raspolaganje informacije koje se odnose na te osobe.

208.

Slijedom toga, prema mojem mišljenju, kako bi tumačenje Direktive 2015/849 bilo u skladu s temeljnim pravima zajamčenima člancima 7. i 8. Povelje, mogućnost predviđena člankom 30. stavkom 5.a Direktive 2015/849 da se stavljanje na raspolaganje informacija pohranjenih u nacionalnim registrima stvarnih vlasnika uvjetuje registracijom putem interneta treba biti obveza kojom države članice trebaju zajamčiti da su institucije ili tijela zadužena za vođenje registara stvarnih vlasnika upoznata s identitetom osoba koje pristupaju registru ( 120 ).

209.

Kao drugo, postavlja se pitanje koje je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u okviru trećeg pitanja točke (d) u predmetu C‑601/20, koje se odnosi na poštovanje načela cjelovitosti i povjerljivosti podataka koje se predviđa člankom 5. stavkom 1. točke (b) GDPR‑a.

210.

Stoga se postavlja pitanje je li u skladu sa zahtjevom proporcionalnosti pristup bez ograničenja i uvjeta, bez obveze povjerljivosti osobnih podataka stvarnih vlasnika dostupnih u registru uspostavljenom u skladu s člankom 30. Direktive 2015/849, u vezi sa zahtjevima koji proizlaze iz navedene odredbe GDPR‑a kojom se nalaže da obradu podataka treba provoditi na način da se zajamči prikladna sigurnost osobnih podataka, uključujući zaštitu od neovlaštene ili nezakonite obrade, čime se jamči cjelovitost i povjerljivost tih podataka.

211.

Načelo cjelovitosti i povjerljivosti obuhvaća takozvano načelo „sigurnosti podataka” koje osobito zahtijeva da se uspostave prikladne tehničke ili organizacijske mjere za sprečavanje štetnih učinaka u pogledu ispitanika. To je načelo povezano s člancima 24. i 32. GDPR‑a te je dopunjeno tim člancima koji sadržavaju odredbe u pogledu odgovornosti voditelja obrade odnosno sigurnosti obrade.

212.

Što se osobito tiče cjelovitosti podataka, ističem da iz uvodne izjave 38. Direktive 2018/843 proizlazi da bi se „dostupnima […] trebali učiniti samo osobni podatci koji su ažurirani i koji se odnose na stvarne vlasnike”. Iz toga slijedi da se objavljuju i čine dostupnima samo točne informacije koje predmetno društvo ili drugi pravni subjekti dostavi u registar. U skladu s onim što se tvrdi u točki 202. ovog mišljenja, u slučaju kao što je ovaj upravitelj se ne može smatrati voditeljem obrade u odnosu na eventualne izmjene ili preinake do kojih dođe u okviru naknadnih obrada.

213.

Međutim, na državama članicama je da zajamče da institucija ili tijelo zaduženo za vođenje registra stvarnih vlasnika uspostavi tehničke i organizacijske mjere dostatne za sprečavanje bilo kakve neovlaštene obrade podataka sadržanih u registru. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri in concreto je li to ovdje slučaj ( 121 ).

214.

Prema mojem mišljenju, s obzirom na sve elemente koji su se analizirali u ovom mišljenju, valja provesti odvagivanje između cilja od općeg interesa koji se nastoji postići sustavom javnog pristupa registru stvarnih vlasnika uspostavljenim Direktivom 2015/849 i predmetnih temeljnih prava, odnosno prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje.

215.

Prije svega, u točkama 110. do 118. ovog mišljenja navodi se da su ograničenja ostvarivanja prava koja proizlaze iz tog sustava predviđena zakonom u skladu s člankom 52. Povelje samo u pogledu popisa podataka sadržanog u članku 30. stavku 5. drugom podstavku Direktive 2015/849. Iz toga slijedi da će se to odvagivanje odnositi isključivo na te podatke,, a ne na „dodatne informacije” navedene u točkama 105. do 107., 114. do 116., 159. i 165. ovog mišljenja.

216.

Nadalje, kao što se to ističe u okviru analize zadiranjâ, osobito u točkama 91. do 94. ovog mišljenja, navedeni sustav javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima jamči vrlo širok pristup tim informacijama a da pritom nije potrebno dokazati ikakav interes za taj pristup. U kombinaciji s automatiziranim načinima pristupa, kao što je to u Luksemburgu slobodan pristup putem interneta, taj sustav može dovesti do masovnog širenja predmetnih podataka o stvarnim vlasnicima.

217.

Međutim, prema mojem mišljenju, taj sustav ne dovodi do nerazmjernog zadiranja u temeljna prava dotičnih osoba, osobito u njihovo pravo na poštovanje privatnog života kao i njihovo pravo na zaštitu osobnih podataka, koja su zajamčena člancima 7. i 8. Povelje.

218.

Naime, kao prvo, kao što to proizlazi iz točaka 95. do 102. ovog mišljenja, uz iznimku navedenih „dodatnih informacija”, taj sustav omogućuje javni pristup samo prilično ograničenom broju osobnih podataka ( 122 ). Prema tome, iako taj sustav može dovesti do masovnog širenja tih podataka, zbog ograničenog opsega osobnih podataka koji su obuhvaćeni zadiranjem te njihove prirode koja nije osobito osjetljiva, mogući su štetni učinci za osobe na koje se odnose zadiranja umjereni.

219.

Kao drugo, kao što se to ističe u točki 91. ovog mišljenja, sustav javnog pristupa uspostavljen Direktivom 2015/849 ne odnosi se na neograničen i neselektivan broj osoba, nego zahtijeva odnos između tih osoba, odnosno stvarnih vlasnika, i svrhe obrade, odnosno sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma.

220.

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud već ocijenio opravdanim da su fizičke osobe koje odluče sudjelovati u gospodarskoj razmjeni putem društava ili drugih pravnih subjekata obvezne objaviti određene podatke koji se odnose na njihov identitet i njihove uloge ili interese u okviru tih društava ili pravnih subjekata zbog postizanja ciljeva od općeg interesa koji su na neki način povezani s tim odabirom ( 123 ).

221.

Kao što se to navodi u točki 79. ovog mišljenja, prava propisana u člancima 7. i 8. Povelje nisu apsolutna prava nego ih valja razmatrati s obzirom na njihovu funkciju u društvu. Prema mojem mišljenju, u tom je kontekstu opravdano naložiti blaga ograničenja tih prava osobama koje su odlučile sudjelovati u gospodarskoj razmjeni posredstvom korporativnih ili drugih pravnih subjekata kako bi se spriječile ozbiljne kriminalne aktivnosti kao što je pranje novca ili aktivnosti vezane uz sigurnost i javni poredak kao što je financiranje terorizma.

222.

U tom pogledu dodajem da je točno da se sustav javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima općenito odnosi na sve te stvarne vlasnike a da pritom nije potrebno da se osobe čiji se podaci otkrivaju nalaze, makar i posredno, u situaciji koja može dovesti do sumnji u pranje novca ili financiranje terorizma. Stoga se taj sustav primjenjuje i na osobe za koje ne postoji nikakva naznaka koja bi navela na mišljenje da njihovo ponašanje može imati vezu, čak i posrednu ili daleku, s pranjem novca ili financiranjem terorizma ( 124 ).

223.

Međutim, kao treće, sustavom javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima, osim što ne predstavlja ozbiljno zadiranje u temeljna prava propisana u člancima 7. i 8. Povelje, u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849 predviđa se sustav izuzeća od pristupa šire javnosti navedenim informacijama, koji se navodi u točki 182. i sljedećim točkama ovog mišljenja. Taj sustav izuzeća izričito je uspostavljen s ciljem osiguravanja proporcionalnog i uravnoteženog pristupa i kako bi se zajamčilo poštovanje temeljnih prava ( 125 ). U potpunosti sudjeluje u ravnoteži između postojećih interesa koju osigurava zakonodavac Unije te predstavlja bitan element sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima koji ograničava svaku mogućnost ozbiljne štete te štiti stvarne vlasnike od moguće povrede njihovih temeljnih prava ( 126 ).

224.

Osim toga, pristup utvrđen u članku 30. stavcima 5. i 9. Direktive 2015/849 u odnosu između, s jedne strane, javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima i, s druge strane, sustava izuzeća, u skladu je sa sudskom praksom Suda. Naime, iz te sudske prakse proizlazi da, iako prilikom odvagivanja između postizanja cilja od općeg interesa i temeljnih prava propisanih u člancima 7. i 8. Povelje, s obzirom na važnost cilja od općeg interesa koji se postiže ograničavanjem tih prava u odnosu na umjerenu ozbiljnost zadiranja, u načelu treba prevladati nužnost sprečavanja teškog kriminala i mogućih povreda javne sigurnosti, ipak se ne može isključiti mogućnost postojanja određenih situacija u kojima jaki i zakoniti razlozi u vezi s konkretnim slučajem predmetne osobe iznimno opravdavaju ograničavanje pristupa osobnim podacima koji se na nju odnose, upisanim u registar ( 127 ).

225.

Usto i kao četvrto, Direktivom 2015/849 predviđa se primjena GDPR‑a na obradu osobnih podataka koja se provodi u okviru tog sustava. Stoga ta obrada podliježe pravilima kojima se nastoji zajamčiti sigurnost i zaštita predmetnih podataka ( 128 ).

226.

U tom kontekstu, kako bi se ograničio opseg zadiranja i osobito rizika, makar i ograničenih, od ekonomskog profiliranja dotične osobe, o čemu se raspravlja u točki 102. ovog mišljenja, države članice dužne su u okviru manevarskog prostora koji im se dodjeljuje Direktivom 2015/849 provodi načine pristupa predmetnim podacima i osobito pravila pretraživanja u bazi podataka koja čini registar, s ciljem smanjivanja razine zadiranja u temeljna prava stvarnih vlasnika.

227.

Naposljetku, kao što to proizlazi iz razmatranja iznesenim u točkama 207. i 208. ovog mišljenja, kako bi se zajamčilo da dotične osobe, odnosno stvarni vlasnici, raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu od rizika zlouporabe, stavljanje na raspolaganje informacija pohranjenih u nacionalnim registrima stvarnih vlasnika potrebno je uvjetovati registracijom, osobito putem interneta, tako da nacionalne institucije ili tijela zadužena za vođenje registara stvarnih vlasnika mogu biti upoznata s identitetom osoba koje pristupaju registru te mogu, ako se to pokaže potrebnim za jamčenje poštovanja temeljnih prava, osobito onih zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, stvarnom vlasniku staviti na raspolaganje informacije o tim osobama.

228.

Tumačene na taj način, odredbe iz članka 30. stavka 5. prvog podstavka te članka 30. stavaka 5.a i 9. Direktive 2015/849, kojima se uspostavlja sustav javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima, ne treba smatrati nevaljanima s obzirom na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na zaštitu osobnih podataka koji su zajamčeni člankom 7. odnosno člankom 8. Povelje.

229.

Suprotno tomu, iz razmatranja koja sam iznio u točkama 105. do 107., 114. do 116., 159. i 165. ovog mišljenja proizlazi da, prema mojem mišljenju, članak 30. stavak 5. drugi podstavak Direktive 2015/849 treba proglasiti djelomično nevaljanim i da treći podstavak te odredbe treba proglasiti nevaljanim.

230.

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, prema mojem mišljenju, na prvo pitanje te na drugo pitanje točku (b) u predmetu C‑601/20, valja odgovoriti na sljedeći način:

231.

U okviru trećeg pitanja u predmetu C‑601/20 sud koji je uputio zahtjev postavlja šest potpitanja koja se u biti odnose na provjeru usklađenosti sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima uspostavljenog Direktivom 2015/849 s nekoliko odredbi GDPR‑a.

232.

U tom pogledu najprije sam u točkama 63. do 72. ovog mišljenja iznio razloge zbog kojih Opća uredba o zaštiti podataka kao takva, prema mojem mišljenju, ne može predstavljati kriterij zakonitosti za ocjenu valjanosti odredbi Direktiva 2015/843 i 2018/849. Međutim, pojasnio sam i da te direktive treba tumačiti dosljedno odredbama GDPR‑a u skladu uostalom s onim što se izričito predviđa u članku 41. stavku 1. Direktive 2015/843, kako je izmijenjena Direktivom 2019/2177.

233.

Nadalje, smatram da, s obzirom na razmatranja iznesena u okviru analize valjanosti navedenog sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima u točkama 74. do 229. ovog mišljenja, nije potrebno odgovoriti na treće pitanje točke (a) do (e) u predmetu C‑601/20. Naime, na sve dvojbe koje je sud koji je uputio zahtjev iznio u okviru tih potpitanja u pogledu različitih odredbi GDPR‑a odgovorilo se u navedenoj analizi.

234.

Iz toga slijedi da preostaje razmotriti jedino to treće pitanje točku (f). Tim potpitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita o odnosu između sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima i člancima 44. do 50. GDPR‑a, na temelju kojih prijenos osobnih podataka u treće zemlje podliježe strogim uvjetima, osobito zbog činjenice da su podaci stvarnog vlasnika upisani u registar stvarnih vlasnika u svim slučajevima dostupni široj javnosti bez potrebe opravdanja legitimnim interesom i bez ograničenja u pogledu lokacije te javnosti.

235.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se poglavljem V. GDPR‑a, koje obuhvaća članke 44. do 55., uređuju prijenosi osobnih podataka u treću zemlju ili međunarodnoj organizaciji.

236.

U tom kontekstu, kao što su to istaknule Komisija i finska vlada, u slučaju nepostojanja odluke o primjerenosti na temelju članka 45. stavka 3. GDPR‑a ili odgovarajućih zaštitnih mjera na temelju članka 46. GDPR‑a, člankom 49. GDPR‑a predviđa se određen broj odstupanja koja se odnose na posebne situacije u kojima se može izvršiti prijenos ili skup prijenosa osobnih podataka u treću zemlju.

237.

Konkretno, člankom 49. stavkom 1. točkom (g) GDPR‑a posebno se uređuju prijenosi iz registara koji prema pravu Unije ili pravu države članice služi pružanju informacija javnosti.

238.

Iz te odredbe, kao i iz stavka 2. tog članka, u vezi s uvodnom izjavom 111. GDPR‑a, proizlazi da se to odstupanje primjenjuje kada se, kao prvo, prijenos obavlja iz registra koji, u skladu s pravom države članice Unije, služi za informiranje javnosti (te je otvoren na uvid javnosti ili bilo kojoj osobi koja može dokazati neki opravdani interes), kao drugo, prijenos se može obaviti samo ako su ispunjeni uvjeti propisani u pravu Unije ili pravu države članice za uvid te, kao treće, prijenos ne može uključivati osobne podatke u cjelini ni cijele kategorije osobnih podataka sadržanih u registru.

239.

U tom pogledu napominjem da se, kao što to pravilno navodi Komisija, članak 49. stavak 1. točka (g) i članak 49. stavak 2. GDPR‑a primjenjuju posebno na sve prijenose „iz” javnog registra. Međutim, činjenica da je registar javan ne predstavlja sama po sebi prijenos.

240.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na treće pitanje točku (f) u predmetu C‑601/20 valja odgovoriti da odredbe poglavlja V. GDPR‑a treba tumačiti na način da im se ne protivi registar koji je djelomično dostupan javnosti, bez obveze dokazivanja legitimnog interesa niti ikakvog ograničenja u pogledu lokacije javnosti. Međutim, prijenos koji se obavlja iz tog registra, u skladu s člankom 49. stavkom 1. točkom (g) GDPR‑a, može se obaviti samo ako su ispunjeni zakonski propisani uvjeti za uvid u registar i ako taj uvid ne uključuje cjelokupni registar.

241.

U okviru pitanjâ u predmetu C‑37/20 i drugog pitanja točke (a) u predmetu C‑601/20 sud koji je uputio zahtjev pita Sud o tumačenju članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849 kojim se predviđa sustav izuzeća od pristupa šire javnosti informacijama sadržanima u registru stvarnih vlasnika.

242.

Taj sustav i tu odredbu već sam ispitao u točkama 182. do 193. ovog mišljenja. Međutim, na temelju razmatranja iz navedenih točaka valja analizirati specifična pitanja suda koji je uputio zahtjev.

243.

Prvo pitanje u predmetu C‑37/20 odnosi se na pojam „iznimne okolnosti” koji se predviđa člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/849. To se pitanje dijeli u dva dijela.

244.

U prvom dijelu sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 tumačiti na način da država članica u svojem nacionalnom pravu može definirati pojam „iznimne okolnosti” predviđen tom odredbom isključivo kao istovjetan „nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja”, uzimajući u obzir da ti pojmovi u skladu s navedenom odredbom u svakom slučaju već predstavljaju uvjet za primjenu izuzeća kojima se javnosti ograničava pristup informacijama o stvarnim vlasnicima. U drugom dijelu sud koji je uputio zahtjev u biti pita o svojim ovlastima i kriterijima koje treba primijeniti za utvrđivanje sadržaja pojma „iznimne okolnosti”, u slučaju da se u nacionalnom pravu o prenošenju taj pojam definirao samo upućivanjem na okolnosti koje se već izričito navode u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849.

245.

U tom pogledu najprije ističem da izričito upućivanje na nacionalno pravo sadržano u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849 za definiciju iznimnih okolnosti kojima se opravdava predviđanje izuzeća kojima se javnosti ograničava pristup informacijama o stvarnim vlasnicima pokazuje namjeru zakonodavca Unije da državama članicama ostavi marginu prosudbe u pogledu utvrđivanja tih iznimnih okolnosti.

246.

Međutim, kao što se iznosi u točki 186. i sljedećim točkama ovog mišljenja, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su države članice, neovisno o margini prosudbe kojom raspolažu u prenošenju neke direktive, dužne osigurati zaštitu temeljnih prava od svake neproporcionalne povrede.

247.

Iz navedenih točaka također slijedi da članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849, u vezi s člankom 51. stavkom 1. Povelje, treba tumačiti na način da su države članice dužne odobriti izuzeća od pristupa šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata sadržanima u nacionalnim registrima stvarnih vlasnika u iznimnim okolnostima kada taj pristup izlaže stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku od povrede njegovih temeljnih prava koja se predviđaju Poveljom.

248.

Stoga dužnost zaštite koju imaju države članice nije ograničena isključivo na nerazmjerne rizike u sedam slučajeva rizika koji se izričito navode u tom članku 30. stavku 9., nego obuhvaća nerazmjerne rizike od povrede svih temeljnih prava stvarnih vlasnika.

249.

U tim okolnostima, smatram da članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 treba tumačiti na način da je na državama članicama da u svojem nacionalnom pravu definiraju situacije koje predstavljaju „iznimne okolnosti” u smislu te odredbe. Budući da ona ne sadržava dodatnu odredbu u kojoj se navodi u kojem obliku države članice trebaju utvrditi taj pojam, ničim se ne sprečava državu članicu da, kao što je to učinilo Veliko Vojvodstvo Luksemburg, definira „iznimne okolnosti” samim upućivanjem na već postojeće slučajeve iz navedene odredbe, pod uvjetom da se prenošenjem te direktive u nacionalno pravo ipak omogućuje zaštita stvarnih vlasnika od nerazmjernih povreda njihovih temeljnih prava.

250.

Kao što se to ističe u točki 188. ovog mišljenja, nacionalni sud dužan je tumačiti nacionalno pravo u skladu s Direktivom 2015/849, ali je dužan i paziti da se ne osloni na tumačenje te direktive koje je protivno temeljnim pravima. Iz toga slijedi da se taj sud treba osloniti na tumačenje odredbi navedene direktive kojima se dopuštaju izuzeća koje je, uz istodobno poštovanje njihova teksta i očuvanje njihova korisnog učinka, potpuno usklađeno s temeljnim pravima koja jamči Povelja ( 129 ).

251.

Kao što je to Komisija pravilno potvrdila, u tu svrhu nacionalni sud možda će morati sam konkretno utvrditi prirodu i doseg iznimnih okolnosti na temelju kojih se odobravaju izuzeća od pristupa šire javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, isključivo ako je to potrebno radi potpune zaštite temeljnih prava stvarnih vlasnika.

252.

S obzirom na to utvrđivanje koje nacionalni sud radi tumačenja Direktive 2015/849 eventualno treba provesti u skladu s temeljnim pravima koja jamči Povelja, ističem, kao prvo, da navedenim utvrđivanjem treba uzeti u obzir činjenicu da detaljnu ocjenu „iznimne” prirode okolnosti treba provesti u svakom slučaju zasebno, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 30. stavka 9. te direktive.

253.

Kao drugo, prilikom tog utvrđivanja sud treba uzeti u obzir okolnost da odredbu članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849, s obzirom na to da se njome predviđaju izuzeća od općeg pravila, odnosno od pristupa javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda načelno valja usko tumačiti ( 130 ).

254.

Kao treće, nacionalni sud prilikom navedenog utvrđivanja treba uzeti u obzir činjenicu da upotreba pojma „iznimno” upućuje na to da okolnosti koje mogu opravdati izuzeće moraju biti neuobičajene i dovesti do nerazmjernog rizika od povrede temeljnih prava ( 131 ). U tom kontekstu, izričitim navođenjem rizika u predmetnoj odredbi za prava na život, integritet i sigurnost osobe, zaštićena člancima 2., 3. i 6. Povelje, utvrđuje se visoka razina ozbiljnosti povrede temeljnih prava kojom se može opravdati izuzeće.

255.

Drugo prethodno pitanje u predmetu C‑37/20 odnosi se na pojam „rizik” predviđen člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/849. Dijeli se na tri dijela.

256.

U prvom dijelu sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 tumačiti na način da postojanje „nerazmjernog rizika” predstavlja samostalan razlog kojim se opravdava izuzeće od javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima ili pak da zahtjev da je rizik nerazmjeran predstavlja uvjet koji se primjenjuje na posebne rizike navedene u toj odredbi, odnosno rizik od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja.

257.

To se pitanje temelji na činjenici, koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, da postoji razlika u tekstu između različitih jezičnih verzija članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849 i razlika, u određenim jezičnim verzijama, između teksta te odredbe i formulacije uvodne izjave 36. Direktive 2018/843 kojom se objašnjava i obrazlaže izmijenjena verzija Direktive 2015/849 ( 132 ).

258.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, formulacija neke odredbe prava Unije korištena u jednoj od jezičnih verzija ne može služiti kao jedina osnova tumačenja te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, dotičnu odredbu potrebno je tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojih je ona dio ( 133 ).

259.

S obzirom na navedeno, iz razmatranja iznesenih u točkama 185. do 192. ovog mišljenja proizlazi da se izuzeće od javnog pristupa informacijama o stvarnom vlasniku ne može opravdati samo postojanjem nerazmjernog rizika u sedam slučajeva koji se izričito navode u članku 30. stavku 9. Direktive 2015/849, nego bilo kakvim nerazmjernim rizikom, u iznimnim okolnostima, od povrede temeljnih prava stvarnog vlasnika.

260.

Što se konkretno tiče ocjene kojom se nastoji utvrditi postojanje takvog nerazmjernog rizika od povrede temeljnih prava stvarnog vlasnika, tu ocjenu treba provesti u svakom slučaju zasebno. Ta ocjena mora uključivati detaljnu procjenu iznimnih okolnosti i treba je temeljiti na analizi svih relevantnih elemenata konkretnog slučaja.

261.

Drugim dijelom tog drugog pitanja u predmetu C‑37/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 tumačiti na način da valja utvrditi postojanje ili nerazmjernost rizika kojim se uvjetuje ograničenje pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima uzimajući u obzir samo povezanost dotičnog stvarnog vlasnika s pravnim subjektom u odnosu na koji se zahtijeva ograničenje javnog pristupa informacijama ili uzimajući u obzir i povezanost tog stvarnog vlasnika s drugim pravnim subjektima. U potonjem slučaju, sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li uzeti u obzir isključivo svojstvo stvarnog vlasnika ili bilo kakvu povezanost s drugim pravnim subjektima. Također u tom slučaju, želi znati utječe li priroda povezanosti na ocjenu postojanja i opsega rizika.

262.

U tom pogledu ističem da u tekstu Direktive 2015/849 ne postoji precizna naznaka odgovora na ta pitanja. Međutim, kao što sam to istaknuo u točki 260. ovog mišljenja, ocjenu kojoj je cilj utvrditi postojanje nerazmjernog rizika od povrede temeljnih prava stvarnog vlasnika treba provesti u svakom slučaju zasebno, pri čemu se procjenjuju iznimne okolnosti i nastoji osigurati prikladna zaštita stvarnog vlasnika od nerazmjernih povreda njegovih temeljnih prava.

263.

U tim okolnostima, ne može se isključiti da je u određenim slučajevima, kako bi se osigurala takva prikladna zaštita, potrebno uzeti u obzir ne samo povezanost stvarnog vlasnika s pravnim subjektom u odnosu na koji se traži posebno izuzeće, nego i povezanosti tog stvarnog vlasnika s drugim pravnim subjektima.

264.

U tom se pogledu, s jedne strane, ipak slažem s Komisijinim stajalištem prema kojem, s obzirom na to da je riječ o ocjeni rizika kojem je izložena osoba u svojstvu stvarnog vlasnika jednog ili više pravnih subjekata, predmetne povezanosti trebaju se odnositi na svojstvo stvarnog vlasnika tih subjekata, tako da se bilo kakve druge povezanosti u načelu ne mogu uzeti u obzir u okviru ocjene.

265.

S druge strane, vlasnik ili subjekt koji traži da mu se dodijeli pravo na izuzeće od javnog pristupa informacijama dužan je dokazati da povezanosti stvarnog vlasnika s pravnim subjektima različitima od onih na koje se odnosi zahtjev za izuzeće predstavljaju relevantan element za ocjenu nerazmjernog rizika od povrede njegovih temeljnih prava i da te povezanosti opravdavaju ili potkrepljuju postojanje takvog nerazmjernog rizika ili njegove nerazmjerne prirode. Takva podjela tereta dokazivanja ( 134 ), kojom se na teret podnositelju zahtjeva stavlja dokazivanje postojanja relevantnosti navedenih povezanosti u svrhu dodjele izuzeća, nužna je kako bi se izbjeglo to da, kao što je to smatrala austrijska vlada, nadležna tijela država članica budu obvezna po službenoj dužnosti provoditi istrage nerazumnog opsega kako bi se moglo isključiti postojanje nerazmjernih rizika od povrede temeljnih prava stvarnih vlasnika.

266.

Trećim dijelom drugog pitanja u predmetu C‑37/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 9. Direktive 2015/849 tumačiti na način da se izuzeće od javnog pristupa informacijama o stvarnom vlasniku može odobriti ako su te informacije lako dostupne trećim osobama drugim putevima informiranja.

267.

O pogledu tog pitanja smatram, poput Komisije i austrijske vlade, da, s obzirom na to da se, kao što se već ističe u točkama 260. i 262. ovog mišljenja, Direktivom 2015/849 državama članicama nalaže da osiguravaju da se izuzeća od javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima dodjeljuju nakon detaljne procjene iznimne prirode okolnosti i upućivanjem na rizike koji proizlaze iz otkrivanja tih informacija, članak 30. stavak 9. te direktive treba tumačiti na način da se njime implicitno isključuje mogućnost da se takvo izuzeće dodijeli ako su navedene informacije lako dostupne trećim osobama drugim putevima informiranja.

268.

Drugim pitanjem točkom (a) u predmetu C‑601/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita o zahtjevima dokazivanja nerazmjernog rizika i iznimnih okolnosti koje treba podnijeti kako bi se opravdalo izuzeće na temelju članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849.

269.

Kao prvo, što se tiče tereta dokazivanja, ne osporava se da je on na stvarnom vlasniku. Stvarni vlasnik mora dokazati instituciji ili tijelu zaduženom za vođenje registra da su ispunjeni uvjeti za izuzeće na temelju članka 30. stavka 9. navedene direktive. U tom smislu navedena institucija ili navedeno tijelo ne može biti dužno provoditi vlastite istrage koje bi potencijalno mogle imati globalni doseg kako bi se utvrdilo postojanje iznimnih okolnosti i nerazmjernog rizika. Navedena institucija ili navedeno tijelo treba se oslanjati na elemente koje stvarni vlasnik podnosi u potporu svojeg zahtjeva za primjenu izuzeća.

270.

Kao drugo, što se tiče standarda dokazivanja, smatram da stvarni vlasnik treba utvrditi postojanje nerazmjernog rizika od povrede njegovih temeljnih prava i postojanje iznimnih okolnosti uz dovoljan stupanj vjerojatnosti.

271.

U tom pogledu ne može biti dostatna puka prisutnost udaljenog ili hipotetskog rizika od povrede. Isto tako, predodžba nerazmjernog rizika ne može biti subjektivna, nego se mora temeljiti na konkretnim, stvarnim i aktualnim objektivnim elementima. U tu svrhu stvarni vlasnik mora podnijeti konkretne, točne i bitne informacije u pogledu prijetnji povrede njegovih temeljnih prava i iznimnih okolnosti.

272.

U okviru trećeg pitanja u predmetu C‑37/20 sud koji je uputio zahtjev pita o kriteriju „nerazmjernosti” rizika koji opravdava ograničenje pristupa informacijama, koji se predviđa člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/843.

273.

Taj sud pita koje različite interese treba uzeti u obzir u okviru ocjene postojanja nerazmjernog rizika za stvarnog vlasnika koji na temelju članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849 opravdava izuzeće od javnog pristupa informacijama o stvarnom vlasniku. Smatra da taj kriterij općenito zahtijeva odvagivanje dvaju interesa koje je jednako potrebno zaštititi te pita o tome koje suprotstavljene interese treba urediti u okviru njegove primjene. Prema njegovu mišljenju, suprotstavljaju se, s jedne strane, cilj transparentnosti koji se nastoji postići Direktivom 2015/849 i, s druge strane, zaštita fizičkog, moralnog i imovinskog integriteta stvarnog vlasnika, na koje se odnosi cilj sprečavanja općeg rizika i/ili posebnih rizika iz članka 30. stavka 9 te direktive. Međutim, u uvodnoj izjavi 36. Direktive 2018/843 također se navodi pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka.

274.

U tom pogledu, u točki 138. i sljedećim točkama ovog mišljenja ističe se da je cilj sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma jačanjem razine transparentnosti u pogledu stvarnih vlasnika korporativnih i drugih pravnih subjekata primarni cilj sustava javnog pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima koji je uspostavljen nakon izmjena uvedenih Direktivom 2018/843. Međutim, taj cilj nije izravno obuhvaćen temeljnim pravima. Napominje se i da se izuzećima od načela javnog pristupa tim informacijama, predviđenim člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/849, koja se kao takva usko tumače, nastoji pronaći pravedna ravnoteža između navedenog cilja koji je, kao što se to navodi u točkama 38. do 48., 144. i 189. ovog mišljenja, povezan sa zahtjevima koji imaju doseg primarnog prava i poštovanjem temeljnih prava stvarnih vlasnika, kao što to uostalom izričito proizlazi iz uvodne izjave 34. Direktive 2018/843. Usto, kao što to proizlazi iz načela iz sudske prakse navedenih u točkama 188. i 250. ovog mišljenja, tumačenje Direktive 2015/849 ne smije biti protivno navedenim temeljnim pravima predviđenim Poveljom.

275.

U tom kontekstu, umjesto upućivanja na odvagivanje „različitih interesa”, kao što je to učinio sud koji je uputio zahtjev, čini mi se prikladnijim odrediti okvire analize upućivanjem na postojanje izuzeća od općeg načela javnog pristupa, kojima se nastoje spriječiti povrede temeljnih prava stvarnog vlasnika koje u iznimnim okolnostima mogu proizlaziti iz tog pristupa. U tim okolnostima, zadaća nacionalnih tijela zaduženih za ocjenu zahtjeva za odobrenje izuzeća jest provjeriti postojanje iznimnih okolnosti koje bi stvarnog vlasnika izložile nerazmjernom riziku od povrede jednog ili više temeljnih prava predviđenih Poveljom.

276.

Međutim, razlozi kojima se opravdava javni pristup informacijama o stvarnim vlasnicima navode se u uvodnim izjavama 30. i 31. Direktive 2018/843 te se iznose u točkama 139. do 142. ovog mišljenja. Oni uključuju, među ostalim, kao prvo, mogućnost civilnog društva da provodi bolju kontrolu u pogledu informacija koja pridonosi očuvanju povjerenja u integritet poslovnih transakcija i financijskog sustava, kao drugo, doprinos suzbijanju zlouporabe korporativnih i drugih pravnih subjekata i pravnih aranžmana u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma i, kao treće, olakšavanje pravodobne i učinkovite dostupnosti informacija financijskim institucijama kao i tijelima koje sudjeluju u borbi protiv tih kaznenih djela.

277.

Usto, već sam u točkama 220. i 221. ovog mišljenja istaknuo da je, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, opravdano da fizičke osobe koje su odabrale sudjelovati u gospodarskoj razmjeni kao stvarni vlasnici korporativnih ili drugih pravnih subjekata moraju staviti na raspolaganje i učiniti dostupnima određene informacije koje omogućuju njihovu identifikaciju kao stvarnih vlasnika tih pravnih subjekata, tim više što su svjesne te obveze u trenutku u kojem se odluče baviti takvom djelatnošću ( 135 ).

278.

Međutim, u okviru ocjene koju treba provesti u skladu s člankom 30. stavkom 9. Direktive 2015/849, iako iz prethodno navedenog proizlazi da u odvagivanju koje treba provesti u okviru te odredbe kao opće načelo prevladava interes javnosti da ima pristup informacijama o stvarnim vlasnicima, izričito se predviđa da mogu postojati posebne situacije u kojima eventualni jaki i zakoniti razlozi koji se odnose na konkretan slučaj dotičnog stvarnog vlasnika iznimno opravdavaju ograničavanje javnog pristupa informacijama stvarnom vlasniku kako bi se izbjeglo njegovo izlaganje nerazmjernom riziku od povrede njegovih temeljnih prava ( 136 ).

279.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće pitanje prema mojem mišljenju valja odgovoriti da u okviru ocjene postojanja nerazmjernog rizika za stvarnog vlasnika koji, na temelju članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849, opravdava izuzeće od javnog pristupa informacijama o stvarnom vlasniku, treba uzeti u obzir, s jedne strane, posebne rizike navedene u toj odredbi, kao i temeljna prava dotične osobe, osobito pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka koji su zaštićeni člankom 7. odnosno člankom 8. Povelje i, s druge strane, interes javnosti i cjelokupnog društva da sazna identitet stvarnih vlasnika radi sprečavanja korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma.

280.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud, Luksemburg) uputio u predmetima C‑37/20 i C‑602/20 odgovori na sljedeći način: