–

za Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim, J. Ziarkiewicz, regionalni državni odvjetnik u Lublinu,

–

za Prokuratura Rejonowa Warszawa-Żoliborz w Warszawie, Prokuratura Rejonowa Warszawa‑Wola w Warszawie, Prokuratura Rejonowa w Pruszkowie i Prokuratura Rejonowa Warszawa‑Ursynów w Warszawie, A. Szeliga i F. Wolski, regionalni državni odvjetnici u Varšavi,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, K. Herrmann, P. J. O. Van Nuffel, R. Troosters i H. Krämer, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u vezi s člankom 2. UEU‑a te članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL 2016., L 65, str. 1.) u vezi s uvodnom izjavom 22. te direktive.

2

Ti su zahtjevi podneseni u okviru kaznenih postupaka pokrenutih protiv osoba WB (C‑748/19), XA i YZ (C‑749/19), DT (C‑750/19), ZY (C‑751/19), AX (C‑752/19), BV (C‑753/19) i CU (C‑754/19).

3

Uvodna izjava 22. Direktive 2016/343 glasi:

„Teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika i optuženika je na tužiteljstvu, a svaka sumnja trebala bi ići u korist osumnjičenika ili optuženika. Do kršenja pretpostavke nedužnosti došlo bi u slučaju da se teret dokaza prebaci s tužiteljstva na obranu, ne dovodeći u pitanje ovlasti suda u pogledu utvrđivanja činjenica po službenoj dužnosti, neovisnost pravosuđa pri utvrđivanju krivnje osumnjičenika ili optuženika, i upotrebu činjeničnih ili zakonskih pretpostavki o kaznenoj odgovornosti osumnjičenika ili optuženika. Takve bi se pretpostavke trebale svoditi na razumne granice, uzimajući u obzir važnost svega što se dovodi u pitanje i poštovanje prava na obranu, a načini kojima se to postiže trebali bi biti u razumnoj mjeri razmjerni opravdanom cilju koji se želi postići. Takve pretpostavke trebale bi se moći pobiti, a u svakom slučaju trebalo bi ih se primijeniti samo ako se poštuju prava na obranu.”

4

Člankom 6. te direktive, naslovljenim „Teret dokaza”, predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika na tužitelju. Time se ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom.

2.   Države članice osiguravaju da svaka sumnja u krivnju ide u korist osumnjičenika ili optuženika, čak i kada sud ocjenjuje mogućnost puštanja dotične osobe na slobodu.”

5

U skladu s člankom 1. stavkom 2. ustawe Prawo o prokuraturze (Zakon o državnom odvjetništvu) od 28. siječnja 2016. (Dz. U. iz 2016., poz. 177), u verziji koja je bila na snazi tijekom glavnih postupaka, glavni državni odvjetnik obnaša najvišu funkciju u državnom odvjetništvu, a funkciju glavnog državnog odvjetnika obnaša ministar pravosuđa.

6

U skladu s člankom 13. stavkom 2. tog zakona, glavnom državnom odvjetniku odgovaraju državni odvjetnici pri redovnim sudovima i državni odvjetnici Instytuta Pamięci Narodowej (Institut za nacionalno sjećanje, Poljska).

7

U skladu s člankom 47.a stavkom 1. ustawe Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustrojstvu redovnih sudova) od 27. srpnja 2001., u verziji koja je bila na snazi tijekom glavnih postupaka (Dz. U. iz 2019., poz. 52) (u daljnjem tekstu: Zakon o ustrojstvu redovnih sudova), predmeti se dodjeljuju sucima i sudskim savjetnicima nasumičnim odabirom.

8

Prema članku 47.b stavku 1. tog zakona, izmjena sastava suda može se dopustiti samo u slučaju nemogućnosti postupanja u predmetu u njegovu trenutačnom sastavu ili ako postoji trajna prepreka ispitivanju predmeta u njegovu trenutačnom sastavu. U takvom se slučaju članak 47.a primjenjuje na novu dodjelu predmeta. Člankom 47.b stavkom 3. navedenog zakona navodi se da odluku o izmjeni sastava suda donosi predsjednik suda ili sudac kojeg je on ovlastio.

9

Člankom 77. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova predviđa se:

„1.   Ministar pravosuđa može uputiti suca, uz njegov pristanak, na rad u svrhu obavljanja sudačkih dužnosti ili upravnih zadaća:

[...]

4.   Ako je u skladu sa stavkom 1. točkama 2. do 2.b i stavkom 2.a, sudac upućen na rad na neodređeno vrijeme, upućivanje na rad tog suca može se opozvati ili dotična osoba može dati ostavku na mjesto na koje je upućena uz otkazni rok od tri mjeseca. U ostalim slučajevima upućivanja suca za opoziv ili ostavku nije potreban otkazni rok.”

10

Na temelju članka 112. stavka 3. tog zakona, ministar pravosuđa imenuje Rzecznik Dyscyplinarny Sędziów Sądów powszechnych (službenik za stegovne postupke nad sucima redovnih sudova, Poljska) (u daljnjem tekstu: službenik za stegovne postupke) i dvojicu njegovih zamjenika na mandat od četiri godine, koji se može obnoviti. Poljsko pravo ne predviđa kriterije za ta imenovanja.

11

U skladu s člankom 29. stavkom 1. kodeksa postępowania karnego (Zakonik o kaznenom postupku):

„Na raspravama u žalbenom i kasacijskom postupku sud odlučuje u vijeću od troje sudaca, osim ako zakonom nije drukčije određeno.”

12

U skladu s člankom 519. istog zakonika, protiv pravomoćne presude žalbenog suda kojom se završava postupak može se podnijeti žalba u kasacijskom postupku.

13

Članak 439. stavak 1. tog zakonika glasi:

„Bez obzira na granice tužbe i istaknutih tužbenih razloga, kao i na utjecaj povrede na sadržaj odluke, žalbeni sud ukida pobijanu odluku na sjednici ako:

[...]”

14

Na temelju članka 523. stavka 1. Zakonika o kaznenom postupku, žalba u kasacijskom postupku može se podnijeti samo na temelju povreda iz njegova članka 439. ili druge očite povrede prava ako je ona mogla imati znatan utjecaj na sadržaj odluke.

15

Ove zahtjeve za prethodnu odluku uputio je Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) u okviru ispitivanja sedam kaznenih predmeta dodijeljenih njegovu desetom žalbenom odjelu za kaznene predmete.

16

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu usklađenosti sastava sudskih vijeća koja trebaju odlučivati o tim predmetima s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a jer je u njima sudac kojeg je ministar pravosuđa uputio na temelju članka 77. stavka 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova, a s obzirom na to da je taj upućeni sudac u nekima od navedenih predmeta mogao čak biti upućen s općinskog suda, odnosno suda nižeg stupnja.

17

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da pravila o upućivanju sudaca daju ministru pravosuđa, koji je također glavni državni odvjetnik kojem, među ostalim, odgovaraju državni odvjetnici pri redovnim sudovima, sredstva koja znatno utječu na sastav kaznenog suda. Naime, ministar pravosuđa može uputiti suca na sud višeg stupnja na temelju kriterija koji nisu službeno poznati, a pritom se nad odlukom o upućivanju ne može provesti sudski nadzor, i može opozvati to upućivanje u svakom trenutku, a pritom se na taj opoziv ne primjenjuju prethodno utvrđeni pravni kriteriji niti se odluka o opozivu mora obrazložiti. Sud koji je uputio zahtjev usto naglašava da je mogućnost primjene sudskog nadzora na takav opoziv neizvjesna. Ti elementi omogućuju ministru pravosuđa da izvršava dvostruki utjecaj na suce upućene u sudska vijeća poput onih koji odlučuju o glavnim postupcima. S jedne strane, upućivanjem suca na sud višeg stupnja on ga može „nagraditi” za njegovu aktivnost na prethodnim dužnostima ili čak izraziti određena očekivanja u pogledu načina odlučivanja tog suca u budućnosti, zbog čega to upućivanje predstavlja zamjenu za promaknuće. S druge strane, opozivom njegova upućivanja ministar pravosuđa može „sankcionirati” upućenog suca zbog donošenja sudske odluke koju on ne odobrava, pri čemu sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu osobito ističe visok rizik od nastanka takve sankcije u slučaju kada predmetni sudac odluči uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku ili izuzeti iz primjene poljsko pravo koje je protivno pravu Unije. Takav sustav stoga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, potiče upućene suce da odluče u skladu sa željom ministra pravosuđa, čak i ako ta želja nije izričito izražena, što u konačnici ugrožava pravo optuženika na pošteno suđenje, a to je pravo jedan od izraza načela učinkovite sudske zaštite.

18

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se, u slučaju da protiv presuda koje treba donijeti u glavnim postupcima budu podnesene žalbe u kasacijskom postupku pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud, Poljska), o usklađenosti sastava njegovih kaznenih sudskih vijeća s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a.

19

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se ugrožava li, s obzirom na taj kontekst, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku pretpostavku nedužnosti koja proizlazi iz Direktive 2016/343.

20

U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, sastavljena gotovo istovjetno u svakom od predmeta C‑748/19 do C‑754/19:

21

Odlukom predsjednika Suda od 25. listopada 2019. predmeti C‑748/19 do C‑754/19 spojeni su za potrebe pisanog i usmenog postupka i donošenja presude.

22

Sud je 30. srpnja 2020. uputio zahtjev za informacije sudu koji je uputio zahtjev u pogledu činjeničnog i pravnog okvira glavnih postupaka. Sud koji je uputio zahtjev na taj je zahtjev odgovorio 3. rujna 2020.

23

Sud koji je uputio zahtjev u svojim je odlukama kojima su upućeni zahtjevi za prethodnu odluku zatražio da se o ovim predmetima odluči u ubrzanom postupku, na temelju članka 105. Poslovnika Suda. U prilog svojem zahtjevu u biti je iznio iste razloge zbog kojih je odlučio uputiti Sudu zahtjeve za prethodnu odluku.

24

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može odlučiti, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

25

U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument koji treba odgovoriti na izvanrednu kriznu situaciju (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo) (C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 48. i navedena sudska praksa).

26

U ovom je predmetu predsjednik Suda 2. prosinca 2019., nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio da ne treba prihvatiti zahtjeve za odlučivanje o predmetima u ubrzanom postupku. Naime, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev nije iznio posebne razloge zbog kojih bi bilo potrebno da se o zahtjevima za prethodnu odluku odluči u kratkim rokovima. S druge strane, činjenica da je u glavnim postupcima riječ o kaznenim predmetima sama po sebi ne opravdava to da se o njima odlučuje u ubrzanom postupku.

27

Aktom podnesenim tajništvu Suda 30. lipnja 2021. poljska vlada zatražila je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

28

U prilog svojem zahtjevu poljska vlada u biti navodi da se ne slaže s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, koji je iz teksta prethodnih pitanja i odredbi nacionalnog prava pogrešno zaključio da upućivanje suca na sud višeg stupnja za tog suca podrazumijeva dodatne prednosti u obliku promaknuća i veće plaće. Usto, poljska vlada smatra da nezavisni odvjetnik nije naveo pravne i činjenične okolnosti na temelju kojih je mogao utvrditi postojanje veze između, s jedne strane, upućivanja suca na drugi sud i, s druge strane, boljih izgleda za razvoj karijere i veće plaće. U svakom slučaju tvrdi da te elemente, protivno načelu jednakosti oružja, nije istaknuo ni sud koji je uputio zahtjev niti su se u odnosu na njih stranke očitovale.

29

Osim toga, poljska vlada tvrdi da postoji proturječje između, s jedne strane, točke 178. mišljenja nezavisnog odvjetnika, u kojoj je on naveo da u pravu Unije ne postoji ništa što može spriječiti države članice da primjenjuju sustav u skladu s kojim suci mogu, u interesu službe, biti privremeno upućeni s jednog suda na drugi, ili na istoj razini nadležnosti ili na sud višeg stupnja i, s druge strane, činjenice da je nezavisni odvjetnik, u tom istom mišljenju, ocjenjivao poljski propis s obzirom na zahtjeve iz prava Unije koji se odnose na vladavinu prava, protivno načelu poštovanja nacionalnih identiteta država članica iz članka 4. stavka 2. UEU‑a.

30

U tom pogledu valja podsjetiti na to, s jedne strane, da Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 62. i navedena sudska praksa).

31

S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem na kojem se ono temelji. Stoga neslaganje jedne od zainteresiranih stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog postupka (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 63. i navedena sudska praksa).

32

Točno je da Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako je jedna stranka nakon zatvaranja tog dijela postupka podnijela novu činjenicu od presudnog utjecaja na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.

33

Međutim, u ovom slučaju Sud ističe da raspolaže svim potrebnim elementima za donošenje odluke i da se o ovim predmetima ne treba odlučiti na temelju argumenta o kojem zainteresirane osobe nisu raspravljale. Usto, u zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka nije navedena nikakva nova činjenica koja može presudno utjecati na odluku Suda u navedenim predmetima. U takvim okolnostima Sud, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, smatra da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

34

Prema mišljenju poljske vlade, Prokurature Regionalne w Lublinie (Regionalno državno odvjetništvo u Lublinu, Poljska) i Prokurature Regionalne w Warszawie (Regionalno državno odvjetništvo u Varšavi, Poljska), koje su Sudu podnijele očitovanja u ime okružnih državnih odvjetništava koja su pokrenula kaznene progone o kojima je riječ u glavnim postupcima, pravni i činjenični kontekst na koji se odnose prethodna pitanja ne ulazi u područje primjene prava Unije. Naime, sastavljanje odredbi nacionalnog prava o ustrojstvu sudova, osobito o postupku imenovanja sudaca, sastavu sudskih vijeća ili upućivanju sudaca na sud različit od onoga u kojem uobičajeno obavljaju svoju dužnost, kao i pravnim učincima presuda nacionalnih sudova, u isključivoj je nadležnosti svake države članice.

35

Regionalna državna odvjetništva u Lublinu i Varšavi osobito ističu da Sud nema ovlast ni za utvrđivanje uvjeta pod kojima se može odobriti upućivanje sudaca ni za ocjenu djelotvornosti imenovanja osobe na sudačku dužnost, niti ima ovlast odlučiti o njezinu svojstvu suca ili o postojanju odluke nacionalnog suda. Stoga prema njihovu mišljenju Sud nije nadležan odgovoriti na prethodna pitanja koja su postavljena u glavnim postupcima.

36

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako je doduše organizacija pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, činjenica jest da su pri izvršavanju te ovlasti države članice dužne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije i da to može biti tako osobito kad je riječ o nacionalnim pravilima za donošenje odluka o imenovanju sudaca i, ovisno o okolnostima, pravilima u vezi sa sudskim nadzorom primjenjivima u kontekstu takvih postupaka imenovanja (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 75. i navedena sudska praksa). Isto vrijedi i kad je riječ o nacionalnim pravilima koja se odnose na donošenje odluka o upućivanju sudaca s ciljem izvršavanja sudačkih dužnosti na drugom sudu.

37

Usto, prigovori koje su tako iznijeli poljska vlada te regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi u biti se odnose na sam doseg odredbi prava Unije iz postavljenih pitanja i stoga na tumačenje tih odredbi. Takvo je tumačenje očito u nadležnosti Suda na temelju članka 267. UFEU‑a (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

38

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Sud nadležan odlučivati o ovim zahtjevima za prethodnu odluku.

39

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 2. UEU‑a, te članak 6. stavke 1. i 2. Direktive 2016/343 tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe prema kojima ministar pravosuđa države članice može, na temelju kriterija koji nisu javno dostupni, s jedne strane, uputiti suce na rad u kaznene sudove višeg stupnja na određeno ili neodređeno vrijeme i, s druge strane, u svakom trenutku i neobrazloženom odlukom, opozvati to upućivanje, neovisno o tome je li riječ o upućivanju na određeno ili neodređeno vrijeme.

40

Poljska vlada te regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi smatraju da je to pitanje nedopušteno.

41

U tom pogledu, kao prvo, regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi ističu da je odluke o upućivanju ovih zahtjeva za prethodnu odluku Sudu donijela predsjednica vijeća bez sudjelovanja njegovih drugih dvaju članova. Međutim, u skladu s člankom 29. stavkom 1. Zakonika o kaznenom postupku, žalbeni sud mora odlučiti u vijeću od tri suca, osim ako zakonom nije drukčije određeno, a u glavnim postupcima ne postoji nijedan element koji bi opravdao dodjelu predmeta drugom sudskom vijeću. Tako predsjednica vijeća nema nikakvu ovlast da sama odluči o bilo kojem pitanju, bilo ono glavno ili incidentalno, tako da se ne može smatrati da je pred Sudom postupak pokrenuo „sud” države članice u smislu članka 267. UFEU‑a.

42

U tom pogledu valja najprije podsjetiti na to da, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, kako bi odredio je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, a što je pitanje koje je isključivo obuhvaćeno pravom Unije, i kako bi ocijenio je li zahtjev za prethodnu odluku dopušten, Sud uzima u obzir sve elemente, primjerice je li tijelo utemeljeno na zakonu, je li ono stalno, je li njegova nadležnost obvezna, provodi li kontradiktorni postupak, primjenjuje li pravna pravila te je li neovisno (presuda od 9. srpnja 2020., Land Hessen, C‑272/19, EU:C:2020:535, t. 43.).

43

U ovom slučaju ove je zahtjeve za prethodnu odluku uputio deseti kazneni žalbeni odjel Sąda Okręgowog w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) putem predsjednice vijeća u sedam glavnih postupaka. Osim toga, nije sporno da Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) ispunjava zahtjeve navedene u točki 42. ove presude.

44

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u okviru prethodnog postupka iz članka 267. UFEU‑a Sud nije ovlašten, s obzirom na podjelu funkcija između njega i nacionalnog suda, provjeravati je li odluka kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku donesena u skladu s nacionalnim pravilima o ustrojstvu sudova i o sudskom postupku. Sud se stoga mora držati odluke suda države članice kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku sve dok ona nije ukinuta u okviru postupka po pravnim lijekovima koji eventualno predviđa nacionalno pravo (presuda od 14. siječnja 1982., Reina, 65/81, EU:C:1982:6, t. 7.).

45

Stoga nijedan argument koji su iznijeli regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi, kako su navedeni u točki 41. ove presude, ne mogu dovesti u pitanje činjenicu da je prvo pitanje postavio „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a.

46

Kao drugo, poljska vlada ističe da je u glavnim postupcima riječ o kaznenim predmetima i kaznenom postupku, odnosno područjima koja nisu usklađena s pravom Unije. Smatra da veza s pravom Unije koju sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi i koja, prema njegovu mišljenju, proizlazi iz činjenice da on treba ispitati kaznene predmete, da se moraju poštovati prava obrane svakog optuženika i da su ona također zaštićena na temelju Direktive 2016/343, nije dovoljno stvarna da bi se moglo smatrati da je odgovor na to pitanje potreban za rješavanje sporova koji se pred njim vode.

47

U tom pogledu valja primijetiti da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi saznati, čak i prije nego što se u glavnim predmetima odlučuje o meritumu, jesu li nacionalna pravila na temelju kojih je upućeni sudac dio sudskog vijeća koje treba odlučiti o tim predmetima u skladu s načelom neovisnosti sudaca.

48

Međutim, Sud je već naglasio da odgovor na prethodna pitanja može biti nužan kako bi se sudovima koji su uputili zahtjeve pružilo tumačenje prava Unije koje im omogućuje da riješe postupovna pitanja nacionalnog prava prije mogućnosti odlučivanja o meritumu sporova koji se pred njima vode (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

49

U ovom slučaju prvo prethodno pitanje odnosi se na tumačenje odredbi prava Unije te njihovih učinaka – osobito s obzirom na nadređenost tog prava – na pravilnost sastava sudskih vijeća koja odlučuju o glavnim predmetima. Stoga se čini da je odgovor Suda potreban kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da odluči o pitanju koje se postavlja in limine litis, prije nego što sudska vijeća donesu odluku o meritumu u glavnim postupcima.

50

U tim okolnostima prigovor poljske vlade treba odbiti.

51

Kao treće, poljska vlada tvrdi da je prethodno pitanje hipotetsko jer odgovor Suda na to pitanje ne može imati nikakav utjecaj na nastavak kaznenih postupaka u glavnim postupcima. Naime, s postupovnog stajališta, čak i ako bi Sud presudio da su odredbe o upućivanju sudaca o kojima je riječ protivne pravu Unije, predsjednica sudskog vijeća ne bi mogla primijeniti takvo tumačenje jer nije ovlaštena drugom članu navedenog vijeća oduzeti pravo odlučivanja, pa ni na temelju prava Unije.

52

U tom pogledu valja naglasiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kad se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan odgovoriti na njih (presuda od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 25. i navedena sudska praksa).

53

Nadalje, u točki 36. ove presude navedeno je da su prilikom izvršavanja svoje nadležnosti u području ustrojstva pravosuđa države članice dužne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije, osobito kada donose nacionalna pravila o upućivanju sudaca u svrhu izvršavanja sudačkih dužnosti na drugom sudu ili pak o nadzoru pravilnosti sudskih vijeća.

54

U tom pogledu valja utvrditi da se argumenti koje je tako istaknula poljska vlada u bitnome odnose na doseg i, prema tome, tumačenje odredbi prava Unije na koje se odnosi prvo pitanje, kao i na učinke koji mogu proizići iz tih odredbi, osobito s obzirom na nadređenost tog prava. Takvi argumenti, koji se odnose na meritum postavljenog pitanja, ne mogu sami po sebi dovesti do njegove nedopuštenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

55

Kao četvrto i posljednje, poljska vlada, regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi ističu da zahtjevi za prethodnu odluku ne sadržavaju informacije iz članka 94. Poslovnika. Naime, smatraju da u tim zahtjevima sud koji je uputio zahtjev nije definirao ni predmet glavnih postupaka ni relevantne činjenice niti je, čak ni sažeto, iznio činjenične podatke na kojima se temelje prethodna pitanja.

56

Usto, zahtjevi za prethodnu odluku nisu dovoljno obrazloženi osobito u pogledu razloga izbora odredaba prava Unije čije se tumačenje traži i dokazivanja postojanja veze između navedenih odredaba i nacionalnih pravila primjenjivih u glavnim postupcima. Sud koji je uputio zahtjev samo je naveo odredbe prava Unije i sažeto izložio tumačenje nekih od njih a da pritom nije ispitao ni njihovu međuovisnost ni relevantnost različitih normi čije se tumačenje traži za rješavanje glavnih postupaka.

57

U tom pogledu iz elemenata navedenih u točkama 5. do 14. i 16. do 19. ove presude proizlazi da zahtjevi za prethodnu odluku, kako ih je pojasnio sud koji je uputio zahtjev u svojem odgovoru na zahtjev za dostavu informacija koji mu je uputio Sud, sadržavaju sve potrebne informacije, osobito sadržaj nacionalnih odredbi koje se mogu primijeniti u ovom slučaju, razloge koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da Sudu postavi pitanje o tumačenju odredbi navedenih u točki 39. ove presude te veze koje je taj sud utvrdio između navedenih odredbi i nacionalnih pravila na koje se poziva, tako da Sud može odlučiti o prvom pitanju.

58

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je prvo postavljeno pitanje dopušteno.

59

U skladu s člankom 19. UEU‑a, kojim se konkretizira vrijednost vladavine prava navedena u članku 2. UEU‑a, na nacionalnim sudovima i na Sudu jest da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava koju osobe ostvaruju na temelju tog prava (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo) (C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 108. i navedena sudska praksa).

60

S tim u vezi i kako se to predviđa člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojim se osobama osigurava poštovanje njihova prava na učinkovitu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo) (C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 109. i navedena sudska praksa).

61

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, načelo učinkovite sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo) (C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 110. i navedena sudska praksa).

62

Kad je riječ o području primjene ratione materiae članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, valja podsjetiti na to da se ta odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – pravno sredstvo) (C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 111. i navedena sudska praksa).

63

Na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, svaka država članica mora dakle posebno osigurati da tijela koja jesu, u svojstvu „suda” u smislu prava Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije udovoljavaju zahtjevima učinkovite sudske zaštite (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 104. i navedena sudska praksa).

64

U ovom slučaju nesporno je da poljski redovni sudovi, među kojima se nalaze okružni sudovi poput Sąda Okręgowog w Warszawie (Okružni sud u Varšavi), mogu biti pozvani odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije te da su oni – kao „sudovi” u smislu tog prava – dio poljskog sustava pravnih lijekova „u područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, i da prema tome trebaju ispunjavati zahtjeve učinkovite pravne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 106. i navedenu sudsku praksu).

65

Kako bi se jamčilo da takvi sudovi mogu osigurati učinkovitu sudsku zaštitu koja je tako propisana na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, ključno je očuvanje njihove neovisnosti, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom” sudu (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 107. i navedena sudska praksa).

66

Kao što je to Sud istaknuo u više navrata, taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na učinkovitu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 108. i navedena sudska praksa).

67

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se zahtijevaju na temelju prava Unije pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se kod pojedinaca otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na to tijelo navedenog tijela na vanjske čimbenike i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 109. i navedena sudska praksa).

68

U skladu s načelom diobe vlasti, koje karakterizira funkcioniranje vladavine prava, neovisnost sudova mora osobito biti zajamčena u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 127. i navedena sudska praksa).

69

S tim u vezi važno je da su suci zaštićeni od intervencija ili vanjskih pritisaka koji bi mogli ugroziti njihovu neovisnost. Pravila koja se primjenjuju na status sudaca i na izvršavanje njihove dužnosti suca moraju osobito omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja, u obliku uputa, nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca i time otkloniti dojam njihove neovisnosti ili nepristranosti, što može ugroziti povjerenje koje navedene osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava (presuda od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 110. i navedena sudska praksa).

70

U ovom slučaju dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose se na mogućnost ministra pravosuđa države članice da, s jedne strane, na temelju kriterija koji nisu javno dostupni uputi suce na rad u druge kaznene sudove na određeno ili neodređeno vrijeme i, s druge strane, u svakom trenutku i neobrazloženom odlukom opozove to upućivanje, neovisno o tome je li riječ o upućivanju na određeno ili neodređeno vrijeme.

71

U tom pogledu, kako se navodi u točki 67. ove presude, jamstva neovisnosti i nepristranosti koja se, na temelju prava Unije, traže od sudova koji mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju tog prava pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se kod pojedinaca otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na to tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese. Međutim, takva pravila nužno uključuju ona koja se odnose na upućivanje sudaca s obzirom na to da, kao što je to slučaj s odredbama članka 77. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova, navedena pravila mogu utjecati i na sastav tijela koje treba voditi postupak i na trajanje dužnosti tako upućenih sudaca te predviđaju mogućnost opoziva upućivanja jednog ili više njegovih članova.

72

Točno je da države članice mogu primijeniti sustav u skladu s kojim suci mogu, u interesu službe, biti privremeno upućeni s jednog suda na drugi (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 25. listopada 2011., Richert protiv Poljske, CE:ECHR:2011:1025JUD005480907, t. 44. i od 20. ožujka 2012., Dryzek protiv Poljske, CE:ECHR:2012:0320DEC001228509, t. 49.).

73

Međutim, poštovanje zahtjeva neovisnosti nalaže da pravila kojima se uređuje upućivanje sudaca pružaju jamstva neovisnosti i nepristranosti koja su potrebna kako bi se izbjegla svaka opasnost od upotrebe tog upućivanja kao sredstva političke kontrole nad sadržajem sudskih odluka (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 198. i navedenu sudsku praksu).

74

Na sudu koji je uputio zahtjev će biti u konačnici da se, s obzirom na sva načela koja su tako spomenuta u točkama 59. do 73. ove presude i nakon što iznese ocjene potrebne u tu svrhu, izjasni o tome jesu li sve pretpostavke pod kojima ministar pravosuđa može uputiti suca na sud višeg stupnja i opozvati to upućivanje takve naravi da dovode do zaključka da tijekom razdoblja u kojem su ti suci upućeni oni ne uživaju jamstva neovisnosti i nepristranosti (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 131.).

75

Naime, članak 267. UFEU‑a ne ovlašćuje Sud da primijeni pravila prava Unije u određenom predmetu, nego samo da odluči o tumačenju Ugovorâ i akata koje su donijele institucije Unije, pružajući osobito sudu koji je uputio zahtjev, na temelju spisa kojim raspolaže, elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni u ocjeni učinaka pojedine odredbe tog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 132. i 133. te navedenu sudsku praksu).

76

U tom pogledu točno je da okolnost prema kojoj, u skladu s člankom 77. stavkom 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova, ministar pravosuđa može uputiti suca na rad u svrhu izvršavanja sudskih funkcija ili upravnih zadaća samo uz njegov pristanak predstavlja važno postupovno jamstvo.

77

Međutim, što se tiče poljskih pravila kojima se uređuju upućivanje sudaca i sami uvjeti pod kojima su suci upućeni na Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi), sud koji je uputio zahtjev navodi niz elemenata koji, prema njegovu mišljenju, omogućavaju ministru pravosuđa da utječe na te suce tako da se mogu pojaviti sumnje u njihovu neovisnost.

78

Naime, kao prvo, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, kriteriji koje ministar pravosuđa primjenjuje za upućivanje sudaca nisu javno dostupni. Usto, ministar pravosuđa ima ovlast okončati takva upućivanja u svakom trenutku a da kriteriji kojima se eventualno uređuje ta ovlast nisu poznati i da takva odluka nije obrazložena.

79

Međutim, kako bi se izbjegla proizvoljnost i opasnost od manipulacije, odluka o upućivanju suca i odluka kojom se okončava to upućivanje, osobito kada je riječ o upućivanju na sud višeg stupnja, moraju se donijeti na temelju unaprijed poznatih kriterija i moraju biti pravilno obrazložene.

80

Kao drugo, iz članka 77. stavka 4. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova proizlazi da ministar pravosuđa može opozvati upućivanje suca, neovisno o tome je li riječ o upućivanju na određeno ili neodređeno vrijeme, i da se, u posebnom slučaju u kojem je sudac upućen na određeno vrijeme, on može opozvati čak i bez otkaznog roka. Ta odredba tako omogućuje ministru pravosuđa da u bilo kojem trenutku odluči opozvati upućenog suca. Usto, navedenom odredbom nisu predviđeni posebni uvjeti kojima se uređuje opoziv upućivanja.

81

Stoga mogućnost kojom raspolaže ministar pravosuđa da u svakom trenutku opozove upućivanje suca, osobito u slučaju upućivanja na viši sud, može pojedincu ostaviti dojam da na ocjenu upućenog suca koji treba odlučiti o njegovu slučaju utječe strah od opoziva upućivanja.

82

Usto, ta mogućnost opoziva upućivanja suca u svakom trenutku i bez javno poznatog razloga može kod upućenog suca dovesti do osjećaja da mora ispuniti očekivanja ministra pravosuđa, što bi kod samih sudaca moglo stvoriti dojam da su oni „podređeni” ministru pravosuđa na način koji nije u skladu s načelom nesmjenjivosti sudaca.

83

Naposljetku, s obzirom na to da opoziv upućivanja suca bez njegova pristanka može imati za njega jednake učinke kao stegovna sankcija, članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a nalaže da sustav koji se primjenjuje na takvu mjeru sadržava sva nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od primjene takvog sustava kao instrumenta političkog nadzora nad sadržajem sudskih odluka, što osobito pretpostavlja da se navedena mjera može osporavati pred sudom, u skladu s postupkom koji u potpunosti jamči prava zajamčena člancima 47. i 48. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., W. Ż. (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu – Imenovanje), C‑487/19, EU:C:2021:798, t. 115. i 118.).

84

Kao treće, iako ministar pravosuđa može, kao što je to navedeno u točki 80. ove presude, opozivom upućivanja suca donijeti odluku koja utječe na sastav sudskog vijeća, taj isti ministar osim toga, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Zakona o državnom odvjetništvu, obnaša dužnost glavnog državnog odvjetnika te je u tom svojstvu, na temelju članka 13. stavka 2., nadređen, među ostalim, državnim odvjetnicima pri redovnim sudovima. Stoga ministar pravosuđa u pojedinom kaznenom predmetu ima ovlast i nad državnim odvjetnikom pri redovnom sudu i nad upućenim sucima, što kod građana može pobuditi opravdane sumnje u nepristranost navedenih upućenih sudaca prilikom odlučivanja u takvom predmetu.

85

Kao četvrto, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da suci upućeni u sudska vijeća koja trebaju odlučiti u glavnim postupcima i dalje istodobno obnašaju dužnosti, koje su obnašali prije svojeg upućivanja, zamjenikâ službenika za stegovne postupke, pri čemu je potonje tijelo zaduženo za – po potrebi pod nadzorom ministra za pravosuđe – vođenje stegovnih postupaka koji se mogu pokrenuti protiv sudaca (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 233.).

86

Međutim, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 190. svojeg mišljenja, istodobno obnašanje dužnosti upućenog suca i zamjenika službenika za stegovne postupke kod jedne osobe u kontekstu u kojem, na temelju članka 112. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova, zamjenike službenika za stegovne postupke imenuje ministar pravosuđa, može pobuditi opravdane sumnje kod pojedinaca u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na druge članove dotičnih sudskih vijeća u smislu sudske prakse na koju se podsjeća u točkama 67. i 68. ove presude s obzirom na to da ti članovi mogu strahovati da će upućeni sudac sudjelovati u stegovnom postupku protiv njih.

87

Iz svih tih elemenata proizlazi da, promatrane zajedno, okolnosti navedene u točkama 76. do 86. ove presude, ne dovodeći u pitanje konačne ocjene koje u tom pogledu treba provesti sud koji je uputio zahtjev, mogu dovesti do zaključka da ministar pravosuđa, koji je također glavni državni odvjetnik, ima, na temelju kriterija koji nisu službeno poznati, ovlast da uputi suce na sudove višeg stupnja i da okonča njihovo upućivanje, u svakom trenutku i pri tome ne mora obrazložiti tu odluku, s učinkom da, tijekom razdoblja unutar kojeg su ti suci upućeni, ne uživaju jamstva ni neovisnost koje bi inače morao uživati svaki sudac u državi vladavine prava. Takva se ovlast ne može smatrati spojivom s obvezom poštovanja zahtjeva neovisnosti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 73. ove presude.

88

Osim toga, što se tiče pretpostavke nedužnosti, na koju se pozivaju uvodna izjava 22. i članak 6. Direktive 2016/343, koji se također spominju u prvom prethodnom pitanju, ona pretpostavlja da je sudac potpuno nepristran i da nema nikakve predrasude kada ispituje kaznenu odgovornost optuženika. Neovisnost i nepristranost sudaca stoga su ključni uvjeti za jamstvo pretpostavke nedužnosti.

89

Međutim, u ovom slučaju, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnim postupcima, opisanima u točki 87. ove presude, očito je da neovisnost i nepristranost sudaca i, slijedom toga, pretpostavka nedužnosti mogu biti ugrožene.

90

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. UEU‑a te članak 6. stavke 1. i 2. Direktive 2016/343 treba tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe prema kojima ministar pravosuđa države članice može, na temelju kriterija koji nisu javno dostupni, s jedne strane, uputiti suca na rad u kazneni sud višeg stupnja na određeno ili neodređeno vrijeme i, s druge strane, u svakom trenutku i neobrazloženom odlukom opozvati to upućivanje, neovisno o tome je li riječ o upućivanju na određeno ili neodređeno vrijeme.

91

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li zahtjevi koji proizlaze iz učinkovite sudske zaštite, među kojima se nalazi neovisnost pravosuđa, kao i oni koji proizlaze iz pretpostavke nedužnosti povrijeđeni zbog činjenice da se, u slučaju da se protiv presuda koje treba donijeti u glavnim postupcima podnesu žalbe pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud), te žalbe mogu dodijeliti sucu imenovanom na prijedlog KRS‑a. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti dvoji o pravnim učincima tih presuda koje treba donijeti u slučaju da ih donese sudsko vijeće kojem pripada jedan ili više sudaca koje je imenovao ministar pravosuđa i, u slučaju žalbe, o pravnim učincima odluke Sąda Najwyższyeg (Vrhovni sud) donesene uz sudjelovanje suca imenovanog na prijedlog KRS‑a. Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li okolnost da je predmetni sud donio odluku u smislu koji je povoljan ili nepovoljan za optuženika utjecati na odgovor na treće pitanje.

92

Budući da poljska vlada, regionalno državno odvjetništvo u Lublinu i regionalno državno odvjetništvo u Varšavi te Europska komisija osporavaju dopuštenost tih pitanja, valja podsjetiti na to da Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27. i navedena sudska praksa).

93

U ovom slučaju drugo, treće i četvrto postavljeno pitanje isključivo su hipotetska pitanja jer pretpostavljaju da će Sądu Najwyższem (Vrhovni sud) biti podnesene žalbe protiv presuda koje treba donijeti u glavnim postupcima. Usto, u dijelu u kojem se treće i četvrto pitanje odnose na pravne učinke potonjih presuda, Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na ta pitanja s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio moguću relevantnost takvog odgovora za odluke koje on treba donijeti u glavnim predmetima.

94

Iz toga slijedi da su prethodna pitanja drugo, treće i četvrto nedopuštena.

95

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 2. UEU‑a te članak 6. stavke 1. i 2. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku treba tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe prema kojima ministar pravosuđa države članice može, na temelju kriterija koji nisu javno dostupni, s jedne strane, uputiti suca na rad u kazneni sud višeg stupnja na određeno ili neodređeno vrijeme i, s druge strane, u svakom trenutku i neobrazloženom odlukom opozvati to upućivanje, neovisno o tome je li riječ o upućivanju na određeno ili neodređeno vrijeme.