EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62019CJ0529

Presuda Suda (šesto vijeće) od 21. listopada 2020.
Möbel Kraft GmbH & Co. KG protiv ML.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Potsdam.
Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 16. točka (c) – Pravo odustajanja – Iznimke – Roba koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču – Roba s čijom je proizvodnjom trgovac već započeo.
Predmet C-529/19.

Digital reports (Court Reports - general - 'Information on unpublished decisions' section)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2020:846

 PRESUDA SUDA (šesto vijeće)

21. listopada 2020. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 16. točka (c) – Pravo odustajanja – Iznimke – Roba koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču – Roba s čijom je proizvodnjom trgovac već započeo”

U predmetu C‑529/19,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Amtsgericht Potsdam (Općinski sud u Potsdamu, Njemačka), odlukom od 12. lipnja 2019., koju je Sud zaprimio 11. srpnja 2019., u postupku

Möbel Kraft GmbH & Co. KG

protiv

ML,

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: C. Toader, u svojstvu predsjednika vijeća, M. Safjan (izvjestitelj) i N. Jääskinen, suci,

nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za Möbel Kraft GmbH & Co. KG, J. Jeep, Rechtsanwalt,

za osobu ML, R. Sterzel, Rechtsanwalt,

za Europsku komisiju, C. Hödlmayr, B.-R. Killmann i C. Valero, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. točke (c) Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).

2

Ovaj zahtjev upućen je u okviru spora između Möbel Krafta GmbH & Co. KG, njemačkog društva za prodaju namještaja, i osobe ML, potrošača, u vezi sa zahtjevom za naknadu štete nakon što je osoba ML odustala od ugovora koji su te stranke sklopile.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

Uvodne izjave 7., 40. i 49. Direktive 2011/83 glase:

„(7)

Potpuna usklađenost nekih ključnih regulatornih aspekata trebala bi znatno povećati pravnu sigurnost kako za potrošače tako i za trgovce. I potrošači i trgovci trebali bi naći oslonac u jedinstvenom regulatornom okviru koji se temelji na jasno definiranim pravnim konceptima koji uređuju određene aspekte ugovora između poslovnih subjekata i potrošača diljem Unije. […]

[…]

(40)

Sadašnje različite duljine rokova za odustajanje, kako između država članica tako i kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, uzrokuju pravnu nesigurnost i troškove usklađivanja. […]

[…]

(49)

I za ugovore na daljinu i za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija potrebna su određena izuzeća od prava odustajanja. Pravo odustajanja moglo bi biti neprimjereno zbog, na primjer, naravi određene robe ili usluga. […] Pravo odustajanja ne bi trebalo biti primjenjivo ni na robu koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili koja je očito prilagođena potrošaču, kao što su zavjese šivane po mjeri, ni na isporuku goriva koje je, na primjer, dobro koje se po naravi nakon isporuke miješa s drugim elementima od kojih se ne može odvojiti. […]”

4

Člankom 2. te direktive, naslovljenim „Definicije”, propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

3.

‚roba’ znači sve opipljive pokretnine, s izuzetkom pokretnina koje se prodaju putem izvršenja ili drukčije na temelju zakonske ovlasti; voda, plin i električna energija smatraju se robom u smislu ove Direktive kad se nude za prodaju u ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti;

4.

‚roba izrađena prema specifikacijama potrošača’ znači roba koja nije gotova roba nego je izrađena na temelju pojedinačnog izbora ili odluke potrošača;

[…]

7.

‚ugovor na daljinu’ znači ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na temelju organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu bez istovremene fizičke prisutnosti trgovca i potrošača, isključivo uz korištenje jednog ili više sredstava daljinske komunikacije do, uključno, trenutka u kojem se sklapa ugovor;

8.

‚ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija’ znači ugovor između trgovca i potrošača:

(a)

sklopljen u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca;

[…]

(c)

sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača; ili

[…]

9.

‚poslovna prostorija’ znači:

(a)

svaka nekretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na trajnoj osnovi; ili

(b)

svaka pokretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi;

[…]”

5

Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija”, u stavku 1. propisuje:

„Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:

[…]

(h)

kada postoji pravo odustajanja, uvjete, istek roka i postupke za ostvarivanje toga prava u skladu s člankom 11. stavkom 1. kao i uzorak obrasca za odustajanje određen u Prilogu I.(B);

[…]

(k)

kada pravo odustajanja nije predviđeno u skladu s člankom 16., informaciju da potrošač neće moći iskoristiti pravo odustajanja ili, kada je to primjenjivo, okolnosti pod kojima potrošač gubi pravo odustajanja;

[…]”

6

Člankom 9. iste direktive, naslovljenim „Pravo odustajanja”, stavkom 1. propisuje se:

„Osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14.”

7

Članak 16. Direktive 2011/83, naslovljen „Izuzeća od prava odustajanja”, glasi kako slijedi:

„Države članice ne predviđaju pravo odustajanja određeno u člancima 9. do 15. u odnosu na ugovore na daljinu i ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija u pogledu sljedećeg:

(a)

ugovora za usluge nakon što je usluga u potpunosti izvršena ako je izvršavanje počelo uz izričiti prethodni pristanak potrošača i uz potvrdu da će svoje pravo na odustajanje izgubiti čim je trgovac ugovor u potpunosti izvršio;

[…]

(c)

isporuke robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču;

[…]

(e)

isporuke originalno zatvorene robe koja nije pogodna za povrat zbog zaštite zdravlja ili higijene, a koja je nakon isporuke otvorena;

[…]

(i)

isporuke originalno zatvorenih audio ili video snimki ili računalnih programa koji su otvoreni nakon isporuke;

[…]

(m)

isporuke digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka ako je izvršavanje započelo uz prethodni izričiti pristanak potrošača i njegovu potvrdu da time gubi pravo odustajanja.”

Njemačko pravo

8

U skladu s člankom 312.g stavkom 2. točkom 1. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), kojim je u nacionalno pravo prenesen članak 16. Direktive 2011/83, pravo odustajanja ne postoji u slučaju ugovora o isporuci robe koja nije gotova roba, nego je izrađena na temelju pojedinačnog izbora ili odluke potrošača, ili robe koja je očito prilagođena potrošaču.

Glavni postupak i prethodno pitanje

9

Osoba ML na trgovačkom sajmu sklopila je s društvom Möbel Kraft kupoprodajni ugovor koji se odnosio na ugradbenu kuhinju (u daljnjem tekstu: ugovor o kojem je riječ). Nakon toga, osoba ML pozvala se na pravo na odustajanje od ugovora i na temelju toga odbila preuzeti dostavu navedene kuhinje te je društvo Möbel Kraft podnijelo tužbu za naknadu štete Amtsgerichtu Potsdam (Općinski sud u Potsdamu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, zbog toga što osoba ML nije izvršila ugovor o kojem je riječ.

10

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je dijelove kuhinje koji su predmet ugovora o kojem je riječ, a s čijom proizvodnjom društvo Möbel Kraft u trenutku kada je osoba ML odlučila odustati od tog ugovora još nije započelo, digitalno na proizvodnim linijama sastavljalo drugo poduzeće prema uzorku bušenja te su ih na licu mjesta kod osobe ML trebali ugraditi zaposlenici društva Möbel Kraft, a ne tog drugog poduzeća. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev dodaje da su se gotovi dijelovi kuhinje mogli rastaviti bez gubitaka za trgovca, a samo su se zidna i radna ploča kao i ukrasne letvice i spojnice trebali prilagoditi na licu mjesta te se ne bi mogli ponovno upotrijebiti drugdje.

11

Navedeni sud se pita je li, u skladu s člankom 312.g stavkom 2. točkom 1. Građanskog zakonika, pravo na odustajanje od ugovora koji se odnosi na isporuku robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču isključeno ako:

(a)

prodavatelj u trenutku odustajanja još nije započeo sa sastavljanjem različitih dijelova koji čine robu;

(b)

robu na licu mjesta prilagođava sâm prodavatelj, a ne preko trećih osoba, i

(c)

ako bi se roba samo s malim troškovima restauracije, oko 5 % svoje vrijednosti, mogla vratiti u stanje prije personalizacije.

12

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev precizira da je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) u okviru svoje sudske prakse, a prije stupanja na snagu Direktive 2011/83, utvrdio da pravo na odustajanje nije isključeno ako se roba uz male troškove restauracije može vratiti u stanje prije personalizacije, bez gubitaka koji se odnose na njezinu bit i funkcionalnost. Njemački vrhovni sud tako je u slučaju računala koje je proizvedeno prema specifikacijama kupca smatrao da su troškovi rastavljanja u iznosu od 5 % od vrijednosti robe razmjerno malo opterećenje.

13

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev također proizlazi da je sudska praksa Oberlandesgerichta Stuttgart (Visoki zemaljski sud u Stuttgartu, Njemačka) utvrđena na način da kupac personalizirane robe ne može iskoristiti svoje pravo odustajanja čak i ako trgovac još nije započeo s izradom robe ili s njezinom prilagodbom osobnim potrebama potrošača. Suprotno tomu, dio njemačke pravne doktrine ne slaže se s takvim stajalištem sudske prakse.

14

U tim je okolnostima Amtsgericht Potsdam (Općinski sud u Potsdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li isključeno pravo odustajanja u skladu s člankom 16. točkom (c) Direktive o potrošačima i u slučaju kad je roba, doduše, izrađena prema specifikacijama potrošača, ali prodavatelj još nije započeo s izradom te je sâm, a ne preko trećih osoba, trebao obaviti prilagodbe kod kupca? Je li relevantno da bi se roba samo s malim troškovima restauracije, oko 5 % vrijednosti robe, mogla vratiti u stanje prije personalizacije?”

Prethodno pitanje

15

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 16. točku (c) Direktive 2011/83 tumačiti na način da se na iznimku od prava na odustajanje propisanu u toj odredbi može pozivati protiv potrošača koji je sklopio kupoprodajni ugovor izvan poslovnih prostorija za robu koja se treba izraditi prema specifikacijama, iako trgovac nije započeo s njezinom proizvodnjom.

16

Najprije valja utvrditi da se ugovor sklopljen na trgovačkom sajmu može kvalificirati kao „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” u smislu članka 2. točke 8. Direktive 2011/83, pod uvjetom da nije sklopljen na štandu trgovačkog sajma koji se može smatrati „poslovnom prostorijom” u smislu članka 2. točke 9. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Verbraucherzentrale Berlin, C‑485/17, EU:C:2018:642, t. 43. do 46.).

17

Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, u skladu sa sudskom praksom navedenom u prethodnoj točki, treba li prema činjeničnim elementima koji su mu podneseni na ocjenu ugovor o kojem je riječ stvarno smatrati „ugovorom sklopljenim izvan poslovnih prostorija” u smislu članka 2. točke 8. Direktive 2011/83.

18

U slučaju potvrdnog odgovora, valja podsjetiti na to da članci 9. do 15. Direktive 2011/83 potrošaču daju pravo na odustanak nakon, posebno, sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija u smislu članka 2. točke 8. te direktive te utvrđuju uvjete i načine ostvarenja tog prava.

19

Stoga, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive 2011/83, potrošač u načelu ima rok od 14 dana da odustane od ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, i, posebno, da ne snosi troškove osim onih predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14. te direktive.

20

Međutim, članak 16. te direktive, posebno u slučaju iz točke (c), predviđa iznimke od prava odustajanja od ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, a koje se odnose na „isporuku robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču”.

21

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, ako odredbe prava Unije ne sadržavaju upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja svojeg smisla i dosega, one se moraju autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., AFMB, C‑610/18, EU:C:2020:565, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

22

Iz teksta tog članka 16. proizlazi da su države članice dužne u nacionalnom zakonodavstvu kojim se prenosi Direktiva 2011/83 propisati da se potrošač ne može pozvati na svoje pravo odustajanja posebno kada su nastale određene okolnosti nakon sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija. Isto vrijedi i za okolnosti iz točaka (a), (e), (i) i (m) navedenog članka 16., koje su povezane s izvršenjem takvog ugovora.

23

Na temelju tih odredaba, ta iznimka odnosi se na „ugovore za usluge nakon što je usluga u potpunosti izvršena ako je izvršavanje počelo uz izričiti prethodni pristanak potrošača”, „isporuke originalno zatvorene robe koja nije pogodna za povrat zbog zaštite zdravlja ili higijene, a koja je nakon isporuke otvorena”, „isporuke originalno zatvorenih audio ili video snimki ili računalnih programa koji su otvoreni nakon isporuke” kao i na „isporuke digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka ako je izvršavanje započelo uz prethodni izričiti pristanak potrošača”.

24

Suprotno tomu, ništa u tekstu članka 16. točke (c) Direktive 2011/83 ne upućuje na to da iznimka od prava na odustajanje koju ta odredba predviđa ovisi o nastanku bilo kakvog događaja koji je uslijedio nakon sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija i koji se odnosi na „isporuku robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču”. Naprotiv, iz tog teksta izričito proizlazi da je ta iznimka svojstvena samom predmetu takvog ugovora, odnosno proizvodnji robe prema specifikacijama potrošača u smislu članka 2. točke 4. te direktive, tako da se ta iznimka od početka primjenjuje na potrošača te nije uvjetovana nastankom takvog događaja niti je ovisna o tome je li navedeni ugovor izvršen ili ga poduzetnik izvršava.

25

Navedeno tumačenje, koje je u skladu s tekstom članka 16. točke (c) Direktive 2011/83, poduprto je kontekstom u kojem se nalazi članak 16. točka (c) Direktive 2011/83, posebno u odnosu na obvezu propisanu u njezinu članku 6. stavku 1. točkama (h) i (k), a koja se odnosi na informiranje potrošača o postojanju ili nepostojanju prava na odustajanje prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući.

26

U tom pogledu Sud je utvrdio da se člankom 6. stavkom 1. te direktive potrošaču nastoji prije sklapanja ugovora pružiti informacije u pogledu ugovornih uvjeta i posljedica navedenog sklapanja, kako bi mu se omogućilo da odluči želi li se ugovorno obvezati prema trgovcu, kao i informacije nužne za pravilno izvršenje tog ugovora i osobito ostvarenje njegovih prava, posebno njegova prava na odustajanje (presuda od 10. srpnja 2019., Amazon EU, C‑649/17, EU:C:2019:576, t. 43. i navedena sudska praksa).

27

Međutim, situacija u kojoj bi potrošačevo postojanje prava na odustajanje ovisilo o budućem događaju čije ostvarenje ovisi o trgovčevoj odluci ne bi bila u skladu s tom obvezom informiranja prije sklapanja ugovora.

28

Osim toga, u odnosu na ciljeve koji se nastoje ostvariti Direktivom 2011/83, posebno iz njezinih uvodnih izjava 7. i 40. proizlazi da se njome nastoje ojačati pravna sigurnost u transakcijama između potrošača i trgovca.

29

Valja smatrati da tumačenje članka 16. točke (c) Direktive 2011/83 iz točke 24. ove presude pridonosi ostvarenju tog cilja, s obzirom na to da omogućuje izbjegavanje situacija u kojima postojanje ili nepostojanje potrošačeva prava na odustajanje od ugovora ovisi o tome u kojem se stadiju izvršenja ugovora nalazi trgovac, o kojem potrošač u pravilu nije obaviješten i u odnosu na koji on, još važnije, nema nikakva utjecaja.

30

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na upućeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 16. točku (c) Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da se na iznimku od prava na odustajanje propisanu u toj odredbi može pozivati protiv potrošača koji je sklopio kupoprodajni ugovor izvan poslovnih prostorija za robu koja se treba proizvesti prema njegovim specifikacijama, neovisno o tome je li trgovac započeo s njezinom proizvodnjom.

Troškovi

31

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

 

Članak 16. točku (c) Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti na način da se na iznimku od prava na odustajanje propisanu u toj odredbi može pozivati protiv potrošača koji je sklopio kupoprodajni ugovor izvan poslovnih prostorija za robu koja se treba proizvesti prema njegovim specifikacijama, neovisno o tome je li trgovac započeo s njezinom proizvodnjom.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački

Top