–

za Energiavirasto, P. Malén, lakimies,

–

za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. G. Marronea, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, M. Huttunen i K. Talabér‑Ritz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 11. stavka 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ (SL 2012., L 315, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 202.).

2

Ovaj je zahtjev upućen u okviru postupka koji je pokrenuo Oulun Sähkönmyynti Oy, društvo koje se bavi maloprodajom električne energije, u vezi s odlukom Energiavirasto (Agencija za energiju, Finska) o mjesečnom popustu na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu odobrenom krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun.

3

Uvodne izjave 32. i 33. Direktive 2012/27 glase:

4

Članak 1. Direktive 2012/27, naslovljen „Predmet i područje primjene”, predviđa:

„1.   Ovom se Direktivom uspostavlja zajednički okvir mjera za poticanje energetske učinkovitosti u Uniji kako bi se osiguralo ostvarivanje krovnog cilja povećanja energetske učinkovitosti Unije za 20 % do 2020. i otvorio put daljnjim poboljšanjima energetske učinkovitosti nakon te godine.

[…]

2.   Zahtjevi utvrđeni u ovoj Direktivi minimalni su zahtjevi i ne sprečavaju države članice da zadrže ili uvedu strože mjere. Takve su mjere u skladu s pravom Unije. Ako su nacionalnim zakonodavstvom predviđene strože mjere, država članica obavješćuje Komisiju o tom zakonodavstvu.”

5

Članak 10. te direktive naslovljen „Informacije o obračunu” u svojem stavku 3. navodi:

„Neovisno o tome jesu li postavljena pametna brojila ili nisu, države članice:

[…]

[…]”

6

Članak 11. navedene direktive naslovljen „Troškovi pristupa informacijama o mjerenju i obračunu” u svojem stavku 1. navodi:

„Države članice osiguravaju da krajnji kupci sve svoje račune i informacije o obračunu za potrošnju energije dobivaju besplatno te da podacima o svojoj potrošnji mogu pristupiti besplatno i na odgovarajući način.”

7

Prilog VII. Direktivi 2012/27 naslovljen „Minimalni zahtjevi za obračun i informacije o obračunu na temelju stvarne potrošnje” u svojoj točki 1.1 koja se odnosi na „[o]bračun na temelju stvarne potrošnje” navodi kako slijedi:

„Kako bi se krajnjim kupcima omogućila regulacija vlastite potrošnje energije, obračun se treba provoditi na temelju stvarne potrošnje najmanje jednom godišnje, a informacije o obračunu trebaju se staviti na raspolaganje najmanje svaka tri mjeseca na zahtjev ili ako su se potrošači odlučili za primanje obračuna u elektroničkom obliku, u suprotnom dva puta godišnje. Plin koji se koristi samo za kuhanje može se izuzeti iz ovog zahtjeva.”

8

Članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 prenesen je u finsko nacionalno pravo člankom 69. sähkömarkkinalaki (588/2013) [Zakon 588/2013 o tržištu električne energije]. Taj članak naslovljen „Izdavanje računa društva za maloprodaju” u svojem petom stavku predviđa da se „krajnjim kupcima na prikladan način i besplatno izdaju računi te informacije o cijeni i potrošnji navedene u ovom članku” te da će se „računi i informacije o potrošnji izdati u elektroničkom obliku na zahtjev krajnjeg kupca”.

9

Cijena električne energije koju prodaje društvo Oulun Sähkönmyynti sastoji se od fiksne mjesečne naknade na osnovi troškova priključenja na mrežu i cijene energije koja se temelji na količini potrošene električne energije. Troškovi priključenja na mrežu uobičajeno iznose 2,50 eura mjesečno. Društvo Oulun Sähkönmyynti je, počevši od 1. siječnja 2016., odobrilo popust u iznosu od 1 eura na mjesečne troškove priključenja na mrežu onim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun, a ne onima koji su odabrali druge načine obračuna kao što su papirnati račun, trajni nalog i, za kupce koji su poslovni korisnici, elektroničko izdavanje računa.

10

U odluci od 20. lipnja 2017. Agencija za energiju smatrala je da zbog tog popusta kupci koji nisu odabrali elektronički račun plaćaju iznos od jednog eura za izdavanje vlastitih računa. Ona je stoga naložila društvu Oulun Sähkönmyynti da promijeni svoju praksu obračuna i da svojim kupcima jamči besplatno izdavanje računa. Osim toga, istom je odlukom od društva Oulun Sähkönmyynti tražila naknadu dijela troškova koje je ono neosnovano naplatilo od 1. siječnja 2016. od klijenata koji se nisu odlučili za elektronički račun.

11

Društvo Oulun Sähkönmyynti podnijelo je tužbu protiv te odluke markkinaoikeusu (Trgovački sud, Finska), sudu koji je uputio zahtjev.

12

U prilog toj tužbi društvo Oulun Sähkönmyynti ističe da svi njegovi kupci besplatno primaju račun za električnu energiju, neovisno o načinu obračuna koji su odabrali. Međutim, ono smatra da zahtjev za besplatno izdavanje računa ne znači da mu je zabranjeno odobriti popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu onim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun. Usto, popust odobren tim kupcima ne temelji se na stvarnom smanjenju troškova, nego na procjeni učinaka tog popusta. Učestalost obračuna ne utječe na iznos troškova priključenja na mrežu ni na iznos popusta s obzirom na to da klijenti uostalom mogu izabrati između četiri, šest ili dvanaest računa godišnje. Osim toga, elektronički račun omogućuje smanjenje upravnih troškova.

13

Agencija za energiju ističe da popust o kojemu je riječ u glavnom postupku zaobilazi pravilo u skladu s kojim svi kupci besplatno primaju svoj račun za električnu energiju. Sa stajališta krajnjeg kupca nebitno je traži li se posebna naknada za račun ili jesu li troškovi priključenja na mrežu viši zato što je kupac odabrao način izdavanja računa različit od izdavanja u elektroničkom obliku. Prema mišljenju agencije za energiju, ono što je bitno jest razlika u cijeni između različitih načina obračuna. Agencija za energiju dodaje da samo tumačenje za koje se ona zalaže krajnjim kupcima koji nemaju pristup elektroničkim uslugama i koji su također često ranjivi omogućuje besplatno primanje njihova računa za električnu energiju.

14

Sud koji je uputio zahtjev ističe da i članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 i članak 69. peti stavak Zakona (588/2013) o tržištu električne energije predviđaju da se računi i informacije o obračunu krajnjim kupcima izdaju na prikladan način i besplatno. Međutim, u skladu s radnim dokumentom Komisije koji se odnosi na članke 9. do 11. Direktive 2012/27 [SWD/2013/0448 final], zahtjev u pogledu besplatnih računa i informacija o obračunu ne protivi se tomu da društvo koje se bavi maloprodajom električne energije odobri popust ili bonus krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektroničko izdavanje računa.

15

Taj sud primjećuje da taj Komisijin radni dokument, s jedne strane, iako nije obvezujući izvor prava u smislu članka 288. UFEU‑a i iako se njime ne mijenjaju pravni učinci Direktive 2012/27, pokazuje da je članak 11. stavak 1. te direktive moguće tumačiti na način koji je navelo društvo Oulun Sähkönmyynti, odnosno da je jedino bitno to da je izdavanje računa besplatno. Međutim, s druge strane, kao što to navodi Agencija za energiju, situacija u kojoj krajnji kupac koji se nije odlučio za elektronički račun mora platiti skuplje troškove priključenja na mrežu može se smatrati situacijom u kojoj se kao protučinidba za izdavanje papirnatog računa traži posebna naknada.

16

Usto, sud koji je uputio zahtjev ističe da iz elemenata o kojima je riječ u glavnom postupku ne proizlazi da je Republika Finska usvojila nacionalne mjere koje su strože od onih predviđenih člankom 11. stavkom 1. Direktive 2012/27.

17

U tim je okolnostima markkinaoikeus (Trgovački sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

Svojim prvim i drugim pitanjem koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 tumačiti na način da mu se, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, protivi popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu koji je društvo koje se bavi maloprodajom električne energije odobrilo samo onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun.

19

Kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev postavlja ta pitanja jer bi, prema njegovu mišljenju, odobrenje popusta na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun moglo značiti da drugi kupci svoje račune ne primaju besplatno.

20

Članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 predviđa da „[d]ržave članice osiguravaju da krajnji kupci sve svoje račune i informacije o obračunu za potrošnju energije dobivaju besplatno te da podacima o svojoj potrošnji mogu pristupiti besplatno i na odgovarajući način”.

21

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, treba reći da prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (presude od 2. rujna 2015., Surmačs, C‑127/14, EU:C:2015:522, t. 28., i od 16. studenoga 2016., DHL Express (Austria), C‑2/15, EU:C:2016:880, t. 19.).

22

Iz teksta članka 11. stavka 1. Direktive 2012/27 proizlazi da se ta odredba ograničava na propisivanje obveze državama članicama da vode računa o tome da društva koja se bave maloprodajom električne energije svojim krajnjim kupcima omoguće besplatno izdavanje računa i informacija o obračunu njihove energetske potrošnje i ne propisuje nikakav dodatan zahtjev u pogledu te obveze. Tako, budući da se računi i informacije o obračunu besplatno šalju krajnjim kupcima, navedena odredba nije prepreka za to da se predmetnom kupcu odobri popust na troškove priključenja na mrežu.

23

To doslovno tumačenje članka 11. stavka 1. Direktive 2012/27 podupiru kontekst u kojem je ta odredba nastala i ciljevi te direktive.

24

Naime, jedini cilj Direktive 2012/27, u skladu s njezinim člankom 1., jest uspostaviti zajednički okvir mjera za poticanje energetske učinkovitosti u Uniji kako bi se osiguralo ostvarivanje krovnog cilja povećanja energetske učinkovitosti Unije za 20 % do 2020. i otvorio put njezinim daljnjim poboljšanjima nakon te godine (presuda od 7. kolovoza 2018., Saras Energía, C‑561/16, EU:C:2018:633, t. 24.).

25

Konkretno, iz uvodnih izjava 32. i 33. te direktive proizlazi da se tom direktivom u biti naglasak osobito stavlja na potrebu za tim da se krajnjem kupcu omogući pristup informacijama koje proizlaze iz mjerenja i obračuna njegove individualne potrošnje energije, na uvođenje inteligentnih sustava mjerenja, na redoviti obračun na temelju stvarne potrošnje, pristup informaciji ili pravedan i točan obračun.

26

Usto, iz članka 10. stavka 3. točke (b) navedene direktive, u skladu s kojim države članice „osiguravaju da se krajnjim kupcima ponudi mogućnost primanja informacija o obračunu i računa u elektroničkom obliku”, proizlazi želja za promoviranjem elektroničkih računa.

27

Tako valja istaknuti da mogućnost koja se nudi elektroničkim računom, da se informacije o obračunu i individualnoj potrošnji energije učine dostupnijima i redovitijima, može doprinijeti ostvarenju ciljeva Direktive 2012/27 u pogledu energetske učinkovitosti.

28

Posljedično, činjenica da se odobrava popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu, uz poštovanje zahtjeva iz članka 11. stavka 1. Direktive 2012/27 u skladu s kojim se računi i informacije o obračunu besplatno šalju krajnjim kupcima, nije protivna ciljevima potonje.

29

Naposljetku, cilj popusta odobrenog kupcima koji se odluče za elektronički račun osobito je umanjiti upravne troškove društva koje se bavi maloprodajom električne energije. Međutim, kako bi moglo racionalizirati upravne troškove, to društvo mora biti u mogućnosti raspolagati načinima koji će potaknuti krajnje kupce da lakše prihvate promjenu svojih navika obračuna do koje bi, po potrebi, moglo doći uvođenjem elektroničkog računa. Tumačenje članka 11. stavka 1. Direktive 2012/27 na način da se njime društvima koja se bave maloprodajom zabranjuje odobrenje popusta na troškove priključenja na mrežu krajnjim kupcima koji se odluče za elektronički račun lišilo bi takvo društvo te mogućnosti.

30

Usto, protivno onomu što ističe finska vlada, činjenicu odobrenja popusta na troškove priključenja na mrežu krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, ne može se smatrati zaobilaženjem pravila o besplatnom izdavanju računa i informacija o obračunu propisanog člankom 11. stavkom 1. Direktive 2012/27.

31

Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je društvo Oulun Sähkönmyynti odobrilo popust na već postojeće troškove priključenja na mrežu onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun i da prije uvođenja takvog popusta društvu Oulun Sähkönmyynti nikad nije bilo prigovoreno da nije poštovalo obvezu besplatnog izdavanja računa i informacija o obračunu. Osim toga, nakon uvođenja navedenog popusta krajnji kupci koji su se odlučili za način obračuna različit od izdavanja računa u elektroničkom obliku nastavili su besplatno primati sve svoje račune i informacije o obračunu svoje energetske potrošnje te plaćati troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu u istom iznosu. Također, čini se da kupci plaćaju troškove priključenja na mrežu neovisno o tome žele li da im se račun i informacije o obračunu izdaju četiri, šest ili dvanaest puta godišnje. Tako se, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu odobren krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun ne može smatrati stvarnim plaćanjem nametnutim drugim krajnjim kupcima i, slijedom toga, zaobilaženjem obveze propisane člankom 11. stavkom 1. Direktive 2012/27.

32

Iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 treba tumačiti na način da mu se u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku ne protivi popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu koji je društvo koje se bavi maloprodajom električne energije odobrilo samo onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun.

33

Treće pitanje postavljeno je pod pretpostavkom da bi Sud mogao potvrdno odgovoriti na prvo pitanje. Budući da je, kao što proizlazi iz točaka 18. do 32. ove presude, odgovor niječan, nije potrebno odgovoriti na treće pitanje.

34

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 11. stavak 1. Direktive 2012/27 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da mu se u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku ne protivi popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu koji je društvo koje se bavi maloprodajom električne energije odobrilo samo onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun.