–

za latvijsku vladu, I. Kucina i V. Soņeca, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Wilderspin, M. Heller i Y. Marinova, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2016., L 202, str. 57. i SL 2014., L 160, str. 40.) i članka 4. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravak SL 2015., L 66, str. 22.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Briana Andrewa Kerra, s jedne strane, i Pavla Postnova i Natalije Postnove, s druge strane, u vezi s neplaćanjem, od strane potonjih, godišnjih doprinosa u zajedničku pričuvu stambene zgrade, kojom u svojstvu zajedničkog upravitelja upravlja B. A. Kerr.

3

Uvodne izjave 4., 15. i 16. Uredbe br. 1215/2012 glase:

[…]

4

U članku 4. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Člankom 7. navedene uredbe predviđa se:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]”.

6

Članak 24. te uredbe glasi:

„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:

[…]”

7

Uvodne izjave 7. i 17. Uredbe br. 593/2008 glase:

[…]

8

U članku 1. Uredbe br. 593/2008 određuje se:

1.   Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.

[…]

2.   Ova se Uredba ne odnosi na:

[…]

[…]”

9

U skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe:

„U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:

[…]”

10

P. Postnov i N. Postnova, s domicilom u Dublinu (Irska), vlasnici su stana zgrade u suvlasništvu koja se nalazi u Banskom (Bugarska), koji su stekli na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenog 30. svibnja 2008.

11

Na godišnjim glavnim skupštinama suvlasnika te nekretnine, koje su se održale u siječnju 2013., siječnju 2014., veljači 2015., ožujku 2016. i ožujku 2017., donesene su odluke u vezi s godišnjim doprinosima u zajedničku pričuvu suvlasničke zajednice za potrebe održavanja zajedničkih dijelova.

12

Tvrdeći da P. Postnov i N. Postnova nisu u potpunosti ispunili svoju obvezu plaćanja tih godišnjih doprinosa, B. A. Kerr je, u svojstvu upravitelja navedene nekretnine, tužbom podnesenom Rajonen sadu Razlog (Općinski sud u Razlogu, Bugarska) tražio da im se naloži plaćanje iznosa navedenih doprinosa, uvećan za naknadu zbog zakašnjenja.

13

U rješenju kojim je odlučio o toj tužbi, Rajonen sad Razlog (Općinski sud u Razlogu) smatrao je da na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 nije nadležan za odlučivanje u sporu između B. A. Kerra te P. Postnova i N. Postnove, s obzirom na to da oni imaju domicil u Dublinu (Irska) i da uvjeti za primjenu izuzeća od općeg pravila o nadležnosti iz te odredbe nisu ispunjeni.

14

Protiv tog je rješenja B. A. Kerr podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

15

Taj sud se pita koja je priroda obveza koje proizlaze iz odluke zajednice bez pravne osobnosti, kao što je glavna skupština suvlasnika stambene zgrade.

16

U tim je okolnostima Okržen sad – Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da spor u vezi s obvezom plaćanja koja proizlazi iz odluke glavne skupštine suvlasnika stambene zgrade bez pravne osobnosti koja nastaje po sili zakona radi izvršavanja određenih prava, koja se donosi većinom njezinih članova, ali je obvezujuća za sve njezine članove, treba smatrati obuhvaćenim pojmom „stvari povezane s ugovorom” u smislu te odredbe.

18

U ovom slučaju, obveza čije se ispunjenje zahtijeva proizlazi iz odluke koju je donijela glavna skupština suvlasnika stambene zgrade, kojom je utvrđen iznos godišnjih doprinosa u zajedničku pričuvu suvlasnika za potrebe održavanja zajedničkih dijelova te nekretnine.

19

Budući da se Uredbom br. 1215/2012 stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba br. 44/2001, tumačenje Suda u vezi s odredbama potonje vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kada se ta dva instrumenta prava Unije mogu smatrati istovjetnima (presuda od 15. studenoga 2018., Kuhn, C‑308/17, EU:C:2018:911, t. 31. i navedena sudska praksa).

20

Slijedom toga, tumačenje Suda koje se odnosi na članak 5. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 također se primjenjuje na članak 7. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 u slučaju u kojem se te odredbe mogu smatrati istovjetnima (presuda od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 27.).

21

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nadležnost iz članka 4. Uredbe br. 1215/2012, to jest nadležnost sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil opće je pravilo. Navedena uredba predviđa pravila o posebnoj i isključivoj nadležnosti upravo odstupajući od tog općeg pravila u taksativno navedenim slučajevima u kojima tuženik može ili mora, ovisno o slučaju, biti tužen pred sudom druge države članice (presude od 7. ožujka 2018., E.ON Czech Holding, C‑560/16, EU:C:2018:167, t. 26., i od 12. rujna 2018., Löber, C‑304/17, EU:C:2018:701, t. 18.).

22

Stoga se pravila o posebnoj nadležnosti predviđena Uredbom br. 1215/2012 trebaju usko tumačiti te nije dopušteno tumačenje koje ide izvan slučajeva izričito predviđenih navedenom uredbom (presude od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 31.; od 17. listopada 2013., OTP Bank, C‑519/12, neobjavljena, EU:C:2013:674, t. 23., i od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 18.).

23

Što se tiče pravila o posebnoj nadležnosti predviđenog u članku 7. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 1215/2012, Sud je smatrao da sklapanje ugovora nije pretpostavka za primjenu te odredbe (presude od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 38., i od 21. travnja 2016., Austro‑Mechana, C‑572/14, EU:C:2016:286, t. 34.).

24

Iako se tom odredbom ne zahtijeva sklapanje ugovora, ipak je za njezinu primjenu nužno utvrditi postojanje obveze s obzirom na to da se sudska nadležnost na temelju navedene odredbe zasniva prema mjestu u kojemu je obveza koja je predmet postupka izvršena ili treba biti izvršena. Dakle, pojam „stvari povezane s ugovorom” u smislu te iste odredbe ne može se tumačiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj ne postoji obveza koju je jedna strana slobodnom voljom preuzela prema drugoj (presude od 14. ožujka 2013., Česká spořitelna, C‑419/11, EU:C:2013:165, t. 46.; od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 39., i od 21. travnja 2016., Austro‑Mechana, C‑572/14, EU:C:2016:286, t. 35.).

25

Slijedom toga, primjena pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanima s ugovorom iz članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1215/2012, pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (presude od 14. ožujka 2013., Česká spořitelna, C‑419/11, EU:C:2013:165, t. 47.; od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 33., i od 21. travnja 2016., Austro‑Mechana, C‑572/14, EU:C:2016:286, t. 36.).

26

Što se tiče članka 5. točke 1. Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), čiji tekst odgovara onomu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, tako da se, kao što je to navedeno u točki 19. ove presude, tumačenje Suda prvonavedene odredbe također primjenjuje na drugonavedenu, Sud je već presudio da obveze čiji je predmet plaćanje određenog iznosa novca i koje se temelje na vezi članstva koja postoji između udruge i njezinih članova moraju smatrati „stvarima povezanima s ugovorom”, u smislu te odredbe, s obzirom na to da članstvo u udruzi između članova udruge stvara uske veze kakve postoje među ugovornim stranama (presude od 22. ožujka 1983., Peters Bauunternehmung, 34/82, EU:C:1983:87, t. 13. i 15.; od 10. ožujka 1992., Powell Duffryn, C‑214/89, EU:C:1992:115, t. 15., i od 20. siječnja 2005., Engler, C‑27/02, EU:C:2005:33, t. 47.).

27

Međutim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 54. svojeg mišljenja, iako je članstvo u suvlasničkoj zajednici zakonski propisano, ipak se pojedinosti upravljanja zajedničkim dijelovima nekretnine prema potrebi uređuju ugovorom te do članstva u suvlasničkoj zajednici dolazi aktom dobrovoljnog stjecanja etažnog vlasništva, uključujući suvlasničkih dijelova na zajedničkim dijelovima nekretnine, tako da se obveza suvlasnika prema suvlasničkoj zajednici, poput one iz glavnog postupka, mora smatrati pravnom obvezom koja je preuzeta slobodnom voljom, u smislu sudske prakse navedene u točki 25. ove presude.

28

Okolnost da ta obveza proizlazi isključivo iz tog akta stjecanja ili istodobno iz tog akta i odluke koju je donijela glavna skupština suvlasnika navedene nekretnine ne utječe na primjenu članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1215/2012 na spor u vezi s navedenom obvezom (vidjeti analogijom presudu od 22. ožujka 1983., Peters Bauunternehmung, 34/82, EU:C:1983:87, t. 18.).

29

Isto tako, činjenica da dotični suvlasnici nisu sudjelovali u donošenju te odluke ili da su joj se protivili, ali da je, na temelju zakona, navedena odluka i obveza koja iz nje proizlazi obvezujuća te ih veže, ne utječe na tu primjenu s obzirom na to da svaki suvlasnik, nakon što postane i ostane suvlasnik nekretnine, prihvaća da se na njega primjenjuje ukupnost odredbi akta kojim se uređuje dotična suvlasnička zajednica kao i odluke koje donosi glavna skupština suvlasnika te nekretnine (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 1992., Powell Duffryn, C‑214/89, EU:C:1992:115, t. 18. i 19.).

30

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 7. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se spor u vezi s obvezom plaćanja koja proizlazi iz odluke glavne skupštine suvlasnika stambene zgrade bez pravne osobnosti koja nastaje po sili zakona radi izvršavanja određenih prava, koja se donosi većinom njezinih članova, ali je obvezujuća za sve njezine članove, treba smatrati obuhvaćenim pojmom „stvari povezane s ugovorom” u smislu te odredbe.

31

Budući da su drugo i treće pitanje postavljeno samo za slučaj niječnog odgovora na prvo pitanje, na njega nije potrebno odgovoriti.

32

Svojim četvrtim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li smatrati da se spor u vezi s obvezom plaćanja koja proizlazi iz odluke glavne skupštine suvlasnika stambene zgrade o izdacima za održavanje zajedničkih dijelova te zgrade, odnosi na ugovor o pružanju usluga, u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 593/2008 ili ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama u smislu članka 4. stavka 1. točke (c) te uredbe.

33

Najprije valja istaknuti da se isključenje iz područja primjene Uredbe br. 593/2008 pitanja reguliranih pravom trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, poput osnivanja kroz registraciju ili drukčije, pravne i poslovne sposobnosti, unutarnje organizacije ili likvidacije trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, iz članka 1. stavka 2. točke (f) te uredbe, ne odnosi na zahtjev pravne zajednice, koju u ovom slučaju čine suvlasnici stambene zgrade koje predstavlja njezin upravitelj, za plaćanje godišnjih doprinosa u zajedničku pričuvu suvlasnika te nekretnine, koji je obuhvaćen općim odredbama ugovornog prava, već isključivo na statusne aspekte tih trgovačkih društava i drugih tijela.

34

U tom pogledu, također valja istaknuti da je to tumačenje potkrijepljeno Izvješćem o Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze Marija Giuliana, profesora na Sveučilištu u Milanu, i Paula Lagardea, profesora na Sveučilištu u Parizu I (SL 1980., C 282, str. 1.) prema kojem se isključenje navedenih pitanja iz područja primjene Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1980., L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7.), koja je, među državama članicama, zamijenjena Uredbom br. 593/2008, odnosi na sve akte složene prirode potrebne za osnivanje trgovačkog društva odnosno uređenje njegova unutarnjeg ustrojstva ili njegove likvidacije, odnosno akte koji su obuhvaćeni pravom društava.

35

Iz toga proizlazi da se Uredba br. 593/2008 primjenjuje na situaciju poput one iz glavnog postupka.

36

U skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe br. 593/2008, sadržajni bi opseg i odredbe te uredbe trebali biti u skladu s Uredbom br. 44/2001. U mjeri u kojoj je potonja stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 1215/2012, taj cilj usklađenosti također vrijedi u pogledu te uredbe.

37

U tom pogledu valja podsjetiti da, što se tiče članka 24. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, kojim se predviđa isključiva nadležnost sudova države članice u kojoj se nekretnina nalazi u postupcima čiji su predmet stvarna prava ili najam/zakup nekretnina, Sud je već presudio da ta nadležnost ne obuhvaća sve radnje koje se odnose na stvarna prava na nekretninama, već samo one među njima koje istodobno ulaze u područje primjene te uredbe te pripadaju među one koje, s jedne strane, određuju opseg, stalnost, vlasništvo i posjedovanje jedne nekretnine ili postojanje drugih stvarnih prava na toj nekretnini te, s druge strane, osiguravaju nositeljima tih prava zaštitu prava vezanu uz njihov naslov (presude od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C‑605/14, EU:C:2015:833, t. 26., i od 16. studenoga 2016., Schmidt, C‑417/15, EU:C:2016:881, t. 30.).

38

Uzimajući u obzir te elemente i s obzirom na to da radnja koja je dovela do glavnog postupka nije obuhvaćena niti jednom od tih radnji, nego se temelji na pravima suvlasničke zajednice na plaćanje doprinosa za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine, ne može se smatrati da se ta radnja odnosi na ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama u smislu članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 593/2008.

39

Što se tiče pojma „usluge”, u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) druge alineje Uredbe br. 1215/2012, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da taj pojam podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu (presude od 23. travnja 2009., Falco Privatstiftung i Rabitsch, C‑533/07, EU:C:2009:257, t. 29.; od 19. prosinca 2013., Corman‑Collins, C‑9/12, EU:C:2013:860, t. 37.; od 10. rujna 2015., Holterman Ferho Exploitatie i dr., C‑47/14, EU:C:2015:574, t. 57.; od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 35., i od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden, C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 38.).

40

U ovom slučaju, tužbom kojom je pokrenut postupak koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev traži se ispunjenje obveze plaćanja doprinosa dotičnih osoba za troškove nekretnine čiji su vlasnici, čiji iznos je bila utvrdila glavna skupština suvlasnika.

41

Stoga se mora smatrati da se spor poput onog iz glavnog postupka ne odnosi na stvarno pravo na nekretninama u smislu članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 593/2008, nego na pružanje usluga u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) te uredbe.

42

U tim okolnostima na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 593/2008 treba tumačiti na način da se spor, poput onog iz glavnog postupka, u vezi s obvezom plaćanja koja proizlazi iz odluke glavne skupštine suvlasnika stambene zgrade o izdacima za održavanje zajedničkih dijelova te nekretnine, odnosi na ugovor o pružanju usluga, u smislu te odredbe.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: