1.

Je li sud kojem je podnesen zahtjev za europski platni nalog na temelju Uredbe (EZ) br. 1896/2006 ( 2 ), koji se odnosi na ugovor koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, dužan po službenoj dužnosti provesti nadzor mogućeg postojanja nepoštenih ugovornih odredbi u smislu Direktive 93/13/EEZ ( 3 )? U tom kontekstu, je li navedeni sud ovlašten pozvati podnositelja zahtjeva da mu dostavi primjerak ugovora koji opravdava njegov zahtjev, na temelju članka 7. stavka 2. navedene uredbe? Ako to nije slučaj, koje zaključke i toga valja izvesti u pogledu valjanosti Uredbe br. 1896/2006, osobito s obzirom na članak 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)?

2.

To su u biti osnovna pitanja koja su Sudu postavili sudovi koji su uputili zahtjeve u ovom slučaju. Zbog toga će se od Suda prvi put tražiti da pojasni odnos između pojedinačnih zahtjeva iz Uredbe br. 1896/2006 i Direktive 93/13 u pogledu ovlasti suda.

3.

Čini se da ta dva instrumenta prava Unije nastoje postići ciljeve koji su a priori suprotni: zaštitu potrošača zahvaljujući aktivnoj intervenciji suda kad je riječ o direktivi te ubrzavanje i pojednostavnjivanje naplate tražbine preokretanjem spora i povećanog pozivanja na tuženikovu odgovornost, kada je riječ o uredbi.

4.

Sud će morati utvrditi treba li jedan od tih ciljeva prevladati nad drugim ili ih je zapravo, kao što smatram, moguće pomiriti zajedničkim tumačenjem tih dvaju instrumenata.

5.

Člankom 38. Povelje određuje se:

„Politike Unije osiguravaju visoku razinu zaštite potrošača.”

6.

Četvrtom, petom, dvadeset prvom i dvadeset četvrtom uvodnom izjavom Direktive 93/13 predviđa se:

„budući da su države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe;

budući da potrošači uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama članicama uređuju ugovori o prodaji robe ili usluga; […]

[…]

budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba;

[…]

budući da sudovi ili upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.”

7.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 93/13, njezina je „[s]vrha […] uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača”.

8.

Člankom 4. stavkom 1. te direktive predviđa se:

„Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

9.

Sukladno članku 6. stavku 1. Direktive 93/13, „[d]ržave članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

10.

U članku 7. stavku 1. te direktive određuje se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

11.

Uvodne izjave 9., 13. i 14. Uredbe br. 1896/2006 glase kako slijedi:

[…]

12.

Člankom 1. Uredbe br. 1896/2006, naslovljenim „Predmet”, određeno je:

„1.   Svrha ove Uredbe je:

2.   Ova Uredba ne sprečava tužitelja da uloži zahtjev u smislu članka 4. pokretanjem drugog postupka koji ima na raspolaganju u skladu s pravom jedne od država članica ili prava Zajednice.”

13.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te uredbe, naslovljenim „Područje primjene”:

„Ova Uredba se primjenjuje na građanske i trgovačke stvari u prekograničnim slučajevima, bez obzira na prirodu suda. Uredba ne obuhvaća porezne, carinske i upravne stvari ili odgovornost država za postupke i propuste u provođenju javnih ovlasti (acta iure imperii).”

14.

U članku 2. stavcima 2. i 3. navedene uredbe nabrajaju se druge iznimke u pogledu njezina područja primjene, koje u ovom slučaju nisu relevantne.

15.

Člankom 3. Uredbe br. 1896/2006, naslovljenim „Prekogranični slučajevi”, određuje se:

„1.   Za potrebe ove Uredbe prekogranični slučaj je onaj u kojem barem jedna strana ima domicil u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak.

2.   Domicil se određuje u skladu s člancima 59. i 60. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

[…]”

16.

Sukladno članku 7. te uredbe, naslovljenom „Zahtjev za europski platni nalog”:

„1.   Zahtjev za europski platni nalog podnosi se na standardnom obrascu A koji je utvrđen u Prilogu I.

2.   U zahtjevu se navode:

[…]”

17.

Članak 8. Uredbe br. 1896/2006, naslovljen „Ispitivanje zahtjeva”,glasi kako slijedi:

„Sud kojem je podnesen zahtjev za europski platni nalog ispituje čim prije i na temelju obrasca zahtjeva jesu li zadovoljeni uvjeti iz članaka 2., 3., 4., 6. i 7. te je li tražbina osnovana. Ovo ispitivanje može se provesti u obliku automatiziranog postupka.”

18.

Člankom 9. te uredbe, naslovljenim „Dopune i ispravci”, predviđa se:

„1.   Ako zahtjevi iz članka 7. nisu ispunjeni i osim ako je tražbina očito neosnovana ili je zahtjev neprihvatljiv, sud tužitelju pruža priliku da dopuni ili ispravi zahtjev. Sud se koristi se standardnim obrascem B koji je utvrđen u Prilogu II.

2.   U slučaju kada sud od tužitelja zatraži da dopuni ili ispravi zahtjev, sud određuje rok koji u danim okolnostima smatra primjerenim. Sud ima diskrecijsko pravo produžiti taj rok.”

19.

U skladu s člankom 10. stavkom 1. navedene uredbe, ako se zahtjevi iz članka 8. ispune samo za dio tražbine, sud o tome obavještava tužitelja. Tužitelju se upućuje poziv da prihvati ili odbije prijedlog za europski platni nalog u iznosu koji je odredio sud. Na temelju članka 10. stavka 2. te iste uredbe, ako prihvati sudski prijedlog, taj sud izdaje nalog za onaj dio tražbine koji je tužitelj prihvatio. Posljedice s obzirom na preostali dio početne tražbine uređuje nacionalno pravo.

20.

U skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe br. 1896/2006: „Odbijanje zahtjeva ne sprečava tužitelja da nastavi s utjerivanjem tražbine putem novoga zahtjeva za europski platni nalog ili bilo kojeg drugog postupka koji mu je na raspolaganju prema pravu države članice”.

21.

Člankom 12. te uredbe, naslovljenim „Izdavanje europskog platnog naloga”, određeno je:

„1.   Ako su ispunjeni zahtjevi iz članka 8., sud izdaje, čim prije a obično unutar 30 dana od podnošenja zahtjeva, europski platni nalog na standardnom obrascu E koji je utvrđen u Prilogu V.

Rok od 30 dana ne uključuje vrijeme koje je tužitelju trebalo da dopuni, ispravi ili izmijeni zahtjev.

2.   Europski platni nalog izdaje se zajedno s preslikom obrasca zahtjeva. Isti ne sadrži informacije koje je tužitelj priložio obrascu A u dodacima 1. i 2.

[…]

4.   U europskom platnom nalogu tuženik se obavješćuje da:

[…]”

22.

Na temelju članka 22. stavka 3. navedene uredbe, europski platni nalog ni pod kojim uvjetima ne smije se preispitivati s obzirom na sadržaj u državi članici izvršenja.

23.

U skladu s člankom 26. te uredbe, sva procesna pitanja koja nisu posebno određena Uredbom br. 1896/2006 uređuje nacionalno pravo.

24.

Konačno, obrazac A iz Priloga I. toj uredbi sadržava niz polja koje podnositelj mora popuniti. U ovom slučaju treba istaknuti polja označena sljedećim brojevima: 6. („Glavnica”), 7. („Kamata”), 8. („Ugovorne kazne”), 9. („Troškovi”), 10. („Dostupni dokazi u prilog tražbini”) i 11. („Dodatne izjave i daljnje informacije”).

25.

U skladu s dvadeset trećom završnom odredbom Leya 1/2000, de 7 de enero 2000, de Enjuiciamiento Civil ( 4 ) (Zakon br. 1/2000, od 7. siječnja 2000. o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: LEC), kojim se u španjolsko pravo uvode mjere za provedbu Uredbe br. 1896/2006 i konkretnije njezinim stavcima 2. i 11.:

„2. Zahtjev za europski platni nalog podnosi se na standardnom obrascu A koji je utvrđen u Prilogu I. Uredbi br. 1896/2006, a da pritom nije potrebno podnijeti nikakve dokumente, koji će, ako budu podneseni, biti nedopušteni.

[…]

11. Na postupovna pitanja o izdavanju europskog platnog naloga koja nisu uređena Uredbom br. 1896/2006 primjenjuju se odredbe [LEC‑a] o postupku platnog naloga.”

26.

U skladu s člankom 815. stavkom 4. LEC‑a:

„Ako se tražbina duga temelji na ugovoru između društva, prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača ili korisnika, Letrado de la Administración de Justicia (tajnik) o tome obavještava sud prije [izdavanja] platnog naloga kako bi potonji sud mogao ocijeniti moguću nepoštenost svake ugovorne odredbe koja je osnova zahtjeva ili na temelju koje je određen zahtijevani iznos. Sud će po službenoj dužnosti ispitati može li se neka ugovorna odredba koja je osnova zahtjeva ili na kojoj se temelji zahtijevani iznos kvalificirati kao nepoštena ugovorna odredba. Ako ocjeni da se neka od ugovornih odredbi može kvalificirati kao nepoštena, u roku od pet dana održat će raspravu na kojoj će saslušati stranke. Nakon saslušanja stranaka u roku od sljedećih pet dana o sporu će odlučiti rješenjem. U tom postupku nije obvezno sudjelovanje odvjetnika ni zastupnika.

Ako sud utvrdi nepoštenost neke od ugovornih odredbi, u izdanom rješenju odredit će se posljedice tog utvrđenja proglašavanjem neosnovanosti zahtjeva ili nastavkom postupka bez primjene ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima.

Ako sud bude smatrao da ne postoje nepoštene ugovorne odredbe, to će utvrditi te će Letrado de la Administración de Justicia (tajnik) dužniku izdati nalog u skladu s odredbama stavka 1.

Doneseno rješenje u svakom slučaju moguće je izravno pobijati.”

27.

Bondora AS (u daljnjem tekstu: Bondora) trgovačko je društvo koje je s potrošačem Carlosom V. C. sklopilo ugovor o zajmu. To je društvo 21. ožujka 2018. protiv navedenog potrošača podnijelo zahtjev za europski platni nalog za iznos od 755,27 eura pred Juzgado de Primera Instancia no 11 de Vigo (Prvostupanjski sud br. 11 u Vigu, Španjolska).

28.

Budući da tražbina na koju se poziva Bondora proizlazi iz ugovora o zajmu sklopljenog s potrošačem na temelju članka 815. stavka 4. LEC‑a, sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Bondore da dostavi dokumente u prilog navedenoj tražbini radi provjere moguće nepoštenosti ugovornih odredbi tog ugovora o zajmu.

29.

Bondora je odbila podnijeti navedene dokumente, pri čemu je tvrdila, kao prvo, da u skladu s dvadeset trećom završnom odredbom stavkom 2. LEC‑a u pogledu zahtjeva za europski platni nalog nije bilo potrebno podnijeti dokumente u prilog navedenoj tražbini i, kao drugo, da se člancima 8. i 12. Uredbe br. 1896/2006 uopće ne navodi podnošenje dokumenata za izdavanje europskog platnog naloga.

30.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da takvo tumačenje propisa iz prethodne točke može dovesti do poteškoća kad se tražbina čije se izvršenje zahtijeva temelji na potrošačkom ugovoru.

31.

Naime, u svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev napomenuo je da je članak 815. stavak 4. LEC‑a sadašnjeg sadržaja donesen nakon nastanka sudske prakse Suda i osobito donošenja presude Banco Español de Crédito ( 5 ), u kojoj je propisana potreba da se po službenoj dužnosti provodi nadzor nepoštenih ugovornih odredbi u okviru postupka izdavanja platnog naloga iz nacionalnog prava.

32.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, Bondorino odbijanje da podnese dokumente u prilog svojoj tražbini, na temelju dvadeset treće završne odredbe stavka 2. LEC‑a, spriječilo je sud kojem je podnesen zahtjev da provede nadzor koji mu se nalaže člankom 815. stavkom 4. istog zakona u slučaju zahtjeva za platni nalog koji se odnosi na potrošača.

33.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34.

U tom drugom predmetu, isto je društvo (odnosno Bondora) sklopilo ugovor o zajmu s drugim potrošačem, XY‑om. Bondora je 17. svibnja 2018. od Juzgada de Primera Instancia no20 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 20 u Barceloni, Španjolska) zatražila da joj protiv XY‑a izda europski platni nalog za iznos od 1818,66 eura.

35.

U obrascu A (Prilog I Uredbi br. 1896/2006) Bondora je napomenula da je XY potrošač i da ona raspolaže ugovorom o zajmu na kojem se temelji zahtjev i određivanje iznosa tražbine. Bondora je također navela da će, ako potrošač podnese prigovor, podnijeti zahtjev za obustavu postupka.

36.

Nakon što je utvrdio da je jedna od stranaka u sporu potrošač, sud koji je uputio zahtjev tražio je od Bondore da popuni točku 11. obrasca A, naslovljenu „Dodatne izjave i daljnje informacije” tako da pojasni na što se odnosi tražbina te da navede odredbe ugovora na koje se poziva u prilog tražbini.

37.

Bondora je odbila pružiti te informacije pri čemu je tvrdila da na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1896/2006 nije dužna dostaviti dodatne dokaze u prilog svojoj tražbini. Naime, u skladu s dvadeset trećom završnom odredbom stavkom 2. LEC‑a, u slučaju zahtjeva za europski platni nalog nije potrebno dostaviti dokumente u prilog tražbini. K tomu, to je društvo također tvrdilo da su drugi sudovi već prihvatili takve zahtjeve za nalog a da od njega nisu tražili da ispuni dodatne zahtjeve.

38.

Sud koji je uputio zahtjev stoga pita o tumačenju Uredbe br. 1896/2006 s obzirom na obvezu zaštite potrošača i sudsku praksu Suda ( 6 ). Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, izdavanjem europskog platnog naloga koji se odnosi na potrošača bez ikakvog nadzora u pogledu postojanja nepoštenih ugovornih odredbi može se povrijediti obveza zaštite potrošača i time članak 38. Povelje i članak 6. stavak 1. UEU‑a.

39.

Nadalje, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članku 38. Povelje, članku 6. stavku 1. UEU‑a, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalna odredba kao što je dvadeset treća završna odredba stavak 2. LEC‑a u dijelu u kojom se njome omogućuje sudu uvid u sadržaj odredbi ugovora kako bi mogao po službenoj dužnosti provesti nadzor moguće nepoštenih ugovornih odredbi.

40.

Suprotno tomu, ako Uredba br. 1896/2006 ne omogućuje ni najmanje dodatno pojašnjenje u svrhu provjere postojanja potencijalno nepoštenih ugovornih odredbi, treba smatrati da se navedena uredba protivi članku 6. stavku 1. UEU‑a i članku 38. Povelje.

41.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

42.

Odlukom predsjednika Suda od 6. rujna 2018. ta su dva predmeta spojena u svrhu pisanog dijela postupka. Dva predmeta ostala su spojena u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.

43.

Pisana očitovanja podnijeli su španjolska, latvijska i mađarska vlada te Europska komisija, Vijeće i Europski parlament.

44.

Budući da stranke nisu tražile održavanje rasprave, na temelju članka 76. stavka 2. Poslovnika Suda, Sud je odlučio da se ona neće održati.

45.

Prije ispitivanja prethodnih pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja utvrditi primjenjivost Direktive 93/13 i Uredbe br. 1896/2006 u ovom slučaju.

46.

Što se tiče Direktive 93/13, ona se primjenjuje na ugovore koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (članak 1. stavak 1. navedene direktive).

47.

U ovom slučaju, iz informacija navedenih u prethodnim pitanjima proizlazi da se glavni postupci odnose na tražbine povezane s ugovorima o zajmu sklopljenim između Bondore, subjekta u svojstvu prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošačâ (Carlos V. C. i XY). Stoga se Direktiva 93/13 primjenjuje u okviru glavnih postupaka.

48.

Što se tiče Uredbe br. 1896/2006, njezino je područje primjene utvrđeno člankom 2. u skladu s kojim se ta uredba primjenjuje „na građanske i trgovačke stvari u prekograničnim slučajevima, bez obzira na prirodu suda”, uz iznimke nabrojane u stavcima 1., 2. i 3. istog članka.

49.

U ovom slučaju, iz informacija navedenih u zahtjevima za prethodnu odluku proizlazi da su glavni postupci obuhvaćeni građanskim i trgovačkim stvarima te da ne odgovaraju nijednoj od gore navedenih iznimaka. Suprotno tomu, nije riješeno pitanje jesu li navedeni sporovi „prekogranični slučaj” u smislu članka 2. stavka 1. te uredbe.

50.

Naime, taj se aspekt ne navodi u odlukama kojima se upućuju prethodna pitanja , u kojima se ne spominje pitanje mjesta Bondorina sjedišta.

51.

Na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1896/2006, prekogranični slučaj je onaj u kojem barem jedna strana ima domicil u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak. Navedeni se domicil utvrđuje u skladu s relevantnim odredbama Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 7 ), odnosno člancima 62. i 63. Njima se osobito predviđa da je utvrđivanje mjesta domicila stranke na sudu kojem je podnesen zahtjev.

52.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi poštovanje zahtjeva iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1896/2006. Na prvi se pogled ipak čini da je Bondora, prema istraživanjima koja sam provela, društvo sa sjedištem u Estoniji i da je upisano u registar pravnih osoba te države članice. Čini se da je stoga zahtjev propisan u članku 3. stavku 1. a priori ispunjen.

53.

Od sudova koji su uputili zahtjev tražit će se da provedu zahtjeve instrumenata sekundarnog prava Unije koji su primjenjivi u ovom slučaju. Budući da su Uredba br. 1896/2006 i Direktiva 93/13 instrumenti sekundarnog prava i konkretnije zakonodavni akti (u smislu članka 289. UFEU‑a) koji zauzimaju isto mjesto u hijerarhiji pravnih pravila ( 8 ) i s obzirom na to da nijedna odredba Uredbe ne isključuje niti izričito ne ograničava primjenu Direktive, ta dva instrumenta stoga valja zajednički tumačiti kako bi se utvrdilo je li moguće njihovo usklađeno tumačenje.

54.

U razmatranjima koja slijede provest ću zajedničku analizu prvih i drugih pitanja upućenih u predmetima C‑453/18 i C‑494/18, kao i trećeg pitanja u predmetu C‑494/18, prije nego što zatim razmotrim četvrto pitanje upućeno u predmetu C‑494/18.

55.

Tim prethodnim pitanjima sudovi koji su uputili zahtjev u biti nastoje utvrditi:

56.

Kako bi se odgovorilo na to trostruko pitanje najprije valja ispitati načela propisana člankom 38. Povelje, člancima 6. i 7. Direktive 93/13 i sudskom praksom Suda koja se odnosi na ovlast suda, osobito u okviru zahtjeva za platne naloge iz nacionalnog prava, prije nego što se ispita njihov prijenos u kontekstu Uredbe br. 1896/2006 s obzirom na tekst, kontekst i ciljeve tih instrumenata ( 9 ).

57.

Ističem da se člankom 38. Povelje predviđa da politike Unije osiguravaju visoku razinu zaštite potrošača. Člankom 6. stavkom 1. UEU‑a određuje se da „Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom” jer ona ima istu pravnu snagu kao Ugovori.

58.

Prema objašnjenjima koja se odnose na Povelju ( 10 ), načelo sadržano u članku 38. te povelje temelji se na članku 169. UFEU‑a, Na temelju potonjeg članka, radi promicanja interesa potrošača i osiguranja visokog stupnja zaštite potrošača, Unija doprinosi, među ostalim, zaštiti njihovih ekonomskih interesa.

59.

U člancima 6. i 7. Direktive 93/13 propisuju se dva cilja. Riječ je o, s jedne strane, izbjegavanju toga da potrošači budu vezani nepoštenim ugovornim odredbama (kao što su one utvrđene u navedenoj direktivi) i, s druge strane, odvraćanju prodavatelja robe i pružatelja usluga od primjenjivanja te vrste odredbi u potrošačkim ugovorima.

60.

Te su odredbe dovele do opsežne sudske prakse tijekom posljednjih dvadeset godina. Iz nje valja sažeto istaknuti relevantne zaključke za moju analizu u ovom slučaju ( 11 ).

61.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi od 2000. ( 12 ), zaštitni sustav koji se provodi Direktivom 93/13 temelji se na stajalištu da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i razine informiranosti, što je situacija koja dovodi do toga da potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge, pri čemu taj potrošač ne može utjecati na njihov sadržaj.

62.

Prema mišljenju Suda, radi osiguranja zaštite propisane Direktivom 93/13, neravnopravnost između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može se ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o samim ugovornim strankama ( 13 ).

63.

Sud je s obzirom na ta razmatranja presudio da je nacionalni sud u okviru svojih dužnosti na temelju odredaba Direktive 93/13 dužan ispitati po službenoj dužnosti nepoštenost ugovorne odredbe i na taj način nadomjestiti postojeću neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga ( 14 ) i to čim raspolaže „potrebnim pravnim i činjeničnim elementima” ( 15 ). U tu svrhu, sud po službenoj dužnosti treba moći donijeti mjere izvođenja dokaza kako bi utvrdio je li odredba iz ugovora na koju se odnosi spor koji se pred njim vodi obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 ( 16 ).

64.

Prema sudskoj praksi Suda, te se obveze nacionalnog suda moraju smatrati nužnima za osiguranje djelotvorne zaštite potrošača, s obzirom na nezanemarivu opasnost da potrošač ne poznaje svoja prava odnosno da se susreće s poteškoćama u njihovu ostvarivanju ( 17 ).

65.

U tom pogledu, Sud je naglasio da je članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 odredba s obvezujućim učinkom koju treba smatrati pravnim pravilom ekvivalentnim nacionalnim pravilima koja unutar nacionalnog pravnog poretka imaju status pravnih pravila javnog poretka ( 18 ).

66.

Prethodno navedena načela primjenjuju se u okviru ubrzanih ili pojednostavnjenih postupaka, kao što je postupak izdavanja nacionalnog platnog naloga ( 19 ).

67.

Takav postupak omogućuje vjerovniku da brzo i uz malobrojne formalnosti ishodi ovršnu ispravu za nesporne tražbine. Iako se određeni načini razlikuju od zemlje do zemlje, svejedno se u biti radi o postupku koji ne podrazumijeva nikakvo kontradiktorno raspravljanje o meritumu, osim u slučaju kada ga dužnik pokrene isticanjem prigovora. Taj prijenos postupovne inicijative na tuženika – nazvan „preokretanje spora” – znači da je adresat platnog naloga dužan pokrenuti kontradiktorni postupak kako bi spriječio da taj nalog postane ovršan ( 20 ).

68.

Na tom se temelju mehanizmom platnog naloga na tuženika stavlja znatna odgovornost. Naime, to preokretanje spora znači da je kontradiktorna sudska rasprava odgođena i uvjetovana jer ovisi o tuženikovu aktivnom osporavanju. Ako takvog osporavanja nema, ta se rasprava nikad neće održati. Iako taj mehanizam ima velike prednosti u pogledu učinkovitosti i brzine, on ipak dovodi do postupovnog nedostatka na štetu tuženika, a fortiori kada je on slabija stranka, kao što je to slučaj potrošača koji može biti iznenađen pokretanjem takvog postupka ( 21 ).

69.

Prije analize sudske prakse Suda u tom pogledu, valja iznijeti uvodno razmatranje u pogledu vrsta postupaka izdavanja platnog naloga koji postoje unutar Unije.

70.

Unutar različitih država članica općenito se razlikuju dva oblika postupaka izdavanja platnog naloga ( 22 ), odnosno, s jedne strane, takozvani dokumentirani postupci (ili „na temelju dokaza”) ( 23 ) i, s druge strane, nedokumentirani postupci („bez dokaza”) ( 24 ).

71.

Upravo u kontekstu nacionalnog dokumentiranog platnog naloga od Suda se prvi put tražilo da odluči o obvezi suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštene ugovorne odredbe prije bilo kakvog prigovora koji je istaknuo tuženik. Na to se odnosio predmet Banco Español de Crédito ( 25 ).

72.

Nakon što je podsjetio na gore navedena opća načela, Sud je napomenuo da su postupovna pravila izdavanja nacionalnih platnih naloga obuhvaćena unutarnjim pravnim poretkom država članica, na temelju njihove postupovne autonomije. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ta je postupovna autonomija ipak ograničena zahtjevom poštovanja načelâ ekvivalentnosti ( 26 ) i djelotvornosti ( 27 ).

73.

Što se tiče načela djelotvornosti, Sud je podsjetio da svaki slučaj treba analizirati uzimajući u obzir mjesto predmetne odredbe u ukupnom postupku, njegovo odvijanje i posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima ( 28 ).

74.

Nakon analize obilježja španjolskog sustava platnog naloga i osobito kratkog roka za podnošenje prigovora koji se nalaže tuženiku (dvadeset dana) Sud je smatrao da takav postupovni sustav, koji sudu koji odlučuje o zahtjevu za platni nalog ne dopušta da po službenoj dužnosti, ni in limine litis ni u kojem drugom trenutku postupka, čak i kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, ispita nepoštenost odredbi sadržanih u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, kada potonji potrošač nije iznio prigovor, može „ugroziti učinkovitost zaštite koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13” ( 29 ).

75.

Naime, Sud je smatrao da, s obzirom na ukupno odvijanje i posebnosti postupka izdavanja platnog naloga, postoji nezanemariva opasnost da „dotični potrošači neće istaknuti potreban prigovor bilo zbog posebno kratkog roka koji je u tu svrhu predviđen, bilo zbog toga što mogu biti obeshrabreni u svojoj obrani, imajući u vidu troškove koje bi pravosudna radnja mogla podrazumijevati u odnosu na iznos osporavanog duga, bilo zbog toga što zanemaruju ili ne shvaćaju opseg svojih prava, ili pak zbog ograničenog sadržaja zahtjeva za izdavanje platnog naloga koji podnose prodavatelji robe ili pružatelji usluga te, dakle, nepotpunosti informacija kojima raspolažu” ( 30 ).

76.

Sud je stoga izradio tablicu za analizu koja je osobito korisna za utvrđivanje opasnosti od ugrožavanja djelotvornosti zaštite koju potrošači moraju moći ostvariti na temelju Direktive 93/13 ( 31 ). Nakon te presude Kraljevina Španjolska je izmijenila svoje zakonodavstvo. Ta je reforma dovela do sadašnjeg teksta članka 815. stavka 4. LEC‑a, koji su sudovi koji su uputili zahtjev naveli u ovom slučaju.

77.

Sud je svoju analizu dopunio u presudi Finanmadrid EFC, prema kojoj Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj se protivi „nacionaln[i] propis[…] koji sucu koji postupa radi ovrhe platnog naloga ne dopušta ocjenu po službenoj dužnosti nepoštenosti odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga te potrošača, kada tijelo koje postupa povodom prijedloga za izdavanje platnog naloga nije nadležno provesti navedenu ocjenu” ( 32 ).

78.

Presuda Profi Credit Polska ( 33 ) Sudu je omogućila pojasniti svoje stajalište u kontekstu postupka iz nacionalnog prava u kojem sud koji je uputio zahtjev ne raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima radi ispitivanja nepoštenosti ugovornih odredbi kojima se opravdava zahtjev ( 34 ). Takvo ispitivanje može se provesti samo ako je potrošač podnio prigovor.

79.

U toj je presudi Sud priznao da je „djelotvornu zaštitu pravâ potrošača, koja proizlazi iz [Direktive 93/13], moguće zajamčiti samo ako nacionalni postupovni sustav dopušta „u okviru postupka izdavanja platnog naloga ili postupka ovrhe platnog naloga” da nacionalni sud provede nadzor po službenoj dužnosti potencijalne nepoštenosti odredbi sadržanih u dotičnom ugovoru” ( 35 ). Postupak iz nacionalnog prava koji se dovodi u pitanje treba „razmatrati u cjelini, uključujući kako prvi dio koji prethodi podnošenju prigovora tako i drugi koji slijedi nakon njega” ( 36 ).

80.

Nakon što je podsjetio na načela postupovne autonomije i djelotvornosti, Sud je naglasio da potrošači trebaju imati „mogućnost […] podnošenja prigovora u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13” ( 37 ).

81.

Stoga je Sud, nakon što je podsjetio na kriterije analize navedene u točki 75. ovog mišljenja, presudio da se članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 protivi nacionalni propis „koji omogućuje donošenje rješenja o izdavanju platnog naloga […] kada sud kojemu je podnesen zahtjev […] nema ovlast ispitivati eventualnu nepoštenost ugovornih odredbi […] jer pravila za izvršenje prava na podnošenje prigovora protiv takvog rješenja ne omogućuju osiguranje poštovanja prava koja potrošač ima na temelju te direktive” ( 38 ).

82.

Koji zaključak treba izvesti iz te sudske prakse?

83.

Prema mojem mišljenju, valja zaključiti da sudski nadzor (potencijalne) nepoštenosti ugovornih odredbi na koje se u prilog svojoj tražbini poziva podnositelj zahtjeva treba biti moguć u fazi ispitivanja zahtjeva za platni nalog, uključujući u slučaju nedokumentiranih postupaka (bez dokaza), osim ako tuženik ima djelotvoran pristup sudu koji odlučuje o prigovoru (drugim riječima, ako primjenjiva postupovna pravila ne stvaraju nezanemarivu opasnost da dotični potrošač neće istaknuti prigovor) ili osim ako je ovršni sud ovlašten provesti takav nadzor.

84.

Obveza suda kojem je podnesen zahtjev da po službenoj dužnosti ispita nepoštene ugovorne odredbe sama po sebi ne predstavlja konkretan problem u slučaju dokumentiranog postupka, u smislu da taj sud raspolaže dokazima koje je vjerovnik podnio u prilog svojem zahtjevu.

85.

Međutim, prema mojem mišljenju, zaključke koji proizlaze iz prethodno navedene sudske prakse također treba primijeniti na nedokumentirane postupke.

86.

Naime, u suprotnom bi došlo do toga da se dotične potrošače (na koje se odnose takvi postupci) lišava koristi od obvezujućih odredbi iz Direktive 93/13. U tom smislu, valja primijeniti teleološko tumačenje tih odredbi i te sudske prakse kako bi im se osigurao koristan učinak. Ako ne postoji djelotvorna pristup sudu koji odlučuje o prigovoru ili nadzor suda ovlaštenog za ovrhu, postupovna pravila koja se odnose na nedokumentirane postupke stoga treba urediti na način da tijelu kojem je podnesen zahtjev za nalog omoguće da podnositelja zahtjeva pozove da podnese dokaze koji sadržavaju „potrebne pravne i činjenične elemente” kako bi se provjerilo poštovanje zahtjeva iz Direktive 93/13. Ako takva mogućnost ne postoji, može se smatrati da ti postupci nisu usklađeni sa zahtjevima iz Direktive 93/13.

87.

Sada te zahtjeve valja prenijeti u kontekst Uredbe br. 1896/2006.

88.

Uredba br. 1896/2006 rezultat je dugotrajnog zakonodavnog rada. Prvotni nacrt Komisije (objavljen 2004.) predviđao je „obični” nedokumentirani postupak ( 39 ).

89.

Konačna verzija Uredbe u mnogo se aspekata razlikuje od tog prvotnog nacrta.

90.

Kao što ću istaknuti u razmatranjima koja slijede, zakonodavac Unije je došao do „hibridnog” modela koji je kombinacija aspekata svojstvenih nedokumentiranim postupcima (kao što je nepostojanje obveze da se na početku dostave dokazi, osim obrasca A koji je priložen Uredbi br. 1896/2006) i aspekata koji su bliži postupcima dokumentiranog tipa (kao što je obveza suda kojem je podnesen zahtjev da ispita čini li se zahtjev osnovanim; vidjeti članak 8. navedene uredbe).

91.

Iz tumačenja uvodne izjave 9. i članka 1. navedene uredbe proizlazi da je njezin cilj pojednostavnjivanje i ubrzavanje parničenja, kao i smanjenje troškova naplate tražbina u vezi s kojima nema pravnih prijepora, u kontekstu prekograničnih sporova. Uredbu br. 1896/2006 valja tumačiti s obzirom na te ciljeve ( 40 ).

92.

U članku 7. navedene uredbe nabrajaju se elementi koje podnositelj zahtjeva treba navesti u obrascu A u fazi podnošenja svojeg zahtjeva za platni nalog, elemente koji stoga uključuju: i. temelj zahtjeva, uključujući opis okolnosti na koje se poziva kao osnova za zahtjev i, prema potrebi, kamate koje se potražuju (članak 7. stavak 2. točka (d)) te ii. opis dokaza koji potkrepljuju tražbinu (članak 7. stavak 2. točka (e)) ( 41 ). Na temelju članka 8. prve rečenice, sud kojem je podnesen zahtjev za europski platni nalog ispituje čim prije i na temelju obrasca zahtjeva jesu li zadovoljeni uvjeti (osobito) iz članka 7. Uredbe te je li tražbina osnovana.

93.

U pravnoj se teoriji pravilno ističe da činjenica da su „dokazi opisani ili da se ništa o njima ne napiše ne predstavlja veliku razliku” ( 42 ). Tuženik i sud kojem je podnesen zahtjev stoga raspolažu samo ograničenim informacijama. U tom pogledu, samo na temelju podataka navedenih u obrascu A, sudski nadzor osnovanosti zahtjeva na prvi je pogled prilično površan ( 43 ), čime se nimalo ne može zajamčiti djelotvorna zaštita dotičnog potrošača.

94.

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 1896/2006, ako zahtjevi iz članka 7. nisu ispunjeni, sud tužitelju pruža priliku da dopuni ili ispravi zahtjev ( 44 ).

95.

Na temelju članka 12. navedene uredbe, ako su ispunjeni zahtjevi iz članka 8., navedeni sud izdaje europski platni nalog ( 45 ). U tom okviru, tuženik treba dobiti ograničeni broj informacija ( 46 ). Konkretno, tužitelj se obavješćuje da ima mogućnost osporiti platni nalog tako što na sudu porijekla uloži prigovor, koji mora biti poslan unutar 30 dana od dostave naloga tuženiku.

96.

Ako tuženik nije istaknuo prigovor, platni nalog postaje izvršiv (članak 18. Uredbe br. 1896/2006).

97.

Kao što sam istaknula u točki 83. ovoga mišljenja, ako u tom pogledu ne postoje izričite odredbe ( 47 ), valja utvrditi treba li sudski nadzor provesti u fazi (prvotnog) ispitivanja zahtjeva za nalog ili, naprotiv, potrošač ima djelotvoran i dostatan pristup sudu koji odlučuje o prigovoru, ili pak ovršni sud može provesti takav nadzor u posljednjem stupnju.

98.

Započet ću otklanjanjem potonje mogućnosti: na temelju članka 22. stavka 3, Uredbe br. 1896/2006, zabranjuje se bilo kakvo preispitivanje s obzirom na sadržaj u državi članici izvršenja ( 48 ).

99.

Što se tiče suda koji odlučuje o prigovoru, iako se europskom zaštitom potrošača ne nastoji nadoknaditi „potpuna pasivnost potrošača”, kao što je Sud više puta utvrdio te je stoga je nevažno da potrošač mora podnijeti prigovor protiv platnog naloga kako bi pokrenuo drugi stupanj postupka u kojem sud po službenoj dužnosti ispituje nepoštenost odredbi ugovora kojima se opravdava zahtjev za nalog ( 49 ), ipak valja utvrditi omogućuju li pravila za izvršenje prava na podnošenje prigovora protiv naloga osiguranje poštovanja prava koja potrošač ima, među ostalim, na temelju Direktive 93/13 ( 50 ).

100.

Drugim riječima, je li dovoljno povjeriti sudu koji odlučuje o prigovoru da intervenira a da pritom sud kojem je podnesen zahtjev za nalog ne može provesti nadzor?

101.

U tom pogledu, na temelju kriterija koje je Sud iznio u presudi Banco Español de Crédito ( 51 ) može se donijeti opća ocjena ( 52 ) postupka uvedenog Uredbom br. 1896/2006,

102.

Postoji li nezanemariva opasnost da potrošač na kojeg se odnosi takav zahtjev za europski platni nalog ne podnese prigovor protiv tog zahtjeva, uzimajući u obzir njegova pravila?

103.

Kao i Komisija, smatram da je odgovor na to pitanje potvrdan, osobito zbog, kao pravo,. roka za podnošenje prigovora, kao drugo, opasnosti od toga da potrošač ne zna svoja prava te, kao treće, ograničenosti informacija koje su mu na raspolaganju.

104.

Vrlo općenito, čini se da je koncept Uredbe br. 1896/2006 imao prednost pred razmatranjima koja se odnose na brzinu, kao i na učinkovitost postupka, na štetu pravnih „zaštita” koje mogu zaštititi tuženika ( 53 ).

105.

Stoga, što se tiče roka za podnošenje prigovora, valja napomenuti da je riječ o jedinstvenom roku od trideset dana, počevši od dostave platnog naloga ( 54 ). Usporedbe radi, u presudi Banco Español de Crédito Sud je već istaknuo da je rok od dvadeset dana „posebno kratak”. Taj element treba uzeti u obzir na sličan način kao informaciju koja je stavljena na raspolaganje potrošaču (na što ću se vratiti kasnije, u točki 107. ovog mišljenja). S tim u vezi valja istaknuti da se predmet Banco Español de Crédito odnosi na dokumentarni postupak koji po svojoj prirodi omogućuje potrošaču da lakše sazna za dokaze na koje se poziva protiv njega, za razliku od modela koji je u biti nedokumentiran, na kojem se temelji postupak europskog platnog naloga.

106.

K tomu, ne može se podcijeniti opasnost od toga da tuženik ne zna svoja prava ili ne shvaća njihov opseg. Pitanje je li temeljna odredba ugovora nepoštena može se pokazati složenim i odgovor na to pitanje ne mora biti očit iz tumačenja informacija kojima raspolaže potrošač ( 55 ), a fortiori s obzirom na činjenicu da potonji potrošač čak ne mora znati za postojanje pravnog koncepta „nepoštene ugovorne odredbe”. Naime, prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan nije dužan poznavati sadržaj Direktive 93/13 ni, a fortiori, sve ugovorne odredbe koje mogu biti obuhvaćene njezinim područjem primjene ( 56 ). U tom smislu, pristup podnošenju prigovora uvjetovan je prethodnim postojanjem pristupa poznavanju prava ( 57 ). Naveden pristup poznavanju prava pokazuje se tim više problematičan u situaciji već zaduženih osoba, koje se neće nužno moći koristiti uslugama pravnika za ispitivanje predmetnog ugovora i otkrivanje mogućih nezakonitosti ( 58 ).

107.

Konačno, valja uzeti u obzir ograničen sadržaj zahtjeva za nalog i nepotpunost informacija kojima potrošač raspolaže u tom pogledu. Kao što sam već istaknula u točki 93. ovog mišljenja, sustav koji je odabrao zakonodavac Unije, koji se temelji na nedokumentiranom postupovnom modelu ublaženom „opisom” dokaza, ne omogućuje da se dotičnom potrošaču zajamči mogućnosti podnošenja prigovora uz potpuno poznavanje činjenica. Naime, informacije koje je dostavio podnositelj zahtjeva (u okviru obrasca A) kao i sud kojem je podnesen zahtjev u fazi dostave naloga vrlo su ograničene i nikako ne usmjeravaju pozornost potrošača na potrebu da osobito provjeri sadržava li predmetni ugovor nepoštene ugovorne odredbe ( 59 ). Ovdje upućujem na svoju prethodnu napomenu o pitanju pristupa poznavanju prava, koji je uvjet sine qua non za ostvarivanje prava na podnošenje prigovora uz potpuno poznavanje činjenica (ili za odricanje od tog prava).

108.

Činjenica da podnošenje prigovora ne treba obrazložiti (na temelju članka 16. stavka 3. Uredbe br. 1896/2006) nema nikakvog utjecaja u tom pogledu ( 60 ): u nedostatku dostatnih informacija u pogledu mogućnosti osporavanja, potrošač se može suzdržati od toga da podnese prigovor te platiti iznos na koji se odnosi nalog, iz straha od pokretanja sudskog postupka teško predvidljivog troška ( 61 ) i neizvjesna ishoda.

109.

Ukratko, prema mojem mišljenju, postoji nezanemariva opasnost od toga da se potrošač u tim okolnostima suzdrži od podnošenja prigovora.

110.

U tom se pogledu Uredbu br. 1896/2006 može (i treba) tumačiti na način da je sud kojem je podnesen zahtjev za platni nalog ovlašten provesti nadzor po službenoj dužnosti potencijalno nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, kao što ću dokazati u nastavku, priznavanje te ovlasti suda omogućuje da se osigura poštovanje zahtjeva iz Direktive 93/13, kako ih tumači Sud, a da se pritom ne povrijedi tekst i smisao navedene uredbe. Prije toga, najprije moram ispitati u kojoj mjeri sud kojem je podnesen zahtjev može dobiti dodatne informacije na temelju te uredbe kako bi izvršio svoju ovlast nadzora.

111.

U tom kontekstu, pitanje je stoga koje dodatne elemente sud kojem je podnesen zahtjev treba moći tražiti i mogu li se ti elementi zakonito zahtijevati od vjerovnika na temelju Uredbe br. 1896/2006.

112.

Pod pretpostavkom da su pravilno ispunjena, polja 6., 7., 8. i 9. obrasca A omogućuju pažljivom sudu da (odmah) otkrije određene nepravilnosti. Naime, u praksi, najčešće nepoštene odredbe odnose se na način izračuna zateznih kamata i ugovornih kazni. Međutim, kako bi ih pravilno razmotrio, sud obavezno mora raspolagati tekstom tih spornih odredbi. Upravo se na takvu situaciju odnose glavni postupci i zbog koje su upućeni zahtjevi za prethodnu odluku u ovom slučaju.

113.

Osim toga, kao što je to pravilno istaknula Komisija, ugovor može sadržavati odredbe koje se pokažu nepoštenim tek nakon što ih se sve pročita, zbog njihova zajedničkog učinka.

114.

Obrazac A omogućuje uključivanje informacija osim onih koje su formalno navedene u gore navedenim poljima (vidjeti polje 11).

115.

Prema mojem mišljenju, na temelju članka 9. stavka 1. navedene uredbe, u vezi s člankom 7. stavkom 2. točkama (d) i (e) ( 62 ) navedene uredbe, sud kojem je podnesen zahtjev tužitelja može pozvati da dopuni svoj zahtjev, kao i da navede sve odredbe na koje se poziva u prilog svojoj tražbini, osobito u polju 11 obrasca A.

116.

Prilaganjem cijelog ugovora može se izbjeći da beskrupulozan vjerovnik oportunistički odabere odredbe koje podliježu nadzoru suda. Naime, takvim se postupkom sprečava da sud kojem je podnesen zahtjev shvati ukupnu ravnotežu ugovora i uzme u obzir potencijalnu nepoštenost određene kombinacije odredbi.

117.

U tom okviru, radi brzine i jednostavnosti, sud će tražiti da podnositelj zahtjeva dostavi cjelovitu presliku ugovora (umjesto da cijeli tekst tog ugovora preuzme u obrazac metodom kopiraj i zalijepi).

118.

Takvo tumačenje odredbi Uredbe br. 1896/2006 omogućuje da se osigura odgovarajuć nadzor predmetnih odredbi, uz poštovanje članka 4. Direktive 93/13 na temelju kojeg se „nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje […] tako da se u obzir uzimaju […] sve ostale odredbe tog ugovora” (moje isticanje).

119.

U slučaju dvojbe u pogledu osnovanosti zahtjeva zbog potencijalne nepoštenosti određene odredbe, sud će stoga moći odbiti izdavanje europskog platnog naloga na temelju članka 11. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1896/2006 ili izdati djelomičan nalog, u skladu s člankom 10. navedene uredbe ( 63 ).

120.

Može li se na temelju teksta i ciljeva Uredbe br. 1896/2006 prihvatiti tumačenja predloženo u ovom mišljenju?

121.

Smatram da je odgovor na to pitanje potvrdan.

122.

Točno je da postoji potencijalna proturječnost između zahtjeva aktivne intervencije suda (koji proizlazi iz Direktive 93/13, kako je tumači Sud) i ciljeva brzine, pojednostavnjivanja i smanjenja troškova koji se nastoje ostvariti Uredbom br. 1896/2006.

123.

Ta je proturječnost, koja proizlazi iz složenosti uredbe i ograničenog zahtjeva koji se odnosi na opis dokaza ( 64 ), naglašena u presudi koju je Sud donio u predmetu Szyrocka ( 65 ). U skladu s tom presudom, članak 7. Uredbe br. 1896/2006 treba tumačiti „na način da se njime taksativno uređuju uvjeti koje zahtjev za europski platni naloga treba ispuniti” ( 66 ).

124.

Treba li zaključiti da se u toj presudi isključuje svaka mogućnost da se zahtijevaju dodatne informacije ili dokumenti ( 67 ), osobito u svrhu nadzora (potencijalne) nepoštenosti odredbi na koje se poziva u prilog zahtjevu za europski platni nalog?

125.

Prema mojem mišljenju, takvo je tumačenje presude Szyrocka ( 68 ) pogrešno.

126.

Naime, rasuđivanje na kojem se temelji ta presuda bilo je sljedeće: cilj koji se nastoji postići navedenom uredbom doveo bi se u pitanje kad bi države članice u svojem nacionalnom zakonodavstvu mogle općenito propisati dodatne zahtjeve koje treba ispuniti u zahtjevu za europski platni nalog. Naime, takvi zahtjevi doveli bi ne samo do toga da se u različitim državama članicama za takav zahtjev nalažu različiti zahtjevi, nego i do veće složenosti, trajanja i troškova postupka izdavanja europskog platnog naloga ( 69 ).

127.

U ovom slučaju, što se tiče nepoštenih odredbi u ugovorima sklopljenima s potrošačima, ovlast nadzora suda implicitno i nužno proizlazi iz Direktive 93/13, kako je tumači Sud. Stoga je riječ o zahtjevu koji izravno proizlazi iz prava Unije, a ne iz dodatnog zahtjeva koji je proizvoljno propisala država članica i koji može dovesti do nepomirljivih razlika među državama članicama. Iz istog razloga, takav zahtjev ne dovodi u pitanje autonomiju postupka koji je uveden Uredbom br. 1896/2006, ni njegovu predvidljivost i ujednačenost ( 70 ).

128.

Osim toga, ovlast da zatraži presliku ugovora u bitnome ne povređuje ciljeve ubrzavanja, pojednostavnjivanja i smanjenja troškova propisane člankom 1. Uredbe br. 1896/2006 ( 71 ).

129.

Sud kojem je podnesen zahtjev ovlašten je zatražiti dodatne elemente na temelju članka 9. Uredbe br. 1896/2006. Dostavljanje preslike ugovora obuhvaćena je takvom ovlašću. Konkretnije, dostava preslike ugovora (kao takva) ne čini nerazumno složenijim odvijanje postupka.

130.

Naime, danas nema (a priori) ništa jednostavnije od kopiranja i dostavljanja dokumenta elektroničkom poštom. U tom smislu, ako vjerovniku sud kojem je podnio zahtjev za nalog uputi takav zahtjev, on ga treba ispuniti bez odgađanja, bez osobite poteškoće i u načelu bez troškova ( 72 ). Takvo je rješenje u skladu s informatizacijom postupka ( 73 ).

131.

Štoviše, s obzirom na to da je nadzor suda strogo ograničen na provjeru potencijalne nepoštenosti, prima facie, odredbi na koju se poziva (prilikom ispitivanja toga čini li se zahtjev osnovanim), takvo rješenje ne bi trebalo dovesti do znatnih kašnjenja u rješavanju navedenog zahtjeva, a fortiori ako je riječ o sudu koji je iskusan u području prava zaštite potrošača.

132.

Osim toga, predloženo rješenje omogućuje i da se zajamči poštovanje ciljeva Direktive 93/13 s obzirom na članak 38. Povelje.

133.

To rješenje osigurava djelotvornu zaštitu potrošača jer sudu omogućuje da odbije izdavanje platnog naloga (ili izdavanje djelomičnog platnog naloga) ako se odredbe na koje se poziva na prvi pogled čine potencijalno nepoštenim ( 74 ). Tim se rješenjem također ispunjava cilj koji se odnosi na odvraćanje iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 time što se obeshrabruju predatorska ponašanja.

134.

Naime, kad bi se prihvatilo drukčije tumačenje predmetnih dvaju instrumenata, to bi dovelo do stvaranja mrtvog tereta, pri čemu bi se beskrupuloznim vjerovnicima omogućilo da zaobiđu obvezujući sustav propisan Direktivom 93/13 ( 75 ) primjenom pojednostavnjenog postupka iz Uredbe br. 1896/2006 ( 76 ). Takvo rješenje ne omogućuje osiguranje visoke razine zaštite potrošača iz članka 38. Povelje ( 77 ), osobito s gledišta njihovih ekonomskih interesa ( 78 ).

135.

U glavnim bi postupcima, kao što je Komisija pravilno primijetila, takav rezultat bio još apsurdniji jer bi se postupkom izdavanja nacionalnog platnog naloga potrošaču jamčila bolja zaštita nego europskim postupkom uvedenim Uredbom br. 1896/2006 (u dijelu u kojem navedeni nacionalni postupak, prilagođen nakon presude Banco Español de Crédito ( 79 ), uključuje sudski nadzor po službenoj dužnosti ispitivanja zahtjeva za platni nalog ( 80 )).

136.

Tako predloženo rješenje omogućuje da se uspostavi ravnoteža između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača koju želi zakonodavac Unije ( 81 ) i koja se inače može ugroziti preokretanjem spora koji je obilježje postupka predviđenog Uredbom br. 1896/2006 i koja tim više čini bitnim prikladno obavještavanje suda i tuženika‑potrošača ( 82 ).

137.

Naposljetku, kao zaključnu napomenu valja još istaknuti da se, u skladu s člancima 8. i 11. Uredbe br. 1896/2006, od suda kojem je podnesen zahtjev za platni nalog traži da odluči samo o tome čini li se osnovanim dok odobrava ili odbija takav zahtjev.

138.

Drugim riječima, eventualno odbijanje zahtjeva (zbog, na primjer, dvojbi u pogledu potencijalne nepoštenosti odredbi na koje se poziva) očito ne sprečava vjerovnika da namiri svoju tražbinu, po potrebi, drugim postupovnim putevima ( 83 ). Taj je element izričito potvrđen u članku 1. stavku 2. i članku 11. stavku 3. Uredbe br. 1896/2006 ( 84 ).

139.

Na prva i druga pitanja u predmetima C‑453/18 i C‑494/18 te na treće pitanje u predmetu C‑494/18, prema mojem mišljenju, treba potvrdno odgovoriti.

140.

Stoga je nacionalni sud koji ispituje zahtjev za europski platni nalog povezan s ugovorom sklopljenim između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača ovlašten provesti nadzor po službenoj dužnosti potencijalne nepoštenosti odredbi predviđenih u predmetnom ugovoru, kao što se zahtijeva člancima 6. i 7. Direktive 93/13, u vezi s člankom 38. Povelje i člankom 6. stavkom 1. UEU‑a.

141.

Slijedom toga, sud kojem je podnesen zahtjev od podnositelja može zahtijevati, na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1896/2006, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2. točkama (d) i (e), da podnese ugovor na koji se poziva u prilog svojoj tražbini, samo s ciljem provedbe prethodno navedenog nadzora.

142.

Prema tome, navedenim odredbama Uredbe br. 1896/2006 i Direktive 93/13 protivi se nacionalno zakonodavstvo kao što je ono u glavnom postupku, kojim se dodatni dokumenti koje podnese podnositelj zahtjeva, kao što je preslika ugovora koji opravdava navedenu tražbinu, kvalificiraju kao nedopušteni.

143.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita o valjanosti Uredbe br. 1896/2006 te konkretnije pita je li ta uredba u skladu s člankom 38. Povelje (kao i s člankom 6. UEU‑a), u slučaju niječnog odgovora na pitanja ispitana u ovom mišljenju.

144.

Budući da na navedena pitanja, prema mojem mišljenju, treba potvrdno odgovoriti, o tom pitanju nije potrebno odlučiti.

145.

Naime, na temelju tumačenja Uredbe br. 1896/2006 koje se predlaže u ovom mišljenju ona se može uskladiti s obvezujućim sustavom propisanim Direktivom 93/13 te se može osigurati visoka razina zaštite potrošača iz članka 38. Povelje.

146.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja Juzgada de Primera Instancia no 11 de Vigo ((Prvostupanjski sud br. 11 u Vigu, Španjolska) i Juzgada de Primera Instancia no 20 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 20 u Barceloni, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

U okviru ispitivanja zahtjeva za platni nalog podnesenog na temelju Uredbe (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju postupka za europski platni nalog), s obzirom na to da se taj zahtjev odnosi na tražbinu koja se temelji na ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, sud kojem je podnesen zahtjev ovlašten je provesti nadzor po službenoj dužnosti potencijalne nepoštenosti odredbi predviđenih u tom ugovoru, u skladu s člancima 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u vezi s člankom 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 6. stavkom 1. UEU‑a.

Iz tog razloga, na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1896/2006, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2. točkama (d) i (e), sud kojem je podnesen zahtjev od podnositelja može zahtijevati da priloži ugovor na koji se poziva u prilog svojoj tražbini, s jedinim ciljem provedbe prethodno navedenog nadzora.

Člancima 7. i 9. Uredbe br. 1896/2006, u vezi s člancima 6. i 7. Direktive 93/13, protivi se odredba nacionalnog prava kao što je ona u glavnom postupku, kojom se dodatni dokumenti koje sudu kojem je podnesen zahtjev priloži podnositelj zahtjeva, kao što je preslika ugovora koji opravdava tražbinu na koju se poziva u pogledu potrošača, kvalificiraju kao nedopušteni.