1.

Iscrpljenje prava distribucije, što je ideja koja se temelji na pravnoj teoriji ( 2 ), uvedeno je početkom 20. stoljeća sudskom praksom ( 3 ). U skladu s tim pravilom, nakon što je primjerak djela zaštićenog autorskim pravom zakonito stavljen u promet, nositelj autorskih prava ne može se više protiviti tome da stjecatelj preproda taj primjerak. Opravdanje za to je da autorsko pravo ne može imati prednost pred pravom vlasništva koje taj stjecatelj ima na predmetni primjerak djela kao predmeta. Osim toga, ako autor stavlja u promet primjerak djela ili se to učini uz njegov pristanak, smatra se da je taj autor dobio naknadu za taj primjerak.

2.

Na temelju sudske prakse pravilo o iscrpljenju prava distribucije predmeta zaštićenih autorskim pravom uvedeno je i u pravo Unije. Naime, iako je to pravilo već postojalo u pravnim poredcima država članica, Sud mu je proširio doseg na cijelo područje Europske unije ( 4 ). Ta je sudska praksa prije svega obrazložena nastojanjem da se osigura djelotvornost slobodnog kretanja robe.

3.

Otad je iscrpljenje prava distribucije priznato na razini međunarodnog prava i prava Unije kao i na razini država članica ( 5 ).

4.

Međutim, digitalizacija sadržaja koji se mogu zaštititi autorskim pravom i pojava novih sredstava koja omogućuju da se takvi sadržaji stave na raspolaganje putem interneta narušili su ravnotežu između interesa nositeljâ prava i interesa korisnikâ predmetâ zaštite, čijem održavanju pridonosi načelo iscrpljenja prava distribucije.

5.

S jedne strane, postalo je moguće, uz zanemariv trošak, izraditi potpuno točne primjerke digitalnih datoteka koje sadržavaju predmete zaštite i prenijeti ih bez dodatnih napora i troškova s pomoću interneta. Taj razvoj ugrožava mogućnost nositelja autorskih prava da dobiju odgovarajuću naknadu za svoja djela i uvelike pridonosi razvoju povrede tih prava.

6.

S druge strane, moderna tehnološka sredstva omogućuju nositeljima prava vrlo detaljan nadzor načina na koji se stjecatelji koriste njihovim djelima, uključujući u njihovu privatnom životu, kao i razvoj komercijalnih modela koji, često neprimjetno, potpuno korištenje primjerka djela pretvaraju u obično pravo na ograničenu i uvjetnu upotrebu.

7.

Sud će trebati odlučiti, uzimajući u obzir taj razvoj, može li se pravilo o iscrpljenju prava distribucije, koje je uvedeno u stvarni svijet primjeraka, odnosno predmeta, prenijeti u virtualni svijet primjeraka, odnosno digitalnih datoteka.

8.

Člankom 6. Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO), donesenog u Ženevi 20. prosinca 1996. ( 6 ) (u daljnjem tekstu: WCT), naslovljenim „Pravo distribucije”, određuje se:

„1.   Autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za stavljanje na raspolaganje javnosti izvornika i primjeraka njihovih djela prodajom ili drugim prijenosom vlasništva.

2.   Ništa u ovom Ugovoru ne utječe na slobodu ugovornih stranaka da odrede uvjete, ako ih ima, pod kojima se iscrpljuje pravo iz stavka 1. nakon prve prodaje izvornika ili primjerka djela ili drugog prijenosa vlasništva uz dopuštenje autora.”

9.

U zajedničkoj izjavi priloženoj WCT‑u koja se odnosi na njegove članke 6. i 7. pojašnjava se:

„U skladu s tim člancima, izrazi ‚primjerci’ te ‚izvornik i primjerci’ u kontekstu prava distribucije i prava iznajmljivanja predviđenih tim člancima označavaju isključivo fiksirane primjerke koji se u promet mogu staviti kao materijalni predmeti.”

10.

Člankom 8. stavkom 1. WCT‑a određuje se:

„[…] autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja ovlaštenja za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu”.

11.

Na temelju članka 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 7 ):

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

[…]”

12.

Člankom 3. stavkom 1. te direktive određuje se:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

13.

Naposljetku, u skladu s člankom 4. iste direktive:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti [javnog distribuiranja] izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.

2.   Pravo distribucije unutar Zajednice ne iscrpljuje se u pogledu izvornika ili primjeraka djela, osim kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad tim predmetom u Zajednici izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak.”

14.

Člankom 1. Auteursweta (Zakon o autorskom pravu) određuje se:

„Autorsko pravo isključivo je pravo autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovih sljednika da to djelo objave i reproduciraju, uz ograničenja predviđena zakonom.”

15.

U skladu s člankom 12. stavkom 1. točkom 1. tog zakona:

„1.   Priopćavanjem književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela javnosti smatra se:

[…]”

16.

Na temelju članka 12.b istog zakona:

„Ako je primjerak književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela po prvi put stavljen u promet u jednoj od država članica Europske unije ili u državi stranci Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru prijenosom vlasništva od strane autora djela ili njegova sljednika ili uz njihov pristanak, stavljanje u promet navedenog primjerka na neki drugi način, uz iznimku najma i posudbe, ne predstavlja povredu autorskog prava.”

17.

Nederlands Uitgeversverbond (u daljnjem tekstu: NUV) i Groep Algemene Uitgevers (u daljnjem tekstu: GAU), tužitelji u glavnom postupku, udruge su čiji je cilj zaštita interesa nizozemskih urednika.

18.

Tom Kabinet Internet BV (u daljnjem tekstu: Tom Kabinet), tuženik u glavnom postupku ( 8 ), društvo je osnovano u skladu s nizozemskim pravom. Tom Kabinet posjeduje internetsku stranicu preko koje se pristupa tržištu za rabljene e‑knjige. Načini rada tog tržišta izmijenili su se tijekom glavnog postupka. Trenutačno u okviru te usluge, koja se naziva „književni klub” (leesclub), Tom Kabinet pojedincima koji su registrirani na njegovoj stranici preprodaje e‑knjige koje je kupio od službenih distributera ili od drugih pojedinaca. Cijene koje primjenjuje Tom Kabinet niže su od cijena službenih distributera. Stranica društva Tom Kabinet potiče pojedince koji su kupili e‑knjige na njegovoj stranici da mu ih nakon čitanja preprodaju, čime ostvaruju pravo na „bodove” koji im potom omogućuju da kupe druge knjige. Prilikom kupnje e‑knjiga od pojedinaca, Tom Kabinet od njih traži da izbrišu svoj primjerak ( 9 ) te na primjerke koje preprodaje stavlja digitalni vodeni žig (digital watermark) kako bi osigurao zakonitost primjerka.

19.

NUV i GAU podnijeli su 1. srpnja 2014. tužbu protiv društva Tom Kabinet pred sucem privremene pravne zaštite rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) koji je odbio njihov zahtjev jer postojanje povrede autorskog prava na prvi pogled nije bilo dovoljno uvjerljivo ( 10 ). NUV i GAU podnijeli su žalbu protiv te odluke pred Gerechtshofom te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska) koji se složio s odlukom suca privremene pravne zaštite, pri čemu je zabranio društvu Tom Kabinet da nudi internetsku uslugu koja omogućuje prodaju nezakonito preuzetih e‑knjiga. Nije podnesena nijedna žalba u kasacijskom postupku protiv presude Gerechtshofa te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu).

20.

Sud koji je uputio zahtjev u svojoj međupresudi smatrao je da predmetne knjige treba kvalificirati kao „djela” u smislu Direktive 2001/29 i da ponuda e‑knjiga koje se mogu preuzeti u okolnostima poput onih u glavnom postupku nije priopćavanje tih djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. te direktive. Međutim, ističe da nije očit odgovor na pitanje, s jedne strane, može li vremenski neograničeno stavljanje na raspolaganje na daljinu e‑knjige za korištenje koje se provodi preuzimanjem biti radnja distribucije u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 i, s druge strane, može li se pravo distribucije tako iscrpiti u smislu članka 4. stavka 2. te direktive. Osim toga, pita može li se nositelj autorskog prava u slučaju preprodaje usprotiviti radnjama reproduciranja koje su nužne za prijenos među kasnijim stjecateljima primjerka za koji je, ovisno o slučaju, iscrpljeno pravo distribucije.

21.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 16. travnja 2018. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, češka, danska, njemačka, španjolska, francuska, talijanska i portugalska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine te Europska komisija. Stranke glavnog postupka, belgijska, češka, danska, njemačka i španjolska vlada te Komisija zastupane su na raspravi održanoj 2. travnja 2019.

23.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja Sudu četiri prethodna pitanja koja se odnose na to je li stavljanje na raspolaganje e‑knjiga preuzimanjem s interneta za trajno korištenje obuhvaćeno pravom distribucije u smislu članka 4. Direktive 2001/29 ako je to pravo iscrpljeno zbog takvog stavljanja na raspolaganje koje je izvršeno uz autorov pristanak i ako su radnje reproduciranja koje su nužne za mogući kasniji prijenos tako stečene e‑knjige zakonite. Osim toga, nekoliko stranaka koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu, osobito NUV i GAU, danska i njemačka vlada te Komisija, smatra da opseg pitanja treba proširiti i pritom uključiti pitanje jesu li predmetne radnje obuhvaćene pravom priopćavanja javnosti, kako je predviđeno u članku 3. Direktive 2001/29.

24.

Međutim, smatram da sva ta pitanja treba analizirati zajedno jer čine nerazdvojive dijelove jednog složenog pitanja: treba li za stavljanje zaštićenih djela na raspolaganje korisnicima preuzimanjem s interneta smatrati da je obuhvaćeno pravom distribucije, što za učinak ima iscrpljenje navedenog prava prvotnim stavljanjem na raspolaganje koje je izvršeno uz autorov pristanak? Međutim, kvalifikacijom navedenih radnji kao da su obuhvaćene pravom priopćavanja javnosti isključuje ih se iz prava distribucije i obrnuto. Osim toga, razlikovanje prava distribucije i iscrpljenja tog prava ne čini mi se ni logičnim ni primjerenim jer ta dva pojma obuhvaćaju iste radnje ( 11 ). Naposljetku, budući da je reproduciranje djela neophodno za svaki prijenos na daljinu elektroničke datoteke, pitanje prava reproduciranja svojstveno je svakoj raspravi o mogućem iscrpljenju prava distribucije na internetu.

25.

U ovom mišljenju analizirat ću teleološke argumente i argumente koji se odnose na zakonodavstvo te sudsku praksu, a koje Sud treba uzeti u obzir u svojem odgovoru na prethodna pitanja.

26.

Moguće je razlikovati dva glavna oblika u kojima javnost može pristupiti djelima koja su zaštićena autorskim pravom. Prvi oblik sastoji se od prikazivanja djela koje je otvoreno za sudjelovanje javnosti. To je najstariji oblik koji je postojao puno prije pojave autorskog prava kao takvog. Riječ je o prikazivanju kazališnih predstava ili opera, izložbama likovne umjetnosti ili pak kinopredstavama. Nositelj autorskih prava organizira prikazivanje i javnost treba biti nazočna na mjestu i u trenutku koje je taj nositelj odabrao kako bi pristupila tim djelima.

27.

Pojava radijskog i televizijskog emitiranja omogućila je prikazivanje na daljinu, čime se stoga javnost oslobodilo obveze da dolazi na mjesto gdje se to prikazivanje odvija, ali se zadržalo vremensko ograničenje. To ograničenje izbrisalo se tek dolaskom, najprije, televizijskih usluga na zahtjev, a zatim interneta. Ta tehnološka sredstva omogućuju ne samo prikazivanje na daljinu, nego i u trenutku kada to gledatelj želi.

28.

Zajednička točka tih načina pristupa djelima jest ta da je mogućnost javnosti da im pristupi uvjetovana time da ta djela stave na raspolaganje njihovi nositelji autorskih prava. Drugim riječima, nositelji prava odlučuju je li djelo i s pomoću kojeg tehnološkog sredstva dostupno javnosti. Ta ovlast odlučivanja ključna je sa stajališta mogućnosti nositelja prava da ostvari korist od svojeg djela. Naime, svako prikazivanje djela ili pristup pripadnika javnosti tom djelu obično dovodi do toga da navedeni nositelj prava primi naknadu.

29.

Drugi oblik pristupa sastoji se od toga da pripadnici javnosti, trajno ili privremeno, steknu primjerke djela (izvornik ili primjerci). To je aktualni oblik pristupa književnim djelima, ali i glazbenim i audiovizualnim djelima (u obliku fonograma ili videograma), kao i određenim djelima likovne umjetnosti.

30.

U tom slučaju, iako prvo stavljanje djela na raspolaganje javnosti itekako ovisi o volji nositelja autorskih prava, pripadnik javnosti, nakon što je stekao primjerak, ipak može u njemu uživati neovisno o toj volji. Naknada nositelja autorskih prava stoga treba biti različito uređena. Naime, budući da ne može nadzirati, a stoga ni unovčiti svaki pristup djelu određenog pripadnika javnosti, treba prihvatiti cijenu koju dobije za prodaju svakog primjerka djela ( 12 ).

31.

Na ta dva načina na koje javnost pristupa djelima primjenjuju se dva isključiva prava nositeljâ autorskih prava koja se u radnjama koje razmatramo u ovom predmetu nazivaju pravo priopćavanja javnosti ( 13 ) i pravo distribucije ( 14 ). Postavlja se pitanje kojim se od tih prava uređuje stavljanje javnosti na raspolaganje djela zaštićenih autorskim pravom koje se provodi preuzimanjem s interneta ( 15 ).

32.

Odgovor nije a priori jednoznačan jer taj način stavljanja na raspolaganje objedinjuje dva oblika pristupa javnosti djelima. Najprije, djelo se javnosti stavlja na raspolaganje na internetu gdje mu svatko može pristupiti. Nadalje, korisnik, umjesto da ostvari korist od djela na daljinu, kao što je to slučaj prilikom „klasičnog” priopćavanja javnosti, sam izrađuje, uz odobrenje nositelja autorskih prava, primjerak tog djela koji pohranjuje na vlastitom računalu ( 16 ) i kojemu potom pristupa u načelu neovisno o stavljanju na raspolaganje koje provodi navedeni nositelj prava. Slijedom toga, čim je korisnik izvršio to reproduciranje, preuzimanje se izjednačava s radnjom distribucije.

33.

Autori WCT‑a bili su svjesni te složenosti preuzimanja. U skladu s vodičem o tumačenju WCT‑a koji je sastavio WIPO ( 17 ), s obzirom na „složenost” stavljanja na raspolaganje djelâ na internetu, nemoguće je za taj način prijenosa odabrati zaštitu na temelju „prava povezanog s primjerkom” ili pak prava „nepovezanog s primjerkom”. Stoga je dopušteno donijeti „okvirno rješenje” koje ne isključuje primjenu prava distribucije i pritom daje prednost pravu priopćavanja javnosti.

34.

Međutim, budući da se WCT‑om uspostavlja minimalna razina zaštite, ugovorne strane ne smiju utvrditi tu zaštitu na nižoj razini. Doista, primjenom prava distribucije koje je ograničeno pravilom o njegovu iscrpljenju umjesto prava priopćavanja javnosti, za koje takvo pravilo ne postoji, razina zaštite smanjila bi se ispod praga koji je propisan WCT‑om.

35.

Štoviše, zajedničkom izjavom o člancima 6. i 7. WCT‑a ograničava se primjena tih odredbi na „fiksirane primjerke koji se u promet mogu staviti kao materijalni predmeti”. Točno je da je ta izjava samo interpretativna i odražava način na koji su stranke potpisnice shvatile te članke u trenutku potpisivanja WCT‑a. Moguće je stoga tvrditi da se tržišno stanje znatno promijenilo od 1996., kada je potpisan WCT, čime se opravdava drukčiji pristup.

36.

Međutim, budući da je Europska unija potpisnica WCT‑a, on je u njezin pravni sustav uključen putem, među ostalim, Direktive 2001/29 ( 18 ). Zaista, čini se da je donošenjem te direktive zakonodavac Unije jasno zauzeo stajalište u korist primjene prava priopćavanja javnosti na stavljanje djelâ na raspolaganje preuzimanjem s interneta, kao i ograničenja prava distribucije, a time i njegova iscrpljenja, samo na materijalne primjerke. Konkretnije, preuzimanje je obuhvaćeno pravom stavljanja djelâ na raspolaganje javnosti predviđenim u članku 3. stavku 2. te direktive.

37.

To sasvim jasno proizlazi iz zajedničkog tumačenja uvodnih izjava 24., 25., 28. i 29. Direktive 2001/29. U skladu s tim uvodnim izjavama:

[…]

38.

Točno je da te uvodne izjave sadržavaju određene nejasnoće. Osobito se može činiti neprimjerenim upućivanje na usluge u uvodnoj izjavi 29. Naime, e‑trgovina donekle je učinila nejasnom razliku između robe i usluga. Stoga se Direktivom 2000/31/EZ ( 20 ) kao „usluga informacijskog društva” kvalificira, među ostalim, prodaja robe na internetu ( 21 ). Doslovno shvaćanje te kvalifikacije može dovesti do apsurdnog ishoda da prodaja CD‑a ili papirnate knjige na internetu ne dovodi do iscrpljenja prava distribucije.

39.

Međutim, te uvodne izjave jasno dokazuju razgraničenje koje je zakonodavac Unije želio uspostaviti između prava priopćavanja javnosti (u obliku stavljanja na raspolaganje javnosti) i prava distribucije. Stoga se pravo priopćavanja javnosti primjenjuje na sve oblike iskorištavanja djelâ na internetu, jednako na oblike koji nisu povezani s primjerkom kao i one koji se temelje na izradi takvog primjerka. Uvodna izjava 29. osobito je izričita u tom pogledu. U toj se uvodnoj izjavi navode isključivo materijalni primjerci koje je izradio korisnik uz odobrenje nositelja prava jer se iscrpljenje prava distribucije predviđa samo za materijalni medij. Očito je ipak riječ o primjercima nastalim preuzimanjem.

40.

Također valja napomenuti da primjena prava priopćavanja javnosti na radnje poput onih koje je izvršilo društvo Tom Kabinet može izazvati sumnje zbog definicije priopćavanja javnosti koju je Sud dao u svojoj sudskoj praksi. Prema toj sudskoj praksi, priopćavanje javnosti ujedinjuje radnju priopćavanja i javnost, što nije iznenađujuće, pri čemu ta javnost podrazumijeva znatan broj osoba ( 22 ).

41.

U slučaju kad nositelj autorskih prava preuzimanjem izvršava prvotno stavljanje na raspolaganje, to nije problem jer je moguće izraditi onoliko primjeraka koliko ima i pripadnika javnosti koji ga žele steći. To ne vrijedi u pogledu naknadnog stavljanja primjerka na raspolaganje koje izvršava korisnik koji ga je stekao. Naime, prema obrascu koji proizlazi iz primjene pravila o iscrpljenju prava distribucije, taj korisnik može staviti na raspolaganje samo jedan primjerak koji može imati samo jednog stjecatelja. Stoga se može postaviti pitanje je li u tom slučaju riječ o priopćavanju javnosti s obzirom na to da se djelo može priopćiti samo jednoj osobi.

42.

U ovom se slučaju ne slažem s Komisijinim stajalištem prema kojem je samo stavljanje na raspolaganje, odnosno činjenica da se primjerak nudi za preprodaju, radnja priopćavanja. To vrijedi u situaciji u kojoj korisnik izravno pristupa djelu koje je stavljeno na raspolaganje javnosti, na primjer, na internetskoj stranici. Suprotno tomu, kada pristup zahtijeva stjecanje primjerka, u trenutku preuzimanja tog primjerka dolazi do radnje priopćavanja. Ako bi se slijedio pristup koji predlaže Komisija, svako nuđenje stjecanja primjerka nekog djela, uključujući materijalnih primjeraka, bilo bi priopćavanje javnosti, a pravu distribucije oduzela bi se njegova svrha. Stoga je vjerojatno nužno pojasniti definiciju „priopćavanja javnosti” u situaciji stavljanja na raspolaganje preuzimanjem. Naime, nije važan broj osoba kojima je dano priopćenje, nego činjenica da osoba koja daje to priopćenje upućuje svoju ponudu osobama koje nisu dio njezina privatnog kruga. U tom slučaju, samo jedan stjecatelj stoga može činiti javnost.

43.

Osim zakonodavčeve volje, koja sasvim jasno proizlazi iz uvodnih izjava Direktive 2001/29, tekstu članka 4. te direktive protivi se njegova primjena na djela koja su javnosti stavljena na raspolaganje preuzimanjem s interneta. Tim člankom uvodi se u korist autora pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za distribuciju njihovih djela „prodajom ili na koji drugi način”. Sud je imao priliku pojasniti da pod izrazom „na koji drugi način” valja podrazumijevati isključivo prijenos vlasništva ( 23 ). Stoga distribucija obuhvaća prijenos vlasništva nad predmetnim primjerkom djela prodajom ili na neki drugi način. Međutim, teško je govoriti o vlasništvu u kontekstu digitalne datoteke ( 24 ). Ta datoteka nije opipljiva i stoga nije roba u smislu građanskog prava. Datoteka se više može izjednačiti sa samom informacijom. Ta se informacija može zaštititi različitim pravima, ali ne i pravom vlasništva.

44.

Osim toga, prijenos vlasništva u svakom ugovornom slučaju zahtijeva, među ostalim, pristanak obiju strana na taj prijenos, pri čemu jedna strana prenosi na drugu stranu sva prava na predmet vlasništva. Međutim, za stavljanje djela na raspolaganje preuzimanjem s interneta zapravo postoji velik broj konvencija kojima se propisuju prava i obveze stranaka. Te su konvencije dio slobode ugovaranja i smatram da se mogućim priznanjem pravila o iscrpljenju prava distribucije ne može ograničiti ta sloboda. Stoga, za razliku od situacije koja postoji za fizičke predmete, u slučajevima nematerijalnih djela koja su stavljena na raspolaganje na internetu nikada nije lako utvrditi sa sigurnošću je li izvršen prijenos vlasništva i stoga iscrpljenje prava distribucije, s obzirom na to da ugovorne strane mogu različito definirati uvjete korištenja primjerka djela.

45.

Naposljetku, pravu reproduciranja, koje je uređeno člankom 2. Direktive 2001/29, prema mojem mišljenju, protivi se i priznanje pravila o iscrpljenju prava distribucije u pogledu djela koja su stavljena na raspolaganje preuzimanjem s interneta.

46.

Naime, svako preuzimanje digitalne datoteke sastoji se od izrade novog primjerka navedene datoteke na računalu primatelju. Međutim, izrada tog primjerka je radnja reproduciranja na koju se primjenjuje isključivo pravo nositelja autorskih prava na djelo koje sadržava predmetna datoteka. To jasno proizlazi iz vrlo opširnog teksta članka 2. Direktive 2001/29 koji obuhvaća reproduciranje „bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku” ( 25 ). Taj pristup potvrđen je drugom rečenicom zajedničke izjave koja se odnosi na članak 1. stavak 4. WCT‑a prema kojoj je „[p]ohrana zaštićenog djela u digitalnom obliku na nekom elektronskom mediju reproduciranje u okviru značenja članka 9. Bernske konvencije[ ( 26 )]”.

47.

U slučaju stavljanja djelâ na raspolaganje preuzimanjem s interneta, prvotni stjecatelj djela izrađuje njegov primjerak uz pristanak nositelja autorskih prava, koji je neophodan za taj oblik stavljanja na raspolaganje javnosti. Međutim, taj pristanak ne obuhvaća reproduciranja koja su nužna za naknadni prijenos u slučajevima preprodaje primjerka djela.

48.

Za ta se reproduciranja također ne može smatrati da su obuhvaćena pravilom o iscrpljenju prava distribucije. Naime, takav zaključak značio bi da se priznaje iscrpljenje prava reproduciranja. Međutim, to se pravo ne može iscrpiti. Stoga svako reproduciranje koje prati preprodaju djela u digitalnom obliku treba odobriti nositelj isključivog prava reproduciranja ili ono treba biti obuhvaćeno iznimkom od navedenog isključivog prava ( 27 ).

49.

Osim toga, izrada tih primjeraka nije obuhvaćena nikakvim iznimkama od prava reproduciranja predviđenim u članku 5. Direktive 2001/29. Osobito nije obuhvaćena iznimkom prolaznih ili popratnih reproduciranja koja čine sastavni dio tehnološkog postupka, koja je sadržana u članku 5. stavku 1. te direktive. Naime, kao prvo, ta reproduciranja nisu privremena ni prolazna jer ostaju na računalu primatelju s kojeg su preuzeta ( 28 ). Čak i ako je primjerak izvornika izbrisan nakon preuzimanja, nije prolazno konačno reproduciranje, nego u najboljem slučaju umnožavanje primjeraka. Kao drugo, tim radnjama reproduciranja nije oduzet neovisan gospodarski značaj, kao što se to zahtijeva tom odredbom. Upravo naprotiv, cilj preuzimanja zaista je izraditi primjerak digitalne datoteke (koja sadržava predmetno djelo) na računalu primatelju. Stoga radnja reproduciranja predstavlja ključan gospodarski značaj cijelog postupka.

50.

Zaključno, čini mi se da se na temelju različitih odredbi Direktive 2001/29, s obzirom na uvodne izjave te direktive kao i relevantne odredbe WCT‑a, ne može utvrditi tumačenje prema kojem je stavljanje na raspolaganje djela zaštićenih autorskim pravom preuzimanjem s interneta obuhvaćeno pravom distribucije predviđenim u članku 4. te direktive i pravilom o njegovu iscrpljenju.

51.

Čini mi se da se to utvrđenje ne dovodi u pitanje zaključcima koji proizlaze iz sudske prakse Suda.

52.

Sud je već imao priliku očitovati se o predmetima koji se odnose na pravne probleme slične onima u ovom predmetu. Od njih je očito najvažniji predmet u kojem je donesena presuda UsedSoft ( 29 ).

53.

Taj se predmet odnosio na pitanje iscrpljuje li se stavljanjem na raspolaganje primjerka računalnog programa preuzimanjem s interneta, koji prati licencija za neograničeno korištenje tog programa, pravo distribucije tog primjerka u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2009/24/EZ ( 30 ).

54.

Točno je da određena utvrđenja koja je Sud iznio u presudi UsedSoft ( 31 ) mogu ići u korist priznanju primjenjivosti pravila o iscrpljenju prava distribucije ne samo u slučaju stavljanja na raspolaganje preuzimanjem računalnih programa, nego i u slučaju stavljanja na raspolaganje svih kategorija djela zaštićenih autorskim pravom.

55.

Stoga je Sud odlučio da prijenos primjerka računalnog programa, neovisno o tome izvršava li se taj prijenos s pomoću materijalnog medija ili preuzimanjem, koji prati licencija za neograničeno korištenje navedenog programa, odgovara prijenosu vlasništva nad tim primjerkom i, slijedom toga, njegovoj prodaji u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2009/24 ( 32 ). Prema mišljenju Suda, bilo kakvo drugo tumačenje omogućilo bi nositeljima autorskih prava na računalne programe da zaobiđu pravilo o iscrpljenju prava distribucije i ugrozilo njegov koristan učinak samo time što se ugovor ne bi kvalificirao kao ugovor o „prodaji”, nego o „licenciji” ( 33 ). Osim toga, što se tiče prava priopćavanja javnosti koje je uređeno člankom 3. Direktive 2001/29, Sud je odlučio da se prijenosom prava vlasništva nad primjerkom računalnog programa radnja priopćavanja javnosti pretvara u radnju distribucije u smislu članka 4. te direktive, čime dolazi do iscrpljenja prava distribucije u skladu s člankom 4. stavkom 2. navedene direktive ( 34 ). Naposljetku, Sud je utvrdio da je, s gospodarskog stajališta, prijenos primjerka računalnog programa internetom funkcionalno jednak prijenosu s pomoću materijalnog medija ( 35 ).

56.

S obzirom na navedeno, valja utvrditi da je Sud te tvrdnje iznio u pogledu posebnog zakonodavstva koje je lex specialis u odnosu na Direktivu 2001/29 ( 36 ) i vrlo posebne kategorije djela kao što su računalni programi.

57.

Točno je da su, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2009/24, koji odražava članak 4. WCT‑a, računalni programi zaštićeni kao književna djela. Međutim, prema mojem mišljenju, te odredbe više odražavaju volju autora WCT‑a, a zatim volju zakonodavca Unije, da se ne uspostavi zasebna kategorija djela, nego stvarnu sličnost računalnih programa i književnih djela. Naime, računalni programi su nizovi naredbi koje treba izvršavati stroj (računalo). Iako se računalni program može izraziti na jeziku koji je razumljiv čovjeku, barem osobama koje imaju određene kvalifikacije (izvorni kod), to nije svrha programa. Njegova svrha je da ga razumije i provodi stroj jer korisnikov interes ne proizlazi iz tumačenja programa, nego iz načina rada tog stroja. Za korisnika je čitanje redaka programskog koda jednako korisno kao da popije čašu dizela umjesto da ga natoči u spremnik svojeg vozila. Stoga je računalni program više alat nego djelo u pravom smislu riječi. Iz toga proizlaze određene posebnosti računalnog programa kao predmeta zaštićenog autorskim pravom kojima se opravdava to što se s njim posebno postupa s obzirom na zakon.

58.

Stoga, kao prvo, korištenje računalnim programom zahtijeva da ga se učita na računalo na kojem može raditi. Stoga uopće nije važno je li taj program distribuiran na materijalnom mediju (na primjer, CD‑ROM) ili je distribuiran preuzimanjem jer će se primjerak programa u svakom slučaju učitati na računalo, neovisno o tome je li fiksiran na materijalnom mediju, s obzirom na to da se ne može iskoristiti kao takav. To nije slučaj s drugim kategorijama djela kao što su, naravno, knjige, ali i djela na optičkim diskovima (CD ili DVD), za koje nije nužno računalo, za razliku od preuzetih djela.

59.

Kao drugo, budući da je računalni program alat, za njega su često nužne dodatne usluge održavanja i ažuriranja, koje su inače dio ugovora o korištenju koji se naziva „licencija”. Postojanje takve licencije ne ovisi o materijalnom ili nematerijalnom obliku u kojem je program distribuiran. Zbog toga je Sud morao široko definirati pojam „prodaja” ( 37 ). U suprotnom bi se svako stavljanje na raspolaganje računalnog programa, preuzimanjem ili na materijalnom mediju, moglo kvalificirati kao licencija a da nikada ne dođe do iscrpljenja prava distribucije, čime bi se ugrozio koristan učinak članka 4. stavka 2. Direktive 2009/24. Suprotno tomu, u slučaju drugih kategorija djela, distribuciju na materijalnom mediju obično ne prati licencija, što može biti slučaj sa stavljanjem na raspolaganje preuzimanjem.

60.

Na temelju tih dvaju specifičnih aspekata računalnih programa Sud je utvrdio da je, s gospodarskog stajališta, stavljanje na raspolaganje preuzimanjem funkcionalno jednako stavljanju na raspolaganje na materijalnom mediju ( 38 ). U slučaju drugih kategorija djela, iako je njihova prvotna svrha, odnosno činjenica da je djelo korišteno, jednaka neovisno o tome kako su ta djela stavljena na raspolaganje korisnicima, način na koji se koriste ipak se može razlikovati ovisno o načinu fiksiranja (digitalno ili analogno) i stavljanja na raspolaganje.

61.

Kao treće, u slučaju književnih, glazbenih ili filmskih djela, svrha se često takoreći iscrpi nakon prvog čitanja, slušanja ili gledanja. Korisnik je stoga spreman izbrisati svoj primjerak djela nakon tog prvog korištenja, s obzirom na to da je u potpunosti iskoristio to djelo kako je htio. To nije slučaj s računalnim programom koji je obično namijenjen za dugotrajno korištenje. Stoga je znatno manja mogućnost da će se računalni programi brzo staviti u promet na tržište rabljene robe u odnosu na djela koja pripadaju drugim kategorijama.

62.

Štoviše, kao alati koji pripadaju sektoru u kojem je tehnološki napredak osobito brz, računalni programi često brzo zastarijevaju i to unatoč mogućim ažuriranjima. Dakle, ako korisnik želi preprodati svoj primjerak računalnog programa, može se pretpostaviti da od njega više nema koristi i to često zato što je (relativno) zastario. Stoga bi bilo i manje korisno steći rabljeni program nego steći novi program koji je u potpunosti tehnološki ažuriran. Može se reći da gubitak vrijednosti književnih, glazbenih ili filmskih djela na materijalnom mediju zbog trošnosti navedenog materijalnog medija ima svoj pandan u računalnim programima zbog tehnološkog zastarijevanja. Suprotno tomu, književna, glazbena ili filmska djela koja ne postoje na materijalnom mediju u potpunosti zadržavaju svoju korisnost, neovisno o vremenu i broju naknadnih stjecatelja. Stoga tržište nematerijalnih primjeraka rabljenih djela, književnih i drugih, može znatno više utjecati na interese nositelja autorskih prava nego tržište rabljenih računalnih programa.

63.

Prema tome, Sud je ocijenio pitanje iscrpljenja prava distribucije računalnih programa u slučaju stavljanja na raspolaganje preuzimanjem s obzirom na posebne okolnosti te kategorije djela, koje su različite od okolnosti književnih, glazbenih ili filmskih djela. Osim tih činjeničnih razlika, postoje i normativne razlike između Direktive 2009/24 i Direktive 2001/29.

64.

Kao prvo, Direktivom 2009/24 za autore računalnih programa ne predviđa se isključivo pravo da odobre ili zabrane priopćavanje javnosti ili stavljanje na raspolaganje javnosti. Jedina prava koja se uređuju tom direktivom jesu pravo reproduciranja, pravo izmjene i pravo izvršiti ili odobriti „svaki oblik distribucije” izvornika računalnog programa ili njegovih primjeraka ( 39 ). Stoga je zadaća Suda bila da kvalificira stavljanje na raspolaganje računalnog programa preuzimanjem s interneta kao da je obuhvaćeno pravom distribucije u smislu Direktive 2009/24; u suprotnom bi trebalo priznati da se posebnim propisom koji je osmišljen za računalne programe ne dodjeljuje isključivo pravo koje obuhvaća najraširenije tehnološko sredstvo njihova stavljanja na raspolaganje, što je trenutačno preuzimanje. Primjena prava priopćavanja javnosti kako je predviđeno Direktivom 2001/29 dovela bi u pitanje prirodu lexa specialisa Direktive 2009/24 ( 40 ) i njezinih detaljnih pravila koja su prilagođena posebnostima računalnih programa kao predmeta zaštite ( 41 ).

65.

Kao drugo, za razliku od Direktive 2001/29, Direktiva 2009/24 ne sadržava nijedan element koji upućuje na to da je pravilo o iscrpljenju prava distribucije, koje je izričito predviđeno u njezinu članku 4. stavku 2., ograničeno na primjerke koji su ugrađeni u materijalni medij ( 42 ).

66.

Naposljetku, kao treće, članak 5. stavak 1. Direktive 2009/24 sadržava iznimku od prava reproduciranja za radnje koje su „zakonitom stjecatelju potrebne za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom”. Ta je odredba omogućila Sudu da presudi da stjecatelj rabljenog računalnog programa može reproducirati taj program radi njegova preuzimanja a da pritom ne povrijedi isključivo pravo autora navedenog programa ( 43 ). Međutim, Direktiva 2001/29 ne sadržava nikakvu sličnu iznimku ( 44 ).

67.

U ovom predmetu društvo Tom Kabinet tvrdi da je e‑knjiga računalni program i da se stoga presuda UsedSoft treba izravno primijeniti na njega. Međutim, taj argument ne može se prihvatiti. E‑knjiga nije računalni program, odnosno niz naredbi da računalo izvrši određene radnje, nego digitalna datoteka koja sadržava podatke koje računalo mora obraditi. Stoga nema nikakvog razloga da se na nju primijeni poseban propis koji je namijenjen za računalne programe, kako ga tumači Sud. Štoviše, e‑knjiga zaštićena je autorskim pravom ne kao obična digitalna datoteka, nego zbog svojeg sadržaja, odnosno književnog djela koje sadržava. Doista, ta je zaštita obuhvaćena Direktivom 2001/29.

68.

U svojoj presudi Vereniging Openbare Bibliotheken ( 45 ), Sud je presudio da se pravo posudbe, predviđeno u članku 3. Direktive 2006/115/EZ ( 46 ), kao i iznimka od prava javne posudbe, predviđena u članku 6. te direktive, primjenjuju na e‑knjige. Doista, kao i u članku 4. Direktive 2001/29, u članku 3. stavku 1. točki (a) Direktive 2006/115 upućuje se na izvornik i umnožene primjerke djela. Stoga bi se moglo predložiti da treba napraviti usporedbu između posudbe e‑knjiga i njihove distribucije, s obzirom na to da se obje radnje zapravo sastoje od preuzimanja digitalnog primjerka.

69.

Međutim, rješenje koje je Sud primijenio u presudi Vereniging Openbare Bibliotheken ( 47 ) nastalo je u pravnom okruženju različitom od onog u ovom predmetu. Naime, pravo posudbe, za razliku od prava iznajmljivanja koje je isto uređeno člankom 3. Direktive 2006/115 kao i za razliku od prava distribucije o kojem je riječ u ovom predmetu, nije obuhvaćeno WCT‑om. Sud je osobito istaknuo tu razliku, pri čemu je zaključio da se WCT‑u ne protivi tumačenje Direktive 2006/115 prema kojem posudba e‑knjiga ulazi u područje prava posudbe ( 48 ). Međutim, ne može se donijeti jednak zaključak u pogledu prava distribucije ( 49 ).

70.

Osim toga, na temelju iznimke od javne posudbe predviđene u članku 6. Direktive 2006/115 ostvaruje se cilj javne politike i zahtijeva se naknada za autore. To nije slučaj s pravilom o iscrpljenju prava distribucije čije je opravdanje potpuno druge prirode i povezano je s vlasništvom i razmjenom materijalnih predmeta koji sadržavaju zaštićena djela.

71.

Suprotno tomu, društvo Tom Kabinet pravilno napominje da se čini da je Sud priznao iscrpljenje prava distribucije u pogledu e‑knjiga time što je presudio, u odgovoru na drugo pitanje u predmetu Vereniging Openbare Bibliotheken, da „članak 6. Direktive 2006/115, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica primjenu članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 uvjetuje time da je nositelj prava distribucije javnosti umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje stavio na tržište prvom prodajom ili drugim prvim prijenosom vlasništva tog umnoženog primjerka u Europskoj uniji ili da je do toga došlo uz njegov pristanak u smislu članka 4. stavka 2. Direktive [2001/29]” ( 50 ).

72.

Naime, takav uvjet nema mnogo smisla bez priznanja primjenjivosti prava distribucije i pravila o njegovu iscrpljenju na nematerijalne umnožene primjerke e‑knjiga. Time bi se zahtijevalo fiksiranje umnoženog primjerka na materijalni medij prije njegove isporuke u knjižnicu, što je radnja koja s gospodarskog stajališta nema nikakvog smisla i koja nije u skladu s tržišnom praksom, s obzirom na to da se e‑knjige obično stavljaju na raspolaganje preuzimanjem. U slučaju da Sud u ovom predmetu presudi da se pravo distribucije ne primjenjuje na stavljanje djela na raspolaganje preuzimanjem, taj bi uvjet izgubio smisao. Međutim, smatram da se na temelju te jedne tvrdnje Suda u predmetu Vereniging Openbare Bibliotheken ne može donijeti rješenje u ovom predmetu.

73.

Pravo priopćavanja javnosti u načelu se ne može iscrpiti ( 51 ). Međutim, Sud je presudio da su u internetskom okruženju određene radnje koje mogu biti obuhvaćene tim pravom podložne odobrenju nositelja navedenog prava. Riječ je o hiperpoveznicama ( 52 ), kao i o poveznicama koje se koriste takozvanom framing tehnikom ( 53 ), koje usmjeravaju korisnika prema sadržajima koji su slobodno dostupni na internetu uz pristanak nositelja autorskih prava. Prema mišljenju Suda, te radnje priopćavanja, s obzirom na to da se koriste istim tehnološkim sredstvom kao i prvotno priopćavanje (internet) i da su usmjerene prema istoj javnosti (svi korisnici interneta), ne zahtijevaju neovisno odobrenje nositeljâ autorskih prava ( 54 ). U pravnoj teoriji ta se sudska praksa mogla čak smatrati potvrdom da se pravo priopćavanja javnosti može iscrpiti ( 55 ).

74.

Budući da neću raspravljati o njezinim učincima i osnovanosti pravnih teorija, napomenut ću da se ta sudska praksa u svakom slučaju ne može po analogiji primijeniti na stavljanje djela na raspolaganje javnosti preuzimanjem.

75.

Naime, kao prvo, sudska praksa koja se odnosi na internetske poveznice temelji se na pretpostavci da je nositelj autorskih prava, time što je omogućio da je sadržaj slobodno dostupan na internetu, uzeo u obzir činjenicu da mu potencijalno može pristupiti svaki korisnik interneta ( 56 ). Međutim, to nije slučaj s preuzimanjem. Budući da naplaćuje svako stjecanje digitalnog primjerka djela, nositelj autorskih prava uzima u obzir, kao ciljanu publiku svojeg priopćavanja, isključivo korisnike koji su platili cijenu primjerka djela, a ne naknadne korisnike koji nisu platili tu cijenu ili su je platili nekoj drugoj osobi koja nije navedeni nositelj prava ( 57 ). Svako naknadno stavljanje na raspolaganje takvog primjerka stoga se treba smatrati priopćavanjem novoj publici.

76.

Kao drugo, iako u slučaju internetskih poveznica postoji priopćavanje, to je sekundarno priopćavanje jer ovisi o prvotnom priopćavanju. Ako nositelj autorskih prava odluči ukloniti svoje djelo s interneta, poveznica više neće postojati. Njezino postojanje stoga ovisi o volji navedenog nositelja prava. Suprotno tomu, u slučaju preuzimanja, osim posebnih tehničkih mjera, nositelj autorskih prava gubi stvarni nadzor nad primjerkom djela nakon što ga korisnik preuzme. Njegovo jedino sredstvo nadzora jest sudski nadzor koji proizlazi iz njegova isključivog prava.

77.

Radi sažimanja prethodno iznesenih razmatranja, iako je Sud u svojoj sudskoj praksi poduzeo određene korake u smislu priznavanja iscrpljenja autorskih prava u digitalnom okruženju, iz toga ne proizlazi da takvo iscrpljenje treba priznati u okolnostima ovog predmeta.

78.

Točno je da se na temelju te sudske prakse Suda može stvoriti dojam složenosti i nedosljednosti i da bi trebalo pokušati pojednostavniti pravnu situaciju tako da se pravilo o iscrpljenju prava distribucije u digitalnom okruženju prizna za sve kategorije djela ( 58 ). Međutim, smatram da je, s obzirom na nepostojanje cjelovitog uređenja zakonodavnim putem, što se tiče tog pravila, raznolikost rješenja iz sudske prakse opravdana i čak neizbježna u pogledu različitih činjeničnih situacija uređenih različitim zakonodavnim aktima koji imaju posebne ciljeve. Prema mojem mišljenju, priznanje pravila o iscrpljenju u sudskoj praksi ne može se temeljiti na samoj težnji za usklađenošću.

79.

Kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, digitalizacija sadržaja, uključujući digitalizaciju djela zaštićenih autorskim pravom, te prije svega razvoj novih načina njihova stavljanja na raspolaganje korisnicima koji su postali mogući zahvaljujući internetu narušili su ravnotežu koja je postojala u analognom okruženju između, s jedne strane, interesa nositeljâ autorskih prava i, s druge strane, interesa korisnikâ djela. Pravilo o iscrpljenju prava distribucije jedan je od instrumenata koji pridonose održavanju te ravnoteže. Postavlja se pitanje zahtijeva li ravnoteža između postojećih interesa primjenu tog pravila i u slučaju stavljanja djela na raspolaganje preuzimanjem.

80.

Brojni argumenti istaknuti u pravnoj teoriji idu u korist toj primjeni ( 59 ).

81.

Kao prvo, postojanjem tržišta rabljene robe jača se tržišno natjecanje, dolazi se do smanjenja cijena i pridonosi se većoj dostupnosti robe uz očite prednosti za potrošača. Budući da su rabljeni nematerijalni digitalni primjerci, za razliku od materijalnih primjeraka, savršene zamjene za nove primjerke, tržišno natjecanje tim je jače.

82.

Kao drugo, dostupnošću rabljenih primjeraka djela po prihvatljivim cijenama potiče se inovativnost kod nositelja autorskih prava (kako bi konkurirali ponudi rabljenih djela; vidjeti prethodnu točku) i korisnika te trećih strana, poput platformi internetskih tržišta.

83.

Kao treće, time što nositelji autorskih prava nemaju nadzor nad korištenjem i budućom namjenom primjerka djela zbog iscrpljenja prava distribucije povećala bi se zaštita privatnosti korisnika. Naime, stavljanjem djela na raspolaganje preuzimanjem distributerima se omogućuje ne samo da znaju identitet svakog stjecatelja, nego i da prikupe informacije o načinu na koji se taj stjecatelj koristi djelom. Distributeri e‑knjiga među ostalim mogu znati je li čitatelj pročitao knjigu do kraja ili je li u njoj zapisivao bilješke. Nadzor koji distributeri imaju nad preuzetim primjercima omogućuje im i da raskinu ugovor i tako primjerak koji je korisnik navodno „kupio” učine neupotrebljivim.

84.

Naposljetku, kao četvrto, iscrpljenje prava distribucije omogućilo bi da se spriječe protutržišne prakse koje se sastoje od povezivanja korisnika s distributerima povećanjem troškova promjene distributera. Te su prakse osobito vidljive i na tržištu e‑knjiga kad su stjecanje i upotreba takve knjige uvjetovani, na primjer, otvaranjem računa kod distributera i posjedovanjem čitača koji distribuira isti poduzetnik.

85.

Međutim, neki od tih argumenata odnose se na aspekte opće gospodarske politike (razine cijena, tržišno natjecanje, inovacija) za koje je točno da ih zakonodavac može uzeti u obzir, ali koje, prema mojem mišljenju, ne mogu biti smjernice za donošenje sudskih odluka.

86.

Suprotno tomu, drugi argumenti ne odnose se na ponašanje korisnika autorskog prava, nego na ponašanje distributera djelâ. Ako bi se priznalo iscrpljenje prava distribucije kako bi se spriječila ta ponašanja, to bi podrazumijevalo ograničenje autorskih prava zbog razloga koji nisu povezani s ravnotežom između tih prava i prava korisnika. Drugim riječima, autorsko pravo služilo bi kao korektivni čimbenik za navodne poremećaje na tržištu na kojem se djela stavljaju na raspolaganje.

87.

Sumnjam i da pravilo o iscrpljenju prava distribucije može samo po sebi riješiti prethodno navedene probleme. Naime, iako je na temelju tog pravila stjecatelj nematerijalnog primjerka nekog djela mogao preprodati taj primjerak, to ne bi automatski za posljedicu imalo poništenje svih ugovornih uvjeta o korištenju tim primjerkom ( 60 ). Uostalom, uopće nije sigurno da bi korisnici uvijek željeli izbrisati svoj primjerak. Naime, distributeri tim ograničenjima i zadiranjima u privatnost pridružuju prednosti u korist korisnika koji mogu odabrati pretrpjeti te nedostatke kako bi iskoristili navedene prednosti.

88.

Štoviše, postoje i važni argumenti protiv primjene pravila o iscrpljenju prava distribucije na stavljanje djelâ na raspolaganje preuzimanjem.

89.

Kao prvo, kao što sam to već naveo, nematerijalni digitalni primjerci ne troše se korištenjem, tako da su rabljeni primjerci savršene zamjene za nove primjerke. Tomu ide u prilog jednostavnost razmjene takvih primjeraka koji ne zahtijevaju dodatne napore ni troškove. Stoga usporedno tržište rabljene robe može znatno više utjecati na interese nositelja autorskih prava od tržišta rabljenih materijalnih predmeta.

90.

Glavni predmet to izvrsno pokazuje. Kao što je to priznao predstavnik društva Tom Kabinet na raspravi, to društvo može preprodavati e‑knjige po cijeni nižoj od cijene stjecanja. Isplativost takvog postupka temelji se na činjenici da se korisnike internetske stranice društva Tom Kabinet potiče da mu, nakon što ih pročitaju, preprodaju e‑knjige koje su od njega stekli i koje to društvo potom može ponuditi drugim kupcima. Niz od nekoliko postupaka preprodaje i stjecanja tako omogućuje društvu Tom Kabinet da učini unosnom svoju djelatnost čiji se jedini trošak sastoji od prvog stjecanja e‑knjige.

91.

Iz toga proizlaze dva rizika za nositelje autorskih prava. Prvi se rizik odnosi na konkurenciju koju čine primjerci jednake kvalitete koji se nude po tržišnoj cijeni znatnoj nižoj od prvotne, a drugi se rizik odnosi na nekontrolirano umnožavanje primjeraka koji su stavljeni u promet. Naime, brojne razmjene digitalnog primjerka djela tijekom kratkog razdoblja u praksi su jednake umnožavanju primjeraka. To osobito vrijedi kada su, kao što je to često slučaj s knjigama, potrebe korisnikâ ispunjene nakon jednog čitanja ( 61 ).

92.

Kao drugo, rizik od umnožavanja, koji je ovaj puta stvaran, postoji zbog činjenice da se preuzimanje sastoji od reproduciranja primjerka na računalu primatelju. Iako je preprodavač u načelu obvezan nakon preuzimanja izbrisati vlastiti primjerak, poštovanje te obveze teško se može provjeriti, osobito kod pojedinaca ( 62 ).

93.

Točno je da je taj problem više povezan s digitalizacijom nego s preuzimanjem s interneta. Naime, vlasnik digitalnog primjerka može taj primjerak reproducirati na materijalnom mediju (ta je radnja u potpunosti zakonita uz iznimku privatnog reproduciranja), s obzirom na to da taj korisnik zatim preprodaje materijalni primjerak na temelju pravila o iscrpljenju. Iako takvo postupanje nije potpuno ispravno, ipak je teško proglasiti ga nezakonitim. K tomu, bilo bi teško uspostaviti zabranu takvog postupanja a da se pritom ne zadire u korisnikovu privatnost. Međutim, to se ne primjenjuje na sve kategorije djela, osobito ne na knjige ( 63 ), a preprodaja materijalnog primjerka zahtijeva snošenje troška (na primjer, pošiljke) koji ne postoji u slučaju nematerijalnih razmjena.

94.

Kao treće, nije sigurno da će, nakon što se odobre razmjene rabljenih digitalnih primjeraka, uvijek biti lako ili moguće razlikovati zakonite primjerke, odnosno primjerke koji su zakonito stečeni i preprodani u skladu s pravilima, od neovlašteno umnoženih primjeraka. Točno je da se te profesionalne platforme mogu koristiti tehnološkim sredstvima kako bi se uvjerile u zakonitost tih primjeraka, kao što to društvo Tom Kabinet čini u skladu s informacijama sadržanim u zahtjevu za prethodnu odluku. Međutim, dvojbeno je da pojedinci ulažu jednake napore. Stoga bi priznanje pravila o iscrpljenju prava distribucije nematerijalnih primjeraka moglo pridonijeti razvoju piratstva i otežati provedbu mjera namijenjenih njegovu suzbijanju.

95.

Naposljetku, valja imati na umu da preuzimanje s pravom doživotnog korištenja kao načina stavljanja sadržaja na raspolaganje na internetu postaje dio prošlosti. Pojavili su se novi načini pristupa poput streaminga ili pristupa putem pretplate koje su široko prihvatili ne samo nositelji autorskih prava i distributeri, nego i korisnici. Naime, ti novi načini pristupa, s jedne strane, nositeljima autorskih prava i distributerima osiguravaju veće prihode i, s druge strane, korisnicima daju fleksibilniji pristup puno većem broju sadržaja. Točno je da se ti novi načini pristupa ne odnose prije svega na e‑knjige: teško je zamisliti streaming knjige. Međutim, već postoje rješenja u kojima korisnik za cijenu mjesečne ili godišnje pretplate dobiva pristup cijeloj knjižnici e‑knjiga. Iako taj pristup i dalje zahtijeva preuzimanje knjige, ipak se ne plaća svaki preuzeti predmet i stoga se u tom slučaju teško može govoriti o „prodaji”. Međutim, prodaja primjerka djela je uvjet za iscrpljenje prava distribucije.

96.

Sud bi priznanjem pravila o iscrpljenju prava distribucije u internetskom okruženju stoga riješio problem koji zapravo ne treba riješiti i koji u velikoj mjeri pripada prošlosti.

97.

Na temelju tih razmatranja zaključujem da, iako postoje uvjerljivi razlozi za priznanje pravila o iscrpljenju prava distribucije u slučaju preuzimanja, ipak postoje i drugi razlozi koji se tomu protive, a koji su barem jednako uvjerljivi. Stoga ravnoteža različitih postojećih interesa ne prevaguje u smjeru suprotnom od onog koji proizlazi iz teksta odredbi koje su na snazi.

98.

Na temelju prethodnih razmatranja zaključujem da pravni i teleološki argumenti idu u prilog priznanju pravila o iscrpljenju prava distribucije u pogledu djela koja su stavljena na raspolaganje preuzimanjem s interneta za trajno korištenje ( 64 ). Osobito, činjenica da korisnik trajno posjeduje primjerak takvog djela dokazuje sličnost tog načina stavljanja na raspolaganje s distribucijom materijalnih primjeraka. Međutim, smatram da u trenutačnom stanju prava Unije prednost trebaju imati suprotni argumenti. Osobito je riječ o argumentima iznesenim u točkama 36. do 49. ovog mišljenja koji se odnose na jasnu volju zakonodavca Unije da preuzimanje bude obuhvaćeno pravom priopćavanja javnosti, na ograničenje prava distribucije na radnje prijenosa vlasništva nad primjerkom i na pravo reproduciranja. Ti pravni argumenti potkrijepljeni su teleološkim razmatranjima iznesenim u točkama 89. do 96. ovog mišljenja.

99.

Zbog toga predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 3. stavak 1. i članak 4. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da stavljanje e‑knjiga na raspolaganje preuzimanjem s interneta za trajno korištenje nije obuhvaćeno pravom distribucije u smislu članka 4. te direktive, nego pravom priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive.