1.

U svojem romanu „Ubojstvo u Orient Expressu”, objavljenom 1934., Agatha Christie nije otvorila pitanje točnog mjesta počinjenja ubojstva. Poznato je samo da se ono dogodilo u vlaku Orient Express na njegovoj ruti Simplon, koja prolazi kroz nekoliko država na putovanju od Istanbula do Calaisa, u nekom trenutku prije nego što se vlak zaustavio negdje u tadašnjoj Jugoslaviji. Čitatelj međutim nema saznanja o tome u kojoj se državi ono dogodilo. To pitanje, koje bi bilo od ključne važnosti za kasniji kazneni postupak radi utvrđivanja koje se nacionalno kazneno pravo primjenjuje, očito nije bilo obuhvaćeno istragom Herculea Poirota. Naime, to je za ritam i uzbudljivost priče sigurno bilo zanemarivo. Agathi Christie zemljopis nije bio važan.

2.

Središnje pitanje ovog zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) manje je intrigantno, ali je važnije za funkcioniranje unutarnjeg tržišta i slobodno pružanje usluga: primjenjuju li se odredbe „Direktive o upućenim radnicima”, odnosno Direktive 96/71/EZ ( 2 ), na situaciju u kojoj međunarodni vlak prolazi kroz Austriju na putu od Budimpešte do Münchena, zbog čega bi, upravo kao i u Orient Expressu, svaki prelazak granice imao pravne posljedice? Možda ne za definiciju ubojstva, ali definitivno za primjenu radnog prava i kaznenog prava u vezi s radom.

3.

U ovom ću mišljenju tvrditi da situacija kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 96/71. Ni u ovom predmetu zemljopis nije važan.

4.

Člankom 1. Direktive 96/71 naslovljenim „Opseg” propisuje se sljedeće:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na poduzeća s poslovnim nastanom u državi članici koja, u okviru transnacionalnog pružanja usluga, upućuju radnike u skladu sa stavkom 3. na državno područje države članice.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na posadu brodova trgovačke mornarice.

3.   Ova se Direktiva primjenjuje u mjeri u kojoj poduzeća iz stavka 1. poduzimaju jednu od sljedećih transnacionalnih mjera:

4.   Poduzeća s poslovnim nastanom u državi nečlanici ne smiju imati povoljniji tretman od poduzeća s poslovnim nastanom u državi članici.”

5.

U skladu s člankom 2. Direktive 96/71, naslovljenim „Definicija”:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‚upućeni radnik’ znači radnik koji u ograničenom vremenskom razdoblju obavlja svoj posao na državnom području države članice koja nije država u kojoj uobičajeno radi.

2.   Za potrebe ove Direktive definicija radnika je definicija koja se primjenjuje u pravu države članice na čije je državno područje radnik upućen.”

6.

Člankom 3. Direktive 96/71, naslovljenim „Uvjeti zaposlenja” u stavku 1. određuje se:

„Države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća iz članka 1. stavka 1. radnicima upućenim na njihovo državno područje jamče uvjete zaposlenja u odnosu na sljedeća pitanja, koja su u državi članicu u kojoj se obavlja posao određena:

Za potrebe ove Direktive, pojam minimalnih plaća iz stavka 1. točke (c) određen je nacionalnim pravom i/ili praksom države članice na čije je državno područje radnik upućen.”

7.

Članak 7.b Arbeitsvertragsrechts‑Anpassungsgesetza (Zakon o prilagodbi zakonodavstva u području ugovora o radu) ( 3 ), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: AVRAG), uređuje prava radnika prema inozemnim poslodavcima sa sjedištem u državi članici Europske unije ili Europskog gospodarskog područja. Članak, u biti, predviđa da radnik kojeg je poslodavac sa sjedištem u državi članici Europske unije ili Europskog gospodarskog područja osim Austrije uputio na rad u Austriju, za vrijeme upućivanja i ne dovodeći u pitanje zakone i propise koji se primjenjuju na radni odnos, automatski ima pravo najmanje na propisanu minimalnu plaću, utvrđenu propisom ili kolektivnim ugovorom, koju na radnom mjestu usporedivi poslodavci moraju platiti usporedivim radnicima. Osim toga, osoba sa sjedištem u državi članici Europske unije ili Europskog gospodarskog područja osim Austrije smatra se poslodavcem u odnosu na radnike koji su joj stavljeni na raspolaganje i upućeni na rad u Austriju. Poslodavci moraju prijaviti korištenje radnika upućenih na rad u Austriju najkasnije tjedan dana prije početka predmetnog rada. Takva se prijava podnosi zasebno za svako upućivanje i sadržava sljedeće podatke: i. ime, adresa i profesionalna dozvola ili svrha poslodavčeva poslovanja; ii. ukupno razdoblje upućivanja kao i početak i predvidivo trajanje zaposlenja različitih radnika u Austriji, uobičajeni uvjeti radnog vremena i mjesta rada ugovoreni za različite radnike; iii. iznos plaće na koji pojedini radnici imaju pravo na temelju odredbi austrijskog prava i početak radnog odnosa s poslodavcem; iv. mjesto (točna adresa) zaposlenja u Austriji (i druga mjesta djelovanja u Austriji) i v. vrsta djelatnosti i korištenje radnika s obzirom na relevantni austrijski kolektivni ugovor. Ako upućeni radnici nemaju obvezu socijalnog osiguranja u Austriji, poslodavci su dužni držati na raspolaganju dokumente koji se odnose na prijavu radnika na socijalno osiguranje (dokument o socijalnom osiguranju E 101 u skladu s Uredbom (EEZ) br. 1408/71 ( 4 ), dokument o socijalnom osiguranju A1 u skladu s Uredbom (EZ) br. 883/2004) ( 5 ) kao i primjerak prijave upućivanja na mjestu obavljanja rada (ili djelovanja) na nacionalnom području ili ih učiniti izravno dostupnima u elektroničkom obliku službama nadležnog tijela za naplatu doprinosa.

8.

U pogledu obveze stavljanja na raspolaganje dokumenata o plaći, članak 7.d AVRAG‑a predviđa, osobito, da su poslodavci za čitavo vrijeme upućivanja dužni držati na raspolaganju ugovor o radu ili listu usluga i platnu listu na mjestu obavljanja rada na njemačkom jeziku, dokaz o isplati plaća ili bankovnim doznakama, izjave o plaći, evidencije o radnom vremenu, evidencije o odrađenim satima i dokumente o razvrstavanju na platnoj ljestvici, tako da se može provjeriti da upućeni radnik prima, za vrijeme zaposlenja, plaće na koju on/ona ima pravo u skladu s pravnim odredbama.

9.

Društvo Henry am Zug Hungary Kft. (u daljnjem tekstu: Henry am Zug) sa sjedištem u Budimpešti (Mađarska) upućivalo je od 2012. do 2016. radnike mađarskog državljanstva, koje je njemu u većini slučajeva ustupilo drugo mađarsko društvo, u Austriju na rad (usluga tijekom vožnje, priprema i prodaja hrane i pića) u vlakovima Österreichische Bundesbahnen (Austrijske savezne željeznice, u daljnjem tekstu: ÖBB).

10.

Pobijanim je presudama u kaznenom upravnom postupku Michael Dobersberger, podnositelj revizije, kao direktor društva Henry am Zug proglašen krivim na temelju toga da društvo Henry am Zug u svojstvu poslodavca u smislu članka 7.b AVRAG‑a, prilikom nadzora 28. siječnja 2016. na glavnom kolodvoru u Beču (Austrija) i protivno toj odredbi, (i) nije izvršilo nikakvu prijavu nadležnom austrijskom tijelu u pogledu prethodno navedenog zaposlenja upućenih radnika najkasnije tjedan dana prije početka rada u Austriji, (ii) nije na mjestu upućivanja unutar Austrije čuvalo dokumente o prijavi radnikâ na socijalno osiguranje i (iii) nije na prethodno navedenom mjestu upućivanja čuvalo ugovore o radu, dokumente kojima se dokazuje isplata plaća i dokumente o kategorijama plaća, na njemačkom jeziku.

11.

ÖBB je dodijelio ugovor o pružanju prethodno navedenih usluga društvu D. GmbH (društvo sa sjedištem u Austriji), koje ga je pak podugovorima ili lancem podizvođenja (putem drugog društva sa sjedištem u Austriji) prenijelo na društvo Henry am Zug. Društvo Henry am Zug pružalo je usluge s mađarskim radnicima u ÖBB‑ovim vlakovima na putu do Salzburga ili Münchena, a čija je polazišna ili odredišna stanica bila u Budimpešti, i koji su se zaustavljali na glavnom kolodvoru u Beču.

12.

Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) smatra da uspjeh revizije ovisi o tumačenju odredbi Direktive 96/71 i članka 56. UFEU‑a. Rješenjem od 15. prosinca 2017., koje je Sud zaprimio 9. siječnja 2018., uputio je sljedeća prethodna pitanja:

13.

Pisana očitovanja podnijeli su M. Dobersberger, austrijska, češka, njemačka, francuska, mađarska i poljska vlada te Europska komisija. Te stranke, osim francuske i poljske vlade, sudjelovale su na raspravi održanoj 12. ožujka 2019.

14.

Ovaj predmet otvara temeljna pitanja o Direktivi 96/71: u kojoj se mjeri ta direktiva primjenjuje na poduzetnika u situaciji u kojoj upućeni radnik ispunjava svoje obveze u vlaku koji polazi iz države podrijetla i vraća se u nju, vlaku koji, figurativno govoreći, radnik nikad ne napušta?

15.

Francuska vlada osporava dopuštenost prvih triju prethodnih pitanja, tvrdeći u biti da Direktiva 96/71 ne uređuje mjere nadzora koje provode nacionalna tijela kako bi osigurala poštovanje uvjeta rada i zaposlenja. S tim u vezi upućuje na presudu De Clercq i dr. ( 6 ).

16.

Zahtjevi za prethodnu odluku su u pravilu dopušteni i Sud samo u rijetkim i iznimnim slučajevima odbija dati odgovor na njih ( 7 ). Takvi zahtjevi uživaju pretpostavku relevantnosti ( 8 ). Sud je tako u okolnostima koje on sam naziva „iznimnima” ( 9 ) odbio odgovoriti na pitanja hipotetske naravi, pitanja koja nisu relevantna za rješenje spora i ona koja nisu dovoljno jasno formulirana ili u kojima su činjenice nedovoljno jasne ( 10 ).

17.

Ovaj predmet nije obuhvaćen nijednom od tih kategorija. Osim toga, kao što je njemačka vlada pravilno istaknula na raspravi, u predmetu De Clercq i dr. ( 11 ) radilo se o mjerama nadzora, dok se prvo, drugo i treće pitanje u ovom postupku odnosi na šire pitanje primjenjivosti Direktive 96/71 na situaciju kao što je ona u glavnom postupku.

18.

Stoga su sva pitanja suda koji je uputio zahtjev dopuštena.

19.

Prije nego što razmotrim četiri pitanja suda koji je uputio zahtjev, smatram da je kao uvod korisno podsjetiti na neka bitna obilježja Direktive 96/71, na kojima će se temeljiti analiza u nastavku.

20.

Između sloboda unutarnjeg tržišta, osobito slobodnog pružanja usluga u skladu s člankom 56. UFEU‑a i Direktive 96/71, postoji pozadinska napetost koja, iako naizgled riješena sudskom praksom Suda i zakonodavstvom, ipak predstavlja određeno neslaganje.

21.

Unutarnje tržište, koje je – ovisno o perspektivi – sredstvo ili cilj postupka europske integracije, toliko je ključno za pravni poredak Unije da je postalo samorazumljivo i čini središnje organizacijsko načelo Ugovorâ ( 12 ). U pravilu, gospodarski subjekti posluju na temelju usklađenih standarda ( 13 ) ili, u nedostatku takvih standarda, u skladu sa svojim lokalnim standardima. U ovom drugom slučaju logika države podrijetla primjenjuje se jer je za gospodarskog subjekta u pravilu dovoljno da poštuje lokalne propise. To omogućava gospodarskim subjektima da se natječu pod jednakim uvjetima na čitavom unutarnjem tržištu.

22.

Direktiva 96/71 slijedi, u biti, potpuno drugačiju logiku s obzirom na to da ta direktiva nastoji ublažiti neke (uobičajene) posljedice primjene slobodnog pružanja usluga: u pogledu određenih aspekata radnog prava ne primjenjuje se načelo države podrijetla, nego ono države odredišta. Iz toga proizlazi prirodna pravna napetost između članka 56. UFEU‑a ( 14 ) i Direktive 96/71.

23.

Budući da uvodne izjave te direktive ukazuju na trostruki cilj, a to je poticanje transnacionalnog pružanja usluga ( 15 ) u klimi poštenog tržišnog natjecanja ( 16 ) i jamčenje poštovanja prava radnika ( 17 ), treba napomenuti da su ta tri navedena cilja zapravo dijametralno suprotna ( 18 ). Jamčenje poštovanja prava radnika ne potiče transnacionalno pružanje usluga, nego ga ograničava te u tom kontekstu čini razlog kojim se to opravdava (to jest važan razlog u općem interesu).

24.

Posljedično zaključujem da je dosljednije Direktivu 96/71 smatrati mjerom koja nastoji pomiriti suprotstavljene ciljeve slobodnog pružanja usluga i zaštite prava radnika.

25.

Ali o kojim je radnicima riječ? Radnicima iz države podrijetla pružatelja usluga koji su poslani u državu odredišta u kojoj se pruža usluga ili radnicima iz države odredišta? Ako bismo doslovno tumačili tu direktivu, to su sigurno oni iz države podrijetla ( 19 ). Razlog na kojem se temelji bilo koji oblik upućivanja je stoga sljedeći: radnik ne smije osobno trpjeti gubitak prihoda ili drugi gubitak u vezi s radom u odnosu na lokalnog radnika. Troškovi života mogu biti viši od onih u državi članici upućivanja. Zato se primjenjuje načelo države odredišta kako bi se ublažila svaka moguća diskriminacija.

26.

Vratimo se sada korak unatrag i zamislimo na trenutak da nema usklađivanja, odnosno da nema Direktive 96/71 i da država članica (A) želi da se njezino radno pravo primjenjuje na radnike iz druge države članice (B) upućene u kontekstu slobodnog pružanja usluga u tu državu članicu (A). To bi sigurno bilo ograničenje slobodnog pružanja usluga. Kako bi se to ograničenje moglo opravdati? Pozivanjem na prava radnika iz države članice (B)?

27.

U takvoj bi se situaciji moglo tvrditi da bi bilo teško pojmiti da bi se država članica (A) mogla pozvati na važan razlog koji se odnosi na zaštitu radnika države članice (B). Moglo bi se legitimno zapitati je li zaista na državi članici (A) – u kontekstu upućivanja kao dijela slobodnog pružanja usluga poslodavca – da zna što je najbolje za radnike iz države članice (B). Takav bi se pristup mogao činiti pokroviteljskim, ako ne i zapovjedničkim. Osim toga, postoji i osjetljivo pitanje nadležnosti: moglo bi se tvrditi da bi, u načelu, država članica (A) morala moći zaštititi samo radnike koji su uobičajeno zaposleni upravo u toj državi članici, dok oni zaposleni u drugoj državi članici (B) i – u kontekstu izvršavanja slobodnog pružanja usluga njihova poslodavca – upućeni u državu članicu (A) ne bi obično smjeli biti oni koje ta država članica može zaštititi ( 20 ).

28.

Međutim, tvrdio bih da se takva zabrinutost može ukloniti i da, osim toga, postoji ustaljena sudska praksa prema kojoj država članica može ograničiti slobodno pružanje usluga radi zaštite radnika iz države članice upućivanja. Naime, Sud je presudio, u pogledu situacija prije i nakon roka za provedbu Direktive 96/71 ( 21 ), da „zaštita radnika” ( 22 ), „opći interes da se radnicima pruži socijalna sigurnost” ( 23 ) ili „socijalna zaštita radnika u građevinarstvu” ( 24 ) može opravdati ograničenja temeljnih sloboda, podrazumijevajući da je riječ o radnicima iz države članice podrijetla/upućivanja, a ne o onima iz države članice domaćina.

29.

Pristup se promijenio u predmetu Laval un Partneri ( 25 ) kada je Sud presudio da „zaštita radnika iz države domaćina protiv mogućeg socijalnog dampinga može biti važan razlog u općem interesu u smislu sudske prakse Suda koji, u načelu, opravdava ograničenje jedne od temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom” ( 26 ). Osim toga što Sud nije detaljnije definirao ili pojasnio što se smatra „socijalnim dampingom”, ovaj je predmet značajan zbog tri razloga. Kao prvo, u pogledu merituma, pojmom „socijalnog dampinga” Sud uvodi u svoju sudsku praksu novi važan razlog u općem interesu. To je naravno, u načelu potpuno moguće s obzirom na to da važni razlozi nisu iscrpno nabrojeni i Sud je, da bi održao korak s društvenim razvojem, slobodan naći nove. Kao drugo, taj je novopronađeni važan razlog gospodarske naravi, što ga čini protivnim ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prema kojoj motivi isključivo gospodarske naravi ne mogu predstavljati razloge javnog interesa koji mogu opravdati ograničenje temeljne slobode ( 27 ). Naime, sprečavanje „socijalnog dampinga” sličnije je gospodarskom razlogu za opravdavanje zadržavanja industrijskog mira – koji Sud nije priznao kao važan razlog u općem interesu ( 28 ). Kao treće, u pogledu metodologije, Sud nije izričito naveo da „socijalni damping” ubuduće čini novi važan razlog u općem interesu. Umjesto toga, Sud je izveo taj novi važan razlog koji se odnosi na državu članicu domaćina iz postojeće sudske prakse o zaštiti radnika iz države članice upućivanja. Naime, „socijalni damping” i zaštita radnika iz države članice upućivanja dva su potpuno različita pitanja.

30.

Želio bih istaknuti da potpuno razumijem i podržavam potrebu za zaštitom radnika u kontekstu slobodnog pružanja usluga i ne bih to ni na koji način doveo u pitanje. Nasuprot tomu, s pojmom „socijalni damping” treba postupati pažljivo i usko ga tumačiti. Na unutarnjem tržištu koje je obilježeno slobodnim protokom robe, usluga i čimbenika proizvodnje postoji svojstvena opasnost da „socijalni damping” postane više politički nego pravni pojam, a koji se obično koristi u gospodarstvima s dobro razvijenom infrastrukturom. Naime, postoji opasnost da se jednostrano uzme u obzir prvenstveno perspektiva države (članice) domaćina ( 29 ). Grubo rečeno, ono što je za neke „socijalni damping”, za druge je jednostavno „zaposlenje”.

31.

Ako se dakle pojam „socijalni damping” primjenjuje preširoko, to bi značilo ništa drugo nego zaštitu domaće industrije od jeftinije konkurencije iz druge države članice, koja se obično ne može održati na temelju prava Unije ( 30 ). Kao što pojam „damping” podrazumijeva, mora postojati negativna namjera uklanjanja konkurencije – a ne samo korištenja boljih uvjeta. Međutim, ne može se pozivati na potrebu za sprečavanjem „socijalnog dampinga” protiv pružatelja usluga koji samo pretvara mogućnosti koje nudi unutarnje tržište u svoju gospodarsku prednost – i onu svojeg klijenta, primatelja usluga ( 31 ). Napokon, unutarnje se tržište temelji na načelu komparativne prednosti ( 32 ).

32.

Da se vratim na Direktivu 96/71, ako je njezin predviđeni cilj zaštita upućenih radnika, to jest radnika iz države članice podrijetla, tvrdio bih da je to samo dio istine, s obzirom na to da ta direktiva također nastoji spriječiti „socijalni damping”.

33.

U skladu s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, sloboda pružanja usluga u području prometa uređena je odredbama glave (Ugovora) koja se odnosi na promet, odnosno glave VI. trećeg dijela UFEU‑a ( 33 ). U ovom je predmetu opća pravna osnova za provedbu prijevozne politike Unije, koja uključuje slobodno pružanje usluga u području prijevoza, članak 91. UFEU‑a ( 34 ). Istaknuo sam drugdje da je pravna posljedica članka 58. stavka 1. UFEU‑a ta da Ugovor nema izravni učinak kada je riječ o pružanju usluga području prijevoza ( 35 ), što je dalekosežna pravna posljedica jer gospodarske subjekte lišava prava da se pred nacionalnim sudovima pozivaju na članak 56. UFEU‑a i sljedeće ( 36 ). Stoga se primjena načela kojima se uređuje slobodno pružanje usluga prijevoza mora postići, u skladu s UFEU‑om, uvođenjem zajedničke politike prijevoza ( 37 ). Naravno, nakon donošenja, mjere usklađivanja tumače se u vezi s člankom 56. UFEU‑a ( 38 ).

34.

S obzirom na to, nameće se zaključak da bi se usklađivanje usluga u području prijevoza, čak i kao dio šire mjere usklađivanja, moralo temeljiti na članku 91. UFEU‑a.

35.

Ipak, Direktiva 96/71 temelji se samo na članku 53. stavku 1. i članku 62. UFEU‑a, a ne i na članku 91. TFEU‑a. Isto vrijedi za Direktivu 2014/67/EU ( 39 ). Nameće se logičan zaključak da te direktive ne usklađuju usluge u području prijevoza. Uzgredno, Direktiva 2006/123, takozvana „Direktiva o uslugama”, koja ima iste pravne osnove kao direktive 96/71 i 2014/67, posebno isključuje usluge u području prijevoza ( 40 ). Prema mojem je mišljenju tomu tako zbog upravo navedenih razloga: čini se da članak 53. stavak 1. i članak 62. UFEU‑a jednostavno ne obuhvaćaju usluge u području prijevoza.

36.

Međutim, čini se da zakonodavac Unije ima drukčije stajalište. Za početak, Direktiva 96/71 isključuje expressis verbis„posadu brodova trgovačke mornarice” iz svojeg područja primjene ( 41 ). Vratit ću se na tu odredbu u nastavku, ali već ovdje mogu navesti da, ako su isključeni brodovi trgovačke mornarice, tada je, barem u načelu, zakonodavac namjeravao uključiti druge usluge u području prijevoza. Slično tomu, Direktiva 2014/67 se uobičajeno odnosi na „mobilne radnike u prometnom sektoru” ( 42 ).

37.

U svakom slučaju, iako se može nagađati zašto članak 91. UFEU‑a nije bio uključen kao pravna osnova za donošenje Direktive 96/71 ( 43 ), obično se ne smatra da su usluge u području prijevoza isključene iz područja primjena Direktive 96/71. Ne namjeravam to osporavati u ovom mišljenju ( 44 ). Doista se čini općim pravnim znanjem da su usluge u području prijevoza u načelu obuhvaćene tom direktivom.

38.

U pogledu konkretnih usluga o kojima je riječ, ipak bih već sada želio ispitati jesu li one „usluge u području prijevoza”.

39.

Kao što sam prethodno izložio, u skladu s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, sloboda pružanja usluga u području prometa uređena je odredbama glave (Ugovora) koja se odnosi na promet, odnosno glave VI. trećeg dijela UFEU‑a ( 45 ).

40.

Jasno je da ugostiteljske i usluge čišćenja u vlaku nisu usluge prijevoza u smislu prevoženja ljudi ili stvari od točke A do točke B ( 46 ). Međutim, Sud je utvrdio da „usluge u području prijevoza” uključuju „ne samo svaki fizički akt premještanja osoba ili dobara s jednog mjesta na drugo pomoću vozila, zrakoplova ili plovila nego i svaku uslugu koja je neraskidivo vezana uz takav akt” ( 47 ). U tom smislu Sud je primjerice djelatnosti tehničkog pregleda kvalificirao kao „usluge u području prijevoza” ( 48 ) s obzirom na to da su „prethodan i nužan uvjet za obavljanje glavne djelatnosti koju predstavlja prijevoz” ( 49 ).

41.

Prema mojem razumijevanju sudska praksa Suda podrazumijeva da se usluge koje su upravo po svojoj prirodi (činjenični ili pravni) conditio sine qua non za djelatnost prijevoza, smatraju uslugama u području prijevoza.

42.

To ne vrijedi za usluge o kojima je riječ. Usluge u ovom predmetu koje se pružaju kao usluge tijekom vožnje neovisne su o radnji prijevoza. Ljudi svugdje jedu i piju, uključujući u vlakovima. Mjesta se moraju održavati čistima uključujući vlakove. Posluživanje hrane i pića te čišćenje vlakova potpuno je sporedno usluzi prijevoza. Ili, grubo rečeno, pića se ne moraju posluživati i vlak se ne mora čistiti kako bi došlo do prijevoza. Zapravo je obrnuto. Zaključno, sama činjenica da se hrana i piće poslužuju u prijevoznom sredstvu i da se to prijevozno sredstvo čisti ne znači da se radi o „uslugama u području prijevoza”.

43.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati obuhvaća li područje primjene Direktive 96/71, osobito članak 1. stavak 3. točka (a), usluge poput opskrbe putnika hranom i pićem, usluge tijekom vožnje ili usluga čišćenja koje obavljaju radnici društva koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja radi izvršavanja ugovora sa željezničkim prijevoznikom sa sjedištem u državi članici domaćinu ako se te usluge pružaju u međunarodnim vlakovima koji voze i kroz državu članicu domaćina.

44.

Stajališta stranaka koje sudjeluju u postupku mogu se podijeliti u tri kategorije.

45.

Prema prvom stajalištu, koje zastupaju M. Dobersberger, mađarska, poljska i češka vlada, ugostiteljske usluge ili usluge čišćenja u vlakovima nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive 96/71. Austrijska, francuska i njemačka vlada iznijele su suprotno mišljenje. Kao treće, Komisija smatra da se Direktiva 96/71, osim njezinih odredbi o minimalnoj plaći i minimalnom plaćenom godišnjem odmoru iz članka 3. stavka 1. točki (b) i (c), primjenjuje na pružanje usluga kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku.

46.

Članak 1. stavak 1. Direktive 96/71 određuje da se primjenjuje na poduzeća s poslovnim nastanom u državi članici koja, u okviru transnacionalnog pružanja usluga, upućuju radnike u skladu sa stavkom 3. na državno područje države članice. Članak 1. stavak 3. točka (a) Direktive 96/71 dodaje da se ta direktiva primjenjuje u mjeri u kojoj poduzeća iz stavka 1. upućuju radnike, za svoj račun i pod svojim vodstvom, na državno područje države članice na temelju ugovora sklopljenog između poduzeća koje upućuje i primatelja usluge koji posluje u toj državi članici, pod uvjetom da postoji radni odnos između poduzeća koje vrši upućivanje i radnika za vrijeme upućivanja.

47.

Bit je prvog pitanja jesu li radnici upućeni „na državno područje” države članice, odnosno državno područje Republike Austrije.

48.

Prema mojem mišljenju, na temelju teksta članka 1. Direktive 96/71 nije moguće donijeti definitivni zaključak o tom problemu. Dok prolaze kroz Austriju, radnici o kojima je riječ su svakako pravno i fizički na državnom području te države članice i, u načelu, u nadležnosti te države članice. Međutim, budući da oni prvenstveno ostaju fizički u vlaku i vraćaju se u svoju državu članicu podrijetla, teško je smatrati da su oni zaista upućeni na austrijski „državni teritorij”. Oni su zapravo upućeni „na područje” vlaka koji u stvari prolazi kroz Austriju.

49.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije, valja voditi računa ne samo o njezinu tekstu nego i o njezinu kontekstu i ciljevima koji se nastoje postići propisima kojih je ona dio i, osobito, o kontekstu nastanka tih propisa ( 50 ).

50.

Osobito je austrijska vlada iznijela argument da su usluge o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćene područjem primjene Direktive 96/71 jer se ta direktiva, u skladu s člankom 1. stavkom 2., ne primjenjuje na posadu brodova trgovačke mornarice. Budući da Direktiva 96/71 izričito isključuje taj posebni sektor djelatnosti iz svojeg područja primjene, ona se a contrario mora primjenjivati na sve ostale.

51.

Mogao bih prihvatiti takvu argumentaciju kad bi zakonodavna povijest članka 1. stavka 2. Direktive 96/71 pojašnjavala to pitanje. Nažalost, to nije tako s obzirom na to da ni na temelju zakonodavne povijesti nije moguće donijeti definitivni zaključak o tom pitanju.

52.

Naime, članak 1. stavak 2. Direktive 96/71, koji nije naveden ni u Komisijinom prvotnom prijedlogu ( 51 ) ni u mišljenju Parlamenta o prvom čitanju, dodalo je Vijeće u svojem Zajedničkom stajalištu ( 52 ) na izmijenjeni Komisijin prijedlog ( 53 ) te je on ostao u predloženom tekstu Vijeća do donošenja te direktive. Nema vidljivih dokaza da je ta iznimka morala biti iscrpna u smislu sprečavanja drugih mogućih iznimki ( 54 ).

53.

M. Dobersberger tvrdi da njegovo stajalište, u skladu s kojim ovaj predmet nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 96/71, potvrđuje odstupanje predviđeno u dodatku zapisniku s 1948. sastanka Vijeća održanog u Bruxellesu 24. rujna 1996. (9916/96 ADD 1). U skladu s tim dodatkom, radnik koji je uobičajeno zaposlen na državnom području dviju ili više država članica i koji je dio mobilnog osoblja prijevoznika koji profesionalno za svoj račun obavlja međunarodni prijevoz putnika ili robe željeznicom, cestom, zrakom ili plovnim putem, nije obuhvaćen područjem primjene članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive 96/71. U takvom slučaju nema upućivanja. M. Dobersberger smatra da ta iznimka može značiti jedino da nije samo osoblje prijevoznika nego i osoblje društva koje pruža razne usluge u istom prijevoznom sredstvu obuhvaćeno tom iznimkom i stoga isključeno iz područja primjene Direktive 96/71.

54.

Samo po sebi podrazumijeva se da zapisnici sa sastanka Vijeća nisu normativne naravi. Unatoč tomu, oni pružaju korisne naznake o namjeri i nazoru zakonodavca te o tumačenju tekstova koje je donio. I u tom pogledu situacija mi je toliko jasna da mogu zaključiti dvije stvari: kao prvo, ne može se samo posada brodova trgovačke mornarice isključiti iz područja primjene predmetne direktive i, kao drugo, mobilni radnici, točnije radnici koji izvršavaju svoje obveze u prijevoznim sredstvima, ne uklapaju se sasvim u smisao te direktive.

55.

Zatim, austrijska vlada ukazuje na članak 9. stavak 1. točku (b) Direktive 2014/67 koji, u kontekstu administrativnih zahtjeva i mjera kontrole potrebnih kako bi se osiguralo učinkovito praćenje ispunjavanja obveza navedenih u direktivama 2014/67 i 96/71, državama članicama dopušta da nametnu obvezu čuvanja ili stavljanja na raspolaganje dokumentacije za mobilne radnike u prometnom sektoru. Austrijska vlada iz toga zaključuje da prekogranični željeznički promet nije isključen iz područja primjene Direktive 96/71.

56.

Taj mi argument, sam za sebe, nije uvjerljiv. Ni na koji način ne pojašnjava što se smatra „mobilnim radnikom u prometnom sektoru” ili koliko je taj pojam širok. To je pitanje tumačenja. Ergo, to što se, u odnosu na mobilne radnike u prometnom sektoru, određeni administrativni zahtjevi mogu nametnuti pružateljima usluga ništa ne govori o tome je li situacija koja je specifična kao ona u ovom predmetu obuhvaćena područjem primjene Direktive 96/71. Drugim riječima, pitanje je tumačenja je li ovaj predmet obuhvaćen Direktivom 96/71, a koje nije izravno riješeno člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2014/67.

57.

Uvid u to da se položaj „vrlo mobilnih radnika”, pojma koji je u svojim očitovanjima koristila češka vlada, ne uklapa u smisao Direktive 96/71 ključan je za razumijevanje i odgovor na prvo pitanje. Položaj vrlo mobilnih radnika kao što su oni u ovom predmetu zamjetno je različit od položaja drugih mobilnih radnika.

58.

Ono što razlikuje takve vrlo mobilne radnike od drugih mobilnih radnika jest da je njihovo mjesto rada zapravo nebitno. Nije važno nalazi li se prijevozno sredstvo u kojem izvršavaju svoje obveze, u određenom trenutku, u Mađarskoj, Austriji ili Njemačkoj. Drugim riječima, čitava se logika države podrijetla (ili upućivanja) i države odredišta ne primjenjuje u takvoj situaciji jer nema države odredišta: vlak polazi iz Budimpešte. Vraća se u Budimpeštu. Država odredišta je zapravo sama Mađarska. Država podrijetla i odredišta se podudaraju. Ne vidim kako se položaj radnika u ovom predmetu razlikuje od onih koji rade, recimo, u budimpeštanskom tramvaju.

59.

U tom kontekstu, želio bih podsjetiti da u skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 96/71, pojam „upućeni radnik” znači radnik koji u ograničenom vremenskom razdoblju obavlja svoj posao na državnom području države članice koja nije država članica u kojoj uobičajeno radi.

60.

Na raspravi je osobito mađarska vlada zastupala stajalište da u situaciji kao što je ona u glavnom postupku nije moguće ni utvrditi u kojoj državi članici radnik uobičajeno radi s obzirom na to da je situacija u međunarodnom vlaku toliko specifična zbog prethodno opisanih razloga. Ja međutim ne bih iznio tako dalekosežnu tvrdnju. Prema mojem razumijevanju, mjesto uobičajenog rada je Mađarska. Upravo ovdje i odavde radnici o kojima je riječ započinju s radom, ukrcavaju vlakove, vode računa o zalihama i tako dalje. Ključno je da im je ovdje (gospodarsko) središte životnih interesa. Ovdje plaćaju svoj smještaj i kupuju svoje namirnice. Stoga podliježu jedino troškovima života u Mađarskoj. Njihova privremena prisutnost u Austriji tijekom određenog radnog dana ne utječe na njihove troškove života.

61.

Posljedično, gubi se čitav smisao Direktive 96/71 i ona se jednostavno ne bi trebala primjenjivati.

62.

Naposljetku, kratko bih se osvrnuo na Komisijin argument, prema kojem se ta direktiva u načelu primjenjuje, ali zbog posebnosti koje proizlaze iz vrlo mobilne naravi prekograničnih usluga o kojima je riječ u glavnom postupku, kao i njihovom nedostatnom vezom s državnim područjem države članice „domaćina”, primjena minimalne plaće i pravila o minimalnom trajanju plaćenog godišnjeg odmora nije opravdana. Komisija to izvodi iz članka 56. UFEU‑a, u vezi s kojim želi tumačiti predmetnu direktivu.

63.

Ne slažem se s takvim pristupom.

64.

S obzirom na prethodno opisanu prirodnu napetost između članka 56. UFEU‑a i Direktive 96/71, tumačenje te direktive u vezi sa slobodnim pružanjem usluga komplicira stvari umjesto da ih rješava. U krajnjem slučaju, takva bi à la carte primjena Direktive 96/71 u vezi s člankom 56. UFEU‑a mogao dovesti do toga da se nijedna odredba te direktive ne primjenjuje. To bi negativno utjecalo na pravnu sigurnost s obzirom na to da je predmetna direktiva donesena upravo kako bi pažljivo propisala što jest, a što nije dopušteno u kontekstu upućenih radnika.

65.

Stoga predlažem da se na prvo pitanje odgovori na način da članak 1. stavak 3. Direktive 96/71 ne obuhvaća usluge poput opskrbe putnika hranom i pićem, usluge tijekom vožnje ili usluga čišćenja koje obavljaju radnici društva koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja radi izvršavanja ugovora sa željezničkim prijevoznikom sa sjedištem u državi članici domaćina ako se te usluge pružaju u međunarodnim vlakovima koji voze i kroz državu članicu domaćina.

66.

Budući da se odredbe Direktive 96/71 ne primjenjuju u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, drugo i treće pitanje su hipotetske naravi i Sud na njih ne treba odgovoriti – osim naravno ako Sud zaključi drukčije u pogledu prvog pitanja i smatra da se Direktiva 96/71 primjenjuje na ovaj predmet. U takvoj situaciji, trebaju se ispitati odredbe te direktive koje su predmet drugog i trećeg pitanja.

67.

Drugo i treće pitanje imaju sličnu temu s obzirom na to da se oba odnose na lance podizvođenja i strukturu ugovornog odnosa u različitim fazama upućivanja radnika.

68.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita obuhvaća li članak 1. stavak 3. točka (a) Direktive 96/71 situaciju u kojoj društvo koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja ne pruža usluge izvršavajući ugovor s društvom koje ima sjedište u državi članici domaćinu i kojemu se usluge u konačnici pružaju (primatelj usluge), nego izvršavajući ugovor s drugim društvom koje ima sjedište u državi članici domaćinu, a koje je pak u ugovornom odnosu (lanac podizvođenja) sa željezničkim prijevoznikom.

69.

Ovo pitanje valja razmotriti s obzirom na nacionalno pravo kojim se prenosi Direktiva 96/71. Sud koji je uputio zahtjev neizravno nastoji utvrditi je li ta direktiva pravilno prenesena u austrijsko pravo.

70.

Ovdje je riječ osobito o izrazu „na temelju ugovora sklopljenog između poduzeća koje upućuje i primatelja usluge”.

71.

Kao što je prethodno opisano, između ÖBB‑a i društva Henry am Zug zapravo ne postoji ugovor, nego su ta dva poduzetnika umjesto toga povezana lancem od tri ugovora: postoji ugovor između ÖBB‑a i društva D. (sa sjedištem u Austriji) za uslugu tijekom vožnje, pripremu i prodaju hrane i pića na ÖBB‑ovim vlakovima, koji je društvo D. podugovorima putem društva H. (drugo društvo sa sjedištem u Austriji) prenijelo na društvo Henry am Zug (sa sjedištem u Mađarskoj).

72.

Postavlja se pitanje dovodi li taj lanac podugovora do toga da ovaj predmet nije obuhvaćen člankom 1. stavkom 3. točkom (a) Direktive 96/71.

73.

Mislim da ne.

74.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, sva društva uključena u lanac podizvođenja imaju sjedište u Austriji, državi u koju su radnici upućeni. Stoga ne može biti važno je li ÖBB, u čijim vlakovima radnici obavljaju svoje usluge, ili drugo društvo koje posluje u Austriji sklopilo ugovor s društvom Henry am Zug. U svakom slučaju, upućivanje se obavlja na temelju ugovora između društva Henry am Zug koje upućuje i primatelja usluga koji posluje u državi članici domaćinu.

75.

Isto je jesu li ÖBB i društvo Henry am Zug izravno povezani jednim ugovorom ili lancem ugovora. U smislu članka 1. stavka 3. točke (a), postoji ugovor između njih.

76.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji utvrditi obuhvaća li članak 1. stavak 3. točka (a) Direktive 96/71 i situaciju u kojoj društvo koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja ne koristi vlastite radnike nego radnike nekog drugog društva koji su mu ustupljeni još u državi članici upućivanja.

77.

Ovo pitanje također valja razmotriti s obzirom na nacionalno pravo kojim se prenosi Direktiva 96/71. Sud koji je uputio zahtjev i ovdje neizravno nastoji utvrditi je li ta direktiva pravilno prenesena u austrijsko pravo.

78.

Ovaj put sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje u pogledu tumačenja izraza „pod uvjetom da postoji radni odnos između poduzeća koje vrši upućivanje i radnika za vrijeme upućivanja”.

79.

Kao što je prethodno opisano, društvo Henry am Zug dijelom koristi vlastite radnike, a dijelom one iz drugog društva. Sud koji je uputio zahtjev smatra da to nije obuhvaćeno člankom 1. stavkom 3. točkom (c) Direktive 96/71 zbog nedostatka prekograničnog elementa. Naime, to je ustupanje obavljeno unutar Mađarske ( 55 ).

80.

Točno je da se tekst članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive 96/71 čini jasnim jer se njime odlučno („pod uvjetom da”) ( 56 ) traži „radni odnos između poduzeća koje vrši upućivanje i radnika za vrijeme upućivanja”. Čini se da to ukazuje na tumačenje prema kojem ti radnici, koji nisu izravno zaposleni u samom društvu Henry am Zug, nisu obuhvaćeni člankom 1. stavkom 3. točkom (a) Direktive 96/71 ( 57 ).

81.

Iako se tekst te odredbe može činiti jasnim, ja bih, međutim, predložio Sudu da uzme u obzir više od samog teksta te odredbe. Prema mojem mišljenju, nema sumnje u pogledu primjene Direktive 96/71, i to zbog sljedećih razloga.

82.

S obzirom na sadržaj i cilj Direktive 96/71, za slobodno pružanje usluga nije relevantno upućuje li samo društvo sa sjedištem u jednoj državi članici radnike u drugu državu članicu ili ono to čini neizravno ustupajući ih drugom društvu. U oba slučaja postoji pružanje prekogranične usluge koje je obuhvaćeno područjem primjene članka 56. UFEU‑a. Područje primjene Direktive 96/71 stoga treba tumačiti na način da obuhvaća sva privremena upućivanja u sklopu slobodnog pružanja usluga. Kako je to prethodno navedeno, predviđeni cilj Direktive 96/71 je, inter alia, osigurati „poštenu” ravnotežu između, s jedne strane, slobodnog pružanja usluga društava koja upućuju radnike i, s druge strane, socijalne zaštite upućenih radnika. Za potrebu da se upućenim radnicima u državi domaćinu omogući pravo na minimalni skup jasno definiranih zaštitnih pravila nije relevantno šalje li upućenog radnika u državu domaćina izravno njegov poslodavac ili društvo u koje je upućen ( 58 ).

83.

Stoga predlažem da se na treće pitanje odgovori na način da članak 1. stavak 3. točka (a) Direktive 96/71 obuhvaća i situaciju u kojoj društvo koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja ne koristi vlastite radnike nego radnike nekog drugog društva koji su mu ustupljeni još u državi članici upućivanja.

84.

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji utvrditi protivi li se članku 56. UFEU‑a odredba nacionalnog prava kojom se društvima koja radnike upućuju na državno područje neke druge države članice radi pružanja neke usluge također prisilno propisuje ispunjavanje uvjeta zaposlenja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 96/71 i ispunjavanje pratećih obveza (poput, osobito, obveze prijave o prekograničnom upućivanju radnika tijelu javne vlasti u državi članici domaćinu i obveze čuvanja dokumenata o visini plaće i prijavi tih radnika na socijalno osiguranje) u situacijama u kojima:

85.

Ovo je pitanje postavljeno „neovisno” o odgovorima na prva tri pitanja. Analiza prvog pitanja navela me na zaključak da se Direktiva 96/71 ne primjenjuje u ovom predmetu. S tim u skladu ograničit ću svoju ocjenu četvrtog pitanja na alternativu tome da se Direktiva 96/71 ne primjenjuje.

86.

Prije razmatranja članka 56. UFEU‑a želio bih pojasniti da je mjerilo ispitivanja doista članak 56. UFEU‑a, a ne Direktiva 2006/123.

87.

U skladu s člankom 1. stavkom 6. Direktive 2006/123, ta direktiva ne utječe na radno pravo, to jest bilo koju zakonsku ili ugovornu odredbu koja se odnosi na uvjete zapošljavanja, radne uvjete, uključujući zdravstvene i sigurnosne standarde na radnome mjestu te odnos između poslodavaca i zaposlenika, koju države članice primjenjuju u skladu s nacionalnim zakonodavstvom koje je usklađeno s pravom Unije.

88.

Kao što je Sud presudio, člankom 1. stavkom 6. Direktive 2006/123 se „ne utvrđuje nikakvo razlikovanje između, s jedne strane, materijalnih pravila u području radnog prava i, s druge strane, pravila u vezi s mjerama predviđenima kako bi se osiguralo poštovanje tih materijalnih pravila i onih kojima se želi osigurati djelotvornost kazni izrečenih u slučaju njihova nepoštovanja” ( 59 ).

89.

S obzirom na to, prema mojem je mišljenju nedvojbeno da je predmetna mjera obuhvaćena tom odredbom i stoga izvan područja primjene Direktive 2006/123 ( 60 ).

90.

Poznato je da članak 56. UFEU‑a zahtijeva ne samo uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga na temelju njegove nacionalnosti nego i uklanjanje svih ograničenja slobode pružanja usluga, čak i ako se ona na jednak način primjenjuju i na nacionalne pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad su ona takve naravi da zabranjuju, otežavaju ili čine manje povoljnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, u kojoj zakonito pruža slične usluge ( 61 ).

91.

Zahtijevanje od poduzetnika da poštuje predmetne austrijske mjere nedvojbeno čini ograničenje slobodnog pružanja usluga obuhvaćeno tom definicijom. Djelatnost društva Henry am Zug je u stvari učinjena manje povoljnom u odnosu na njegove djelatnosti u Mađarskoj.

92.

S tim u vezi treba istaknuti da je Sud smatrao da sljedeće nacionalne mjere čine ograničenje na temelju članka 56. UFEU‑a: nacionalne mjere koje zahtijevaju da pružatelji usluga sa sjedištem u drugoj državi članici ishode radne dozvole za upućivanje svojih radnika koji su državljani trećih država i koji zakonito borave i rade u toj drugoj državi članici ( 62 ), vizne obveze i prethodne provjere državljana trećih država u kontekstu upućivanja ( 63 ) i, osobito, austrijska mjera kojom se upućivanje radnika koji su državljani treće države, a koje provodi poduzetnik iz druge države članice, uvjetuje time da taj poduzetnik ishodi dokument poznat kao „potvrda o upućivanju u EU” ( 64 ). Nijedna od triju navedenih mjera nije obuhvaćena Direktivom 96/71 s obzirom na to da upućivanje državljana trećih država radi pružanja prekograničnih usluga nije usklađeno na razini Unije ( 65 ).

93.

Međutim, jednako je ustaljena sudska praksa da takvo nacionalno zakonodavstvo može biti opravdano ako postoji važan razlog ( 66 ) u općem interesu (to jest postoji razlog kojim se to opravdava) i ako taj interes nije već zaštićen pravilima kojima je pružatelj usluga podvrgnut u državi članici u kojoj ima sjedište, ako se njime može zajamčiti ispunjenje njegova cilja te ako ne prelazi ono što je nužno za ostvarenje tog cilja (to jest proporcionalan je) ( 67 ).

94.

Važni razlozi u općem interesu na koje se poziva Republika Austrija radi opravdavanja ograničenja provjere plaća i obveze prijave upućivanja i držanja na raspolaganju dokumenata o socijalnom osiguranju i plaćama, to jest zaštita radnika ( 68 ), sprečavanje nepoštenog tržišnog natjecanja ( 69 ) i borba protiv prijevare, Sud je priznao kao takve u svojoj sudskoj praksi.

95.

Kao što to naime jasno proizlazi iz predmeta kao što su Seco i Desquenne & Giral ( 70 ), Rush Portuguesa ( 71 ), Guiot ( 72 ) i Arblade i dr. ( 73 ), u nedostatku usklađivanja države članice mogu primjerice obvezati pružatelje usluga koji zapošljavaju radnike radi pružanja usluga da plaćaju takvim radnicima minimalnu plaću koja se primjenjuje u državi članici domaćinu, čak i ako radnici samo privremeno rade na državnom području države članice domaćina i neovisno o državi u kojoj poslodavac ima sjedište ( 74 ). Dakle, države članice mogu provoditi takva pravila.

96.

Odražavajući moju analizu u kontekstu prvog pitanja, takva sudska praksa dovodi do de facto privremenog obvezivanja pružatelja usluga i njihova osoblja da se poslovno nastane u državi članici domaćinu. Time je slobodno pružanje usluga zajedno sa svojim načelom države podrijetla značajno ograničeno.

97.

U svakom slučaju, ako se prihvati, u pogledu ovog predmeta i u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom, da postoje valjani važni razlozi u općem interesu na koje se Republika Austrija može pozvati, ostaje pitanje jesu li poduzete mjere proporcionalne kako bi se ispunili zadani ciljevi. Ocjenu proporcionalnosti izvršit će u konačnici sud koji je uputio zahtjev.

98.

Međutim, na temelju dostupnih informacija, ne čini mi se da su predmetne mjere opravdane na temelju članka 56. UFEU‑a.

99.

Ovdje se mora razlikovati, kao što se to čini pitanjem suda koji je uputio zahtjev, između uvjeta zaposlenja radnika i pratećih obveza.

100.

Kao prvo, čini mi se da je uvjete zaposlenja, to jest odredbe o plaći ( 75 ), godišnjem odmoru i tako dalje, teško opravdati upravo zato što nedostaje veza s austrijskim državnim područjem.

101.

Posljedično, gubi se čitav smisao pratećih obveza te ih je stoga teško opravdati. Predmetno austrijsko pravo nameće poslodavcu čitav niz obveza. Iako ne dovodim u pitanje zahtjev za držanjem na raspolaganju dokumenata koji se odnose na prijavu radnika na socijalno osiguranje, smatram da su problematične sljedeće obveze: obveza poslodavaca da prijave, najkasnije tjedan dana prije početka predmetnog rada, korištenje radnika koji su upućeni na rad u Austriju (prva obveza) i obveza poslodavaca da čuvaju (i) ugovor o radu ili listu usluga i platnu listu na mjestu obavljanja rada i na njemačkom jeziku, (ii) dokaz o isplati plaća ili bankovnim prijenosima, izjave o plaći, evidencije o radnom vremenu, evidencije o odrađenim satima i dokumente o razvrstavanju na platnoj ljestvici, tako da se može provjeriti da upućeni radnik prima, za vrijeme zaposlenja, plaće na koje on/ona ima pravo u skladu s pravnim odredbama (druga obveza).

102.

U pogledu prve obveze, ne vidim zašto bi poslodavci morali tjedan dana unaprijed prijaviti tko je upućen i, što se tiče druge obveze, ako predmetni radnici mogu biti zaposleni pod mađarskim uvjetima, nije na austrijskim tijelima da provjeravaju poštuju li se ti uvjeti.

103.

Posljedično, predlažem da se na četvrto pitanje odgovori na način da se članku 56. UFEU‑a protivi nacionalna mjera kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku koja upućivanje radnika uvjetuje ispunjavanjem pratećih obveza.

104.

Stoga predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

Članak 1. stavak 3. Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga ne obuhvaća usluge poput opskrbe putnika hranom i pićem, usluge tijekom vožnje ili usluga čišćenja koje obavljaju radnici društva koje pruža usluge sa sjedištem u državi članici upućivanja radi izvršavanja ugovora sa željezničkim prijevoznikom sa sjedištem u državi članici domaćina ako se te usluge pružaju u međunarodnim vlakovima koji voze i kroz državu članicu domaćina.

Članku 56. UFEU‑a protivi se odredba nacionalnog prava kojom se društvima koja radnike upućuju na državno područje neke druge države članice radi pružanja neke usluge također kogentno propisuje ispunjavanje uvjeta zaposlenja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 96/71 i ispunjavanje pratećih obveza (poput, osobito, obveze prijave o prekograničnom upućivanju radnika tijelu javne vlasti u državi članici domaćinu i obveze čuvanja dokumenata o visini plaće i prijavi tih radnika na socijalno osiguranje) u situacijama u kojima: