–

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, i A. Kasalická, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, Y. G. Marinova i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Neli Valčeve, s boravištem u Bugarskoj, i njezina bivšeg zeta, Georgiosa Babanarakisa, s boravištem u Grčkoj, u vezi s pravom N. Valčeve na kontakt s djetetom u pogledu njezina unuka.

3

Uvodne izjave 2., 5. i 12. Uredbe br. 2201/2003 glase:

[…]

[…]

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, određuje:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:

2.   Stvari iz stavka 1. točke (b) mogu se odnositi na:

[…]”

5

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Definicije”, u točkama 1. i 7. do 10. propisuje:

„U svrhe ove Uredbe:

[…]

6

Članak 8. te uredbe, naslovljen „Opća nadležnost”, u stavku 1. određuje:

„Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.”

7

Članak 128. Semeen kodeksa (Obiteljski zakonik), u verziji objavljenoj u Državenom vestniku br. 74 od 20. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: Obiteljski zakonik), što se tiče „prava na kontakt s djetetom članova obitelji” propisuje:

„1.   Djed i baka mogu tražiti od Rajonen sad (Općinski sud, Bugarska) prema trenutačnom boravištu djeteta, da poduzme mjere u pogledu njihova prava na kontakt s djetetom ako je to u interesu djeteta. Dijete ima isto pravo.

2.   Sud stoga primjenjuje članak 59. stavke 8. i 9.

3.   Ako roditelj kojem je sud dodijelio pravo na kontakt s djetetom privremeno nije u mogućnosti ostvarivati taj kontakt zbog odsutnosti ili bolesti, to pravo mogu ostvarivati baka i djed djeteta.”

8

Članak 59. Obiteljskog zakonika određuje:

„(1)   U slučaju razvoda, bračni drugovi sporazumno odlučuju o pitanjima u vezi sa roditeljskom skrbi i obrazovanjem maloljetne djece rođene u braku, u interesu potonjih. Sud na temelju članka 49. stavka 5. potvrđuje sporazum.

(2)   U slučaju nepostizanja sporazuma iz stavka 1., sud po službenoj dužnosti odlučuje s kojim roditeljem će djeca živjeti i kojem roditelju se dodjeljuje pravo na roditeljsku skrb, te određuje mjere u vezi s ostvarivanjem tog prava kao i načine izvršavanja prava roditelja na kontakt s djetetom i obveze u pogledu uzdržavanja.

[…]

(7)   Iznimno, ako je to u interesu djece, sud može odrediti da ona žive kod svojeg djeda ili bake ili u obitelji drugih roditelja ili srodnika, uz njihov pristanak. Ako to nije moguće, dijete se smješta u udomiteljsku obitelj ili u specijaliziranu ustanovu koje imenuje uprava za socijalnu skrb ili u socijalnu ustanovu koja pruža usluge smještaja. U svakom slučaju, sud utvrđuje primjeren način izvršavanja prava roditelja na kontakt s djetetom.

(8)   U slučaju nužde, sud donosi odgovarajuće zaštitne mjere kako bi zajamčio izvršenje odluke iz stavaka 2. i 7., kao što su:

(9)   U slučaju promijenjenih okolnosti sud može, na zahtjev jednog roditelja, uprave za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti, izmijeniti mjere koje je prethodno odredio ili odrediti nove.”

9

Članak 4. Zakona za licata i semejstvoto (Zakon o osobama i obitelji), u verziji objavljenoj u Državenom vestniku br. 120 od 29. prosinca 2002. propisuje:

„Osobe starije od 14 i mlađe od 18 godina maloljetni su adolescenti.

One mogu poduzimati pravne radnje uz suglasnost roditelja ili skrbnika, ali same mogu obavljati manje svakodnevne zadatke kako bi ispunile svoje potrebe i raspolagale onime što su stekle svojim radom.”

10

Neli Valčeva je baka Christosa Babanarakisa, rođenog 8. travnja 2002. u braku Mariane Koleve, kćeri N. Valčeve, i G. Babanarakisa. Taj je brak prestao odlukom grčkog suda koji je roditeljsku skrb nad Christosom Babanarakisom povjerio njegovu ocu. Taj je sud odredio načine ostvarivanja majčina prava na kontakt s djetetom, koji uključuju kontakte internetom i telefonom, kao i osobne susrete u Grčkoj u trajanju od nekoliko sati jednom mjesečno.

11

Nakon što je tvrdila da joj je nemoguće održavati kvalitetan kontakt s unukom i da je bezuspješno zatražila potporu grčkih tijela, N. Valčeva zahtijevala je od bugarskog prvostupanjskog suda da na temelju članka 128. Obiteljskog zakonika utvrdi načine ostvarivanja prava na kontakt s djetetom u pogledu njezina maloljetnog unuka. Zahtijevala je da joj se odobri da potonjeg redovito viđa, nekoliko vikenda svakog mjeseca, kao i da on ostaje kod nje jedan ili dva tjedna tijekom praznika dvaput godišnje.

12

Taj je prvostupanjski sud smatrao da nije nadležan za ispitivanje zahtjeva N. Valčeve. Žalbeni sud koji je odlučivao o žalbi potonje potvrdio je prvostupanjsku odluku, pozvavši se na Uredbu br. 2201/2003. Presudio je da se ta uredba primjenjuje na predmete koji se odnose na pravo na kontakt s djetetom šireg obiteljskog kruga u koji pripadaju njegove bake i djedovi, i da su na temelju članka 8. te uredbe za odlučivanje o tom zahtjevu nadležni sudovi države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom, odnosno grčkim sudovima.

13

N. Valčeva podnijela je žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev. Potonji je naveo da uglavnom dijeli mišljenje žalbenog suda, ali i dodaje da mu je, kako bi utvrdio koji je sud nadležan, potrebno saznati primjenjuje li se Uredba br. 2201/2003 na pravo na kontakt s djetetom baka i djedova.

14

U tim je okolnostima Varhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam ‚pravo na kontakt s djetetom’ iz članka 1. stavka 2. točke (a) i članka 2. točke 10. Uredbe [br. 2201/2003] tumačiti na način da se ne primjenjuje samo na kontakt između roditelja i djece već također na kontakt s drugim srodnicima koji nisu roditelji, osobito s djedom i bakom?”

15

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi saznati primjenjuje li se na pravo na kontakt s djetetom baka i djedova djeteta Uredba br. 2201/2003 kako bi se utvrdilo treba li se određivanje suda nadležnog za odlučivanje o zahtjevu u vezi s tim pravom na kontakt s djetetom, poput onog koji je podnijela N. Valčeva, izvršiti na temelju te uredbe ili na temelju pravila međunarodnog privatnog prava.

16

U prvom slučaju nadležni sudovi su, u pravilu i u skladu s člankom 8. Uredbe br. 2201/2003, sudovi države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka. U ovom slučaju, s obzirom na podatke iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, nadležni su grčki sudovi.

17

U drugom slučaju nacionalni sudovi, u ovom slučaju bugarski sudovi, moraju utvrditi jesu li nadležni s obzirom na pravila međunarodnog privatnog prava.

18

U Uredbi br. 2201/2003 ne navodi se obuhvaća li „pravo na kontakt”, definirano u njezinu članku 2. točki 10., pravo na kontakt s djetetom baka i djedova.

19

Taj pojam treba tumačiti autonomno, uzimajući u obzir njegov tekst, strukturu i ciljeve Uredbe br. 2201/2003, s obzirom na, među ostalim, njezine pripremne akte kao i druge akte prava Unije i međunarodnog prava.

20

Kad je riječ o tekstu članka 2. točke 10. Uredbe br. 2201/2003, treba utvrditi da je pravo na kontakt definirano široko, tako da osobito obuhvaća pravo da se dijete, na ograničeno vrijeme, odvede na mjesto koje nije njegovo uobičajeno boravište.

21

Tom definicijom nije propisano nikakvo ograničenje u pogledu osoba koje mogu biti korisnici tog prava na kontakt.

22

Kako bi se utvrdilo jesu li bake i djedovi među osobama na koje se primjenjuje ta definicija, treba uzeti u obzir područje primjene Uredbe br. 2201/2003 kako je navedeno u njezinu članku 1. stavku 1. točki (b), na temelju kojeg se ta uredba primjenjuje na dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti.

23

Nadalje, pojam prava na kontakt s djetetom spominje se u, osobito, članku 1. stavku 2. točki (a), kao i u članku 2. točki 7. Uredbe br. 2201/2003.

24

U članku 1. stavku 2. točki (a) te uredbe navodi se da se stvari koje se odnose na roditeljsku odgovornost među ostalim odnose na pravo na roditeljsku skrb i pravo na kontakt s djetetom.

25

Kad je riječ o članku 2. točki 7. te uredbe, njime se pojam roditeljske odgovornosti definira kao „prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koji su sudskom odlukom dodijeljeni fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom, uključujući među ostalim i pravo roditeljske skrbi i odgoja djeteta te pravo na kontakt s djetetom.

26

S obzirom na te odredbe, valja istaknuti da se Uredbom br. 2201/2003 izričito ne isključuje da je pravo na kontakt s djetetom koje zahtijevaju bake i djedovi u odnosu na svoje unuke obuhvaćeno područjem primjene te uredbe.

27

Treba uzeti u obzir i cilj koji se želi postići Uredbom br. 2201/2003.

28

Kao što proizlazi iz preambule te uredbe, njome se želi uspostaviti pravosudno područje utemeljeno na uzajamnom priznavanju sudskih odluka utvrđivanjem pravila o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u stvarima koje se odnose na roditeljsku odgovornost.

29

U skladu s uvodnom izjavom 5. te uredbe, ona se odnosi na „sve” odluke o roditeljskoj odgovornosti.

30

Među njima se, u skladu s uvodnom izjavom 2. te uredbe, pravo na posjećivanje djece smatra prioritetom.

31

Iz radnog dokumenta Komisije o uzajamnom priznavanju odluka u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću [COM(2001) 166 final] od 27. ožujka 2001. proizlazi da je zakonodavac Unije razmatrao pitanje koje su to osobe koje mogu ostvarivati roditeljsku odgovornost ili koristiti pravo na kontakt s djetetom. Predvidio je nekoliko mogućnosti, osobito ograničavanje zainteresiranih osoba na roditelje djeteta i, nasuprot tomu, nepostojanje svih ograničenja u pogledu konkretnih osoba. U tom se dokumentu među ostalim spominju bake i djedovi, navođenjem prijedloga Konvencije Vijeća Europe o kontaktima s djecom kojom se priznaje pravo djece da imaju kontakte ne samo sa svojim roditeljima, već i s drugim osobama koje su s njima povezane obiteljskim vezama kao što su njihovi bake i djedovi. Zakonodavac Unije se u konačnici odlučio za mogućnost u skladu s kojom se nikakvom odredbom ne smije ograničiti broj osoba koje mogu ostvarivati roditeljsku odgovornost ili imati pravo na kontakt s djetetom.

32

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 65. svojeg mišljenja, treba smatrati, s obzirom na pripremne akte u vezi s Uredbom br. 2201/2003, da je zakonodavac Unije namjeravao proširiti područje primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 1347/2000 od 29. svibnja 2000 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i sporovima o roditeljskoj odgovornosti za zajedničku djecu (SL 2000., L 160, str. 19.) [neslužbeni prijevod], koje je bilo ograničeno na sporove u vezi s roditeljima, te da je sve sudske odluke o roditeljskoj odgovornosti i, slijedom toga, o pravu na kontakt s djetetom, predvidio neovisno o svojstvu osoba koje mogu ostvarivati to pravo i bez isključivanja baka i djedova.

33

Iz te analize proizlazi da pojam prava na kontakt s djetetom iz članka 1. stavka 2. točke (a) i članka 2. točaka 7. i 10. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti tako da se odnosi ne samo na pravo na kontakt s djetetom roditelja u pogledu njihova djeteta, nego i na pravo drugih osoba s kojima je važno da to dijete ima kontakte, osobito na njegove bake i djedove, bez obzira na to jesu li nositelji roditeljske odgovornosti.

34

Iz toga slijedi da se na zahtjev baka i djedova da im se dodijeli pravo na kontakt s djetetom u pogledu njihovih unuka primjenjuje članak 1. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 2201/2003 i da je, slijedom toga, obuhvaćen njezinim područjem primjene.

35

Treba također naglasiti da iako se pravo na kontakt s djetetom ne primjenjuje na sve te osobe, o pitanjima u vezi s tim pravom mogu odlučivati ne samo sudovi određeni u skladu s Uredbom br. 2201/2003, nego i drugi sudovi koji smatraju da su nadležni na temelju međunarodnog privatnog prava. Postoji opasnost od donošenja proturječnih, čak nespojivih, odluka s obzirom na to da pravo na kontakt s djetetom priznato djetetovu srodniku može narušiti ono dodijeljeno nositelju roditeljske odgovornosti.

36

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 56. svojeg mišljenja, dodjela prava na kontakt s djetetom osobi koja nije roditelj može ugroziti prava i dužnosti roditelja, to jest, u ovom slučaju, pravo oca na skrb i pravo majke na kontakt s djetetom. Stoga, kako bi se izbjeglo donošenje proturječnih odluka i kako bi to bilo u interesu djeteta, potrebno je da isti sud, to jest, u načelu, onaj djetetova uobičajenog boravišta, odlučuje o pravima na kontakt s djetetom.

37

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da pojam „pravo na kontakt s djetetom” iz članka 1. stavka 2. točke (a), kao i članka 2. točaka 7. i 10. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da obuhvaća pravo na kontakt s djetetom baka i djedova u pogledu njihovih unuka.

38

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Pojam „pravo na kontakt s djetetom” iz članka 1. stavka 2. točke (a), kao i članka 2. točaka 7. i 10. Uredbe (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, treba tumačiti na način da obuhvaća pravo na kontakt s djetetom baka i djedova u pogledu njihovih unuka.