EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62017CC0724

Mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla od 6. veljače 2019.
Vantaan kaupunki protiv Skanska Industrial Solutions Oy i dr.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Korkein oikeus.
Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Članak 101. UFEU‑a – Naknada štete prouzročene zabranjenim sporazumom koji je zabranjen tim člankom – Određivanje subjekata odgovornih za naknadu štete – Sljedništvo pravnih subjekata – Pojam ‚poduzetnika’ – Kriterij gospodarskog kontinuiteta.
Predmet C-724/17.

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2019:100

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 6. veljače 2019. ( 1 )

Predmet C‑724/17

Vantaan kaupunki

protiv

Skanska Industrial Solutions Oy

NCC Industry Oy

Asfaltmix Oy

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 101. UFEU‑a – Privatna provedba – Građanska odgovornost – Postupak za naknadu štete – Naknada štete uzrokovane ponašanjem koje se protivi Unijinim pravilima o tržišnom natjecanju – Preduvjeti za naknadu štete – Osobe odgovorne za plaćanje naknade štete – Pojam poduzetnika – Načelo gospodarskog kontinuiteta”

1. 

Ovaj se predmet odnosi na uvjete u pogledu građanske odgovornosti za povredu Unijinih pravila o tržišnom natjecanju, odgovornosti koju je pokojni nezavisni odvjetnik W. Van Gerven strasno zagovarao u svojem znamenitom mišljenju koje je prije nekih 25 godina iznio u predmetu Banks ( 2 ). To je mišljenje još tada djelovalo na mene, a i danas mi je izvor nadahnuća. Stoga mi je zadovoljstvo da sada imam priliku dovršiti svoj mandat nezavisnog odvjetnika iznošenjem mišljenja u tom istom području i nadovezati se na ostavštinu mišljenja u predmetu Banks.

2. 

Od donošenja tog mišljenja došlo je do važnog razvoja u sudskoj praksi ( 3 ) i zakonodavstvu ( 4 ) u području građanske odgovornosti. Unatoč tomu, mnoga pitanja od temeljne važnosti još uvijek nisu riješena. Jedno od njih odnosi se na osobe koje se može smatrati odgovornima za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem.

3. 

Kada javno provode Unijina pravila o tržišnom natjecanju, tijela nadležna za tržišno natjecanje primjenjuju načelo gospodarskog kontinuiteta kao pomoć pri određivanju osoba odgovornih za povrede tih pravila. S obzirom na široko tumačenje pojma „poduzetnik” iz odredbi Ugovora koje se odnose na tržišno natjecanje, to načelo nalaže da odgovornost nije ograničena samo na pravnu osobu koja je sudjelovala u protutržišnom ponašanju. U slučaju restrukturiranja ili drugih promjena u strukturi poduzeća, novčanu kaznu je moguće, primjerice, izreći svakom subjektu koji je u gospodarskom smislu jednak subjektu koji je povrijedio neko Unijino pravilo o tržišnom natjecanju ( 5 ).

4. 

U ovom se predmetu postavlja pitanje mora li se to temeljno načelo Unijina prava tržišnog natjecanja primijeniti i u kontekstu privatne provedbe Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. Točnije, Sud je upitan može li se u građanskom postupku za naknadu štete društvo koje je nastavilo gospodarsku djelatnost sudionika zabranjenog sporazuma, smatrati odgovornim za naknadu štete uzrokovane povredom članka 101. UFEU‑a.

I. Pravni okvir

5.

Prema finskom pravu, za plaćanje naknade štete načelno je odgovoran samo pravni subjekt koji je uzrokovao štetu.

6.

U skladu s finskim pravom društava, svako društvo s ograničenom odgovornošću zasebna je pravna osoba s vlastitom imovinom i vlastitom odgovornošću.

7.

Načelno, kada je riječ o preduvjetima za naknadu štete u kontekstu izvanugovorne odgovornosti, osoba koja namjerno ili nepažnjom nanese štetu drugoj osobi dužna je platiti naknadu štete.

II. Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

8.

Između 1994. i 2002. u Finskoj je na tržištu asfalta postojao zabranjeni sporazum. Korkein hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud, Finska) je odlukom od 29. rujna 2009. izrekao novčane kazne za sedam društava zbog protutržišnog ponašanja koje se smatralo protivnim nacionalnom pravu o ograničenjima tržišnog natjecanja i – s obzirom na utjecaj tog zabranjenog sporazuma na trgovinu među državama članicama – sadašnjem članku 101. UFEU‑a.

9.

Jedno od društava kojemu je naloženo plaćanje novčane kazne bilo je Lemminkäinen Oyj, društvo s kojim je Vantaan kaupunki (općina Vantaa) u razdoblju između 1998. i 2001. sklopio ugovore za radove asfaltiranja.

10.

Za razliku od društva Lemminkäinen Oyj, neka druga društva koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu, to jest društva Sata‑Asfaltti Oy, Interasfaltti Oy i Asfalttineliö Oy, u međuvremenu su dobrovoljno likvidirana te su njihovi dioničari, danas poznati pod nazivima Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy, kupili imovinu njihovih podružnica i nastavili njihovu gospodarsku djelatnost.

11.

Korkein hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud) je tako na temelju načela gospodarskog kontinuiteta izrekao novčane kazne društvu Skanska Industrial Solutions Oy za njegovo vlastito ponašanje te za ponašanje društva Sata‑Asfaltti Oy, društvu NCC Industry Oy za ponašanje društva Interasfaltti Oy i društvu Asfaltmix Oy za ponašanje društva Asfalttineliö Oy.

12.

Nakon odluke korkein hallinto‑oikeusa (Vrhovni upravni sud), Vantaan kaupunki podnio je nadležnom okružnom sudu (Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska)) tužbu za naknadu štete protiv društava kojima je naloženo plaćanje novčanih kazni, uključujući društva Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy.

13.

Vantaan kaupunki u tom je postupku zahtijevao da se ta društva proglasi solidarno odgovornima za štetu uzrokovanu previsokim cijenama koje su zbog postojanja zabranjenog sporazuma plaćene za radove asfaltiranja. Društva Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy osporavala su tužbu navodeći, među ostalim, da ih se ne može smatrati odgovornima za štetu koju su navodno uzrokovala pravno neovisna društva. Ona su stoga tvrdila da se zahtjeve za naknadu štete trebalo usmjeriti protiv likvidiranih društava. Prema njihovu mišljenju, dugovi su prestali postojati jer ti zahtjevi nisu bili istaknuti u postupcima dobrovoljne likvidacije na temelju kojih su društva koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu prestala postojati.

14.

Središnje pitanje nacionalnog postupka jest dakle mogu li se društva Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy smatrati odgovornima za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem društava Sata‑Asfaltti Oy, Interasfaltti Oy i Asfalttineliö Oy. Okružni sud i žalbeni sud zauzeli su različita stajališta u tom pogledu.

15.

Prema stajalištu okružnog suda, ako se načelo gospodarskog kontinuiteta ne primijeni u takvoj situaciji, pojedincu može u praksi biti nemoguće ili nerazumno teško ishoditi naknadu štete uzrokovane povredom relevantnih pravila o tržišnom natjecanju. To osobito vrijedi ako je društvo koje je počinilo povredu prestalo poslovati i postojati. Imajući to na umu, okružni sud je smatrao da, s ciljem osiguravanja djelotvornosti članka 101. UFEU‑a, pripisivanje odgovornosti za novčanu kaznu, s jedne strane, i pripisivanje odgovornosti za naknadu štete, s druge, moraju slijediti ista načela. Okružni sud je na temelju toga zaključio da su društva Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy odgovorna za plaćanje naknade štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem društava Sata‑Asfaltti Oy, Interasfaltti Oy i Asfalttineliö Oy.

16.

Protiv te je odluke podnesena žalba nadležnom žalbenom sudu (Helsingin hovioikeus (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska)). On je utvrdio da nema osnove za primjenu načela gospodarskog kontinuiteta na građanske postupke za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem. Prema mišljenju tog suda, ograničenje temeljnih načela izvanugovorne odgovornosti koja proizlaze iz nacionalnog pravnog sustava ne može se opravdati pozivanjem na potrebu osiguravanja djelotvornosti Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. Načela koja se primjenjuju prilikom izricanja novčane kazne ne smiju se primijeniti u kontekstu građanskog postupka za naknadu štete, osim ako je to izričito propisano. Žalbeni sud je stoga odbio zahtjeve Vantaan kaupunkija u dijelu u kojem su bili usmjereni protiv društava Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oy za ponašanje društava Sata‑Asfaltti Oy, Interasfaltti Oy i Asfalttineliö Oy.

17.

U tom istom postupku žalbeni sud naložio je društvu Lemminkäinen Oyj da Vantaan kaupunkiju plati naknadu štete uzrokovane zabranjenim sporazumom. To je društvo u međuvremenu isplatilo naloženu naknadu štete.

18.

Međutim, baš kao i Vantaan kaupunki, društvo Lemminkäinen Oyj zatražilo je da mu se dopusti podnošenje žalbe korkein oikeusu (Vrhovni sud, Finska), što mu je i dopušteno. Ono među ostalim tvrdi da se iznos naknade štete čije mu je plaćanje naloženo treba smanjiti jer Vantaan kaupunki nije tražio naknadu štete od (sada likvidiranih) društava koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu. Vantaan kaupunkiju dopušteno je podnošenje žalbe korkein oikeusu (Vrhovni sud) u pogledu pitanja može li se društvima Skanska Industrial Solutions Oy, NCC Industry Oy i Asfaltmix Oyo na temelju načela gospodarskog kontinuiteta pripisati građanska odgovornost.

19.

S obzirom na te argumente koji su mu izloženi, korkein oikeus (Vrhovni sud) sada mora odlučiti može li se odgovornost za naknadu štete pripisati društvu koje je preuzelo gospodarsku djelatnost sudionika zabranjenog sporazuma, društva koje je prestalo postojati na temelju postupka dobrovoljne likvidacije. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu objašnjava da polaznu točku izvanugovorne odgovornosti u finskom pravu čini pravilo da za naknadu štete može biti odgovorna samo (pravna) osoba koja je uzrokovala štetu. To ne vrijedi samo u određenim okolnostima u kojima se „proboj pravne osobnosti” smatra nužnim za sprečavanje nepropisnog zaobilaženja odgovornosti.

20.

Budući da je dvojio u pogledu pravilnog tumačenja prava Unije, korkein oikeus (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Određuju li se osobe odgovorne za naknadu štete prouzročene povredom članka 101. UFEU‑a izravnom primjenom tog članka ili na temelju nacionalnih pravnih pravila?

2.

Ako se odgovorne osobe određuju izravnom primjenom članka 101. UFEU‑a, odgovaraju li za štetu osobe koje su obuhvaćene pojmom ‚poduzetnik’ iz te odredbe? Primjenjuju li se prilikom određivanja osoba odgovornih za naknadu štetu ista načela koja je [Sud] radi određivanja odgovornih osoba primjenjivao u predmetima u vezi s novčanim kaznama, a prema kojima se odgovornost osobito može temeljiti na pripadnosti istoj gospodarskoj cjelini ili na gospodarskom kontinuitetu?

3.

Ako se odgovorne osobe određuju na temelju nacionalnih pravnih pravila države članice, protivi li se zahtjevu djelotvornosti prava Unije nacionalno pravno pravilo prema kojemu društvo, koje je nakon stjecanja svih dionica društva koje je sudjelovalo u zabranjenom sporazumu protivno članku 101. UFEU‑a donijelo odluku o prestanku postojanja tog društva i preuzelo njegovu poslovnu djelatnost, ne odgovara za štetu koju je svojim protutržišnim ponašanjem prouzročilo društvo koje je prestalo postojati, iako bi ostvarenje naknade štete od društva koje je prestalo postojati bilo praktički nemoguće ili pretjerano teško? Protivi li se zahtjevu djelotvornosti tumačenje nacionalnog prava neke države članice prema kojem odgovornost za štetu pretpostavlja to da opisano preoblikovanje društva mora biti provedeno nezakonito ili prividno radi izbjegavanja obveze naknade štete u vezi s tržišnim natjecanjem odnosno iz drugog razloga nepošteno ili barem da je društvo u trenutku preoblikovanja znalo ili moralo znati za povredu tržišnog natjecanja?”

21.

Pisana očitovanja podnijeli su Vantaan kaupunki, društva Skanska Industrial Solutions Oy (u daljnjem tekstu: Skanska), NCC Industry Oy (u daljnjem tekstu: NCC) i Asfaltmix Oy (u daljnjem tekstu: Asfaltmix), finska, talijanska i poljska vlada te Europska komisija. Te su stranke, osim društva Asfaltmix te talijanske i poljske vlade, iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 16. siječnja 2019.

III. Analiza

22.

Ovaj se predmet dotiče temeljnog aspekta privatne provedbe Unijina prava tržišnog natjecanja: međudjelovanje između prava Unije i prava država članica u pogledu uređivanja postupaka za naknadu štete uzrokovane povredom Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. Naime, načela o građanskoj odgovornosti za povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju uvelike se temelje na sudskoj praksi Suda. Međutim, iako je Sud utvrdio da Ugovori Unije daju pravo na naknadu štete zbog povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju ( 6 ) te je pružio smjernice u pogledu nekih konkretnijih aspekata prava na naknadu štete ( 7 ), privatna provedba Unijina prava tržišnog natjecanja oslanja se i na nacionalna građanska i postupovna pravila.

23.

Zakonodavac Unije je odnos između prava Unije i prava država članica želio razjasniti u Direktivi 2014/104, aktu koji se, međutim, na ovaj predmet ne primjenjuje ratione temporis. Tom su direktivom sada usklađeni određeni aspekti postupaka za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem koji se pokreću pred nacionalnim sudovima. Međutim, poput sudske prakse, ni ta direktiva ne daje odgovor na određena načelna pitanja.

24.

Jedno od tih pitanja jest na koji način (i osobito na kojoj pravnoj osnovi) treba odrediti osobe koje su odgovorne za štetu uzrokovanu povredom Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. Sud u ovom predmetu ima priliku razmotriti to pitanje: od Suda se traži da odluči u kojoj mjeri pravo Unije nalaže na koji način treba pripisati odgovornost u građanskim postupcima za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem koji se pokreću pred nacionalnim sudovima.

25.

Prije analize tog pitanja valja iznijeti neke uvodne napomene o sustavu privatne provedbe Unijina prava tržišnog natjecanja.

A.   Uvod: sustav privatne provedbe Unijina prava tržišnog natjecanja

26.

Općenito govoreći, kada je riječ o izvanugovornoj odgovornosti u europskim pravnim sustavima, osoba može na temelju građanskog postupka za naknadu štete tražiti popravljanje štete uzrokovane određenim ponašanjem ili radnjom. Međutim, ovisno o pravnom sustavu, točni obrisi takvih postupaka koji se pokreću pred sudovima uređeni su vrlo različitim pravilima i načelima. Raznolikost pravnih tradicija između pojedinih država članica objašnjava postojanje razlika u pogledu, među ostalim, vrste ponašanja koja mogu izazvati odgovornost (primjerice, štetna radnja, delikt, kvazidelikt ili objektivna odgovornost); kruga osoba koje se smatra potencijalnim oštećenicima; uzročne veze; osoba koje se može smatrati odgovornima za navodnu štetu; i kategorija šteta koje se mogu naknaditi.

27.

Međutim, unatoč tim razlikama, postupci za naknadu štete u Europi uglavnom imaju reparacijsku i kompenzacijsku svrhu (restitutio ad integrum). Iako obveza plaćanja naknade štete može u određenim slučajevima služiti i odvraćanju, naknada štete kao samostalno sredstvo odvraćanja od neželjenog ponašanja (ili kazne za njega) načelno nije široko rasprostranjena pojava u europskim pravnim sustavima.

28.

Međutim, u kontekstu Unijina prava tržišnog natjecanja, postupci za naknadu štete služe objema svrhama. S jedne strane, postupci za naknadu štete uzrokovane povredom Unijina prava tržišnog natjecanja imaju kompenzacijsku svrhu. Oni omogućuju pojedincima da traže punu naknadu svake štete koja je navodno pretrpljena zbog povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju ( 8 ). Međutim, s druge strane, građanski postupak za naknadu štete uzrokovane povredom prava tržišnog natjecanja može služiti i kao sredstvo odvraćanja, čime dopunjava sredstva javne provedbe.

1. Važnost koja se u sudskoj praksi pridaje punoj djelotvornosti Unijinih pravila o tržišnom natjecanju i odvraćanju

29.

Sud je pozivanjem na prava i djelotvornost Unijinih pravila o tržišnom natjecanju stavio velik naglasak na svrhu odvraćanja koju imaju postupci za naknadu štete uzrokovane povredom Unijina prava tržišnog natjecanja.

30.

Sud je temelje sustava privatne provedbe u Europskoj uniji postavio u svojim presudama Courage ( 9 ) i Manfredi ( 10 ). On je u njima utvrdio pravo – svih pojedinaca – na naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem ( 11 ).

a) Dvostruka svrha postupaka za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem

31.

Međutim, iz sudske prakse je vidljivo da pravo na naknadu štete nije uspostavljeno samo zato da se osigura popravljanje štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem. Umjesto toga, pravo na naknadu štete povezano je s potrebom da se osigura puna djelotvornost Unijinih pravila o tržišnom natjecanju ( 12 ). U tom pogledu, Sud je konkretno utvrdio da pravo na naknadu štete osnažuje djelotvornost Unijinih pravila o tržišnom natjecanju tako što poduzetnike odvraća od sklapanja protutržišnih sporazuma ili sudjelovanja u drugim protutržišnim djelovanjima i aranžmanima koji su često prikriveni. Postupci za naknadu štete pred nacionalnim sudovima stoga su i sredstvo za održavanje stvarnog tržišnog natjecanja u Europskoj uniji ( 13 ). Drugim riječima, ti postupci služe odvraćanju poduzetnika od ponašanja koja su štetna za tržišno natjecanje.

32.

Međutim, važno je reći da se Sud, iako je utvrdio pravo na naknadu štete na temelju članka 101. UFEU‑a, do sada suzdržavao od jasnog definiranja bitnih uvjeta građanske odgovornosti. Osim toga, jasno je da se postupovni i materijalni okvir potreban za ostvarenje prava na naknadu štete pred sudom načelno uređuje u nacionalnim pravima ( 14 ). Kako je Sud zaključio u presudama donesenima nakon presuda Courage i Manfredi, ako pravo Unije u tom pogledu ništa ne predviđa, države članice određuju detaljna pravila o ostvarivanju prava na naknadu štete uzrokovane povredom članka 101. UFEU‑a (ili članka 102. UFEU‑a), uključujući pravila o primjeni pojma uzročne veze. Međutim, države članice dužne su osigurati da nacionalna pravila budu u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 15 ).

33.

Međutim, koji su aspekti postupaka za naknadu štete uređeni pravom Unije, a koji pravima država članica? Prema mojemu mišljenju, odgovor na to pitanje moguće je pronaći u novijoj sudskoj praksi.

b) Odnos između prava Unije i nacionalnog prava te konsolidacija odvraćanja kao cilja postupaka za naknadu štete

34.

Presuda Suda u predmetu Kone ( 16 ) rasvjetljava to pitanje. Sud je u toj presudi utvrdio da žrtve zaštitnih cijena („umbrella‑pricing”) – pojedinci koji su neizravno pretrpjeli štetu zbog povećanih cijena proizašlih iz povrede članka 101. UFEU‑a – mogu tražiti naknadu takve štete u okviru građanskog postupka za naknadu štete. U tom istom smislu utvrđeno je da se nacionalno pravilo o uzročnosti koje kategorički isključuje mogućnost naknade štete uzrokovane zaštitnim cijenama protivi članku 101. UFEU‑a ( 17 ).

35.

Izdvajaju se dva međusobno povezana pitanja.

36.

Kao prvo, Sud je u presudi Kone ponovio da svaka država članica treba odrediti detaljna pravila o ostvarivanju prava na naknadu štete prouzročene zabranjenim sporazumom ili zabranjenim djelovanjem iz članka 101. UFEU‑a, uključujući pravila o primjeni pojma uzročne veze. Međutim, one pritom moraju osigurati da su ta pravila u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Drugim riječima, ta pravila ne smiju biti nepovoljnija od pravila o postupcima koji se tiču povreda sličnih prava koja proizlaze iz nacionalnog prava te ne smiju ostvarivanje prava zajamčenih pravom Unije činiti pretjerano teškim ili praktički nemogućim ( 18 ).

37.

Stoga se može činiti, imajući taj navod na umu, da sukladnost bilo kojeg nacionalnog pravila o postupcima za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem s pravom Unije treba ocijeniti na temelju klasičnog testa ekvivalentnosti i djelotvornosti. Ne treba međutim zaboraviti da je Sud, nakon što je iznio taj opći navod, utvrdio da, u konkretnom kontekstu prava tržišnog natjecanja, primjena relevantnih nacionalnih pravila ne smije ugroziti djelotvornu primjenu članka 101. UFEU‑a ( 19 ). Doista, kako pobliži uvid otkriva, daljnja ocjena u toj presudi provedena je pozivanjem na punu djelotvornost članka 101. UFEU‑a ( 20 ).

38.

Čini mi se da pristup koji je Sud upotrijebio nije tek ocjena utemeljena na načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Prema mojemu mišljenju, on zagovara ocjenu sukladnosti spornog nacionalnog pravila s obzirom na punu djelotvornost odredbe Ugovora, to jest članka 101. UFEU‑a.

39.

Razlika između ocjene koja se temelji na načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, s jedne strane, i ocjene koja se temelji na punoj djelotvornosti članka 101. UFEU‑a, s druge, važna je. Ona pomaže pri razgraničavanju pitanja uređenih pravom Unije i pitanja uređenih pravnim sustavima država članica.

40.

Prema mojemu shvaćanju sudske prakse, uobičajeni test ekvivalentnosti i djelotvornosti primjenjuje se samo u pogledu „detaljnih pravila za izvršavanje prava na naknadu štete” pred nacionalnim sudovima. Drugim riječima, taj se test primjenjuje u pogledu pravila koja se (na ovaj ili onaj način) odnose na primjenu prava na naknadu štete pred sudom ( 21 ). Takva pravila moraju odrediti države članice.

41.

Nasuprot tomu, materijalni uvjeti prava na naknadu štete (kao što je uzročnost) uređeni su člankom 101. UFEU‑a.

42.

Točno je da se Sud u presudi Kone suzdržao od davanja pozitivne definicije pojma „uzročna veza” koja se primjenjuje u pravu Unije. To je učinio unatoč suprotnom prijedlogu nezavisne odvjetnice J. Kokott ( 22 ). Umjesto toga, Sud je bio oprezan (kao što često jest) te je svoj odgovor ograničio na ono što je bilo strogo nužno u tom konkretnom predmetu koji je tada razmatrao ( 23 ). Sud je tako, pozivajući se na punu djelotvornost članka 101. UFEU‑a, utvrdio da se toj odredbi Ugovora protivi nacionalno pravilo o uzročnosti koje kategorički isključuje mogućnost naknade štete uzrokovane zaštitnim cijenama.

43.

Drugim riječima, iako je Sud razvoj pojma uzročne veze ostavio za buduću sudsku praksu, to ne treba tumačiti na način da se uvjeti koji čine sam temelj postupaka za naknadu štete određuju u nacionalnom pravu.

44.

Kao drugo, kao izravna posljedica naglaska stavljenog na punu djelotvornost članka 101. UFEU‑a, smisao prava na naknadu štete uzrokovane povredom Unijinih pravila o tržišnom natjecanju je u presudi Kone čvrsto povezan s odvraćanjem. Naime, odbacujući primjenjivost pravila koje za utvrđivanje građanske odgovornosti zahtijeva postojanje izravne uzročne veze, Sud je utvrdio da se članku 101. UFEU‑a protivi nacionalno pravilo koje isključuje građansku odgovornost poduzetnika koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu za štetu prouzročenu povećanjem tržišnih cijena do kojeg je došlo zbog protutržišnog ponašanja ( 24 ).

45.

„Šteta” uzrokovana zaštitnim cijenama posljedica je neovisne odluke o cijenama koju donese osoba koja ne sudjeluje u spornom protutržišnom ponašanju. Takva odluka može utjecati na velik broj pojedinaca. Time se značajno povećava broj pojedinaca koji imaju pravo izravno na temelju članka 101. (ili 102.) UFEU‑a zahtijevati naknadu štete zbog povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. Imajući to na umu, presuda Kone važan je korak u konsolidaciji uloge postupaka za naknadu štete uzrokovane kršenjem prava tržišnog natjecanja kao instrumenata namijenjenih tomu da poduzetnike odvrate od protutržišnog ponašanja.

2. Je li naglasak koji je stavljen na odvraćanje opravdan?

46.

Iako bi se puno toga moglo reći o dodanoj praktičnoj vrijednosti koju rješenje do kojeg je Sud došao u presudi Kone općenito ima za djelotvornost sustava privatne provedbe, naglasak koji je Sud stavio na odvraćanje općenito prema mojemu je mišljenju opravdan iz nekoliko razloga. Ovdje bih želio ukratko izdvojiti dva razloga.

47.

Kao prvo, kako je Sud istaknuo, privatna provedba putem postupaka za naknadu štetu dodatno je sredstvo za odvraćanje od protutržišnog ponašanja, kakvo sama javna provedba ne može postići. Kao i u slučaju javne provedbe, cilj privatne provedbe jest utjecati na ponašanje poduzetnika na tržištu u smislu da ih se odvrati od protutržišnog ponašanja.

48.

S jedne strane, ako pojedinci (koji su često iz prve ruke upoznati sa zabranjenim sporazumima ili protutržišnim ponašanjem) imaju na raspolaganju djelotvorne građanskopravne lijekove, veća je vjerojatnost da će se otkriti veći broj nezakonitih ograničenja te da će se počinitelje proglasiti odgovornima ( 25 ). Drugim riječima, opasnost od otkrivanja znatno se povećava. S druge strane, dok se odvraćajući učinak jednog postupka za naknadu štete može smatrati zanemarivim, broj potencijalnih tužitelja, zajedno s povećanom opasnosti od otkrivanja, pomaže objasniti zašto su mehanizmi privatne provedbe (kao što su postupci za naknadu štete) djelotvorno sredstvo za osiguravanje poštovanja pravila o tržišnom natjecanju ( 26 ).

49.

Kao drugo, treba podsjetiti da šteta uzrokovana protutržišnim ponašanjem obično ima oblik isključivo gospodarske štete. Iako ne mogu isključiti da u nekim slučajevima izravna šteta za gospodarske interese određenih osoba može biti relativno lako odrediva i dokaziva, valja naglasiti da povrede pravila o tržišnom natjecanju uzrokuju i neizravnu štetu te, općenitije, negativne posljedice za strukturu i funkcioniranje tržišta. Suvišno je isticati da određivanje iznosa ili dokazivanje štete – a kamoli uzročne veze – na temelju hipotetskih činjeničnih scenarija otvara niz problema.

50.

Međutim, stvarnu štetu koju uzrokuju nezakonita ograničenja tržišnog natjecanja u biti čini smanjenje gospodarske učinkovitosti koje nastupa kao njihova posljedica. To znači da štetu koja se navodi u postupcima za naknadu štete uzrokovane povredom prava tržišnog natjecanja u biti predstavljaju gospodarska neučinkovitost uzrokovana povredom i posredna šteta koju društvo kao cjelina trpi zbog lošijih uvjeta za potrošače. Stoga, prema mojemu mišljenju, kompenzacijska svrha postupaka za naknadu štete uzrokovane povredom prava tržišnog natjecanja u konačnici je tek sporedna njihovoj svrsi odvraćanja.

51.

Imajući na umu ta zapažanja, sada ću se posvetiti konkretnoj analizi pitanja koja je uputio korkein oikeus (Vrhovni sud).

B.   Ocjena prethodnih pitanja

52.

Sud koji je uputio zahtjev postavio je Sudu tri pitanja, od kojih su dva alternativno oblikovana (ovisno o odgovoru na prvo pitanje). Sva tri pitanja usko su povezana te su usmjerena na razjašnjavanje jednog problema: zahtijeva li pravo Unije da se oštećeniku, u građanskom postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom, omogući zahtijevanje naknade štete uzrokovane povredom Unijinih pravila o tržišnom natjecanju koju je počinio poduzetnik koji je nastavio gospodarsku djelatnost sudionika zabranjenog sporazuma? Drugim riječima, mora li se načelo gospodarskog kontinuiteta primijeniti u tom kontekstu?

53.

Smatram da na to pitanje treba potvrdno odgovoriti.

54.

Kako bih objasnio zašto je tomu tako, redom ću razmotriti prvo i drugo prethodno pitanje.

1. Određivanje osoba odgovornih za naknadu štete u nadležnosti je prava Unije

55.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem želi doznati treba li osobe odgovorne za naknadu štete uzrokovane ponašanjem suprotnim članku 101. UFEU‑a odrediti na temelju prava Unije ili na temelju nacionalnog prava.

56.

Većina stranaka koje su iznijele očitovanja tvrde da se pitanje određivanja osoba odgovornih za naknadu štete uređuje nacionalnim pravom. Prema njihovu mišljenju, margina prosudbe koju države članice u tom pogledu imaju ograničena je načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

57.

Ne dijelim to stajalište.

58.

S jedne strane, budući da članak 101. UFEU‑a ima izravan učinak, on proizvodi pravne posljedice u odnosima između pojedinaca i tako pojedincima daje prava koja nacionalni sudovi moraju štititi. Kako je prethodno navedeno, Sud je iz izravnog učinka te odredbe izveo pravo – koje imaju svi pojedinci – na naknadu pretrpljene štete. S druge strane, Sud je u tom kontekstu više puta utvrdio da države članice određuju detaljna pravila o ostvarivanju tog prava, pod uvjetom da pritom poštuju (minimalne) zahtjeve ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 27 ).

59.

Čini li određivanje osoba odgovornih za naknadu štete uzrokovane povredom Unijina prava tržišnog natjecanja takvo detaljno pravilo o ostvarivanju prava na naknadu štete? Ili je to materijalni uvjet odgovornosti uređen pravom Unije?

60.

Smatram da je to materijalni uvjet odgovornosti uređen pravom Unije.

61.

Određivanje osoba koje se mogu smatrati odgovornima za naknadu štete ne tiče se nikakve konkretne primjene postupaka za naknadu štete niti čini pravilo o stvarnoj provedbi prava na naknadu štete. Određivanje osoba odgovornih za naknadu štete druga je strana prava na naknadu štete uzrokovane povredom Unijina prava tržišnog natjecanja. Naime, postojanje prava na naknadu štete na temelju članka 101. UFEU‑a pretpostavlja postojanje pravne obveze koja je povrijeđena ( 28 ). Također pretpostavlja postojanje osobe odgovorne za tu povredu.

62.

Tu se osobu može odrediti na temelju članka 101. UFEU‑a, odredbe koja se primjenjuje na poduzetnike. Naime, adresati zabrane predviđene člankom 101. UFEU‑a su poduzetnici, pojam koji je Sud fleksibilno primjenjivao u kontekstu javne provedbe i izricanja novčanih kazni.

63.

U skladu s načelima utvrđenima u sudskoj praksi, taj pojam obuhvaća sve subjekte koji se bave gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu i načinu financiranja. Kada takav subjekt povrijedi pravila Unije o tržišnom natjecanju, na njemu je, prema načelu osobne odgovornosti, da odgovara za tu povredu ( 29 ).

64.

Imajući to na umu, ne mogu pronaći nijedan dobar razlog zbog kojeg bi se određivanje osoba odgovornih za naknadu štete u kontekstu građanske odgovornosti trebalo provoditi na drukčijoj osnovi. Upravo suprotno.

65.

Komisija je na raspravi navela da činjenica da sudska praksa Suda u pogledu tog pitanja ne govori ništa te da se u Direktivi 2014/104 sada izričito spominje solidarna odgovornost poduzetnika za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem ( 30 ) upućuje na to da se pitanje određivanja osoba koje treba smatrati odgovornima uređuje nacionalnim pravom, pri čemu se moraju poštovati načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Okolnost da Sud nije imao priliku o tome se izjasniti – ili da je zakonodavac Unije u Direktivu uvrstio odredbu o solidarnoj odgovornosti poduzetnika – ne govori mnogo o normativnoj osnovi na kojoj treba odrediti osobe odgovorne za naknadu štete niti o načelima koja pri njihovu određivanju treba primijeniti.

66.

Određivanje odgovornih osoba izravno utječe na samô postojanje prava na naknadu štete. To je stoga pitanje od temeljne važnosti, u tom smislu ravno samom pravu na naknadu štetu. Drugim riječima, upravo kao i uzročna veza, koja je također materijalni uvjet prava na naknadu štete, odgovorne osobe također se određuju na temelju prava Unije.

67.

Materijalni uvjeti odgovornosti moraju biti usklađeni ( 31 ). Ako bi definicija osoba odgovornih za naknadu štete bila različita u pojedinim državama članicama, postojala bi očita opasnost od različitog postupanja prema gospodarskim subjektima, ovisno o tome pred sudovima koje bi se države vodio građanski postupak za naknadu štete. Iz perspektive djelotvorne provedbe Unijinih pravila o tržišnom natjecanju, prepuštanje državama članicama da slobodno definiraju osobe odgovorne za naknadu štete može značajno ograničiti pravo na naknadu štete. Ako bi se u pojedinim državama članicama primjenjivala različita pravila o temeljnom pitanju koje izravno utječe na samô postojanje prava na naknadu štete, to ne bi samo bilo protivno jednom od temeljnih ciljeva Unijina prava tržišnog natjecanja, a to je osiguravanje jednakih uvjeta za sve poduzetnike koji posluju na unutarnjem tržištu, nego bi i dovelo do forum shoppinga ( 32 ).

68.

Takvo bi rješenje u konačnici negativno utjecalo na svrhu postupaka za naknadu štete kao sredstava za odvraćanje te stoga i na djelotvornost provedbe Unijinih pravila o tržišnom natjecanju, što je cilj na koji je Sud u svojoj sudskoj praksi stavio osobit naglasak.

69.

U građanskom postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom osobe odgovorne za naknadu štete uzrokovane povredom Unijina prava tržišnog natjecanja treba dakle odrediti na temelju prava Unije, s obzirom na članak 101. UFEU‑a (ili eventualno na članak 102. UFEU‑a).

70.

Međutim, znači li to da načelo gospodarskog kontinuiteta treba primijeniti u postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom kako bi se odredile osobe odgovorne za naknadu štete?

2. Treba li načelo gospodarskog kontinuiteta primijeniti pri određivanju osoba odgovornih za naknadu štete u postupku za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem?

71.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita primjenjuju li se na određivanje osoba odgovornih za naknadu štete ista ona načela koja je Sud utvrdio u kontekstu izricanja novčanih kazni.

72.

Korisno je započeti kratkim ponavljanjem osnovnih pravila koja sudska praksa Suda predviđa u pogledu načela gospodarskog kontinuiteta. Valja podsjetiti da je ta sudska praksa razvijena u kontekstu javne provedbe Unijina prava tržišnog natjecanja.

73.

Načelo gospodarskog kontinuiteta je konkretizacija šire definicije poduzetnika. Ono se osobito primjenjuje kada je subjekt koji je počinio povredu prestao postojati, bilo u pravnom ili u gospodarskom smislu. Naime, kako je Sud objasnio, novčana kazna izrečena poduzetniku koji i dalje pravno postoji, ali je prestao obavljati gospodarsku djelatnost, nema odvraćajući učinak ( 33 ).

74.

Općenito govoreći – iako osobna odgovornost ostaje glavno pravilo – smisao proširenja odgovornosti na subjekta koji je nastavio djelatnosti subjekta koji je povrijedio Unijino pravo tržišnog natjecanja je taj da bi poduzetnici u suprotnom mogli izbjeći novčane kazne tako da restrukturiranjem, prijenosom ili drugim pravnim i organizacijskim promjenama izmijene svoj identitet. To bi ugrozilo cilj kažnjavanja ponašanja koje je protivno pravilima tržišnog natjecanja i sprečavanja njegova ponavljanja putem odvraćajućih sankcija ( 34 ).

75.

Dakle, iz perspektive Unijina prava tržišnog natjecanja, pravna ili organizacijska promjena ne stvara nužno novog poduzetnika koji je oslobođen odgovornosti za ponašanje svojeg prethodnika koji je povrijedio pravila o tržišnom natjecanju kada su oba u gospodarskom smislu ista. U tom su pogledu, prema zaključku Suda, nevažni i pravni oblici subjekta koji je počinio povredu i subjekta koji ga je naslijedio ( 35 ). To je zato što subjekt u gospodarskom smislu ostaje isti.

76.

Prema mojemu mišljenju, argumenti koji su u kontekstu javne provedbe prava tržišnog natjecanja izneseni kako bi se opravdala primjena širokog pojma „poduzetnik” i njegova bliskog pratitelja, načela gospodarskog kontinuiteta, vrijede i u kontekstu građanskog postupka za naknadu štete uzrokovane povredom Unijinih pravila o tržišnom natjecanju. To je zato što postupak za naknadu štete, kao i javna provedba prava tržišnog natjecanja od stane nadležnog tijela, služi tomu da poduzetnike – doduše putem različitih mehanizama – odvrati od protutržišnog ponašanja. Naime, kako je Vantaan kaupunki istaknuo, javna i privatna provedba prava tržišnog natjecanja zajedno čine potpun sustav provedbe koji, iako je sastavljen od dva dijela, treba smatrati cjelinom.

77.

Ako se načelo gospodarskog kontinuiteta ne bi primjenjivalo u kontekstu postupaka za naknadu štete, to bi značajno oslabilo odvraćajući element zbog kojeg se svim pojedincima dopušta da zahtijevaju naknadu štete zbog povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju.

78.

Štoviše, kao što ovaj predmet jasno ilustrira, poduzetnici bi mogli izbjeći odgovornost za naknadu štete na temelju poslovnih ili drugih aranžmana koji bi pojedincima praktički onemogućavali da ostvaruju svoja prava na naknadu štete na temelju članka 101. UFEU‑a. U tom pogledu, društva Skanska, NCC i Asfaltmix pred Sudom su navela da je Vantaan kaupunki naknadu štete mogao tražiti od sada likvidiranih društava. Iako se čini da finsko pravo društava oštećeniku doista pruža takvu mogućnost, teško je zamisliti na koji bi način pojedincu to osiguralo bilo kakvo djelotvorno pravo na naknadu štete: dobro je poznato da se golog čovjeka ne može okrasti.

79.

Istina, može se činiti problematičnim društvo smatrati odgovornim za štetu uzrokovanu protutržišnim ponašanjem nekog drugog (likvidiranog) društava samo zato što je to društvo nastavilo gospodarsku djelatnost počinitelja povrede. Također se može tvrditi da primjena načela gospodarskog kontinuiteta na postupak za naknadu štete proturječi građanskopravnom smislu takvih postupaka, osobito s obzirom na to da počinitelj povrede i subjekt odgovoran za naknadu štete nisu (pravno) isti.

80.

Međutim, smatram da u tom rješenju nema ništa izvanredno pa ni iznenađujuće. Kako sam prethodno objasnio, postupci za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem sastavni su dio provedbe Unijina prava tržišnog natjecanja, sustava koji je (kada ga se promatra kao cjelinu) prije svega namijenjen tomu da poduzetnike odvrati od protutržišnog ponašanja. Odgovornost je u tom sustavu povezana s imovinom, a ne s određenom pravnom osobnošću. Stoga, iz gospodarske perspektive, poduzetnik koji je povrijedio pravila o tržišnom natjecanju smatra se odgovornim i za javnopravne sankcije i za građanskopravnu naknadu štete. Budući da se javna i privatna provedba međusobno dopunjuju i da čine dijelove iste cjeline, rješenje prema kojem bi se tumačenje pojma „poduzetnik” razlikovalo ovisno o mehanizmu koji se koristi za provedbu Unijinih pravila o tržišnom natjecanju jednostavno bi bilo neodrživo.

81.

Stoga smatram da se članak 101. UFEU‑a mora tumačiti na način da pri određivanju osobe odgovorne za naknadu štete uzrokovane povredom te odredbe treba primijeniti načelo gospodarskog kontinuiteta kako bi oštećenik u građanskom postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom mogao zahtijevati naknadu štete od poduzetnika koji je nastavio gospodarsku djelatnost sudionika zabranjenog sporazuma.

82.

Međutim, prije zaključka potrebno je, zbog argumenata koje je na raspravi istaknulo društvo NCC Industry, iznijeti jedno završno zapažanje.

83.

Društvo NCC Industry u svojim je usmenim očitovanjima od Suda zatražilo da ograniči vremenske učinke svoje presude ako se njome utvrdi da načelo gospodarskog kontinuiteta treba primijeniti pri određivanju osoba odgovornih za naknadu štete u građanskom postupku zbog protutržišnog ponašanja. Međutim, taj se zahtjev temeljio na općenitoj i nedovoljno potkrijepljenoj tvrdnji o financijskim posljedicama koje bi takvo tumačenje imalo na gospodarske subjekte koji stječu druga društva. Taj zahtjev treba stoga biti u startu odbijen, bez potrebe za razmatranjem jesu li dva kumulativna uvjeta iz sudske prakse ispunjena u ovom predmetu ( 36 ).

IV. Zaključak

84.

S obzirom na sva navedena razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska) odgovori sljedeći način:

Članak 101. UFEU‑a mora se tumačiti na način da pri određivanju osobe odgovorne za naknadu štete uzrokovane povredom te odredbe treba primijeniti načelo gospodarskog kontinuiteta kako bi oštećenik u građanskom postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom mogao zahtijevati naknadu štete od društva koje je nastavilo gospodarsku djelatnost sudionika zabranjenog sporazuma.


( 1 ) Izvorni jezik: engleski

( 2 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika W. Van Gervena u predmetu Banks, C‑128/92, EU:C:1993:860

( 3 ) U tom su pogledu najvažnije presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461.

( 4 ) Direktiva 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.)

( 5 ) Za ranu konkretizaciju tog načela, vidjeti presudu od 28. ožujka 1984., Compagnie Royale Asturienne des Mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, EU:C:1984:130, t. 9. Od novijih presuda vidjeti, primjerice, presude od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 145.; od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 59.; od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 45. i 46., i od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 39. i 40.

( 6 ) Presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 26., i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 60.

( 7 ) Osobito vidjeti presude od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 95. do 97.; od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, EU:C:2011:389, t. 32., i od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 37.

( 8 ) Vidjeti osobito presudu od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 95. i 96. i navedenu sudsku praksu.

( 9 ) Presuda od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465

( 10 ) Presuda od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461

( 11 ) Sud je još i prije presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, priznao izravan učinak sadašnjih članaka 101. i 102. UFEU‑a. Vidjeti presude od 30. siječnja 1974., BRT i Société belge des auteurs, compositeurs et éditeurs, 127/73, EU:C:1974:6, t. 16., i od 18. ožujka 1997., Guérin automobiles/Komisija, C‑282/95 P, EU:C:1997:159, t. 39.

( 12 ) Presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 24. do 26., i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 59.

( 13 ) Presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 27., i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 91. Vidjeti i presude od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, EU:C:2011:389, t. 29.; od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 42.; od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, EU:C:2013:366, t. 23., i od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 23.

( 14 ) Presuda od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 62.

( 15 ) Presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 29., i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 62.

( 16 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317

( 17 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 37.

( 18 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 24. i 25. i navedena sudska praksa

( 19 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 26. i navedena sudska praksa

( 20 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 27. i sljedeće, osobito t. 34. U pogledu primjene načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, za usporedbu vidjeti presude od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, EU:C:2011:389, t. 30. do 32., i od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, EU:C:2013:366, t. 32. do 34.

( 21 ) Nezavisna odvjetnica J. Kokott je to opisala kao pitanje kako dodijeliti naknadu štete. Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:45, t. 23. Osim toga, možda je moguće dalje praviti razliku između pravila o pravnim lijekovima i isključivo postupovnih pravila, kao i između zahtjeva iz prava Unije koje takva pravila moraju zadovoljavati. U tom pogledu, vidjeti W. Van Gerven, „Of rights, remedies and procedures”, Common Market Law Review, sv. 37., 2000., str. 501. do 536., osobito str. 503. i 504.

( 22 ) Mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:45, točka 31. i sljedeće

( 23 ) C. Sunstein, One case at a time: judicial minimalism on the Supreme Court, Harvard, Harvard University Press, 1999. U kontekstu sudskog minimalizma u Uniji, D. Sarmiento, „Half a case at a time: dealing with judicial minimalism at the European Court of justice”, u M. Claes i dr., Constitutional conversations, Cambridge, Intersentia, 2012., str. 11. do 40.

( 24 ) Presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 37.

( 25 ) Iako Komisija naglašava kompenzacijsku svrhu postupaka za naknadu štete, ona ipak priznaje njihovu vrijednost u smislu odvraćanja poduzetnika od protutržišnog ponašanja. U tom pogledu, vidjeti Bijelu knjigu Komisije o postupcima za naknadu štete zbog povreda pravila Zajednice o tržišnom natjecanju COM 2008 (165) final, str. 3., i tekstove na koje se upućuje. Dostupna na adresi: http://ec.europa.eu/competition/antitrust/actionsdamages/files_white_paper/whitepaper_en.pdf (posjećena 22. siječnja 2019.)

( 26 ) Također vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika W. Van Gervena u predmetu Banks, C‑128/92, EU:C:1993:860, t. 44.

( 27 ) Vidjeti osobito presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 24. i 29., i od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 61. i 62. Vidjeti i presude od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, EU:C:2011:389, t. 29. i 30.; od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, EU:C:2013:366, t. 23. i 27., i od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 23. i 24.

( 28 ) Kako je čitatelju poznato, ideja podudarnosti prava i obveza seže do W. Hohfelda. Vidjeti W. Hohfeld, „Some Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning”, Yale Law Journal, 1913., sv. 23., str. 16. do 59., osobito str. 30. do 32. Također vidjeti W. Van Gerven, „Of rights, remedies and procedures”, Common Market Law Review, sv. 37., 2000., str. 501. do 536., osobito str. 524.

( 29 ) Vidjeti, primjerice, presude od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu; od 13. lipnja 2013., Versalis/Komisija, C‑511/11 P, EU:C:2013:386, t. 51., i od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 39.

( 30 ) Članak 11. stavak 1. Direktive 2014/104 predviđa: „Države članice osiguravaju da su poduzetnici koji su povrijedili pravo tržišnog natjecanja zajedničkim postupcima solidarno odgovorni za štetu prouzročenu kršenjem prava tržišnog natjecanja; s učinkom da je svaki od tih poduzetnika obvezan potpuno nadoknaditi štetu, a oštećena strana ima pravo tražiti potpunu naknadu štete od svakog od tih poduzetnika sve dok joj šteta nije potpuno nadoknađena.”

( 31 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika W. Van Gervena u predmetu Banks, C‑128/92, EU:C:1993:860, t. 49. do 54., u pogledu takvih uvjeta (postojanje štete, uzročna veza između navodne štete i navodnog ponašanja i protupravnost takvog ponašanja), pri čemu se odgovornim osobama smatraju, kako se čini, poduzetnici koji su izvršili protupravne radnje

( 32 ) Za sličan pristup u pogledu pitanja uzročnosti, vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:45, t. 29.

( 33 ) Presuda od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 40. i navedena sudska praksa

( 34 ) Vidjeti, među ostalim, presude od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 41. i navedenu sudsku praksu, i od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 40.

( 35 ) Presuda od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 43.

( 36 ) Za te uvjete, vidjeti, primjerice, presudu od 22. rujna 2016., Microsoft Mobile Sales International i dr., C‑110/15, EU:C:2016:717, t. 59. do 61. i navedenu sudsku praksu.

Top