1.

Ovaj se predmet u biti odnosi na značenje koje treba pripisati izrazu „sredstvo daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” iz članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83/EU ( 2 ) te stoga na okolnosti u kojima se zahtjevi iz članka 6. stavka 1. Direktive 2011/83 mijenjaju u pogledu informacija koje trgovci moraju potrošačima pružiti prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija postane obvezujući za potonje.

2.

Direktivom 2011/83 stavljena je izvan snage i zamijenjena i Direktiva Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija ( 3 ) i Direktiva 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu ( 4 ), čime su prava zaštićena tim direktivama pojednostavljena i ažurirana u obliku jedinstvene mjere maksimalnog usklađenja ( 5 ). To je rezultiralo člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83, tako da se od Suda prvi put traži da protumači izraz „sredstvo daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” u smislu načina na koji se primjenjuje na ugovore na daljinu.

3.

Konkretnije, trgovac koji je u časopise ubacio promidžbene prospekte za prodaju vodootpornih kaputa (koji uključuju odvojivu dopisnicu za slanje narudžbi) tvrdi da se može pozivati na članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83. Posljedično, navodi se da trgovac prije sklapanja ugovora na daljinu o prodaji kaputa mora potrošače obavijestiti samo o postojanju njihova prava na odustajanje, a ne i o ostalim pojedinostima predviđenima u članku 6. stavku 1. točki (h) Direktive 2011/83. To tumačenje članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 osporava Zentrale zur Bekämpfung des unlauteren Wettbewerbs eV (Ured za sprečavanje nepoštenog tržišnog natjecanja) u Njemačkoj, koji je u toj državi članici uložio pravni lijek koji je predmet glavnog postupka.

4.

Ako se trgovac može pozivati na članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83, glavni postupak odnosit će se i na pitanje mora li trgovac u samom prospektu pružiti i pojedinosti o pravu odustajanja ili je dovoljno navesti internetsku adresu na kojoj se takve pojedinosti mogu pronaći. Isto će se pitanje pojaviti i u pogledu uzorka obrasca za odustajanje sadržanog u Prilogu I.(B) Direktivi 2011/83, na koji se upućuje u članku 6. stavku 1. točki (h) i članku 11. stavku 1. Direktive 2011/83.

5.

Članak 11. Povelje naslovljen je „Sloboda izražavanja i informiranja”. Njegov stavak 1. glasi:

„Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.”

6.

Članak 16. Povelje naslovljen je „Sloboda poduzetništva” te glasi:

„Sloboda poduzetništva priznaje se u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.”

7.

Članak 38. Povelje naslovljen je „Zaštita potrošača” te glasi:

„Politike Unije osiguravaju visoku razinu zaštite potrošača.”

8.

Članak 1. Direktive 2011/83 naslovljen je „Predmet” te glasi:

„Svrha ove Direktive je doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača.”

9.

Točke (a) do (h) stavka 1. članka 6. Direktive 2011/83 glase:

„1.   Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:

10.

Stavci 1. i 4. do 7. članka 8. Direktive 2011/83 glase:

„1.   Kod ugovora na daljinu, informacije predviđene u članku 6. stavku 1. trgovac jednostavnim i razumljivim riječima dostavlja ili stavlja na raspolaganje potrošaču na način koji je primjeren sredstvu daljinske komunikacije koje koristi. Ako se te informacije dostavljaju na drugom trajnom nosaču podataka [na trajnom nosaču podataka], moraju biti čitljive.

[…]

4.   Ako se ugovor sklapa putem sredstva daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme, na tom sredstvu prije sklapanja takvog ugovora trgovac osigurava minimalno predugovorne informacije o glavnim karakteristikama robe ili usluga, identitetu trgovca, ukupnoj cijeni, pravu odustajanja, trajanju ugovora i, ako se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme, uvjete raskida ugovora iz točaka (a), (b), (e), (h) i (o) članka 6. stavka 1. Ostale informacije iz članka 6. stavka 1. trgovac pruža potrošaču na primjeren način u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

5.   Ne dovodeći u pitanje stavak 4., ako trgovac potrošača zove telefonom s ciljem sklapanja ugovora na daljinu, na početku razgovora s potrošačem trgovac otkriva svoj identitet i, kada je to primjenjivo, identitet osobe u čije ime zove te komercijalnu svrhu toga poziva.

6.   Kada se ugovor na daljinu sklapa telefonom, države članice mogu predvidjeti da trgovac mora potvrditi ponudu koju daje potrošaču, za kojeg ponuda postaje obvezujuća kad potpiše tu ponudu ili pošalje svoj pisani pristanak. Države članice mogu predvidjeti i da takve potvrde moraju biti na trajnom nosaču podataka.

7.   Trgovac dostavlja potrošaču potvrdu sklopljenog ugovora na trajnom nosaču podataka u razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu, a najkasnije u trenutku isporuke robe ili prije nego što započne izvršavanje usluge. Ta potvrda uključuje:

11.

Članak 11. Direktive 2011/83 naslovljen je „Ostvarenje prava na odustajanje”. Njegov stavak 1. glasi:

„Prije isteka roka za odustajanje potrošač obavješćuje trgovca o svojoj odluci da odustane od ugovora. U tu svrhu, potrošač može:

Države članice ne predviđaju nikakve formalne zahtjeve primjenjive na uzorak obrasca za odustajanje osim zahtjeva određenih u Prilogu I.(B).”

12.

Članak 355. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB) naslovljen je „Pravo odustajanja u potrošačkim ugovorima”. Njegov stavak 1. glasi:

„Ako se, u skladu s ovom odredbom, potrošaču zakonom dodijeli pravo odustajanja, potrošača i trgovca više ne obvezuju izjave o namjeri sklapanja ugovora ako potrošač od svoje izjave o namjeri odustane u predviđenom roku. Odustajanje se provodi davanjem izjave trgovcu. Ta izjava mora nedvosmisleno odražavati potrošačevu odluku da odustane od ugovora. Odustajanje ne mora biti potkrijepljeno nikakvim razlozima. Pravodobno slanje izjave o odustajanju dovoljno je da se rok ispoštuje.”

13.

Članak 312.d BGB‑a naslovljen je „Zahtjevi u pogledu informiranja”. Njegov stavak 1. glasi:

„Kod ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija i ugovora na daljinu, trgovac je obvezan potrošača informirati u skladu s odredbama članka 24. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuche (Uvodni zakon Građanskog zakonika, u daljnjem tekstu: EGBGB). Osim ako se ugovorne stranke nisu izričito drukčije dogovorile, informacije koje trgovac pruži ispunjavajući ovu obvezu postaju dio predmeta ugovora.”

14.

Članak 312.g BGB‑a naslovljen je „Pravo odustajanja”. Njegov stavak 1. glasi:

„Kod ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija i ugovora na daljinu, potrošač ima pravo odustajanja u skladu s člankom 355.”

15.

Članak 246.a EGBGB‑a naslovljen je „Zahtjevi u pogledu informiranja u odnosu na ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore na daljinu, osim ugovora o financijskim uslugama”. Njegov stavak 1. naslovljen je „Zahtjevi u pogledu informiranja” te predviđa:

„[…]

(2)   Ako potrošač ima pravo odustajanja u skladu s člankom 312.g stavkom 1. BGB‑a, trgovac je obvezan potrošača informirati

[…]”

16.

Stavak 3. članka 246.a EGBGB‑a naslovljen je „Blaži zahtjevi u pogledu informiranja u slučaju ograničenih mogućnosti prikazivanja informacija” te predviđa:

„Ako se ugovor na daljinu sklapa sredstvom daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija potrošaču omogućava samo ograničeni prostor ili vrijeme, trgovac je tim sredstvom obvezan potrošaču pružiti minimalno sljedeće informacije:

[…]

[…]

Dodatne informacije u smislu stavka 1. moraju se potrošaču staviti na raspolaganje na prikladan način u skladu sa stavkom 4. podstavkom 3.”

17.

Stavak 4. članka 246.a EGBGB‑a naslovljen je „Formalni zahtjevi u vezi s ispunjavanjem zahtjeva u pogledu informiranja”. U njemu je predviđeno:

„(1)   Trgovac mora informacije navedene u stavcima 1. do 3. potrošaču pružiti na jasan i razumljiv način prije nego što potrošač da izjavu o namjeri sklapanja ugovora.

[…]

(3)   Kod ugovora na daljinu, trgovac mora potrošaču informacije pružiti na način prilagođen sredstvu daljinske komunikacije koje se koristi. Ako se informacije pružaju na trajnom nosaču podataka, one moraju biti čitljive te se mora navesti ime trgovca. Neovisno o prvoj rečenici, trgovac može informacije navedene u drugoj rečenici stavka 3. potrošaču učiniti dostupnima na prikladan način.”

18.

Ured za sprečavanje nepoštenog tržišnog natjecanja u Frankfurtu na Majni tužitelj je u glavnom postupku i protivna stranka u žalbenom postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj). Žalbeni postupak se vodi u Njemačkoj pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud; u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev).

19.

Godine 2014., društvo Walbusch Walter Busch, tuženik u glavnom postupku i žalitelj pred sudom koji je uputio zahtjev (u daljnjem tekstu: tuženik), kao dodatak raznim časopisima i novinama distribuiralo je rasklopivi promidžbeni prospekt od šest stranica veličine 19 x 23.7cm (u daljnjem tekstu: prospekt). Donja polovica desnog dijela prospekta sadržavala je odvojivi kupon za naručivanje poštom. I na prednjem i na stražnjem dijelu tog kupona upućivalo se na zakonsko pravo odustajanja. Tuženikov broj telefona, broj telefaksa, adresa internetske stranice i poštanska adresa bili su navedeni u stupcu uzduž prednjeg dijela kupona, pod naslovom „So bestellen Sie bei […]” („Kako naručiti od […]”), pri čemu su se njegov broj telefona i adresa internetske stranice nalazili pod naslovom „Bestellservice” („Služba za naručivanje”), na dnu prednjeg i stražnjeg dijela sklopljenog prospekta. Unosom navedene adrese internetske stranice u internetski preglednik došlo bi se do tuženikove internetske stranice. Uputama o odustajanju i uzorku obrasca za odustajanje moglo se pristupiti preko poveznice na opće uvjete poslovanja koja se nalazila pod naslovom „Rechtliches” (pravna pitanja).

20.

Tužitelj prigovara na prospekt jer ne sadržava primjerene upute o odustajanju te mu nije priložen uzorak obrasca za odustajanje, nego je to dostupno na internetskoj stranici. Nakon neuspješnog slanja pisma opomene, tužitelj je podnio tužbu za izdavanje sudske zabrane i naknadu troškova slanja pisma opomene prije pokretanja sudskog postupka u iznosu od 246,10 eura uvećanom za kamate.

21.

Ta je tužba, podnesena Landgerichtu (zemaljski sud) u bitnome bila uspješna. Međutim, žalbeni je sud tu presudu djelomično izmijenio te je naveo, među ostalim, da je tuženiku naloženo da se u svojem poslovanju suzdrži od omogućavanja potrošačima da sklapaju ugovore na daljinu o kupnji robe putem tiskanog nosača podataka na kojem samom nisu izravno navedene konkretne informacije o uvjetima, roku i postupcima za ostvarenje prava odustajanja, a osobito ime i adresa osobe kojoj se izjava o odustajanju mora poslati, niti mu je priložen uzorak obrasca za odustajanje.

22.

Tuženik u reviziji podnesenoj sudu koji je uputio zahtjev stoji pri svojem zahtjevu da tužiteljevu tužbu treba odbiti u cijelosti. Tužitelj tvrdi da reviziju treba odbiti.

23.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da ishod revizije ovisi o tumačenju članka 6. stavka 1. točke (h) i članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83. Taj sud ističe da se prvo relevantno pitanje odnosi na kriterij za ocjenu omogućava li sredstvo daljinske komunikacije (u predmetnom slučaju je to prospekt s kuponom za naručivanje poštom) ograničeni prostor ili vrijeme za prikazivanje informacija u smislu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83. Ovisi li odgovor na to pitanje o tome (1.) omogućava li (u načelu) sredstvo daljinske komunikacije samo ograničeni prostor ili vrijeme po samoj svojoj naravi ili ovisi o tome da (2.) ono, u obliku koji je odabrao trgovac, (u konkretnom slučaju) omogućava samo ograničeni prostor ili vrijeme (prvo pitanje).

24.

Sud koji je uputio zahtjev također pita jesu li sloboda trgovca da se oglašava kako želi i sloboda poduzetništva zaštićene člankom 16. Povelje relevantne za rješavanje pravnih problema u glavnom postupku, uz tehnička ograničenja svojstvena naravi sredstva daljinske komunikacije o kojem je riječ. Sud koji je uputio zahtjev dalje pita bi li se interese potrošača bolje zaštitilo ako opširne informacije o ostvarenju prava odustajanja i uzorku obrasca za odustajanje ne bi dobili do sklapanja ugovora na daljinu.

25.

Javlja se i dodatno pitanje je li u skladu s člankom 8. stavkom 4. i člankom 6. stavkom 1. točkom (h) Direktive 2011/83 to da su informacije o pravu odustajanja ograničene na informaciju o postojanju tog prava u slučaju kada postoji ograničena mogućnost prikazivanja takvih informacija u smislu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83. Treba li na odgovor na to pitanje utjecati potreba za izbjegavanjem neproporcionalnog ograničenja slobode oglašavanja? Sud koji je uputio zahtjev ističe, među ostalim, da se Direktivom 2011/83, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 4., nastoji zajamčiti postizanje prave ravnoteže između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća.

26.

Naposljetku, ako postoji ograničena mogućnost prikazivanja informacija te ako informacije o pravu odustajanja ne smiju biti ograničene na informaciju o postojanju tog prava, postavlja se dodatno pitanje je li prema članku 8. stavku 4. i članku 6. stavku 1. točki (h) Direktive 2011/83, prije sklapanja ugovora na daljinu, čak i u slučaju ograničene mogućnosti prikazivanja informacija, uvijek nužno sredstvu daljinske komunikacije priložiti uzorak obrasca za odustajanje sadržan u Prilogu I.(B) Direktivi 2011/83 (treće pitanje)?

27.

Postupak je prekinut te su Sudu upućena sljedeća pitanja:

28.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelj, njemačka, finska i poljska vlada te Komisija. Tužitelj, tuženik, Njemačka i Komisija iznijeli su očitovanja na raspravi održanoj 7. lipnja 2018.

29.

Poljska u pogledu prvog pitanja navodi da doslovno tumačenje članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 ne rješava odnosni problem te ističe da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije u obzir moraju uzeti ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljevi propisa čiji je ona dio ( 6 ).

30.

Tužitelj, Finska, Poljska i Komisija u pogledu prvog pitanja tvrde da je, s obzirom na činjenicu da se Direktivom 2011/83 nastoji osigurati visoka razina zaštite potrošača, ključna apstraktna narav sredstva daljinske komunikacije. Drugim riječima, podupiru prvu mogućnost koju je ponudio sud koji je uputio zahtjev.

31.

Sve te četiri stranke dalje ističu da je to tumačenje u skladu i s uvodnom izjavom 36. Direktive 2011/83, u kojoj se navodi da bi u slučaju ugovora na daljinu zahtjevi u pogledu informiranja „trebali […] biti prilagođeni, kako bi se u njima uzela u obzir tehnička ograničenja određenih nosača podataka” ( 7 ). Tužitelj ističe da uvodna izjava 36. upućuje na, primjerice, ograničene mogućnosti prikazivanja na zaslonima mobilnih telefona. Zakonodavac Unije time je želio naglasiti tehnička ograničenja svojstvena određenim vrstama nosača podataka.

32.

Tužitelj i Komisija smatraju da su eventualne povrede tuženikovih temeljnih prava proporcionalne te da ta prava treba osigurati, u svakom slučaju, u kontekstu zaštite potrošača, koja je zajamčena člankom 38. Povelje.

33.

Prema tvrdnjama Finske i Komisije, ako bi se „sredstvo daljinske komunikacije” iz članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 odnosilo na sredstvo koje je trgovac odabrao u konkretnom slučaju, trgovac bi odabranim sredstvom daljinske komunikacije mogao zaobići obveze iz članka 6. stavka 1. te direktive. Potonja odredba u tom slučaju ne bi više pružala pravnu sigurnost te bi bila lišena svojeg korisnog učinka.

34.

Komisija dodaje da je pravilo utvrđeno člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83 usmjereno na situacije u kojima nosači podataka imaju tehnička ograničenja koja onemogućuju umetanje duljih tekstova, kao što je ograničenje broja znakova koji se mogu prikazati na mobilnom telefonu ili vremensko ograničenje svojstveno televizijskoj reklami. U takvim slučajevima, Direktiva 2011/83 dopušta da se potrošaču pristup dijelu tih informacija omogući poveznicom na internetsku stranicu ili navođenjem besplatnog telefonskog broja gdje se te informacije mogu dobiti. Ako takva ograničenja nestanu zbog razvoja tehnologije, članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 više nije primjenjiv.

35.

Komisija tvrdi da ograničenje slobode trgovca, koje se očituje u obvezi da se uvijek odabere sredstvo oglašavanja koje je dovoljno da se navedu sve informacije o odustajanju od ugovora i ostale obvezne informacije, opravdava zaštita potrošača te da nije neproporcionalno. Isto vrijedi i u kontekstu članka 16. Povelje. Nadalje, obveze predviđene člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83 primjenjuju se samo na ugovore na daljinu, kako su definirani u članku 2. točki 7. Direktive 2011/83.

36.

Komisija se dalje poziva na presudu Suda u predmetu Canal Digital Denmark ( 8 ), tvrdeći da određene točke te presude u kojoj se tumačila odredba Direktive 2005/29/EZ ( 9 ) slična članku 8. stavku 4. Direktive 2011/83 idu u prilog njezinu stajalištu ( 10 ).

37.

Tužitelj dodaje da članak 8. stavak 7. točka (a) Direktive 2011/83 ne mijenja odgovor koji je predložio na prvo pitanje. Ta odredba obvezuje trgovce da potrošaču dostave potvrdu sklopljenog ugovora na trajnom nosaču podataka u razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu, a najkasnije u trenutku isporuke robe ili prije nego što započne izvršavanje usluge, uključujući informacije iz članka 6. stavka 1. Direktive 2011/83, osim ako su te informacije već dostavljene na trajnom nosaču podataka. Članak 8. stavak 4. točka (a) bio bi suvišan ako bi ga se drukčije tumačilo.

38.

Naposljetku, tužitelj, Finska i Komisija tvrde da je članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 iznimka koju treba usko tumačiti.

39.

Što se tiče drugog pitanja, tužitelj, Finska, Poljska i Komisija tvrde da nije dovoljno navesti samo informaciju o postojanju prava odustajanja i pritom ne pružiti nikakve dodatne informacije o načinu ostvarivanja tog prava navedene u članku 6. stavku 1. točki (h) Direktive 2011/83.

40.

Tužitelj ističe da je u prvoj rečenici stavka 4. članka 8. Direktive 2011/83 jasno navedeno da se određene minimalne informacije uvijek moraju pružiti. U toj se odredbi upućuje na članak 6. stavak 1. točku (h) Direktive 2011/83, prema kojem te minimalne informacije uključuju „uvjete, istek roka i postupke za ostvarivanje toga prava”. Dakle, zakonodavac Unije člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83 predvidio je izričit i konkretan režim za pružanje informacija koje se moraju dostaviti neovisno o tehničkim ograničenjima (vidjeti članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 i riječi „na tom sredstvu”). Finska i Poljska imaju slično stajalište.

41.

Tužitelj dalje navodi da se spominjanje slobode poduzetništva u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje mora, u tom kontekstu, tretirati jednako kao što je tretirano u pogledu temeljnih prava i prvog pitanja; interesi potrošača moraju imati prednost.

42.

Finska dodaje, u kontekstu drugog pitanja, da članak 8. stavak 7. točka (a) Direktive 2011/83, koji predviđa da trgovac određene informacije dostavlja kasnije „na trajnom nosaču podataka”, ne govori u prilog tomu da pružanje predugovornih informacija bude ograničeno na informaciju o postojanju prava odustajanja. Finska tvrdi i da su informacije koje se pružaju potrošaču koji razmišlja o sklapanju ugovora na daljinu od temeljne važnosti, s obzirom na to da potrošač na temelju toga odlučuje hoće li se obvezati tim ugovorom.

43.

Što se tiče trećeg pitanja, tužitelj i Komisija tvrde da se, zbog članka 6. stavka 1. točke (h) Direktive 2011/83, uzorak obrasca za odustajanje mora potrošaču pružiti čak i ako se primjenjuje članak 8. stavak 4. Međutim, Finska navodi, pri čemu je Poljska donekle podupire, da sam uzorak obrasca za odustajanje nije dio „informacija” o pravu odustajanja navedenih u Direktivi 2011/83, što znači da ga ne treba pružiti prije nego što ugovor sklopljen na daljinu postane obvezujući za potrošača.

44.

Njemačka predlaže odgovore na prethodna pitanja koji su drukčiji od onih koje predlažu tužitelj, Finska, Poljska i Komisija. Njemačka u pogledu prvog pitanja navodi, među ostalim, da je za ocjenu primjenjivosti članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 na ugovor na daljinu relevantan konkretan oblik komunikacije koji je trgovac odabrao, tako da se obveza pružanja minimalnih informacija predviđena člankom 8. stavkom 4. i člankom 6. stavkom 1. točkom (h) Direktive 2011/83 primjenjuje na prospekt o kojem je riječ u glavnom postupku.

45.

Njemačka tvrdi da ni tekst članka 8. stavka 4. ni uvodne izjave Direktive 2011/83 ne podupiru ograničavanje obveze pružanja informacija na određena sredstva daljinske komunikacije. Oblici komunikacije navedeni u uvodnoj izjavi 36. tek su primjeri.

46.

Njemačka navodi da cilj Direktive 2011/83 ne obvezuje trgovce da uvijek dostave opširne informacije o pravu odustajanja prije sklapanja ugovora. Direktivom 2011/83 nastoji se osigurati visoka razina zaštite potrošača i stvoriti čvrst pravni okvir, i za potrošače i za trgovce. Ostvarenju tog cilja doprinosi i članak 8. stavak 7. točka (a) Direktive 2011/83. U stvarnosti se ne može isključiti to da mnogi potrošači ne zadržavaju promidžbene prospekte nakon slanja narudžbi. Stoga je bitno detaljne informacije o pravu odustajanja dostaviti najkasnije u trenutku isporuke kako bi se osiguralo da su potrošači svjesni tog prava. Članak 8. stavak 7. točka (a) Direktive 2011/83 jamči puno poštovanje prava potrošača.

47.

Propisivanje obveza strožih od člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83 predviđene obveze pružanja minimalnih informacija ograničava slobodu poduzetništva trgovaca zajamčenu člankom 16. Povelje, a pritom ne pogoduje potrošačima. U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, trgovčevu slobodu izbora sredstava oglašavanja ne smije se neproporcionalno ograničiti. Ako sredstvo komunikacije koje trgovac odabere ne bi utjecalo na primjenu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, postojala bi opasnost da trgovci ne bi mogli koristiti određene oblike oglašavanja jer bi se vrsta oglašavanja utopila u mnoštvu obveznih informacija. Njemačka ujedno naglašava članak 8. stavak 4. drugu rečenicu Direktive 2011/83, gdje je predviđeno da „[o]stale informacije iz članka 6. stavka 1. trgovac pruža potrošaču na primjeren način u skladu sa stavkom 1. ovog članka”.

48.

Što se tiče drugog pitanja, Njemačka smatra da su trgovci, u slučaju korištenja sredstva daljinske komunikacije „koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” u smislu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, obvezni potrošače informirati samo o postojanju prava na odustajanje te da to ne dovodi u pitanje visoku razinu zaštite potrošača. Svaka stroža obveza u pogledu informacija o pravu odustajanja koje je potrebno pružiti potrošačima bila bi neproporcionalno ograničenje prava na oglašavanje.

49.

S obzirom na količinu informacija o pravu odustajanja koje je potrebno priopćiti potrošačima, gore opisani cilj Direktive 2011/83 kao i interese potrošača i trgovaca, Njemačka smatra da je u slučaju ograničenih mogućnosti prikazivanja prikladno smanjiti količinu informacija koje je potrebno pružiti.

50.

Njemačka upućuje na uvodnu izjavu 4. Direktive 2011/83, u kojoj je navedeno, među ostalim, da je potrebno postići ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća. Iznimka predviđena člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83 uzima u obzir smanjeni prostor i vrijeme svojstven tehnikama komunikacije na daljinu te ujedno zabranjuje neproporcionalna ograničenja slobode trgovaca na oglašavanje. I u tom pogledu Njemačka ističe da je članak 8. stavak 7. točka (a) Direktive 2011/83, u svakom slučaju, taj koji je bitan za potrošače.

51.

Naposljetku, Njemačka u pogledu trećeg pitanja tvrdi da se, kada je riječ o pravu odustajanja, u slučaju ograničenog prostora i vremena za prikazivanje informacija može navesti samo informacija o postojanju tog prava te da sredstvu daljinske komunikacije nije uvijek nužno priložiti uzorak obrasca za odustajanje sadržan u Prilogu I.(B) Direktivi 2011/83.

52.

Srž ovog predmeta leži u prvom pitanju te u tome primjenjuju li se objektivni ili subjektivni kriteriji kada sud države članice odlučuje je li „ugovor sklopljen putem sredstva daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” u smislu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83.

53.

Zaključio sam da pravo Unije zahtijeva da se na tumačenje članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 primjenjuje prva mogućnost koju je predložio sud koji je uputio zahtjev. To jest, odgovor na pitanje je li prospekt o kojem je riječ koji sadržava mali kupon „sredstvo daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” ovisi o tome omogućava li (u apstraktnom smislu) sredstvo daljinske komunikacije samo ograničeni prostor ili vrijeme po samoj svojoj naravi. Kako će se vidjeti iz analize u nastavku, taj objektivni pristup odraz je značenja članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, a ne subjektivne analize svojstvene razmatranju toga omogućava li oblik sredstva daljinske komunikacije koji je trgovac odabrao ograničeni prostor ili vrijeme u konkretnom slučaju, što je druga mogućnost predložena u prvom pitanju.

54.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se na drugo pitanje, koje se odnosi na sadržaj prava odustajanja, odgovori samo ako se usvoji druga mogućnost predložena u prvom pitanju. Na drugo i treće pitanje stoga ću odgovoriti samo za slučaj da se Sud ne složi s odgovorom koji ću predložiti na prvo pitanje.

55.

Prije toga ću iznijeti neke uvodne napomene.

56.

Za početak je važno naglasiti da se izmjena zahtjevâ u pogledu informiranja predviđenih člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83 koja je izvršena njezinim člankom 8. stavkom 4. odnosi samo na sredstva kojima trgovci potrošačima pružaju informacije navedene u članku 6. stavku 1. te direktive prije nego što ugovori na daljinu ili ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija postanu obvezujući za potrošače, ali ne i na sadržaj koji se mora priopćiti. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 35. Direktive 2011/83, informacije koje trgovac treba pružiti potrošaču trebale bi biti obvezne. Informacije za koje u članku 8. stavku 4. Direktive 2011/83 nije navedeno da su obuhvaćene izmjenom koja je izvršena tom odredbom trgovac potrošaču jednostavno treba pružiti, kako nalaže članak 8. stavak 4. zadnja rečenica te direktive, „na primjeren način” u skladu s člankom 8. stavkom 1. te direktive. S obzirom na upućivanje na članak 6. stavak 1. Direktive 2011/83 u njezinu članku 8. stavku 1., to treba učiniti prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija postane obvezujući za potrošača.

57.

Odluka zakonodavca Unije da iznimku oblikuje s obzirom na sredstva a ne sadržaj u skladu je s jamstvom visoke razine zaštite potrošača u svim politikama Unije predviđenim člankom 38. Povelje te joj u prilog idu članak 12., članak 114. stavak 3. i članak 169. UFEU‑a. Osim toga, s obzirom na sve veći broj potrošačkih ugovora koji se sklapaju na daljinu, što je omogućio razvoj digitalne tehnologije, osiguravanje korisnog učinka Direktive 2011/83 suočava se sa sve složenijim izazovima.

58.

Nadalje, značajan dio tuženikove argumentacije temelji se na slobodi poduzetništva zajamčenoj člankom 16. Povelje ( 11 ). Ona se ponekad preklapa sa slobodom izražavanja i informiranja koja je zaštićena člankom 11. Povelje ( 12 ) te koju je Sud imao priliku razmatrati u kontekstu pakiranja i označivanja ( 13 ). To je pravo jednako relevantno i u kontekstu zakonskih ograničenja oglašavanja i marketinga te sredstava i uvjeta pod kojima potrošači mogu naručivati robu i usluge, o čemu je riječ u glavnom postupku.

59.

Međutim, važno je naglasiti da se u slučaju pozivanja na članak 16. Povelje, u kontekstu u kojem je zaštita potrošača relevantna, u obzir mora uzeti i članak 38. Povelje ( 14 ), neovisno o tome je li članak 38. načelo, što znači da mu je uloga u tumačenju zakonodavstva Unije ograničena u skladu s člankom 52. stavkom 5. Povelje, ili pak odredba kojom se dodjeljuju subjektivna prava ( 15 ). Članak 38. ima istu ulogu kada je članak 11. Povelje relevantan u pogledu slobode izražavanja i informiranja u kontekstu oglašavanja ( 16 ).

60.

Kako je Poljska istaknula u svojim pisanim očitovanjima, iz teksta članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 ne može se zaključiti je li prospekt o kojem je riječ u glavnom postupku „sredstvo daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme” u smislu tog članka. Od velike pomoći nisu ni dokumenti relevantni za povijest članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, kao što su pripremni akti ( 17 ), ali ističem da je na stranici 33. Komisijinih smjernica o Direktivi 2011/83 navedeno da bi se „Članak 8. stavak 4. trebao […] prije svega primjenjivati na ugovore sklopljene korištenjem tehnologija kao što su SMS, kojima se nameću tehnička ograničenja na količinu informacija koje se mogu poslati” ( 18 ).

61.

Međutim, kontekst i svrha članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 su indikativniji.

62.

Što se tiče svrhe, kako su Finska i Komisija istaknule u svojim pisanim očitovanjima, ako bi u pogledu oblika oglašavanja koji je trgovac odabrao primijenili kriterije „konkretnog slučaja”, to jest drugu mogućnost koju je sud koji je uputio zahtjev spomenuo u prvom pitanju, pitanje okolnosti u kojima se iznimka iz članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 primjenjuje bilo bi u rukama trgovaca i njihova izbora sredstava oglašavanja i nuđenja ugovora na daljinu. To bi bilo u suprotnosti s ciljem navedenim u uvodnoj izjavi 2. Direktive 2011/83 da se „utvrde standardna pravila za zajedničke aspekte ugovora sklopljenih na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija” i uspostavom „jedinstvenog regulatornog okvira koji se temelji na jasno definiranim pravnim konceptima”, kako je predviđeno u uvodnoj izjavi 7. To bi ujedno rezultiralo i slabljenjem korisnog učinka članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 te bi proturječilo pravilu da odstupanja od propisa Europske unije o zaštiti potrošača treba usko tumačiti ( 19 ).

63.

Nadalje, slažem se da je svrha članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, kako je odražena u uvodnoj izjavi 36., osigurati pružanje potrošačima svih informacija koje zahtijeva članak 6. stavak 1. Direktive 2011/83, čak i ako nove tehnologije koje trgovci koriste za oglašavanje i nuđenje ugovora na daljinu otežavaju njihovo priopćavanje. U uvodnoj izjavi 36. spominje se potreba za prilagodbom zahtjeva u pogledu informiranja „kako bi se u njima uzela u obzir tehnička ograničenja određenih nosača podataka, kao što [je] ograničeni broj znakova na zaslonima određenih mobilnih telefona” (moje isticanje). Naglasak Direktive 2011/83 na (objektivnim) sredstvima komunikacije koja su upotrijebljena odražava se i u uvodnoj izjavi 20., koja potvrđuje da definicija ugovora na daljinu obuhvaća isključivu uporabu sredstava daljinske komunikacije kao što je „narudžba poštom, internetom, telefonom ili telefaksom”.

64.

Što se tiče konteksta, u ranijem sam mišljenju spomenuo da u tumačenju mjera Unije kontekst obuhvaća niz različitih referentnih točaka. Obuhvaća usporedbu sa zakonodavstvom koje je prethodilo dotičnoj mjeri, ali koje je tom mjerom stavljeno izvan snage. On uključuje zakonodavstvo Unije koje se sadržajno odnosi na predmetnu mjeru ili je s njom povezano. Povezan je i s kontekstom predmetne odredbe u vezi s drugim odredbama instrumenta Unije iz kojega proizlazi i s općom strukturom tog instrumenta ( 20 ).

65.

U tom kontekstu, Komisijino pozivanje na presudu Suda u predmetu Canal Digital Danmark ( 21 ) može biti relevantno ( 22 ). Sud je u tom predmetu upitan, među ostalim, treba li članak 7. stavke 1. i 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se, u svrhu ocjenjivanja treba li poslovnu praksu smatrati zavaravajućim izostavljanjem, mora uzeti u obzir kontekst u kojem se ta praksa javlja, osobito ograničenja sredstava priopćavanja koje se koristi u svrhu te poslovne prakse, ograničenja prostora ili vremena koje to sredstvo priopćavanja uvodi. Članak 7. stavak 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi predviđa da u ocjeni nepoštenosti poslovne prakse u obzir treba uzeti njezin činjenični okvir i „sva njezina obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja”.

66.

Iako smatram da nijedna od točaka presude Canal Digital Danmark na koje se Komisija poziva ne ide u prilog tomu da se na prvo pitanje treba odgovoriti uporabom objektivnog, a ne subjektivnog pristupa ( 23 ), Sud je u točki 42. te presude, razmatrajući značenje „ograničenjâ prostora ili vremena povezanih s korištenim sredstvom priopćavanja”, uputio na vremenska ograničenja „koja mogu biti uvedena određenim sredstvima priopćavanja, poput reklama na televiziji” ( 24 ). Stoga ističem da se subjektivan izbor trgovca u konkretnom slučaju nije činio relevantnim za tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, nego da su relevantne bile objektivne značajke određenih sredstava priopćavanja.

67.

Pored toga, u Direktivi 97/7, jednoj od direktiva koje su prethodile Direktivi 2011/83, ne postoji nijedna odredba koja bi upućivala na ublažavanje njezinih zahtjeva u odnosu na tradicionalne oblike daljinske komunikacije između trgovaca i potrošača, kao što su prospekti u katalozima i časopisima poput onog koji se razmatra u glavnom postupku. Propisivanje takve mjere u direktivi sljednici, a u predmetnom slučaju je to Direktiva 2011/83, ne bi bilo u skladu s visokom razinom zaštite potrošača te bi zahtijevalo jasne odredbe.

68.

Stoga se slažem s Komisijinim očitovanjima na raspravi da se presuda Suda u predmetu Verband Sozialer Wettbewerb ( 25 ) odnosila na konfiguraciju oglasa na papiru koja nije imala nikakve sličnosti s predmetnim slučajem te da zbog tih razlika nije od pomoći pri odgovaranju na prvo pitanje. Tuženik se pogrešno poziva na tu presudu.

69.

Sud je u predmetu Verband Sozialer Wettbewerb upitan treba li članak 7. stavak 4. točku (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti tako da informacije koje se odnose na geografsku adresu i identitet trgovca moraju biti sadržane već u oglašavanju točno određenih proizvoda u tiskanom izdanju kada te proizvode potrošači kupuju putem internetske stranice, navedene u tom oglasu, poduzetnika koji je autor te publikacije i kada su te informacije lako dostupne na toj internetskoj stranici ili preko nje.

70.

Sud je utvrdio da se opseg informacija o geografskoj adresi i identitetu trgovca koju trgovac mora objaviti u okviru poziva na kupnju moralo ocjenjivati s obzirom na kontekst tog poziva, narav i karakteristike proizvoda kao i medij korišten za priopćavanje ( 26 ).

71.

Sud je potom dodao da „može postojati ograničenje prostora u smislu članka 7. stavka 3. Direktive 2005/29 u slučaju gdje je predmet oglašavanja u tiskanom oglasu platforma za online prodaju, i gdje se posebno navodi [a posebno u slučaju gdje se navodi] velik broj mogućnosti kupnje od različitih trgovaca” ( 27 ).

72.

Međutim, u spisu ovog predmeta ništa ne sugerira da prospekt o kojem je riječ u glavnom postupku uključuje ponude više od jednog trgovca ili da se u njemu upućuje na razne internetske stranice preko platforme.

73.

Naposljetku, kako tužitelj tvrdi, oglasi na tradicionalnim oblicima nosača podataka, o kakvom je riječ u glavnom postupku, često su usmjereni na društvene skupine, kao što su stariji ljudi, koji rijetko idu na internet kako bi doznali dodatne uvjete predloženog ugovora.

74.

Zaštita takvih skupina odražena je u uvodnoj izjavi 34. Direktive 2011/83 kao cilj te direktive. U njezinoj drugoj rečenici je navedeno da bi „trgovac […] trebao uzeti u obzir specifične potrebe potrošača koji su posebno ranjivi zbog svoje mentalne, fizičke ili psihološke slabosti, dobi ili lakovjernosti na način za koji se opravdano očekuje da trgovac može predvidjeti”. I taj kontekst govori u prilog odbijanju trgovčeva odabira oblika oglasa i nosača podataka na kojem ga objavljuje kao kriterija na temelju kojeg se može utvrditi „[omogućava li sredstvo daljinske komunikacije ograničeni prostor ili vrijeme za prikazivanje informacija]” u smislu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, jer bi to obvezivalo sve društvene skupine da koriste internet kako bi dobile informacije koje trgovci moraju pružiti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83.

75.

Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem pita je li, ako se članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 primjenjuje, dovoljno da trgovac prije sklapanja ugovora na daljinu potrošača informira samo o postojanju prava odustajanja.

76.

Kako je gore navedeno, na drugo pitanje odgovaram samo za slučaj da se Sud ne bude slagao s mojim zaključcima u pogledu prvog pitanja te da se izmjena zahtjeva u pogledu informiranja predviđenih člankom 6. stavkom 1. i člankom 8. stavkom 4. Direktive 2011/83 primjenjuje na prospekt o kojem je riječ u glavnom postupku.

77.

U pogledu drugog pitanja, slažem se sa stajalištem tužitelja, Finske, Poljske i Komisije. Tekst članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83 zahtijeva više od obavijesti o postojanju prava odustajanja. U njemu je navedeno da trgovac „osigurava” više informacija, među kojima su i „uvjeti raskida ugovora” ( 28 ), spomenuti, među ostalim, u članku 6. stavku 1. točki (h) Direktive 2011/83.

78.

Kako je Finska navela u svojim pisanim očitovanjima, u sudskoj praksi Suda utvrđeno je da su informacije predviđene člankom 6. stavkom 4. i člankom 8. stavkom 1. Direktive 2011/83 koje se potrošaču moraju dostaviti prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti ( 29 ). Sud je u kontekstu jedne od direktiva koje su prethodile Direktivi 2011/83, to jest u kontekstu Direktive 97/7, već utvrdio da se „u slučaju da je pristup informacijama na prodavateljevoj internetskoj stranici omogućen samo preko poveznice poslane potrošaču, te informacije potrošaču nisu ‚dostavljene’ niti ih je on ‚primio’ u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 97/7” ( 30 ). To je u skladu s odgovorom koji sam predložio na drugo pitanje.

79.

Poput Finske i tužitelja ( 31 ), odbijam tvrdnje da su članak 8. stavak 7. Direktive 2011/83 i obveza trgovaca da potrošačima informacije iz članka 6. stavka 1. te direktive pruže zajedno s „potvrd[om] sklopljenog ugovora na trajnom nosaču podataka u razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu, a najkasnije u trenutku isporuke robe ili prije nego što započne izvršavanje usluge” relevantni za obvezu trgovaca na temelju te direktive da pojedinosti o pravu na odustajanje od ugovora na daljinu potrošačima priopće prije nego što taj ugovor za potonje postane obvezujući.

80.

U članku 8. stavku 7. Direktive 2011/83 stavlja se naglasak na „potvrdu” onoga što je pruženo prije sklapanja ugovora te na „trajne nosače podataka”, jer Direktiva 2011/83 omogućuje da se relevantne informacije prije sklapanja ugovora pruže na nosačima podataka koji nisu trajni. Trgovci su od obveze iz članka 8. stavka 7. točke (a) Direktive 2011/83 izuzeti samo ako su relevantne informacije „već” pružene na trajnim nosačima podataka. To jasno proizlazi iz uporabe riječi „osim ako” u toj odredbi. Relevantna je i uvodna izjava 23., koja upućuje na to da je svrha priopćavanja informacija na trajnim nosačima podataka pohrana. Osim toga, kako tužitelj tvrdi, članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 bio bi suvišan ako bi se prihvatilo tumačenje koje Njemačka zagovara.

81.

Međutim, naglašavam da će tuženik, ako se Sud bude slagao s mojim preporukama u pogledu odgovora na prvo pitanje, u svakom slučaju morati u prospekt umetnuti uzorak obrasca za odustajanje predviđen člankom 11. stavkom 1. i Prilogom I.(B) Direktivi 2011/83, jer glavni postupak vjerojatno neće biti obuhvaćen izmjenom zahtjeva u pogledu informiranja iz Direktive 2011/83.

82.

Pristup predložen za odgovaranje na prvo i drugo pitanje zadire u temeljna prava tuženika jer ih obvezuje da odaberu oblik oglašavanja kojim se mogu zadovoljiti zahtjevi u pogledu informiranja predviđeni Direktivom 2011/83, i to tako da se potrošaču sve informacije pruže na „jasan i razumljiv način” u skladu s člankom 6. stavkom 1. i uvodnom izjavom 34. Direktive 2011/83. To uključuje pojedinosti o pravu na odustajanje, a ne samo o njegovu postojanju. Ako se prihvati odgovor koji sam predložio na prvo pitanje, u prospekt o kojem je riječ u glavnom postupku morat će se umetnuti i uzorak obrasca za odustajanje sadržan u Prilogu I.(B) Direktivi 2011/83.

83.

Sve to ograničava mogućnost tuženika da slobodno koristi gospodarske, tehničke i financijske resurse koje ima na raspolaganju, što mu jamči članak 16. Povelje ( 32 ). To ujedno zadire u slobodu izražavanja i informiranja u kontekstu oglašavanja utvrđenu člankom 11. Povelje, zato što je trgovac obvezan prenijeti određene informacije.

84.

Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sloboda poduzetništva iz članka 16. Povelje nije apsolutna. Ta sloboda može biti podvrgnuta nizu intervencija javne vlasti kojima se u općem interesu može ograničiti obavljanje gospodarske djelatnosti ( 33 ). Nadalje, članak 16. Povelje treba uzeti u obzir u odnosu na njegovu ulogu u društvu ( 34 ).

85.

Osim toga, temeljna prava zaštićena člancima 11. i 16. Povelje nisu apsolutna. Obje se odredbe može podvrgnuti opravdanim ograničenjima u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje ( 35 ). U potonjoj je odredbi navedeno: „Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”.

86.

Zahtjev prema kojem ograničenje mora biti „predviđeno zakonom” ispunjen je člankom 8. stavkom 4. i člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83. Osim toga, bit članaka 16. ili 11. Povelje nije dovedena u pitanje jer Direktiva 2011/83 ne obvezuje trgovce da koriste točno određena sredstva daljinske komunikacije. Trgovce se ne prisiljava na korištenje tradicionalnih promidžbenih prospekata u papirnatom obliku. Od njih se samo zahtijeva da poštuju puni tekst članka 6. stavka 1. Direktive 2011/83 ako to učine. To je usporedivo s kontroliranjem informacija o proizvodu u jako razgraničenom području ( 36 ).

87.

U sudskoj praksi Suda priznaje se da je visoka razina zaštite potrošača opravdani razlog od općeg interesa koji pravo Unije nastoji provesti ( 37 ). Srž neslaganja između stranaka u pogledu članka 52. stavka 1. Povelje stoga leži u tome je li načelo proporcionalnosti poštovano pri ostvarivanju tog cilja ( 38 ).

88.

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, „načelo proporcionalnosti zahtijeva da se aktima institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva postavljenih predmetnim propisom, s time da, ako postoji mogućnost izbora između više prikladnih mjera, treba odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, dok prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve kojima se teži” ( 39 ).

89.

Slažem se s argumentima koje je Komisija iznijela u svojim pisanim očitovanjima prema kojima se ograničenje slobode trgovaca očituje u obvezi da uvijek odaberu sredstvo oglašavanja koje je dovoljno da sadržava sve informacije o odustajanju. Teško je vidjeti na koji je način primjena obveza iz članka 6. stavka 1. Direktive 2011/83 na tradicionalne promidžbene prospekte u papirnatom obliku neprilagođena ostvarenju tog cilja ili na koji način trgovcima nameće teret veći od nužnoga. Općeniti navodi, poput onih u pisanim očitovanjima Njemačke, u pogledu količine informacija koju zahtijeva članak 6. stavak 1. Direktive 2011/83 nisu dovoljni ( 40 ), a tvrdnja koju je tuženik iznio na raspravi, prema kojoj obvezivanje trgovaca da više od 20 % do 30 % oglasnog prostora u vezi s ugovorima na daljinu potroše na zahtjeve u pogledu informiranja izaziva primjenu članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83, proizvoljna je te je tekst Direktive 2011/83 ne podupire.

90.

Promidžbeni prospekt u papirnatom obliku nema tehnička ograničenja. U okolnostima iz glavnog postupka, konvencionalni promidžbeni prospekt s odvojivim kuponom za naručivanje poštom, u kojem se oglašava jedan proizvod koji prodaje jedan trgovac, može se jednostavno povećati kako bi se osiguralo pružanje informacija na „jasan i razumljiv način” u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83. Nasuprot tvrdnjama koje je tuženik iznio na raspravi, ne mogu se složiti s time da je zakonodavac Unije u članku 8. stavku 4. Direktive 2011/83 imao na umu „težinu” kao jedno od ograničenja, s obzirom na to da ta odredba govori o „ograničenom prostoru ili vremenu”.

91.

Kako Komisija ističe u svojim pisanim očitovanjima, zahtjevi u pogledu informiranja iz Direktive 2011/83 primjenjuju se samo na ugovore na daljinu i ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija. Oni stoga ne prekoračuju ono što je nužno za postizanje cilja da se zajamči zaštita potrošača u pogledu ugovora na daljinu, prije čijeg sklapanja potrošač ne može pregledavati robu o kojoj je riječ ili postavljati pitanja na mjestu prodaje. Kako Finska tvrdi, trgovac u slučaju ugovora na daljinu ima strožu obvezu jer potrošač ne može osobno pregledati proizvode o kojima je riječ prije nego što ih odluči kupiti. To se odražava u uvodnoj izjavi 37. Direktive 2011/83.

92.

Naposljetku, zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast ako se radi o području koje od njega zahtijeva političke, gospodarske i socijalne odluke i pri čemu je pozvan provoditi složene ocjene i vrednovanja. Stoga, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, zadiranje u tuženikova prava zajamčena člankom 16. Povelje moralo bi biti očito neproporcionalno ( 41 ) da ga ne bi bilo moguće opravdati člankom 52. stavkom 1. Povelje. Nije dokazano da je u ovom predmetu to slučaj.

93.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na prvo i drugo pitanje:

94.

Na ovo pitanje odgovaram samo za slučaj da se na prvo pitanje, suprotno gore izloženim prijedlozima, odgovori na način da je oblik sredstva daljinske komunikacije koji je trgovac odabrao u konkretnom slučaju, a koji pruža ograničeni prostor ili vrijeme, ono što određuje materijalno područje primjene članka 8. stavka 4. Direktive 2011/83.

95.

U pogledu odgovora na treće pitanje postoje sljedeće nesuglasice.

96.

S jedne strane, tužitelj i Komisija tvrde da se, s obzirom na odredbe Direktive 2011/83, uzorak obrasca za odustajanje od ugovora potrošaču treba dostaviti čak i kada se primjenjuje članak 8. stavak 4. Tužitelj navodi da to proizlazi iz formulacije upotrijebljene u Prilogu I.(B) Direktivi 2011/83, gdje se izraz „ovaj obrazac” odnosi na obrazac koji se mora dostaviti trgovcu koji je stavio oglas.

97.

Komisija tvrdi da trgovac, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (h) Direktive 2011/83, mora potrošača – prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija postanu obvezujući za potrošača, ako postoji pravo odustajanja – na jasan i razumljiv način informirati o uvjetima, isteku roka i postupcima za ostvarivanje tog prava u skladu s člankom 11. stavkom 1., te mu ujedno pružiti uzorak obrasca za odustajanje sadržan u Prilogu I.(B) ( 42 ). Stoga, u skladu s tekstom te odredbe, oba ta dijela trgovčeve obveze primjenjiva su na sredstvo daljinske komunikacije koje za prikazivanje informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme. Komisija ističe da je uzorak obrasca za odustajanje sadržan u Prilogu I.(B) kratak te da, osim toga, članak 8. stavak 1. Direktive 2011/83 dopušta trgovcima da informacije predviđene člankom 6. stavkom 1. Direktive 2011/83 potrošaču stave na raspolaganje na način koji je primjeren sredstvu daljinske komunikacije koje koriste. To trgovcima daje dodatnu fleksibilnost.

98.

S druge strane, Finska tvrdi, pri čemu je Poljska i Njemačka donekle podupiru, da sam uzorak obrasca za odustajanje nije dio „informacija” o pravu odustajanja iz Direktive 2011/83, što znači da se on ne mora potrošaču pružiti prije nego što ugovor na daljinu za njega postane obvezujući. Umjesto toga, to je dokument kojim potrošač može trgovca obavijestiti o svojoj želji da odustane od ugovora. Da je zakonodavac želio da trgovac potrošačima pruži i uzorak obrasca za odustajanje, on bi to izričito učinio u članku 8. stavku 4. Direktive 2011/83. Uzorak obrasca za odustajanje nije „informacija” koja će utjecati na odluku kupca o kupnji onoga što se nudi putem ugovora na daljinu.

99.

Finska upućuje i na članak 8. stavak 5. Direktive 2011/83 te na činjenicu da se Direktiva 2011/83 primjenjuje na telefonsku prodaju. To pokazuje da zakonodavac nije namjeravao predvidjeti obvezu pružanja uzorka obrasca za odustajanje jer je slanje tog obrasca telefonom tehnički nemoguće. Finska navodi da se uzorak obrasca za odustajanje može, u skladu s člankom 8. stavkom 7. Direktive 2011/83, poslati kasnije na trajnom nosaču podataka. Poljska kao primjer tehnike komunikacije kod koje pružanje uzorka obrasca za odustajanje nije moguće ističe ugovor na daljinu sklopljen putem telefona.

100.

Zaključio sam da trgovci, kada se primjenjuje članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83, nisu obvezni prije sklapanja ugovora na daljinu pružiti uzorak obrasca za odustajanje iz Priloga I.(B) Direktivi 2011/83.

101.

Iako priznajem da Komisijine Smjernice u pogledu Direktive 2011/83 ( 43 ) podupiru, što nije iznenađujuće, stajalište koje je Komisija zauzela u glavnom postupku, tako što je, primjerice, u njemu navedeno da se, kada je riječ o telefonskim pozivima, sadržaj obrasca treba usmeno obrazložiti potrošaču ( 44 ), Direktiva 2011/83 nigdje to ne predviđa izričito. Drugim riječima, Direktiva 2011/83 ne sadržava odredbe o sredstvima komunikacije na kojima je nemoguće ili teško pružiti uzorak obrasca za odustajanje. Taj kontekst sugerira da zakonodavac možda nije namjeravao obvezati trgovce da u takvim okolnostima pruže odnosni obrazac.

102.

Općenitije, obvezivanje trgovaca da uzorak obrasca za odustajanje pruže čak i kada se primjenjuje članak 8. stavak 4. Direktive 2011/83 možda je u suprotnosti s podrijetlom te odredbe i članka 6. stavka 1. Direktive 2011/83, u kojima se govori o potrebi za izbjegavanjem nepotrebnog opterećivanja trgovaca ( 45 ).

103.

Naposljetku, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/83, potrošač može od ugovora na daljinu odustati davanjem nedvosmislene izjave u tom pogledu. Potrošači ne moraju upotrijebiti uzorak obrasca za odustajanje iz Priloga I.(B). To ide u prilog argumentu Finske da je riječ „informacija” u Direktivi 2011/83 moguće tumačiti na način da ne uključuje sredstva kojima potrošač odluči odustati od ugovora na daljinu. Rješenje koje predlažem stoga ne dovodi u pitanje visoki standard zaštite potrošača.

104.

Zato predlažem da se na treće pitanje odgovori na sljedeći način.

105.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka):