EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62017CC0310

Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta od 25. srpnja 2018.
Levola Hengelo BV protiv Smilde Foods BV.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Gerechtshof Arnhem-Leeuwarden.
Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Direktiva 2001/29/EZ – Područje primjene – Članak 2. – Prava reproduciranja – Pojam ‚djelo’ – Okus prehrambenog proizvoda.
Predmet C-310/17.

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2018:618

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MELCHIORA WATHELETA

od 25. srpnja 2018. ( 1 )

Predmet C‑310/17

Levola Hengelo BV

protiv

Smilde Foods BV

(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo i srodna prava – Pojam ‚djelo’ – Okus prehrambenog proizvoda”

1. 

Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku od 23. svibnja 2017., koji je Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) podnio tajništvu Suda 29. svibnja 2017., odnosi na tumačenje članaka 2. do 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 2 ).

2. 

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Levola Hengelo BV (u daljnjem tekstu: Levola) i društva Smilde Foods BV (u daljnjem tekstu: Smilde), dvaju društava koja proizvode prehrambene proizvode, o navodnoj povredi autorskog prava društva Levola u vezi s okusom sirnog namaza od vrhnja i začinskog bilja pod nazivom „Heksenkaas” ili „Heks’nkaas” (u daljnjem tekstu: Heksenkaas) ( 3 ) koju je počinilo društvo Smilde.

3. 

Sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi odlučio o sporu koji se nalazi pred njim, osobito mora znati protivi li se pravu Unije i, preciznije, Direktivi 2001/29 zaštita autorskog prava okusa određene namirnice.

I. Pravni okvir

A.   Međunarodno pravo

1. Bernska konvencija

4.

Članak 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u njezinoj verziji nakon izmjene od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), propisuje:

„1.   Izraz ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaća sve tvorevine iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja, kao što su knjige, brošure i ostali spisi; predavanja, govori i druga djela iste prirode; dramska ili dramsko‑glazbena djela; koreografska i pantomimska djela; glazbene skladbe s riječima ili bez njih; kinematografska djela, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim kinematografiji; djela iz područja crtanja, slikarstva, arhitekture, kiparstva, rezbarstva, litografije; djela iz područja fotografije, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim fotografiji; djela primijenjene umjetnosti; ilustracije, zemljopisne karte; planovi, skice i plastična djela koja se odnose na zemljopis, topografiju, arhitekturu ili znanost.

2.   Ostavljeno je, međutim, zakonodavstvima zemalja Unije propisivanje da [su] književna i umjetnička djela, ili pak jedna ili više kategorija između njih, zaštićena […] samo ako su fiksirana na materijalnoj podlozi.

[…]

5.   Zbirke književnih ili umjetničkih djela, kao što su enciklopedije i antologije, koje prema izboru ili rasporedu sadržaja, znače intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve, bez gubitka za prava autora na svako od tih djela koja čine sastavni dio tih zbiraka.

6.   Spomenuta djela uživaju zaštitu u svim zemljama iz Unije. Ta se zaštita čini u korist autora i njihovih nosilaca prava.

[…]”.

5.

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Bernske konvencije:

„Autori književnih i umjetničkih djela zaštićenih ovom konvencijom uživaju isključivo pravo da daju odobrenje za reproduciranje tih djela, bez obzira na koji način i u kojem obliku.”

2. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a

6.

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: Ugovor o autorskom pravu), koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. i koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom 2000/278/EZ ( 4 ).

7.

U skladu s člankom 1. stavkom 4. Ugovora o autorskom pravu pod nazivom „Odnos prema Bernskoj konvenciji”:

„Ugovorne će se stranke pridržavati članaka od 1. do 21. i Dodatka Bernskoj konvenciji.”

8.

Članak 2. Ugovora o autorskom pravu naslovljen „Opseg zaštite autorskog prava” određuje:

„Zaštita autorskog prava proteže se na izražaje, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve.”

9.

Članak 4. Ugovora o autorskom pravu naslovljen „Računalni programi” predviđa:

„Računalni programi zaštićeni su kao književna djela u smislu članka 2. Bernske konvencije. Ta se zaštita primjenjuje na računalne programe, bez obzira na način ili oblik njihova izražaja.”

10.

U skladu s člankom 5. Ugovora o autorskom pravu WIPO‑a naslovljenim „Kompilacije podataka (baze podataka)”:

„Kompilacije podataka ili druge građe, u bilo kojem obliku, koje prema izboru ili rasporedu svoga sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve. Ta se zaštita ne proteže na same podatke ili građu i ne šteti bilo kojem autorskom pravu koje postoji na podacima ili građi sadržanoj u toj kompilaciji.”

3. Sporazumi WTO i TRIPS

11.

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) od 15. travnja 1994. (SL 1994., L 336, str. 214.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 228.; u daljnjem tekstu: sporazum TRIPS), koji čini dodatak 1C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.; u daljnjem tekstu: Sporazum o WTO‑u), potvrđen je Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.) ( 5 ).

12.

Članak 9. Sporazuma TRIPS naslovljen „Odnos prema Bernskoj konvenciji” navodi:

„1.   Članice [WTO‑a] su dužne pridržavati se članaka 1. do 21. Bernske konvencije (1971.) i njezinog [d]odatka […].

2.   Zaštita autorskog prava proteže se na način izražavanja, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve.”

13.

Članak 10. Sporazuma TRIPS, naslovljen „Računarski programi i zbirke podataka”, propisuje:

„1.   Računarski programi, bilo u izvornom ili objektnom kodu, zaštićuju se kao književna djela prema Bernskoj konvenciji (1971.).

2.   Zbirke podataka ili druge građe, bilo čitljive strojno ili u drugom obliku, koje zbog odabira ili uređenja njihova sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve. Takva zaštita, koja se ne proteže na same podatke ili građu, ne dovodi u pitanje niti jedno autorsko pravo koje postoji u samim podacima ili građi.”

B.   Pravo Unije

14.

Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

(a)

autorima, njihovih djela;

[…]”.

15.

U članku 3. Direktive 2001/29, naslovljenom „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, određeno je:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

[…]”.

16.

Članak 4. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo distribucije”, propisuje:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.

[…]”.

C.   Nizozemsko pravo

17.

U članku 1. Auteursweta (nizozemski Zakon o autorskom pravu, u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu) propisano je:

„Autorsko pravo isključivo je pravo autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovih sljednika da to djelo objave i reproduciraju, uz ograničenja predviđena zakonom.”

18.

Članak 10. Zakona o autorskom pravu glasi kako slijedi:

„1.   Književnim, znanstvenim ili umjetničkim djelima ovim se zakonom smatraju:

1)

knjige, brošure, novine, časopisi i ostala pisana djela;

2)

dramska ili dramsko‑glazbena djela;

3)

predavanja i govori;

4)

koreografska i pantomimska djela;

5)

glazbene skladbe s riječima ili bez njih;

6)

djela crtanja, slikarstva, arhitekture, kiparstva, litografije, urezivanja i druge zbirke;

7)

zemljopisne karte;

8)

planovi, skice i plastična djela koja se odnose na arhitekturu, zemljopis, topografiju ili druge znanosti;

9)

fotografska djela;

10)

kinematografska djela;

11)

djela primijenjenih umjetnosti i industrijski dizajn (modeli i uzorci);

12)

računalni programi i pripremni materijal,

i općenito sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga ili umjetničkoga područja, bez obzira na način ili oblik njihova izražaja.

[…]”

II. Glavni postupak i prethodna pitanja

19.

Heksenkaas je sirni namaz od vrhnja i začinskog bilja. Proizveo ga je 2007. nizozemski trgovac povrćem i svježim proizvodima. Ugovorom sklopljenim 2011. i kao protučinidbu za primitke u vezi s prihodom ostvarenim od njegove prodaje, njegov je tvorac prenio svoja prava intelektualnog vlasništva na tom proizvodu na društvo Levola.

20.

Patent za način proizvodnje Heksenkaasa priznat je 10. srpnja 2012., a verbalni žig „Heksenkaas” prijavljen je sredinom 2010.

21.

Od siječnja 2014. društvo Smilde proizvodi za lanac supermarketa u Nizozemskoj proizvod pod nazivom „Witte Wievenkaas”.

22.

Budući da je društvo Levola smatralo da proizvodnja i prodaja Witte Wievenkaasa ugrožavaju njegova autorska prava na „okusu” Heksenkaasa, podnijelo je tužbu protiv društva Smilde pred rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu, Nizozemska). Društvo Levola definiralo je autorsko pravo na okusu kao „ukupni dojam koji stvara uživanje prehrambenog proizvoda na osjetilnim organima okusa, uključujući osjećaj u ustima koji se ostvaruje osjetilom dodira.”

23.

Društvo Levola zatražilo je od rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu) da presudi, s jedne strane, da je okus Heksenkaasa vlastita intelektualna tvorevina njegova proizvođača te da stoga uživa zaštitu autorskim pravom u svojstvu „djela” u smislu članka 1. Zakona o autorskom pravu i, s druge strane, da je okus proizvoda koji je proizvelo društvo Smilde reprodukcija tog „djela”. Od istog suda također je zatražilo da se društvu Smilde naloži prestanak i zabrana svake povrede njegova autorskog prava, uključujući proizvodnju, kupnju, prodaju i svaku drugu komercijalizaciju proizvoda pod nazivom „Witte Wievenkaas”.

24.

Presudom od 10. lipnja 2015. rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu) utvrdio je da zahtjeve društva Levola u svakom slučaju treba odbiti, a da pritom nije potrebno donijeti odluku o tome je li okus Heksenkaasa mogao biti zaštićen autorskim pravom, s obzirom na to da društvo Levola nije navelo koji su to elementi ili kombinacija elemenata u okusu Heksenkaasa koji mu daju vlastito originalno svojstvo i osobni pečat.

25.

Društvo Levola podnijelo je žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

26.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je glavno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu to može li okus prehrambenog proizvoda biti zaštićen autorskim pravom. Dodaje da stranke u postupku pred njim brane dijametralno suprotna stajališta o tom pitanju.

27.

Prema mišljenju društva Levola, okus prehrambenog proizvoda može se kvalificirati kao književno, znanstveno ili umjetničko djelo zaštićeno autorskim pravom. Društvo Levola osobito se poziva na presudu od 16. lipnja 2006. što ju je donio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), Lancôme (ECLI:NL:HR:2006:AU8940), u kojoj je potonji sud načelno prihvatio mogućnost priznavanja autorskog prava na mirisu parfema.

28.

Nasuprot tomu, prema mišljenju društva Smilde, zaštita okusâ nije u skladu sa sustavom autorskog prava koji se odnosi samo na vizualne i zvučne tvorevine. Osim toga, kvarljivost prehrambenog proizvoda i subjektivnost doživljaja okusa sprečavaju kvalifikaciju okusa namirnice kao djela zaštićenog autorskim pravom. Štoviše, isključiva prava autora na djelo intelektualnog vlasništva i njihova ograničenja gotovo da se i ne mogu primijeniti na okuse.

29.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Kasacijski sud (Francuska) kategorički odbio mogućnost zaštite mirisa autorskim pravom, osobito u svojoj presudi od 10. prosinca 2013. ( 6 ). Sudska praksa nacionalnih vrhovnih sudova unutar Unije stoga se razlikuje kad je riječ o pitanju zaštite mirisa autorskim pravom, koje je slično onome koje je bit predmeta koji se nalazi pred sudom koji je uputio zahtjev.

30.

U tim je okolnostima Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leuvardeu, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

a)

Protivi li se pravu Unije zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom kao vlastite intelektualne tvorevine autora? Osobito:

b)

Protivi li se zaštiti autorskim pravom činjenica da pojam ‚književna i umjetnička djela’ iz članka 2. stavka 1. Bernske konvencije, koja je obvezujuća za sve države članice Europske unije, obuhvaća ‚sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja’, ali se primjeri navedeni u toj odredbi odnose samo na vizualne i/ili zvučne tvorevine?

c)

Protivi li se (moguća) kvarljivost prehrambenog proizvoda i/ili subjektivnost doživljaja okusa tome da se okus prehrambenog proizvoda smatra djelom zaštićenim autorskim pravom?

d)

Protivi li se sustav isključivih prava i ograničenja iz članaka 2. do 5. Direktive 2001/29 zaštiti okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom?

2.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje pod a):

a)

Koje uvjete treba ispuniti kako bi okus prehrambenog proizvoda mogao uživati zaštitu autorskim pravom?

b)

Temelji li se zaštita određenog okusa autorskim pravom samo na okusu kao takvom ili (također) i na recepturi predmetnog proizvoda?

c)

Što mora dokazati stranka koja u postupku (zbog povrede prava) tvrdi da je stvorila okus prehrambenog proizvoda zaštićenog autorskim pravom? Je li dovoljno da ta stranka prehrambeni proizvod tijekom postupka podnese nacionalnom sudu kako bi on, mirisanjem i kušanjem, ocijenio ispunjava li okus prehrambenog proizvoda uvjete za zaštitu autorskim pravom? Ili tužitelj mora (također) opisati kreativne odluke koje se odnose na sastav okusa i/ili recepturu, na temelju kojih se taj okus može smatrati vlastitom intelektualnom tvorevinom autora?

d)

Kako bi nacionalni sud u postupku zbog povrede trebao utvrditi je li okus tuženikova prehrambenog proizvoda do te mjere sličan okusu tužiteljeva prehrambenog proizvoda da postoji povreda autorskih prava? Je li u tom smislu (također) odlučujuće da ukupni dojmovi dvaju okusa budu slični?”

III. Postupak pred Sudom

31.

Pisana očitovanja podnijeli su društva Levola i Smilde, francuska i talijanska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija. Društva Levola i Smilde, nizozemska i francuska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine iznijeli su usmena očitovanja tijekom rasprave koja je održana 4. lipnja 2018.

IV. Analiza

32.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita čini li okus neke namirnice „djelo” i može li biti zaštićen autorskim pravom na temelju Direktive 2001/29 ( 7 ).

A.   Dopuštenost

33.

Društvo Smilde ističe da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku nedopušten. Ističe da se, osim činjenice da društvo Levola nije ispunilo svoju obvezu navođenja i dokazivanja u glavnom postupku, ovaj predmet također već može zaključiti na temelju činjenice da okus proizvoda Heksenkaas nije originalan.

34.

Prema mojem mišljenju, prigovor nedopuštenosti koji ističe društvo Smilde ne može se prihvatiti zbog sljedećih razloga.

35.

Samo je na nacionalnim sudovima pred kojima je spor pokrenut i koji moraju preuzeti odgovornost za buduću sudsku odluku da, s obzirom na specifične okolnosti svakog predmeta, procijene i potrebu za prethodnom odlukom kako bi mogli donijeti vlastitu odluku i relevantnost pitanja koja upućuju Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku. Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti zahtjev koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na pitanja koja su mu postavljena ( 8 ).

36.

Valja istaknuti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje prava Unije i, preciznije, na tumačenje članaka 2. do 5. Direktive 2001/29. Zbog nepostojanja indicije pa čak ni tvrdnje o tome da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili o tome da je problem hipotetske naravi, smatram da se prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i koja se odnose na tumačenje te direktive i pojam „djelo” ne mogu smatrati nedopuštenima samo zbog činjenice da jedna od stranaka u glavnom postupku smatra da se odluka u glavnom postupku treba donijeti na temelju drugih tužbenih razloga i argumenata.

B.   Meritum

1. Pojam „djelo” – „ujednačen i autonoman [pojam] prava Unije”

37.

Pojam „djelo” u smislu članka 2. točke (a), članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 nije definiran tom direktivom ( 9 ). Osim toga, te odredbe ničime ne upućuju na nacionalno pravo što se tiče pojma „djelo” ( 10 ).

38.

U takvim okolnostima, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i iz načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ničime izravno ne upućuje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Europskoj uniji uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ ( 11 ).

39.

Iz te sudske prakse proizlazi da se mora smatrati da pojam „djelo” odgovara autonomnom pojmu prava Unije, čiji smisao i doseg moraju biti istovjetni u svim državama članicama. Prema tome, na Sudu je da daje ujednačeno tumačenje tog pojma u pravnom poretku Unije ( 12 ).

40.

Iz toga slijedi da pojam „djelo” kao autonoman pojam prava Unije državama članicama ne dopušta da u tom pogledu predvide drukčija ili dodatna pravila. Posljedično, pravu Unije protivi se nacionalni propis koji, izvan okvira predviđenog Direktivom 2001/29 ( 13 ), predviđa mogućnost zaštite okusa prehrambenih proizvoda ( 14 ) autorskim pravom.

2. Pojam „djelo” i zahtjev za intelektualnu tvorevinu

41.

Francuska vlada smatra da, kako bi se utvrdilo može li okus prehrambene namirnice uživati zaštitu dodijeljenu autorskim pravom na temelju Direktive 2001/29, valja utvrditi može li ga se smatrati djelom, odnosno predmetom koji je originalan u tom smislu da je vlastita intelektualna tvorevina autora.

42.

Sud je u točki 34. presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), naveo da „iz opće strukture Bernske konvencije, osobito iz njezina članka 2. petog i osmog stavka, proizlazi da zaštita određenih predmeta kao književnih ili umjetničkih djela pretpostavlja da oni čine intelektualne tvorevine” ( 15 ). Osim toga, Sud je presudio da se autorsko pravo u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2001/29 može primjenjivati samo u odnosu na predmet koji je originalan u smislu da je vlastita intelektualna tvorevina autora ( 16 ).

43.

U točki 88. presude od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, EU:C:2011:798), Sud je presudio da je intelektualna tvorevina vlastita tvorevina autora kada odražava njegovu osobnost. U skladu s točkom 39. presude od 1. ožujka 2012., Football Dataco i dr. (C‑604/10, EU:C:2012:115), kriterij originalnosti nije ispunjen kada sadržaj baze podataka određuju tehnički razlozi, pravila ili obveze koje ne ostavljaju prostora za stvaralačku slobodu. Osim toga, u točki 42. navedene presude Sud je presudio da činjenica da je sadržaj baze podataka zahtijevao, neovisno o tvorevini podataka koju sadržava, znatan rad te znanje i iskustvo njegova autora, kao takva ne može opravdati zaštitu autorskim pravom ako taj rad i to znanje i iskustvo ne izražavaju nikakvu originalnost u izboru ili rasporedu navedenih podataka.

44.

Međutim, smatram da, iako je činjenica da je neki predmet originalan nužan uvjet za dodjelu zaštite autorskim pravom, ona mi se ne čini dovoljnom. Uz to što predmetni objekt mora biti originalan, on mora biti „djelo”.

45.

U točki 33. presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), Sud je presudio da „[č]lanak 2. točka (a) Direktive 2001/29 predviđa da autori imaju isključivo pravo odobriti ili zabraniti cjelovite ili djelomične reprodukcije svojih djela. Iz toga proizlazi da je ‚djelo’ predmet zaštite autorova prava odobravanja ili zabrane reprodukcije” ( 17 ).

46.

Iz te sudske prakse jasno proizlazi da članak 2. točka (a) Direktive 2001/29, s jedne strane, zahtijeva postojanje „djela” ( 18 ) a, s druge strane, zahtijeva da to djelo bude originalno. Bitno je ne spajati i ne miješati ta dva pojma koja su različita.

47.

Posljedično, slažem se s Komisijom da se činjenica da neko „djelo može biti zaštićeno autorskim pravom na temelju članka 2. točke (a) Direktive 2001/29 samo ako ispunjava kriterij originalnosti ipak ne može tumačiti na način da podrazumijeva da se u obrnutom slučaju svaki predmet koji ispunjava taj kriterij mora ‚automatski’, na temelju te činjenice, smatrati ‚djelom’ koje je zaštićeno autorskim pravom u smislu navedene direktive” ( 19 ).

3. Je li okus djelo?

48.

Budući da direktiva 2001/29 ne definira pojam djela, smatram da je potrebno uzeti u obzir odredbe Bernske konvencije. Naime, unatoč tome što Unija nije ugovorna stranka Bernske konvencije, ona je „ipak obvezna, na temelju članka 1. stavka 4. Ugovora o autorskom pravu WIPO‑a kojega je ugovorna stranka i koji je dio njezina pravnog poretka i čijoj je provedbi namijenjena Direktiva 2001/29, uskladiti se s člancima 1. do 21. Bernske konvencije” ( 20 ).

49.

Posljedično, Unija se mora uskladiti osobito s člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije kojim se određuje opseg „književnih i umjetničkih” djela koja mogu biti zaštićena autorskim pravom. Prema toj odredbi, izrazi „književna i umjetnička djela”„obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja”. Osim toga, članak 2. stavak 1. Bernske konvencije sadržava netaksativan popis ( 21 ) zaštićenih „književnih i umjetničkih djela” ( 22 ).

50.

U tom se popisu uopće ne navode okusi, ni djela slična okusima kao što su mirisi ili parfemi, ali ih i ne izričito isključuje.

51.

Ipak, ističem da, unatoč činjenici da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije, „[i]zrazi ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja”, ta se odredba odnosi samo na djela koja se doživljavaju vizualnim ili zvučnim osjetilima, kao što su knjige i glazbene skladbe, a ne na tvorevine koje se mogu doživljavati drugim osjetilima, kao što su okus, miris ili dodir.

52.

Osim toga, u slučaju trajnih sumnji u pogledu zaštite određenih tvorevina autorskim pravom međunarodna zajednica redovito je intervenirala kako bi se jasno utvrdilo da su ta „djela” zaštićena autorskim pravom – pod uvjetom da su originalna – bilo donošenjem izmjena Bernske konvencije bilo donošenjem višestranih sporazuma ( 23 ).

53.

Tako je Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a, koji je poseban sporazum u smislu Bernske konvencije, donesen osobito kako bi se zaštitila djela u digitalnom svijetu ( 24 ), kao što su računalni programi i kompilacije podataka ili druge građe (baze podataka) ( 25 ).

54.

Okus prehrambenog proizvoda ne može se približiti nijednom od „djela” koja su zaštićena tim ugovorom i, prema mojem saznanju, nijednom se drugom odredbom međunarodnog prava autorskim pravom ne štiti okus prehrambenog proizvoda ( 26 ).

55.

Osim toga, smatram da, u skladu s očitovanjima francuske vlade i Komisije, iako postupak izrade okusa prehrambene namirnice ili parfema zahtijeva rad i proizlazi iz znanja i iskustva, oni čine predmete čija se zaštita može osigurati autorskim pravom samo ako su originalni ( 27 ). Zaštita autorskim pravom proteže se na originalne izražaje, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve ( 28 ). Smatram da, iako se oblik u kojem se izražava receptura (izražaj) može zaštititi autorskim pravom jer je taj izražaj originalan, autorsko pravo ne štiti recepturu kao takvu (ideju). Ta se razlika na engleskom naziva „idea/expression dichotomy”.

56.

Štoviše, te bi originalne izraze moralo biti moguće prepoznati s dovoljno preciznosti i objektivnosti. Tako je u presudi od 12. prosinca 2002., Sieckmann (C‑273/00, EU:C:2002:748, t. 55.), koja se odnosi na pitanje može li znak, u ovom slučaju miris koji se ne može doživjeti vizualno, činiti žig, Sud presudio da je to moguće „ako taj znak može biti prikazan grafički, osobito pomoću slika, linija ili znakova, koji je jasan, precizan, sam po sebi potpun, lako dostupan, razumljiv, trajan i objektivan ( 29 )”.

57.

Međutim, čini se da prema trenutnom stanju tehnike, precizno i objektivno prepoznavanje okusa ili mirisa zasad nije moguće. U tom pogledu talijanska vlada ističe da „unatoč znanstvenim naporima uloženima do danas kako bi se nedvojbeno definirala organoleptička svojstva prehrambenih proizvoda, prema sadašnjem stanju stvari ‚okus’ je u bitnome kvalitativni element, koji se prije svega veže uz subjektivnost okusnog iskustva. Organoleptička svojstva namirnica su, naime, namijenjena tome da ih se doživljava i ocjenjuje osjetilnim organima, osobito okusom i mirisom, ali također i dodirom, na temelju subjektivnog iskustva i dojmova koje namirnica izaziva na navedenim osjetilnim organima. Objektivna karakterizacija takvih iskustava još uvijek ne postoji ( 30 )”. Ne isključujem mogućnost da se u budućnosti razviju tehnike za precizno i objektivno prepoznavanje okusa ili mirisa, što bi moglo navesti zakonodavca da intervenira i zaštiti ih autorskim pravom ili drugim sredstvima.

58.

Prema mojem mišljenju, mogućnost da se sudu ili vještaku kojega sud imenuje povjeri prepoznavanje okusa, kao što to predlaže društvo Levola u svojim pisanim očitovanjima, ni na koji način ne umanjuje činjenicu da je to prepoznavanje ( 31 ) po samoj svojoj prirodi subjektivno ( 32 ). Međutim, mogućnost prepoznavanja nekog djela s dovoljno preciznosti i objektivnosti i, posljedično, opsega njegove zaštite autorskim pravom nužna je zato da bi se poštovalo načelo pravne sigurnosti u interesu nositelja autorskog prava i, preciznije, trećih koji mogu biti izloženi pravnim radnjama, osobito kaznenom progonu i tužbama zbog krivotvorenja ( 33 ), na temelju povrede autorskog prava.

59.

Činjenica da su prehrambeni proizvodi potencijalno kvarljivi nije sama po sebi uvjerljiva. Naime, valja istaknuti da, osim činjenice da Direktiva 2001/29 ne predviđa nijednu obvezu za fiksiranje djela ( 34 ), podloga na kojoj ili u kojoj je to djelo fiksirano nije ta koja je predmet autorskog prava, nego je to samo djelo.

60.

Međutim, činjenica da su sami okusi prolazni, promjenjivi i nestabilni prema mojem mišljenju protivi se njihovu preciznom i objektivnom prepoznavanju kao i, posljedično, njihovoj kvalifikaciji kao djelâ za potrebe autorskog prava.

61.

Posljedično, smatram da okus prehrambenog proizvoda nije „djelo” u smislu Direktive 2001/29. Iz toga slijedi da okus ne može uživati pravo reproduciranja ( 35 ), pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti ( 36 ) te pravo distribucije u smislu ( 37 ) Direktive 2001/29 koja se odnose samo na djela. Osim toga, valja istaknuti da se iznimke i ograničenja predviđena člankom 5. Direktive 2001/29 odnose samo na djela koja su zaštićena tim pravima.

62.

Iz prethodnih razmatranja slijedi da se Direktivi 2001/29 protivi zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom. Budući da je drugo pitanje postavljeno samo u slučaju da se Direktivi 2001/29 ne protivi zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom i s obzirom na to da se ono odnosi na uvjete uživanja te zaštite i njezin opseg, nije potrebno na njega odgovoriti.

V. Zaključak

63.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Direktivi 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu protivi se zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL 2001., L 167, str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)

( 3 ) Na hrvatskom „vještičji sir”.

( 4 ) Odluka od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.)

( 5 ) SL 1994., L 336, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.)

( 6 ) Kasacijski sud, trgovačko vijeće, 10. prosinca 2013., neobjavljena u zborniku, br. 11‑19.872 (ECLI:FR:CCASS:2013:CO01205).

( 7 ) Prema mišljenju društva Levola „ono o čemu je riječ u sporu […] između društava Levola i Smilde je zaštita okusa Heksenkaasa kao takvog autorskim pravom. Riječ je o osjetilnom dojmu kojim se doživljava taj okus kao takav, a ne o načinima stvaranja tog doživljaja. Stoga se ne traži zaštita konkretne tvari ili popisa sastojaka. Djelo za koje se traži zaštita jest sâm okus, a ne njegova podloga” (točka 9. njegovih očitovanja). Društvo Levola dodaje da „nije isključeno da se okus može reproducirati pomoću drugih sastojaka na isti način kao što se umjetnikova slika naslikana uljnom bojom može imitirati i reproducirati na drugoj podlozi. Djelo zaštićeno autorskim pravom, naime, sastoji se od nematerijalnog izražaja, a ne od fizičke podloge na kojoj je on izražen” (točka 86. njegovih očitovanja).

( 8 ) Vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., Sbarigia (C‑393/08, EU:C:2010:388, t. 19. i 20. i navedenu sudsku praksu).

( 9 ) Osim toga, zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom nije posebno uređena zakonodavstvom Unije.

( 10 ) Prema mišljenju društva Levola, „iako u pravu Unije postoji ujednačen i autonoman pojam djela koji državama članicama ne daje slobodu da na nacionalnoj razini utvrde dodatne uvjete za dodjelu zaštite autorskim pravom […], pravo Unije također treba riješiti pitanje moraju li države članice dodijeliti zaštitu autorskim pravom originalnim tvorevinama koje se doživljuju na različit način od vida ili sluha, kao što su okus ili miris ili ne mogu dodijeliti zaštitu autorskim pravom takvim okusnim ili mirisnim tvorevinama, čak i ako je taj okus ili miris posljedica stvaralačkog intelektualnog rada zahvaljujući kojemu je autor izrazio svoju osobnu kreativnost” (točka 41. njegovih očitovanja). „Ako je Sud međutim samo namjeravao odrediti minimalni kvalitativni prag za zaštitu autorskim pravom u obliku zahtjeva za ‚vlastitom intelektualnom tvorevinom’ – kao što je, primjerice, prihvaćeno u njemačkoj sudskoj praksi – iz toga očito proizlazi da države članice imaju slobodu dodijeliti ili ne dodijeliti zaštitu autorskim pravom djelu koje se sastoji od okusa kulinarske tvorevine ako se taj okus barem može kvalificirati kao vlastita intelektualna tvorevina njegova autora. Naime, minimalni kvalitativni prag određen za „vlastitu intelektualnu tvorevinu” ne isključuje nužno nijedno od ljudskih osjetila, tako da određenje relevantnosti osjetila kojim se doživljava vlastita intelektualna tvorevina proizlazi iz diskrecije država članica” (točka 42. njegovih očitovanja).

( 11 ) Vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Omejc (C‑536/09, EU:C:2011:398, t. 19.). Vidjeti, također, presudu Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

( 12 ) Vidjeti u tom smislu presudu Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 33.).

( 13 ) Ili drugom odredbom prava Unije koja bi eventualno mogla biti donesena ako tako odluči zakonodavac Unije.

( 14 ) Vidjeti, po analogiji, presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 27. do 29.), i od 21. listopada 2010., Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 29. do 37.).

( 15 ) U svojoj presudi Feist Publications, Inc. v. Rural Telephone Service Co., Inc. 499 U. S. 340, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država presudio je da je sine qua non autorskog prava originalnost.

( 16 ) Točka 37. presude Infopaq International. Prema mišljenju Suda, „djela kao što su računalni programi, baze podataka ili fotografije zaštićeni su autorskim pravom samo ako su originalni u smislu da su vlastita intelektualna tvorevina autora” (t. 35. navedene presude i moje isticanje).

( 17 ) Članak 3. Direktive 2001/29 o „pravu priopćavanja autorskog djela javnosti i o pravu stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti” i članak 4. navedene direktive o „pravu distribucije” također se pozivaju na „djelo”.

( 18 ) Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine potpuno je pogrešno tumačiti presudu od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), „na način da svaka vrsta djela, neovisno o tome o kojem se djelu radi, mora biti zaštićena autorskim pravom ako se radi o intelektualnoj tvorevini autora. Obrazloženje točke 37. mora se tumačiti u svjetlu točaka 34. do 36. u kojima je jasno potvrđeno da sustav koji je zaštićen Direktivom 2001/29 vrijedi samo za neke predmete koji su klasificirani kao književna ili umjetnička djela na temelju Bernske konvencije ili nekog drugog elementa prava Unije, kao što je Direktiva o računalnim programima” (točka 19. njegovih očitovanja).

( 19 ) Točka 33. Komisijinih pisanih očitovanja. U presudi od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 96. do 99.), Sud je presudio da se sportske utakmice ne mogu smatrati intelektualnim tvorevinama koje se mogu kvalificirati kao djela jer da bi se mogla steći takva kvalifikacija potrebno je da dotični predmet bude originalan u smislu da čini vlastitu intelektualnu tvorevinu autora. Iako je točno da tekst tih točaka navedene presude ostavlja dojam da je „djelo” sinonim za „intelektualnu tvorevinu” i da je jedini zahtjev za isticanje autorskog prava postojanje „intelektualne tvorevine”, smatram da iz te presude proizlazi da sportske utakmice i osobito nogometne utakmice nisu zaštićene autorskim pravom zbog toga što su uređene pravilima igre koja ne ostavljaju mjesta za stvaralačku slobodu u smislu autorskog prava. Naime, sportskim utakmicama kao takvima nedostaje originalnosti. Pitanje čine li sportske utakmice (neoriginalna) „djela” Sud nije razmatrao.

( 20 ) Vidjeti presudu od 9. veljače 2012., Luksan (C‑277/10, EU:C:2012:65, t. 59.).

( 21 ) Prema mojem mišljenju, pojmovi „telles que” u francuskoj verziji i „such as” u engleskoj upućuju na netaksativnu i stoga egzemplarnu narav „književnih i umjetničkih” djela koja mogu biti zaštićena autorskim pravom.

( 22 ) Vidjeti članak 2. stavak 6. Bernske konvencije.

( 23 ) Vidjeti, u tom smislu, str. 25. Vodiča o ugovorima o autorskom pravu i srodnim pravima koje sklapa WIPO objavljenog 2003. i dostupnog na internetskoj stranici na sljedećoj adresi: http://www.wipo.int/edocs/pubdocs/fr/copyright/891/wipo_pub_891.pdf.

( 24 ) Vidjeti uvodnu izjavu 15. Direktive 2001/29. Članak 4. Ugovora o autorskom pravu izričito predviđa da su računalni programi zaštićeni kao književna djela u smislu članka 2. Bernske konvencije. Članak 5. istog ugovora predviđa da su baze podataka, u bilo kojem obliku, koje prema izboru ili rasporedu svoga sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene kao takve. Također vidjeti članak 10. Sporazuma TRIPS.

( 25 ) Direktiva 2001/29 odnosi se na pravnu zaštitu autorskog prava i srodnih prava uz iznimku, među ostalim, pravne zaštite računalnih programa i pravne zaštite baza podataka. Naime, Direktiva 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 2009., L 111, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 268.) posebno se odnosi na pravnu zaštitu računalnih programa. Iz prve uvodne izjave Direktive Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 1991., L 122, str. 42.), koja je izmijenjena i zamijenjena Direktivom 2009/24, proizlazi da „računalni programi trenutačno nisu jasno zaštićeni zakonodavstvom koje je na snazi u svim državama članicama i da takva zaštita, kada postoji, ima različite značajke”. U tom pogledu ističem da objektni kod računalnog programa ljudsko biće načelno ne može percipirati. Ipak, objektni kod računalnog programa precizna je i stabilna tvorevina koja se može „čitati” ili „opažati” na objektivan i konkretan način uređajem. Osim toga, Direktiva 96/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 1996. o pravnoj zaštiti baza podataka (SL 1996., L 77, str. 20.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 36.) posebno se odnosi na pravnu zaštitu baza podataka. Članak 3. stavak 1. Direktive 96/9 koji se odnosi na autorsko pravo određuje da „baze podataka koje zbog izbora ili rasporeda svojega sadržaja čine autorove vlastite intelektualne tvorevine zaštićene su kao takve autorskim pravom. Nijedan drugi kriterij za određivanje njihove podobnosti za zaštitu ne primjenjuje se”. Članak 7. stavak 1. Direktive 96/9 pravom sui generis štiti baze podataka čije postizanje, verifikacija ili predstavljanje njihova sadržaja pokazuje znatno ulaganje s kvalitativnog i kvantitativnog gledišta.

( 26 ) Prema mišljenju društva Smilde „[n]ijedan zakonodavac (ni sastavljači Bernske konvencije, ni pregovarači TRIPS‑a, ni autori WIPO‑ovih konvencija o autorskom pravu, a osobito ne stranke uključene u zakonodavni postupak koji je doveo do donošenja Direktive [2001/29], nikada nije imao namjeru omogućiti monopolizaciju, putem autorskog prava, nečega subjektivnog, kvarljivog, nepreciznog, varljivog, nedefiniranog i tehnički određenog kao što je to okus” (točka 91. tih očitovanja).

( 27 ) Odnosno intelektualne tvorevine. Vidjeti presudu od 1. ožujka 2012., Football Dataco i dr. (C‑604/10, EU:C:2012:115, t. 42.).

( 28 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2012., SAS Institute (C‑406/10, EU:C:2012:259, t. 33.). Vidjeti, također, članak 2. Ugovora o autorskom pravu WIPO‑a i članak 9. stavak 2. Sporazuma TRIPS.

( 29 ) Doista, uvjet da određeni znak mora biti prikazan grafički više ne postoji u pravu Unije. Međutim, valja napomenuti da članak 3. točka (b) Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2015., L 336, str. 1. i ispravak SL 2016., L 110, str. 5.), koja je stupila na snagu 12. siječnja 2016., i Uredba (EU) 2015/2424 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 o žigu Zajednice i Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 2869/95 o pristojbama koje se plaćaju Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 2015., L 341, str. 21. i ispravci SL 2016., L 71, str. 322., SL 2016., L 110, str. 4., i SL 2016., L 267, str. 1.), koja je stupila na snagu 23. ožujka 2016., zahtijeva da znakovi u registru moraju biti prikazani na način koji nadležnim tijelima i javnosti omogućuje da se na precizan i jasan način definira predmet koji uživa zaštitu povjerenu njegovu nositelju.

( 30 ) Vidjeti točku 34. tih očitovanja.

( 31 ) Ovdje govorim o prepoznavanju djela, a ne o ocjeni njegove originalnosti koja je podložna različitim mišljenjima i podrazumijeva određeni stupanj subjektivnosti. Međutim, ako precizna i objektivna identifikacija nekog djela nije moguća, ocjena njegove originalnosti također nije moguća.

( 32 ) Komisija smatra da su osjećaji i dojmovi koje izaziva okus „[…] subjektivni, nisu konkretni i (stoga) se ne mogu reproducirati, u svakom slučaju ne sa sigurnošću, objektivnošću i specifičnošću koje su dovoljne da bi se omogućila zaštita autorskim pravom” (točka 41. tih očitovanja).

( 33 ) Uvodna izjava 28. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.) predviđa da „kao dodatak građanskopravnim i upravnim mjerama, postupcima i pravnim sredstvima predviđenim ovom Direktivom, kaznene sankcije u odgovarajućim slučajevima također predstavljaju sredstvo za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva”.

( 34 ) Vidjeti također članak 2. stavak 2. Bernske konvencije.

( 35 ) Vidjeti članak 2. Direktive 2001/29.

( 36 ) Vidjeti članak 3. Direktive 2001/29.

( 37 ) Vidjeti članak 4. Direktive 2001/29.

Top