1.

Pretraživanje robe i usluga na internetu dio je našeg svakodnevnog života, a u današnje vrijeme nedvojbeno i naše kulture. Broj platformi za internetsku prodaju neprestano raste, pa je tako 2016. postotak građana u Europskoj uniji koji su, u dobi od 16 do 74 godine, na internetu naručio robu ili usluge za osobne potrebe iznosio 55 % ( 2 ). Funkcija je tih platformi djelovati kao posrednik na internetu. One tako omogućuju kontakt između trgovca i potrošača, dvaju trgovaca ili dvaju pojedinaca, koji su zainteresirani za kupnju novih ili rabljenih proizvoda za privatne potrebe ( 3 ).

2.

Međutim, iz oglasa objavljenih na internetskim platformama često nije jasno vidljivo je li prodavatelj trgovac ili pojedinac.

3.

Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku, koji je Sudu uputio Administrativen sad – Varna (Upravni sud u Varni, Bugarska), odnosi na tumačenje članka 2. točaka (b) i (d) Direktive 2005/29/EZ ( 4 ).

4.

Zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru spora između Eveline Kamenove i Komisije za zaštita na potrebitelite (bugarska Komisija za zaštitu potrošača, u daljnjem tekstu: KZP) u pogledu akta koji je KZP donio radi utvrđenja upravnog prekršaja. Povreda koja se pripisuje E. Kamenovoj odnosi se na nepoštovanje Zakona za zaštita na potrebitelite (ZZP) (Zakon o zaštiti potrošača, u daljnjem tekstu: ZZP) jer nije pružila informacije u oglasima za prodaju robe objavljenima na internetskoj platformi potrošačima.

5.

Sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati može li se fizičku osobu koja je na platformi za internetsku prodaju istodobno objavila osam oglasa za prodaju različitih proizvoda kvalificirati kao „trgovca” te je li njezina djelatnost „poslovna praksa” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

6.

Tim se predmetom Sudu stoga pruža prilika da pojasni pojam „trgovac” u smislu te direktive kao i kriterije koje nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir pri ocjenjivanju tog pojma u posebnom kontekstu internetske prodaje.

7.

U skladu s člankom 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 14. i 15., svrha je te direktive postići visok stupanj zaštite potrošača provođenjem potpunog usklađivanja nacionalnih zakonodavstava o nepoštenoj poslovnoj praksi.

8.

Člankom 2. te direktive određuje se:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]”.

9.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. iste direktive, ta se direktiva „primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom”.

10.

Kao što proizlazi iz članka 1. Direktive 2011/83/EU ( 5 ), svrha je te direktive „doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača”.

11.

Člankom 2. te direktive određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”.

12.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive o pravima potrošača, ta se direktiva „primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača […]”.

13.

Člankom 47. ZZP‑a, objavljenim u DV‑u br. 99 od 9. prosinca 2005., u verziji objavljenoj u DV‑u br. 61 iz 2014., koja je na snazi od 25. srpnja 2014., i člankom 50. ZZP‑a preneseni su članci 6. i 9. Direktive o pravima potrošača koji se odnose, s jedne strane, na obveze informiranja kod ugovora na daljinu i, s druge strane, na pravo odustajanja.

14.

Iz spisa glavnog predmeta proizlazi da je K. K. (potrošač u tom predmetu) na internetskoj stranici http://olx.bg na temelju ugovora o prodaji na daljinu kupio rabljeni ručni sat marke „Longines”.

15.

Ručni sat, koji je u prodaju stavio korisnik pod pseudonimom „eveto‑ZZ”, potrošaču je 20. listopada 2014. dostavila dostavna služba. Podaci o pošiljatelju uključivali su njegovo ime, adresu i telefonski broj. Nakon što je utvrdio da ručni sat ne odgovara značajkama navedenima u oglasu objavljenom na platformi za internetsku prodaju, potrošač je prodavatelja putem telefona obavijestio da želi raskinuti ugovor. Međutim, prodavatelj je odbio preuzeti natrag robu i vratiti novac.

16.

Stoga je potrošač podnio pritužbu KZP‑u. Nakon provjere koju je proveo KZP pokazalo se da je pošiljatelj ručnog sata pod pseudonimom „eveto‑ZZ” bila E. Kamenova. Prema tvrdnjama administratora internetske stranice, korisnik „eveto‑ZZ” objavio je 10. prosinca 2014. ukupno osam oglasa za različite proizvode s ciljem njihove prodaje ( 6 ).

17.

KZP je aktom od 27. veljače 2015. utvrdio upravni prekršaj. E. Kamenova osporavala je taj akt 17. ožujka 2015. jer je smatrala da nije trgovac te da se stoga odredbe ZZP‑a na nju ne primjenjuju. KZP je donio odluku o sankciji protiv E. Kamenove na temelju članka 207. ZZP‑a zbog povrede članka 47. stavka 1. točaka 2., 3., 5., 7., 8. i 12. te članka 50. ZZP‑a. KZP je odluku temeljio na činjenici da E. Kamenova ni u jednom oglasu nije navela ime i adresu trgovca, kao ni adresu elektroničke pošte; ukupnu cijenu, sva uključena davanja i poreze; uvjete plaćanja, isporuke i izvršenja; pravo potrošača na raskid ugovora o prodaji na daljinu; uvjete, rok i načine ostvarivanja tog prava; kao ni podsjetnik na postojanje zakonskog jamstva o usklađenosti proizvodâ s ugovorom o prodaji.

18.

E. Kamenova podnijela je tužbu protiv odluke o sankciji pred Varnenski rajonen sad (Općinski sud u Varni, Bugarska). Presudom od 22. ožujka 2016. taj je sud poništio odluku o sankciji KZP‑a jer E. Kamenova nije „trgovac” u smislu stavka 13. točke 2. dodatnih odredbi ZZP‑a te se pozvao na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, pri čemu je istaknuo da se pojam „trgovac” ne odnosi na pojedinačnu i zasebnu radnju, nego na obavljanje sustavne djelatnosti u trgovačkom, poslovnom ili profesionalnom kontekstu.

19.

KZP je sudu koji je uputio zahtjev podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude.

20.

Budući da je smatrao da rješenje spora iz glavnog postupka ovisi o tumačenju relevantnih odredbi prava Unije, Administrativen sad – Varna (Upravni sud u Varni) odlučio je presudom od 16. veljače 2017., koju je tajništvo Suda zaprimilo 28. veljače 2017., prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 2. točku (b) i (d) Direktive [2005/29] tumačiti na način da je djelatnost fizičke osobe, koja je registrirana na internetskoj stranici za prodaju proizvoda i koja je na internetskoj stranici istodobno objavila osam oglasa za prodaju različite robe, poslovna djelatnost u smislu pravne definicije iz članka 2. točke (b), da predstavlja poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošačima u smislu članka 2. točke (d) i da je obuhvaćena područjem primjene Direktive u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1.?”

21.

Pisana očitovanja podnijele su njemačka vlada i Europska komisija.

22.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti želi znati, s jedne strane, treba li članak 2. točku (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se fizičku osobu koja je registrirana na internetskoj stranici za prodaju robe može kvalificirati kao „trgovca” kada na toj stranici istodobno objavljuje osam oglasa za prodaju različitih proizvoda i, s druge strane, je li njezina djelatnost „poslovna praksa” u smislu članka 2. točke (d) iste direktive.

23.

Stoga se postavlja pitanje treba li u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi fizičku osobu kao što je tuženik u glavnom postupku, koja je na platformi za internetsku prodaju objavila osam oglasa za prodaju različitih proizvoda, kvalificirati kao „trgovca” ili takva osoba ne ulazi u područje primjene te direktive jer nije obuhvaćena pojmom „trgovac” s obzirom na ograničenu narav njezine djelatnosti.

24.

Prije ispitivanja tog pitanja valja napomenuti da sud koji je uputio zahtjev u svojem prethodnom pitanju traži samo tumačenje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ( 7 ). Međutim, čini se da se u opisu činjenica iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku, koji se nalazi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, navodi povreda prava dodijeljenih Direktivom o pravima potrošača. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je tuženik u glavnom postupku bio kažnjen zbog povrede članka 47. stavka 1. točaka 2., 3., 5., 7., 8. i 12. te članka 50. ZZP‑a. Međutim, kao što je navela Komisija, tim se odredbama prenosi, s jedne strane, članak 6. Direktive o pravima potrošača koji se odnosi na obveze informiranja kod ugovora na daljinu i, s druge strane, članak 9. navedene direktive koji se odnosi na pravo odustajanja.

25.

Stoga pitanje može li se, s obzirom na djelatnost opisanu u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, fizičku osobu kvalificirati kao „trgovca” u smislu članka 2. točke 2. Direktive o pravima potrošača može biti relevantno za glavni postupak.

26.

Treba podsjetiti da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljenog u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Osim toga, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju ( 8 ).

27.

U tim okolnostima postavljeno pitanje valja shvatiti kao da se njime u biti želi saznati, s jedne strane, treba li članak 2. točku (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i članak 2. točku 2. Direktive o pravima potrošača tumačiti na način da se fizičku osobu koja je registrirana na internetskoj stranici za prodaju robe može kvalificirati kao „trgovca” kada na toj stranici istodobno objavljuje osam oglasa za prodaju različitih proizvoda i, s druge strane, je li djelatnost te osobe „poslovna praksa” u smislu članka 2. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

28.

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, čini mi se da je najprije potrebno utvrditi je li u ovom slučaju korisno predložiti ujednačeno tumačenje definicije pojma „trgovac” s obzirom na to da je taj pojam u okviru predmetnih direktiva gotovo identičan ( 9 ). Korisnost takvog pristupa podrazumijeva, prema mojem mišljenju, prethodno utvrđivanje stupnja usklađenosti koja se provodi navedenim direktivama.

29.

Kao prvo, prije razmatranja pitanja stupnja usklađenosti koja se provodi predmetnim direktivama valja istaknuti bitnu točku: pojam „trgovac” definiran je gotovo jednako ( 10 ) u okviru dviju direktiva te su te dvije definicije usko povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti.

30.

S obzirom na to, valja dodati, kao drugo, da, kako bi se moglo predložiti ujednačeno tumačenje definicije pojma „trgovac” u smislu predmetnih direktiva, valja provjeriti je li stupanj usklađenosti koja se provodi tim dvjema direktivama, i koja se primjenjuje na njihova pravila, isti. U tom pogledu podsjećam da ocjenu stupnja usklađenosti propisanog nekom direktivom treba temeljiti na njezinu tekstu, kao i na njezinu smislu i cilju ( 11 ).

31.

Najprije ističem da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi na temelju članka 3. stavka 1. primjenjuje na „nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom” ( 12 ), dok se Direktiva o pravima potrošača u skladu sa svojim člankom 3. stavkom 1. primjenjuje „pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača”.

32.

Stoga, unatoč razlici između njihovih područja primjene, te se direktive temelje na članku 114. UFEU‑a ( 13 ) te se u tom smislu njima nastoje postići isti ciljevi, odnosno nastoji se doprinijeti dobrom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i zajamčiti visoka razina zaštite potrošača u okviru zakona i drugih propisa na koje se odnose ( 14 ).

33.

K tomu navodim da je zakonodavac Unije za postizanje tih ciljeva proveo potpuno usklađivanje ( 15 ) pravila koja proizlaze iz predmetnih direktiva ( 16 ).

34.

Što se tiče Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, iz njezine uvodne izjave 14. jasno proizlazi da se njome provodi „potpuno usklađivanje” ( 17 ). To se usklađivanje odnosi na pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi, uključujući nepošteno oglašavanje trgovaca u odnosu na potrošače, kojom se na razini Unije nanosi šteta gospodarskim interesima potrošača ( 18 ). Konkretnije, takvo se potpuno ili iscrpno usklađivanje odnosi na svako područje obuhvaćeno tom direktivom ( 19 ).

35.

Osim toga, iz uvodne izjave 15. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi proizlazi da se tom direktivom provodi „potpuno usklađivanje” nacionalnih pravnih pravila, podložno određenim iznimkama ( 20 ). Stoga, kao što se izričito predviđa člankom 4. te direktive, naslovljenim „Unutarnje tržište”, države članice ne mogu donijeti strože mjere od onih koje su predviđene navedenom direktivom, čak ni u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača ( 21 ).

36.

Što se tiče Direktive o pravima potrošača, njome se nastoji postići cilj usklađivanja nacionalnih pravila u područjima koja su obuhvaćena njezinim područjem primjene ( 22 ). Konkretnije, iz zajedničkog tumačenja uvodnih izjava 4., 5. i 7. navedene direktive proizlazi da je njezin cilj „potpuno” usklađivanje određenih aspekata potrošačkih ugovora sklopljenih na daljinu i izvan poslovnih prostorija, odnosno informacija za potrošače i prava odustajanja kod te vrste ugovora ( 23 ).

37.

Osim toga, u skladu s člankom 4. te direktive, naslovljenim „Razina usklađenosti”, „[d]ržave članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj Direktivi, uključujući i strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u ovoj Direktivi nije predviđeno drukčije” ( 24 ). Stoga se tom direktivom provodi „cjelovito” ili maksimalno usklađivanje.

38.

U konačnici, čini se da sve upućuje na to da je zakonodavac Unije proveo isti stupanj usklađenosti pravila iz svake od dviju ispitanih direktiva. Naime, za potrebe te analize zanima me samo cjelovito ili maksimalno usklađivanje s obzirom na to da bi eventualno nepostojanje te vrste usklađivanja predmetnih direktiva moglo prouzročiti probleme u pogledu ujednačenog tumačenja definicije pojma „trgovac”.

39.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, smatram da je ujednačeno tumačenje definicije pojma „trgovac” u okviru tih dviju direktiva korisno s obzirom na gotovo identične definicije pojma „trgovac” koje je utvrdio zakonodavac Unije, jer su one usko povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti, i s obzirom na stupanj potpune usklađenosti koji zakonodavac želi postići u nacionalnim pravilima proizašlima iz ispitanih direktiva.

40.

Pojam „poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču” definiran je u članku 2. točki (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kao „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima”. Stoga se pojmovi „potrošač” i „trgovac” nalaze u središtu definicije tog pojma, tako da pitanje je li neka situacija obuhvaćena područjem primjene te direktive odlučujuće ovisi o njihovu tumačenju. Naime, postojanje poslovne prakse u smislu navedene direktive može se prihvatiti samo ako se ona odnosi na trgovca s jedne strane i potrošača s druge strane.

41.

Analiza područja primjene ratione personae Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ključna je s obzirom na to da bi pitanje može li djelatnost tuženika u glavnom postupku činiti poslovnu praksu u smislu te direktive trebalo ispitati samo ako je tuženik u glavnom postupku „trgovac”.

42.

Pojam „trgovac” definiran je u članku 2. točki (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kao „svaka fizička ili pravna osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje, kao i svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca”.

43.

U tom pogledu podsjećam da je Sud već presudio da iz teksta članka 2. točke (b) te direktive proizlazi da je „zakonodavac Unije pojmu ‚trgovac’ dao osobito široko značenje, koje obuhvaća ‚svaku fizičku ili pravnu osobu’ koja obavlja lukrativnu djelatnost i koje ne isključuje iz svojeg područja primjene ni tijela koja obavljaju djelatnost od općeg interesa ni ona koja imaju status javnopravnih tijela” ( 25 ). U tom pogledu pojašnjavam da takva fizička ili pravna osoba, prema mojem mišljenju, djeluje u svrhe povezane s radnjom poduzetom u okviru njezine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

44.

U ovom slučaju svojstvo fizičke osobe tuženika u glavnom postupku ne isključuje kvalifikaciju „trgovca”. Međutim, da bi se smatralo da je obuhvaćena tim pojmom u smislu članka 2. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, još valja provjeriti djeluje li ta osoba u svrhe povezane s takvom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, ili u ime ili za račun trgovca.

45.

Sud je također pojasnio da, u pogledu samog teksta definicija navedenih u članku 2. točkama (a) i (b) te direktive, smisao i doseg pojma „trgovac” kako je predviđen potonjom direktivom moraju biti određeni s obzirom na povezani, ali suprotan pojam „potrošača”, koji označava svakog pojedinca koji se ne bavi trgovačkim ili profesionalnim djelatnostima ( 26 ). U tom je pogledu istaknuo da cilj Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, koji se sastoji u tome da se potrošače u potpunosti zaštiti od prakse te vrste, počiva na činjenici da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca pa ga stoga trebalo smatrati ekonomski slabijom i pravno manje iskusnom stranom u odnosu na njegova suugovaratelja ( 27 ). Tako je pojam „potrošač” od temeljne važnosti, a odredbe te direktive zapravo su osmišljene iz perspektive potrošača kao adresata i žrtve nepoštene poslovne prakse ( 28 ).

46.

S obzirom na razmatranja navedena u točkama 29. do 39. ovog mišljenja, prema kojima je, kao prvo, u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktivi o pravima potrošača pojam „trgovac” definiran gotovo identično, kao drugo, taj pojam usko povezan s obavljanjem gospodarske djelatnosti i, kao treće, stupanj usklađenosti koji se provodi tim direktivama isti, smatram da tumačenje koje je Sud dao u pogledu definicije pojma „trgovac” u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi isto tako vrijedi za potrebe definicije pojma „trgovac” u okviru Direktive o pravima potrošača.

47.

Kao što nezavisni odvjetnik Y. Bot ističe u svojem mišljenju u predmetu Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs ( 29 ), takvo tumačenje pojma „trgovac” u skladu je s tumačenjem koje je zakonodavac Unije dao u širem kontekstu direktiva o zaštiti potrošača, a osobito Direktive o pravima potrošača, u kojoj zakonodavac Unije u članku 2. točki 2. definira trgovca kao „svak[u] fizičk[u] ili pravn[u] osob[u], neovisno o tome je li u privatnom ili javnom vlasništvu, koja u vezi s ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom djeluje, uključujući i preko drugih osoba koje djeluju u njezino ime ili za njezin račun, u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću”. Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika Y. Bota, direktivama o zaštiti potrošača zajednička je činjenica da „trgovac može biti fizička ili pravna osoba javnog ili privatnog prava koja u odnosu koji ima s potrošačem djeluje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti, a što pretpostavlja da djeluje u okviru redovite i lukrativne djelatnosti” ( 30 ).

48.

S obzirom na prethodno navedeno, je li fizička osoba kao što je tuženik u glavnom postupku obuhvaćena definicijom pojma „trgovac” iz članka 2. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i članka 2. točke 2. Direktive o pravima potrošača?

49.

Mislim da nije. Čini mi se da istodobna objava osam oglasa za prodaju različitih novih i rabljenih proizvoda na internetskoj platformi nije dovoljna da se prihvati kvalifikacija „trgovca” u smislu navedenih direktiva.

50.

Međutim, valja istaknuti da kvalifikacija „trgovca” zahtijeva „pristup […] ovisno o pojedinačnom slučaju” ( 31 ). Stoga je u ovom slučaju prikladno da sud koji je uputio zahtjev provede in concreto analizu na temelju svih činjeničnih elemenata kojima raspolaže kako bi provjerio je li osoba kao što je tuženik u glavnom postupku obuhvaćena pojmom „trgovac”.

51.

Ta će se analiza, kao što su to pravilno istaknule njemačka vlada i Komisija, osobito odnositi na provjeru je li prodaja na internetskoj platformi provedena organizirano i s ciljem ostvarivanja dobiti ( 32 ); je li ta prodaja trajala određeno vrijeme i bila učestala ( 33 ); ima li prodavatelj pravni status koji mu omogućuje obavljanje trgovačkih radnji i u kojoj je mjeri internetska prodaja povezana s trgovačkom djelatnošću prodavatelja ( 34 ); je li prodavatelj obveznik PDV‑a ( 35 ); je li prodavatelj, djelujući u ime određenog trgovca ili za njegov račun ili preko drugih osoba koje djeluju u njegovo ime ili za njegov račun, primio naknadu ili ostvario dobit ( 36 ); kupuje li prodavatelj novu ili rabljenu robu s ciljem njezine preprodaje i time tu djelatnost čini redovitom, učestalom i/ili istodobnom u odnosu na svoju profesionalnu djelatnost ( 37 ); potvrđuje li iznos dobiti od prodaje da izvršena transakcija proizlazi iz trgovačke djelatnosti ( 38 ) i/ili jesu li svi proizvodi koji se prodaju iste vrste ili iste vrijednosti, osobito ako se ponuda odnosi na ograničen broj proizvoda ( 39 ).

52.

Valja napomenuti da ti kriteriji nisu ni iscrpni ni isključivi, tako da, u načelu, ispunjavanje jednog ili više kriterija samo po sebi ne određuje kvalifikaciju koju treba prihvatiti u pogledu internetskog prodavatelja s obzirom na pojam „trgovac”. Stoga će biti potrebno provesti sveukupnu ocjenu, pri čemu se u obzir uzimaju svi kriteriji koji su relevantni za odluku o tome koju kvalifikaciju treba prihvatiti. Ti će kriteriji omogućiti nacionalnim sudovima da utvrde obavlja li određena osoba, kao što je tuženik u glavnom postupku, trgovačku djelatnost zbog koje se nalazi u povoljnijem položaju od potrošača te postoji li stoga stanje neravnoteže između trgovca i potrošača.

53.

Međutim, na sudu je koji je uputio zahtjev da, s obzirom na prethodna razmatranja, na temelju činjeničnih elemenata kojima raspolaže i osobito na temelju kriterija navedenih u prethodnim točkama ocijeni može li se tu osobu kvalificirati kao „trgovca” u smislu navedenih direktiva.

54.

Ako sud koji je uputio zahtjev smatra da je dotična osoba „trgovac” u smislu članka 2. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, bit će potrebno utvrditi je li djelatnost koju obavlja „poslovna praksa” u smislu članka 2. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

55.

Što se tiče pitanja može li djelatnost fizičke osobe kao što je tuženik u glavnom postupku biti obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, najprije podsjećam da je Sud već presudio da se člankom 2. točkom (d) te direktive pojam „poslovna praksa” definira, koristeći formulaciju koja je posebno široka, kao „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima” ( 40 ).

56.

Stoga, da bi se smatralo da je predmetna djelatnost poslovna praksa u smislu navedenog članka, valja provjeriti da se ta djelatnost, s jedne strane, može kvalificirati kao praksa „komercijalne naravi, odnosno moraju [je] provoditi trgovci”, i, s druge strane, čini li ta djelatnost radnju ili tržišno komuniciranje „u izravnoj […] vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima” ( 41 ).

57.

U tom pogledu podsjećam da je kriterij poslovne djelatnosti koju treba provjeriti u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen direktivama Unije u području zaštite potrošača, odnosno da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i da postoji nezanemariv rizik da se osobito zbog neznanja potrošač ne pozove na pravno pravilo namijenjeno njegovoj zaštiti ( 42 ).

58.

S obzirom na analizu navedenu u točkama 40. do 52. ovog mišljenja, ništa ne upućuje na to da se istodobna objava osam oglasa za prodaju različitih proizvoda može smatrati djelatnošću obuhvaćenom pojmom „trgovac” u smislu članka 2. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, a stoga ni da zbog takve djelatnosti u ovom slučaju može postojati slabiji položaj u odnosu između tuženika u glavnom postupku i kupca.

59.

Međutim, na sudu je koji je uputio zahtjev da o tom pitanju odluči prilikom svoje ocjene toga je li fizička osoba kao tuženik u glavnom postupku „trgovac”, uzimajući u obzir sve kriterije navedene u točkama 51. i 52. ovog mišljenja.

60.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Administrativen sad – Varna (Upravni sud u Varni, Bugarska) odgovori kako slijedi:

Članak 2. točku (b) Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) i članak 2. točku 2. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti na način da se fizičku osobu, kao što je tuženik u glavnom postupku, koja je registrirana na internetskoj platformi za prodaju robe, ne može kvalificirati kao „trgovca” kada na tom mjestu istodobno objavljuje osam oglasa za prodaju različitih proizvoda.

Međutim, na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni može li se ta osoba, s obzirom na sve ostale okolnosti slučaja, kvalificirati kao „trgovac” u smislu navedenih direktiva, a stoga i je li djelatnost koju obavlja „poslovna praksa” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29.