EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62017CC0014

Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Camposa Sánchez-Bordone od 28. veljače 2018.
VAR Srl i Azienda Trasporti Milanesi SpA (ATM) protiv Iveco Orecchia SpA.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato.
Zahtjev za prethodnu odluku – Javna nabava – Direktiva 2004/17/EZ – Članak 34. – Nabava rezervnih dijelova za autobuse i trolejbuse – Tehničke specifikacije – Jednakovrijedni proizvodi – Mogućnost dokazivanja jednakovrijednosti nakon dodjele ugovora.
Predmet C-14/17.

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2018:135

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE

od 28. veljače 2018. ( 1 )

Predmet C‑14/17

VAR Srl

protiv

Iveco Orecchia SpA

uz sudjelovanje:

Azienda de Trasporti Milanesi SpA - (ATM)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Ugovor o prijevozu – Nabava zamjenskih dijelova za autobus, trolejbus i tramvaj – Tehničke specifikacije – Proizvodi jednakovrijedni proizvodima određene zaštitnog znaka – Dokaz o jednakovrijednosti – Nacionalni zakon koji omogućuje dokazivanje jednakovrijednosti nakon dodjele ugovora”

1.

Naručitelji u dokumentaciji za nadmetanje koju objavljuju moraju definirati obilježja radova, usluga ili robe koju žele pribaviti u okviru javne nabave. Među tim obilježjima mogu biti obilježja koja odgovaraju „tehničkim specifikacijama” određenih proizvoda ili usluga.

2.

Pristran opis tih tehničkih specifikacija može značiti važnu „prepreku ulasku” određenih ponuditelja i, u krajnjem slučaju, unaprijed odrediti (pa čak i prijevarno) konačan odabir uspješnog ponuditelja ako se utvrde obilježja proizvoda ili usluga koje samo on može ponuditi.

3.

Briga o izbjegavanju takve nepravilne prakse i cilj da se „omoguć[i] otvorenost javne nabave za tržišno natjecanje” ( 2 ) navele su zakonodavca Unije da u tom području donese zakonske odredbe. Među njima je članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17/EZ ( 3 ), primjenjiv na ovaj spor, a u skladu s kojim je iznimno moguće „upućivati […] na zaštitne znakove, patente, tipove, ili neko određeno podrijetlo, ili proizvodnju”, ako se uz svaku uputu navedu riječi „ili jednakovrijedan”.

4.

U sporu koji treba riješiti talijanski sud, ta se iznimna odredba primjenjivala na specifikacije upućujući na to da je predmet ugovora „nabava rezervnih dijelova i/ili dijelova za prvu ugradnju i/ili jednakovrijednih dijelova za autobuse, trolejbuse i tramvaje koje je proizveo Iveco”.

5.

Spor se ne odnosi na valjanost te tehničke specifikacije same po sebi (s obzirom na to da je njome omogućena nabava jednakovrijednih dijelova), nego na trenutak u kojem ponuditelj treba dostaviti potvrdu o jednakovrijednosti zamjenskih dijelova.

6.

Prema dokumentaciji za nadmetanje, dokaz se mogao dostaviti javnom naručitelju „prilikom prve isporuke jednakovrijednog zamjenskog dijela” nakon dodjele ugovora. Međutim, sud koji je uputio zahtjev sumnja da je ta odredba u skladu s člankom 34. Direktive 2004/17. U tom bi slučaju, u skladu s tom odredbom, dokaz o jednakovrijednosti obvezno trebalo priložiti ponudi ili, u svakom slučaju, dostaviti prije dodjele ugovora.

I. Pravni okvir

A.   Pravo Europske unije Direktiva 2004/17

7.

Člankom 34. propisuje se:

„1.   Tehničke specifikacije, kako su definirane u točki 1. Priloga XXI., navode se u ugovornoj dokumentaciji, kao što su pozivi na nadmetanje, ugovorni dokumenti ili dodatni dokumenti. Kad god je moguće te bi tehničke specifikacije trebale biti tako definirane da se uzmu u obzir kriteriji dostupnosti osobama s invaliditetom ili rješenja za sve korisnike.

2.   Tehničke specifikacije moraju omogućiti jednaki pristup za ponuditelje i ne smiju imati učinak stvaranja neopravdanih prepreka otvaranju javne nabave tržišnom natjecanju.

3.   Ne dovodeći u pitanje pravno obvezujuća nacionalna tehnička pravila, u onoj mjeri u kojoj su ona u skladu s pravom Zajednice, tehničke specifikacije se formuliraju:

(a)

ili upućivanjem na tehničke specifikacije definirane u Prilogu XXI. i, prema redoslijedu prioriteta, na nacionalne norme kojima su prihvaćene europske norme, europska tehnička odobrenja, zajedničke tehničke specifikacije, međunarodne norme, druge tehničke referentne sustave koje su utvrdila europska normizacijska tijela ili – ako oni ne postoje – nacionalne norme, nacionalna tehnička odobrenja ili nacionalne tehničke specifikacije koje se odnose na projektiranje, izračun i izvođenje radova te uporabu proizvoda. U svaku uputu treba navesti riječi ,ili jednakovrijedan';

(b)

ili u obliku izvedbenih ili funkcionalnih zahtjeva; ovi posljednji mogu uključivati ekološke karakteristike. Međutim, takvi parametri moraju biti dovoljno precizni kako bi ponuditelji mogli odrediti predmet ugovora i kako bi naručitelji mogli sklopiti ugovor;

(c)

ili u obliku izvedbenih ili funkcionalnih zahtjeva, koji se spominju u točki (b), s uputom na specifikacije navedene u točki (a) kao sredstvom pretpostavke sukladnosti s takvim izvedbenim ili funkcionalnim zahtjevima;

(d)

ili upućivanjem na specifikacije navedene u točki (a) za određene karakteristike, te upućivanjem na izvedbene ili funkcionalne zahtjeve koji se spominju u točki (b) za druge karakteristike.

4.   Kada naručitelj koristi opciju upućivanja na specifikacije navedene u stavku 3. točki (a), on ne smije odbiti ponudu zbog toga što ponuđeni proizvodi i usluge nisu u skladu sa specifikacijama na koje je uputio ako ponuditelj u svojoj ponudi na zadovoljavajući način naručitelju, bilo kojim prikladnim sredstvom, dokaže da rješenja koja predlaže na jednakovrijedan način zadovoljavaju zahtjeve definirane tehničkim specifikacijama.

Prikladno sredstvo može biti tehnički dosje proizvođača ili ispitni izvještaj priznatog tijela.

[…]

8.   Osim ako to nije opravdano predmetom ugovora, tehničke specifikacije ne smiju upućivati na neku određenu marku ili izvor, ili na određeni proces, ili na zaštitne znakove, patente, tipove ili neko određeno podrijetlo, ili proizvodnju, ako bi to imalo učinak pogodovanja ili isključenja određenih poduzeća ili određenih proizvoda. Takva se uputa dozvoljava u iznimnim slučajevima kada nije moguć dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora u skladu sa stavcima 3. i 4.; uz takvu uputu treba navesti riječi ‚ili jednakovrijedan’.”

8.

Člankom 54., naslovljenim „Uvjeti sposobnosti”, određuje se:

„1.   Naručitelji koji određuju uvjete sposobnosti u otvorenom postupku to čini u skladu s objektivnim pravilima i kriterijima […]”.

B.   Talijansko pravo

9.

U skladu s člankom 68. stavkom 13. Zakonodavne uredbe br. 163 iz 2006 ( 4 ):

„Osim ako to nije opravdano predmetom ugovora, tehničke specifikacije ne smiju upućivati na neku određenu marku ili izvor, ili na određeni proces, ili na zaštitne znakove, patente, tipove ili neko određeno podrijetlo ili proizvodnju, ako bi to imalo učinak pogodovanja ili isključenja određenih poduzeća ili određenih proizvoda. Takva se uputa dozvoljava samo u iznimnim slučajevima kada nije moguć dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora u skladu sa stavcima 3. i 4.; uz takvu uputu treba navesti riječi ‚ili jednakovrijedan’.”

II. Činjenice u sporu i prethodno pitanje

10.

Društvo Azienda Trasporti Milanese (u daljnjem tekstu: ATM) pokrenulo je otvoreni postupak ( 5 ) javne „nabave rezervnih dijelova i/ili dijelova za prvu ugradnju i/ili jednakovrijednih dijelova za autobuse, trolejbuse i tramvaje koje je proizveo Iveco”.

11.

Vrijednost ugovora iznosila je 3350000,00 eura uvećano za PDV, što odgovara nabavi 2195 rezervnih dijelova marke IVECO/FIAT ili jednakovrijednih dijelova. Kriterij dodjele bio je najniža cijena, uz mogućnost novog nadmetanja nakon prvih ponuda i među najbolje rangiranim ponuditeljima.

12.

U dokumentaciji za nadmetanje je navedeno sljedeće:

„Originalni rezervni dijelovi” trebaju se shvatiti kao oni koje „izrađuju sami proizvođači vozila” ili oni koje su „proizveli dobavljači proizvođača vozila […] za koje proizvođač potvrđuje da su proizvedeni u skladu sa zahtjevima i proizvodnim standardima koje određuje proizvođač vozila”.

„Jednakovrijedni zamjenski dijelovi” definiraju se kao „proizvodi bilo koje tvrtke koja potvrđuje da kvaliteta njezinih dijelova odgovara kvaliteti sastavnih dijelova upotrijebljenih za sastavljanje vozila i rezervnih dijelova koje isporučuje proizvođač vozila” ( 6 ).

13.

U dokumentaciji za nadmetanje navodi se da „prilikom prve isporuke jednakovrijednog zamjenskog dijela dobavljač treba dostaviti potvrdu o jednakovrijednosti zamjenskog dijela s originalnim, što je nužan uvjet za prihvaćanje proizvoda” ( 7 ).

14.

U nadmetanju su sudjelovali samo društvo VAR, s.r.l., s jednakovrijednim zamjenskim dijelovima, i društvo Iveco Orecchia, s.p.a., s originalnim rezervnim dijelovima. Ugovor je dodijeljen društvu VAR.

15.

Društvo Iveco Orecchia podnijelo je žalbu protiv te odluke pred Tribunale Amministrativo Regionale della Lombardia, Milano (Regionalni upravni sud u Lombardiji, Milano, Italija) koji je presudom br. 679 od 11. travnja 2016 prihvatio žalbu.

16.

Prema mišljenju suda, u skladu s člankom 68. Zakonodavne uredbe br. 163 iz 2006., ponuditelj je u okviru postupka bio dužan dokazati jednakovrijednost ponuđenih dijelova i originalnih dijelova. Stoga je došlo do isključenja društva VAR, nakon što je izrazio svoju namjeru da ponudi zamjenske dijelove koji su jednakovrijedni originalima (kako dopušta lex specialis) bez dostave, niti zajedno s ponudom niti tijekom nadmetanja, potvrda o jednakovrijednosti zamjenskih i originalnih proizvoda ili bilo kojeg drugog dokaza.

17.

Pobijanjem presude pred Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), taj sud ističe da se dokumentacijom za nadmetanje ponuditelja nije obvezivalo da dokaže jednakovrijednost prije dodjele ugovora, nego prilikom prve isporuke zamjenskih dijelova.

18.

Budući da je u talijansko pravno pravilo doslovno prenesen članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17, isti sud smatra da se svaka neusklađenost između nacionalnog prava i prava Unije načelno može isključiti. Međutim, dvoji treba li Direktivu 2004/17 sustavno tumačiti na način da se, u skladu s njom, dokaz o jednakovrijednosti nužno treba dostaviti u trenutku podnošenja ponude.

19.

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

„(a)

Treba li članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17/EZ tumačiti na način da zahtijeva da dokaz jednakovrijednosti robe koju treba isporučiti i originala treba biti podnesen već u ponudi?

(b)

Podredno u odnosu na prvo pitanje, u slučaju niječnog odgovora na pitanje o tumačenju iz točke (a): na koji način treba osigurati poštovanje načela jednakog postupanja i nepristranosti, slobodnog tržišnog natjecanja i dobre uprave, kao i prava obrane i prava na saslušanje drugih ponuditelja?”

III. Sažetak očitovanja stranaka

20.

Društva VAR i ATM smatraju da na prvo prethodno pitanje treba odgovoriti niječno. Polazeći od činjenice da se prilikom tumačenja odredbi prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njihovo doslovno značenje, nego i kontekst i svrhu koja se nastoji postići, tvrde da:

Članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17 ne sadržava nijednu odredbu u skladu s kojom bi ponuditelji trebali, zajedno sa svojim ponudama, podnijeti dokaz o jednakovrijednosti.

U članku 34. stavcima 3. i 4. Direktive 2004/17 opisuje se kvaliteta traženih proizvoda. Slijedom toga, ponuditelj koji namjerava dostaviti ponudu za proizvode iz stavka 4., čija tehnička obilježja nisu u skladu s obilježjima navedenim u tehničkim specifikacijama dokumentacije za nadmetanje, treba dokazati da su alternativni proizvodi koje nudi u pogledu funkcionalnosti jednakovrijedni originalnim proizvodima i da udovoljavaju potrebama javnog naručitelja.

Suprotno tomu, u članku 34. stavku 8. Direktive 2004/17 nisu opisana obilježja, funkcije i izvedba traženog proizvoda; zahtijeva se samo isporuka istog proizvoda opisanog u dokumentaciji za nadmetanje, ali čije je podrijetlo različito od podrijetla proizvoda koji proizvodi izvorni proizvođač jer se radi o slučajevima u kojima takav opis nije moguć ako nije naveden određeni zaštitni znak.

U takvoj situaciji, kako bi se zaštitilo slobodno tržišno natjecanje, ponuditelji mogu ponuditi jednakovrijedne proizvode drugih proizvođača, a da pritom ne trebaju podnijeti dokaz o jednakovrijednosti u skladu s člankom 34. stavcima 3. i 4. Direktive 2004/17. Suprotno tumačenje dovelo bi do nepravednih rezultata i bilo bi neshvatljivo zašto se ponuditelj, kada se javni naručitelj poziva na zaštitni znak s namjerom da pojednostavi postupak, našao u nepovoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da se primijenio uobičajen način određivanja tehničkih obilježja.

Zahtjev da se dokaz o jednakovrijednosti dostavi zajedno s ponudom protivi se cilju da se pojednostavi otvaranje javne nabave tržišnom natjecanju, jer bi u konačnici s obzirom na velik broj proizvoda (ponekad se radi o tisućama proizvoda), to dovelo do nepotrebnog administrativnog opterećenja upravnih tijela. Radi se o nepotrebnom i zahtjevnom opterećenju kojim bi se prekomjerno otežalo sudjelovanje dobavljača „jednakovrijednih proizvoda” u tim postupcima, a u korist distributera originalnih rezervnih dijelova i proizvođača vozila.

U Komunikaciji Komisije od 28. svibnja 2010. o dopunskim smjernicama o vertikalnim ograničenjima u sporazumima o prodaji i popravcima motornih vozila te distribuciji rezervnih dijelova za motorna vozila ( 8 ), potvrđena je potreba da se, s obzirom na politiku tržišnog natjecanja u automobilskom sektoru, proizvođačima rezervnih dijelova osigura pristup tržištu rabljene robe. Tako se jamči da su rezervni dijelovi konkurentskog zaštitnog znaka trajno dostupni neovisnim ili ovlaštenim serviserima te veleprodajnim distributerima.

21.

Što se tiče drugog pitanja, društva VAR i ATM smatraju da mehanizmi kojima se osigurava poštovanje načela na koje upućuje nacionalni sud proizlaze iz dokumenata povezanih s postupkom javne nabave, kako je utvrdio javni naručitelj.

22.

Iveco Orecchia, talijanska vlada i Komisija tvrde da se člankom 34. stavkom 8. Direktive 2004/17 ne zahtijeva dostava dokaza o jednakovrijednosti zajedno s ponudom, ali s gledišta sustavnog tumačenja dolazi se do tog zaključka.

23.

Prema mišljenju društva Iveco Orecchia i talijanske vlade, dokaz se treba dostaviti zajedno s ponudom, dok Komisija smatra da je to dovoljno učiniti tijekom postupka javne nabave, ali uvijek prije dodjele ugovora. Njihovi se argumenti mogu sažeti na sljedeći način:

Iako se u članku 34. stavcima 4. i 5. Direktive 2004/17 ponuda navodi kao trenutak u kojem ponuditelj treba dostaviti dokaz o jednakovrijednosti, to što se u stavku 8. istog članka na takvo što ne upućuje, ne podrazumijeva odstupanje od tog pravila.

Cilj članka 34. stavka 8. Direktive 2004/17 jest, s jedne strane, zabraniti da se u dokumentaciji za nadmetanje navode tehničke specifikacije koje upućuju na neku određenu marku ili izvor i, s druge strane, utvrditi u kojim je iznimnim slučajevima takvo navođenje dopušteno. Radi se o posebnom sadržaju koji zakonodavac Unije daje toj odredbi tako da ne iznenađuje da nije ni primijetio potrebu za dodatnim određivanjem trenutka u kojem treba dostaviti dokaz o jednakovrijednosti.

Neovisno o predmetu ugovora, svrha dokaza o jednakovrijednosti jest da javni naručitelj provjeri u kojoj mjeri ponuditelj može ispuniti uvjete samog ugovora. Taj se dokaz treba dostaviti tijekom postupka nabave jer će javni naručitelj po okončanju postupka morati odlučiti o dodjeli ugovora na temelju ponude koja najbolje odgovara uvjetima nadmetanja.

Drukčije tumačenje dovelo bi do opreke između članka 34. stavaka 4. i 5. Direktive 2004/17, s jedne strane, i njegova stavka 8., s druge strane, čime bi se povrijedilo načelo jednakog postupanja. Kad bi ponuditeljima bilo dopušteno dostaviti dokaz o jednakovrijednosti nakon dodjele ugovora, ponude više ne bi bile usporedive jer bi neki ponuditelji podnijeli te dokaze, dok bi drugi to učiniti tek kasnije.

Još je važnije da bi se javni naručitelj doveo u opasnost od nabave proizvoda koji nisu prikladni za zadovoljenje njegovih potreba, te bi mu pritom jedino preostalo poništiti ugovor, a to, tvrde, nije bila namjera zakonodavca Unije pri izradi Direktive 2004/17.

To tumačenje potvrđuju i druge odredbe Direktive 2004/17, kao što je članak 49. stavak 2., druga alineja, kojim se propisuje da „naručitelji u najkraćem mogućem roku obavješćuju […] o razlozima odbijanja njegove ponude, uključujući […] razloge za njihovu odluku da ne postoji jednakovrijednost ili odluku o tome da radovi, roba ili usluge ne ispunjavaju izvedbene ili funkcionalne zahtjeve”. To naravno podrazumijeva da se prije dodjele ugovora primjenom tehničkih specifikacija provede ispitivanje jednakovrijednosti proizvoda s onim opisanim u dokumentaciji za nadmetanje.

Ta je ista ideja izražena u članku 51. stavku 3. Direktive 2004/17. Dokaz o jednakovrijednosti neophodan je kako bi se provjerilo odgovara li ponuda tehničkim specifikacijama, a to se, u svakom slučaju, treba učiniti prije dodjele ugovora.

IV. Postupak pred Sudom

24.

Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuju prethodna pitanja 11. siječnja 2017.

25.

Pisana očitovanja podnijeli su VAR, Iveco Orecchia, ATM, talijanska vlada i Europska komisija. Svi su sudjelovali na raspravi održanoj 6. prosinca 2017., osim talijanske vlade.

V. Ocjena

A.   Uvodne napomene

26.

Kao što sam prethodno naveo, formuliranje tehničkih specifikacija u odredbama kojima se uređuje provedba postupaka javne nabave može značajno utjecati (eventualno negativno) na tržišno natjecanje stvaranjem neopravdanih prepreka sudjelovanju gospodarskih subjekata.

27.

Zabrinutost zakonodavca Unije u tom području je jasna, zbog čega je u članku 34. stavku 2. Direktive 2004/17 pridodao pravilo u skladu s kojim „tehničke specifikacije […] ne smiju imati učinak stvaranja neopravdanih prepreka otvaranju javne nabave tržišnom natjecanju” ( 9 ).

28.

Budući da je predmet spora ugovor koji se odnosi na nabavu rezervnih dijelova za motorna vozila, smatram da je, prije analize Direktive 2004/17, potrebno podsjetiti na to da je zakonodavac Unije u tom sektoru kombinirao zaštitu tržišnog natjecanja i sustav izuzeća po kategorijama, što se odražava u Uredbi (EZ) br. 1400/2002 ( 10 ). U okviru te uredbe namjeravao je upravo očuvati tržišno natjecanje ( 11 ) između originalnih rezervnih dijelova i zamjenskih dijelova jednakovrijedne kvalitete ( 12 ).

29.

Komisija ima isti cilj, zbog čega je 2010. godine donijela Dopunske smjernice Uredbi br. 461/2010. U točki 18. naglašava da njima nastoji „proizvođačima rezervnih dijelova osigurati pristup poslijeprodajnom tržištu motornih vozila, čime se osigurava da rezervni dijelovi konkurentskog zaštitnog znaka i dalje budu dostupni neovisnim i ovlaštenim serviserima te trgovcima na veliko rezervnim dijelovima”.

30.

U istim smjernicama Komisija ističe da „dostupnost [rezervnih dijelova] donosi značajne pogodnosti potrošačima, osobito zbog toga što često postoje velike razlike u cijeni između rezervnih dijelova koje prodaje ili distribuira proizvođač i alternativnih zamjenskih dijelova” ( 13 ). Ograničenje tržišnog natjecanja također može osobito štetiti potrošačima „ograničavanjem ponude proizvoda, smanjenjem njihove kvalitete ili smanjenjem razine inovativnosti proizvoda” ( 14 ).

31.

Točno je da, dok se zaštita tržišnog natjecanja u odnosu na vertikalne sporazume usredotočuje na monopol proizvođača na tržištu i njihov utjecaj na kontrolu ponude, javna nabava se ponajprije provodi u području potražnje. Međutim, isti ograničavajući učinak na ponudu može imati javni naručitelj koji potražuje proizvode ili usluge ako utvrdi tehničke specifikacije koje neopravdano smanjuju krug potencijalnih ponuditelja. Na toj osnovi prednosti tržišnog natjecanja u području privatne nabave mogu se prenijeti u područje javne nabave.

32.

Na temelju tih zakonodavnih intervencija može se zaključiti da u sektoru privatne nabave rezervnih dijelova za motorna vozila načelo otvaranja tržišnog natjecanja treba poticati, odnosno usmjeriti k cilju da se originalni dijelovi i dijelovi jednakovrijedne kvalitete mogu nuditi pod jednakim uvjetima. Isti se cilj tim više treba proširiti na ugovore o javnoj nabavi.

B.   Prvo prethodno pitanje

33.

Europski sud je već ispitao, prije donošenja direktiva o javnoj nabavi iz 2004., uključivanje tehničkih specifikacija koje se odnose na određeni zaštitni znak u pozivima na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje.

34.

Sud je, u vrijeme kad je na snazi bila Direktiva 77/62/EEZ ( 15 ), u presudi Komisija/Nizozemska ( 16 ), analizirao odredbu ugovora o javnoj nabavi kojom se imenovao operativni sustav „UNIX” bez navođenja riječi „ili jednakovrijedan”. Presudio je da „činjenica da se ne navode riječi ‚ili jednakovrijedan’ nakon izraza UNIX može […] odvratiti gospodarske subjekte koji upotrebljavaju sustave slične UNIX‑u od sudjelovanja u nadmetanju”.

35.

Ista se sudska praksa primjenjuje i u skladu s Direktivom 93/37/EEZ ( 17 ). U presudi Komisija/Austrija ( 18 ), Sud je prihvatio prigovor Komisije u skladu s kojim je način na koji je ta država članica sastavila tehničku specifikaciju u dokumentaciji za nadmetanje „imao za učinak davanje prednosti ‚Unix proizvodima’”, što je činilo povredu članka 10. stavka 6. Direktive 93/37.

36.

Te su se presude temeljile na ideji da se uporabom zaštitnog znaka kod definiranja tehničkih specifikacija, kada se ona iznimno odobri, s izrazom „ili jednakovrijedan” želi obuhvatiti širi krug adresata. Na taj se način omogućava sudjelovanje drugih ponuditelja, osim onih koji proizvode originalne dijelove, što pridonosi sprečavanju stvaranja neopravdanih prepreka otvaranju javne nabave tržišnom natjecanju.

37.

Članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17 ne sadržava nikakvo pravno pravilo o trenutku u kojem se jednakovrijednost zamjenskih dijelova treba dokazati pred javnim naručiteljem. Tim se neupućivanjem državama članicama omogućava da to pitanje urede u nacionalnom pravu u skladu s vlastitim kriterijima, i to izradom općih pravila ili ostavljanjem slobode javnim naručiteljima. Međutim, trebaju se pridržavati temeljnih načela javne nabave ( 19 ).

38.

Bi li na temelju tumačenja članka 34. stavka 8. Direktive 2004/17 u vezi s njegovim stavcima 3. i 4. trebalo zaključiti da se potvrda o jednakovrijednosti obvezno dostavlja zajedno s ponudom ponuditelja? Imajući u vidu jamstvo za ozbiljnost ponude, argumenti kojima se koriste oni koji se odluče za to rješenje nisu zanemarivi ( 20 ).

39.

Naime, taj je dokaz jedan od elemenata prosudbe na temelju kojih javni naručitelj utvrđuje je li ponuditelj u mogućnosti ispuniti svoje ugovorne obveze. Stoga bi dokaz trebalo dostaviti prije dodjele ugovora jer bi u suprotnom jedino rješenje bio raskid ugovora zbog neispunjavanja ugovarateljevih obveza.

40.

Osim toga, uzimajući u obzir da se članak 34. stavak 8. Direktive 2004/17 ograničava na opću zabranu onih tehničkih specifikacija koje upućuju na određeni zaštitni znak i da se njime samo određuje u kojim se iznimnim slučajevima one dopuštaju, bilo bi prikladno primjenjivati iste kriterije iz njegovih stavaka 3 i 4. S obzirom na prethodno navedeno, čini se da dokaz treba priložiti ponudi.

41.

Iako je to rasuđivanje prihvatljivo, možda ne uzima u obzir druge elemente postupka odlučivanja. Konkretno, člankom 34. stavcima 3. i 4. Direktive 2004/17 javnom naručitelju ostavlja se široka margina prosudbe prilikom sastavljanja tehničkih specifikacija kako bi s funkcionalnog stajališta ispunio ciljeve ugovora na način da ponuditelji mogu ponuditi alternativne proizvode koji ispunjavaju te ciljeve, očito uključujući rješenja koja su jednakovrijedna rješenjima koja se traže u dokumentaciji za nadmetanje. Stoga je logično da u tim slučajevima javni naručitelj od početka treba raspolagati elementima potrebnima za ocjenu različitih ponuda, uključujući dokaze.

42.

Situacija se neznatno mijenja kada se tehničke specifikacije izravno pozivaju na zaštitni znak ili na model proizvoda, kao što je to ovdje slučaj. Opće pravilo o obvezi sastavljanja tehničkih specifikacija na otvoren način u skladu s člankom 34. stavkom 4. Direktive 2004/17 ponovno se potvrđuje u stavku 8. zabranom neopravdanog isključenja iz područja ocjenjivanja.

43.

Upućivanje na određeni zaštitni znak, patent ili slične oznake (uvijek uz navođenje „jednakovrijednih” proizvoda) opravdano je radi izbjegavanja neodređenosti. Kada je, na primjer, samo moguće isporučiti rezervne dijelove za vozila isključivo jednog zaštitnog znaka (u ovom slučaju IVECO), ili jednakovrijedne zamjenske dijelove, javni naručitelj je već odabrao „dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora”. To je ključna razlika između stavaka 3. i 4. članka 34. Direktive 2004/17 na temelju koje se dopušta različito postupanje u odnosu na zahtjeve u pogledu dostave potvrde o jednakovrijednosti ( 21 ).

44.

Javni naručitelj u boljem je položaju prilikom definiranja svojih potreba u tehničkim specifikacijama. U situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj nema druge mogućnosti osim isporuke rezervnih dijelova koji odgovaraju određenom tipu vozila, čini se da je upućivanje na određeni zaštitni znak prikladno i nitko ga ne osporava.

45.

Komisija ističe da nedostatak prethodne potvrde o jednakovrijednosti dovodi naručitelja u opasnost od stjecanja niza neodgovarajućih proizvoda i ne preostaje mu drugo nego raskinuti ugovor. Kako bi potkrijepila svoju tezu o odabiru najboljeg kandidata, navodi presudu CoNISMa ( 22 ) u kojoj je Sud utvrdio da je usklađivanje direktiva o javnoj nabavi također u interesu naručitelja.

46.

U toj se presudi bez sumnje ističe stajalište javnog naručitelja u skladu s kojim treba voditi računa o općem interesu. Ipak, u njoj se, kao i u drugim prethodnim i kasnijim presudama, također ističe da je „jedan od ciljeva pravila Zajednice u području ugovora o javnoj nabavi otvaranje što većem tržišnom natjecanju […] i da je u interesu prava Zajednice osigurati što veće sudjelovanje ponuditelja u postupcima javne nabave” ( 23 ). Ponavljam, to je otvaranje u interesu naručitelja u gore navedenoj presudi jer mu što veće sudjelovanje omogućava „veći izbor u vezi s ponudom koja je najpovoljnija i najprilagođenija potrebama javnog tijela o kojem je riječ” ( 24 ).

47.

Međutim, ni tom, ni prethodno navedenim presudama izravno se ne odgovara na pitanje postavljeno u ovom zahtjevu za prethodnu odluku, odnosno na pitanje kada, u skladu s Direktivom 2004/17, ponuditelj koji nudi jednakovrijedne zamjenske dijelove treba dostaviti dokumente kojima dokazuje da ti dijelovi odgovaraju originalnim rezervnim dijelovima.

48.

Stoga je zabrinutost da se ne ugrozi uspjeh postupka opravdana jer bi se to moglo dogoditi ako javni naručitelj koji prethodno nije tražio dokaze naposljetku utvrdi da uspješni ponuditelj ne može dokazati jednakovrijednost dijelova.

49.

Međutim, ta želja ne smije nadvladati ključna načela javne nabave, osobito ne ona načela kojima se ponuditeljima jamči jednak pristup, bez učinka stvaranja „neopravdanih prepreka otvaranju javne nabave tržišnom natjecanju”. U nastavku ću razmotriti oba načela.

50.

Načelo jednakog postupanja nije povrijeđeno ako je svim ponuditeljima pružena prilika da dostave svoje potvrde o jednakovrijednosti u trenutku isporuke zamjenskih dijelova. Suprotno onome što je jedna od stranaka tvrdila, tom se odredbom ne ugrožava položaj ponuditelja koji su slobodni, prema vlastitom izboru, priložiti te dokaze svojim ponudama ili pričekati rezultat javne nabave. U tom se smislu od njih zahtijeva samo da se pridržavaju odgovarajuće odredbe koja treba biti jasna i primjenjivati se bez iznimaka ( 25 ).

51.

Stoga ne smatram da je jednakost postupanja prema ponuditeljima ugrožena činjenicom da se dokaz o jednakovrijednosti može dostaviti u fazi izvršenja ugovora. Naprotiv, prethodnim zahtijevanjem tog dokaza može se diskriminirati ponuditelje dajući prednost proizvođaču originalnih rezervnih dijelova u odnosu na ponuditelja koji nudi jednakovrijedne zamjenske dijelove s obzirom na to da ih potonji ponuditelj nije ranije proizveo. Jednostavno se može pretpostaviti da u mnogim slučajevima (ovo bi bio jedan od njih) ponuditelj koji predlaže jednakovrijedne zamjenske dijelove ne posjeduje u prvom trenutku sve potvrde za svaki model.

52.

Na raspravi se raspravljalo o načinu na koji javni naručitelj može procijeniti kvalitetu robe prije dodjele ugovora ako mu nije dostavljen dokaz da je ona „jednakovrijedne kvalitete”. Za pojašnjenje tog pojma koji se odnosi na rezervne dijelove za automobile, korisno je posegnuti za Dopunskim smjernicama ( 26 ).

53.

U njima se utvrđuje oboriva predmnijeva u pogledu kvalitete na temelju koje primatelj rezervnih dijelova (u ovom slučaju javni naručitelj) može vjerovati da će proizvodi koji će mu biti stavljeni na raspolaganje, čak i ako su jednakovrijedne kvalitete, ispunjavati funkcionalne zahtjeve. Ta ista pretpostavka, primijenjena na područje javne nabave, pridonosi ravnopravnosti svih dobavljača ( 27 ).

54.

Analizom sa stajališta što veće otvorenosti javne nabave tržišnom natjecanju, potkrepljuje se ista ideja: obveza dostave potvrda o jednakovrijednosti prije dodjele ugovora može, ovisno o okolnostima svakog nadmetanja, postati nerazmjerna prepreka koja sprečava sudjelovanje gospodarskih subjekata koji žele ponuditi svoje proizvode ( 28 ).

55.

Objavljeni poziv na nadmetanje društva ATM dobar je primjer postupka nabave u kojem se naručitelju može osigurati dovoljna margina prosudbe za razumno utvrđivanje kriterija dokazivanja a posteriori koji je naveden u dokumentaciji za nadmetanje. Da je uvedena obveza dostavljanja potvrde o jednakovrijednosti zajedno s ponudom, ponuditelj dijelova koji nisu originalni bio bi podvrgnut teretu proizvodnje svakog dijela „za svaki slučaj” (u glavnom predmetu, 2195) ili bi jednako tako trebao imati isti broj potvrda za sve tražene dijelove. Naprotiv, proizvođač originalnih rezervnih dijelova bio bi u prednosti jer bi ti dijelovi već bili spremni.

56.

Na temelju dokumentacije za nadmetanje, kriterij dodjele ugovora koji je objavilo društvo ATM jest „ekonomski najpovoljnija ponuda”, koja je utvrđena na temelju nadmetanja dvaju ponuditelja koji su dostavili svoje ponude. Prije tog trenutka, javni naručitelj trebao je odvagnuti sposobnost obojice ponuditelja, što je uključivalo, među ostalim, ocjenu njihove tehničku sposobnost za izvršavanje ugovora.

57.

Argumenti onih koji tvrde da se potvrde o jednakovrijednosti nužno trebaju dostaviti prije dodjele ugovora zapravo pretvaraju taj dokaz u ključni čimbenik ocjene tehničke sposobnosti.

58.

Međutim, smatram da se javni naručitelj može koristiti drugim elementima prosudbe za procjenu tehničke sposobnosti kandidata ( 29 ), čak i ako u početku nisu podnesene potvrde o jednakovrijednosti svakog dijela traženog u postupku nabave. Drugim riječima, potvrda da proizvođač ili dobavljač rezervnih dijelova koji nisu originalni ima tehničku sposobnost neophodnu za izvršavanje ugovora može se dokazati drugim sredstvima (primjerice, zahtijevajući prethodno iskustvo u proizvodnji ili isporuci zamjenskih dijelova, čak i ako je riječ o drugom zaštitnom znaku).

59.

Naime, društvo ATM objavilo je dokumentaciju za nadmetanje koja je upućivala na „informacije i formalnosti potrebne za ocjenu usklađenosti sa zahtjevima” tehničke sposobnosti ( 30 ). U toj se dokumentaciji od kandidata tražilo da, među ostalim, podnesu dokaz o „tome da su u posljednje tri godine (2012.‑2013.‑2014.) uspješno isporučivali originalne rezervne dijelove […] ili jednakovrijedne zamjenske dijelove za autobuse, trolejbuse ili industrijska vozila koja proizvodi IVECO” i da su „u posljednje tri godine […] uspješno sklopili najmanje dva ugovora za gore navedenu nabavu, u iznosu većem od 750000 eura” ( 31 ).

60.

Tako sročena dokumentacija za nadmetanje sama je po sebi restriktivna, s obzirom na to da krug adresata ograničava na one koji su već proizveli zamjenske dijelove zaštitne oznake IVECO, originalne ili jednakovrijedne, čime se druge proizvođače sprečava da sudjeluju. Prema mojem mišljenju, naručitelj koji je već propisao taj strogi uvjet mogao bi ga se razumno pridržavati kao kriterija procjene tehničke sposobnosti ponuditelja, a da pritom od njih ne zahtijeva da prvo dostave potvrde o jednakovrijednosti 2195 dijelova navedenih u ugovoru o javnoj nabavi ( 32 ).

61.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem niječan odgovor na prvo prethodno pitanje: nakon što je dvojba Consiglio di Stato (Državno vijeće) ograničena na to zahtijeva li se člankom 34. stavkom 8. Direktive 2004/17 da se dokaz o jednakovrijednosti priloži u trenutku podnošenja ponude, odgovor glasi: ne nužno.

62.

Ta se obveza ne nalaže u toj odredbi jer se državi članici (ili javnom naručitelju ako se tako dopušta nacionalnim pravilima) ostavlja sloboda da utvrdi kada treba dostaviti potvrde o jednakovrijednosti. U njoj se ne predviđa jedinstveno rješenje, s obzirom na to da je zakonodavac bio skloniji tome da države članice i njihovi javni naručitelji razmatraju prednosti i nedostatke odabira jednog ili drugog rješenja.

63.

U okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, s obzirom na broj zamjenskih dijelova za koje se tražila potvrda o jednakovrijednosti, smatram prikladnim da se odgovarajuće potvrde dostave poslije prvotnih ponuda ili čak prilikom dodjele ugovora, a nakon što su se u samoj dokumentaciji za nadmetanje ispunili strogi zahtjevi za osiguranje tehničke sposobnosti ponuditelja.

64.

Moram dodati posljednje pojašnjenje u skladu s onima koje sam iznio u svojem mišljenju u predmetu Specializuotas transportas ( 33 ) o zahtjevu „koji nije naveden u dokumentaciji za nadmetanje, nije predviđen nacionalnim zakonom niti je sadržan u Direktivi 2004/18”. Ako se ponuditelj osloni na odredbe iz dokumentacije za nadmetanje na temelju kojih mu je izričito dopušteno da potvrde o jednakovrijednosti dostavi a posteriori, odbijanje dostave tog dokaza ne bi prošlo test transparentnosti koju traži Sud navodeći da „načela transparentnosti i jednakog postupanja koja uređuju sve postupke javne nabave zahtijevaju da su materijalni i formalni uvjeti za sudjelovanje u postupku prethodno jasno definirani i javno objavljeni, osobito obveze koje terete ponuditelje, kako bi oni točno mogli poznavati uvjete natječaja i bili sigurni da isti zahtjevi vrijede za sve sudionike” ( 34 ).

65.

Stoga predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori niječno.

C.   Drugo prethodno pitanje

66.

Drugo se prethodno pitanje postavlja u slučaju da je odgovor na prvo niječan, kao što predlažem. Consiglio di Stato (Državno vijeće) Sudu postavlja pitanje o načinu na koji treba osigurati poštovanje načela jednakog postupanja i nepristranosti, slobodnog tržišnog natjecanja i dobre uprave, kao i prava obrane i prava na saslušanje drugih ponuditelja.

67.

Pitanje je previše općenito te u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje nije objašnjeno zašto bi ta načela bila ugrožena ako bi se potvrda o jednakovrijednosti prihvatila nakon ponude.

68.

Sadržaj odluke o upućivanju zahtjeva (pravilno) naglašava pitanja u pogledu tumačenja međusobnog djelovanja različitih članaka Direktive 2004/17, ali, ponavljam, ne sadržava nikakvo vlastito upućivanje (suda) ( 35 ) na ta načela.

69.

U okviru dvaju zahtjeva za prethodnu odluku, Sud nije dužan dati apstraktne izjave o načinu na koji se mogu primijeniti određena opća načela, nego nacionalnom sudu dati tumačenje prava Unije koje bi mu moglo biti korisno u rješavanju spora koji se pred njim vodi.

70.

S tog gledišta, u razmatranjima koja sam iznio prilikom predlaganja odgovora na prvo pitanje sudu koji je uputio zahtjev već su ponuđene dostatne smjernice za tumačenje primjene barem nekih načela na ovaj slučaj, a na koja upućuje: načela jednakog postupanja, poticanja tržišnog natjecanja i nepristranosti javnog naručitelja.

71.

Što se tiče ostalih gore navedenih načela, ne vidim zašto bi to utjecalo na prava obrane ili načelo kontradiktornosti među ponuditeljima (i eventualno među strankama u postupku), bez obzira na odgovor na prvo pitanje. Dva pravna subjekta koja su sudjelovala u tom nadmetanju mogli su pred nacionalnim sudovima objasniti svoje argumente za ili protiv odluke društva ATM, a da pritom ne ugroze svoja prava na pravično suđenje i djelotvornu sudsku zaštitu (koja se očito ne moraju podudarati s uspjehom njihovih zahtjeva u postupku).

72.

Što se tiče prava na dobru upravu, valja pretpostaviti da je u okviru zahtjeva za prethodnu odluku Consiglio di Stato (Državno vijeće) htio uputiti na članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U tom je smislu dovoljno reći da je to pravo ostvarivo kada se radi o institucijama, tijelima, uredima ili agencijama Europske unije te stoga nije primjenjivo na poduzetnika iz jedne države članice koji se bavi prijevozom i koji djeluje u obliku dioničkog društva, kao što je društvo ATM (čak i ako je slično javnoj upravi u skladu s nacionalnim pravom).

73.

U tim okolnostima, smatram da je nepotrebno odgovoriti na drugo prethodno pitanje.

VI. Zaključak

74.

U skladu s prethodno navedenim, predlažem Sudu da na pitanje koje je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće) odgovori na sljedeći način:

„Članak 34. stavke 3., 4., i 8. Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga treba tumačiti na način da se njime ponuditelja ne obvezuje da potvrde o jednakovrijednosti zamjenskih dijelova za motorna vozila i originalnih dijelova nužno dostavi zajedno s ponudom, kada:

tehničke specifikacije iznimno su navedene u dokumentaciji za nadmetanje upućivanjem na određeni „ili jednakovrijedan” zaštitni znak; i

u istoj dokumentaciji za nadmetanje predviđeno je da se te potvrde mogu dostaviti prilikom prve isporuke jednakovrijednog zamjenskog dijela”.


( 1 ) Izvorni jezik: španjolski

( 2 ) Uvodna izjava 29. Direktive 2004/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima [javnoj nabavi radova], ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama [javnoj nabavi usluga] (SL 2004., L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.)

( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (SL 2004., L 134, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6. svezak 1., str. 43.)

( 4 ) Zakonodavna uredba od 12. travnja 2006. kojom se provode direktive 2004/17 i 2004/18 (GURI br. 100 od 2. svibnja 2006.)

( 5 ) Poziv je objavljen u dodatku Službenom listu Europske unije od 25. veljače 2015. (2015/S 039‑067523).

( 6 ) Dokument „tehnička specifikacija”, točke 2.1. i 2.2.

( 7 ) Ibidem, t. 5.

( 8 ) (SL 2010., C 138, str. 16.; u daljnjem tekstu: „Dopunske smjernice”)

( 9 ) Isto glasi članak 60. stavak 2. Direktive 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage Direktive 2004/17 (SL 2014., L 94, str. 243.)

( 10 ) Uredba Komisije od 31. srpnja 2002. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora UEZ‑a na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila (poznata pod nazivom „Uredba Monti”; SL 2002., L 203, str. 30.), zamijenjena je, nakon što je prestala vrijediti 31. svibnja 2010., Uredbom Komisije (EU) br. 461/2010 od 27. svibnja 2010. o primjeni članka 101. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila (SL 2010., L 129, str. 52.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 277.).

( 11 ) U uvodnoj izjavi 23. Uredbe br. 1400/2002 određuje se da „[k]ako bi se osiguralo učinkovito tržišno natjecanje na tržištima popravka i održavanja te kako bi se omogućilo serviserima da krajnjim korisnicima nude rezervne dijelove konkurentskih proizvođača, kao što su originalni rezervni dijelovi i zamjenski dijelovi jednakovrijedne kvalitete, izuzeće se ne bi trebalo odnositi na vertikalne sporazume koji ograničavaju sposobnost ovlaštenih servisera unutar distribucijskog sustava proizvođača vozila, neovisnih distributera rezervnih dijelova, neovisnih servisera ili krajnjih korisnika da nabave rezervne dijelova od proizvođača istih rezervnih dijelova ili od treće osobe po svojem izboru”. Slično glasi uvodna izjava 17. Uredbe br. 461/2010, iako s gledišta ograničenja mogućnosti prodaje proizvođača rezervnih dijelova, a ne s gledišta mogućnosti nabave.

( 12 ) U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (u) Uredbe br. 1400/2002, „‚zamjenski dijelovi jednakovrijedne kvalitete’ […] su isključivo rezervni dijelovi koje je proizveo bilo koji poduzetnik koji u svakom trenutku može potvrditi da predmetni rezervni dijelovi odgovaraju kvaliteti sastavnih dijelova koji se upotrebljavaju ili su se upotrebljavali za sastavljanje predmetnih motornih vozila”.

( 13 ) Dopunske smjernice, t. 18.

( 14 ) Ibidem, t. 28.

( 15 ) Direktiva Vijeća od 21. prosinca 1976. o usklađivanju postupaka sklapanja ugovora o javnoj nabavi robe (SL 1977., L 13, str. 1.)

( 16 ) Presuda od 24. siječnja 1995., (C‑359/93, EU:C:1995:14, t. 23. do 28.) Kasnija presuda od 3. prosinca 2001., Vestergaard (C‑59/00, EU:C:2001:654, t. 22.), poziva se na tu presudu.

( 17 ) Direktiva Vijeća od 14. lipnja 1993. o usklađivanju postupaka sklapanja ugovora o javnoj nabavi robe (SL 1993., L 199, str. 54.)

( 18 ) Presuda od 28. listopada 1999. (C‑328/96, EU:C:1999:526, t. 68. u vezi s točkom 78.)

( 19 ) U uvodnoj izjavi 9. Direktive 2004/17 ističe se otvaranje javne nabave tržišnom natjecanju, poštovanje načela jednakog postupanja, čije je načelo nediskriminacije samo određeniji izraz, načelu uzajamnog priznavanja, načelu proporcionalnosti kao i načelu transparentnosti.

( 20 ) Uređivanje tehničkih specifikacija nije se promijenilo u Direktivi 2014/25 (članak 60.) jer uz opći sustav (stavak 3.) postoji i iznimka (stavak 4.) na temelju koje se dopušta upućivanje na zaštitni znak „kada nije moguć dovoljno precizan i razumljiv opis predmeta ugovora” primjenom općeg pravila, zahtijevajući da uz takvu uputu treba navesti riječi „ili jednakovrijedan”. Stavcima 5. i 6. zahtijeva se da se dokaz o jednakovrijednosti dostavi zajedno s ponudom u slučajevima iz stavka 3., ali ne i u slučajevima iz stavka 4.

( 21 ) Ta se ista razmatranja, mutatis mutandis, primjenjuju na članke 49. i 51. Direktive 2004/17, na koje se poziva jedna od stranaka u sporu.

( 22 ) Presuda od 23. prosinca 2009. (C‑305/08, EU:C:2009:807)

( 23 ) Ibidem, t. 37.

( 24 ) Ibidem, t. 37. in fine

( 25 ) Sud je u presudi od 13. srpnja 2017., Ingsteel i Metrostav (C‑76/16, EU:C:2017:549, t. 34.) podsjetio na to da „načelo jednakosti postupanja nameće da ponuditelji pri oblikovanju uvjeta svojih ponuda imaju jednake izglede i podrazumijeva podvrgavanje tih ponuda istim uvjetima za sve ponuditelje. S druge strane, obveza transparentnosti, koja iz toga neposredno proizlazi, ima za cilj jamčiti odsutnost rizika protekcionizma i proizvoljnosti javnog naručitelja. Ta obveza podrazumijeva da su svi uvjeti i oblici postupka sklapanja ugovora oblikovani u pozivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje na jasan, precizan i jednoznačan način, tako da, kao prvo, omogućuju svim razumno obaviještenim i prosječno pažljivim ponuditeljima da razumiju njihov točan doseg i protumače ih na isti način i, kao drugo, omoguće javnom naručitelju stvarnu provjeru odgovaraju li ponude ponuditelja kriterijima koji uređuju ugovor o kojem je riječ (presuda od 2. lipnja 2016., Pizzo, C‑27/15, EU:C:2016:404, t. 36. i navedena sudska praksa)”.

( 26 ) U točkama 19. i 20. tih smjernica razlikuju se „originalni” rezervni dijelovi i zamjenski dijelovi „jednakovrijedne kvalitete”. Potonji su dijelovi „dovoljno visoke kvalitete da se njihovom uporabom ne narušava ugled predmetne ovlaštene mreže. Kao i kod ostalih pravila odabira, proizvođač motornih vozila može podnijeti dokaze da određeni zamjenski dio ne ispunjava taj uvjet”.

( 27 ) Uporaba „osobnih izjava” ili sličnih isprava kojima gospodarski subjekti u početku izjavljuju da mogu isporučiti određenu robu, ne dovodeći u pitanje naknadnu i konačnu provjeru upravnih tijela, navodi se u različitim člancima Direktive 2014/24.

( 28 ) Vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 84. Direktive 2014/24: „Mnogi gospodarski subjekti, i to ne samo mala i srednja poduzeća, smatraju da veliku prepreku njihovom sudjelovanju u javnoj nabavi predstavlja administrativno opterećenje koje proizlazi iz potrebe generiranja znatnog broja potvrda ili drugih dokumenata vezanih uz kriterije za isključivanje i odabir. Ograničavanjem takvih zahtjeva, primjerice korištenjem europske jedinstvene dokumentacije o nabavi (ESPD) koja se sastoji od ažurirane osobne izjave, moglo bi se postići znatno pojednostavljenje u korist javnih naručitelja i gospodarskih subjekata”.

( 29 ) Direktiva 2014/24 sadržava Prilog XII. koji se odnosi na „načine dokazivanja ispunjavanja kriterija za odabir”, a čiji se dio II. osobito odnosi na „sredstva za dokazivanje tehničke sposobnosti gospodarskih subjekata, kako je navedeno u članku 58.”.

( 30 ) Točka III.2.3 dokumenta naslovljenog „Aviso di gara – Settori speciale” (Poziv na nadmetanje – Poseban sektor)

( 31 ) Točka 6.1. A. točke III. i IV. dokumenta „disciplinare di gara” (Postupovnik nabave)

( 32 ) Društvo Iveco Orecchia ustrajalo je samo na (navodnoj) obvezi da se potvrda o jednakovrijednosti priloži ponudi, bez dovođenja u pitanje ima li natjecatelj tehničku sposobnost za izvršenje ugovora.

( 33 ) C‑531/16, EU:C:2017:883, t. 47. i 48.

( 34 ) Presuda od 2. lipnja 2016., Pizzo (C‑27/15, EU:C:2016:404, t. 37.)

( 35 ) Consiglio di Stato (Državno vijeće) zapravo je prihvatio prijedlog društva Iveco Orecchia da uputi nekoliko prethodnih pitanja koja je ono sastavilo. Konkretno, ne objašnjava zašto kao drugo prethodno pitanje prihvaća pitanje sadržano u točki (b1) tog prijedloga.

Top