31.10.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 402/21

—

ukine presudu Općeg suda od 9. lipnja 2016., dostavljenu Vijeću 10. lipnja 2016., u predmetu T-276/13 Growth Energy i Renewable Fuels Association protiv Vijeća Europske unije;

—

odbije tužbu u prvostupanjskom postupku koju su podnijeli Growth Energy i Renewable Fuels Association za poništenje pobijane uredbe (1);

—

naloži Growth Energy i Renewable Fuels Association snošenje troškova Vijeća u prvostupanjskom i žalbenom postupku.

—

vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje;

—

naknadno odluči o troškovima u prvom stupnju i žalbenom postupku u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu.

a.

Kao prvo, Opći sud smatra da je za utvrđivanje izravnog interesa dovoljno da su četiri uzorkovana američka proizvođača proizvođači bioetanola. Međutim, to utvrđenje o izravnom učinku ne može se pomiriti s ustaljenom sudskom praksom koja ne priznaje postojanje izravnog učinka utemeljenog na isključivo ekonomskim posljedicama.

b.

Kao drugo, nije jasno kako bi sama činjenica da su američki proizvođači prodavali svoj bioetanol domaćim trgovcima/proizvođačima koji su ga zatim preprodavali na domaćem tržištu ili ga izvozili u značajnim količinama u Uniju, prije nametanja pristojbi, značajno utjecala na njihov položaj na tržištu. Kako bi pokazali značajan utjecaj na njihov položaj na tržištu, tužitelji su u najmanjoj mjeri trebali utvrditi utjecaj pristojbi na količinu uvoza u Uniju nakon uvođenja antidampinških pristojbi. Međutim, tužitelji nisu pružili nikakve informacije u tom pogledu i pobijana presuda također ne sadrži nikakvo utvrđenje o tom pitanju. To je istovremeno pogreška koja se tiče prava kao i povreda obveze obrazlaganja.

a.

Kao prvo, Opći sud pogrešno je protumačio Osnovnu uredbu kada je smatrao da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe prenosi i članak 9.2. i članak 6.10. Antidampinškog sporazuma. S druge strane, kao što je to vidljivo iz teksta članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe, ta odredba se ne bavi pitanjem odabira uzoraka. S druge strane, članak 6.10 Antidampinškog sporazuma uveden je člankom 17. i člankom 9. stavkom 6. Osnovne uredbe, a ne njezinim člankom 9. stavkom 5.

b.

Kao drugo, Opći sud pogrešno je protumačio pojam „dobavljač” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2 Antidampinškog sporazuma. Iz logike i opće strukture članka 9. stavka 5. slijedi da samo „izvor gdje je utvrđen damping kojim nastaje šteta” može biti dobavljač. Međutim, s obzirom da američki proizvođači nisu imali izvoznu cijenu, nije im se moglo pripisati damping. Posljedično, Opći sud pogrešno je primijenio pravo određujući ih kao „dobavljače” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2 Antidampinškog sporazuma.

c.

Kao treće, Opći sud pogrešno je protumačio izraz „ako to nije praktično” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i članka 9.2 Antidampinškog sporazuma oslanjajući se na pogrešno tumačenje članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe u vezi s člankom 6.10. Antidampinškog sporazuma kao i na izvještaj žalbenog tijela u predmetu EZ – elementi za pričvršćivanje (3). Kasniji izvještaj bavi se samo člankom 9.2 Antidampinškog sporazuma i stoga se njegova analiza izraza „ako to nije praktično” odnosi samo na situaciju i pristup koji članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe predviđa za izvoznike u zemlje koje nemaju tržišno gospodarstvo. Žalbeno tijelo stoga nije dalo tumačenje izraza „ako to nije praktično” koje bi se moglo primijeniti na predmetni postupak i koje se ne odnosi na izvoznike u zemlje koje nemaju tržišno gospodarstvo.