–

za P. Valacha, A. Valachovu, SC Europa ZV II a.s., SC Europa LV a.s., VAV Parking a.s., SC Europa BB a.s. i Byty A s.r.o., Z. Nötstaller, Rechtsanwältin,

–

za Waldviertler Sparkasse Bank AG, Československá obchodná banka a.s. i Stadt Banská Bystrica, S. Fruhstorfer, Rechtsanwältin,

–

za španjolsku vladu, M. J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Heller, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Petera Valacha, Alene Valachove, SC Europa ZV II a.s, SC Europa LV a.s., VAV Parking a.s., SC Europa BB a.s. i Byty A s.r.o., s jedne strane, i Waldviertler Sparkasse Bank AG, Československá obchodná banka a.s. i Stadt Banská Bystrica (grad Banská Bystrica), s druge strane, povodom tužbe za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti, podnesene protiv članova odbora vjerovnika zbog odbijanja plana restrukturiranja u okviru stečajnog postupka nad društvom VAV invest s.r.o.

3

Uvodnim izjavama 10. i 34. Uredbe br. 1215/2012 propisano je:

[…]

4

Člankom 1. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 određeno je:

„Ova se Uredba ne primjenjuje na:

[…]

5

Uvodnim izjavama 4., 6. i 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.) predviđeno je:

[…]

6

Člankom 3. stavkom 1. te uredbe propisano je:

„Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju [otvaranju] stečajnog postupka. U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njihovog sjedišta ujedno i središte glavnog interesa.”

7

Člankom 415. Občiansky zákonník (slovački Građanski zakonik) predviđeno je:

„Svatko je dužan ponašati se na način da ne prouzroči nikakvu štetu zdravlju, imovini, prirodi i okolišu.”

8

Člankom 420. stavkom 1. tog zakonika je, nadalje, propisano:

„Svatko je odgovoran za štetu koji prouzroči povredom pravne obveze.”

9

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se u slovačkom stečajnom pravu razlikuje stečajni postupak u užem smislu i postupak sanacije. Potonji je uređen člancima 108. do 165. Stečajnog zakona.

10

U skladu s člankom 127. stavkom 1. Stečajnog zakona, odbor vjerovnika čini troje ili petero članova koje, u skladu s tim zakonom, određuje skupština vjerovnika. U skladu sa stavkom 4. tog članka, svi članovi odbora vjerovnika dužni su postupati u općem interesu svih vjerovnika.

11

Zadaća je tog odbora da, zajedno sa skupštinom vjerovnika, odobri, u skladu s člankom 133. stavkom 1. tog zakona, plan restrukturiranja koji sastavlja stečajni dužnik. Ako odbor vjerovnika odbije plan restrukturiranja ili ne donese odluku u rokovima predviđenima člankom 144. stavkom 1. Stečajnog zakona, stečajni upravitelj dužan je bez odgađanja zatražiti otvaranje stečajnog postupka, u skladu s člankom 144. stavkom 2. tog zakona.

12

VAV invest je društvo slovačkog prava čija je imovina predmet postupka sanacije otvorenog u Slovačkoj. Waldviertler Sparkasse Bank, Československá obchodná banka i Stadt Banská Bystrica (grad Banská Bystrica) određeni su kao članovi odbora vjerovnika.

13

Društvo VAV invest je, u skladu sa Stečajnim zakonom, podnijelo plan restrukturiranja. Međutim, odbor vjerovnika je na svojem sastanku od 11. prosinca 2015. bez jasnog obrazloženja odbio taj plan, što je dovelo do neuspjeha postupka sanacije i likvidacije imovine društva VAV invest u okviru kasnije otvorenog stečajnog postupka.

14

Uslijed odbijanja plana restrukturiranja P. Valach i A. Valachová tvrde da su pretrpjeli štetu zbog znatnog gubitka vrijednosti njihovih poslovnih udjela u društvu VAV invest, kao i zbog gubitka prihoda. S druge strane, društva SC Europa ZV II, SC Europa LV, VAV Parking, SC Europa BB i Byty A, u svojstvu projektantskih društava, tvrde da su pretrpjela štetu zbog rizika neuspjeha ili kašnjenja njihovih projekata izgradnje.

15

Tužitelji glavnog postupka podnijeli su Landesgericht Krems an der Donau (Općinski sud u Kremsu na Dunavu, Austrija) tužbu za naknadu štete tvrdeći da su Waldviertler Sparkasse Bank, Československá obchodná banka i Stadt Banská Bystrica (grad Banská Bystrica) povrijedili svoju opću preventivnu obvezu iz članka 415. slovačkog Građanskog zakonika kao i obveze koje, u skladu sa Stečajnim zakonom, imaju u svojstvu članova odbora vjerovnika, osobito kad je riječ o obvezi postupanja u općem interesu svih vjerovnika te da su, slijedom toga, u skladu s člankom 420. slovačkog Građanskog zakonika, odgovorni za štetu koju su tužitelji pretrpjeli.

16

Landesgericht Krems an der Donau (Općinski sud u Kremsu na Dunavu) odbacio je tužbu bez ispitivanja merituma zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti. Taj sud smatra da je tužba za naknadu štete o kojoj je riječ neodvojivo povezana sa svojstvom tuženikâ u glavnom postupku, kao članova odbora vjerovnika, i obvezama koje iz toga proizlaze u skladu sa Stečajnim zakonom. Taj sud nadalje smatra da ta tužba za naknadu štete proizlazi neposredno iz stečajnog prava te je s njime tijesno povezana. Ona je, stoga, na temelju članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012 isključena iz područja primjene te uredbe i na nju zato valja primijeniti Uredbu br. 1346/2000. U tom slučaju nadležni sud je onaj koji je otvorio stečajni postupak.

17

Tužitelji glavnog postupka podnijeli su žalbu Oberlandesgericht Wien (Visoki županijski sud u Beču, Austrija), koji je potvrdio odluku o odbacivanju tužbe zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti s obzirom na to da tužba o kojoj je riječ ulazi u područje stečajnog postupka jer se odnosi na nepoštovanje od strane obveznog tijela predviđenog tim zakonom njegovih obveza, na štetu interesa svih vjerovnika. Na tu se tužbu, kao tužbu povezanu sa stečajnim postupkom, primjenjuje iznimka iz članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012.

18

Tužitelji glavnog postupka podnijeli su žalbu u kasacijskom postupku Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija).

19

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita koje su granice područja primjene uredbi br. 1215/2012 i 1346/2000, osobito kad je riječ o tužbi za naknadu štete podnesenoj protiv članova odbora vjerovnika zbog njihova postupanja tijekom glasovanja u okviru stečajnog postupka.

20

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe […] br. 1215/2012 […] tumačiti na način da se tužba za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti podnesena protiv članova odbora vjerovnika zbog njihova protupravnog postupanja tijekom glasovanja o planu restrukturiranja u okviru stečajnog postupka, koju su podnijeli imatelji poslovnih udjela u društvu koje je stečajni dužnik, kao što su [P. Valach i A. Valachová], i projektna društva koja su imala poslovne odnose sa stečajnim dužnikom, kao što su [SC Europa ZV II, SC Europa LV, VAV Parking, SC Europa BB i Byty A], odnosi na stečaj u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012 i stoga ne ulazi u materijalno područje primjene te uredbe?”

21

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje na tužbu za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti, podnesenu protiv članova odbora vjerovnika zbog njihova postupanja tijekom glasovanja o planu restrukturiranja u okviru stečajnog postupka te da je takva tužba stoga isključena iz materijalnog područja primjene te uredbe.

22

Za odgovor na prethodno pitanje potrebno je odrediti doseg nadležnosti suda koji je otvorio stečajni postupak s obzirom na to da članak 1. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 1215/2012 iz svog područja primjene isključuje „stečaj, postupke u vezi likvidacije nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke prisilnog poravnanja ili slične postupke”.

23

U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s uvodnom izjavom 34. Uredbe br. 1215/2012, treba osigurati potreban kontinuitet, s jedne strane, između Konvencije iz Bruxellesa, Uredbe br. 44/2001 i Uredbe br. 1215/2012 i, s druge strane, kontinuitet tumačenja Suda Europske unije te konvencije i uredbi koje je zamjenjuju.

24

Usto, Sud je presudio da uredbe br. 1215/2012 i 1346/2000 treba tumačiti na način da se izbjegnu sva preklapanja pravnih pravila koja ti tekstovi propisuju, kao i sve pravne praznine. Slijedom toga, tužbe koje su, na temelju članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012, isključene iz njezina područja primjene jer ulaze u područje „stečaja, postupaka koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupaka poravnanja i sličnih postupaka”, ulaze u područje primjene Uredbe br. 1346/2000. Jednako tako, tužbe koje ne ulaze u područje primjene članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000 ulaze u područje primjene Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, C‑641/16, EU:C:2017:847, t. 17.).

25

Kao što proizlazi iz, osobito, uvodne izjave 10. Uredbe br. 1215/2012, namjera zakonodavca Unije bila je zadržati širok pojam „građanske i trgovačke stvari” iz članka 1. stavka 1. te uredbe i, slijedom toga, njezino široko područje primjene. S druge strane, područje primjene Uredbe br. 1346/2000, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 6., ne smije se široko tumačiti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, C‑641/16, EU:C:2017:847, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

26

Primjenom tih načela Sud je presudio da su samo tužbe koje neposredno proizlaze iz stečajnog postupka i s njime su tijesno povezane isključene iz područje primjene Uredbe br. 1215/2012. Slijedom toga, samo te tužbe ulaze u područje primjene Uredbe br. 1346/2000 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, C‑641/16, EU:C:2017:847, t. 19. i navedenu sudsku praksi).

27

Međutim, taj je kriterij preuzet i u uvodnoj izjavi 6. Uredbe br. 1346/2000 kako bi se odredile granice njezina dosega. Naime, u skladu s tom uvodnom izjavom, tu bi uredbu trebalo ograničiti na odredbe o nadležnosti za otvaranje stečajnih postupaka i odluke koje se donose „neposredno na temelju stečajnih postupaka, te su tijesno povezane s takvim postupkom”.

28

U tom kontekstu, s obzirom na prethodna razmatranja, potrebno je utvrditi udovoljava li tužba za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti tom dvostrukom kriteriju.

29

Kad je riječ o prvom kriteriju, valja podsjetiti da, kako bi se utvrdilo potječe li tužba neposredno iz stečajnog postupka, element koji je Sud ocijenio odlučujućim za utvrđenje područja u koje ulazi tužba nije njezin postupovni kontekst, nego pravna osnova. U skladu s tim pristupom, valja ispitati temelji li se pravo ili obveza koja je osnova“ tužbe na općim pravilima građanskog i trgovačkog prava ili odredbama o iznimkama, koje se primjenjuju na stečajne postupke (presuda od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, C‑641/16, EU:C:2017:847, t. 22.).

30

U konkretnom slučaju, iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je u tužbi u glavnom postupku riječ o utvrđenju odgovornosti članova odbora vjerovnika koji je na glasovanju 11. prosinca 2015. odbio plan restrukturiranja koji je predložilo društvo VAV invest. To je odbijanje bilo razlog otvaranja stečajnog postupka u užem smislu. Međutim, tužitelji glavnog postupka smatraju da je taj odbor postupao na protupravan način, zbog čega su podnijeli tužbu za naknadu štete.

31

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da se u slovačkom pravu razlikuju dva moguća postupka u okviru stečajnog prava, odnosno, s jedne strane, postupak sanacije i, s druge strane, stečajni postupak u užem smislu. Ako, u okviru postupka sanacije, odbor vjerovnika odbije plan restrukturiranja ili ne donese odluku u rokovima propisanima člankom 144. stavkom 1. Stečajnog zakona, stečajni upravitelj dužan je bez odgađanja otvoriti stečajni postupak u užem smislu, u skladu s člankom 144. stavkom 2. tog zakona.

32

U tom kontekstu valja istaknuti da su u ovom slučaju tužbu za naknadu štete podnijeli imatelji poslovnih udjela društva nad kojime je otvoren stečajni postupak i, s druge strane, društva koja su s tim društvom imala poslovne odnose.

33

Nadalje, tom se tužbom nastoji utvrditi jesu li članovi odbora vjerovnika, odbijanjem plana restrukturiranja, koje je dovelo do otvaranja stečajnog postupka u užem smislu, povrijedili svoju obvezu postupanja u općem interesu svih vjerovnika.

34

Naime kao što to proizlazi iz članka 127. stavka 4. Stečajnog zakona, svi članovi odbora vjerovnika dužni su postupati u općem interesu svih vjerovnika s obzirom na to da je zadaća tog odbora, zajedno sa skupštinom vjerovnika, ocijeniti i, ovisno o slučaju, odobriti, u skladu s člankom 133. stavkom 1., plan restrukturiranja koji sastavlja stečajni dužnik.

35

Slijedom toga, tužba za naknadu štete o kojoj je riječ u glavnom postupku izravna je i neodvojiva posljedica izvršavanja dužnosti odbora vjerovnika – obveznog tijela uspostavljenog prilikom otvaranja stečajnog postupka – koja proizlazi iz odredaba nacionalnog prava kojima se uređuje ta vrsta postupka (vidjeti, po analogiji, presudu od 2. srpnja 2009., SCT Industri, C‑111/08, EU:C:2009:419, t. 28.).

36

Stoga valja zaključiti da su osnova obvezâ na kojima se temelji tužba za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti podnesena protiv odbora vjerovnika, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, posebne odredbe o stečajnom postupku.

37

Kad je riječ o drugom kriteriju, navedenom u točki 27. ove presude, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, odlučujući element za odluku o tome treba li primijeniti iznimku iz članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012 je stupanj povezanosti tužbe i stečajnog postupka (presuda od 9. studenoga 2017., Tünkers France i Tünkers Maschinenbau, C‑641/16, EU:C:2017:847, t. 28.).

38

U vezi s time, kako bi se provjerilo može li odbijanje plana restrukturiranja biti razlog za utvrđenje odgovornosti članova odbora treba analizirati osobito doseg obveza tog odbora u okviru stečajnog postupka i usklađenost tog odbijanja s tim obvezama. Međutim, treba utvrditi da je takva analiza neposredno i tijesno povezana sa stečajnim postupkom te je stoga usko povezana s odvijanjem tog postupka.

39

Slijedom toga, valja zaključiti da tužba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku potječe neposredno iz stečajnog postupka te je s njime tijesno povezana, slijedom čega ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 1215/2012.

40

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje na tužbu za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti podnesenu protiv članova odbora vjerovnika zbog njihova postupanja tijekom glasovanja o planu restrukturiranja u okviru stečajnog postupka te da je takva tužba stoga isključena iz materijalnog područja primjene te uredbe.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 2. točku (b) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje na tužbu za naknadu štete zbog deliktne odgovornosti podnesenu protiv članova odbora vjerovnika zbog njihova postupanja tijekom glasovanja o planu restrukturiranja u okviru stečajnog postupka te da je takva tužba stoga isključena iz materijalnog područja primjene te uredbe.