Accept Refuse

EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62016CJ0138

Presuda Suda (osmo vijeće) od 16. ožujka 2017.
Staatlich genehmigte Gesellschaft der Autoren, Komponisten und Musikverleger Reg. Gen. mbH (AKM) protiv Zürs.net Betriebs GmbH.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Handelsgericht Wien.
Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava u informacijskom društvu – Direktiva 2001/29/EZ – Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti – Članak 3. stavak 1. – Iznimke i ograničenja – Članak 5. stavak 3. točka (o) – Emitiranje televizijskih prijenosa putem lokalne kablovske mreže – Nacionalni propis kojim su predviđena izuzeća za materijalne uređaje koji omogućavaju pristup za najviše 500 priključenih korisnika kao i za reemitiranje prijenosa javne radiotelevizije na državnom području.
Predmet C-138/16.

Digital reports (Court Reports - general)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2017:218

PRESUDA SUDA (osmo vijeće)

16. ožujka 2017. ( *1 )*

„Zahtjev za prethodnu odluku — Intelektualno vlasništvo — Autorsko pravo i srodna prava u informacijskom društvu — Direktiva 2001/29/EZ — Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti — Članak 3. stavak 1. — Iznimke i ograničenja — Članak 5. stavak 3. točka (o) — Emitiranje televizijskih prijenosa putem lokalne kablovske mreže — Nacionalni propis kojim su predviđena izuzeća za materijalne uređaje koji omogućavaju pristup za najviše 500 priključenih korisnika kao i za reemitiranje prijenosa javne radiotelevizije na državnom području“

U predmetu C‑138/16,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija), odlukom od 16. veljače 2016., koju je Sud zaprimio 7. ožujka 2016., u postupku

Staatlich genehmigte Gesellschaft der Autoren, Komponisten und Musikverleger registrierte Genossenschaft mbH (AKM)

protiv

Zürs.net Betriebs GmbH,

SUD (osmo vijeće),

u sastavu: M. Vilaras, predsjednik vijeća, J. Malenovský (izvjestitelj) i M. Safjan, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za Staatlich genehmigte Gesellschaft der Autoren, Komponisten und Musikverleger registrierte Genossenschaft mbH (AKM), M. Walter, Rechtsanwalt,

za Zürs.net Betriebs GmbH, M. Ciresa, Rechtsanwalt,

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

za Europsku komisiju, M. T. Scharf i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. i članka 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) i članka 11.a stavka 1. točke 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela od 9. rujna 1886., u verziji koja proizlazi iz akta iz Pariza od 24. srpnja 1971., kako je izmijenjena 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Staatlich genehmigte Gesellschaft der Autoren, Komponisten und Musikverleger registrierte Genossenschaft mbH (AKM) i Zürs.net Betriebs GmbH (u daljnjem tekstu: Zürs.net) povodom zahtjeva AKM‑a kojim on traži da mu Zürs.net pruži podatke o broju priključenih članova na kablovsku mrežu koju gospodarski iskorištava i da mu, po potrebi, isplati zajedno sa zateznim kamatama naknadu za stavljanje na raspolaganje djela zaštićenih autorskim i srodnim pravima.

Pravni okvir

Međunarodno pravo

WIPOov ugovor o autorskom pravu

3

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) donijela je 20. prosinca 1996. u Ženevi WIPO‑ov ugovor o autorskom pravu (u daljnjem tekstu: WIPO‑ov ugovor), koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. Taj je ugovor odobren u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.).

4

U članku 1. stavku 4. WIPO‑ovog ugovora o autorskom pravu predviđeno je da stranke moraju poštovati članke 1. i 21. Bernske konvencije.

Bernska konvencija

5

Prema članku 11. stavku 1. točki 2. Bernske konvencije:

„1.   Autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davati odobrenje:

[…]

2.

za svako priopćavanje javnosti, bilo žicom ili bežičnim putem, djela emitiranih putem radiotelevizije, ako se to priopćivanje čini preko nekog drugog tijela, a ne izvornog.”

Pravo Unije

Direktiva 2001/29

6

Uvodna izjava 9. Direktive 2001/29 glasi:

„Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. […]”

7

U skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

8

Članak 5. stavak 3. točka (o) navedene direktive propisuje:

Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava predviđenih u člancima 2. i 3. u sljedećim slučajevima:

[…]

(o)

korištenje u određenim drugim slučajevima od manje važnosti kada iznimke i ograničenja već postoje u nacionalnom pravu, uz uvjet da se oni odnose samo na analogno korištenje i da ne utječu na slobodan protok roba i usluga unutar zajednice, ne dovodeći u pitanje druge iznimke i ograničenja sadržana u ovom članku.”

Austrijsko pravo

9

U skladu s člankom 17. Urheberrechtgesetza (Zakon o autorskim pravima, BGBl. 111/1936), u verziji BGBl I 99/2015:

„1.   Autor ima isključivo pravo prijenosa djela putem radiotelevizije ili na drugi način.

2.   Smatra se jednakim prijenosom putem radiotelevizije kad se djelo učini dostupnim javnosti na državnom području s mjesta koje se nalazi na državnom području ili iz inozemstva na način analogan prijenosu putem radiotelevizije, ali pomoću kablova.

3.   Prijenosi putem radiotelevizije

[…]

2.

pomoću zajedničke antene

[…]

(b)

kad broj korisnika priključenih na antenu ne prelazi 500, ne smatra se novim prijenosom putem radiotelevizije.

Usto, istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos nacionalnog tijela za radioteleviziju (ORF) pomoću kablova na državnom području smatra se sastavnim dijelom izvornog prijenosa putem radiotelevizije.”

Glavni postupak i prethodno pitanje

10

AKM je društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

11

Zürs.net gospodarski iskorištava materijalni uređaj u vidu kablovske mreže u Zürsu (Austrija), pomoću kojeg izvršava televizijske i radijske prijenose, od kojih je neke prvotno emitiralo nacionalno tijelo za radioteleviziju (ORF), a ostale druga tijela za radioteleviziju. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je, u vrijeme donošenja odluke o upućivanju prethodnog pitanja, otprilike 130 korisnika priključeno na kablovsku mrežu Zürs.net.

12

AKM traži od Zürs.net da mu pruži podatke o broju korisnika priključenih na kablovsku mrežu, na više referentnih datuma, koju gospodarski iskorištava kao i o emitiranom sadržaju. AKM zahtijeva i da mu, nakon provjere podataka koje treba podnijeti, isplati primjerenu naknadu.

13

Zürs.net smatra da se, u skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom 2. podtočkom (b) austrijskog Zakona o autorskim pravima, u verziji BGBl. I, 99/2015, koji se odnosi na male materijalne uređaje s najviše 500 korisnika, njegov prijenos ne može smatrati novim prijenosom te da on stoga nije obvezan pružiti podatke koje zahtijeva AKM.

14

AKM smatra da ta odredba nije u skladu ni s pravom Unije ni s Bernskom konvencijom.

15

U tim je okolnostima Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija), pred kojim je u tijeku postupak između AKM‑a i Zürs.neta, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 3. stavak 1. odnosno članak 5. Direktive [2001/29] odnosno članak 11.a stavak 1. točku 2. Bernske konvencije tumačiti na način da se protivi pravu Unije odnosno pravu Bernske konvencije kao međunarodnom ugovoru koji je sastavni dio prava Unije odredba prema kojoj se radiotelevizijski prijenos pomoću ‚zajedničkih antena’ poput one tuženika u glavnom postupku:

a)

ne smatra novim radiotelevizijskim prijenosom ako na sustav nije priključeno više od 500 korisnika i/ili

b)

smatra dijelom izvornog radiotelevizijskog prijenosa ako je riječ o istodobnom, potpunom i neizmijenjenom radiotelevizijskom prijenosu Österreichischer Rundfunk pomoću kablova na državnom području (Austrija),

i da ta korištenja, s obzirom na to da nisu obuhvaćena ni drugim isključivim pravom priopćavanja javnosti s elementom udaljenosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ne ovise o autorovu ovlaštenju i ne podliježu plaćanju naknade?”

O prethodnom pitanju

16

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. odnosno članak 5. Direktive 2001/29 odnosno članak 11.a stavak 1. točku 2. Bernske konvencije tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onog u glavnom postupku, u skladu s kojim nije potrebno, na temelju isključivog prava priopćavanja javnosti, ishoditi autorovo ovlaštenje za:

istodoban, potpuni i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos od strane nacionalnog tijela za radioteleviziju, pomoću kabela na državnom području,

radiotelevizijski prijenos pomoću zajedničke antene kad broj priključenih korisnika na tu antenu ne prelazi 500.

17

To pitanje valja ispitati na dvije razine.

18

Najprije treba utvrditi može li se istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos od strane nacionalnog tijela za radioteleviziju, pomoću kablova na državnom području, smatrati „priopćavanjem javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ili članka 11.a stavka 1. točke 2. Bernske konvencije.

19

U tom pogledu valja podsjetiti da je člankom 11.a stavkom 1. točkom 2. Bernske konvencije predviđeno da autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja ovlaštenja za svako priopćavanje javnosti, bilo žicom ili bežičnim putem, djela emitiranih preko radiotelevizije ako se to priopćavanje čini preko nekog drugog tijela, a ne izvornog.

20

Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 propisano je da države članice moraju autorima predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

21

Valja utvrditi da članak 3. stavak 1. u bitnome odgovara članku 11.a stavku 1. točki 2. Bernske konvencije. Također, Sud pojam „priopćavanje javnosti” u smislu spomenutog članka 3. stavka 1. tumači u skladu sa spomenutom odredbom konvencije, na temelju ustaljene sudske prakse Suda (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 40. i 41.).

22

Sud je već presudio da pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 sadržava dva kumulativna elementa, točnije „radnju priopćavanja” nekog djela i njegovo priopćavanje određenoj „javnosti” (vidjeti presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 37.).

23

Konkretno, iz sudske prakse Suda proizlazi da, s jedne strane, radnje priopćavanja obuhvaćaju svaki prijenos zaštićenih djela, neovisno o korištenom tehničkom sredstvu ili postupku, i da za svaki prijenos koji koristi posebno tehničko sredstvo autor djela o kojem je riječ načelno mora dati ovlaštenje (vidjeti presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 38. i 39.).

24

S druge strane, kako bi zaštićena djela potpadala pod pojam „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ona doista moraju biti priopćena „javnosti”, pri čemu pojam „javnost” podrazumijeva neodređeni broj potencijalnih adresata, a usto obuhvaća i poprilično velik broj osoba (vidjeti presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 40. i 41.).

25

Usto, Sud je već presudio da prijenos zaštićenih djela od strane tijela različitog od onog koje je dobilo ovlaštenje za prvotno priopćavanje predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe ako se ta djela emitiraju novoj javnosti, odnosno javnosti koju nositelji prava o kojima je riječ nisu uzeli u obzir prilikom dodjele prvotnog ovlaštenja za korištenje njihovih djela (vidjeti presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

26

U ovom slučaju, na temelju okolnosti da se u glavnom postupku prijenos o kojem je riječ izvršava putem kablova, odnosno tehničkim sredstvom različitim od onog koje se koristi tijekom izvornog prijenosa putem radiotelevizije, može se zaključiti da Zürs.net doista izvršava priopćavanje u smislu članka 3. Direktive 2001/29.

27

Međutim, valja provjeriti i je li to priopćavanje namijenjeno novoj javnosti, različitoj od one kojoj su namijenjeni radiotelevizijski prijenosi ORF‑a.

28

Iz očitovanja Zürs.neta, koja AKM u tom dijelu ne osporava, proizlazi da su nositelji prava o kojima je riječ svjesni da prijenose tog nacionalnog tijela mogu primiti sve osobe koje se nalaze na državnom području.

29

Budući da se distribucija zaštićenih djela pomoću kablova, kako to proizlazi iz formulacije prethodnog pitanja, odvija na državnom području i da su stoga nositelji prava prilikom davanja ovlaštenja za početno emitiranje nacionalnom tijelu nadležnom za radioteleviziju uzeli u obzir osobe o kojima je riječ, javnost kojoj Zürs.net distribuira spomenuta djela ne može se smatrati novom javnošću.

30

Iz toga proizlazi da prijenosi izvršeni u uvjetima pojašnjenima u točki 18. ove presude ne predstavljaju priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Za takav prijenos stoga nije potrebno ovlaštenje nositelja prava predviđeno tom odredbom.

31

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati ulazi li nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim je predviđeno da se prijenos zajedničkom antenom na koju je priključeno najviše 500 korisnika ne smatra novim prijenosom putem radiotelevizije, u područje primjene članka 5. Direktive 2001/29 i, preciznije, njegova stavka 3. točke (o) te jesu li i distributeri takvih prijenosa pomoću takvih antena također oslobođeni traženja ovlaštenja od nositelja prava. Naime, iz objašnjenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da se može smatrati da Zürs.net gospodarski iskorištava „malu zajedničku antenu” u smislu nacionalnog prava o kojem je riječ.

32

U tom pogledu valja prije svega podsjetiti da, kao što je Sud već naglasio u točki 25. ove presude, prijenos zaštićenih djela od strane tijela različitog od onog koje je dobilo ovlaštenje za prvotno priopćavanje predstavlja priopćavanje javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ako se ta djela emitiraju novoj javnosti, odnosno javnosti koju nositelji prava o kojima je riječ nisu uzeli u obzir prilikom dodjele prvotnog ovlaštenja za korištenje njihovih djela.

33

U konkretnom slučaju, iz odluke o upućivanju prethodnog pitanja proizlazi da „mala zajednička antena” Zürs.neta omogućava, uz prijenos ORF‑a, i prijenos drugih radiotelevizija sa sjedištem u drugim državama članicama, slijedom čega se ti prijenosi mogu smatrati priopćavanjem javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Na sudu koji je uputio zahtjev je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.

34

U takvim okolnostima valja razmotriti pitanje jesu li subjekti koji gospodarski iskorištavaju spomenute male zajedničke antene oslobođeni traženja ovlaštenja nositelja prava na temelju iznimaka iz članka 5. Direktive 2001/29.

35

U tom pogledu, iz članka 5. stavka 3. točke (o) Direktive 2001/29 proizlazi da države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava predviđenih člancima 2. i 3. te direktive kad je riječ o korištenju u određenim slučajevima od manje važnosti, kada iznimke i ograničenja već postoje u nacionalnom pravu, uz uvjet da se oni odnose samo na analogno korištenje i da ne utječu na slobodno kretanje robe i usluga unutar Europske unije, ne dovodeći u pitanje druge iznimke i ograničenja sadržana u tom članku.

36

Upućivanjem osobito na članak 3. Direktive 2001/29, članak 5. stavak 3. točka (o) te direktive predstavlja odredbu koja omogućava odstupanje od prava priopćavanja javnosti predviđenog spomenutim člankom 3.

37

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, odredbe direktive koje odstupaju od općeg načela utvrđenog tom istom direktivom treba tumačiti usko (presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International, C‑5/08 EU:C:2009:465, t. 56., i od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 22.).

38

Iz toga proizlazi da se različite iznimke i ograničenja predviđena člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/29, uključujući ona iz točke (o), te odredbe trebaju usko tumačiti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 109.).

39

Kad je riječ o glavnom postupku, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku omogućava gospodarskim subjektima obavljanje djelatnosti u području emitiranja zaštićenih djela zajedničkim antenama a da pritom nisu obvezni, među ostalim, tražiti ovlaštenje autora tih djela na temelju prava priopćavanja javnosti koja potonji uživaju, pod uvjetom da broj priključenih korisnika na takvu antenu ne prelazi 500.

40

Ta zakonom predviđena mogućnost može privući gospodarske subjekte koji je žele iskoristiti i dovesti do kontinuiranog i paralelnog korištenja više zajedničkih antena. Posljedica toga može biti da će velik broj korisnika na državnom području imati paralelan pristup prijenosima koji se na taj način distribuiraju.

41

Sud je već presudio da upravo kriterij ukupnog broja potencijalnih adresata koji paralelno imaju pristup istom djelu predstavlja važan element pojma „javnosti” i, slijedom toga, relevantan element priopćavanja javnosti za koji vrijedi zahtjev ishođenja ovlaštenja nositelja prava o kojem je riječ (vidjeti, u tom smislu, presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 42. do 44.).

42

Slijedom toga, vodeći računa o tome da članak 5. stavak 3. točku (o) Direktive 2001/29 treba usko tumačiti i uzimajući u obzir cilj visoke razine zaštite autorskih prava predviđen uvodnom izjavom 9. te direktive, nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se za više gospodarskih subjekata omogućava paralelna distribucija zaštićenih djela, bez autorovih ovlaštenja, pomoću zajedničkih antena koje imaju ograničen kapacitet priključenih korisnika, ne može se smatrati „korištenjem u određenim drugim slučajevima od manje važnosti” u smislu tog članka 5. stavka 3. točke (o), osobito iz razloga njegova kumulativnog učinka pojašnjenog u točki 40. ove presude.

43

U takvim okolnostima valja zaključiti, a da pritom nije potrebno provjeriti jesu li ispunjeni drugi uvjeti iz članka 5. stavka 3. točke (o) Direktive 2001/29, da se nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne može donijeti na temelju mogućnosti dane državama članicama u skladu s kojom one mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava predviđenih člancima 2. i 3. te direktive. Slijedom navedenog, takav propis mora biti u skladu s načelom iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, na temelju kojeg autori zaštićenih djela imaju isključivo pravo dati ovlaštenje ili zabraniti njihovo priopćavanje javnosti.

44

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti kako slijedi:

Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 i članak 11.a Bernske konvencije treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku na temelju kojeg, za istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos od strane nacionalnog tijela za radioteleviziju pomoću kablova na državnom području, na temelju isključivog prava priopćavanja javnosti nije potrebno autorovo ovlaštenje, pod uvjetom da taj prijenos predstavlja jednostavno tehničko sredstvo komunikacije i da ga je autor djela uzeo u obzir prilikom davanja ovlaštenja za prvotno priopćavanje, što treba provjeriti nacionalni sud.

Članak 5. Direktive 2001/29, a osobito njegov stavak 3. točku (o), treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku na temelju kojeg, za prijenos putem radiotelevizije pomoću zajedničke antene kad broj priključenih korisnika ne prelazi 500, na temelju isključivog prava priopćavanja javnosti nije potrebno autorovo ovlaštenje i na način da se taj propis stoga treba primijeniti u skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive, što treba provjeriti nacionalni sud.

Troškovi

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

 

Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu i članak 11.a Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela od 9. rujna 1886., u verziji koja proizlazi iz akta iz Pariza od 24. srpnja 1971., kako je izmijenjena 28. rujna 1979., treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku na temelju kojeg za istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos od strane nacionalnog tijela za radioteleviziju pomoću kabela na državnom području, na temelju isključivog prava priopćavanja javnosti nije potrebno autorovo ovlaštenje, pod uvjetom da taj prijenos predstavlja jednostavno tehničko sredstvo komunikacije i da ga je autor djela uzeo u obzir prilikom davanja ovlaštenja za prvotno priopćavanje, što treba provjeriti nacionalni sud.

 

Članak 5. Direktive 2001/29, a osobito njegov stavak 3. točku (o), treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku na temelju kojeg, za prijenos putem radiotelevizije pomoću zajedničke antene kad broj priključenih korisnika ne prelazi 500, na temelju isključivog prava priopćavanja javnosti nije potrebno autorovo ovlaštenje i na način da se taj propis stoga treba primijeniti u skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive, što treba provjeriti nacionalni sud.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački

Top