Accept Refuse

EUR-Lex Access to European Union law

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62016CC0024

Mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota od 1. ožujka 2017.
Nintendo Co. Ltd protiv BigBen Interactive GmbH i BigBen Interactive SA.
Zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Oberlandesgericht Düsseldorf.
Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Uredba (EZ) br. 6/2002 – Članak 20. stavak 1. točka (c), članak 79. stavak 1., i članci 82., 83., 88. te 89. – Postupak zbog povrede – Ograničenje prava priznatih dizajnom Zajednice – Pojam ‚citiranje’ – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 6. točka 1. – Nadležnost u odnosu na sutuženika s domicilom izvan države članice u kojoj se vodi postupak – Teritorijalni doseg nadležnosti sudova za dizajn Zajednice – Uredba (EZ) br. 864/2007 – Članak 8. stavak 2. – Pravo primjenjivo na zahtjeve za donošenje naredbi koje se odnose na sankcije i na druge mjere.
Spojeni predmeti C-24/16 i C-25/16.

Digital reports (Court Reports - general - 'Information on unpublished decisions' section)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2017:146

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 1. ožujka 2017. ( 1 )

Spojeni predmeti C‑24/16 i C‑25/16

Nintendo Co. Ltd

protiv

BigBen Interactive GmbH,

BigBen Interactive SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka – Uredba (EZ) br. 6/2002 – Zaštita dizajna Zajednice – Uredba (EZ) br. 864/2007 – Mjerodavno pravo – Teritorijalni doseg odluka koje se odnose na dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede – Pojmovi ‚druge kazne’ i ‚radnje umnožavanja radi citiranja’”

1. 

Predmet koji je ovdje upućen Sudu jest prilika za taj Sud da utvrdi teritorijalni doseg odluke koju je donio sud države članice protiv dvaju sutuženika sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama i koja se odnosi na dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede podnesenu tom sudu.

2. 

Sudu se također postavlja pitanje obuhvaća li pojam ‚drugih kazni’ u smislu članka 89. stavka 1. točke (d) Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice ( 2 ), dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede, kao što su zahtjev za dostavu financijskih izvještaja, određivanje financijske naknade štete, nadoknadu odvjetničkih troškova, uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih istih proizvoda i objavu presude. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev želi znati koje kriterije treba uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja prava koje se primjenjuje na te zahtjeve.

3. 

Konačno, Sud će trebati pojasniti obuhvaća li pojam ‚radnji umnožavanja radi citiranja’ u smislu članka 20. stavka 1. točke (c) navedene uredbe situaciju u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda.

4. 

U ovom mišljenju, navest ću razloge zbog kojih smatram da članak 79. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 6. točkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 3 ), treba tumačiti na način da odluke koje donosi nacionalni sud o dodatnim zahtjevima uz tužbu zbog povrede protiv dvaju sutuženika sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama, kao što su naknada štete, uništenje ili povlačenje proizvoda kojima se vrši povreda, nadoknada odvjetničkih troškova ili pak objava presude, imaju pravni učinak na cijelom području Europske unije.

5. 

Potom ću objasniti zašto, prema mojem mišljenju, članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da se pojam ‚drugih kazni’ odnosi na zahtjeve kao što su zahtjev za uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih istih proizvoda i objavu presude. Međutim, tim pojmom nisu obuhvaćeni zahtjevi koji se odnose na naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova.

6. 

Također, predložit ću Sudu da presudi da tu odredbu i članak 8. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ( 4 ) treba tumačiti na način da je mjerodavno pravo za dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede, koji se odnose na uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih proizvoda, objavu presude, naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova, pravo područja države članice gdje je nastao događaj koji je doveo do navodne povrede ili gdje postoji opasnost od nastanka tog događaja. U ovom predmetu, događaj koji je doveo do navodne povrede jest proizvodnja proizvoda kojima se vrši povreda.

7. 

Konačno, iznijet ću razloge zbog kojih smatram da članak 20. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da pojam ‚radnji umnožavanja radi citiranja’ obuhvaća situaciju u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržava zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda. Na nacionalnom je sudu da provjeri je li ta radnja umnožavanja u skladu s dobrim poslovnim običajima, da neopravdano ne nanosi štetu uobičajenom iskorištavanju dizajna i da je naveden njegov izvor.

I – Pravni okvir

A – Uredba br. 44/2001

8.

Cilj Uredbe br. 44/2001 jest ujednačiti pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima radi utvrđivanja nadležnosti svake države članice te pojednostaviti formalnosti s ciljem brzog priznavanja i izvršenja sudskih odluka.

9.

Člankom 2. stavkom 1. te uredbe predviđa se da, „[u]z poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

10.

Na temelju članka 6. točke 1. navedene uredbe „[osoba s domicilom u državi članici] može biti tužena […] ako je ona jedan od više tuženika, i pred sudom u mjestu u kojemu bilo koja od tuženih osoba ima domicil, pod uvjetom da su tužbe toliko usko povezane da ih je bolje obrađivati zajedno kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima”.

B – Uredba br. 6/2002

11.

Cilj Uredbe br. 6/2002 jest osigurati jedinstvenu zaštitu dizajna Zajednice na području Unije i jamčiti provedbu prava priznatih tim dizajnom.

12.

U skladu s uvodnom izjavom 22. navedene uredbe „Provedba ovih prava prepušta se nacionalnim zakonima. Stoga je neophodno osigurati neke osnovne jedinstvene sankcije u svim državama članicama. One moraju omogućiti zaustavljanje povrede prava bez obzira pod kojom je nadležnošću zatražena zaštita.”

13.

Člankom 1. stavkom 3. navedene uredbe propisano je da „[d]izajn Zajednice ima jedinstveni karakter. On ima jednaki učinak u čitavoj Zajednici. Ne može ga se registrirati, prenijeti ili ga se odreći, ne može biti predmetom odluke kojom ga se proglašava ništavim, niti njegova upotreba može biti zabranjena, osim u odnosu na cijelu Zajednicu. Ovo načelo i njegove posljedice se primjenjuju ako ovom Uredbom nije drukčije predviđeno.”

14.

U skladu s člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002:

„Registrirani dizajn Zajednice svome nositelju daje isključivo pravo korištenja i sprečavanja bilo koje treće strane da se tim dizajnom koristi bez njegova odobrenja. Spomenuto korištenje posebno obuhvaća izrađivanje, nuđenje, stavljanje u promet, uvoz, izvoz ili korištenje proizvoda u kojem je dizajn sadržan ili na koji je primijenjen, ili skladištenje takvog proizvoda u navedene svrhe.”

15.

Člankom 20. stavkom 1. te uredbe uvode se određena ograničenja prava priznatih dizajnom Zajednice i predviđa se:

„Prava priznata dizajnom Zajednice ne ostvaruju se u odnosu na:

(a)

radnje učinjene u privatne i nekomercijalne svrhe;

(b)

radnje učinjene u eksperimentalne svrhe;

(c)

radnje umnožavanja radi citiranja ili podučavanja, ako su takve radnje u skladu s dobrim poslovnim običajima i neopravdano ne nanose štetu uobičajenom iskorištavanju dizajna, te da je naveden njegov izvor.”

16.

Na temelju članka 79. stavka 1. navedene uredbe:

„Ako ovom Uredbom nije utvrđeno drukčije, Konvencija o nadležnosti i izvršenju presuda u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisana u Bruxellesu 27. rujna 1968. ( 5 ), […] primjenjuje se na postupke koji se odnose na dizajne Zajednice i na prijave za registraciju dizajna Zajednice, kao i na postupke na osnovi tužbi na temelju dizajna Zajednice i nacionalnih dizajna koji uživaju istodobnu zaštitu.”

17.

U članku 82. stavcima 1. i 5. Uredbe br. 6/2002 navodi se:

„1.   Ovisno o odredbama ove Uredbe i bilo kojim odredbama [te konvencije] koje su primjenjive na temelju članka 79., postupci u odnosu na tužbe i zahtjeve navedene iz članka 81. ove Uredbe pokreću se pred sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil ili, ako nema domicil niti u jednoj državi članici, u bilo kojoj državi članici u kojoj ima poslovni nastan.

[…]

5.   Postupci u odnosu na tužbe i zahtjeve iz članka 81. točki (a) i (d) također mogu biti pokrenuti pred sudovima države članice u kojoj je povreda počinjena ili je prijetila opasnost od povrede.”

18.

U članku 83. te uredbe navodi se:

„1.   Sud za dizajn Zajednice čija se nadležnost temelji na članku 82. stavcima 1., 2., 3. ili 4. nadležan je za počinjene povrede ili prijetnje povrede na području bilo koje države članice.

2.   Sud za dizajn Zajednice čija se nadležnost temelji na članku 82. stavku 5. nadležan je samo u odnosu na počinjene povrede ili prijetnje povrede na području države članice u kojoj se taj sud nalazi.”

19.

Članak 88. stavak 2. navedene uredbe glasi kako slijedi:

„U svim pitanjima koja nisu obuhvaćena ovom Uredbom, sud za dizajn Zajednice primjenjuje svoje nacionalno pravo, uključujući i svoje međunarodno privatno pravo.”

20.

U skladu s člankom 89. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002:

„1.   Ako u tužbi zbog povrede ili opasnosti od povrede sud za dizajn Zajednice ustanovi da je tuženik povrijedio ili je namjeravao povrijediti dizajn Zajednice, osim ako postoje posebni razlozi da to ne učini, određuje sljedeće mjere:

(a)

narediti tuženiku zabranu daljnjeg obavljanja radnji kojima se povređuje ili kojima bi se povrijedio dizajn Zajednice;

(b)

narediti oduzimanje proizvoda kojima se vrši povreda;

(c)

narediti oduzimanje materijala i dijelova koji su većinom korišteni pri proizvodnji robe kojom se vrši povreda, ako je njezin vlasnik znao za namjeravani cilj takve upotrebe ili ako je takav cilj bio očit s obzirom na okolnosti;

(d)

narediti bilo koju drugu odgovarajuću kaznu primjerenu okolnostima, a koja je propisana pravom države članice u kojoj je povreda ili prijetnja povredom izvršena, uključujući i njezino međunarodno privatno pravo.”

C – Uredba Rim II

21.

Cilj Uredbe Rim II jest promicati usklađenost propisa koji se primjenjuju u državama članicama u području sukoba zakona i sukoba nadležnosti u pogledu izvanugovornih obveza u građanskim i trgovačkim stvarima povodom kršenja nekog prava. Ova uredba primjenjuje se upravo u slučaju kršenja prava intelektualnog vlasništva.

22.

Člankom 8. stavcima 1. i 2. te uredbe predviđa se:

„1.   Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog kršenja prava intelektualnog vlasništva pravo je one države za koju se tražila zaštita.

2.   U slučaju izvanugovorne obveze nastale zbog kršenja jedinstvenog prava intelektualnog vlasništva Zajednice, pravo koje se primjenjuje na sva pitanja na koja se ne primjenjuju relevantni instrumenti Zajednice, pravo je one države u kojoj je došlo do kršenja.”

II – Činjenični okvir

23.

Nintendo Co. Ltd, japanski poduzetnik koji prodaje konzolu za video igru Wii ( 6 ), posjeduje nekoliko dizajna Zajednice koji se odnose na dodatnu opremu kao što su „Nunchuks”, „Balance Boards” i daljinski upravljači.

24.

BigBen Interactive SA (u daljnjem tekstu: BigBen Francuska), koji je postao europski predvodnik u izradi i distribuciji dodatne opreme za video igre za pametne telefone i tablete, ima razna društva‑kćeri u Europi, u različitim državama članicama. Taj poduzetnik proizvodi istu dodatnu opremu kao što je prethodno navedena oprema, prikladnu za konzolu za video igru Wii, koju prodaje različitim kupcima u Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu i svojem njemačkom društvu‑kćeri, BigBen Interactive GmbH (u daljnjem tekstu: BigBen Njemačka), koje dopire do njemačkog i austrijskog tržišta.

25.

Nintendo smatra da se tim proizvodima, koji se tako stavljaju na europsko tržište, povređuju njegovi dizajni Zajednice koje je registrirao. Zbog toga potonje društvo traži od Oberlandesgerichta Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) da zaustavi proizvodnju proizvoda koji se smatraju spornima, kao i njihov uvoz i izvoz te da zabrani prikazivanje, odnosno upotrebu slike proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice. Svojim dodatnim zahtjevima, Nintendo traži dostavu financijskih izvještaja društava BigBen Francuska i BigBen Njemačka, financijsku naknadu štete, nadoknadu odvjetničkih troškova, objavu presude te uništenje i povlačenje svih proizvoda koji su predmet spora.

26.

U prvom stupnju, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) priznao je u rješenjima koja je donio, da su društva BigBen Francuska i BigBen Njemačka povrijedila dizajn Zajednice društva Nintendo te im je stoga naložio da ih prestanu upotrebljavati. Međutim, isti sud nije osudio upotrebu slike proizvoda zaštićenih tim dizajnom na internetskim stranicama.

III – Prethodna pitanja

27.

Izražavajući dvojbe u pogledu tumačenja prava Unije, Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Može li u postupku provedbe zahtjeva na temelju dizajna Zajednice sud države članice koji je nadležan za tuženika isključivo na temelju članka 79. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, protiv tog tuženika, koji ima sjedište u drugoj državi članici, na temelju toga što je tuženika sa sjedištem u predmetnoj državi članici opskrbio proizvodima kojima se mogu povrijediti prava intelektualnog vlasništva, donijeti mjere protiv prvonavedenog tuženika koje se primjenjuju u cijeloj Europskoj uniji i ne odnose se samo na opskrbe na kojima se temelji nadležnost?

2.

Treba li Uredbu br. 6/2002, osobito njezin članak 20. stavak 1. točku (c), tumačiti na način da treća osoba može u komercijalne svrhe upotrijebiti sliku dizajna Zajednice ako želi prodavati dodatnu opremu za proizvode nositelja zaštićene tim dizajnom Zajednice? Ako je odgovor potvrdan, koji se kriteriji na to primjenjuju?

3.

Kako se određuje mjesto ‚u kojem je došlo do kršenja’ iz članka 8. stavka 2. Uredbe Rim II u slučajevima u kojima:

(a)

kršitelj prodaje proizvode kojima se krši dizajn Zajednice putem internetske stranice namijenjene također kupcima u drugim državama članicama, a ne samo u državi članici u kojoj kršitelj ima sjedište;

(b)

kršitelj isporučuje proizvode kojima se krši dizajn Zajednice u drugu državu članicu koja nije država članica njegova sjedišta?

Treba li članak 15. točku (a) i (g) navedene uredbe tumačiti na način da se tako određeno mjerodavno pravo također primjenjuje na sudjelovanje drugih osoba?”

IV – Moja analiza

A – Prvo prethodno pitanje

28.

Svojim prvim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u biti želi znati treba li članak 79. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da odluke koje donosi nacionalni sud o dodatnim zahtjevima uz tužbu zbog povrede, kao što su zahtjev za naknadu štete, uništenje ili povlačenje proizvoda kojima se vrši povreda, nadoknadu odvjetničkih troškova ili objavu presude protiv dvaju sutuženika sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama, imaju pravni učinak na cijelom području Unije.

29.

Najprije treba pojasniti da nijedna stranka u sporu nije osporila nadležnost njemačkog suda u glavnom postupku. Uostalom, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku izričito traži od Suda da ne odlučuje o njegovoj nadležnosti za donošenje odluka o dodatnim zahtjevima protiv sutuženika ( 7 ). Stoga mi se ne čini korisnim iznijeti stav o nadležnosti suda koji je uputio zahtjev ni o postojanju veze između dodatnih zahtjeva koje je tužitelj podnio sutuženicima. U svakom slučaju, taj je sud dužan ocijeniti opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima, u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 ( 8 ).

30.

Sud koji je uputio zahtjev stoga želi utvrditi doseg odluka koje će morati donijeti i, konkretnije, imaju li mjere koje su poduzete na temelju zabrane povrede, odnosno dodatni zahtjevi uz glavne zahtjeve, učinak na cijelom području Unije.

31.

Treba istaknuti da je teritorijalni doseg zabrane daljnjeg obavljanja radnji kojima se povređuje ili kojima bi se povrijedio žig Europske unije u smislu članka 98. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 40/94 ( 9 ), određen i mjesnom nadležnošću suda za žig Zajednice koji nalaže tu zabranu, kao i teritorijalnim dosegom isključivog prava nositelja žiga Europske unije do čijeg je kršenja došlo povredom ili prijetnjom povredom, kao što taj doseg proizlazi iz navedene uredbe ( 10 ). Stoga je, u okviru žiga Europske unije, Sud već presudio da zabrana daljnjeg obavljanja radnji kojima se povređuje ili kojima bi se povrijedio žig Zajednice, treba vrijediti na cijelom području Unije ( 11 ).

32.

Nadalje, kao što je Sud podsjetio, i dalje u predmetu koji se odnosi na žig Europske unije, zabrana daljnjeg obavljanja radnji kojima se povređuje žig Europske unije, kao i dodatne obveze koje iz toga proizlaze, treba smatrati cjelinom, tako da bez postojanja mjera prisile koje sudovi trebaju poduzeti kako bi osigurali poštovanje odluke o zabrani povrede koju je donio sud kojem je predmet upućen, takva zabrana ne bi imala nikakav odvraćajući učinak ( 12 ). Stoga ne bi bilo opravdano različito postupati s glavnim zahtjevima i dodatnim zahtjevima.

33.

U ovom slučaju, ne vidim nikakav razlog da se u pogledu zaštite dizajna Zajednice ne primijeni prethodno navedena sudska praksa. Naime, podsjećam da kao i žig Europske unije i dizajn Zajednice ima jedinstven karakter, da uživa jedinstvenu zaštitu i isključiva prava koja su njime priznata te da proizvodi iste učinke na cijelom području Unije, čime pridonosi ostvarivanju ciljeva koji se žele postići Ugovorima ( 13 ).

34.

Osim toga, jedinstvena zaštita dizajna Zajednice od povreda na čitavom području Unije bila bi ugrožena kad mjere donesene radi konkretne provedbe te zaštite ne bi imale učinak na cijelom tom području i kad bi bile ograničene na područje sjedišta suda koji ih je donio ( 14 ). Nositelji dizajna Zajednice morali bi pokrenuti sudski postupak pred nadležnim sudom u svakoj državi članici, što bi značilo ne samo opasnost od donošenja nejednakih odluka, nego i nastanak znatnog troška za stranku.

35.

Uostalom, to je rješenje sasvim u skladu s jednim od ciljeva stvaranja područja slobode, sigurnosti i pravde, odnosno s olakšavanjem pristupa pravosuđu primjenom načela uzajamnog priznavanja sudskih odluka ( 15 ).

36.

U tom pogledu podsjećam da, što se tiče priznavanja i izvršenja sudskih odluka, u skladu s odredbama iz poglavlja III. Uredbe br. 44/2001, a kako bi odluka o zabrani proizvodila učinak na području svih država članica Unije, svaka država članica treba priznati i izvršavati te odluke u skladu s pravilima i na načine predviđene njezinim nacionalnim pravom ( 16 ).

37.

Ako se dogodi da određene mjere prisile ili druge mjere koje je donio nacionalni sud države članice nisu predviđene u nacionalnom pravu druge države članice, potonji sud treba, radi izvršenja odluke suda prve države članice, primijeniti relevantne odredbe svojeg nacionalnog prava, kojima se na jednak način može jamčiti poštovanje navedene zabrane. Naime, donošenje mjera kojima se jamči provedba prava priznatih dizajnom Zajednice prepušta se nacionalnim zakonima ( 17 ).

38.

Stoga s obzirom na te elemente smatram da članak 79. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 6. točkom 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da odluke koje donosi nacionalni sud o dodatnim zahtjevima uz tužbu zbog povrede protiv dvaju sutuženika sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama, kao što su naknada štete, uništenje ili povlačenje proizvoda kojima se vrši povreda, nadoknada odvjetničkih troškova ili objava presude, imaju pravni učinak na cijelom području Unije.

B – Treće prethodno pitanje

39.

Svojim trećim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev želi dobiti pojašnjenja o pravu primjenjivom na dodatne zahtjeve koje je podnio tužitelj. Iako taj sud polazi od pretpostavke da se Uredba Rim II primjenjuje na te zahtjeve, smatram da prethodno ipak treba ispitati prirodu tih zahtjeva kako bi se potom moglo odrediti pravo koje se primjenjuje na njih. Osim toga, sudac izvjestitelj istaknuo je tu temu, među ostalim, u svojim pitanjima na raspravi. Čini se da stranke u glavnom postupku u odgovorima koje su dale na toj raspravi smatraju da se članak 89. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 6/2002 primjenjuje u pogledu navedenih zahtjeva i da upućuje na Uredbu Rim II.

40.

Stoga predlažem da se pitanje suda koji je uputio zahtjev preoblikuje na sljedeći način. Svojim trećim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita se u biti treba li članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 tumačiti na način da se pojam „drugih kazni” odnosi na zahtjeve kao što su zahtjev za dostavu financijskih izvještaja, određivanje financijske naknade štete, nadoknadu odvjetničkih troškova, uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih proizvoda i objava presude tako da se na te zahtjeve primjenjuje pravo države članice u kojoj je povreda ili prijetnja povredom izvršena. U slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, sud koji je uputio zahtjev pita se koje kriterije treba uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja mjesta u kojem je povreda ili prijetnja povredom izvršena.

41.

Pitanje mogu li se te mjere kvalificirati kao „druge kazne” u smislu navedene odredbe, ključno je s obzirom na to da će, ako to nije slučaj, dodatni zahtjevi tužitelja biti uređeni drugim pravilima o mjerodavnom pravu. Naime, iako je u članku 89. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 6/2002 navedeno da se na druge kazne primjenjuje pravo države članice u kojoj je povreda ili prijetnja povredom izvršena, uključujući njezino međunarodno privatno pravo, člankom 88. stavkom 2. iste uredbe predviđa se da „[u] svim pitanjima koja nisu obuhvaćena [tom uredbom], sud za dizajn Zajednice primjenjuje svoje nacionalno pravo, uključujući i svoje međunarodno privatno pravo”.

42.

Stoga treba pojasniti pojam „drugih kazni” u smislu članka 89. stavka 1. točke (d) navedene uredbe kako bi se potom moglo utvrditi koje se pravo primjenjuje na dodatne zahtjeve tužitelja.

1. Pojam „drugih kazni”

43.

Uredbom br. 6/2002 ne daje se nikakva definicija ni pojašnjenje pojma „drugih kazni”. Člankom 89. stavkom 1. te uredbe samo se predviđaju kazne koje bi se mogle smatrati usklađenima s obzirom na to da ih države članice moraju predvidjeti u svojem unutarnjem pravnom poretku. Tako je i s mjerom kojom se tuženiku zabranjuje daljnje obavljanje radnji kojima se povređuje ili kojima bi se povrijedio dizajn Zajednice ili kojom se naređuje oduzimanje proizvoda kojima se vrši povreda ili materijala i dijelova koji su većinom korišteni pri proizvodnji robe kojom se vrši povreda. Iz uvodne izjave 22. navedene uredbe jasno proizlazi da je svrha tih mjera omogućiti zaustavljanje povrede prava bez obzira pod kojom je nadležnošću zatražena zaštita ( 18 ).

44.

Stoga mi se čini da „druge kazne” trebaju dobiti širi smisao, a ne obuhvaćati samo kazne koje omogućuju zaustavljanje povrede prava. Naime, prema mojem mišljenju, svrha kazne nije samo zaustaviti povredu, već i osigurati poštovanje i učinkovitu provedbu određenog prava, u ovom slučaju prava nositelja dizajna Zajednice. Odgovarajuće mjere radi osiguranja tog poštovanja i učinkovite provedbe mogu biti u obliku, na primjer, novčane kazne ili zapljene svih ili dijela prihoda ostvarenih povredom.

45.

Što se tiče dodatnih zahtjeva tužitelja, utvrđujem da je prirodu nekih od tih zahtjeva već odredio Sud. Tako zahtjev za uništenje proizvoda kojima se vrši povreda čini dio „drugih kazni” u skladu s člankom 89. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 6/2002 ( 19 ).

46.

Što se tiče zahtjeva za naknadu štete, Sud je, odstupajući u tome od analize nezavisnog odvjetnika M. Watheleta, naveo da taj zahtjev ne predstavlja kaznu u smislu navedene odredbe. Stoga je Sud iz toga zaključio da je, u skladu s člankom 88. stavkom 2. te uredbe, pravo primjenjivo na taj zahtjev nacionalno pravo postupajućeg suda za dizajn Zajednice, uključujući i njegovo međunarodno privatno pravo ( 20 ).

47.

Što se tiče zahtjeva za dobivanje podataka o financijskim izvještajima, iako Sud nije bio konkretno pozvan presuditi čini li taj zahtjev dio „drugih kazni” u smislu članka 89. stavka 1. točke (d) navedene uredbe, zaključujem da je u presudi H. Gautzsch Großhandel presudio da dobivanje podataka o aktivnostima poduzetnika ne predstavlja „drugu kaznu” u smislu te odredbe ( 21 ). Prema mojem mišljenju, podaci o aktivnostima poduzetnika, koji uostalom ima gospodarski cilj, obuhvaćaju i podatke o financijskim izvještajima tog poduzetnika. Čini mi se stoga dosljednim smatrati da je pravo koje se primjenjuje na zahtjev za dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom i člankom 88. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, nacionalno pravo postupajućeg suda za dizajn Zajednice, uključujući i njegovo međunarodno privatno pravo.

48.

Što se tiče zahtjeva za povlačenje proizvoda, čini se da je sličan zahtjevu za oduzimanje proizvoda koji je izričito propisan člankom 89. stavkom 1. točkom (b) te uredbe. Povlačenje proizvoda može se definirati kao mjera kojoj je svrha spriječiti potrošača da, nakon distribucije, konzumira ili upotrijebi proizvod, i/ili ga informirati o mogućoj opasnosti kojoj se izlaže ako je već konzumirao proizvod ( 22 ), dok je oduzimanje proizvoda mjera kojom se sprječava prodaja robe. Iako se dakle te dvije mjere ne nalaze na istoj razini gospodarskog toka, to ne mijenja činjenicu da imaju obvezujuću snagu i da je svrha obiju mjera jamčiti poštovanje i učinkovitu provedbu prava intelektualnog vlasništva na koje se poziva, tako što osiguravaju da se nijedan proizvod kojim se vrši povreda više ne kreće gospodarskim tržištem ili da to čini mali broj takvih proizvoda. Stoga, prema mojem mišljenju, zahtjev za povlačenje proizvoda treba se smatrati dijelom „drugih kazni” iz članka 89. stavka 1. točke (d) navedene uredbe.

49.

Što se tiče zahtjeva za objavu presude, koji se uostalom redovito postavlja u toj vrsti sporova, smatram da i on predstavlja kaznu u smislu te odredbe. Naime, radi se o mjeri prisile kojom se povreditelja prava obvezuje da o vlastitom trošku objavi presudu na internetu ili u novinama kako bi prestao s iskorištavanjem kojim se povređuje pravo.

50.

Konačno, što se tiče zahtjeva za nadoknadu odvjetničkih troškova, on se odnosi na troškove nastale u okviru postupka i ne može se smatrati dijelom „drugih kazni” u smislu navedene odredbe.

51.

Stoga, smatram da članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da se pojam „drugih kazni” odnosi na zahtjeve kao što su zahtjev za uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih proizvoda i objavu presude. Međutim, tim pojmom nisu obuhvaćeni zahtjevi koji se odnose na naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova.

52.

Budući da sam pojasnio pojam „drugih kazni” u smislu članka 89. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 6/2002, sad valja utvrditi koje se pravo primjenjuje na različite dodatne zahtjeve koje je Nintendo podnio u glavnom postupku.

2. Pravo koje se primjenjuje na dodatne zahtjeve

53.

U članku 8. stavku 2. Uredbe Rim II o primjenjivom pravu predviđa se da „[u] slučaju izvanugovorne obveze nastale zbog kršenja jedinstvenog prava intelektualnog vlasništva Zajednice, pravo koje se primjenjuje na sva pitanja na koja se ne primjenjuju relevantni instrumenti Zajednice, pravo je one države u kojoj je došlo do kršenja”. Tumačenje a contrario te odredbe jasno nam pokazuje da, kad je „pitanje” uređeno posebnim instrumentom Zajednice, tim se instrumentom, ako je potrebno, utvrđuje primjenjivo pravo. Tako u ovom slučaju valja, kao prvo, uputiti na Uredbu br. 6/2002 kako bi se utvrdilo pravo koje se primjenjuje na dodatne zahtjeve koje je podnio Nintendo.

54.

U tom pogledu, i samim člankom 88. te uredbe, naslovljenim „Primjenjivo pravo”, upućuje se na posebne odredbe te iste uredbe s obzirom na to da se u stavku 1. te odredbe navodi da „[s]udovi za dizajn Zajednice primjenjuju odredbe ove Uredbe”. Međutim, što se tiče dodatnih zahtjeva društva Nintendo, utvrdio sam da neke od tih zahtjeva treba kvalificirati kao „druge kazne” u smislu članka 89. stavka 1. točke (d) navedene uredbe, a da su drugi zahtjevi obuhvaćeni člankom 88. stavkom 2. te uredbe.

55.

Što se tiče zahtjeva koji su obuhvaćeni člankom 89. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 6/2002, pojam „države članice u kojoj je povreda ili prijetnja povredom izvršena”, prema mojem saznanju, Sud nikad nije protumačio u okviru spora o dizajnu Zajednice. Međutim, Sud je imao priliku pojasniti isti pojam u okviru sporova o žigu Europske unije, koji se odnose na sudsku nadležnost ( 23 ).

56.

Kao i Komisija, smatram da tu sudsku praksu treba primijeniti na naš predmet. Naime, Sud je presudio, u presudi Coty Germany, da je pojam „države članice u kojoj je povreda počinjena” u smislu članka 93. stavka 5. Uredbe br. 40/94, autonoman pojam prava Unije ( 24 ). Međutim, gotovo jednaka upotreba ( 25 ) istih izraza u članku 89. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 6/2002, činjenica da se tom uredbom uređuje doseg zaštite prava intelektualnog vlasništva i činjenica da, kao i za žig Europske unije, ta zaštita ima jedinstven karakter i proizvodi učinke na čitavom području Unije, idu u prilog jednakom tumačenju pojma iz uredbe br. 6/2002 i pojma iz uredbe br. 40/94.

57.

U tom pogledu, Sud je presudio, u presudi Coty Germany, da „pojam ‚[države članice] u kojoj je povreda počinjena’ upućuje na to da se […] poveznica odnosi na aktivno ponašanje počinitelja povrede. Stoga se poveznica koja je predviđena tom odredbom odnosi na područje države članice gdje je nastao događaj koji je doveo do navodne povrede ili gdje postoji opasnost od nastanka tog događaja, a ne na područje države članice gdje navedena povreda proizvodi učinke” ( 26 ).

58.

Treba dakle uzeti u obzir mjesto aktivnog ponašanja počinitelja povrede kako bi se odredilo pravo koje se primjenjuje na dodatne zahtjeve koje je podnio Nintendo i koji su obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 6/2002. U ovom bi predmetu mogle nastati teškoće kod utvrđivanja tog aktivnog ponašanja s obzirom na to da se povrede odnose na više država članica. Međutim, smatram da je događaj koji je doveo do te povrede posve jedinstven i da je, u ovom predmetu, nastao na području samo jedne države članice, odnosno u Francuskoj. Naime, podsjećam da su proizvodi o kojima se radi u ovom predmetu proizvedeni u Francuskoj. Očito je da bez te proizvodnje povreda jednostavno ne bi postojala jer proizvodi ne bi nikad bili prodavani na tržištima različitih država članica.

59.

Stoga smatram da je francusko pravo primjenjivo pravo što se tiče dodatnih zahtjeva koje je podnio Nintendo i koji su obuhvaćeni područjem primjene članka 89. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 6/2002.

60.

Što se tiče ostalih dodatnih zahtjeva, koji su obuhvaćeni člankom 88. stavkom 2. te uredbe, treba podsjetiti da potonji članak upućuje na nacionalno pravo postupajućeg suda za dizajn Zajednice, uključujući i njegovo međunarodno privatno pravo. Međutim, kao što navode stranke u glavnom postupku, međunarodno privatno pravo je, u području izvanugovornih obveza nastalih zbog kršenja jedinstvenog prava intelektualnog vlasništva Zajednice, ujednačeno člankom 8. stavkom 2. Uredbe Rim II. Stoga prema mojem mišljenju tu odredbu treba primijeniti na navedene zahtjeve.

61.

Navedenom odredbom tako se predviđa da je primjenjivo pravo, pravo „one države u kojoj je došlo do kršenja [jedinstvenog prava intelektualnog vlasništva Zajednice]”. Taj pojam još nije bio predmet tumačenja Suda. Prema mojem mišljenju, on se ne bi trebao definirati različito od pojma koji se upotrebljava u članku 89. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 6/2002.

62.

Naime, iako je točno da je zakonodavac Unije člankom 88. stavkom 2. i člankom 89. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 6/2002, predvidio primjenu različitih prava u istom sporu, smatram da se naknadnim donošenjem Uredbe Rim II, kojom se ujednačava međunarodno privatno pravo u tom području, još više osnažila pravna sigurnost u tim vrstama sporova, a time i predvidljivost primjenjivog prava. To je uostalom jedan od ciljeva potonje uredbe ( 27 ).

63.

Nadalje, zbog očitih razloga povezanih s predvidljivošću prava, samom Uredbom Rim II uspostavlja se jedinstvena poveznica s državom u kojoj je nastala neposredna šteta, i to bez obzira na državu ili države u kojima može doći do posrednih posljedica ( 28 ).

64.

Stoga bi tumačenje pojma „države u kojoj je došlo do kršenja [jedinstvenog prava intelektualnog vlasništva Zajednice]” iz članka 8. stavka 2. Uredbe Rim II, koje se razlikuje od prihvaćenog tumačenja pojma „države članice u kojoj je povreda ili prijetnja povredom izvršena” iz članka 89. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 6/2002, bilo protivno načelu pravne sigurnosti u sporovima u kojima učestalost složenosti i brojnosti mjesta u kojima može doći do učinaka štete povezane s povredom upravo zahtijeva još više pravne sigurnosti.

65.

Smatram stoga da pojmu iz članka 8. stavka 2. Uredbe Rim II treba dati značenje jednako pojmu iz članka 89. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 6/2002.

66.

S obzirom na sve prethodno navedeno smatram da članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 i članak 8. stavak 2. Uredbe Rim II treba tumačiti na način da je pravo koje se primjenjuje na dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede koji se odnose na uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih proizvoda, objavu presude, naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova, pravo područja države članice gdje je nastao događaj koji je doveo do navodne povrede ili gdje postoji opasnost od nastanka tog događaja.

67.

U ovom predmetu, događaj koji je doveo do navodne povrede jest proizvodnja proizvoda kojima se vrši povreda.

C – Drugo prethodno pitanje

68.

Svojim drugim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 20. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 6/2002 tumačiti na način da pojam „radnji umnožavanja radi citiranja” obuhvaća situaciju u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice, radi prodaje vlastitih proizvoda.

69.

Najprije podsjećam da isključiva prava priznata dizajnom Zajednice omogućuju svojem nositelju da bilo kojoj trećoj strani zabrani korištenje tog dizajna, kao što su proizvodnja ili stavljanje u promet proizvoda u kojem je taj dizajn sadržan ( 29 ). Međutim, iznimno, ta se prava mogu ograničiti. Tako se člankom 20. stavkom 1. točkom (c) navedene uredbe predviđa da se, među ostalim, prava priznata dizajnom Zajednice ne ostvaruju u odnosu na radnje umnožavanja radi citiranja.

70.

U predmetnom slučaju, jedan od sutuženika, odnosno BigBen Francuska, upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju dizajn Zajednice koji je registrirao Nintendo radi oglašavanja u okviru prodaje vlastitih proizvoda koji su dodatna oprema koja može služiti za upotrebu predmetnih proizvoda društva Nintendo.

71.

Člankom 20. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 6/2002 određeni su uvjeti koje moraju ispuniti radnje koje se mogu smatrati radnjama umnožavanja radi citiranja, odnosno usklađenost tih radnji s dobrim poslovnim običajima, navođenje njihova izvora i činjenica da neopravdano ne nanose štetu uobičajenom iskorištavanju dizajna.

72.

Stoga treba utvrditi, kao prvo, može li situacija u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda, prema svojoj prirodi, biti radnja umnožavanja i je li njezina svrha citiranje.

73.

Kao što su navele Dominique Kaesmacher i Théodora Stamos, „[taj] pojam treba tumačiti najšire moguće. Odnosi se, najprije, na sve oblike umnožavanja, na bilo koji način i u bilo kojem obliku, posredno ili neposredno (na daljinu), u cijelosti ili djelomično, privremeno ili trajno, na medij jedne ili druge vrste” ( 30 ). Nema sumnje da je radnja o kojoj je riječ u glavnom postupku, radnja umnožavanja, s obzirom na to da se sastoji od objave slika proizvoda koji sadržavaju dizajn Zajednice koji je registrirao Nintendo, na ambalaži i na internetskoj stranici društva BigBen Francuska.

74.

Što se tiče svrhe te radnje, izraz „illustration” upotrijebljen u francuskoj verziji Uredbe br. 6/2002 nije isti kao u engleskoj verziji, u kojoj se upotrebljava izraz „citation”. Međutim, u slučaju nepodudaranja između jezičnih verzija nekog teksta Unije, dotičnu odredbu valja tumačiti uzimajući u obzir odnose među dijelovima i svrhu propisa kojeg je ona dio ( 31 ).

75.

Prema mojem mišljenju, s obzirom na opću strukturu te uredbe, ne čini mi se da bi pojam „citiranja” trebalo tumačiti previše strogo. Naime, potonjim se pojmom, putem zaštite koju priznaje dizajnu Zajednice, nastoji potaknuti inovacija i time Uniju učiniti konkurentnijom ( 32 ). Međutim, sprječavanje poduzetnika koji stvara nove proizvode koji nastoje biti usklađeni s postojećim proizvodima – čiji dizajn posjeduje drugi poduzetnik – moglo bi nedvojbeno obeshrabriti inovaciju.

76.

Poput prava žigova, cilj učinkovite zaštite dizajna Zajednice stoga treba uravnotežiti s interesima trećih strana koje prodaju dodatnu opremu za proizvode koji sadržavaju zaštićeni dizajn, osobito s obzirom na potrebe unutarnjeg tržišta ( 33 )kao što su slobodno kretanje robe ( 34 )i slobodno tržišno natjecanje te poticanje inovacije.

77.

Nadalje, čini mi se da je cilj, koji se želi postići umnožavanjem registriranog dizajna Zajednice radi citiranja ( 35 ), samo objasniti način upotrebe drugog proizvoda koji bi se trebao koristiti kao dodatna oprema za prvi proizvod.

78.

Posljedično, situacija u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda jest doista radnja poduzeta radi slikovitog pojašnjenja.

79.

Kao drugo, što se tiče uvjeta koje treba ispuniti kako bi trećoj osobi bilo dopušteno poduzeti takvu radnju, čini mi se, prije svega, da je navođenje izvora nesporno. Naime, navođenjem se mora odrediti komercijalno podrijetlo registriranog dizajna Zajednice, odnosno informirana javnost treba na prvi pogled znati s kojim je žigom ili poduzetnikom povezan proizvod koji prodaje treća osoba.

80.

Jednako tako, smatram da treba obratiti pažnju na oznaku podrijetla dizajna Zajednice. U okviru prodaje putem internetske stranice, Sud je imao priliku pojasniti, u pogledu žiga Europske unije, da je došlo do povrede funkcije žiga kao oznake podrijetla kad oglas koji se pojavi nakon što se otipka ključna riječ, uobičajeno obaviještenom i razumno pažljivom korisniku interneta ne omogućuje ili tek teško omogućuje da sazna potječu li proizvodi ili usluge na koje se oglas odnosi od nositelja žiga ili od poduzetnika koji je s njim gospodarski povezan ili od treće osobe ( 36 ).

81.

S obzirom na okvir i svrhu Uredbe br. 6/2002, čini mi se korisnim primijeniti tu analizu na oznaku izvora za umnožavanje dizajna Zajednice. U ovom predmetu, nacionalni sud dužan je utvrditi je li stavljanjem napomene „za Wii” na ambalažu i oglase putem internetske stranice taj uvjet ispunjen kad se radi o proizvodima društva BigBen Francuska.

82.

Što se pak tiče uvjeta usklađenosti radnje umnožavanja s poštenom poslovnom praksom, iz članka 5. Direktive 2005/29/EZ ( 37 ) proizlazi da je poslovna praksa nepoštena ako je, s jedne strane, u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i, s druge strane, ako bitno narušava ili je vjerojatno da će u odnosu na proizvod narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača kojem se obraća ili kojem je namijenjena. U tom pogledu, Sud je već presudio da navođenje brojeva proizvoda proizvođača fotokopirnih aparata i njihovih rezervnih dijelova u katalogu konkurentnog dobavljača tom dobavljaču ne omogućava da bez opravdanog razloga nepošteno iskoristi opću poznatost konkurentovog žiga, s obzirom na to da, u ovom predmetu, javnost ne povezuje ugled žiga s proizvodima konkurenta ( 38 ). Stoga će nacionalni sud, prema mojem mišljenju, trebati utvrditi da umnožavanje slike proizvoda Nintendo, poput konzole za video igre na daljinsko upravljanje, radi prodaje dodatne opreme za taj daljinski upravljač, ne dovodi potrošača u zabludu niti ga obmanjuje.

83.

Naposljetku, što se tiče uvjeta izostanka štete za uobičajeno iskorištavanje dizajna Zajednice, smatram da je na stranci nositeljici tog dizajna Zajednice da, po potrebi, iznese dokaz o toj šteti, a da je na nacionalnom sudu da ispita taj dokaz.

84.

S obzirom na sve prethodno navedeno, smatram da članak 20. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da pojam „radnji umnožavanja radi citiranja” obuhvaća situaciju u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda. Na nacionalnom je sudu da provjeri je li ta radnja umnožavanja u skladu s dobrim poslovnim običajima, da neopravdano ne nanosi štetu uobičajenom iskorištavanju dizajna i da je naveden njegov izvor.

IV – Zaključak

85.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je postavio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) odgovori kako slijedi:

1.

Članak 79. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice, u vezi s člankom 6. točkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, treba tumačiti na način da odluke koje donosi nacionalni sud o dodatnim zahtjevima uz tužbu zbog povrede protiv dvaju sutuženika sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama, kao što su naknada štete, uništenje ili povlačenje proizvoda kojima se vrši povreda, nadoknada odvjetničkih troškova ili pak objava presude, imaju pravni učinak na cijelom području Europske unije.

2.

Članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da se pojam „drugih kazni” odnosi na zahtjeve kao što su zahtjev za uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih istih proizvoda i objavu presude. Međutim, tim pojmom nisu obuhvaćeni zahtjevi koji se odnose na naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova.

3.

Članak 89. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 6/2002 i članak 8. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze, treba tumačiti na način da je mjerodavno pravo za dodatne zahtjeve uz tužbu zbog povrede, koji se odnose na uništenje proizvoda kojima se vrši povreda, povlačenje tih proizvoda, objavu presude, naknadu štete, dobivanje podataka o financijskim izvještajima poduzetnika i nadoknadu odvjetničkih troškova, pravo područja države članice gdje je nastao događaj koji je doveo do navodne povrede ili gdje postoji opasnost od nastanka tog događaja. U ovom predmetu događaj koji je doveo do navodne povrede jest proizvodnja proizvoda kojima se vrši povreda.

4.

Članak 20. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da pojam „radnji umnožavanja radi citiranja” obuhvaća situaciju u kojoj treća osoba upotrebljava sliku proizvoda koji sadržavaju zaštićeni dizajn Zajednice radi prodaje vlastitih proizvoda. Na nacionalnom je sudu da provjeri je li ta radnja umnožavanja u skladu s dobrim poslovnim običajima, da neopravdano ne nanosi štetu uobičajenom iskorištavanju dizajna i da je naveden njegov izvor.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL 2002., L 3, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.)

( 3 ) SL 2001., L 12, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.)

( 4 ) SL 2007., L 199, str. 40. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.), u daljnjem tekstu: Uredba Rim II.

( 5 ) SL 1972., L 299, str. 32. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.)

( 6 ) „Wii” je žig Europske unije koji je registrirao Nintendo.

( 7 ) Vidjeti točku 8. zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑24/16 na jeziku postupka.

( 8 ) Vidjeti presude od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 83.) i od 12. srpnja 2012., Solvay (C‑616/10, EU:C:2012:445, t. 23.).

( 9 ) Uredba vijeća od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.)

( 10 ) Vidjeti presudu od 12. travnja 2011., DHL Express France (C‑235/09, EU:C:2011:238, t. 33.), u daljnjem tekstu: presuda DHL Express France.

( 11 ) Vidjeti presudu DHL Express France (t. 44.).

( 12 ) Vidjeti presude od 14. prosinca 2006., Nokia (C‑316/05, EU:C:2006:789, t. 60.) i DHL Express France (t. 57.).

( 13 ) Vidjeti uvodnu izjavu 1. Uredbe br. 6/2002.

( 14 ) Vidjeti u tom smislu presudu DHL Express France (t. 54.).

( 15 ) Vidjeti članak 67. stavak 4. UFEU‑a.

( 16 ) Vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., Diageo Brands (C‑681/13, EU:C:2015:471, t. 40.).

( 17 ) Vidjeti uvodnu izjavu 22. Uredbe br. 6/2002.

( 18 ) Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u predmetu H. Gautzsch Großhandel (C‑479/12, EU:C:2013:537), s kojim se u potpunosti slažem.

( 19 ) Vidjeti presudu od 13. veljače 2014., H. Gautzsch Großhandel (C‑479/12, EU:C:2014:75, t. 52.), u daljnjem tekstu: presuda H. Gautzsch Großhandel.

( 20 ) Vidjeti presudu H. Gautzsch Großhandel (t. 53.).

( 21 ) Vidjeti presudu H. Gautzsch Großhandel (t. 53.).

( 22 ) Vidjeti internetsku stranicu Glavne uprave za tržišno natjecanje, potrošnju i suzbijanje prijevara (Francuska) na sljedećoj adresi: http://www.economie.gouv.fr/dgccrf/securite/rappels‑produits.

( 23 ) Vidjeti presudu od 5. lipnja 2014., Coty Germany (C‑360/12, EU:C:2014:1318), u daljnjem tekstu: presuda Coty Germany.

( 24 ) Vidjeti točku 31. presude Coty Germany.

( 25 ) U članku 93. stavku 5. Uredbe br. 40/94 upotrebljava se izraz „država članica na čijem području”, dok se u članku 89. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 6/2002 upotrebljava izraz „država članica u kojoj”. Tekst tih odredaba u verziji na njemačkom jeziku je čak istovjetan jer obje upotrebljavaju izričaj „Mitgliedstaats […], in dem”.

( 26 ) Točka 34. presude Coty Germany

( 27 ) Vidjeti uvodnu izjavu 6. te uredbe.

( 28 ) Vidjeti uvodne izjave 16. i 17. te članak 4. stavak 1. te uredbe.

( 29 ) Vidjeti članak 19. stavak 1. te uredbe.

( 30 ) Vidjeti Kaesmacher, D., i Stamos, T., Brevets, marques, droits d’auteurs…: mode d’emploi, Librairie générale de droit et de jurisprudence, Pariz, 2009., str. 265.

( 31 ) Vidjeti presudu od 4. rujna 2014., Vnuk (C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 46.).

( 32 ) Vidjeti uvodnu izjavu 7. navedene uredbe.

( 33 ) Vidjeti uvodnu izjavu 8. Uredbe br. 6/2002.

( 34 ) Vidjeti presudu od 17. ožujka 2005., Gillette Company i Gillette Group Finland (C‑228/03, EU:C:2005:177, t. 29.).

( 35 ) Izraz „illustration” definiran je u rječniku Larousse na sljedeći način: „[p]ojašnjavanje apstraktnog prikaza na primjeru koji ima vrijednost primjene, potvrde i dokaza”.

( 36 ) Vidjeti presudu od 23. ožujka 2010., Google France i Google (C‑236/08 do C‑238/08, EU:C:2010:159, t. 84.).

( 37 ) Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.)

( 38 ) Vidjeti presudu od 25. listopada 2001., Toshiba Europe (C‑112/99, EU:C:2001:566, t. 58.).

Top