1. 

Je li irska vlada povrijedila središnje odredbe prava Unije o trgovačkim društvima kada je u ljeto 2011. preuzela kontrolu nad društvom Irish Life and Permanent Group Holdings plc (koje je postalo Permanent TSB Group Holdings plc; u daljnjem tekstu: ILPGH ili društvo) te istodobno nad njegovim društvom kćeri Irish Life and Permanent plc (koje je postalo Permanent TSB plc; u daljnjem tekstu: ILP ili banka)? To je bit spora pokrenutog pred High Courtom (Irska).

2. 

U skladu sa stajalištem koje sam iznio u svojem mišljenju od 18. veljače 2016. u predmetu Kotnik i dr. ( 2 ), zbog razloga navedenih u nastavku smatram da prava koja su dioničarima dodijeljena Direktivom 77/91/EEZ (u daljnjem tekstu: Druga direktiva) ( 3 ) ne sprečavaju državu članicu da izvrši hitnu dokapitalizaciju kreditne institucije u teškoćama koja je okosnica njezina gospodarstva, u nedostatku koje bi se tom gospodarstvu mogla nanijeti ozbiljna šteta, što bi, pak, moglo dovesti u opasnost i gospodarstva drugih država članica.

3. 

Stoga smatram da je mjera o kojoj se raspravlja u dotičnom predmetu donesena u skladu s pravom Unije. Međutim, to u konačnoj analizi treba utvrditi High Court.

4.

U skladu s člankom 8. Druge direktive, dionice se ne mogu izdati po cijeni nižoj od nominalne vrijednosti ili, ako ne postoji nominalna vrijednost, svoje knjigovodstvene vrijednosti.

5.

Sukladno članku 25. Druge direktive, o svakom povećanju kapitala mora odlučiti glavna skupština, osim ako je to prethodno odobreno u statutu ili dokumentu o osnivanju ili je prethodno odobrila glavna skupština u skladu s uvjetima iz te odredbe.

6.

U članku 29. stavku 1. Druge direktive predviđeno je da uvijek kada se kapital povećava za ulog u novcu dionice moraju biti ponuđene dioničarima na temelju prava prvokupa razmjerno kapitalu koji predstavljaju njihove dionice. Osim toga, sukladno članku 29. stavku 4., pravo prvokupa ne može se ograničiti ili povući statutom ili dokumentom o osnivanju, nego samo odlukom glavne skupštine u skladu s uvjetima iz tog stavka.

7.

U članku 2. Direktive 2001/24 („Definicije”), „mjere restrukturiranja” definirane su kao „mjere čija je svrha očuvati ili obnoviti financijsko stanje neke kreditne institucije, a mogle bi utjecati na ranije stečena prava trećih strana, uključujući i mjere koje obuhvaćaju mogućnost privremene obustave plaćanja, privremene obustave mjera izvršenja ili smanjenje potraživanja”.

8.

U članku 3. Direktive 2001/24 („Donošenje mjera restrukturiranja – mjerodavno pravo”) predviđeno je da su upravna ili pravosudna tijela matične države članice jedina ovlaštena odlučivati o provedbi jedne ili više mjera restrukturiranja u nekoj kreditnoj instituciji, uključujući u podružnicama osnovanima u drugim državama članicama. Te se mjere primjenjuju u skladu sa zakonima, drugim propisima i postupcima koji se primjenjuju u matičnoj državi članici, osim ako je drukčije uređeno. Nakon što počnu važiti u državi članici u kojoj su donesene, te mjere u potpunosti važe u skladu s pravom dotične države članice na cijelom području Europske unije bez dodatnih formalnosti, a odnose se također i na treće strane u drugim državama članicama, čak i kada propisi države članice domaćina koji se na njih primjenjuju ne predviđaju takve mjere ili je njihova provedba podložna uvjetima koji nisu ispunjeni.

9.

U pogledu odluka o pokretanju postupka likvidacije, člankom 9. Direktive 2001/24 („Pokretanje postupka likvidacije – informacije koje se priopćuju drugim nadležnim tijelima”) predviđena su pravila koja su sadržajno slična članku 3.

10.

Provedbena odluka donesena je na temelju Uredbe (EU) br. 407/2010 ( 6 ), osobito njezina članka 3. stavka 3. U uvodnim izjavama 1. do 3. odluke navedeno je sljedeće:

11.

U članku 1. Provedbene odluke predviđeno je:

„1.   Unija će Irskoj staviti na raspolaganje zajam u iznosu od najviše 22,5 milijardi eura, s krajnjim prosječnim rokom dospijeća od 7 i pol godina.

[…]

4.   Isplata prvog obroka ovisi o stupanju na snagu ugovora o zajmu i Memoranduma o razumijevanju. Sve kasnije isplate obroka zajma ovise o pozitivnoj tromjesečnoj Komisijinoj ocjeni, uz savjetovanje s [Europskom središnjom bankom; u daljnjem tekstu: ESB], o usklađenosti Irske s općim uvjetima ekonomske politike kako su definirani ovom Odlukom i Memorandumom o razumijevanju.

[…]

8.   Komisija odlučuje o veličini i isplati svih daljnjih obroka. Komisija odlučuje o veličini tranši.” [neslužbeni prijevod]

12.

U članku 2. Provedbene odluke navedeno je da Komisija upravlja pomoći koja se daje Irskoj na način koji je u skladu s irskim nastojanjima i preporukama Vijeća te određuje modalitete kojima je uređena provedba tog nadzora. Člankom 3. Provedbene odluke odobren je Program koji su pripremile irske vlasti te se predviđa da će isplata budućih obroka ovisiti o zadovoljavajućoj provedbi Programa, koji će uključivati, među ostalim, sljedeće mjere:

„5.   S ciljem obnove povjerenja u financijski sektor, Irska će na odgovarajući način dokapitalizirati, hitno razdužiti te temeljito restrukturirati bankarski sustav kako je predviđeno u Memorandumu o razumijevanju […]. Irska će osobito:

[…]

7.   Irska tijekom 2011., u skladu s odredbama Memoranduma o razumijevanju, usvaja sljedeće mjere:

[…]

[…]” [neslužbeni prijevod]

13.

Zakon o (stabilizaciji) kreditnih institucija iz 2010., kako je izmijenjen (u daljnjem tekstu: Zakon), primjenjuje se na kreditne institucije kojima je pružena financijska pomoć. Donesen je 21. prosinca 2010.

14.

Ciljevi Zakona navedeni su u članku 4. Obuhvaćaju uklanjanje poremećaja u gospodarstvu i financijskom sustavu te prijetnje stabilnosti određenih kreditnih institucija u Irskoj i financijskom sustavu općenito, provedbu restrukturiranja kreditnih institucija u Irskoj u kontekstu, među ostalim, Programa te očuvanje ili obnovu financijskog stanja „relevantne institucije”.

15.

U članku 2. Zakona definirani su određeni pojmovi koji se u njemu koriste, kao što su „kreditna institucija” (osoba koju je država ovlastila da od javnosti prima depozite i druga povratna sredstva te odobrava kredite za vlastiti račun) i „relevantna institucija”. Potonji pojam označava, sukladno točki (a), tijelo sa sjedištem u Irskoj koje je ovlaštena banka ili je to bilo na datum stupanja Zakona na snagu i kojem je ministar financija (u daljnjem tekstu: ministar) pružio ili će pružiti financijsku pomoć te, sukladno točki (f), holding društvo takvog tijela.

16.

Člankom 7. Zakona ovlašćuje se ministar da High Courtu predlaže takozvana rješenja u skladu s kojima relevantna institucija mora poduzeti (unutar predviđenog razdoblja) ili se suzdržati od poduzimanja (tijekom predviđenog razdoblja) neke radnje. Slijedom toga, u članku 9. Zakona uređen je postupak za donošenje tih rješenja. U njemu stoji:

17.

U članku 11. stavku 1. Zakona predviđeno je da dotična relevantna institucija ili bilo koji njezin član može High Courtu podnijeti zahtjev za ukidanje rješenja. Sukladno stavku 3., High Court „ukida rješenje samo ako smatra da nisu ispunjeni neki od zahtjeva iz članka 7. ili da je mišljenje ministra na temelju članka 7. stavka 2. bilo neutemeljeno ili je bilo zahvaćeno pogreškom koja se tiče prava”. Podredno, umjesto ukidanja rješenja, High Court, sukladno stavku 4., može izmijeniti rješenje ako se utvrdi postojanje jedne od tih pogrešaka.

18.

Člankom 47. Zakona predviđeno je da se u rješenje uključi odredba sukladno kojoj svaku ovlast koju na glavnoj skupštini mogu vršiti članovi dotične relevantne institucije umjesto njih može izvršavati ministar.

19.

U skladu s člankom 52. Zakona, „svako rješenje doneseno na temelju ovog Zakona […] kojim je određeno da je doneseno s namjerom očuvanja ili obnove financijskog stanja kreditne institucije ima za svrhu proizvesti učinak u skladu s [Direktivom 2001/24] i bilo kojim zakonom kojim je provedena”.

20.

Naposljetku, u članku 53. Zakona navedeno je da njegove odredbe i sva rješenja koja su donesena s njime u skladu proizvode učinke neovisno o učincima drugih pravila navedenih u toj odredbi, uključujući irske zakone o trgovačkim društvima, osim ako je Zakonom drukčije predviđeno. Osim toga, u članku 61. u biti je predviđeno da se ne može tumačiti da je donošenje rješenja istovjetno neispunjenju ugovorne obveze.

21.

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se da je ILP kreditna institucija sa sjedištem u Irskoj. U vrijeme nastanka činjenica ILP je bio vlasnik društva Irish Life Group (u daljnjem tekstu: Irish Life), koje je uključivalo društva Irish Life Assurance plc i Irish Life Investment Managers Ltd.

22.

ILPGH je dioničko društvo u Irskoj koje je nastalo na temelju sporazuma o restrukturiranju koji je High Court odobrio u siječnju 2010. ( 7 ). Tijekom cijelog razdoblja u kojem su nastale činjenice holding društvo bilo je potpuni vlasnik ILP‑a. ILPGH nije bilo vlasnik nikoje druge imovine te nije bio kreditna institucija niti je to bio u vrijeme nastanka činjenica.

23.

Tužitelji iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: tužitelji) članovi su i dioničari ILPGH‑a. Gerald Dowling, Padraig McManus i Piotr Skoczylas su pojedinačni dioničari. P. Skoczylas također je određeno vrijeme bio direktor ILPGH‑a, izabran na izvanrednoj glavnoj skupštini koja je održana 20. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: IGS). Scotchstone Capital Fund Limited je društvo u vlasništvu P. Skoczylasa te je ujedno dioničar ILPGH‑a.

24.

Od 2008. ILP je zajedno s drugim irskim bankama počeo sve više ovisiti o financijskoj pomoći države i Unije. Kako je vrijeme prolazilo, a financijska previranja nisu potpuno prestala, napori irske vlade radi potpore bankama nisu uspjeli uvjeriti tržišta ni u održivost banaka ni u sposobnost države da ih nastavi podupirati. Potkraj 2010. bilo je očito da postoji ozbiljna prijetnja financijskoj stabilnosti države, velikim dijelom zbog njezinih obveza prema bankama. Država je u pogledu grupe Irish Life jamčila za depozite u iznosu od približno 26 milijardi eura.

25.

U studenome 2010. irska država sklopila je s Komisijom, ESB‑om i MMF‑om pravno obvezujuće sporazume, uključujući sporazum s ciljem dokapitalizacije održivih irskih banaka, u kontekstu Programa. U sklopu Programa Irska središnja banka obvezala se provesti PCAR i PLAR te odrediti potrebe banaka za kapitalom na temelju rezultata. Ti su rezultati objavljeni 31. ožujka 2011. Irska se pravno obvezala do 31. srpnja 2011. osigurati dokapitalizaciju u skladu s ocjenama.

26.

Potom je Irska središnja banka, u svojstvu neovisnog nadzornog tijela, naredila ILP‑u da poveća svoj regulatorni kapital za iznos od 4 milijarde eura. Ta je naredba bila obvezujuća za ILP te nije bila pravno osporavana.

27.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je na temelju odmjeravanja vjerojatnosti zaključio (a) da se potreban kapital nije mogao prikupiti od privatnih ulagača; (b) da se potreban kapital nije mogao prikupiti od postojećih dioničara te (c) da bi neprovođenje dokapitalizacije do isteka roka dovelo do propasti ILP‑a, bilo zbog velikog povlačenja sredstava deponenata iz ILP‑a, ukidanja njegova odobrenja za rad, poziva za isplatu različitih dužničkih instrumenata ili prekida financiranja na temelju programa hitne pomoći za likvidnost, bilo zbog kombinacije svih ili nekih od tih mogućnosti. Osim toga, to bi (d) vjerojatno dovelo do potpunog gubitka vrijednosti za dioničare.

28.

Također, prema mišljenju High Courta, (e) propast ILP‑a vjerojatno bi imala ekstremne, štetne posljedice za irsku državu, bilo zbog velikog povlačenja depozita iz banke i posljedičnog pozivanja na jamstvo države u iznosu od približno 26 milijardi eura, učinaka bankovne zaraze na druge banke, potpunog ili djelomičnog povlačenja financijske potpore državi na temelju Programa zbog nepoštovanja njegovih uvjeta ili sankcija uvedenih na temelju UFEU‑a, bilo zbog kombinacije svih ili nekih od tih mogućnosti. Štetne posljedice za državu vjerojatno bi (f) povećale prijetnju financijskoj stabilnosti drugih država članica i Europske unije. Odluke države da uloži u dokapitalizaciju donesene su radi ispunjavanja njezinih pravnih obveza te u interesu financijskog sustava države, državljana Irske i građana Europske unije.

29.

Država je odlučila dokapitalizirati ILP na način da ministar upiše redovne dionice u iznosu od 2,3 milijarde eura, uvjetni kapital u iznosu od 0,4 milijarde eura i rezervno ulaganje („stand by”) od 1,1 milijarde eura u slučaju potrebe. Cijena po dionici bila je 0,06345 eura, što je predstavljalo popust od 10 % u odnosu na srednju tržišnu cijenu na dan 23. lipnja 2011. Izračun broja dionica koje su se morale izdati u zamjenu za 2,3 milijarde eura doveo je do toga da je ministar stekao 99,2 % dionica Društva. Prema stajalištu High Courta, (g) cijena dionica na taj dan nije bila posljedica lažnog tržišta, kako su to tužitelji tvrdili. Cijena dionica tijekom prethodnih nekoliko godina stalno je padala te je dramatično pala nakon objave rezultata PCAR‑a i PLAR‑a. To je vjerojatno bilo zato što je tržište sumnjalo u sposobnost ILP‑a da ostvari potrebnu dokapitalizaciju na način koji bi bio privlačan za ulagače.

30.

Komisija je, sukladno pravilima o državnim potporama, dala odobrenje za spas i dokapitalizaciju ILP‑a državnim ulaganjem ( 8 ). Taj je plan odobrilo i nadležno nacionalno tijelo u smislu Direktive 2004/25/EZ ( 9 ).

31.

Ministrov prijedlog poduprla je uprava ILP‑a, koja je smatrala da ILP nije imao nijednu drugu mogućnost za ostvarenje potrebne dokapitalizacije. IGS je sazvan kako bi se donijele potrebne odluke. Međutim, dioničari koji su glasali na IGS‑u nisu prihvatili prijedlog jer su htjeli istražiti druge mogućnosti prikupljanja potrebnog kapitala te su naredili upravi da zatraži produljenje roka za dokapitalizaciju.

32.

Ni ministar ni Irska središnja banka nisu imali namjeru tražiti takvo produljenje, za koje su smatrali da bi, s obzirom na to tko je rok odredio, zahtijevalo suglasnost Vijeća, Komisije, ESB‑a i MMF‑a. Stoga je 25. srpnja 2011. ministar izradio prijedlog rješenja u skladu s odredbama Zakona. Guverner Irske središnje banke iznio je svoja stajališta koja su podupirala predloženo rješenje u smislu da će se njime vjerojatno ostvariti svrha Zakona. Predsjednik uprave Društva uputio je ministra na dopis koji je sastavio nakon IGS‑a, u kojem su ukratko izložena drukčija stajališta dioničara.

33.

Zahtjev ex parte za rješenje podnesen je te ga je High Court odobrio 26. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: Rješenje), a njime je ministar stekao 99,2 % izdanih dionica ILPGH‑a. Stoga je bilo potrebno ukloniti dionice Društva sa službenih popisa u Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Tužbom od 3. kolovoza 2011. tužitelji su od High Courta zatražili da ukine Rješenje, u skladu s člankom 11. Zakona. Budući da je imao sumnje u pogledu toga jesu li mjere koje je ministar predložio bile potrebne, neopravdane ili zahvaćene pogreškom koja se tiče prava, High Court je 2. prosinca 2014. odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34.

Pisana očitovanja podnijeli su tužitelji, ILP, ILPGH, irska, talijanska i ciparska vlada te Komisija. Tužitelji, ILP, ILPGH, Irska i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 19. travnja 2016.

35.

Financijska kriza nije samo iznjedrila nekoliko važnih odluka Suda ( 10 ). Dovela je i do sporova pokrenutih u vezi s usvajanjem mjera za spas kreditnih institucija u teškoćama ( 11 ). Tim se mjerama uglavnom zahtijevala „podjela tereta” kako bi se, kao prvo, smanjio iznos javne financijske pomoći te, kao drugo, obeshrabrilo špekuliranje u rizičnim poslovnim pothvatima (takozvani moralni hazard). Tvrdi se da se glavni postupak odnosi na takve mjere.

36.

U predmetnom slučaju nije sporno, kao prvo, da se Druga direktiva načelno primjenjuje na društva kao što su ILP i ILPGH te, kao drugo, da je ILP bio u ekonomskim problemima i da je morao slijediti smjernice koje mu je dala Irska središnja banka. Umjesto toga, tužitelji dovode u pitanje zakonitost mjera koje je ministar donio. U biti smatraju da je bilo moguće donijeti druge, manje ograničavajuće mjere, koje ne bi uključivale zanemarivanje odobrenja glavne skupštine ILPGH‑a, što je, prema njihovu mišljenju, predstavljalo povredu članaka 8., 25. i 29. Druge direktive.

37.

Doista, glavna je tvrdnja tužitelja da je kreditna institucija ILP, a ne ILPGH. Tvrde da je ministar za potrebe održavanja financijske stabilnosti irskog gospodarstva mogao i trebao opseg svoje intervencije ograničiti na ILP, umjesto da je od High Courta zatražio da najveći dio pobijanih mjera usmjeri prema ILPGH‑u. Smatraju da je ILPGH samo holding društvo s temeljnim kapitalom zasebnim od onoga ILP‑a koje nije bilo vezano smjernicama Irske središnje banke te koje stoga nije bilo odgovorno za radnje i propuste ILP‑a.

38.

Nije potrebno odgovoriti na taj argument kako bi se odgovorilo na prvo pitanje koje je uputio High Court. Međutim, s obzirom na to da se čini da bi se time pomoglo High Courtu da zauzme stajalište u glavnom postupku, taj ću argument dodatno razmotriti prilikom odgovora na drugo pitanje, koje, prema mojem mišljenju, dopunjuje odgovor koji treba dati na prvo pitanje. Stoga ću ovo mišljenje zaključiti pružanjem zajedničkog odgovora na oba pitanja.

39.

Prvo pitanje općenito je formulirano, umjesto da se navode samo okolnosti iz glavnog postupka. Iz toga zaključujem da High Court prije svega traži načelan odgovor Suda. U skladu s tim, prema mojem mišljenju, sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članke 8., 25. i 29. Druge direktive tumačiti na način da im se protivi propis države članice u skladu s kojim, kako bi se uklonili poremećaj u gospodarstvu i financijskom sustavu te prijetnja stabilnosti određenih kreditnih institucija u toj državi članici i financijskom sustavu općenito kao i ograničio rizik širenja na druge države članice, sud može dioničkom društvu na koje se ta direktiva primjenjuje, a koje je od sistemske važnosti za gospodarstvo te države članice te koje vlastitim naporima ne može ispuniti regulatorne zahtjeve koje je ta država postavila u pogledu bonitetnog nadzora financijskih institucija, narediti da ga vlada preuzme bez odobrenja glavne skupštine.

40.

Posljedično, ponovno ističem da je glavna vodilja predmetnog slučaja pitanje granica ovlasti vlade da u vrijeme krize preuzme kreditnu instituciju u teškoćama koja predstavlja jedan od stupova gospodarstva. U ovom primjeru dotičnu granicu predstavljaju prava koja dioničari, okupljeni u glavnoj skupštini, izvode na temelju prava Unije – konkretno, članaka 8. 25. i 29. Druge direktive – da stave veto na takvo preuzimanje.

41.

Kako sam to istaknuo u uvodnom dijelu ovog mišljenja, smatram da bi Sud trebao slijediti pristup koji sam predložio u predmetu Kotnik i dr. ( 12 ). Taj se predmet također odnosio, među ostalim, na granice državne intervencije u financijski sektor u teškoćama koje su utvrđene propisima prava Unije o trgovačkim društvima, iako posredstvom državnih potpora. U nastavku ću, u točkama 44. do 51., iznijeti na što se taj predmet odnosio i zašto je sličan ovomu.

42.

Međutim, prije toga započeo bih podsjećanjem na osnovno načelo: zasebnu pravnu osobnost dioničkih društava, koja predstavlja temelj unutarnjeg tržišta te osobito slobode poslovnog nastana, kako je definirana u članku 49. drugom stavku i članku 54. drugom stavku UFEU‑a ( 13 ). Činjenica da se dioničko društvo suočava s teškoćama sama po sebi ne opravdava oduzimanje prava koja dioničari imaju u skladu s Drugom direktivom ( 14 ). Takvim bi postupanjem članak 17. Druge direktive ( 15 ) izgubio svaku svrhu.

43.

Zbog toga tvrdnju ILP‑a, ILPGH‑a i Irske da članak 65. stavak 1. točka (b) UFEU‑a opravdava odstupanje od Druge direktive zbog razloga bonitetnog nadzora financijskih institucija te, osim toga, da je Sud potvrdio da ugled financijskog sektora načelno može opravdati ograničenja slobode kretanja ( 16 ) treba odmah odbaciti. Doista, u području koje je iscrpno usklađeno na razini Unije nacionalna mjera mora se ocjenjivati s obzirom na odredbe te mjere usklađivanja, a ne s obzirom na odredbe primarnog prava ( 17 ). Osim toga, čini se da je Sud već razmatrao i odbio sličnu tvrdnju ( 18 ).

44.

Unatoč tomu, kako sam to u biti već istaknuo u točkama 93. do 121. svojeg mišljenja u predmetu Kotnik i dr. ( 19 ), na koje se opširno pozivam, ne slažem se sa stajalištem tužitelja da Druga direktiva zabranjuje državi članici poduzimanje hitnih mjera radi očuvanja financijske stabilnosti unutar svojeg državnog područja kao i radi ograničavanja rizika zaraze. Osobito dijelim sumnje koje je izrazio High Court ( 20 ) o tome da sudska praksa koju ću nazivati sudska praksa Pafitis ( 21 ) predstavlja valjan temelj za tumačenje Druge direktive na način koji tužitelji zahtijevaju, zbog razloga navedenih u gore navedenom mišljenju.

45.

Kao prvo, baš kao što je to bio slučaj u predmetu Kotnik i dr., bilo bi preblago reći da se, s činjeničnog gledišta, okolnosti iz kojih je proizišla sudska praksa Pafitis izrazito razlikuju od onih iz predmeta koji su trenutačno u tijeku pred Sudom. Doista, kako se to razmatralo na raspravi, Sud, iako je u točki 57. presude Pafitis i dr. ( 22 ) priznao da se Druga direktiva nastavlja primjenjivati na „uobičajene mjere restrukturiranja” – kao u okolnostima iz tog predmeta – nije zauzeo stajalište u pogledu mjera restrukturiranja koje se moraju klasificirati kao izvanredne.

46.

Kao drugo, stvarni cilj Druge direktive i osobito njezina članka 25. u biti je održavanje ravnoteže ovlasti između različitih tijela dioničkog društva (kao i između pojedinačnih dioničara), osobito u slučaju sukoba među njima ( 23 ), a ne zabranjivanje državi članici da intervenira u pogledu takvog društva kako bi uklonila velik poremećaj u svojem gospodarstvu koji može izazvati zarazu. Doista, u samoj se Direktivi priznaje da će država članica možda morati donijeti propise koji su u suprotnosti s ovlastima glavne skupštine ako bude potrebno spriječiti ozbiljnu i neposrednu štetu ( 24 ).

47.

Naposljetku, u vezi s potonjim, situacija u pogledu europske suradnje i integracija u financijskim i monetarnim pitanjima, kao što je to Irska pravilno primijetila, dramatično se promijenila od vremena donošenja tih presuda – i na razini primarnog ( 25 ) i na razini sekundarnog prava ( 26 ). To su glavni razlozi zbog kojih Sud ne bi trebao strogo slijediti sudsku praksu Pafitis.

48.

Osim toga, smatram da se u predmetnom slučaju ne pojavljuju pitanja koja su znatno drukčija od onih iz predmeta Kotnik i dr.

49.

Očito je da činjenično stanje iz predmeta Kotnik i dr. nije istovjetno onomu iz glavnog postupka. Dok se predmet Kotnik i dr. odnosio na donošenje mjere bail‑in u pogledu temeljnog kapitala, hibridnih financijskih instrumenata i podređenog duga, u dotičnom predmetu Rješenjem se predviđalo, među ostalim, povećanje temeljnog kapitala. Unatoč tomu, kombinirani učinak golemog povećanja temeljnog kapitala ILGPH‑a i nemogućnosti dioničara da ostvare svoja prava prvokupa iz glavnog postupka lišio je prvotne dioničare, koji trenutačno posjeduju manje od 1 % dionica, utjecaja koji bi im njihove dionice inače pružale – drugim riječima, oslabio je njihova prava. Stoga Rješenje de facto uključuje i mjeru o podjeli tereta ( 27 ).

50.

Osim toga, točno je da se predmet Kotnik i dr. prije svega odnosi na propise o državnim potporama, a ne na propise Unije o trgovačkim društvima. Međutim, petim prethodnim pitanjem iz tog predmeta Ustavno sodišče (Ustavni sud, Slovenija) tražilo je da se utvrdi krši li se određenim točkama Komunikacije Komisije u području državnih potpora bankarskom sektoru ( 28 ) preinačena verzija Druge direktive, odnosno Direktive 2012/30/EU ( 29 ) (prema mojem mišljenju, ne). Kako bih pružio koristan odgovor, zaključio sam da šire tumačenje tog pitanja također zahtijeva analizu pitanja jesu li nacionalni propisi kojima se donošenje mjera o podjeli tereta povjerava središnjoj nacionalnoj banci, kako je predviđeno u toj komunikaciji, u skladu s tom direktivom. U gore navedenom mišljenju došao sam do zaključka da odgovor na to šire formulirano pitanje mora biti da u okolnostima iz tog predmeta takve odredbe nisu u suprotnosti s Direktivom 2012/30.

51.

Stoga su, prema mojem mišljenju, problemi izneseni u petom pitanju u predmetu Kotnik i dr. i oni iz ovog predmeta u velikoj mjeri isti. U skladu s tim, u obama predmetima trebalo bi slijediti isti pristup.

52.

U gornjoj točki 44. iznio sam opći pristup koji Sud treba primijeniti prilikom odlučivanja u dotičnom predmetu. Sada bih naglasio određena obilježja po kojima je taj predmet specifičan.

53.

Što se tiče financijskog i gospodarskog konteksta u kojem je dokapitalizacija provedena, on je svakako bio izniman – i to ne samo s nacionalnoga gledišta. U biti, bio je tako izniman da je Vijeće u Provedbenoj odluci (vidjeti osobito njezinu uvodnu izjavu 2.) istaknulo da zahtijeva usvajanje Programa. Komisija se složila, odobrivši, na temelju članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, mjere državnih potpora za spas i restrukturiranje ILP‑a radi ispravljanja ozbiljnog poremećaja u irskom gospodarstvu (vidjeti gornju točku 30.). Nijedna od tih odluka nije bila pobijana te su stoga u njima sadržane političke ocjene postale konačne.

54.

U tom kontekstu, Sud je u sudskoj praksi Pafitis ispravno zaključio da činjenica da su nacionalna pravila interno označena kao „posebna” ili „iznimna” sama po sebi ne opravdava odstupanje od pravila Druge direktive ( 30 ). Međutim, taj se zaključak ne treba pogrešno protumačiti u smislu da se odnosi i na situaciju međunarodnog razmjera poput one iz glavnog postupka.

55.

Ipak, moram priznati da imam više dvojbi u pogledu argumenta prema kojem je pravom Unije predviđena obveza Irske da dokapitalizaciju provede na način na koji je to učinila. Taj argument iznose ILP, ILPGH i Irska kako bi se još više napravila razlika između dotičnog predmeta i sudske prakse Pafitis. Točno je da je, u skladu s člankom 3. stavkom 5. točkom (a) Provedbene odluke, postojalo opće shvaćanje da je Irska morala poduzeti radnje radi osiguravanja odgovarajuće dokapitalizacije domaćih banaka dioničkim kapitalom, prema potrebi, kako bi se osiguralo da poštuju minimalne regulatorne zahtjeve tijekom cijelog trajanja programa financijske pomoći Unije, uz istodobno smanjenje zaduženosti prema željenom omjeru zajmova i depozita. Nadalje, sukladno članku 3. stavku 7. točki (g), Irska je morala domaće banke dokapitalizirati do kraja srpnja 2011., uz odgovarajuću prilagodbu s obzirom na očekivanu prodaju imovine ILP‑a, u skladu s PCAR‑om i PLAR‑om. Međutim, Provedbenom odlukom od Irske se nije zahtijevalo da dokapitalizaciju provede na način predviđen u Rješenju. O tome je Irska mogla sama odlučiti. Drugim riječima, pravom Unije nije se od High Courta zahtijevalo da donese Rješenje.

56.

Osim toga, „obveza” dokapitalizacije bila je jedna od protučinidbi izvršenih radi odobravanja financijske pomoći na temelju programa potpore koju je Irska dobila na vlastiti zahtjev. Doista, u skladu s člankom 1. stavkom 4. i člankom 3. stavkom 2. Provedbene odluke, dokapitalizacija domaćih banaka, uključujući ILP, bila je samo uvjet za pomoć. S tim u vezi, kako je to Komisija pravilno istaknula na raspravi, Provedbena odluka u biti se temelji na članku 122. stavku 2. UFEU‑a, odredbi koja Europskoj uniji ne dodjeljuje ovlast da određuje obvezujuće ciljeve ekonomske politike, nego se odnosi na pružanje „financijske pomoći” pod „uvjetima” ( 31 ).

57.

Stoga nije očito da je Europska unija jednostrano nametnula obvezu. Zbog istog razloga, nije potrebno razmatrati predstavlja li Uredba br. 407/2010, kako to tvrdi talijanska vlada, te, u istom smislu, Provedbena odluka, lex specialis u odnosu na Drugu direktivu.

58.

Drugi čimbenik koji želim istaknuti jest narav Rješenja. To rješenje, sukladno postupku predviđenom u Zakonu, izdao je High Court, odnosno nepristrano i neovisno tijelo. Ono predstavlja sudsku odluku. I ta okolnost razlikuje dotični predmet od sudske prakse Pafitis. U toj sudskoj praksi nadležni je ministar sam, u skladu s mjerodavnim zakonodavstvom, odlučio hoće li poduzeća u ozbiljnim financijskim teškoćama uključiti u sustav uveden tim zakonodavstvom. Ministar je također imao ovlast odnosna poduzeća prenijeti na društvo koje ih je bilo obvezno restrukturirati, za čiji je kapital u potpunosti jamčila država, te odobriti odluke tog društva o povećanju kapitala odnosnih poduzeća. Stoga su ti slučajevi predstavljali tipične primjere neograničene vladine intervencije u autonomiju dioničkog društva.

59.

Činjenica da je sudsko tijelo donijelo Rješenje zahtijeva dodatne napomene. U biti, Druga direktiva priznaje važnost i autoritet sudskih odluka te ih na nekoliko mjesta navodi ( 32 ). Osobito, u skladu s člankom 30. Druge direktive, za smanjenje kapitala, ako ga sud naredi, nije potrebno odobrenje glavne skupštine. U tom pogledu, može se tvrditi da neovisnost pravosuđa taj sustav dodatno razlikuje od neovisnosti nekih drugih nadzornih tijela koja, iako ne odgovaraju nacionalnim vladama, očito nisu imuna na političke razloge ( 33 ).

60.

U ovom predmetu tužitelji, pozivajući se na nekoliko presuda irskih sudova ( 34 ), ističu da Rješenje ne predstavlja sudsko rješenje, nego u biti upravnu odluku privremene naravi.

61.

Ne slažem se.

62.

Kao prvo, odluke koje su tužitelji naveli donesene su, među ostalim, u kontekstu određivanja, sukladno irskom pravu, primjenjivog standarda preispitivanja u vezi sa zahtjevom za ukidanje rješenja na temelju članka 11. Zakona. Budući da je rješenje donijelo sudsko, a ne upravno tijelo, činilo se da je primjena standarda koji se obično primjenjuje prilikom sudskog preispitivanja upravnih akata isključena. Međutim, to pitanje nacionalnog prava ne mijenja činjenicu da, u smislu Druge direktive, sudska odluka postoji.

63.

Kao drugo, činjenica da je Rješenje doneseno ex parte ili da se može ukinuti putem postupka pokrenutog na temelju članka 11. Zakona uređena je irskim postupovnim pravom, koje ne utječe na tumačenje Druge direktive. Dodao bih da je sud koji je uputio zahtjev istaknuo da ministar nije propustio High Courtu otvoreno iznijeti stajalište većine dioničara na IGS‑u.

64.

Naposljetku, ali ne i najmanje važno, stajalište tužitelja implicira da su irski sudovi slijepo prihvatili ministrov prijedlog rješenja, uopće ne razmatrajući njegov meritum. Takva se tvrdnja ne može podržati.

65.

Stoga, u smislu Druge direktive, Rješenje predstavlja sudsku odluku, a ne običnu upravnu mjeru.

66.

Dalje, Irska, uz potporu ILP‑a i ILPGH‑a, tvrdi da Rješenje predstavlja „mjeru restrukturiranja” u smislu članka 2. Direktive 2001/24. Smatrajući da Direktiva 2001/24 predstavlja lex posterior et specialis u odnosu na Drugu direktivu, ta vlada tvrdi da je učinak takve mjere da pobija prava dioničara na temelju Druge direktive.

67.

U svojem sam mišljenju u predmetu Kotnik i dr. ( 35 ) istaknuo da „mjera restrukturiranja” mora ispunjavati tri kumulativna uvjeta: (i.) moraju je donijeti nadležna upravna ili sudska tijela države članice; (ii.) svrha joj mora biti očuvanje ili obnova financijskog stanja kreditne institucije; te (iii.) potencijalno mora utjecati na prava trećih osoba. Čini se da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu Rješenja ( 36 ).

68.

Međutim, ne vidim potrebu za zauzimanjem čvrstog stava o tome ima li Direktiva 2001/24 prednost pred odredbama Druge direktive. Budući da je prvonavedena usvojena mnogo godina nakon potonje, valjano je zapitati se zašto Direktiva 2001/24 ne sadržava nikakvu odredbu koja bi joj davala prednost pred Drugom direktivom ( 37 ).

69.

Osim toga, te dvije direktive imaju različite pravne osnove ( 38 ) i područja primjene ratione personae (Druga direktiva primjenjuje se na dionička društva, a Direktiva 2001/24 na kreditne institucije). I njihovi su ciljevi različiti: dok je cilj Druge direktive „osigura[ti] najmanj[u] ekvivalentn[u] zaštit[u] i za dioničare i za vjerovnike dioničkih društava” ( 39 ), Direktivom 2001/24 samo se uspostavlja, kako tvrdi Komisija, sustav međusobnog priznavanja nacionalnih mjera restrukturiranja ili pokretanja likvidacijskih postupaka a da joj pritom svrha nije uskladiti nacionalna zakonodavstva s tim u vezi, kako to jasno proizlazi iz njezine uvodne izjave 6. ( 40 ). Stoga ne smatram su ta dva propisa međusobno suprotstavljena.

70.

Upravo suprotno, čini mi se da se te dvije direktive međusobno nadopunjuju. S jedne strane, u presudi Pafitis i dr. ( 41 ) jasno je istaknuto da se Druga direktiva načelno primjenjuje na dioničko društvo, neovisno o njegovu statusu kao kreditne institucije. S druge strane, Direktiva 2001/24 ne odnosi se na prava dioničara. Doista, sukladno uvodnoj izjavi 8. Direktive 2001/24, „određene mjere, posebno one koje utječu na […] prava dioničara, ne moraju biti obuhvaćene ovom Direktivom da bi bile [na snazi] u državama članicama, ako je u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava mjerodavno pravo ono matične države”. U skladu s tim, u uvodnoj izjavi 10. navedeno je da „dioničare […] ne treba […] smatrati trećim osobama” za potrebe Direktive 2001/24.

71.

Zbog toga se slažem s ciparskom vladom kada, u biti, tvrdi da se obje direktive trebaju sukladno tumačiti kako bi se očuvalo jedinstvo i dosljednost prava Unije.

72.

U vezi s tim, čini mi se da je najdosljednije tumačenje ono prema kojem, kao prvo, mjere restrukturiranja koje utječu na prava dioničara nisu uređene Direktivom 2001/24, nego pravom matične države – u ovom slučaju irskim pravom, konkretno Zakonom – te, kao drugo, kako sam to gore istaknuo u točkama 58. i 59., Druga direktiva jasno priznaje autoritet sudskih odluka.

73.

Na temelju prethodno navedenog, smatram da su u dotičnom predmetu problemi isti kao u predmetu Kotnik i dr. te se stoga mora rješavati na gotovo isti način. Okolnosti glavnog postupka to potvrđuju.

74.

Tužitelji tvrde da bi time Sud u biti retroaktivno odstupio od svoje sudske prakse, što je u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti.

75.

Takve kritike potpuno su neopravdane.

76.

Kao prvo, takvo stajalište ne uzima u obzir razliku između razjašnjavanja ili prilagođavanja sudske prakse, s jedne strane, te njezine izmjene, s druge strane (Sud jasno navodi kada namjerava odstupiti od svoje sudske prakse) ( 42 ). U dotičnom predmetu ne odstupa se od sudske prakse Pafitis – upravo suprotno, načelno se potvrđuje. Jednostavno se radi o razlikovanju između situacija i relevantne sudske prakse.

77.

Kao drugo, što se tiče pitanja retroaktivne primjene, dovoljno je reći da su tužitelji u tom pogledu u pravu. Međutim, to je svojstveno obilježje mehanizma zahtjeva za prethodnu odluku utemeljenog Ugovorima koje ne predstavlja povredu pravne sigurnosti ( 43 ). U svakom slučaju, nije zaprimljen nikakav zahtjev za vremensko ograničavanje učinaka presude niti je vjerojatno da bi ga Sud prihvatio ( 44 ).

78.

Stoga načelno predlažem da Sud na prvo prethodno pitanje odgovori tako da članke 8., 25. i 29. Druge direktive treba tumačiti na način da se tim odredbama ne protivi propis države članice na temelju kojeg, radi uklanjanja poremećaja u gospodarstvu i financijskom sustavu te prijetnje stabilnosti određenih kreditnih institucija u toj državi članici i financijskom sustavu općenito kao i ograničavanja širenja na druge države članice, sud može dioničkom društvu na koje se ta direktiva primjenjuje, a koje je od sistemske važnosti za gospodarstvo te države članice te koje vlastitim naporima ne može ispuniti regulatorne zahtjeve koje je ta država postavila u pogledu bonitetnog nadzora financijskih institucija, narediti da ga vlada preuzme bez odobrenja glavne skupštine.

79.

Međutim, još moram razmotriti specifične okolnosti ovog predmeta. To je predmet mojeg odgovora na drugo prethodno pitanje.

80.

Svojim drugim pitanjem High Court želi doznati je li Rješenjem „povrijeđeno pravo Europske unije”.

81.

To kratko pitanje izravno je i konkretno. Međutim, njime se otvara nekoliko problema formalne prirode.

82.

Ciparska vlada smatra da je drugo pitanje nedopušteno jer u njegovu tekstu nisu navedene konkretne odredbe prava Unije koje treba ispitati.

83.

Točno je da se u tekstu drugog pitanja govori samo o „pravu Europske unije”.

84.

Istaknuo bih da nije zadaća Suda da po službenoj dužnosti ispita koje bi odredbe prava Unije mogle biti relevantne u glavnom postupku. Upravo suprotno, to je obveza nacionalnog suda, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika ( 45 ).

85.

Također, smatram da je drugo pitanje iz perspektive nadležnosti Suda problematično u dva pogleda.

86.

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev od Suda u biti traži da pravo Unije primijeni na činjenično stanje iz glavnog postupka. To nije ovlast koja je člankom 267. UFEU‑a dodijeljena Sudu ( 46 ).

87.

Kao drugo, nije zadaća Suda da u prethodnom postupku odluči o usklađenosti mjera nacionalnog prava s pravom Unije ( 47 ).

88.

Unatoč tomu, iako se u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje izričito ne navodi na koji se način drugo pitanje razlikuje od prvoga, njegov mi se smisao čini dovoljno jasnim. Dok je prvo pitanje, kojim se pita protivi li se Druga direktiva sama po sebi davanju učinka bilo kojoj mjeri donesenoj bez odobrenja glavne skupštine kojom bi se povrijedila prava koja dioničari izvode na temelju te direktive – na koje predlažem da treba odgovoriti negativno – općenito formulirano, drugo se pitanje konkretno odnosi na okolnosti glavnog postupka. Drugim riječima, čini se da sud koji je uputio zahtjev želi doznati protivi li se pravo Unije dokapitalizaciji na način iz glavnog postupka. Činjenica da je izraz „pravo Unije” neodređen ne bi trebala predstavljati prepreku zaključku da on u najmanju ruku upućuje na Drugu direktivu.

89.

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud je na temelju članka 267. UFEU‑a nacionalnom sudu nadležan pružiti sve elemente tumačenja prava Unije koji bi mu mogli biti korisni za njegovu odluku ( 48 ).

90.

Stoga, kako to Komisija predlaže te kako sam to najavio gore u točki 38., pružit ću zajednički odgovor na oba pitanja.

91.

Ovdje bih podsjetio da je Irska Rješenjem ispunila uvjet za financijsku pomoć dokapitalizaciji svojih banaka, kako je predviđen u članku 3. stavku 5. točki (a) i članku 7. točki (g) Provedbene odluke. U tom pogledu, kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 11. Provedbene odluke, „aktivnosti koje se financijskom pomoći Unije pomažu financirati moraju biti u skladu s politikama Unije i pravom Unije” [neslužbeni prijevod]. To ne obuhvaća samo pozitivna prava koja pojedinci izvode na temelju prava Unije, nego i opća načela prava Unije, uključujući temeljna prava koja države članice moraju poštovati kada provode pravo Unije ( 49 ). Ta opća načela ne uključuju samo pravo na vlasništvo iz članka 17. Povelje ( 50 ), nego i načelo proporcionalnosti ( 51 ). Konkretno, potonje načelo zahtijeva od država članica da se posluže sredstvima koja, dopuštajući učinkovito ostvarivanje cilja unutarnjeg prava, istodobno što je manje moguće štete ciljevima i načelima koja uspostavlja predmetno zakonodavstvo Unije ( 52 ).

92.

Na High Courtu je, kada preispituje Rješenje na temelju članka 11. Zakona, da ocijeni jesu li poštovana načela spomenuta u prethodnoj točki te osobito predstavlja li Rješenje mjeru koja je najmanje štetna za ciljeve i načela predviđene Drugom direktivom.

93.

U vezi s tim, treba se osvrnuti na glavnu kritiku koju su tužitelji uputili Rješenju (vidjeti gornju točku 37.). Oni, koliko shvaćam, ne prigovaraju da nije bilo potrebno dokapitalizirati ILP ili da je irska vlada preuzela kontrolu nad njime. Prigovaraju zbog toga što je ministar preuzeo kontrolu nad ILPGH‑om te time konfiscirao navodni kapital koji je to društvo imalo na dan stupanja na snagu Rješenja.

94.

Ni u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ni u pisanim očitovanjima ILP‑a i ILPGH‑a ili Irske nije bilo izričito objašnjeno zašto se Rješenje odnosilo i na Društvo, a ne samo na Banku. Tužitelji tvrde da je ILPGH, kao holding društvo, imao vlastiti kapital koji je pripadao njegovim dioničarima, a koji je prije donošenja Rješenja navodno iznosio približno 453 milijuna eura. Jedini odlomak u rješenju kojim se upućuje prethodno pitanje u kojem se dotiče to pitanje jest navod da se „uplaćeni temeljni kapital Društva nije […] smatrao dijelom dokapitalizacije te ga ministar nije povukao iz Društva”.

95.

Međutim, rasprava je pomogla da se odagnaju neke sumnje s tim u vezi. Irska je, uz potporu ILP‑a i ILPGH‑a, istaknula da intervencija na razini ILPGH‑a „nije predstavljala nikakvu razliku za dioničare ILPGH‑a. Da je ministar intervenirao na razini ILP‑a, dioničari bi bili 100-postotni vlasnici ILPGH‑a, koji je bilo vlasnik 0,8 % ILP‑a, umjesto što bi bili vlasnici 0,8 % dionica ILPGH‑a” ( 53 ). Te su stranke potom istaknule da je Rješenje bilo upućeno ILPGH‑u, a ne Banci, kako bi se Irskoj osigurao povrat njezina ulaganja, utoliko što se smatralo da je ILPGH – koji je, prema toj vladi, u međuvremenu bio ponovno uvršten na burzu – bio zanimljiviji za potencijalne kupce.

96.

Ti su navodi iznimno važni. U prilog im ide kontekst sporazuma o restrukturiranju spomenutog gore u točki 22. i priloženog spisu, iz kojeg proizlazi da je početni kapital ILPGH‑a prikupljen ulogom u naravi koji se sastojao od cjelokupnog temeljnog kapitala u ILP‑u (ili nečim sličnim tomu). Osim toga, kako je to High Court zaključio, ILPGH nije imao nikakvu imovinu osim ILP‑a. Stoga bi ti navodi objasnili zaključak High Courta da bi „propast ILP‑a vjerojatno dovela do potpunog gubitka vrijednosti za dioničare [ILPGH‑a]”.

97.

Pod pretpostavkom da su ti navodi točni, tvrdnja tužitelja da Rješenje nije opravdano mora se odbaciti. Doista, u tom kontekstu, Banka je bila te još uvijek jest jedina imovina Društva, što znači da bi propast Banke dovela do toga da bi dionice Društva postale potpuno bezvrijedne, kako je to navedeno u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje. Stoga ne vidim kako bi se u tom slučaju radilo o bilo kakvom narušavanju prava tužitelja na vlasništvo. Umjesto toga, čini se da tužitelji svojom tužbom traže „vrlo značajan poklon”, kako su se ILP i ILPGH izrazili u svojim pisanim očitovanjima, koji im ministar nije ponudio na IGS‑u ili nakon toga.

98.

Na temelju toga zaključio bih da nije potrebno ispitati pravne posljedice koje proizlaze iz moguće povrede članaka 8., 25. i 29. Druge direktive. U svakom slučaju, kako to Irska ističe, od Suda se u ovom predmetu ne traži da odluči o pravnim lijekovima koji su dostupni u slučaju potvrdnog odgovora na bilo koje od prethodnih pitanja i to pitanje neću dalje razmatrati.

99.

Svejedno, na High Courtu je da provjeri jesu li navodi spomenuti gore u točki 95. točni.

100.

S obzirom na gore navedeno, zajednički odgovor na oba pitanja mora biti kako je navedeno gore u točki 78., pod uvjetom da se dotična država članica posluži sredstvima koja, dopuštajući učinkovito ostvarivanje ciljeva propisa za izvanredne situacije, istodobno što je manje moguće štete ciljevima i načelima koja uspostavlja Druga direktiva. Nacionalni sudovi moraju provjeriti je li to slučaj.

101.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio High Court (Irska) odgovori na način da se članci 8., 25. i 29. Druge direktive Vijeća 77/91/EEZ od 13. prosinca 1976. o koordinaciji zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članica i ostalih, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 58. stavka 2. Ugovora [o EEZ‑u], s obzirom na osnivanje dioničkih društava i održavanje i promjenu njihovog kapitala, a s ciljem ujednačavanja tih zaštitnih mehanizama, kako je izmijenjena, trebaju tumačiti na način da se tim odredbama ne protivi propis države članice u skladu s kojim, kako bi se uklonio poremećaj u gospodarstvu i financijskom sustavu te prijetnja stabilnosti određenih kreditnih institucija u toj državi članici i financijskom sustavu općenito kao i ograničio rizik širenja zaraze na druge države članice, sud može dioničkom društvu na koje se ta direktiva primjenjuje, a koje je od sistemske važnosti za gospodarstvo te države članice te koje vlastitim naporima ne može ispuniti regulatorne zahtjeve koje je ta država postavila u pogledu bonitetnog nadzora financijskih institucija, narediti da ga vlada preuzme bez odobrenja glavne skupštine. Međutim, ta država članica mora se poslužiti sredstvima koja, dopuštajući učinkovito ostvarivanje ciljeva gore navedenog propisa, što je manje moguće štete ciljevima i načelima koja uspostavlja Direktiva 77/91, a što moraju provjeriti nacionalni sudovi.