27.10.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 380/2

1.

Treba li Direktivu 2005/29/EZ (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) tumačiti na način da se nepoštenom poslovnom praksom može smatrati postupanje institucije za kreditiranje potrošača koje se sastoji u tome da se potrošaču ugovorne odredbe prikazuju na način da se kod njega stvara lažan dojam da može izabrati dodatnu uslugu jamstva otplate kredita i da se zapravo vrši neopravdan utjecaj na potrošača kako bi ga se navelo da odabere navedenu dodatnu uslugu?

2.

Treba li Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se nepoštenom poslovnom praksom može smatrati postupanje vjerovnika koje se sastoji u tome da se ugovorne odredbe potrošaču prikazuju na način da mu se navodi visina efektivne kamatne stope (EKS) a da u nju nije uključen trošak dodatne usluge?

3.

Treba li Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se nepoštenom poslovnom praksom može smatrati postupanje vjerovnika na tržištu potrošačkog kreditiranja koje se sastoji u tome da se potrošačima naplaćuje cijena dodatne usluge koja je znatno viša od stvarnog troška navedene usluge i povrjeđuje li se obveza transparentnog prikazivanja stvarnog cjelokupnog troška potrošačkog kredita ako trošak dodatne usluge nije uključen u EKS?

4.

Treba li Direktivu Vijeća 93/13/EEZ (2) od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) tumačiti na način da usluga jamstva otplate potrošačkog kredita, koja se sastoji u gotovinskom ubiranju mjesečnih rata koje je uplatio potrošač, predstavlja glavni predmet usluge u okviru potrošačkog kredita?

5.

Treba li Direktivu Vijeća 87/102/EEZ (3) od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na kreditiranje potrošača, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 90/88/EZZ (4) od 22. veljače 1990. tumačiti na način da EKS mora također sadržavati naknadu za gotovinsko ubiranje mjesečnih rata zajma ili dijela zajma ako je naknada znatno viša od troška koji je potreban za tu dodatnu uslugu; treba li članak 14. navedene direktive tumačiti na način da on znači da su povrijeđena pravila koja se odnose na EKS u slučaju kada je naknada za dodatnu uslugu znatno viša od troška navedene usluge i ako naknada nije uključena u EKS?

6.

Treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da je za ispunjenje obveze transparentnog prikazivanja dodatne usluge za koju se plaćaju upravni troškovi dovoljno da je cijena te upravne usluge (ili upravni troškovi) jasno i razumljivo navedena iako predmet navedene usluge nije određen?

7.

Treba li članak 4. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da sama činjenica da su upravni troškovi uključeni u izračun EKS-a sprječava sudsku kontrolu navedenih troškova u smislu navedene direktive?

8.

Treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da visina upravnih troškova sama za sebe sprječava sudsku kontrolu u smislu navedene direktive?

9.

Ako je odgovor na pitanje iz točke 6. taj da je usluga obrade za koju se plaćaju upravni troškovi dovoljno transparentna, treba li tada smatrati da upravna usluga, koja uključuje sve radnje i postupke obrade koji bi mogli biti uzeti u obzir, predstavlja glavni predmet potrošačkog kredita?

10.

Treba li članak 4 stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da je u smislu te direktive među ostalim relevantno to da potrošač, kao protuuslugu za troškove plaćene za dodatnu uslugu, primi uslugu koja uglavnom nije u njegovom interesu, nego u interesu vjerovnika koji je odobrio potrošački kredit?