EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62013TO0168

Rješenje Općeg suda (drugo vijeće) od 21. siječnja 2014.
European Platform Against Windfarms (EPAW) protiv Europske komisije.
Tužba za poništenje – Pravna osoba privatnog prava – Nepostojanje dokaza pravne osobnosti – Članak 44. stavak 5. točka (a) Poslovnika Općeg suda – Očita nedopuštenost.
Predmet T‑168/13.

Digital reports (Court Reports - general)

ECLI identifier: ECLI:EU:T:2014:47

RJEŠENJE OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

21. siječnja 2014. ( *1 )

„Tužba za poništenje — Pravna osoba privatnog prava — Nepostojanje dokaza pravne osobnosti — Članak 44. stavak 5. točka (a) Poslovnika Općeg suda — Očita nedopuštenost“

U predmetu T‑168/13,

European Platform Against Windfarms (EPAW), koji zastupa C. Kiss, avocat,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju su zastupali K. Hermann i M. P. Oliver, potom L. Pignataro Nolin, Hermann i M. J. Tomkin, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Komunikacije Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, pod nazivom „Obnovljive energije: glavni akter na europskom energetskom tržištu”, od 6. lipnja 2012., kao i Odluke Komisije od 21. siječnja 2013., kojom se zahtjev tužitelja za preispitivanje navedene komunikacije odbacuje kao nedopušten,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni (izvjestitelj) i L. Madise, suci,

tajnik: M. E. Coulon,

donosi sljedeće

Rješenje

Postupak i zahtjevi stranaka

1

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. ožujka 2013. tužitelj European Platform Against Windfarms (EPAW) pokrenuo je ovaj postupak.

2

Dopisima od 4. i 25. travnja te od 14. svibnja 2013. Opći sud je, na temelju članka 44. stavka 6. svojeg Poslovnika, pozvao tužitelja da u svrhu uređivanja tužbe dostavi, s jedne strane, dokumente kojima se u skladu s člankom 44. stavkom 5. točkom (a) Poslovnika omogućuje provjera pravnog postojanja tužitelja kao pravne osobe sa sjedištem na adresi navedenoj u tužbi, i, s druge strane, dokaz da je njegovog odvjetnika na zastupanje uredno ovlastila za to ovlaštena osoba sukladno članku 44. stavku 5. točki (b) Poslovnika.

3

Na dopise od 4. travnja i 14. svibnja 2013. tužitelj je u određenim rokovima odgovorio dopisima podnesenima tajništvu Općeg suda 19. travnja i 30. svibnja 2013.

4

Europska komisija je 26. lipnja 2013., na temelju članka 77. točke (d) Poslovnika, zatražila od Općeg suda prekid ovog postupka do donošenja odluka Suda kojima se završava postupak u predmetima C‑401/12 P, Vijeće/Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht; C‑402/12 P, Parlament/Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht; C‑403/12 P, Komisija/Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht; C‑404/12 P, Vijeće/Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe i C‑405/12 P, Komisija/Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe. Tužitelj se u određenom roku nije očitovao na taj zahtjev. Odlukom predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 30. rujna 2013. taj je zahtjev odbijen.

5

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi Komunikaciju Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, pod nazivom „Obnovljive energije: glavni akter na europskom energetskom tržištu”, od 6. lipnja 2012.;

poništi Odluku Komisije od 21. siječnja 2013. kojom se njegov zahtjev za preispitivanje navedene komunikacije odbacuje kao nedopušten.

6

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

odbije tužbu;

naloži tužitelju snošenje troškova.

Pravo

7

Kad je tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana, Opći sud može na temelju članka 111. Poslovnika odlučiti obrazloženim rješenjem bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

8

U ovom slučaju Opći sud smatra da raspolaže s dovoljno podataka u spisu te je odlučio da ne treba nastaviti s postupkom.

9

Dopuštenost tužbe za poništenje, koju podnese određeni subjekt na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a, ovisi prije svega o njegovom svojstvu pravne osobe.

10

Na temelju članka 44. stavka 5. Poslovnika, ako je tužitelj pravna osoba privatnog prava, on tužbi prilaže osnivački akt ili noviji izvadak iz sudskog registra, ili noviji izvadak iz registra udruga, ili bilo koji drugi dokaz svojeg pravnog postojanja, kao i dokaz da je njegovog odvjetnika na zastupanje uredno ovlastila za to ovlaštena osoba.

11

U ovom slučaju valja zaključiti, a da pritom nije potrebno odlučivati o tome je li tužiteljev odvjetnik uredno ovlašten na zastupanje, da tužba podnesena tajništvu Općeg suda 18. ožujka 2013. nije u skladu s člankom 44. stavkom 5. točkom (a) Poslovnika jer tužitelj tužbi nije priložio ni osnivački akt ni noviji izvadak iz registra udruga ni bilo koji drugi dokaz o svojem pravnom postojanju.

12

Nadalje, unatoč zahtjevima za uređivanje koje mu je uputio Opći sud (vidjeti točku 2. ovog rješenja), tužitelj nije predočio ni jednu ispravu kojom bi se utvrdilo njegovo pravno postojanje. On se zadovoljio iznošenjem dvaju niza argumenata kojima se, prema njegovom mišljenju, može dokazati postojanje njegove pravne osobnosti. Međutim, njegovi se argumenti ne mogu prihvatiti.

13

Kao prvo, iako priznaje da nije registriran ni u jednoj državi članici Europske unije, tužitelj smatra da mu se zbog njegova glavnog sjedišta u Irskoj mora priznati pravna osobnost na temelju irskog prava, s obzirom na to da ono ne predviđa nikakvu obvezu registriranja kod nacionalnih tijela. U tom se pogledu poziva na odredbe članka 37. stavka 4. točke (c) do (e) Planning and Development Act 2000 (Zakon o prostornom uređenju i razvoju iz 2000.) koji je izmijenjen aktom Planning and Development (Strategic Infrastructure) Act 2006 [Zakon o prostornom uređenju i građenju (infrastrukturna strategija) iz 2006.] (u daljnjem tekstu: izmijenjeni Zakon o prostornom uređenju i razvoju iz 2000.). Tužitelj nadalje pojašnjava da se suprotno adresi navedenoj u tužbi njegovo sjedište zapravo nalazi u Irskoj. Adresa u Francuskoj, navedena u tužbi, pogrešna je jer odgovara adresi njegovog predsjednika i sjedištu nevladine organizacije, koja je registrirana u Francuskoj i jedna je od njegovih članova.

14

U tom pogledu valja pojasniti da, sukladno članku 37. stavku 4. točki (c) izmijenjenog Zakona o prostornom uređenju i razvoju iz 2000., privatnopravno subjekt ili organizacija, koji ispunjavaju uvjete iz točke (d) iste te odredbe, može pred tijelom Bord Pleanála, koje je tijelo slično sudskom, pokrenuti postupak radi osporavanja odluke donesene povodom zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole (application for development). U tom pogledu iz članka 37. stavka 4. točke (d) istog zakona proizlazi da predmetni subjekt ili organizacija moraju ispuniti uvjete koji se odnose posebno na promicanje zaštite okoliša tijekom razdoblja od dvanaest mjeseci prije pokretanja postupka pred Bord Pleanálom, kao i, kad je to slučaj, dodatne uvjete koje je, što se tiče posjedovanja posebne pravne osobnosti i vezivanja statutom ili pravilima, posebno utvrdio irski ministar okoliša, kulturne baštine i lokalne uprave u skladu s člankom 37. stavkom 4. točkom (e) izmijenjenog Zakona o prostornom uređenju i razvoju iz 2000.

15

Treba također pojasniti da, kao što proizlazi iz stanja spisa, na dan 26. listopada 2010. irski ministar okoliša, kulturne baštine i lokalne uprave nije utvrdio ni jedan dodatni uvjet na temelju članka 37. stavka 4. točke (e) izmijenjenog Zakona o prostornom uređenju i razvoju iz 2000. Osim toga, na taj dan nije postojao nikakav prijedlog za određivanje tih dodatnih uvjeta.

16

Stoga su te odredbe, u mjeri u kojoj se odnose na sektorske propise o prostornom uređenju i razvoju, u području koje uređuju ograničene na dodjelu predmetnim subjektima ograničenog i posebnog prava na podnošenje tužbe samo jednom tijelu, u konkretnom slučaju Bord Pleanála.

17

Ograničeno pravo na podnošenje tužbe, kao što je ono na koje se tužitelj poziva, i to tijelu čiji sudski karakter nije u potpunosti utvrđen, nedostatno je za utvrđenje da tužitelj prema irskom pravu ima pravnu osobnost utemeljenu na common law sustavu, koje bi mu, u nedostatku ikakvog dokumentiranog dokaza o njegovom pravnom postojanju, omogućilo podnošenje tužbe pred sudovima Unije na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a.

18

U tim uvjetima valja zaključiti da, čak i pod pretpostavkom da se tužiteljevo sjedište nalazi u Irskoj i da navođenje u tužbi adrese u Francuskoj predstavlja jednostavnu pogrešku, upućivanje samo na odredbe irskog zakona navedene u točkama 13. do 15. ovog rješenja, i u nedostatku drugih okolnosti kojima bi se utvrdila tužiteljeva pravna osobnost, nije dostatno za dokazivanje njegovog pravnog postojanja sukladno članku 44. stavku 5. točki (a) Poslovnika.

19

Upis tužitelja u registar transparentnosti Unije također ne predstavlja taj dokaz. Čak i pod pretpostavkom da je tužitelj, kao što on navodi, na temelju tog upisa postojeća organizacija sa sjedištem u Irskoj, upis u navedeni registar ionako nije uvjetovan postojanjem pravne osobnosti predmetnog subjekta, kao što i proizlazi iz stavka 14. Sporazuma između Europskog parlamenta i Europske komisije o osnivanju registra transparentnosti za organizacije i samozaposlene osobe koje sudjeluju u oblikovanju i provedbi politike Europske unije od 23. srpnja 2011. (SL 2011, L 191, str. 29.). Naime, sukladno navedenom stavku 14. „očekuje se upis mreža, platformi ili drugih oblika zajedničke aktivnosti bez pravnog statusa ili pravne osobnosti, ali koji de facto čine izvor organiziranog utjecaja i bave se aktivnostima na koje se registar primjenjuje“.

20

Kao drugo, tužitelj tvrdi da, kao što se i Komisija složila u svojoj odluci od 21. siječnja 2013. navedenoj u točki 5. ovog rješenja, on ispunjava uvjete iz članka 11. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.). Tužitelj je na temelju toga zaključio da je ovlašten podnijeti zahtjev za interno preispitivanje u skladu s člankom 10. navedene uredbe te stoga i podnijeti Općem sudu tužbu za poništenje odluke koju je Komisija donijela u vezi s tim.

21

Ova se argumentacija ne može prihvatiti.

22

Naime, s jedne strane, na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe 1367/2006 svaka nevladina organizacija koja ispunjava kriterije predviđene u članku 11. te uredbe ovlaštena je podnijeti zahtjev za interno preispitivanje instituciji Unije, koja je donijela upravni akt na temelju prava okoliša. Članak 11. stavak 1. iste uredbe određuje četiri uvjeta u tom pogledu. Sukladno prvom uvjetu iz članka 11. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1367/2006, predmetna organizacija mora biti neovisna i neprofitna pravna osoba u skladu s običajem ili nacionalnim pravom države članice. Stoga, kao što je rečeno, tužitelj nije dokazao da je njegova pravna osobnost priznata na temelju prava ili prakse države članice.

23

S druge strane, iz sudske prakse doduše proizlazi da u sudskom sustavu Unije tužitelj ima svojstvo pravne osobe, ako je najkasnije u trenutku isteka roka za podnošenje tužbe stekao pravnu osobnost na temelju prava koje se primjenjuje na njegovo osnivanje (vidjeti, po analogiji, presudu Suda od 27. studenog 1984., Bensider i dr./Komisija, 50/84, Zb., str. 3991., t. 7. i 8.), ili ako institucije Unije s njim postupaju kao s neovisnim pravnim subjektom (presude Općeg suda od 11. srpnja 1996., Sinochem Heilongjiang/Vijeće, T-161/94, Zb., str. II-695., t. 31. i od 25. rujna 1997., Shanghai Bicycle/Vijeće, T-170/94, Zb., str. II-1383., t. 26.; vidjeti, što se tiče profesionalnih udruga dužnosnika, presude Suda od 8. listopada 1974., Savez sindikata – europska javna služba i dr./Vijeće, 175/73, Zb., str. 917., t. 11. do 13. i Opći sindikat osoblja europskih tijela/Komisija, 18/74, Zb., str. 933., t. 7. do 9.).

24

Međutim, utoliko što se argumentacijom iznesenom u točki 20. ovog rješenja tužitelj namjerava osloniti na sudsku praksu navedenu u točki 23. ovog rješenja, valja pojasniti da je Sud, kako bi ocijenio je li institucija postupala s tužiteljem kao s neovisnim pravnim subjektom, u presudama Savez sindikata – europska javna služba i dr./Vijeće i Opći sindikat osoblja europskih tijela/Komisija, točka 23. supra, uzeo u obzir tri elementa, odnosno, kao prvo, reprezentativnost predmetnog tijela; kao drugo, njegovu samostalnost, koja je potrebna za odgovorno djelovanje subjekta u pravnim odnosima i koja se jamči njegovom unutarnjom strukturom u skladu s njegovim osnivačkim aktom i kao treće, činjenicu da je institucija Unije priznala predmetni subjekt kao sugovornika (presude Savez sindikata – europska javna služba i drugi/Vijeće, točka 23. supra, t. 10. do 13. i Opći sindikat osoblja europskih tijela/Komisija, točka 23., t. 6. do 9.).

25

Međutim, u ovom slučaju valja navesti, a da pritom nije potrebno odlučiti o reprezentativnosti tužitelja, da u izostanku njegove obavijesti o vlastitom osnivačkom aktu ili o bilo kojoj drugoj ispravi u vezi s njegovim osnivanjem i njegovim načinom unutarnjeg funkcioniranja te unatoč trima zahtjevima Općeg suda za uređivanje tužbe, spis ne sadrži ni jedan element kojim bi se utvrdilo da on kao odgovoran subjekt raspolaže samostalnošću potrebnom za poduzimanje radnji u pravnim odnosima.

26

U pobijanoj odluci Komisija je, doduše, smatrala da tužitelj ispunjava uvjete iz članka 11. Uredbe br. 1367/2006. Posebice u vezi s prvim uvjetom navedenim u točki 22. ovog rješenja, Komisija je, na temelju podataka koje je tužitelj dostavio uz zahtjev za interno preispitivanje podnesen na temelju članka 10. navedene uredbe kao i u jednoj poruci elektroničke pošte koju joj je tužitelj kasnije poslao, procijenila da je on neprofitna pravna osoba registrirana u Francuskoj. Međutim, do takvog je postupanja došlo jer je sam tužitelj dostavio pogrešne podatke što se tiče svoje adrese (vidjeti točku 13. ovog rješenja). Stoga činjenica da je Komisija na temelju navedenih podataka u pobijanoj odluci postupala s tužiteljem kao s neovisnim pravnim subjektom ne može dokazati njegovo svojstvo pravne osobe.

27

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu valja odbaciti kao očito nedopuštenu prema članku 44. stavku 5. točki (a) Poslovnika.

Troškovi

28

Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

 

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

rješava:

 

1.

Tužba se odbacuje.

 

2.

European Platform Against Windfarms (EPAW) snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Europske komisije.

U Luxembourgu 21. siječnja 2014.

 

Tajnik

E. Coulon

Predsjednik

M. E. Martins Ribeiro


( *1 ) Jezik postupka: engleski

Top