EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62013CC0316

Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija od 12. lipnja 2014.
Gérard Fenoll protiv Centre d'aide par le travail „La Jouvene“ i Association de parents et d'amis de personnes handicapées mentales (APEI) d'Avignon.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Francuska).
Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 31. stavak 2. – Direktiva 2003/88/EZ – Članak 7. – Pojam ,radnika’ – Osoba s invaliditetom – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Nacionalni propis suprotan pravu Unije – Uloga nacionalnog suda.
Predmet C-316/13.

Digital reports (Court Reports - general)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2014:1753

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 12. lipnja 2014. ( 1 )

Predmet C‑316/13

Gérard Fenoll

protiv

Centre d’aide par le travail La Jouvene,

Association de parents et d’amis de personnes handicapées mentales (APEI)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Francuska))

„Socijalna politika — Pojam radnika — Direktiva 2003/88/EZ — Osoba primljena u centar za pomoć putem rada — Osoba s invaliditetom — Pravo na plaćeni godišnji odmor — Povelja o temeljnim pravima — Primjena ratione temporis — Izravni učinak direktive — Horizontalni spor“

1. 

Može li se na pravo na plaćeni godišnji odmor, propisano člankom 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ), a sada i člankom 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Povelja), pozvati osoba koja je zbog svog invaliditeta smještena u posebnu prihvatnu ustanovu čija ponuda osim zdravstveno‑socijalnih djelatnosti obuhvaća i profesionalne djelatnosti? To se pitanje postavlja u ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

I – Pravni okvir

A – Pravo Unije

2.

Članak 31. Povelje koji propisuje poštene i pravične radne uvjete glasi kako slijedi:

„1.   Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

2.   Svaki radnik ima pravo na ograničeno radno vrijeme, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.

3.

U skladu s člankom 1. Direktive 2003/88 u vezi s člankom 2. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu ( 4 ), Direktiva 2003/88 primjenjuje se na sve sektore djelatnosti, kako javne, tako i privatne, kako bi se uredili određeni vidovi organizacije radnog vremena radnika.

4.

Članak 7. Direktive 2003/88 glasi kako slijedi:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.“ ( 5 )

B – Francusko pravo

5.

Centri za pomoć putem rada (u daljnjem tekstu: CAT) bili su neprofitne zdravstveno‑socijalne ustanove za prihvat osoba s invaliditetom čija je zadaća bila opisana u članku L. 344‑2 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji, u verziji koja se primjenjuje na predmetne činjenice. Svrha tih centara bila je prihvaćanje adolescenata i odraslih osoba s invaliditetom koji ne mogu, privremeno ili trajno, raditi ni u redovnim poduzećima ni u zaštićenoj radionici ili preko centra za pružanje rada od kuće, niti obavljati samostalnu profesionalnu djelatnost. CAT‑ovi su im nudili mogućnosti različitih profesionalnih djelatnosti, zdravstveno‑socijalnu zaštitu i pomoć u obrazovanju te životno okruženje koje doprinosi njihovu osobnom razvoju kao i socijalnoj uključenosti. Za otvaranje takvih centara bilo je potrebno odobrenje koje se izdavalo pod nadzorom države ( 6 ). Prihode i rashode svakog CAT‑a nadziralo je tijelo za određivanje tarifa ( 7 ).

6.

Osoba s invaliditetom čija je sposobnost za rad u načelu trebala biti za trećinu manja od uobičajene sposobnosti, bila je primljena u CAT na temelju odluke povjerenstva ( 8 ). Toj su se osobi isplaćivala zajamčena sredstva koja je zaslužila svojim radom ( 9 ), ali se izračun naknade nije temeljio na broju odrađenih sati ( 10 ). Međutim, ta su se zajamčena sredstva izričito smatrala „naknadom“ za rad u smislu članka L. 242‑1 Zakonika o socijalnoj sigurnosti ( 11 ). Nasuprot tomu, jedine odredbe francuskog Zakonika o radu primjenjive na osobe s invaliditetom koje borave u CAT‑u bile su one koje se odnose na higijenu i sigurnost na radu ( 12 ).

7.

Prvi su CAT‑ovi otvoreni 60-ih godina prošlog stoljeća. Od 2002. CAT‑ove su zamijenile ustanove i službe pomoći putem rada (u daljnjem tekstu: ESAT), ali su već uspostavljeni centri zadržali naziv CAT ( 13 ). U Francuskoj Republici danas ih ima gotovo 1400, a u njima je smješteno više od 110.000 osoba. Pravni okvir njihova djelovanja donekle je pojašnjen 2007., ali se u suštini nije promijenio ( 14 ).

8.

Predstavnik APEI‑ja istaknuo je na raspravi, a da nijedna od nazočnih stranaka to nije osporavala, da CAT‑ovi plaćaju doprinose za socijalno osiguranje na naknade isplaćene osobama s invaliditetom i da se doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje te stručno usavršavanje ubiru na te naknade. Nasuprot tomu, ne plaćaju doprinose za osiguranje za slučaj nezaposlenosti jer se osobe s invaliditetom koje borave u CAT‑u u francuskom pravu ne smatra zaposlenicima te ih upravitelji CAT‑a ne mogu otpustiti.

9.

Naposljetku, prije 2007. nijedna odredba nije predviđala pravo na plaćeni godišnji odmor za osobe koje borave u CAT‑u te je navedeno pravo ovisilo isključivo o dobroj volji pojedinog CAT‑a. Od 1. siječnja 2007. članak R. 243‑11 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji izričito predviđa pravo na plaćeni godišnji odmor za osobe s invaliditetom koje borave u ESAT‑u.

II – Glavni postupak i prethodna pitanja

10.

Sud koji je uputio zahtjev opisuje G. Fenolla kao „korisnika“ CAT‑a kojim upravlja Association de parents et d’amis de personnes handicapées mentales (APEI iz Avignona), a kojem se 1996. priključio. G. Fenoll je 16. listopada 2004. otišao na bolovanje. Stoga mu je za referentno razdoblje od 1. lipnja 2003. do 31. svibnja 2004. preostalo 12 dana plaćenog godišnjeg odmora ( 15 ). G. Fenoll bio je na bolovanju do 31. svibnja 2005. i nakon toga je napustio CAT 20. lipnja 2005. CAT je procijenio da je, za razdoblje od 1. lipnja 2004. do 31. svibnja 2005., G. Fenoll radio samo 78 dana i stekao pravo na samo šest dana plaćenog godišnjeg odmora koji su mu isplaćeni u srpnju 2005.

11.

G. Fenoll je pred Tribunal d’instance d’Avignon podnio tužbu protiv CAT‑a kako bi dobio isplatu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor na koji je stekao pravo na temelju razdoblja od 1. lipnja 2003. do 31. svibnja 2004. i od 1. lipnja 2004. do 31. svibnja 2005. Tribunal d’instance je odbacio tužbu smatrajući da se CAT‑ov izračun temeljio na ispravnom tumačenju francuskog zakonodavstva prema kojem radnik ne može zahtijevati kompenzacijsku naknadu za plaćeni godišnji odmor koji nije iskoristio zbog bolesti i prema kojem radnik za razdoblja odsutnosti s posla zbog bolesti ne stječe pravo na plaćeni godišnji odmor.

12.

G. Fenoll je stoga podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev. S jedne strane, tvrdio je da se, s obzirom na svrhu koja se Direktivom 2003/88 daje plaćenim godišnjim odmorima, tom direktivom propisuje da se stečeni plaćeni godišnji odmor, ako ga zaposlenik ne može iskoristiti zbog bolesti, treba prenijeti na razdoblje nakon ponovnog početka rada ili da se u slučaju prekida radnog odnosa treba isplatiti naknada. S druge strane, tvrdio je da se članak 7. Direktive 2003/88 primjenjuje na svakog radnika i da se francuski propisi trebaju tumačiti s obzirom na navedenu direktivu na način da se razlog odsustva zaposlenika, koji je odsutan s posla zbog zdravstvenih razloga, ne može uzeti u obzir kako bi mu se uskratilo pravo na godišnji odmor i da se za tako stečeni plaćeni godišnji odmor tijekom razdoblja bolovanja treba isplatiti naknada u slučaju raskida ugovora o radu, kao što je ovdje slučaj.

13.

Sud koji je uputio zahtjev podsjeća da se člankom 31. Povelje kao i člankom 7. Direktive 2003/88 propisuje pravo na plaćeni godišnji odmor. Taj sud napominje da je Sud već priznao to pravo kao izraz osobito važnog načela socijalnog prava – što potvrđuje i njegova prisutnost u Povelji – te se od njega ne može odstupiti ( 16 ). Sud koji je uputio zahtjev poziva se zatim na definiciju iz sudske prakse pojma radnika u smislu prava Unije, ističući da je opseg navedenog pojma samostalan i ne smije ga se restriktivno tumačiti.

14.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na zadaću dodijeljenu CAT‑ovima u skladu s člankom L. 344‑2 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji, u verziji koja se primjenjuje na predmetne činjenice. Naposljetku pojašnjava da osobe koje su boravile u CAT‑ovima nisu imale status zaposlenika i s navedenim centrima nisu sklopile ugovore o radu ( 17 ). U smislu francuskog radnog prava, na njih su se odnosila samo pravila Zakonika o radu koja se odnose na higijenu i sigurnost te se ni u jednoj odredbi francuskog prava za te osobe ne predviđa ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor.

15.

Sud koji je uputio zahtjev stoga pita može li se, s jedne strane, osoba poput G. Fenolla općenito smatrati „radnikom“ u smislu prava Unije i osobito u smislu Direktive 2003/88 u vezi s Direktivom 89/391, i, s druge strane, može li se ta osoba pozvati na pravo na plaćeni godišnji odmor u okviru spora koji je sud koji je uputio zahtjev opisao kao horizontalan ( 18 ).

16.

Suočen s poteškoćom u vezi s tumačenjem prava Unije, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i, odlukom koju je tajništvo Suda zaprimilo 10. lipnja 2013., pokrenuti postupak pred Sudom, na temelju članka 267. UFEU‑a, u pogledu sljedeća tri prethodna pitanja:

„1.

Treba li članak 3. Direktive [89/391] na koju se pozivaju odredbe članka 1. Direktive [2003/88] koji joj određuje opseg, tumačiti u smislu da se osoba primljena u centar za pomoć putem rada može smatrati ‚radnikom’ u smislu navedenog članka 3.?

2.

Treba li članak 31. Povelje […] tumačiti u smislu da se osoba poput one opisane u prethodnom pitanju može smatrati ‚radnikom’ u smislu navedenog članka 31.?

3.

Može li se osoba poput one opisane u prvom pitanju izravno pozvati na prava iz Povelje u svrhu stjecanja prava na plaćeni godišnji odmor ako nacionalni propisi ne predviđaju takva prava te mora li nacionalni sud, kako bi se osigurao puni učinak tog prava, izuzeti iz primjene svaku suprotnu odredbu nacionalnog prava?“

III – Postupak pred Sudom

17.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelj u glavnom postupku, APEI, francuska i nizozemska vlada te Europska komisija.

18.

Tijekom rasprave održane pred Sudom 27. ožujka 2014., usmena su očitovanja iznijeli APEI, francuska vlada kao i Komisija.

IV – Pravna analiza

A – Uvodne napomene

19.

U svrhu pojašnjenja predmeta rasprave, potrebno je navesti određene uvodne napomene.

20.

Kao prvo, valja naglasiti da sud koji je uputio zahtjev pita Sud samo o tome može li se G. Fenoll kao radnik pozvati na pravo na plaćeni godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, ali ne i o tome jesu li francuski propisi - prema kojima se, s jedne strane, za godišnji odmor koji nije iskorišten zbog bolesti ne može dobiti kompenzacijska naknada i, s druge strane, za razdoblja odsutnosti s posla zbog bolesti ne ostvaruje pravo na plaćeni godišnji odmor - u skladu s pravom Unije. Sud koji je uputio zahtjev očito smatra da je to pitanje dovoljno pojašnjeno sudskom praksom Suda, u čijem je stvaranju katkad i sam sudjelovao, da u njoj može potražiti odgovore na moguća pitanja o kojima u svakom slučaju nije pokrenuo postupak pred Sudom.

21.

Kao drugo, tekst prethodnih pitanja zahtijeva dva skupa primjedbi.

22.

Najprije treba ispraviti pogrešku u pisanju jer, suprotno onom što je navedeno u prvom pitanju, članak 1. Direktive 2003/88 ne upućuje na članak 3. Direktive 89/391, nego na članak 2. Direktive 89/391 ( 19 ).

23.

Nadalje, u vezi s trećim pitanjem koje se odnosi na to može li se osoba poput G. Fenolla izravno pozvati na eventualna prava iz Povelje, a osobito iz njezina članka 31., najprije moram pojasniti da se, prema mojem mišljenju, Povelja ne može primijeniti ratione temporis na glavni postupak i u tom se smislu slažem sa stajalištem nizozemske vlade. Povelja je stupila na snagu tek 2009., dok su se činjenice iz glavnog postupka dogodile između 2003. i 2005. Ta se ne‑retroaktivnost nameće tim više što je glavni postupak opisan kao spor između pojedinaca, ali na to ću se pitanje imati priliku vratiti kasnije u analizi.

24.

Stoga, problematika koja se danas postavlja pred Sud jest dvojaka: Treba li G. Fenolla smatrati radnikom u smislu prava Unije koje svakom radniku dodjeljuje pravo na plaćeni godišnji odmor i ako da, u kojoj mjeri on može ostvariti to pravo u okolnostima glavnog postupka?

B – Može li se G. Fenolla smatrati „radnikom “ u smislu Direktive 2003/88?

25.

Nakon kratkog podsjetnika na važnost koju Sud u sudskoj praksi dodjeljuje pravu na plaćeni godišnji odmor, podsjetit ću na sudsku praksu koja se odnosi na pojam radnika prije nego što je primijenim na predmetni slučaj.

26.

Tumačenje koje ću predložiti Sudu u pogledu pojma radnika u smislu članka 7. Direktive 2003/88 vrijedit će naravno i za članak 31. stavak 2. Povelje kako bi se osigurala ujednačenost područja primjene ratione personae prava na plaćeni godišnji odmor.

1. Pravo na plaćeni godišnji odmor, načelo socijalnog prava Unije

27.

Iz učestale sudske prakse Suda proizlazi da pravo na plaćeni godišnji odmor svakog radnika treba smatrati osobito važnim načelom socijalnog prava Unije koje je trenutačno utvrđeno u članku 31. stavku 2. Povelje od kojeg se ne može odstupiti i koje nadležna nacionalna tijela mogu provoditi samo u granicama izričito propisanima Direktivom 2003/88 ( 20 ). To se pravo izravno dodjeljuje pravom Unije svakom radniku ( 21 ) i to člankom 7. Direktive 2003/88 kojim se propisuje jasna i precizna obveza rezultata ( 22 ). Navedeno pravo ima dvostruki cilj, to jest omogućiti radniku da se, s jedne strane, odmori od izvršavanja zadataka koje je dužan izvršiti prema ugovoru o radu, i da, s druge strane, raspolaže vremenom za opuštanje i zabavu ( 23 ). Naposljetku, pravo na plaćeni godišnji odmor ne može se restriktivno tumačiti ( 24 ).

28.

Pitanje može li se G. Fenolla smatrati nositeljem tog prava na godišnji odmor treba ispitati s obzirom na sva prethodna razmatranja. Za sada vratimo se na sudsku praksu koja se odnosi na definiciju pojma „radnik“.

2. Podsjetnik na sudsku praksu o pojmu „radnik“

29.

Pojam radnika u pravu Unije nije jednoznačan, već se razlikuje s obzirom na predviđeno područje primjene ( 25 ). Međutim, upravo s obzirom na Direktivu 2003/88, Sud je već istaknuo da ona ne upućuje na definiciju pojma radnika kako je navedena u Direktivi 89/391 ni na definiciju koja proizlazi iz nacionalnih zakonodavstava i/ili praksi ( 26 ). Sud je iz toga zaključio da se, „u svrhu primjene Direktive 2003/88, taj pojam ne može tumačiti različito ovisno o pojedinom nacionalnom pravu, nego ima svoje samostalno značenje u pravu Unije. Pojam se mora definirati u skladu s objektivnim kriterijima koji karakteriziraju radni odnos s obzirom na prava i dužnosti osoba o kojima je riječ. Značajka je radnog odnosa činjenica da osoba tijekom određenog vremena obavlja poslove u korist druge osobe i pod njezinim vodstvom, u zamjenu za što prima naknadu“ ( 27 ). Sud dakle smatra da se radnika na kojeg se odnosi Direktiva 2003/88 definira na isti način, s malim odstupanjem koje ću poslije objasniti, kao i onog na kojeg se odnosi članak 45. UFEU‑a ( 28 ). Stoga će u ovom mišljenju biti korisno pozvati se na klasičnu sudsku praksu Suda donesenu u području slobode kretanja radnika.

30.

Osim toga, postupak kvalifikacije u pogledu pojma radnika mora se temeljiti na objektivnim kriterijima i treba se obaviti ukupna ocjena svih okolnosti predmeta ( 29 ). U tom pogledu, sui generis pravna priroda radnog odnosa prema nacionalnom pravu ne može imati nikakav utjecaj na status radnika u smislu prava Unije. Konkretno, to u okviru ovog predmeta znači da činjenica da osobe s invaliditetom koje borave u CAT‑u podliježu samo određenim odredbama Zakonika o radu, ne može predstavljati nikakvu prepreku za potencijalnu kvalifikaciju navedenih osoba kao „radnika“ u smislu Direktive 2003/88 ( 30 ).

31.

Naposljetku, Sud je utvrdio da „kao ‚radnika‘ treba smatrati svaku osobu koja obavlja stvarne i učinkovite djelatnosti, uz isključenje djelatnosti tako malog razmjera da ih se može smatrati isključivo marginalnima i dopunskima“ ( 31 ). Za provjeru uvjeta koji se odnose na obavljanje stvarnih i učinkovitih plaćenih djelatnosti načelno je odgovoran sud koji je uputio zahtjev te je mora temeljiti na objektivnim kriterijima, provodeći ukupnu ocjenu svih okolnosti predmeta ( 32 ), a osobito se treba uvjeriti da su stvarno obavljeni poslovi dio normalnog tržišta rada ( 33 ).

3. Primjena na predmetni slučaj

32.

Smatram da odnos koji je uspostavljen između osoba s invaliditetom i CAT‑ova ispunjava uvjete koje je postavio Sud, a koji se odnose na „značajku radnog odnosa“. Točno je da upravitelj CAT‑a nije mogao otpustiti G. Fenolla jer je to moglo učiniti samo povjerenstvo. Međutim, G. Fenoll se dio vremena bavio djelatnostima koje nisu bile zdravstveno‑socijalne i koje se trenutačno ne mogu kvalificirati kao profesionalne, a provodile su se prema uputama osoblja koje je vodilo CAT i njime upravljalo.

33.

Također sam sklon smatrati da je G. Fenoll primao naknadu u zamjenu za poslove koje je obavljao. Francuski je zakonodavac pokazao određenu domišljatost tvrdeći da iznosi isplaćeni osobama koje borave u CAT‑u nisu plaće, istodobno ih podvrgavajući različitim socijalnim nametima, što znači da navedenim osobama i dalje ne priznaje status radnika i uskraćuje im pravo na svako podnošenje zahtjeva po tom pitanju. Ipak, te nacionalne tvrdnje ne mogu biti obvezujuće za Sud. Osim toga, Sud je već presudio da ni niska naknada, koja eventualno može dovesti do slabe učinkovitosti dotičnih osoba, niti javni izvor sredstava kao takvih, nisu u suprotnosti s priznavanjem statusa radnika u smislu prava Unije ( 34 ).

34.

Potrebno je još utvrditi je li G. Fenoll obavljao poslove za CAT. To će se pitanje ispitati zajedno s pitanjem ispunjavaju li djelatnosti G. Fenolla zahtjev koji se postavlja sudskom praksom o stvarnosti i učinkovitosti navedenih djelatnosti ( 35 ).

35.

U tom pogledu, stranke u ovom postupku uvelike su raspravljale o presudi Bettray (EU:C:1989:226) i njezinu značaju za rješavanje ovog predmeta.

36.

Podsjećamo da je Sud u toj presudi smatrao da se osoba koja radi u poduzeću koje je posebno osnovala nizozemska općina isključivo u svrhu zapošljavanja osoba koje se privremeno ili trajno ne mogu uključiti u redovno radno okruženje, ne može smatrati radnikom jer djelatnosti koje obavlja nisu stvarne i učinkovite gospodarske djelatnosti, nego su samo sredstvo rehabilitacije i reintegracije ( 36 ). Osim toga, radilo se o rezerviranim poslovima ( 37 ) i zaposlenici nisu bili odabrani ovisno o svojoj sposobnosti da obavljaju određene djelatnosti, već su, naprotiv, te djelatnosti prilagođene njima ( 38 ).

37.

Mogao bih biti u iskušenju po analogiji primijeniti tu presudu na ovaj slučaj. Međutim, niz čimbenika poziva me na opreznost.

38.

Kao prvo, zanimljivo je napomenuti da je Sud razvio svoj pojam stvarnih i učinkovitih djelatnosti u smislu slobode kretanja radnika, smatrajući da „iz teksta načela slobode kretanja radnika kao i mjesta koje zauzimaju pravila koja se na njega odnose u ukupnom sustavu Ugovora, proizlazi da ta pravila jamče samo slobodu kretanja osoba koje obavljaju ili žele obavljati gospodarsku djelatnost i da se stoga odnose samo na obavljanje stvarnih i učinkovitih djelatnosti“ ( 39 ). U tim okolnostima, sumnjam da bi taj uvjet bio toliko odlučujući kad se pojam radnika ne definira u okviru njihove slobode kretanja, nego u okviru njihove zaštite na radu.

39.

Kao drugo, u skladu s načelom prema kojem se pojam radnika treba široko tumačiti, Sud je u najmanje dva navrata u kasnijoj sudskoj praksi pojasnio da se slučaj Bettray može objasniti samo posebnim okolnostima predmetnoga slučaja ( 40 ).

40.

Iako se pitanje odnosi na to jesu li djelatnosti koje je obavljao G. Fenoll stvarne i učinkovite, važno je podsjetiti da su CAT‑ovi namijenjeni prihvaćanju osoba koje ne mogu raditi u redovnim poduzećima ni u zaštićenim radionicama i da su osmišljeni za osobe s teškim invaliditetom.

41.

Uzimajući to u obzir, sposobnost za rad procjenjuje povjerenstvo u trenutku kad odluči smjestiti osobe u CAT, te prima samo osobe sposobne za rad, to jest osobe čija je sposobnost za rad manja ili jednaka trećini uobičajene sposobnosti. Naravno, radi se o potencijalnoj sposobnosti za rad te se osobe s invaliditetom ni u kojem slučaju ne prihvaćaju na temelju određenih kvalifikacija ili stručnih sposobnosti. Činjenica je da povjerenstvo odlučuje na temelju procjene hoće li dotična osoba biti sposobna obavljati djelatnosti koje se provode u sklopu CAT‑a. U tome vidim prvo odstupanje od predmeta Bettray (EU:C:1989:226) jer I. Bettray nije bio izabran na temelju svoje sposobnosti za obavljanje određene djelatnosti, nego su djelatnosti koje je trebalo obaviti bile osmišljene na temelju njegovih sposobnosti ( 41 ).

42.

Nadalje, što se tiče samih djelatnosti, nemamo podatke o onima koje je obavljao G. Fenoll. Iz spisa ipak proizlazi, osobito iz pismena francuske vlade i APEI‑ja, da se može raditi o industrijskom podugovaranju, različitim vrstama usluga ( 42 ), proizvodnji poljoprivredno‑prehrambenih proizvoda ili prodaji proizvoda iz vlastite proizvodnje CAT‑a. Te su djelatnosti prilagođene sposobnostima osoba, ali ispunjavaju, barem u prva dva slučaja, stvarne potrebe podugovaratelja ili pojedinaca koji se koriste uslugama CAT‑a. Prema mojem mišljenju, one su dio normalnog tržišta rada. Ovo je još jedna značajka koja razlikuje ovaj predmetni slučaj od slučaja Bettray u kojem su ponuđene djelatnosti bile umjetno stvorene za korisnika ( 43 ). Čini se da povezanost s normalnim tržištem rada potvrđuje činjenica da se od veljače 2005., na temelju djelatnosti koje se obavljaju u CAT‑u, a koje nisu zdravstveno‑socijalne, ostvaruje pravo na priznavanje stečenog iskustva i stručno usavršavanje.

43.

Očito je da CAT‑ovi imaju dvostruku zadaću: zalažu se za prilagođenu strukovnu i socijalnu uključenost i istodobno pružaju potrebnu podršku za stjecanje osobne i socijalne samostalnosti, čak i ako se ta uključenost i samostalnost možda nikad ne postignu. Također je očito da se profesionalna djelatnost odvija zajedno s djelatnostima zdravstveno‑socijalne zaštite i pomoći u obrazovanju, i to tako da su međusobno nerazdvojive. Međutim, ovisno o mogućim dodatnim provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, prethodni elementi idu više u prilog pretpostavke prema kojoj obavljene profesionalne djelatnosti nisu tako malog razmjera da ih se može smatrati „isključivo marginalnima i dopunskima“ ( 44 ) u usporedbi sa socijalnom svrhom CAT‑ova.

44.

Takva se ocjena uostalom pokazala kao potpuno dosljedna, s jedne strane, s načelom prema kojem se sudska praksa u predmetu Bettray (EU:C:1989:226) mora strogo ograničiti na predmetni slučaj, i, s druge strane, s gore navedenom tvrdnjom prema kojoj uvjet koji se odnosi na stvarnost i učinkovitost djelatnosti nije toliko odlučujući u društvenom okviru koliko u pogledu slobode kretanja radnika te se stoga ne smije strogo primjenjivati.

45.

Dodao bih da se ovdje radi, kao možda i u redovnom poslovnom životu, o odnosu koji je obostrano koristan. Djelujući u sklopu CAT‑a, osobe s invaliditetom imaju koristi od praćenja i rade na svojoj budućoj strukovnoj i socijalnoj uključenosti, istodobno ponovno stječući osjećaj društvene korisnosti. S druge strane, CAT ima koristi od zadataka koje obavljaju navedene osobe, čime i dalje ispunjava uvjete koji se nužno moraju ispuniti kako bi ga država i dalje priznavala i kako bi primao pomoć koju mu država isplaćuje za ostvarenje njegove zadaće. Stoga ne možemo u potpunosti isključiti da djelatnost koju razvijaju osobe s invaliditetom u sklopu CAT‑ova također ide, barem djelomično, u korist navedenih CAT‑ova, iako je, naravno, najvažnija socijalno‑terapijska zadaća tih centara, i stoga korist koju time dobivaju osobe s invaliditetom.

46.

Naposljetku, potpuno sam svjestan da bi opterećenje struktura poput CAT‑ova s previše socijalnih obveza moglo ugroziti njihovo djelovanje, ili čak predstavljati prijetnju njihovu postojanju, ali priznanje statusa radnika osobama s invaliditetom u smislu članka 7. Direktive i članka 31. stavka 2. Povelje, pridonosi vrednovanju i zaštiti socijalnog dostojanstva koje navedene osobe možda smatraju da su izgubile.

47.

Zbog svih tih razloga, predlažem da Sud odgovori da članak 7. Direktive 2003/88 zajedno s člankom 31. Povelje treba tumačiti na način da se osoba koja je primljena u CAT načelno može smatrati „radnikom“ u smislu tih odredbi.

C – Može li se G. Fenoll pozvati na članak 31. Povelje u okviru glavnog postupka?

48.

U svojem trećem pitanju, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se G. Fenoll izravno pozvati na članak 31. stavak 2. Povelje u okviru glavnog postupka.

49.

U tom pogledu, podsjećam da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, glavni postupak horizontalan spor. Navedeni sud nije postavio pitanje o činjenici može li se CAT eventualno definirati kao „subjekt kojemu se, bez obzira na njegov pravni oblik, na temelju akta javne vlasti, moglo povjeriti obavljanje službe od javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima“ ( 45 ). U svakom slučaju, ne mislim da se CAT može smatrati takvim, osobito zbog toga što je Sud već presudio da udrugu privatnog prava, čak i ako ima društveni poziv, treba smatrati pojedincem ( 46 ).

50.

Zahtjev G. Fenolla u pogledu njegova plaćenog godišnjeg odmora odnosi se na razdoblje od lipnja 2004. do svibnja 2005. Međutim, Povelja nije bila obvezujuća sve do trenutka stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, to jest do 1. prosinca 2009.

51.

U tim uvjetima, ako bi se G. Fenollu priznala mogućnost da se pozove na članak 31. stavak 2. Povelje kao primaran izvor stjecanja prava na godišnji odmor, a ta bi se mogućnost načelno mogla prihvatiti, u okolnostima glavnog postupka to bi značilo da se toj odredbi priznaje retroaktivan horizontalan izravan učinak.

52.

Napominjem da u nedavnom predmetu koji se odnosio na mogućnost pozivanja na članak 7. Direktive 2003/88 i njegovu primjenu na činjenice koje su se dogodile između 2005. i 2007., u sporu koji je a priori bio horizontalan i u okviru kojeg država članica nije ispunila svoje obveze koje proizlaze iz navedene direktive, Sud čak nije ni spomenuo Povelju ( 47 ). Bilo bi dakle iznenađujuće da to učini ovdje. Navedeni članak 31. može poslužiti eventualno samo kao temelj tumačenja ( 48 ).

53.

Osobito bi trebalo ustanoviti, prije pozivanja na izravnu primjenjivost članka 31. Povelje, da članak 7. Direktive 2003/88 sam po sebi nije dovoljan da se riješi glavni postupak. Međutim, čini mi se da to ovdje nije nužno slučaj.

54.

Sud je već priznao da članak 7. Direktive 2003/88 ispunjava potrebne uvjete kako bi mu se priznao izravan učinak ( 49 ). No, kao što sam prethodno istaknuo, glavni je postupak ipak postupak između pojedinaca i te direktive i dalje nema izravan horizontalan učinak ( 50 ).

55.

Međutim, Sud je smatrao da je nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i svrhe te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s njenim ciljem. Međutim, to načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava ne može dovesti do contra legem tumačenja nacionalnog prava ( 51 ). Stoga se pitanje treba li nacionalnu odredbu koja je suprotna pravu Unije izuzeti iz primjene, postavlja samo ako nije moguće nijedno usklađeno tumačenje te odredbe ( 52 ).

56.

Napominjem da sud koji je uputio zahtjev nije naznačio Sudu da takvo tumačenje nije moguće. S obzirom na to da se problem uglavnom odnosi na kvalifikaciju G. Fenolla, odnosno svake osobe s invaliditetom koja boravi u CAT‑u, kao radnika u smislu Direktive 2003/88 u svrhu stjecanja prava na godišnji odmor, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li moguće usklađeno tumačenje nacionalnih odredbi koje se primjenjuju ratione temporis na glavni postupak, a kojima se provodi pravo na plaćeni godišnji odmor, u smislu da se takvo pravo treba priznati G. Fenollu ( 53 ).

57.

Međutim, u tom pogledu, podsjećam da je francusko zakonodavstvo bilo dovoljno prilagodljivo, nejasno ili barem podložno različitim tumačenjima i da je to dovelo do primjene različitih praksi u predmetnim CAT‑ovima ( 54 ). Centar u kojem je boravio G. Fenoll osjećao se dužnim plaćati mu godišnji odmor tijekom cijelog njegova boravka, to jest devet godina. Sud koji je uputio zahtjev nije naveo da je ta praksa contra legem. Može se dakle pretpostaviti da je u trenutku nastanka činjenica iz glavnog postupka bilo dovoljno prostora za tumačenje francuskih propisa na način da se tim propisima ne mora nužno spriječiti stjecanje prava na plaćeni godišnji odmor osobama s invaliditetom koje borave u CAT‑u.

58.

Uzimajući to u obzir, ako to nije slučaj, to jest ako usklađeno tumačenje nije moguće, G. Fenollu, koji je stranka oštećena zbog neusklađenosti nacionalnog prava s pravom Unije, preostaje samo mogućnost da se pozove na sudsku praksu u presudi Frankovich i dr. ( 55 ), to jest da pred nacionalnim sudovima zahtijeva odgovornost države članice kako bi dobio, ako je moguće, naknadu pretrpljene štete ( 56 ).

59.

Naime, na pravo na plaćeni godišnji odmor ne može se pozvati kao na opće načelo prava Unije na kojem bi se mogla, kao u sudskim praksama Mangold ( 57 ) i Kükükdeveci ( 58 ), temeljiti obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene svaku suprotnu nacionalnu odredbu.

60.

Takvo je gledište već predložila nezavisna odvjetnica V. Trstenjak u svojem mišljenju u predmetu Dominguez (EU:C:2011:559) u okviru kojeg je utvrdila da, iako pravo na plaćeni godišnji odmor načelno ispunjava potrebne uvjete kako bi predstavljalo opće načelo prava Unije, izravna primjena takvog načela, kakva je provedena u presudi Kücükdeveci (EU:C:2010:21), nije moguća ako se nacionalno pravo ne može usklađeno tumačiti ( 59 ). Osim toga, u svojoj presudi Dominguez ( 60 ), Sud nije priznao pravo na plaćeni godišnji odmor kao opće načelo prava, iako je tada za to imao jasnu priliku.

61.

Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući u obzir ukupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčio puni učinak članka 7. Direktive 2003/88, može li protumačiti relevantne nacionalne odredbe u skladu s tom direktivom kako bi riješio spor o kojem odlučuje. U slučaju da sud koji je uputio zahtjev ne može pružiti takvo tumačenje koje ne bi bilo contra legem, bez obzira na to koliko nezadovoljavajuće bilo takvo rješenje u pogledu načela ( 61 ), G. Fenoll bi pred nacionalnim sudovima i dalje mogao zahtijevati odgovornost države članice zbog povrede prava Unije.

V – Zaključak

62.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja mu je postavio Cour de cassation odgovori kako slijedi:

Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena zajedno s člankom 31. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da se osobu primljenu u centar za pomoć putem rada u načelu može smatrati „radnikom“ u smislu te odredbe.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, uzimajući u obzir ukupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčio puni učinak članka 7. Direktive 2003/88, može li protumačiti relevantne nacionalne odredbe u skladu s tom direktivom kako bi riješio spor o kojem odlučuje. U slučaju da sud koji je uputio zahtjev ne može pružiti takvo tumačenje koje ne bi bilo contra legem, stranka oštećena zbog neusklađenosti nacionalnog prava bi pred nacionalnim sudovima i dalje mogla zahtijevati odgovornost države članice zbog povrede prava Unije.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL L 299, str. 9. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).

( 3 ) SL 2007, C 303, str. 1.

( 4 ) SL L 183, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.).

( 5 ) Članak 7. Direktive 2003/88 je kodifikacija postojećeg prava iz članka 7. Direktive Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL L 307, str. 18.).

( 6 ) Članci L. 313‑1, L. 313‑13 i L. 313‑5 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji u verzijama koje su redom bile na snazi do 2. prosinca 2005., 7. ožujka 2007. i 11. veljače 2005.

( 7 ) Vidjeti osobito članke R. 314‑34 i R. 314‑56 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji koji su stupili na snagu 26. listopada 2004.

( 8 ) Članci 1. i 5. Dekreta br. 77‑1546 od 31. prosinca 1977. (SLRF od 12. siječnja 1978., str. 333.).

( 9 ) Članak L. 243‑4 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji u verziji koja je bila na snazi od 23. prosinca 2000. do 11. veljače 2005. Od 2007. osoba s invaliditetom koja je smještena u takvu ustanovu, na temelju svoje profesionalne djelatnosti koju obavlja u punom radnom vremenu, prima zajamčenu naknadu u visini od 55% do 110% minimalne plaće (vidjeti članak R. 243‑5 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007.). Država snosi značajan dio te zajamčene naknade koju isplaćuje prihvatna ustanova.

( 10 ) Tako je na raspravi pojasnio predstavnik udruge Association de parents et d’amis de personnes handicapées mentales (udruga roditelja i prijatelja osoba s poteškoćama u razvoju (APEI)), što nitko nije osporio.

( 11 ) Članak L. 243‑5 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji u verziji koja je bila na snazi od 23. prosinca 2000. do 11. veljače 2005.

( 12 ) Vidjeti osobito članak 9. Dekreta br. 77‑1546.

( 13 ) U svojem ću obrazloženju radi praktičnosti upotrebljavati samo naziv CAT.

( 14 ) Stoga, osoba s invaliditetom koja radi u ESAT‑u, nakon što je nadležno povjerenstvo ustanovilo da se u njega može uključiti, s ESAT‑om sklapa ugovor o podršci i pomoći putem rada. Iako se primljena naknada i dalje definira kao naknada za rad, ona i dalje nije plaća u smislu francuskog Zakonika o radu (vidjeti članak L. 243‑5 Zakonika o socijalnoj zaštiti i zaštiti obitelji u verziji koja je na snazi od 12. veljače 2005.).

( 15 ) Iz spisa proizlazi da je G. Fenoll tijekom 2004. mogao uzeti 18 dana plaćenog godišnjeg odmora i da je do 2004. redovito ostvarivao pravo na pet tjedana plaćenog godišnjeg odmora.

( 16 ) Sud koji je uputio zahtjev ovdje se poziva osobito na presudu KHS (C‑214/10, EU:C:2011:761).

( 17 ) To objašnjava zašto je u glavnom postupku u prvom stupnju nadležan tribunal d’instance d’Avignon, a ne Conseil des Prud’hommes (Radni sud).

( 18 ) U tom pogledu, Cour de cassation navodi presudu koju je 22. veljače 2007. donio Conseil d’État (ECLI:FR:CESEC:2007:264541.20070222) kojom je isključeno da se zadaća koju obavljaju privatna upravljačka tijela CAT‑a ubraja u zadaće pružanja javne usluge.

( 19 ) Vidjeti također presudu Union syndicale Solidaires Isère (C‑428/09, EU:C:2010:612, t. 27.).

( 20 ) Presuda Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 16. i navedena sudska praksa) i preispitivanje presude Komisija/Strack (C‑579/12 RX II, EU:C:2013:570, t. 26. i navedena sudska praksa).

( 21 ) Presuda KHS (EU:C:2011:761, t. 34.).

( 22 ) Vidjeti u pogledu članak 7. Direktive 93/104 s istim tekstom, presudu BECTU (C‑173/99, EU:C:2001:356, t. 34.).

( 23 ) Presuda KHS (EU:C:2011:761, t. 31. i navedena sudska praksa).

( 24 ) Presuda Heimann (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 23. i navedena sudska praksa); preispitivanje presude Komisija/Strack (RX II, EU:C:2013:570, t. 29. i navedena sudska praksa), i rješenje Brandes (C‑415/12, EU:C:2013:398, t. 29.).

( 25 ) Presuda O’Brien (C‑393/10, EU:C:2012:110, t. 30. i navedena sudska praksa). Vidjeti također točku 25. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu O'Brien (C‑393/10, EU:C:2011:746).

( 26 ) Suprotno onom što daje naslutiti sud koji je uputio zahtjev: vidjeti presudu Union syndicale Solidaires Isère (EU:C:2010:612, t. 27.).

( 27 ) Presuda Union syndicale Solidaires Isère (EU:C:2010:612, t. 28.).

( 28 ) Vidjeti presudu Neidel (C‑337/10, EU:C:2012:263, t. 23.).

( 29 ) Presuda Union syndicale Solidaires Isère (EU:C:2010:612, t. 29.).

( 30 ) Vidjeti po analogiji presudu Union syndicale Solidaires Isère (EU:C:2010:612, t. 30.).

( 31 ) Vidjeti osobito presudu Trojani (C‑456/02, EU:C:2004:448, t. 15.).

( 32 ) Presuda Trojani (EU:C:2004:488, t. 17.).

( 33 ) Presuda Trojani (EU:C:2004:488, t. 24.).

( 34 ) Vidjeti osobito presude Bettray (344/87, EU:C:1989:226, t. 15.); Bernini (C‑3/90, EU:C:1992:89, t. 16.); Kurz (C‑188/00, EU:C:2002:694, t. 33.) i Trojani (EU:C:2004:488, t. 16.).

( 35 ) Vidjeti osobito presudu Bettray (EU:C:1989:226, t. 13. i navedena sudska praksa).

( 36 ) Presuda Bettray (EU:C:1989:226, t. 17. i 20.).

( 37 ) Presuda Bettray (EU:C:1989:226, t. 18.).

( 38 ) Presuda Bettray (EU:C:1989:226, t. 19.).

( 39 ) Presuda Bettray (EU:C:1989:226, t. 13. i navedena sudska praksa). O vezi između zahtjeva stvarnih i učinkovitih djelatnosti i slobode kretanja radnika, vidjeti također presudu Levin (53/81, EU:C:1982:105, t. 16. i 17.).

( 40 ) Presude Birden (C‑1/97, EU:C:1998:568, t. 31.) i Trojani (EU:C:2004:488, t. 19.).

( 41 ) Vidjeti presudu Bettray (EU:C:1989:226, t. 19.).

( 42 ) Poput održavanja kućanstva, održavanja zelenih površina, ugostiteljskih usluga.

( 43 ) Nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs također napominje: „proizvedena roba i obavljeni rad pažljivo su odvojeni kako bi se izbjeglo svako neprimjereno tržišno natjecanje s proizvodnjom i djelatnostima redovnog tržišta. Sustav socijalnog zapošljavanja može se usporediti s aktivnostima kojima često upravljaju humanitarne organizacije, a u okviru kojih osobe s invaliditetom proizvode ili pakiraju male proizvode za svakodnevnu upotrebu. Ti se proizvodi zatim mogu prodati, ali osobi koja ih kupi općenito nisu potrebni, nego ih kupuje kako bi dala doprinos humanitarnoj organizaciji. Na taj način humanitarna organizacija osigurava dvostruku funkciju. Omogućuje prikupljanje sredstava kao i obavljanje djelatnosti korisnicima, te im također daje osjećaj da pridonose vlastitom uzdržavanju. Međutim, svrha rada koji obavljaju nije pridonijeti gospodarskim djelatnostima Zajednice, niti podići životni standard; taj je rad isključivo socijalne naravi te je namjerno odvojen od redovnog tržišta“ [mišljenje u predmetu Bettray (344/87, EU:C:1989:113, t. 33)].

( 44 ) Vidjeti osobito presudu Trojani (EU:C:2004:488, t. 15.).

( 45 ) Presude Farrell (C‑356/05, EU:C:2007:229, t. 40. i navedena sudska praksa) i Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 39. i navedena sudska praksa).

( 46 ) Presuda Association de médiation sociale (C‑176/12, EU:C:2014:2).

( 47 ) Vidjeti presudu Dominguez (EU:C:2012:33, t. 22. i sljedeće), kao i mišljenje nezavisne odvjetnice V. Trstenjak u tom predmetu (C‑282/10, EU:C:2011:559, t. 72. do 74. i 88.).

( 48 ) Vidjeti među ostalim mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Association belge des Consommateurs Test‑Achats i dr. (C‑236/09, EU:C:2010:564, t. 28.).

( 49 ) Presuda Dominguez (EU:C:2012:33, t. 33. do 36.).

( 50 ) Presuda Dominguez (EU:C:2012:33, t. 36. do 37. i 42.).

( 51 ) Presuda Dominguez (EU:C:2012:33, t. 24 i 25.) kao i Association de médiation sociale (EU:C:2014:2, t. 38. i 39.).

( 52 ) Presuda Dominguez (EU:C:2012:33, t. 23.). U presudi Association de médiation sociale (EU:C:2014:2) Sud je imao drukčiji pristup, ispitujući najprije ispunjava li odredba Unije uvjete kako bi joj se priznao izravan učinak, prije nego što je ispitao je li moguće usklađeno tumačenje nacionalne odredbe (vidjeti točke 35. do 40. predmetne presude).

( 53 ) Nadalje, ako se pozovem na nacionalne odredbe koje su, čini se, poslužile kao osnova za odbacivanje zahtjeva G. Fenolla u prvom stupnju, to jest na članke L. 3141‑3 i L. 3141‑5 Zakonika o radu, pod uvjetom da je sud koji je uputio zahtjev provjerio jesu li te odredbe primjenjive na glavni postupak, iz toga proizlazi da razdoblja odsutnosti s posla zbog neprofesionalne bolesti zapravo nisu navedena među različitim slučajevima iz članka L. 3141/5 koji se smatraju učinkovitim razdobljima rada u svrhu određivanja trajanja godišnjeg odmora. Sud koji je uputio zahtjev trebat će stoga provjeriti premašuje li moguće dodavanje novog slučaja toj odredbi granice gore navedenog usklađenog tumačenja.

( 54 ) Vidjeti točku 9. ovog mišljenja.

( 55 ) C‑6/90 i C‑9/90, EU:C:1991:428.

( 56 ) To je uostalom Sud predložio u predmetu Dominguez, ako se pokaže da usklađeno tumačenje nacionalnog prava nije moguće [vidjeti presudu Dominguez (EU:C:2012:33, t. 43)].

( 57 ) Presuda Mangold (C‑144/04, EU:C:2005:709).

( 58 ) Presuda Kücükdeveci (C‑555/07, EU:C:2010:21).

( 59 ) EU:C:2011:559, t. 89. do 169.

( 60 ) EU:C:2012:33.

( 61 ) Vidjeti točku 69. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Kücükdeveci (C‑555/07, EU:C:2009:429).

Top