EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62013CC0146

Mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota od 18. studenoga 2014.
Kraljevina Španjolska protiv Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije.
Tužba za poništenje – Provedba pojačane suradnje – Stvaranje jedinstvene patentne zaštite – Uredba (EU) br. 1257/2012 – Članak 118. stavak 2. UFEU‑a – Pravna osnova – Članak 291. UFEU‑a – Prenošenje ovlasti na tijela izvan Europske unije – Načela autonomije i ujednačene primjene prava Unije.
Predmet C-146/13.

Digital reports (Court Reports - general)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2014:2380

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 18. studenoga 2014. ( 1 )

Predmet C‑146/13

Kraljevina Španjolska

protiv

Europskog parlamenta,

Vijeća Europske unije

„Tužba za poništenje — Provedba pojačane suradnje — Stvaranje jedinstvene patentne zaštite — Uredba (EU) br. 1257/2012 — Djelotvorni sudski nadzor — Nepostojanje pravne osnove — Zlouporaba ovlasti — Načela autonomije i ujednačenosti — Nadzor zakonitosti — Primjena prava Unije“

1. 

Kraljevina Španjolska svojom tužbom zahtijeva poništenje Uredbe (EU) br. 1257/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite ( 2 ).

2. 

Ta uredba donesena je nakon Odluke Vijeća 2011/167/EU od 10. ožujka 2011. o odobravanju pojačane suradnje u području stvaranja zaštite jedinstvenim patentom ( 3 ).

3. 

Zajedno s Uredbom Vijeća (EU) br. 1260/2012 od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite u pogledu primjenjivih aranžmana prevođenja ( 4 ) i Sporazumom o jedinstvenom sudu za patente, potpisanom 19. veljače 2013. ( 5 ) uredba čini dio tzv. „paketa o jedinstvenom patentu“.

I – Pravni okvir

A – Međunarodno pravo

1. Europska patentna konvencija

4.

Članak 2. Konvencije o priznavanju europskih patenata (Europske patentne konvencije), potpisane u Münchenu 5. listopada 1973. i koja je stupila na snagu 7. listopada 1977. ( 6 ), naslovljen „Europski patent“, propisuje:

„(1)   Patenti priznati na temelju ove Konvencije nazivaju se europskim patentima.

(2)   Europski patent u svakoj državi ugovornici za koju je priznat ima učinak nacionalnog patenta te se na njega primjenjuju isti propisi kao i na nacionalni patent u toj državi, osim ako je ovom Konvencijom drukčije određeno.“

5.

Članak 142. EPK‑a, naslovljen „Jedinstveni patenti“, propisuje:

„(1)   Skupina država ugovornica koja je u posebnom sporazumu odredila da europski patent priznat za te države ima jedinstveni učinak na njihovim područjima, može odrediti da europski patent može biti priznat samo zajednički za sve te države.

(2)   Ako je neka skupina država ugovornica odredila kao u stavku 1., primjenjuju se odredbe ovog Dijela.“

2. Sporazum o JSP‑u

6.

Sporazum o JSP‑u u svom članku 23. predviđa:

„Za djelovanja [Jedinstvenog suda za patente ( 7 )] neposredno je odgovorna svaka država članica ugovornica pojedinačno, uključujući za svrhe iz članaka [258. UFEU‑a do 260. UFEU‑a] kao i sve države članice ugovornice zajedno.“

7.

Članak 89. stavak 1. Sporazuma o JSP‑u propisuje:

„Ovaj sporazum stupa na snagu 1. siječnja 2014. ili prvoga dana četvrtog mjeseca nakon mjeseca polaganja trinaeste isprave o ratifikaciji ili pristupanju u skladu s člankom 84., uključujući od strane triju država članica u kojima je tijekom godine koja je prethodila godini potpisivanja ovog sporazuma najveći broj europskih patenata proizvodio učinke ili prvoga dana četvrtog mjeseca nakon datuma stupanja na snagu izmjena Uredbe (EU) br. 1215/2012 [Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 8 )] koje se odnose na vezu potonje i ovog sporazuma, pri čemu se uzima u obzir kasniji datum.“ [neslužbeni prijevod]

B – Pravo Unije

8.

Uvodne izjave 24. i 25. pobijane uredbe propisuju kako slijedi:

„(24)

Nadležnost u pogledu europskih patenata s jedinstvenim učinkom [ ( 9 )] trebala bi se uspostaviti i biti uređena instrumentom koji utvrđuje jedinstveni sustav rješavanja sporova vezano za europske patente i EPJU.

(25)

Osnivanje [JSP‑a] koji bi rješavao sporove vezane za [EPJU] ključno je za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i pravne izvjesnosti, te troškovne učinkovitosti za nositelje patenata. Stoga je od iznimne važnosti da države članice sudionice ratificiraju Sporazum [o JSP‑u] u skladu sa svojim ustavnim i parlamentarnim postupcima te da poduzmu neophodne korake kako bi sud počeo djelovati što je prije moguće.“

9.

Sukladno članku 1. pobijane uredbe, njome se provodi pojačana suradnja u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite i poseban je sporazum u smislu članka 142. EPK‑a.

10.

Člankom 2. točkama (a) do (c) pobijane uredbe predviđa se:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

a)

‚država članica sudionica’, znači država članica koja sudjeluje u pojačanoj suradnji u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite na temelju [Odluke o pojačanoj suradnji], ili na temelju odluke donesene u skladu s člankom 331. stavkom 1. drugim ili trećim podstavkom UFEU‑a, u trenutku podnošenja zahtjeva za jedinstveni učinak iz članka 9.;

b)

‚europski patent’, znači patent koji je priznao Europski patentni ured [ ( 10 )] u skladu s pravilima i postupcima utvrđenim u EPK‑u;

c)

‚[EPJU]’znači europski patent koji ima jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama na temelju ove Uredbe“.

11.

Članak 3. stavak 1. pobijane uredbe propisuje:

„Europski patent koji je u državama članicama sudionicama priznat s istim nizom zahtjeva ima jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama pod uvjetom da je njegov jedinstveni učinak upisan u registar jedinstvene patentne zaštite.

Europski patent koji je u različitim državama članicama sudionicama priznat s različitim nizom zahtjeva nema jedinstveni učinak.“

12.

Sukladno članku 5. stavcima 1. i 2. pobijane uredbe:

„1.   [EPJU] dodjeljuje svojem nositelju pravo sprečavanja bilo koje treće strane da počini djelo protiv kojeg patent pruža zaštitu diljem državnih područja država članica sudionica u kojim isti ima jedinstven učinak, podložno važećim ograničenjima.

2.   Opseg tog prava i njegova ograničenja su jedinstvena u svim državama članicama sudionicama u kojima patent ima jedinstveni učinak.“

13.

Članak 9. pobijane uredbe propisuje:

„1.   Države članice sudionice, u smislu članka 143. EPK‑a, daju EPU‑u sljedeće zadaće, koje treba izvršavati u skladu s unutarnjim pravilima EPU‑a:

(a)

upravljanje zahtjevima za jedinstveni učinak koje podnose nositelji europskih patenata;

(b)

uključivanje registra jedinstvene patentne zaštite u Registar europskih patenata i upravljanje registrom jedinstvene patentne zaštite;

(c)

zaprimanje i registriranje izjava o licenciranju iz članka 8., te obveze vezane uz njihovo povlačenje i licenciranje koje je preuzeo nositelj [EPJU‑a] u okviru međunarodnih normizacijski[h] tijel[a];

(d)

objavljivanje prijevoda iz članka 6. Uredbe [...] br. 1260/2012 tijekom prijelaznog razdoblja iz tog članka;

(e)

prikupljanje i upravljanje pristojbama za produljenje trajanja za [EPJU‑e], u pogledu sljedećih godina od godine u kojoj je u [Europskom patentnom glasniku] objavljen podatak o priznavanju; prikupljanje i upravljanje dodatnim pristojbama za kašnjenje pri plaćanju pristojbi za produljenje trajanja kada se to zakašnjelo plaćanje izvrši u roku od šest mjeseci od dana dospijeća, te raspodjelu dijela prikupljenih pristojbi za produljenje trajanja državama članicama sudionicama;

(f)

upravljanje sustavom naknada troškova prijevoda iz članka 5. Uredbe [...] br. 1260/2012;

(g)

osiguravanje da je nositelj europskog patenta podnio zahtjev za jedinstvenim učinkom na jeziku postupka, kako je utvrđeno u članku 13. stavku 3. EPK‑a najkasnije mjesec dana od podataka o priznavanju u Europskom patentnom glasniku; te

(h)

osiguravanje da je jedinstveni učinak naveden u registru jedinstvene patentne zaštite, kada je zahtjev za jedinstveni učinak tijekom prijelaznog razdoblja predviđenog u članku 6. Uredbe [...] br. 1260/2012 podnesen zajedno s prijevodima iz tog članka, te da je EPO obaviješten o svim ograničenjima, licencijama, prijenosima ili opozivima [EPJU‑ova].

2.   Države članice sudionice osiguravaju usklađenost s ovom Uredbom u ispunjavanju međunarodnih obveza koje su preuzete u EPO‑u te surađuju u tu svrhu. Države članice sudionice kao države ugovornice EPK‑a osiguravaju upravljanje i nadzor nad aktivnostima vezanim uz zadaće iz stavka 1. ovog članka te određivanje visine pristojbe za produljenje trajanja u skladu s člankom 12. ove Uredbe i određivanje udjela u raspodjeli pristojbi za produljenje trajanja, u skladu s člankom 13. ove Uredbe.

U tu svrhu one uspostavljaju odbor upravnog vijeća Europske patentne organizacije (u daljnjem tekstu: uži odbor) u smislu članka 145. EPK‑a.

Uži odbor se sastoji od predstavnika država članica sudionica i jednog predstavnika Komisije kao promatrača te zamjena koje ih predstavljaju u slučaju njihove odsutnosti. Članovima užeg odbora mogu pomagati savjetnici ili stručnjaci.

Odluke užeg odbora donose se uz uvažavanje stajališta Komisije i u skladu s pravilima propisanim u članku 35. stavku 2. EPK‑a.

3.   Države članice sudionice osiguravaju učinkovitu pravnu zaštitu pred nadležnim sudom jedne ili nekoliko država članica sudionica u odnosu na odluke EPO‑a pri izvršavanju zadaća iz stavka 1.“

14.

U članku 18. pobijane uredbe propisano je kako slijedi:

„1.   Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

2.   Primjenjuje se od 1. siječnja 2014. ili od dana stupanja na snagu Sporazuma [o JSP‑u], ovisno o tome što nastupi kasnije.

Odstupajući od članka 3. stavaka 1. i 2. te članka 4. stavka 1., europski patent čiji je jedinstveni učinak upisan u registru jedinstvene patentne zaštite ima jedinstveni učinak samo u onim državama članicama sudionicama u kojima [JSP] ima isključivu nadležnost u pogledu [EPJU‑ova] na dan registracije.

3.   Svaka država članica sudionica obavješćuje Komisiju o ratifikaciji sporazuma u trenutku polaganja svog ratifikacijskog instrumenta. Komisija objavljuje u Službenom listu Europske unije dan stupanja na snagu Sporazuma i popis država članica koje su ratificirale sporazum na dan stupanja na snagu. Komisija nakon toga redovito ažurira popis država članica sudionica koje su ratificirale Sporazum [o JSP‑u] i objavljuje takav ažurirani popis u Službenom listu Europske unije“.

4.   Države članice sudionice osiguravaju pripremu svih mjera iz članka 9. na dan početka primjene ove uredbe.

5.   Svaka država članica sudionica primjenjuje mjere iz članka 4. stavka 2. na dan početka primjene ove Uredbe, ili u slučaju države članice sudionice u kojoj [JSP] nema isključivu nadležnost i pogledu [EPJU‑ova] na dan početka primjene ove Uredbe do dana preuzimanja isključive nadležnosti u toj državi članici sudionici od strane Jedinstvenog suda za patente.

6.   Jedinstvena patentna zaštita može se zahtijevati za europski patent priznat na dan ili nakon dana početka primjene ove Uredbe.“

II – Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

15.

Kraljevina Španjolska pokrenula je ovaj postupak tužbom podnesenom tajništvu Suda 22. ožujka 2013.

16.

Odlukama predsjednika Suda od 12. rujna 2013., Kraljevini Belgiji, Češkoj Republici, Kraljevini Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj Republici, Velikom Vojvodstvu Luksemburg, Mađarskoj, Kraljevini Nizozemskoj, Kraljevini Švedskoj, Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske i Komisiji odobrena je intervencija u potporu zahtjevima Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije, sukladno članku 131. stavku 2. Poslovnika Suda.

17.

Ti svi intervenijenti su podnijeli pisana očitovanja, osim Velikog Vojvodstva Luksemburg.

18.

Kraljevina Španjolska od Suda zahtijeva da:

pobijanu uredbu proglasi pravno nepostojećom ili da je, podredno u cijelosti poništi;

još podrednije, poništi:

članak 9. stavak 1. u cijelosti, a članak 9. stavak 2. pobijane uredbe kako je to navedeno u okviru petog tužbenog razloga ove tužbe, i

članak 18. stavak 2. pobijane uredbe u cijelosti, kao i sva pozivanja u toj uredbi na JSP kao sudski režim za EPJU i kao izvor prava za europske patente s jedinstvenim učinkom, te

Parlamentu i Vijeću naloži snošenje troškova.

19.

Parlament i Vijeće od Suda zahtijevaju da:

odbije tužbu i

naloži Kraljevini Španjolskoj snošenje troškova.

III – Tužba

20.

U prilog svojoj tužbi Kraljevina Španjolska se kao prvo, poziva na sedam tužbenih razloga.

21.

Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi vrijednosti vladavine prava koje su propisane u članku 2. UEU‑a. Kraljevina Španjolska ističe da pobijana uredba uređuje zaštitu utemeljenu na europskom patentu, iako upravni postupak u vezi priznavanja takvog patenta nije podvrgnut ikakvom sudskom nadzoru, koji bi zajamčio pravilnu i ujednačenu primjenu prava Unije kao i zaštitu temeljnih prava.

22.

Drugi tužbeni razlog navodi nepostojanje pravne osnove. Kraljevina Španjolska navodi da članak 118. UFEU‑a ne predstavlja prikladnu pravnu osnovu za donošenje pobijane uredbe, jer ne uspostavlja mjere koje jamče ujednačenu zaštitu predviđenu tom odredbom.

23.

Treći žalbeni razlog temelji se na zlouporabi ovlasti. Prema mišljenju Kraljevine Španjolske, Parlament i Vijeće počinili su takvu zlouporabu jer pobijana uredba ne poštuje cilj pojačane suradnje iz članka 20. stavka 1. UEU‑a.

24.

Četvrti žalbeni razlog navodi povredu članka 291. stavka 2. UFEU‑a. Kao prvo, Kraljevina Španjolska osporava ovlasti dodijeljene državama članicama sudionicama, koje djeluju u okviru užeg odbora da određuju visinu pristojbi za produljenje trajanja i definiraju njihov udio u raspodjeli pristojbi. Prema toj državi članici, članak 291. UFEU‑a ne dozvoljava zakonodavcu Unije da na države članice sudionice prenese takvu ovlast. Podredno, Kraljevina Španjolska se poziva na povredu načela navedenih u presudi Meroni/Haute Autorité ( 11 ), jer prenošenje ovlasti ne udovoljava uvjetima koji su određeni u toj presudi. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi istih načela utvrđenih u spomenutoj presudi, jer su određene administrativne zadaće povezane s EPJU‑om iz članka 9. stavka 1. pobijane uredbe prenesene na EPU. Kraljevina Španjolska navodi da prenesene ovlasti uključuju širok manevarski prostor i da osim toga akti EPU‑a ne podliježu sudskom nadzoru.

25.

Šesti i sedmi tužbeni razlog temelje se na povredi načela autonomije i ujednačenosti prava Unije. Kraljevina Španjolska tvrdi da su ovlasti Unije i njezinih institucija dovedene u pitanje, jer primjena pobijane uredbe u skladu s člankom 18. stavkom 2. prvim podstavkom ovisi o datumu stupanja na snagu Sporazuma o JSP‑u, ako taj datum nastupa nakon 1. siječnja 2014., te ističe da je poseban sudski režim za EPJU‑ove predviđen u tom sporazumu a ne u pobijanoj uredbi.

26.

Podredno, Kraljevina Španjolska zahtijeva djelomično poništenje pobijane uredbe, kao što je to navedeno u točki 18. ovog mišljenja.

A – Prvi tužbeni razlog, povreda vrijednosti vladavine prava

1. Argumenti stranaka

27.

Kraljevina Španjolska tvrdi da treba poništiti dio pobijane uredbe koji utvrđuje propise utemeljene na pravu koje prizna EPU čiji akti nisu podložni sudskom nadzoru, jer ne poštuje vrijednosti vladavine prava koje navodi članak 2. UEU‑a.

28.

Prema toj državi članici, cjelokupni upravni postupak u vezi priznavanja europskih patenata ne podliježe nikakvu sudskom nadzoru koji bi jamčio pravilnu i ujednačenu primjenu prava Unije kao i zaštitu temeljnih prava.

29.

Navedena država članica navodi, da nije moguće dopustiti da pobijana uredba u pravni poredak Unije uključi akte koji potječu od međunarodnog tijela na koji se ne primjenjuju spomenuta načela. S jedne strane, žalbena vijeća i prošireno žalbeno vijeće su tijela uspostavljena u okviru EPU‑a koja ovise o potonjem i, s druge strane, protiv njihovih odluka nije predviđen nikakav pravni lijek.

30.

Parlament i Vijeće tvrde da je razina pravne zaštite koju uspostavljeni sustav pruža pojedincima u skladu s načelima vladavine prava.

31.

Parlament navodi da valjanost, ništavost ili povreda jedinstvenog patenta na temelju članka 32. Sporazuma o JSP‑u, podliježu sudskom nadzoru JSP‑a, da upravne odluke EPU‑a u vezi priznavanja EPJU‑a mogu pobijati upravnim pravnim lijekovima pred različitim tijelima u okviru EPU‑a, da su države članice, koje su sve stranke te konvencije, razinu zaštite koju pojedinci ostvaruju u okviru EPK‑a ocijenile prihvatljivom i da je sudski nadzor nad odlukama EPU‑a u okviru administrativnih zadaća iz članka 9. pobijane uredbe predviđen u stavku 3. te odredbe.

32.

Vijeće navodi da je sustav koji je ustanovljen EPK‑om u skladu s temeljnim pravom na pristup sudu. Dakako, iako Europska patentna organizacija ( 12 ) uživa imunitet u vezi sa sudskom nadležnosti i izvršenjem, takav imunitet se u konkretnom slučaju može povući i takva organizacija s jednom ili više ugovornih stranaka sporazuma može zaključiti dodatne sporazume, radi provedbe odredaba iz područja imuniteta. Osim toga, ništa ne sprečava da navedena organizacija međunarodnim sporazumom pobliže odredi da te odluke podliježu nadzoru suda.

33.

Vijeće nadalje tvrdi da pitanje usklađenosti imuniteta međunarodnih organizacija od sudske nadležnosti, s pravom na pristup sudu, treba ispitati na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Europski sud za ljudska prava je također priznao usklađenost imuniteta međunarodnih organizacija s temeljnim pravom na pristup sudu, ako tužitelji pritom na druge razumne načine ostvaruju djelotvornu zaštitu svojih prava, zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom 4. studenoga 1950. u Rimu ( 13 ). Takav je slučaj u ovom predmetu. Europska komisija za ljudska prava ( 14 ), potvrdila je neovisnost i sudski karakter žalbenih vijeća i proširenog vijeća, dok je Europski sud za ljudska prava smatrao da je zaštita temeljnih ljudskih prava u okviru EPU‑a načelno istovjetna zaštitnim odredbama koje jamči njemački Ustav.

34.

Intervenijenti se slažu s argumentima Parlamenta i Vijeća. Kraljevina Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska Republika i Kraljevina Švedska prve prije svega navode, da je prvi tužbeni razlog bespredmetan, jer cilj pobijane uredbe nije uređivanje uvjeta za priznavanje ili valjanost europskog patenta. Tako njezin cilj ili učinak nije da se akti EPU‑a ili sustav EPK‑a uključe u pravni poredak Unije. U okviru ocjene valjanosti pobijane uredbe, trebalo bi uzeti u obzir samo akte EPU‑a povezane s priznavanjem jedinstvenog učinka europskog patenta, koji su u pogledu sudskog nadzora JSP‑a u skladu s pravom Unije. U svakom slučaju, te države članice podupiru obrazloženja Parlamenta i Vijeća navodeći da će temeljna prava biti zajamčena na zadovoljavajući način u sustavu EPK‑a.

2. Moja ocjena

35.

Uvodno ističem da su Vijeće, Francuska Republika i Komisija naglasili da prvi tužbeni razlog nije jasan, navodeći da se ne temelji na posebnoj povredi temeljnog prava, nego na navodnoj povredi vrijednosti Unije.

36.

Podsjećam da je, u okviru svog nadzora nad zakonitosti zakonodavnih akata, na temelju članka 263. stavka 2. UFEU‑a, Sud nadležan u postupcima, osobito o povredi svakog pravnog pravila vezanog uz primjenu Ugovorâ.

37.

Iako se stranke, ne mogu pozivati na vladavinu prava, kako je navedena u čl. 2. UEU‑a, da bi poništile akt Unije, činjenica je da je teško ne priznati mogućnost Sudu da vladavinu prava smatra dopuštenim pravnim pravilom ( 15 ), i to posebno zato što je Kraljevina Španjolska u svojoj tužbi spomenula zabranu arbitrarnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek i poštovanje i ujednačenost primjene odredbi Unije ( 16 ).

38.

Tako bi Sud tužbeni razlog te vrste mogao ispitati iz perspektive povrede vrijednosti vladavine prava.

39.

Međutim, kao i Kraljevina Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska Republika te Kraljevina Švedska, smatram da je taj prvi tužbeni razlog kojim se tvrdi da sustav priznavanja patenata nije u skladu s člankom 2. UEU‑a, bespredmetan, jer ne utječe na zakonitost pobijane uredbe.

40.

S jedne strane, zakonodavac Unije odabrao je prihvatiti pravila o priznavanju europskog patenta prije nego što je pobijana uredba donesena, i u vrlo preciznom kontekstu, te s druge strane, cilj pobijane uredbe je jasno određen.

a) Izbor zakonodavca Unije

41.

Prihvaćanje pravila EPK‑a koja se odnose na priznavanje europskog patenta, ovdje se promatra u kontekstu pojačane suradnje i razumnog izbora zakonodavca Unije.

42.

Sud je tom zakonodavcu dosljedno priznao široki manevarski prostor u područjima koja uključuju njegove političke, ekonomske i društvene izbore i u kojima ga se poziva da provede složene ocjene ( 17 ).

43.

Dio toga čini područje intelektualnog vlasništva, a osobito područje patenata.

44.

Podsjećamo da je od početka postupka usklađivanja patentnog prava u Europi, zakonodavac Unije oduvijek imao namjeru uspostaviti patent Unije na osnovi sustava EPK‑a i postojećeg patenta ( 18 ).

45.

Štoviše, zakonodavac Unije nije htio isključiti mogućnost da u okviru pojačane suradnje na tom sustavu postavi temelj. Naime, prednost takvog sustava je ta da je on već uspostavljen i da je u svom funkcioniranju već dokazao svu svoju djelotvornost, uz njemu karakterističnu kvalitetu i visoki stupanj izvedbe i stručnosti. Osim toga, njegova pravila obvezujuća su za sve države članice Unije kao države ugovornice EPK‑a, i kako to naglašava Vijeće, države članice nikad nisu smatrale da učinci koje su mogle proizvesti odluke EPU‑a koje se odnose na priznavanje patenata mogu povrijediti njihova ustavna načela.

46.

Tako u odluci o pojačanoj suradnji, koja je da podsjetim bila predmetom dviju tužbi za poništenje Kraljevine Španjolske i Republike Italije koje su odbijene, cilj u njezinoj uvodnoj izjavi 7. upućuje na stvaranje jedinstvenog patenta, objašnjavajući da im pruža jedinstvenu zaštitu na području svih država članica sudionica koju „[EPU] priznaje svim tim državama članicama“.

47.

Sama Kraljevina Španjolska priznaje različite mogućnosti kojima zakonodavac Unije raspolaže pri izvršavanju svojih ovlasti ( 19 ) i ne dovodi u pitanje sam izbor tog zakonodavca. Međutim, ona smatra da „uključujući“ u svoje propise međunarodni sustav u kojem se ne poštuju ustavna načela Ugovora, pobijana uredba narušava vrijednosti poštovanja vladavine prava.

48.

Mislim da je, uzimajući u obzir predmet pobijane uredbe, takva analiza pogrešna.

b) Predmet pobijane uredbe

49.

Podsjećam da na temelju članka 1. stavka 2. pobijane uredbe, ona predstavlja poseban sporazum u smislu članka 142. EPK‑a ( 20 ), na temelju kojega „[s]kupina država ugovornica koja je u posebnom sporazumu odredila da europski patent priznat za te države ima jedinstveni učinak na njihovim područjima, može odrediti da europski patent može biti priznat samo zajednički za sve te države“.

50.

Prije donošenja pobijane uredbe, zakonodavac Unije imao je uistinu namjeru oslanjati se na sustav priznavanja europskog patenta od strane EPU‑a, ali na način da pobijana uredba ne obuhvaća taj sustav. Iz samog predmeta te uredbe, moguće je naime utvrditi da ovdje nije u pitanju uređivanje uvjeta za priznavanje i valjanost europskog patenta niti predviđanje u tu svrhu sustava poput onoga koji je uspostavljen za nadzor nad odlukama EPU‑a, u vezi sa zadaćama koje ima na temelju članka 9. stavka 2. pobijane uredbe.

51.

Stoga je potrebno utvrditi da se eventualnim poništenjem pobijane uredbe ne bi utjecalo na uvjete za priznavanje ili valjanost europskog patenta.

52.

Mislim da je jedini cilj pobijane uredbe da obuhvati priznavanje jedinstvenog učinka europskog patenta, koji je već priznat u skladu s EPK‑om.

53.

Kao što to spominju Kraljevina Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska Republika i Kraljevina Švedska, zakonodavac Unije samo navodi značajke, uvjete za ostvarivanje i učinke jedinstvene zaštite. Kraljevina Španjolska je u točki 20. svoje tužbe i sama to priznala.

54.

U tom pogledu, upućujem na nedvojbeni tekst pobijane uredbe.

55.

Stoga formulacija naziva te uredbe ne ostavlja prostora ikakvoj sumnji da je to uredba „o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite“ ( 21 ).

56.

Osim toga, članak 1. pobijane uredbe, naslovljen „Predmet“, u svom stavku 1. precizira da se tom uredbom „provodi pojačana suradnja u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite odobrene Odlukom [o pojačanoj suradnji]“ ( 22 ).

57.

Nadalje, uvodna izjava 7. navedene uredbe navodi početak djelovanja jedinstvenog učinka, određujući da „[bi se] jedinstvena patentna zaštita trebala ostvariti davanjem jedinstvenog učinka europskim patentima u fazi nakon priznanja na temelju ove Uredbe“ ( 23 ). To znači da je zakonodavac Unije pobijanom uredbom htio pokriti samo fazu nakon priznanja europskog patenta. On intervenira u provedbu pojačane suradnje točno u trenutku ostvarenja jedinstvene zaštite.

58.

Stoga jedinstvena zaštita, koju uređuje pobijana uredba, počinje djelovati tek nakon što je europski patent priznat, i toliko dugo koliko isti ostaje na snazi. Tako ta uredba europskim patentima samo dodjeljuje dodatno svojstvo, odnosno jedinstven učinak, a da pritom ne utječe na postupak koji uređuje EPK ( 24 ), koji su države članice Unije kao stranke te konvencije dužne poštovati.

59.

Dodijeljenu zaštitu više ne uređuje nacionalno pravo raznih država članica na temelju članka 64. EPK‑a, nego odredbe o ujednačenoj primjeni pobijane uredbe.

60.

Pobijana uredba daje definiciju EPJU‑a, precizirajući trenutak od kojeg on proizvodi učinak, prava koja on dodjeljuje i njegov opseg. Također predviđa financijske odredbe o pristojbama koje nastaju iz EPJU‑a kao i institucionalne odredbe u vezi s upravljanjem EPJU‑om koje uključuju administrativne zadaće EPU‑a čije odluke su jedine odluke koje bi se mogle dovesti u pitanje u okviru ocjene zakonitosti pobijane uredbe.

61.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da odbije prvi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske kao bespredmetan, s obzirom na to da nema utjecaja na zakonitost pobijane uredbe, jer ona ne može ovisiti o usklađenosti odluka EPU‑a o priznavanju europskih patenata s pravom Unije.

B – Drugi tužbeni razlog, nepostojanje pobijane uredbe zbog nedostatka pravne osnove

1. Argumenti stranaka

62.

Kraljevina Španjolska svojim drugim tužbenim razlogom tvrdi da članak 118. UFEU‑a ne predstavlja prikladnu pravnu osnovu za donošenje pobijane uredbe i da se ta potonja treba smatrati nepostojećom.

63.

Ističe da pobijana uredba nema materijalnog sadržaja, osobito zato što ne određuje djela u odnosu na koja EPJU pruža zaštitu. Predmet i svrha pobijane uredbe se stoga ne podudaraju s pravnom osnovom na kojoj je utemeljena.

64.

Prema mišljenju Kraljevine Španjolske, pozivanje na nacionalno zakonodavstvo država članica sudionica na osnovi članka 5. stavka 3. pobijane uredbe, ne jamči jedinstvenu zaštitu prava intelektualnog i industrijskog vlasništva Unije i tom uredbom se u tu svrhu ne radi na usklađivanju zakonodavstava država članica.

65.

Parlament i Vijeće ističu da članak 118. UFEU‑a predstavlja prikladni pravni temelj. Ta odredba, koja omogućava uspostavu mjera u vezi sa stvaranjem europskih prava intelektualnog vlasništva kako bi se osigurala ujednačena zaštita prava intelektualnog vlasništva u Uniji i s uspostavom centraliziranih mehanizama za odobravanje, koordinaciju i nadzor na razini Unije, ne zahtijeva potpunu usklađenost nacionalnih zakonodavstava, pod uvjetom da je stvoreno pravo intelektualnog ili industrijskog vlasništva koje pruža ujednačenu zaštitu u državama članicama sudionicama.

66.

S obzirom na njezin predmet i sadržaj, pobijana uredba ispunjava spomenuti zahtjev, jer utvrđuje EPJU koji pruža jedinstvenu zaštitu na području država članica sudionica i definira njegove značajke kao i njegov opseg i učinke.

67.

Svi intervenijenti podupiru očitovanja Parlamenta i Vijeća, Kraljevina Nizozemska štoviše ističe, da je Sud u presudi Španjolska i Italija/Vijeće ( 25 ) već presudio da je članak 118. UFEU‑a prikladan temelj za ostvarivanje jedinstvenog učinka europskog patenta.

2. Moja ocjena

68.

Kraljevina Španjolska ocjenjuje da je pravna osnova iz članka 118. UFEU‑a neprikladna za donošenje pobijane uredbe jer smatra da je ta uredba pravna norma bez ikakva sadržaja, čija je krajnja svrha da ovlasti koje je Ugovor dodijelio Uniji izvršava međunarodno tijelo, i da pozivanje na nacionalno zakonodavstvo nije takve prirode da jamči jedinstvenu zaštitu u Uniji.

69.

S tom analizom se, zbog sljedećih razloga, ne slažem.

70.

Valja istaknuti da se na temelju ustaljene sudske prakse „izbor pravne osnove za neki akt Unije mora temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskoj kontroli, među kojima su cilj i sadržaj tog akta“ ( 26 ).

71.

Podsjećam da je cilj pobijane uredbe ujednačena zaštita na području svih zemalja članica sudionica ( 27 ).

72.

To se može iščitati iz članka 3. stavka 2. prvog podstavka pobijane uredbe koji propisuje da „[EPJU] ima jedinstvena svojstva [i] pruža jedinstvenu zaštitu te ima jedinstveni učinak u svim državama članicama sudionicama“.

73.

Ta zaštita uistinu doprinosi ujednačenosti a stoga i integraciji, u odnosu na situaciju koja proizlazi iz provedbe pravila EPK‑a, koja u svakoj državi ugovornici EPK‑a pruža zaštitu čiji je opseg definiran nacionalnim pravom ( 28 ).

74.

Naime, sukladno članku 64. stavku 1. EPK‑a, učinak europskog patenta određuje nacionalno zakonodavstvo „u svakoj državi ugovornici za koju je priznat“. Nositelj europskog patenta imao je stoga obvezu zahtijevati registraciju svog europskog patenta u svakoj državi ugovornici EPK‑a u kojoj želi ostvariti zaštitu.

75.

To znači da bi za istu povredu, počinjenu u više država članica, bilo onoliko postupaka i različitih primjenjivih zakona koji uređuju sporove koliko je i država, čime bi se stvorila značajna pravna nesigurnost.

76.

Što se tiče sadržaja pobijane uredbe, ne slažem se s analizom Kraljevine Španjolske koja ističe da je ta uredba „prazna školjka“, jer su odredbe koje predviđa dovoljne i s obzirom na to da zakonodavac Unije dijeli nadležnost s državama članicama.

77.

S jedne strane, članak 3. stavak 1. pobijane uredbe predviđa uvjete za odobravanje jedinstvenog učinka, precizirajući da će se jedinstveni učinak priznati samo ako je europski patent državama članicama sudionicama priznat s istim nizom zahtjeva i ako je jedinstveni učinak upisan u registar jedinstvene patentne zaštite.

78.

Članak 4. pobijane uredbe odnosi se na vrijeme od kada EPJU proizvodi učinke, odnosno od dana objave podataka o priznanju europskog patenta u Europskom patentnom glasniku, tako da se za njega smatra da na području država članica sudionica na taj dan nema učinak kao nacionalni patent.

79.

Članak 5. pobijane uredbe u vezi s jedinstvenom zaštitom, određuje učinke jedinstvenog karaktera i način na koji se osigurava jedinstvena zaštita u svim državama članicama sudionicama.

80.

U svom 1. stavku propisuje da EPJU dodjeljuje svojem nositelju pravo da spriječi bilo koju treću stranu da počini djelo protiv kojeg patent pruža zaštitu diljem državnih područja država članica sudionica u kojim isti ima jedinstven učinak, podložno važećim ograničenjima.

81.

U svom 2. stavku, predviđa da su opseg tog prava i njegova ograničenja jedinstvena u svim državama članicama sudionicama u kojima patent ima jedinstveni učinak.

82.

S druge strane, podsjećam da nakon Ugovora iz Lisabona članak 118. UFEU‑a čini prikladnu pravnu osnovu za stvaranje prava intelektualnog vlasništva i izričiti cilj mu je uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta, područje na koje se odnosi podijeljena nadležnost između Unije i država članica u smislu članka 4. stavka 2. UFEU‑a ( 29 ).

83.

Kako je prema Ugovorima, u određenim područjima Uniji dana takva podijeljena nadležnost s državama članicama, Unija i države članice imaju mogućnost donositi zakone i donositi pravno obvezujuće akte u tom području. To predviđa članak 2. stavak 2. UFEU‑a koji dodaje da „[d]ržave članice svoju nadležnost izvršavaju u onoj mjeri u kojoj Unija ne izvršava svoju nadležnost.

84.

Članak 118. UFEU‑a usto predviđa da zakonodavac Unije „[uspostavlja] mjere za stvaranje europskih prava intelektualnog vlasništva kako bi osigurali ujednačenu zaštitu prava intelektualnog vlasništva u čitavoj Uniji te za uspostavu centraliziranih aranžmana na razini Unije u području ovlaštenja, koordinacije i nadzora“ ( 30 ).

85.

Ne smijemo zaboraviti da se ovlasti iz članka 118. UFEU‑a u ovom slučaju izvršavaju na temelju provedbe pojačane suradnje i da je zakonodavac Unije u okviru svog širokog manevarskog prostora u svrhu te provedbe odabrao primijeniti više pravnih instrumenata koji istodobno imaju izvor u međunarodnom pravu, pravu Unije i nacionalnom pravu, što Kraljevina Španjolska nije osporila.

86.

Iz toga proizlazi da se zakonodavac Unije, po mom mišljenju, mogao pozivati na nacionalno pravo, predvidjevši u članku 5. stavku 3. pobijane uredbe, u vezi s člankom 7. iste, da ?su? djela protiv kojih patent pruža zaštitu i važeća ograničenja ona određena pravom koje se primjenjuje na EPJU‑e u državama članicama sudionicama čije se nacionalno pravo primjenjuje na EPJU kao predmet vlasništva.

87.

U tom pogledu, uvodna izjava 9. pobijane uredbe omogućava tumačenje te odredbe propisujući da „[bi] u pitanjima koja nisu obuhvaćena ovom Uredbom […] trebalo primijeniti odredbe EPK‑a, Sporazuma [o JSP‑u], uključujući njegove odredbe vezane uz područje primjene tog prava i [ograničenja prava na to da se svaku treću osobu spriječi od počinjenja djela protiv kojih patent pruža zaštitu], te nacionalno pravo, uključujući propise međunarodnog privatnog prava“.

88.

Sporazum o JSP‑u svojim člancima 25. i 27. definira djela protiv kojih EPJU pruža zaštitu i ograničenja učinaka takvog patenta. Države članice sudionice odredbe tih članaka trebaju prenijeti u svoje nacionalno pravo.

89.

Osim toga, članak 118. UFEU‑a koji čini dio 3. poglavlja glave VII. UFEU‑a o „usklađivanju zakonodavstava“, ne zahtijeva nužno od zakonodavca Unije da posve uskladi sve aspekte prava intelektualnog vlasništva taksativno utvrđujući sva pravila u vezi s njegovim funkcioniranjem ili njegovim sadržajem. To je sama Kraljevina Španjolska priznala u svojoj replici ( 31 ).

90.

Zato mislim da u tekstu članka 118. UFEU‑a ne postoji ništa što bi isključilo mogućnost da se akt Unije kojim je utvrđeno pravo poziva na nacionalno pravo, ako taj akt jamči da se pravom pruža jedinstvena zaštita na području država članica sudionica.

91.

Kraljevina Španjolska ovdje dovodi u pitanje i jamčenje takve zaštite.

92.

Kada se zakonodavac Unije međutim poziva na nacionalno pravo, to ne znači da jedinstvena zaštita iz članka 118. UFEU‑a nije zajamčena.

93.

Čitanjem članka 5. stavka 3. u vezi s člankom 7. pobijane uredbe kao i njezine uvodne izjave 9. proizlazi, da će samo jedno nacionalno zakonodavstvo definirati djela protiv kojih EPJU pruža zaštitu. Drugim riječima, svaki EPJU bit će predmetom nacionalnog prava jedne države članice i to će se pravo primjenjivati na cijelom području država članica sudionica.

94.

Stoga, upućivanjem na nacionalno pravo primjenjivo u svakom slučaju, pobijana uredba jamči jedinstvenu zaštitu jer će to upućivanje obuhvatiti i svaki međunarodni sporazum čije su stranke države članice, što podrazumijeva i Sporazum o JSP‑u, koji su države članice obvezne ratificirati na temelju načela lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a ( 32 ).

95.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da drugi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske odbije kao neosnovan.

C – Treći tužbeni razlog, zlouporaba ovlasti

1. Argumenti stranaka

96.

Kraljevina Španjolska tvrdi da su Parlament i Vijeće zlouporabili ovlasti, jer pobijana uredba ne poštuje cilj pojačane suradnje iz članka 20. stavka 1. UEU‑a. Budući da su učinci EPJU‑a definirani u Sporazumu o JSP‑u, jedini predmet pobijane uredbe je stvoriti dojam da Unija ima vlastiti pojam i vlastiti propis dok se zapravo radi o zaobilasku prava Unije i njezina nadzora. Nasuprot onomu što tvrdi Parlament, Sud o tom pitanju nije donio odluku u svojoj presudi Španjolska i Italija/Vijeće ( 33 ).

97.

Parlament i Vijeće predlažu da se ovaj tužbeni razlog odbije.

98.

Parlament naglašava da je Sud u toj presudi odbacio tvrdnje o zlouporabi ovlasti pri uspostavljanju jedinstvene patentne zaštite. Vijeće dodaje da pobijana uredba i stvaranje EPJU‑a doprinose postizanju ciljeva Unije, jer bi nositelj europskog patenta koji želi ishoditi zaštitu u 25 država članica sudionica, bez jedinstvenog učinka tog patenta, njega morao potvrditi zasebno u svakoj od 25 država članica, dok bi navedeni patent trebao biti potvrđen i u slučaju spora zasebno obranjen u svakoj od 25 država članica.

99.

Intervenijenti se slažu s argumentima Parlamenta i Vijeća.

2. Moja ocjena

100.

Kraljevina Španjolska svojim trećim tužbenim razlogom ističe da pobijana uredba sadrži zlouporabu ovlasti jer pojačanu suradnju koristi za drugu svrhu od one koju su joj dodijelili Ugovori.

101.

Prema njezinu mišljenju pobijana uredba je „prazna školjka“ i stoga ne osigurava jedinstvenu zaštitu koja čini svrhu odluke o pojačanoj suradnji.

102.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u odnosu na akt se može govoriti o postojanju zlouporabe ovlasti samo ako se utvrdi, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, da je on donesen s isključivim ciljem, ili barem odlučujućim, postizanja drugih ciljeva zbog kojih je ovlast o kojoj je riječ bila dodijeljena ili izbjegavanja postupka posebno predviđenog Ugovorima za rješavanje okolnosti predmetnog slučaja ( 34 ).

103.

Iako Kraljevina Španjolska tvrdi da je taj tužbeni razlog postavljen u kontekstu pojačane suradnje a ne iz perspektive pobijane uredbe kao takve, što je predmet drugog tužbenog razloga, činjenica je da se poziva na isti argument i da je pobijana uredba sadržajno prazna, jer ne sadrži nikakva pravna pravila koja bi osigurala jedinstvenu zaštitu.

104.

Međutim, kako je ovaj argument odbijen u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga, dokazi na koje se oslanja Kraljevina Španjolska nisu relevantni. Prema tome, smatram da treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

D – Četvrti i peti tužbeni razlog, povreda članka 291. stavka 2. UFEU‑a i načela navedenih u presudi Meroni/Haute Autorité

1. Argumenti stranaka

105.

Kraljevina Španjolska svojim četvrtim tužbenim razlogom osporava dodjeljivanje ovlasti državama članicama sudionicama koje djeluju u okviru užeg odbora da određuju visinu pristojbi za produljenje trajanja i udio u raspodjeli pristojbi za produljenje, iz članka 9. stavka 2. pobijane uredbe. Dodjeljivanje izvršavanja takvih ovlasti državama članicama sudionicama predstavlja, kao prvo, povredu članka 291. stavka 2. UFEU‑a i podredno, ako Sud utvrdi da ta odredba nije povrijeđena, povredu načela koja su navedena u presudi Meroni/Haute Autorité ( 35 ) u vezi s prenošenjem ovlasti.

106.

Parlament ističe da je dodjeljivanje određenih ovlasti agencijama oduvijek bilo iznimka od pravila Ugovorâ o primjeni prava Unije, što je pod određenim uvjetima pravno prihvatljivo. Osim toga, Parlament zanima relevantnost te presude u slučaju dodjeljivanja ovlasti međunarodnom tijelu kao što je uži odbor.

107.

Vijeće ocjenjuje da je sukladno članku 291. stavku 1. UFEU‑a kad institucije Unije donose pravno obvezujuće akte, na državama članicama odgovornost za donošenje prikladnih provedbenih mjera. Samo u slučaju ako su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu navedenih akata, provedbene mjere donosi Komisija, ili ako je takav slučaj, Vijeće, sukladno stavku 2. tog članka. U tom pogledu, Kraljevina Španjolska nije dokazala zašto bi se određivanje pristojbi za produljenje trajanja i udio u raspodjeli pristojbi za produljenje na razini Unije trebalo provoditi na jedinstven način. Iz toga slijedi da u ovom slučaju presuda Meroni/Haute Autorité ( 36 ) nije relevantna.

108.

U svakom slučaju, Parlament i Vijeće ocjenjuju da su uvjeti iz te presude zadovoljeni, pri čemu Parlament navodi da tu sudsku praksu treba ispitati prema članku 118. UFEU‑a, koji zahtijeva da se za EPJU utvrde „centralizirani“ aranžmani.

109.

Intervenijenti podupiru očitovanja Parlamenta i Vijeća. Prema mišljenju više njih, načela navedena u toj presudi ne mogu se primijeniti. Ona su, u svakom slučaju, poštovana.

110.

Kraljevina Španjolska svojim petim tužbenim razlogom tvrdi da članak 9. stavak 1. pobijane uredbe koji neke administrativne zadaće prenosi na EPU, narušava načela navedena u presudi Meroni/Haute Autorité ( 37 ). Ovlasti koje su dodijeljene nisu vlastite ovlasti država članica, nego ovlasti Unije.

111.

Parlament i Vijeće tvrde da tu sudsku praksu nije moguće primijeniti.

112.

Intervenijenti podupiru očitovanja Parlamenta i Vijeća.

2. Moja ocjena

113.

Zajedničko je stajalište različitih stranaka da države članice sudionice, na temelju članka 9. stavka 2. pobijane uredbe, moraju u okviru užeg odbora koji uspostavljaju, osiguravati određivanje visine pristojbi za produljenje trajanja i udio u raspodjeli pristojbi za produljenje.

114.

Kraljevina Španjolska međutim ističe da su u ovom slučaju bili potrebni jedinstveni provedbeni uvjeti, da su stoga, u skladu s člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a, provedbene ovlasti trebale biti dodijeljene Komisiji ili u posebnim slučajevima Vijeću, te da je stoga ta odredba povrijeđena.

115.

Ne mogu se složiti s takvim stavom.

116.

Naime, Kraljevina Španjolska se oslanja na odredbu, koju prema mom mišljenju, ovdje nije moguće primijeniti.

117.

Na temelju članka 291. stavka 2. UFEU‑a, „[k]ad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Unije, tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. [UEU‑a]”.

118.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članak 291. UFEU‑a ne daje nikakvu definiciju pojma provedbenog akta, već se u svom stavku 2. ograničava na upućivanje na nužnost usvajanja takvog akta od strane Komisije ili, u određenim posebnim slučajevima, od strane Vijeća, radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu pravno obvezujućeg akta Unije unutar iste ( 38 ).

119.

Sud je osim toga precizirao da iz članka 291. stavka 2. UFEU‑a proizlazi da se „[k]ad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Unije, tim […] aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. [UEU‑a]“ ( 39 ).

120.

Sud je dodao da je „provedbeni akt potreban radi pobližeg određivanja sadržaja zakonodavnog akta, kako bi osigurala njegovu provedbu u jedinstvenim uvjetima u svim državama članicama“ ( 40 ).

121.

Međutim, smatram da u ovom slučaju izvršavanje ovlasti koje su dodijeljene sukladno članku 9. stavku 2. pobijane uredbe državama članicama sudionicama, ulazi u normativni okvir koji je zakonodavac Unije utvrdio i pojasnio te se nipošto ne treba provoditi u jedinstvenim uvjetima u svim državama članicama.

122.

Naime, najprije treba reći da je zakonodavac Unije u članku 11. pobijane uredbe definirao, da se pristojbe za produljenje trajanja EPJU‑a plaćaju za sljedeće godine od godine u kojoj je u Europskom patentnom glasniku objavljen podatak o priznanju EPJU‑a te je postojanje EPJU‑a učinio zavisnim o plaćanju tih pristojbi.

123.

U članku 12. pobijane uredbe zakonodavac Unije je potom naveo visinu tih pristojbi, koje trebaju biti progresivne tijekom razdoblja jedinstvene patentne zaštite, dovoljne za pokrivanje svih troškova vezanih uz priznanje europskog patenta i upravljanje tom zaštitom i dovoljne za osiguravanje uravnoteženog proračuna Europske patentne organizacije. Usto, visina pristojbi za produljenje trajanja određuje se vodeći računa između ostalog o okolnostima vezanima uz mala i srednja poduzeća. Zakonodavac Unije zatim navodi cilj koji se pritom mora postići, odnosno omogućavanje inovacija i poticanje tržišnog natjecanja europskih poduzeća, odražavanje veličine tržišta koje pokriva patent te ostvarivanje primjerenosti visini nacionalnih pristojbi za produljenje trajanja prosječnom europskom patentu koji ima učinak u državama članicama sudionicama u vrijeme kada se prvi put utvrđuju pristojbe za produljenje.

124.

Naposljetku, članak 13. pobijane uredbe nabraja pravedne, jednake i odgovarajuće kriterije na temelju kojih se određuje udio u raspodjeli pristojbi za produljenje trajanja između država članica sudionica.

125.

Članak 9. stavak 2. pobijane uredbe nedvosmislen je uostalom i u radnoj verziji, jer je članicama dodijelio ovlast da osiguraju određivanje visine pristojbi za produljenje trajanja „u skladu s člankom 12. te uredbe“ ( 41 ) i udio u raspodjeli pristojbi za produljenje „u skladu s člankom 13. iste“ ( 42 ).

126.

Zakonodavac Unije stoga državama članicama sudionicama u tom pogledu ne ostavlja nikakav manevarski prostor.

127.

Štoviše, uredba ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Ta odredba predviđena u članku 288. stavku 2. UFEU‑a, nalazi se i na kraju pobijane uredbe gdje se izričito spominju države članice sudionice.

128.

Smatram da članak 9. stavak 2. pobijane uredbe, s druge strane, ulazi u područje primjene članka 291. stavka 1. UFEU‑a, na temelju kojega države članice donose sve mjere nacionalnog prava potrebne za provedbu pravno obvezujućih akata Unije.

129.

Smatram da to nije dovedeno u pitanje činjenicom da države članice sudionice u svojstvu država ugovornica EPK‑a osiguravaju određivanje visine pristojbi za produljenje trajanja u skladu s člankom 12. te uredbe i njihov udio u raspodjeli u skladu s njezinim člankom 13.

130.

Međutim, to svojstvo države članice ne oslobađa obveze da poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz akata institucija Unije ( 43 ).

131.

Kako se to navodi u prvoj rečenici članka 9. stavka 2. prvog podstavka pobijane uredbe „[d]ržave članice sudionice osiguravaju usklađenost s ovom Uredbom u ispunjavanju međunarodnih obveza koje su preuzete u EPO‑u te surađuju u tu svrhu ( 44 ).

132.

Iz prethodno navedenog slijedi da nije potrebno ispitivati argumente koji se odnose na sudsku praksu iz presude Meroni/Haute Autorité ( 45 ) koja se ovdje ne može primijeniti, kao ni onu iz presude Ujedinjena Kraljevina/Parlament i Vijeće ( 46 ) koja pobliže određuje načela navedena u prvoj presudi.

133.

Ta sudska praksa obuhvaća samo mogućnost institucije Unije da prenese dio svojih ovlasti na tijelo ili subjekt Unije ili na tijelo izvan Unije kao i mogućnost zakonodavca Unije da provedbene mjere povjeri tijelu ili subjektu Unije ili tijelu izvan Unije, umjesto da takve ovlasti povjeri Komisiji ili Vijeću.

134.

Haute Autorité je naime u predmetu povodom kojega je donesena presuda Meroni/Haute Autorité ( 47 ), privatnopravnoj osobi povjerila ovlasti koje je imala na temelju Ugovora, a u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Ujedinjena Kraljevina/Parlament i Vijeće ( 48 ) zakonodavac Unije predvidio je da je osnovani subjekt Unije djelovao prema ovlastima koje mu je dodijelila predmetna uredba i u području primjene svakog pravno obvezujućeg akta Unije koji tom subjektu povjerava zadaće.

135.

S obzirom na prethodno navedeno, četvrti tužbeni razlog, u dijelu koji se odnosi na povredu članka 291. stavka 2. UFEU‑a, treba odbiti kao neosnovan.

136.

Što se tiče petog tužbenog razloga, koji postavlja pitanje jesu li se, povjeravanjem određenih administrativnih zadaća EPU‑u, ispunili uvjeti koje zahtijeva sudska praksa Meroni/Haute Autorité ( 49 ) u području prenošenja ovlasti na tijela izvan Unije, valja zamijetiti da u ovom slučaju nije zakonodavac Unije taj koji povjerava administrativne zadaće međunarodnopravnom subjektu odnosno EPU‑u nego su to države članice sudionice.

137.

Podsjećam da je pobijana uredba poseban sporazum u smislu članka 142. EPK‑a i da su države članice sudionice EPU‑u dale administrativne zadaće iz članka 9. stavka 1. pobijane uredbe upravo na temelju članka 143. stavka 1. EPK‑a, na temelju kojeg skupina država ugovornica EPU‑u može dati dodatne zadaće.

138.

Sudska praksa Meroni/Haute Autorité ( 50 ) se ni u takvom slučaju ne može primijeniti.

139.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, potrebno je odbiti i peti tužbeni razlog kao neosnovan.

E – Šesti i sedmi tužbeni razlog, povreda načela autonomije i ujednačenosti prava Unije

1. Argumenti stranaka

140.

Kraljevina Španjolska svojim šestim tužbenim razlogom ističe da očuvanje autonomije pravnog poretka Unije pretpostavlja da ovlasti Unije i njezinih institucija ne budu dovedene u pitanje nikakvim međunarodnim ugovorom. Međutim, to je u ovom predmetu slučaj, s obzirom na to da pobijana uredba u svom članku 18. stavku 2. prvom podstavku propisuje da se primjenjuje od 1. siječnja 2014. ili od dana stupanja na snagu Sporazuma o JSP‑u, ovisno o tome što nastupi kasnije. Pobijana uredba je osim toga definirala poseban pravni režim za EPJU, koji se ne nalazi u navedenoj uredbi, nego u Sporazumu o JSP‑u. Kraljevina Španjolska ističe da sadržaj tog sporazuma dovodi u pitanje ovlasti Unije i da navedeni sporazum trećoj osobi daje ovlast da jednostrano definira primjenu pobijane uredbe.

141.

Parlament napominje da veza između pobijane uredbe i Sporazuma o JSP‑u predstavlja bitan uvjet za funkcioniranje sustava jedinstvene patentne zaštite zbog jedinstvenog patenta i ne povređuje pravo Unije. Sporazum o JSP‑u ispunjava dva bitna uvjeta koja se zahtijevaju u svrhu poštovanja autonomije pravnog poretka Unije, jer se, s jedne strane, ne mijenja narav ovlasti Unije i njezinih institucija i, s druge strane, taj sporazum Uniji i njezinim institucijama ne nameće, pri izvršavanju njihovih unutarnjih ovlasti, nikakvo posebno tumačenje pravnih odredaba Unije iz navedenog sporazuma.

142.

Štoviše, osnivanje JSP‑a ne dovodi u pitanje nijednu ovlast Unije. Najprije, ovlast osnivanja zajedničkog suda za patente i za određivanje opsega njegovih nadležnosti imaju države članice, a ne isključivo Unija. Potom, pobijana uredba izričito zahtijeva od država članica da JSP‑u dodijele isključivu nadležnost. Pobijana uredba, utemeljena na članku 118. UFEU‑a, izričito dopušta državama članicama da u području patenata donose odredbe koje predviđaju odstupanja od uredbe Bruxelles I. Zakonodavac Unije zahtijeva da se stupanje na snagu Sporazuma o JSP‑u uvjetuje potrebnim izmjenama koje zakonodavac Unije unosi u uredbu Bruxelles I, u pogledu veze između te uredbe i navedenog sporazuma. Naposljetku, više odredaba UFEU‑a stupanje na snagu akta sekundarnog prava Unije uvjetuje odobrenjem država članica.

143.

Vijeće tvrdi da argumenti izneseni u prilog tom tužbenom razlogu nisu dopušteni, jer su usmjereni protiv Sporazuma o JSP‑u. U svakom slučaju napominje, da je politički izbor zakonodavca Unije bio povezati EPJU s funkcioniranjem zasebnog sudskog tijela - JSP‑a, koji osigurava dosljednost sudske prakse i pravnu sigurnost. Za uspostavu veze između EPJU‑a i JSP‑a koja je opisana u uvodnim izjavama 24. i 25. pobijane uredbe, nije postojala nikakva pravna prepreka. U zakonodavnoj praksi osim toga postoji više primjera slučajeva u kojima se primjenjivost akta Unije uvjetovala nastupanjem događaja, koji nije povezan s tim aktom.

144.

Intervenijenti se slažu sa stajalištem Parlamenta i Vijeća.

145.

Kraljevina Španjolska svojim sedmim tužbenim razlogom tvrdi da članak 18. stavak 2. drugi podstavak pobijane uredbe državama članicama omogućuje da jednostrano odlučuju hoće li se ta uredba na njih primijeniti ili ne. Stoga, ako bi država članica odlučila ne ratificirati Sporazum o JSP‑u, pobijana uredba ne bi bila primjenjiva na nju i JSP ne bi stekao isključivu nadležnost na svom području za odlučivanje o EPJU‑u, tako da EPJU ne bi imao jedinstveni učinak u navedenoj državi članici. Time bi se povrijedila načela autonomije i ujednačenosti prava Unije.

146.

Parlament smatra da odbijanje ratificiranja Sporazuma o JSP‑u od strane države članice, što doista dovodi do neprimjenjivanja pobijane uredbe na njezinu području, predstavlja povredu članka 4. stavka 3. UEU‑a. Čak i ako se pretpostavi da postoji rizik za jedinstvenu primjenu pobijane uredbe, takav rizik je opravdan s obzirom na potrebu osiguranja djelotvorne sudske zaštite i poštovanja načela pravne sigurnosti.

147.

Vijeće podsjeća da članak 18. stavak 2. pobijane uredbe predviđa samo jednu iznimku od članka 3. stavaka 1. i 2. i članka 4. stavka 1. te uredbe, tako da je jedinstveni učinak europskog patenta ograničen na države članice koje su ratificirale Sporazum o JSP‑u, a ostale odredbe navedene uredbe primjenjuju se na sve države članice sudionice. S obzirom na važnost veze između pobijane uredbe i Sporazuma o JSP‑u, smatralo se da se radi o dodatnom jamstvu optimalnog funkcioniranja te veze. Iz sudske prakse Suda proizlazi da je pravno moguće dopustiti iznimku od primjenjivost akta Unije, samo ako je iznimna mjera objektivno opravdana i vremenski ograničena. To je ovdje slučaj.

148.

Intervenijenti podupiru stajališta Parlamenta i Vijeća.

2. Moja ocjena

149.

Šesti i sedmi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske ću analizirati zajedno, jer se i jedan i drugi odnose na vezu pobijane uredbe i Sporazuma o JSP‑u.

150.

Najprije ću ispitati prvi i drugi dio šestog tužbenog razloga, a potom posljednji dio šestog i sedmi tužbeni razlog.

151.

Odmah napominjem da Kraljevina Španjolska ne dovodi u pitanje činjenicu da je moguće imati različiti pravosudni sustav. U tom pogledu Sud je u mišljenju 1/09 ( 51 ) podsjetio, da članak 262. UFEU‑a predviđa da se nadležnost sudova Unije „može“ proširiti na sporove koji se odnose na primjenu akata Unije kojima se ustanovljuju europska prava intelektualnog vlasništva te da se prema tome, u navedenom području ne uspostavlja monopol Suda i ne pretpostavlja izbor pravnog okvira koji se može primijeniti na sporove između pojedinaca u vezi prava intelektualnog vlasništva ( 52 ).

a) Prvi i drugi dio šestog tužbenog razloga

152.

Kraljevina Španjolska je u prvom dijelu šestog tužbenog razloga ustvrdila da ne postoji bitna razlika između Sporazuma o JSP‑u i prijedloga sporazuma kojim se osniva sud nadležan za sporove u području europskog patenta i patenta Zajednice, što je Sud proglasio nespojivim s odredbama Ugovora ( 53 ).

153.

Ta država članica, s jedne strane, smatra da JSP ne čini dio institucionalnog i pravosudnog sustava Unije i, s druge strane, da Sporazum o JSP‑u ne predviđa jamstva za očuvanje prava Unije. Pripisivanje izravne, individualne i kolektivne odgovornosti državama članicama ugovornicama, pa i radi primjene članaka 258. i 260. UFEU‑a, što je predviđeno člankom 23. Sporazuma o JSP‑u, čak i pod pretpostavkom da je spojivo s Ugovorima, u tom pogledu nije dovoljno.

154.

Što se tiče drugog dijela šestog tužbenog razloga, Kraljevina Španjolska nastoji dokazati da države članice ne mogu ratificirati Sporazum o JSP‑u a da pritom ne povrijede svoje obveze na temelju prava Unije.

155.

Kraljevina Španjolska tvrdi da je Sporazum o JSP‑u trebala zaključiti Unija na temelju članka 3. stavka 2. UFEU‑a, zato jer utječe na zajednička pravila, odnosno osobito pravila Uredbe Bruxelles I. Usvojivši Uredbu Bruxelles I, Unija je stekla isključivu nadležnost u području koje ta uredba pokriva ( 54 ).

156.

Kraljevina Španjolska je radi toga analizirala sadržaj Sporazuma o JSP‑u kao i odredbe koje se tiču sudske nadležnosti u vezi radnji dodijeljenih JSP‑u, zaključivši da su države članice stranke Sporazuma o JSP‑u izvršavale ovlasti koje više nisu imale i da je to stoga predstavljalo povredu načela autonomije prava Unije.

157.

Ta su dva dijela šestog tužbenog razloga nerazumljiva, što se očituje u tome, da je teško odrediti koji tekst Kraljevina Španjolska zapravo osporava, kada propisuje primjenu pobijane uredbe ovisno o stupanju na snagu Sporazuma o JSP‑u te pita Sud dovodi li se člankom 18. stavkom 2. pobijane uredbe u pitanje ovlast Unije i njezinih institucija.

158.

Kako to napominju i različite stranke u sporu, očito je da Kraljevina Španjolska navedenim dijelovima tužbenih razloga, zapravo želi osporiti zakonitost Sporazuma o JSP‑u u odnosu na pravo Unije i ukazati da taj sporazum nije u skladu s mišljenjem 1/09 ( 55 ).

159.

Pitanje koje se ovdje postavlja jest je li Sud nadležan nadzirati sadržaj Sporazuma o JSP‑u na što se Kraljevina Španjolska poziva u okviru svoje tužbe za poništenje pobijane uredbe, s obzirom na vezu koja postoji između ova dva pravna instrumenta u kontekstu provedbe pojačane suradnje.

160.

Smatram da odgovor na to pitanje mora biti negativan.

161.

Kraljevina Španjolska dakako u vezi s predviđenim Sporazumom o JSP‑u nije mogla pribjeći postupku davanja mišljenja koji je predviđen člankom 218. stavkom 11. UFEU‑a. Naime taj postupak se ne može primijeniti na taj sporazum između država članica, jer se mišljenje Suda može dobiti jedino u vezi sa spojivošću predviđenog sporazuma kojega je Unija ugovorna stranka, sa Ugovorima.

162.

Osim toga, Kraljevina Španjolska ne može izravno zahtijevati od suda Unije poništenje Sporazuma o JSP‑u na osnovi članka 263. stavka 1. UFEU‑a, u skladu s kojim Sud „ispituje zakonitost zakonodavnih akata, akata Vijeća, Komisije i Europske središnje banke, osim preporuka i mišljenja, te akata Europskog parlamenta i Europskog vijeća koji proizvode pravne učinke prema trećima. On ispituje i zakonitost akata tijela, ureda ili agencija Unije koji bi mogli proizvesti pravne učinke prema trećima“.

163.

Naime, Sporazum o JSP‑u ne ulazi ni u jednu kategoriju akata na koje se odnosi UFEU. Radi se o međuvladinom sporazumu oko kojeg su pregovarale i koji su potpisale samo određene države članice na temelju međunarodnog prava.

164.

Nadalje, mislim da veza koja postoji između pobijane uredbe i Sporazuma o JSP‑u ne može činiti osnovu za argument Kraljevine Španjolske, prema kojemu analiza pobijane uredbe zahtijeva ispitivanje sadržaja Sporazuma o JSP‑u.

165.

Argumenti na koje se poziva Kraljevina Španjolska u svojoj replici kako bi dokazala da je Sud nadležan nadzirati sadržaj Sporazuma o JSP‑u, ne mogu dovesti u pitanje moj odgovor.

166.

Kraljevina Španjolska se naime poziva na sudsku praksu Suda, koja se ne može primijeniti u kontekstu našeg predmeta.

167.

Tako se u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija ( 56 ), nadzor zakonitosti koji treba osigurati sud Unije odnosio na akt Unije namijenjen provedbi predmetnog međunarodnog sporazuma, odnosno provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda, a ne na potonji kao takav.

168.

Sud je utemeljio odluku na svojoj sudskoj praksi koja je već poništila odluku Vijeća kojom se odobrava međunarodni sporazum nakon ispitivanja unutarnje zakonitosti te odluke u odnosu na predmetni sporazum ( 57 ).

169.

Međutim, kontekst našeg predmeta je posve drugačiji, jer pobijana uredba ne odobrava međunarodni sporazum niti provodi takav sporazum, nego joj je cilj provedba pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite.

170.

Usto valja ustvrditi da kada bi se pobijana uredba poništila, to ni na koji način ne bi dovelo u pitanje valjanost Sporazuma o JSP‑u.

171.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da prvi i drugi dio šestog tužbenog razloga treba proglasiti nedopuštenima.

b) Posljednji dio šestog tužbenog razloga i sedmi tužbeni razlog

172.

Što se tiče posljednjeg dijela šestog tužbenog razloga, Kraljevina Španjolska navodi da iz članka 18. stavka 2. prvog podstavka pobijane uredbe proizlazi da njezina primjena ovisi apsolutno o stupanju na snagu Sporazuma o JSP‑u. Iz toga slijedi da učinkovitost ovlasti koju Unija izvršava kroz pobijanu uredbu ovisi o volji država članica koje su stranke Sporazuma o JSP‑u.

173.

Što se tiče sedmog tužbenog razloga, Kraljevina Španjolska prigovara da je članak 18. stavak 2. pobijane uredbe državama članicama omogućio da jednostrano odlučuju hoće li se ta uredba na njih primijeniti ili ne.

174.

Ne mogu se složiti s analizom Kraljevine Španjolske.

175.

Zakonodavac Unije je naveo da bi se trebao uspostaviti nadležni sud za europske patente s jedinstvenim učinkom i urediti instrumentom koji utvrđuje jedinstveni sustav rješavanja sporova vezano za europske patente i EPJU‑ove ( 58 ).

176.

Dodaje da je to uspostavljanje ključno za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i stoga pravne sigurnosti ( 59 ).

177.

Cilj pobijane uredbe je osigurati to dobro funkcioniranje. Bilo bi upravo suprotno takvim načelima da se pobijana uredba primijeni kada JSP još uvijek nije uspostavljen.

178.

Ne mogu se složiti s Kraljevinom Španjolskom kada ističe da su države članice te koje odlučuju o stupanju na snagu pobijane uredbe.

179.

Smatram da na temelju načela lojalne suradnje predviđene člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, države članice sudionice imaju obvezu poduzeti sve mjere koje omogućuju provedbu pojačane suradnje, što uključuje ratifikaciju Sporazuma o JSP‑u, jer je ta ratifikacija neophodna za tu provedbu. Naime, na temelju te odredbe, države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz akata institucija Unije.

180.

Suzdržavajući se od ratifikacije Sporazuma o JSP‑u, države članice sudionice postupale bi protivno načelu lojalne suradnje, jer bi time ugrozile postizanje ciljeva usklađivanja i ujednačavanja Unije ( 60 ).

181.

Zbog toga je zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 25. pobijane uredbe naveo da je: „?stoga? od iznimne važnosti da države članice sudionice ratificiraju Sporazum [o JSP‑u] u skladu sa svojim ustavnim i parlamentarnim postupcima te da poduzmu neophodne korake kako bi sud počeo djelovati što je prije moguće ( 61 ).

182.

Ta uvodna izjava 25. pojašnjava zašto je zakonodavac Unije u članku 18. stavku 2. pobijane uredbe naveo da primjenjivost te uredbe ovisi o datumu stupanja na snagu Sporazuma o JSP‑u ako bi on nastupio nakon 1. siječnja 2014.

183.

Kada bi se priznalo da određeni nacionalni sudovi mogu ostati nadležni u nekim državama članicama sudionicama gdje se priznaje jedinstveni učinak europskog patenta, ciljevi usklađivanja i ujednačavanja koji se žele postići jedinstvenim učinkom europskih patenata, bili bi dovedeni u pitanje.

184.

Veza između pobijane uredbe i Sporazuma o JSP‑u je takva da iz gledišta pravne sigurnosti zakonodavac Unije ne bi bio dosljedan, kad ne bi odlučio da primjena pobijane uredbe ovisi o stupanju na snagu tog sporazuma.

185.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da odbije posljednji dio šestog tužbenog razloga i sedmi tužbeni razlog kao neosnovane.

F – Podredno iznesen zahtjev za djelomičnim poništenjem pobijane uredbe

1. Argumenti stranaka

186.

Parlament, Vijeće, Savezna Republika Njemačka i Mađarska smatraju da zahtjev za djelomičnim poništenjem pobijane uredbe, istaknut podredno nije moguće prihvatiti, jer su odredbe čiji se poništenje zahtijeva bitan dio zakonskog okvira koji utvrđuje ta uredba i zato ih nije moguće od njega odvojiti, bez da se izmijeni njegova suština.

187.

Kraljevina Španjolska tvrdi da se članak 9. pobijane uredbe potpuno može odvojiti od ostalih odredbi te uredbe ( 62 ). Glede članka 18. stavka 2. navedene uredbe ocjenjuje da, uzimajući u obzir članak 297. stavak 1. drugi podstavak UFEU‑a ( 63 ), nije nužno da pobijana uredba sadrži odredbu o svojoj primjenjivosti.

2. Moja ocjena

188.

Podsjećam da je na temelju ustaljene sudske prakse Suda, djelomično poništenje akta Unije moguće samo u mjeri u kojoj su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. Sud je u više navrata presudio, da taj uvjet odvojivosti nije zadovoljen ako bi se time izmijenila njegova bit ( 64 ).

189.

U ovom slučaju, valja podsjetiti da je cilj pobijane uredbe stvaranje jedinstvene patentne zaštite. Za postizanje tog cilja, zakonodavac Unije je utvrdio zakonski okvir.

190.

U tom pogledu, članak 3. stavak 1. pobijane uredbe predviđa da „[e]uropski patent koji je u državama članicama sudionicama priznat s istim nizom zahtjeva ima jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama pod uvjetom da je njegov jedinstveni učinak upisan u registar jedinstvene patentne zaštite“ ( 65 ).

191.

Zbog tog uvjeta zakonodavac Unije treba uzeti u obzir niz administrativnih mjera koje se poduzimaju prije i poslije tog upisa u registar, mjera koje su nužne za postizanje djelotvornosti tog upisa.

192.

Zakonodavac Unije predvidio je takve mjere u članku 9. stavku 1. pobijane uredbe naslovljenom „Administrativne zadaće u okviru Europske patentne organizacije“.

193.

Ta odredba nabraja iscrpnu listu zadaća za čije je izvršenje zadužen EPU.

194.

Nezamislivo je da bi zakonodavac Unije bez izvršenja tih zadaća, koje su očito preduvjet za dobro funkcioniranje sustava koji utvrđuje EPJU, postigao cilj koji je određen u pobijanoj uredbi.

195.

Prema tome, ne vidim kako poništavanje članka 9. stavka 1. pobijane uredbe, ne bi utjecalo na njezinu bit.

196.

Što se tiče članka 9. stavka 2. pobijane uredbe, kako se ta odredba odnosi na određivanje pristojbi za produljenje trajanja i definiranje njihova udjela u raspodjeli, što je predmet petog tužbenog razloga Kraljevine Španjolske, čini mi se nepojmljivim predvidjeti financijsku odredbu poput one u poglavlju V. pobijane uredbe, a da se pritom ne predvide osobe ili subjekti koji će biti zaduženi osigurati okvir za takvo određivanje i definiranje.

197.

Iz toga slijedi, kako ja to vidim, da se članak 9. stavak 1. u cijelosti i stavak 2. pobijane uredbe u okvirima navedenima u petom tužbenom razlogu ove tužbe, ne tiču aspekta koji je odvojiv od zakonskog okvira utvrđenog tom uredbom i da bi stoga njezino eventualno poništenje utjecalo na suštinu navedene uredbe.

198.

Glede članka 18. stavka 2. pobijane uredbe koji uređuje primjenu potonje koja ovisi o stupanju na snagu Sporazuma o JSP‑u, smatram da iz razloga koji su izloženi u okviru moje ocjene posljednjeg dijela šestog tužbenog razloga i sedmog tužbenog razloga, ta odredba nije odvojiva od ostatka pobijane uredbe.

199.

Prema tome, smatram da je zahtjev za djelomičnim poništenjem pobijane uredbe koji je Kraljevina Španjolska podredno iznijela nedopušten.

200.

Kako s obzirom na prethodno navedena razmatranja nije moguće prihvatiti nijedan tužbeni razlog na koji se poziva Kraljevina Španjolska u prilog svojoj tužbi, potrebno ih je odbiti.

IV – Zaključak

201.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da:

odbije tužbu i

Kraljevini Španjolskoj naloži snošenje vlastitih troškova, a Europskom parlamentu, Vijeću Europske unije i intervenijentima naloži snošenje vlastitih troškova.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL L 361, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 208.), u daljnjem tekstu: pobijana uredba.

( 3 ) SL L 76, str. 53. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 210.), u daljnjem tekstu: Odluka o pojačanoj suradnji. Kraljevina Španjolska i Republika Italija protiv ove su odluke podnijele dvije tužbe za poništenje koje je Sud svojom presudom Španjolska i Italija/Vijeće (C‑274/11 i C‑295/11, EU:C:2013:240) odbio.

( 4 ) SL L 361, str. 89. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 216.)

( 5 ) SL C 175, str. 1., u daljnjem tekstu: Sporazum o JSP‑u.

( 6 ) U daljnjem tekstu: EPK.

( 7 ) U daljnjem tekstu: JSP.

( 8 ) SL L 351, str. 1., (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.) u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.

( 9 ) U daljnjem tekstu: EPJU.

( 10 ) U daljnjem tekstu: EPU.

( 11 ) 9/56, EU:C:1958:7.

( 12 ) Vijeće u svom odgovoru na tužbu koristi istu skraćenicu odnosno „EPO“, koja se odnosi i na Europsku patentnu organizaciju i na Europski patentni ured.

( 13 ) Vidjeti ESLJP, Waite i Kennedy protiv Njemačke [GC], br. 26083/94, ESLJP 1999-I, kao i ESLJP, Beer i Regan protiv Njemačke [GC], br. 28934/95, 18. veljače 1999.

( 14 ) ESLJP, Lenzing AG protiv Njemačke (prosinac), br. 39025/97.

( 15 ) Vidjeti Pech, L., „The Rule of Law as a Constitutional Principle of the European Union“, Jean Monnet Working Paper 04/09, NYU School of Law, New York, 2012., str. 58. do 60.

( 16 ) Vidjeti t. 36. tužbe Kraljevine Španjolske.

( 17 ) U tom smislu vidjeti presudu Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft (C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120.).

( 18 ) Vidjeti str. 3. Prijedloga odluke Vijeća o odobrenju pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite [COM(2010) 790 final].

( 19 ) Vidjeti t. 17. tužbe Kraljevine Španjolske.

( 20 ) Vidjeti također uvodnu izjavu 6. pobijane uredbe.

( 21 ) Kurziv moje isticanje.

( 22 ) Idem.

( 23 ) Idem.

( 24 ) Vidjeti t. 9. očitovanja Kraljevine Belgije.

( 25 ) EU:C:2013:240.

( 26 ) Vidjeti presudu Ujedinjena Kraljevina/Vijeće (C‑431/11, EU:C:2013:589, t. 44. i navedena sudska praksa).

( 27 ) Posljedica koja nužno proizlazi iz članka 20. UEU‑a koji u svom stavku 4. propisuje da „akti [koji su] usvojeni u okviru pojačane suradnje obvezuju samo države članice koje u njoj sudjeluju“ [vidjeti presudu Španjolska i Italija/Vijeće (EU:C:2013:240, t. 68.)].

( 28 ) Vidjeti presudu Španjolska i Italija/Vijeće (EU:C:2013:240, t. 62.).

( 29 ) Ibidem (t. 25.).

( 30 ) Kurziv moje isticanje. Za tumačenje „na razini Unije“, vidjeti presudu Španjolska i Italija/Vijeće (EU:C:2013:240, t. 68.).

( 31 ) Vidjeti t. 21. replike Kraljevine Španjolske.

( 32 ) Vidjeti uvodnu izjavu 25. pobijane uredbe.

( 33 ) EU:C:2013:240.

( 34 ) Ibidem (t. 33. i navedena sudska praksa).

( 35 ) EU:C:1958:7.

( 36 ) Idem.

( 37 ) Idem.

( 38 ) Vidjeti presudu Komisija/Parlament i Vijeće (C‑427/12, EU:C:2014:170, t. 33.).

( 39 ) Ibidem (t. 34.).

( 40 ) Ibidem (t. 39.).

( 41 ) Kurziv moje isticanje.

( 42 ) Idem.

( 43 ) Vidjeti članak 4. stavak 3. drugi podstavak UEU‑a.

( 44 ) Kurziv moje isticanje.

( 45 ) EU:C:1958:7.

( 46 ) C‑270/12, EU:C:2014:18.

( 47 ) EU:C:1958:7.

( 48 ) EU:C:2014:18.

( 49 ) EU:C:1958:7.

( 50 ) Idem.

( 51 ) EU:C:2011:123.

( 52 ) T. 62. Sud je također presudio da je obveza država članica, obraćanjem institucijama Unije u skladu s odredbama predviđenima UFEU‑om, uspostavljanje jedinstvenog patenta i određivanje pravila o njemu, uključujući, ako je to slučaj, i posebna pravila pravosudnog sustava [vidjeti presudu Španjolska i Italija/Vijeće (EU:C:2013:240, t. 92.)].

( 53 ) Mišljenje 1/09 (EU:C:2011:123).

( 54 ) Vidjeti presudu TNT Express Nederland (C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 38.).

( 55 ) EU:C:2011:123.

( 56 ) C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461.

( 57 ) Vidjeti presudu Kadi i Al Barakaat International Foundation/Conseil/Vijeće i Komisija (EU:C:2008:461, t. 289.). Također vidjeti mišljenje 3/94 (EU:C:1995:436, t. 22.) i presudu Njemačka/Vijeće (C‑122/95, EU:C:1998:94, t. 42.).

( 58 ) Vidjeti uvodnu izjavu 24. pobijane uredbe.

( 59 ) Vidjeti uvodnu izjavu 25. pobijane uredbe.

( 60 ) Vidjeti članak 4. stavak 3. posljednji podstavak UEU‑a.

( 61 ) Kurziv moje isticanje.

( 62 ) Kraljevina Španjolska se u točki 17. svog odgovora na intervencijski podnesak, u tom smislu oslonila na točku 19. mišljenja nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Komisija/Parlament i Vijeće (C‑427/12, EU:C:2013:871).

( 63 ) Ta odredba previđa da zakonodavni akti stupaju na snagu na dan koji je u njima određen ili, ako taj dan nije određen, dvadesetog dana od njihove objave u Službenom listu Europske unije.

( 64 ) Vidjeti presudu Komisija/Parlament i Vijeće (EU:C:2014:170, t. 16. i gore navedena sudska praksa).

( 65 ) Kurziv moje isticanje.

Top