EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62012CC0435

prijedlog odluke nezavisnog odvjetnika - 9 siječanj 2014
ACI Adam i drugi
predmet C-435/12
nezavisni odvjetnik: Cruz Villalón

Digital reports (Court Reports - general)

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2014:1

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PEDRA CRUZA VILLALÓNA

od 9. siječnja 2014. ( 1 )

Predmet C‑435/12

ACI Adam BV,

Alpha International BV,

AVC Nederland BV,

BAS Computers & Componenten BV,

Despec BV,

Dexxon Data Media and Storage BV,

Fuji Magnetics Nederland,

Imation Europe BV,

Maxell Benelux BV,

Philips Consumer Electronics BV,

Sony Benelux BV,

Verbatim GmbH

protiv

Stichting de Thuiskopie,

Stichting Onderhandelingen Thuiskopie vergoeding

(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska))

„Intelektualno vlasništvo — Autorsko pravo i srodna prava — Direktiva 2001/29/EZ — Usklađivanje određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu — Isključivo pravo reprodukcije — Članak 5. stavak 2. točka (b) — Članak 5. stavak 5. — Iznimke i ograničenja — Iznimka privatnog reproduciranja — Područje primjene — Reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora — Naknada za privatno reproduciranje — Direktiva 2004/48/EZ — Provedba pravâ intelektualnog vlasništva — Članak 14. — Sudski troškovi — Područje primjene“

1. 

U ovom je predmetu Sudu postavljen novi niz prethodnih pitanja, poglavito u vezi s tumačenjem Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 2 ) i osobito članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive, koji dopušta državama članicama da na temelju privatnog reproduciranja utvrde iznimku od isključivog prava reproduciranja nositelja autorskog prava i nositelja srodnih prava ( 3 ).

2. 

Glavno pitanje koje je u prethodnom pitanju postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se zapravo na mogućnost primjene iznimke privatnog reproduciranja samo na reproduciranje ostvareno iz dopuštenih izvora i osim toga na mogućnost izračunavanja i ubiranja naknade za privatno reproduciranje samo u odnosu na reproduciranje ostvareno iz dopuštenih izvora ( 4 ).

3. 

Riječ je o pitanju tumačenja Direktive 2001/29 ( 5 ) koje si postavlja više nacionalnih sudova i koje je riješeno u nekim državama članicama, bilo putem nacionalnog zakonodavstva ( 6 ) bilo putem nacionalnih sudova ( 7 ), no nije dovelo do odgovora Suda ( 8 ) te ostaje sporno u pravnoj teoriji ( 9 ) i zbog toga je vrlo važno.

4. 

Ta je važnost to veća što određene stranke u glavnom postupku, baš kao i dio pravnih teoretičara, prikazuju iznimku privatnog reproduciranja kao sredstvo za naknadu štete uzrokovane nositeljima prava zbog neovlaštenog prenošenja djela i predmeta zaštite na internetu, barem kada nedostaju prikladne tehničke mjere kojima se može učinkovito boriti protiv „piratstva“.

I – Pravni okvir

A – Međunarodno pravo

5.

Tri međunarodne konvencije odnose se na rješavanje glavnog postupka. Prva i najvažnija je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela od 9. rujna 1886., kako je posljednji put revidirana Pariškim aktom od 24. srpnja 1971., u inačici koja proizlazi iz izmjene od 28. srpnja 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija) ( 10 ) , ( 11 ).

6.

Druge su dvije, s jedne strane, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva iz Priloga 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koji je potpisan u Marrakechu i potvrđen Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) ( 12 ), i, s druge strane, Ugovor Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo o autorskom pravu, koji je donesen u Ženevi 20. prosinca 1996. i koji je odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. o odobrenju, u ime Zajednice, Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo ( 13 ), čije odredbe upućuju na Bernsku konvenciju ( 14 ).

B – Pravo Unije

7.

Prethodna pitanja odnose se na tumačenje, s jedne strane, odredbi članka 5. stavka 5. točke (b) i članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29/EZ ( 15 ) i, s druge strane, Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ( 16 ), a posebno njezina članka 14. Tekst bitnih odredbi bit će prema potrebi citiran u nastavku.

C – Nizozemsko pravo

8.

Članak 1. Zakona o autorskom pravu (ZAP) priznaje tvorcu književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovim pravnim sljednicima isključivo pravo reproduciranja tog djela, uz ograničenja predviđena zakonom. U konkretnom slučaju ZAP sadrži odredbe kojima se utvrđuju iznimka privatnog reproduciranja i pravična naknada, to jest naknada za privatno umnožavanje.

9.

Članak 16c ZAP‑a, kojim je prenesen članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29, propisuje:

„Ne smatra se povredom prava autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela njegovo reproduciranje u cijelosti ili u dijelovima na medij namijenjen za prikaz djela ako reproduciranje nema izravnu ili neizravnu komercijalnu svrhu i ako služi isključivo za vježbu, učenje ili korištenje fizičke osobe koja ga reproducira.“

10.

Članak 16c stavak 2. ZAP‑a predviđa:

„Reproduciranje u smislu [članka 16c stavka 1.] daje autoru ili njegovim pravnim sljednicima pravo na ubiranje pravične naknade. Proizvođač ili uvoznik medija iz stavka 1. obvezan je plaćati naknadu.“

11.

Osim toga, članak 1019.h Zakona o parničnom postupku, kojim se prenosi članak 14. Direktive 2004/48/EZ, navodi:

„U mjeri u kojoj je potrebno, odstupanjem od knjige I. glave II. odjeljka 12. stavka 2. i članka 843.a stavka 1., stranka koja ne uspije u sporu snosi opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala stranka koja uspije u sporu, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti.“

II – Činjenice u glavnom postupku

12.

Tuženici u glavnom postupku su Stichting de Thuiskopie, organizacija zadužena za ubiranje naknade za privatno reproduciranje predviđene člankom 16c stavkom 2. ZAP‑a i za raspodjelu tako ubranih sredstava, te Stichting Onderhandelingen Thuiskopie vergoeding ( 17 ), organizacija zadužena za utvrđivanje iznosa naknade za privatno reproduciranje.

13.

Tužitelji u glavnom postupku su uvoznici i/ili proizvođači medija namijenjenih reproduciranju djela u smislu članka 16c stavka 1. ZAP‑a koji po toj moraju osnovi platiti naknadu za privatno umnožavanje.

14.

Procjenjujući da je naknada za privatno reproduciranje isključivo namijenjena popravljanju štete koju pretrpe nositelji prava zbog radnji umnožavanja koje potpadaju pod članak 16c stavak 1. ZAP‑a, navedeni tužitelji u glavnom postupku pokrenuli su postupak protiv Stichting de Thuiskopie i SONT‑a pred Rechtbank te ’s‑Gravenhage uz argumentaciju da se iznos naknade za privatno reproduciranje ne smije izračunavati temeljem štete koja, uz povredu autorskog prava, potječe od reproduciranja djela iz nedopuštenih izvora.

15.

Presudom od 25. lipnja 2008. Rechtbank te ’s‑Gravenhage odbio je zahtjev tužiteljâ u glavnom postupku ( 18 ).

16.

Gerechtshof te ’s‑Gravenhage, kojem je podnesena žalba, presudom od 15. studenoga 2010. ( 19 ) također je odbio taj zahtjev, odlučivši da je pravična naknada predviđena člankom 16c ZAP‑a namijenjena popravljanju štete koja je ovlaštenicima prava uzrokovana radnjama reproduciranja, koje su u području primjene navedene odredbe.

17.

Valja primijetiti da iz odluke suda koji je uputio zahtjev jasno proizlazi da je Gerechtshof te ’s‑Gravenhage utvrdio da ni članak 5. stavak 2. točka b) Direktive 2001/29 ni članak 16c ZAP‑a ne prave razliku s obzirom na izvore reproduciranja. Međutim, iz pripremnih radnji za ZAP proizlazi da članak 16c valja tumačiti tako da se odobrava reproduciranje iz nedopuštenih izvora sve dok su tehnička sredstva za borbu protiv nedopuštenog privatnog reproduciranja nedostupna. Zapravo je zauzeto stajalište da sustav ne zabranjuje reproduciranje iz nedopuštenih izvora, pri čemu bi obveza ubiranja naknade za privatno reproduciranje osigurala najbolju zaštitu interesa nositelja prava a da ne pretrpe neopravdanu štetu u smislu članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29.

18.

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su kasacijsku žalbu protiv presude Gerechtshof te 's‑Gravenhage pred Hoge Raad der Nederlanden. Stichting de Thuskopie također je podnio protužalbu Hoge Raad der Nederlanden.

III – Prethodna pitanja i postupak pred Sudom

19.

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja.

„1.

Treba li članak 5. stavak 2. točku (b), u vezi s člankom 5. stavkom 5., Direktive [2001/29] tumačiti u smislu da se predviđeno ograničenje autorskog prava primjenjuje na reproduciranja koja ispunjavaju zahtjeve navedene u toj odredbi, neovisno o činjenici ima li dotična fizička osoba reproducirane primjerke djela na raspolaganju na dopušten način, ili to ograničenje vrijedi samo za reproduciranje primjeraka koje dotična osoba ima na raspolaganju bez povrede autorskog prava?

2.

a)

Ako odgovor na prvo pitanje odgovara drugom elementu gore navedene alternative, može li primjena ‚testa u tri koraka’ iz članka 5. stavka 5. Direktive [2001/29] proširiti područje primjene ograničenja iz njezina članka 5. stavka 2. ili ga može samo ograničiti?

2.

b)

Ako odgovor na prvo pitanje odgovara drugom elementu gore navedene alternative, povređuje li pravilo nacionalnog prava koje nameće pravičnu naknadu za reproduciranja fizičke osobe za privatnu uporabu i bez ikakve izravne ili neizravne komercijalne svrhe, neovisno o činjenici jesu li reproduciranja dopuštena s obzirom na članak 5. stavak 2. Direktive [2001/29] – i iako to pravilo ne povređuje pravo pravnih sljednika na zabranu reproduciranja kao ni njihovo pravo na naknadu štete – članak 5. te direktive ili drugo pravno pravilo Unije?

Je li za odgovor na to pitanje relevantno, u svjetlu ‚testa u tri koraka’ iz članka 5. stavka 5. Direktive [2001/29], da ne postoje (odnosno još ne postoje) tehničke mjere za suzbijanje stvaranja nedopuštenih privatnih reproduciranja?

3.

Primjenjuje li se Direktiva 2004/48 na postupak kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku u kojem – nakon što je država članica na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive [2001/29] nametnula proizvođačima i uvoznicima odgovarajućih medija namijenjenih za reproduciranje djelâ obvezu pravične naknade predviđene tom odredbom te je odlučila da se ta pravična naknada mora plaćati tijelu koje je odredila država članica, a koje je zaduženo za ubiranje i raspodjelu pravične naknade – dužnici traže od suda koji postupa u tom postupku, s obzirom na posebne okolnosti spora koje su relevantne za utvrđenje pravične naknade, da donese pravna utvrđenja na teret navedenog tijela koje se brani protiv tog zahtjeva?“

20.

Tužitelji u glavnom postupku, Stichting de Thuiskopie, nizozemska, talijanska, litavska i austrijska vlada kao i Europska komisija dostavili su svoja pisana očitovanja.

21.

Tužitelji u glavnom postupku, Stichting de Thuiskopie, nizozemska, talijanska, litavska i austrijska vlada kao i Europska komisija podnijeli su također svoja usmena očitovanja tijekom javne rasprave održane 9. listopada 2013.

IV – Uvodna očitovanja

22.

Prvo i drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev usko su povezana ( 20 ) i zapravo sadrže više pitanja koja zahtijevaju uvodna očitovanja i zaslužuju biti preoblikovana i pregrupirana.

23.

Svojim prvim pitanjem Hoge Raad der Nederlanden postavio je Sudu pitanje o tumačenju Direktive 2001/29. On u biti pita primjenjuje li se iznimka privatnog reproduciranja predviđena u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 na sva reproduciranja, neovisno o dopuštenosti njihovih izvora (prva alternativa), ili se, nasuprot tome, primjenjuje samo na reproduciranja stvorena iz izvora koji su sami po sebi dopušteni. Također postavlja pitanje o učinku članka 5. stavka 5. Direktive na tumačenje njezina članka 5. stavka 5. točke (b).

24.

Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku zatim u drugom pitanju postavlja dva podredna pitanja za slučaj da Sud protumači članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ tako da se ne primjenjuje na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora.

25.

Prvo postavlja pitanje (drugo pitanje, točka (a)) može li članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29, kojim se definira „test u tri koraka“, dopustiti proširenje dosega iznimke za privatno reproduciranje predviđene u članku 5. stavku 2. točki b) te direktive ili, u suprotnom, dovodi do njegova ograničenja.

26.

Zatim u biti Sudu postavlja pitanje o usklađenosti s pravom Unije, tj. Direktivom 2001/29 i bilo kojim drugim pravnim pravilom, nacionalne odredbe koja nameće pravičnu naknadu za reproduciranja fizičke osobe za privatnu uporabu i bez ikakve izravne ili neizravne gospodarske svrhe, neovisno o činjenici jesu li reproduciranja dopuštena.

27.

Međutim, iz razloga koje ću iznijeti u nastavku, prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja mogu se ispitati samo zajedno jer su odredbe članka 5. stavka 2. točke (b) i stavka 5. Direktive 2001/29 formalno i nerazdvojivo povezane te se mogu tumačiti samo zajedno i na dinamičan način.

28.

Započet ću razmatranjem pitanja može li se članak 5. Direktive 2001/29 u cijelosti tumačiti tako da se naknada za privatno reproduciranje može ubirati za reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora, to jest iz izvora koji nisu proizvedeni, prenošeni ili priopćeni uz suglasnost nositelja isključivog prava reproduciranja (prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja).

29.

Budući da bi odgovor na ovo pitanje prema mojem mišljenju trebao biti niječan, razmotrit ću zatim vrlo brzo pitanje može li se članak 5. Direktive 2001/29 tumačiti tako da država članica ipak može ( 21 ) odlučiti ubirati naknadu za privatno reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora. Odgovor na to drugo pitanje moći će se zapravo lako izvesti iz razmatranja danih u odgovoru na prvo pitanje.

30.

Na kraju ću sažeto odgovoriti na treće pitanje u vezi s tumačenjem članka 14. Direktive 2004/48.

V – Pitanje može li se naknada za privatno reproduciranje ubirati iz nedopuštenih izvora (prvo pitanje i točka (a) drugog pitanja)

A – Sažetak očitovanja

31.

Tužitelji u glavnom postupku, španjolska, talijanska i litavska vlada kao i Komisija dijele mišljenje da se, s obzirom na tekst, duh i cilj Direktive 2001/29, iznimka privatnog reproduciranja predviđena u članku 5. stavku 5. točki (b) te direktive ne može primijeniti na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.

32.

S jedne strane, navedeni članak 5. stavak 2. točka (b) ne predviđa takvu mogućnost i mora se, u mjeri u kojoj čini iznimku od isključivog prava reproduciranja zajamčenog člankom 2. Direktive 2001/29, usko tumačiti u vezi s člankom 5. stavkom 5. te direktive.

33.

S druge strane, usko tumačenje odgovara cilju Direktive 2001/29 i suprotno rješenje poremetilo bi pravičnu ravnotežu koja se mora održavati između različitih odnosnih prava i interesa. Namjena pravične naknade predviđene u toj odredbi isključivo je popravljanje štete koju pretrpe nositelji prava „zbog uvođenja“ iznimke privatnog reproduciranja, a ne štete uzrokovane nositeljima prava iz reproduciranja ostvarenih iz nedopuštenih izvora, a fortiori, štete koja potječe od prethodnog prenošenja nedopuštenih reproduciranih primjeraka njihovih djela.

34.

Iako, osim toga, Komisija priznaje da se takvo usko tumačenje može, paradoksalno, nepovoljno odraziti na nositelje prava u određenim okolnostima, ipak smatra da ga ta okolnost ne dovodi u pitanje.

35.

Nasuprot tome, tuženici u glavnom postupku te nizozemska i austrijska vlada smatraju da u biti mogućnost država članica da na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora primijene iznimku za privatno reproduciranje nije isključena ni tekstom ni strukturom Direktive 2001/29 te prije odgovara cilju te direktive i omogućava održavanje pravične ravnoteže između prava i interesa nositelja prava, s jedne strane, i korisnika djela i predmeta zaštite, s druge strane.

36.

Ističu da u tom pogledu ne postoji nijedno drugo tehničko sredstvo za borbu protiv ostvarivanja privatnog reproduciranja iz nedopuštenih izvora i da ubiranje naknada za takvo reproduciranje doprinosi redovitom iskorištavanju reproduciranih djela u smislu članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 te stoga predstavlja najbolje sredstvo za jamčenje zaštite legitimnih interesa nositelja prava a da se time ne proturječi testu u tri koraka.

B – Analiza

37.

S obzirom na odlučna stajališta tužiteljâ u glavnom postupku, država članica i Komisije o glavnom problemu koji je istaknut u prvim dvama pitanjima suda koji je uputio zahtjev, prikladno je započeti podsjećanjem, prije svega, na ono što uključuje iznimka privatnog reproduciranja i s njom povezana pravična naknada, kako je utvrđeno člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Tumačenje te odredbe neodvojivo je povezano s tumačenjem odredbe članka 5. stavka 5. navedene direktive.

1. Iznimka privatnog reproduciranja prema Direktivi 2001/29

38.

Direktiva 2001/29 člankom 2. obvezuje države članice da u korist nositelja autorskog prava i srodnih prava, kako taj članak određuje, predvide isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima, predmeta zaštite, to jest njihovih djela, fonograma, filmova ili emitiranja.

39.

Članak 5. stavak 2. točka b) iste direktive otvara, međutim, mogućnost državama članicama da predvide iznimku od isključivog prava reproduciranja iz članka 2.

40.

Kada država članica provede iznimku privatnog reproduciranja, ona ovlašćuje ( 22 ) fizičke osobe koje posjeduju djela ili predmete koji su zaštićeni autorskim pravom ili srodnim pravima da ostvare reproduciranje za privatnu uporabu i u svrhu koja nije izravno ili neizravno gospodarska ( 23 ). Iznimka privatnog reproduciranja tipično treba dopustiti stjecatelju audio kompaktnog diska da reproducira primjerak koji će moći, primjerice, slušati pomoću digitalnog glazbenog plejera.

41.

U skladu s time, iznimka privatnog reproduciranja tiče se monopola nositelja prava za reproduciranje te im uzrokuje štetu, zbog čega se pretpostavlja da su zauzvrat pristali na pravičnu naknadu. Tu naknadu valja prije smatrati prikladnom odštetom nositeljima prava za štetu koja potječe od reproduciranja njihovih djela i predmeta zaštite ( 24 ) nego naknadom.

42.

Naposljetku, iznimka privatnog reproduciranja, kao „iznimka uz naknadu“, obvezuje države članice ne samo da utvrde pravičnu naknadu plativu nositeljima prava nego i da je učinkovito ubiru ( 25 ) i sigurno provedu njezinu raspodjelu među nositeljima prava.

43.

Tu pravičnu naknadu mora financirati fizička osoba koja je uzrokovala štetu nositelju isključivog prava reproduciranja ostvarivši, bez traženja njegova prethodnog odobrenja, reproduciranje djela ili predmeta zaštite za svoju privatnu uporabu i u nekomercijalne svrhe ( 26 ). Međutim, iz praktičnih razloga države članice slobodne su ubirati naknadu za privatno reproduciranje od osoba, kao što su tužitelji u glavnom postupku, koje fizičkim osobama, koje su u stvari dužnici, stavljaju na raspolaganje medije kojima se koriste za ostvarivanje svojih reproduciranja. Ipak, pravična ravnoteža koja se mora naći između imatelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite zahtijeva, prvo, postojanje mogućnosti da se stvarni teret te naknade prebaci na navedene korisnike ( 27 ) i, drugo, da se ona naplati samo u vezi s medijima koji su dostupni tim korisnicima za njihovu privatnu uporabu ( 28 ).

44.

U takvom sustavu pravična naknada na kraju počiva na pretpostavci da će se korisnici medija za reproduciranje koristiti tim medijima radi reproduciranja djela i predmeta zaštite.

2. Uvodna očitovanja o odredbama članka 5. stavka 2. točke (b) i stavka 5. Direktive 2001/29

45.

Prije davanja konkretnog odgovora na pitanja koja su se pojavila u ovom predmetu, treba ispitati odnos između članka 5. stavka 2. točke (b) i članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev izričito pita treba li te odredbe čitati zajedno ili ne.

46.

Članak 5. stavak 5. navedene direktive ( 29 ) povezuje uvođenje iznimki iz članka 5. stavaka 1. do 4., koje uključuju iznimku privatnog reproduciranja, s trima uvjetima, tako da se one primjenjuju samo u određenim slučajevima, da ne utječu negativno na redovito iskorištavanje djela i da ne uzrokuju neopravdanu štetu legitimnim interesima nositelja prava ( 30 ).

47.

Ta tri uvjeta, koja u Direktivi 2001/29 nisu drukčije definirana, odgovaraju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 44. Direktive 2001/29, međunarodnim obvezama država članica i Unije te posebno uvjetima za svako ograničenje autorskog prava, utvrđenima u članku 9. stavku 2. Bernske konvencije, što je poznatije pod nazivom „test u tri koraka“ ( 31 ), koji u svojem zahtjevu za prethodnu odluku koristi sud koji ga je uputio, i koji su ponovljeni u članku 13. Sporazuma TRIPS i članku 10. Ugovora WCT.

48.

Za razliku od onoga što se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra u svojim prvim dvama pitanjima, ne postoji alternativa zajedničkom tumačenju odredbi članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 i njezina članka 5. stavka 5. Kada nacionalni zakonodavci provode iznimku privatnog reproduciranja, moraju to uvijek činiti u skladu sa zahtjevima iz članka 5. stavka 2. točke (b), ispunjavajući istodobno zahtjeve utvrđene u članku 5. stavku 5. Direktive 2001/29 u vezi s međunarodnim obvezama ( 32 ). To se jednako odnosi na primjenu iznimke privatnog reproduciranja nacionalnih sudova. Suprotno onome što ističe nizozemska vlada, odredbe članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 nisu upućene samo nacionalnim zakonodavcima.

49.

Nadalje, i uz upućivanje na točku (a) drugog pitanja, odredbe članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 ne mogu se tumačiti tako da omogućuju proširenje dosega iznimke privatnog reproduciranja utvrđene njezinim člankom 5. stavkom 2. točkom (b); i da u obrnutom slučaju, prema potrebi, nerazdvojivo doprinose ograničenju područja primjene i dosega navedene direktive.

50.

U ovom se predmetu stavljanje iznimki i ograničenja prava reproduciranja predviđenih u članku 5. Direktive u točan okvir može u mnogo pogleda smatrati provedbom testa u tri koraka ( 33 ).

51.

Točna definicija iznimki i ograničenja prava reproduciranja iz članka 5. Direktive 2001/29, uključujući iznimku privatnog reproduciranja, nastoji u svakom slučaju ispuniti prvi uvjet iz testa u tri koraka koji se tiče ograničenja njegove primjenjivosti na posebne slučajeve. U tom pogledu mora se istaknuti da ograničenje prava privatnog reproduciranja samo na fizičke osobe koje djeluju u privatne i nekomercijalne svrhe, koje je propisano u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, samo podupire ovaj uvjet.

52.

Iz iste perspektive uvodna izjava 38. Direktive 2001/29 navodi da, ako su države članice, uz davanje naknade zauzvrat, ovlaštene primijeniti iznimku privatnog reproduciranja kod određenih vrsta reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu, mora se ipak voditi računa o razlikama između digitalnog privatnog reproduciranja i analognog privatnog reproduciranja te se treba napraviti razlika između njih, s obzirom na to da će digitalno privatno reproduciranje vrlo vjerojatno biti raširenije i imati veći gospodarski utjecaj.

53.

Iznimku privatnog reproduciranja, koja je sigurno jedan od slučajeva iznimki od isključivog prava reproduciranja predviđenog u članku 2. Direktive 2001/29, trebaju stoga oblikovati države članice i primijeniti nacionalni sudovi, vodeći računa o uvjetima iz kojih proizlazi ograničenje njegova područja primjene u posebnim slučajevima ( 34 ).

54.

Slično tomu, kao što je to Sud već imao priliku odlučiti, države članice, kada odluče uvesti iznimku privatnog reproduciranja, obvezne su propisati plaćanje pravične naknade u korist nositelja prava. Iznimka privatnog reproduciranja ne može se uvesti bez propisane i učinkovito ubirane pravične naknade. Naknada, koje je obvezna na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, odnosi se na treći uvjet testa u tri koraka, koji se tiče potrebe izbjegavanja neopravdane štete legitimnim interesima nositelja prava iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 ( 35 ).

55.

Nasuprot tome, mora se utvrditi da Direktiva 2001/29 ne upućuje izričito na drugi uvjet iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 sukladno kojem iznimka ili ograničenje isključivog prava reproduciranja ne smije negativno utjecati na uobičajeno iskorištavanje ( 36 ) djela ili predmeta zaštite. U ovom se predmetu stoga Sudu pruža prilika da odluči u tom pogledu ( 37 ), pouzdajući se koliko je to moguće u međunarodnu praksu ( 38 ).

56.

Konkretan odgovor na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev valja dati s obzirom na prethodna razmatranja.

3. O ograničenju područja primjene iznimke privatnog reproduciranja na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora

57.

Treba poći od zaključka prema kojemu članak 5. Direktive 2001/29 ne sadrži izričite naznake može li se iznimka privatnog reproduciranja primijeniti na sva reproduciranja koja su ostvarena i iz dopuštenih i iz nedopuštenih izvora ili se, suprotno tome, može primijeniti samo na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora. Osim toga, kao što je to Sud već istaknuo, ni članak 2. Direktive ni bilo koja druga njezina odredba ne određuju pojam „reproduciranja“ ( 39 ), naveden u članku 2., ili pak pojmove „djelomičnog reproduciranja“ ( 40 ), „naknade“ ( 41 ), „pravične naknade“ ( 42 ) ili „pravične naknade [kompenzacije]“ ( 43 ), navedene u članku 5., pojam „priopćavanja javnosti“ iz njezina članka 3. stavka 1. ( 44 ) ili izraz „vlastitim sredstvima“ koji se pojavljuje u njezinu članku 5. stavku 2. točki (d) ( 45 ).

58.

Nadalje, budući da te odredbe radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega ne upućuju izričito na pravo država članica, ujednačena primjena prava Unije i načelo jednakosti ( 46 ) nalažu da se u cijeloj Europskoj uniji pojam tumači samostalno i ujednačeno ( 47 ), pri čemu se mora uzeti u obzir ne samo tekst odredbi koji ga koristi nego i kontekst u kojem se te odredbe pojavljuju i svrha propisa kojega su dio ( 48 ), pa čak i ukupnost odredbi relevantnog prava Europske unije ( 49 ). Geneza odredbi također može pružiti podatke bitne za njihovo tumačenje ( 50 ).

59.

Nadalje, pravni akti Europske unije moraju se koliko je to moguće tumačiti s obzirom na međunarodno pravo ( 51 ), osobito kada se namjerava provesti međunarodni sporazum koji je Zajednica sklopila ( 52 ).

60.

Uvodna izjava 15. Direktive 2001/29 s tim u vezi navodi da ona služi provedbi međunarodnih obveza koje proistječu iz Unijina usvajanja Ugovora WCT ( 53 ), a posebno u vezi sa sredstvima za borbu protiv piratstva diljem svijeta u digitalnom dobu. Nadalje, Sud je zaključio da je unutar područja primjene Direktive 2001/29 Unija zamijenila države članice u provođenju odredbi Bernske konvencije ( 54 ).

61.

U ovom predmetu Direktiva 2001/29 određuje doseg radnji obuhvaćenih pravom reproduciranja ( 55 ) i sadrži iscrpan popis iznimaka i ograničenja tog prava ( 56 ). Također navodi da državama članicama mora biti omogućeno da predvide iznimku ili ograničenje prava reproduciranja za određene vrste reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu uz pravičnu naknadu ( 57 ), utvrđujući, kao što sam to već naveo, da moraju, s jedne strane, uzeti u obzir razlike između digitalnog privatnog umnožavanja i analognog privatnog umnožavanja ( 58 ) i, s druge strane, tehnološki i gospodarski razvoj, gdje postoje učinkovite mjere tehničke zaštite ( 59 ).

62.

Direktiva također navodi da je svrha pravične naknade iz njezina članka 5. stavka 2. točke (b) da „na odgovarajući način“ nadoknadi nositeljima prava uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite na temelju i uz primjenu iznimke privatnog reproduciranja ( 60 ). Osim toga, pri utvrđivanju oblika, načina i moguće razine navedene naknade moraju se uzeti u obzir osobite okolnosti svakog slučaja, koje se mogu procijeniti na temelju moguće štete koju pretrpi nositelj prava ( 61 ).

63.

Stoga se iz teksta Direktive 2001/29 može zaključiti da održavanje ili uvođenje iznimke privatnog reproduciranja država članica predstavlja uzrok štete nanesene nositeljima prava koju pravična naknada treba nadoknaditi na odgovarajući način ( 62 ). Nasuprot tome, ne postoji izričita naznaka primjenjuje li se iznimka samo na reproduciranja ostvarena iz dopuštenih izvora ili i na reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.

64.

Međutim, protivno onome što ističe nizozemska vlada, takva se netočnost ne može tumačiti kao izražavanje namjere ( 63 ) zakonodavca Unije da predvidi ubiranje pravične naknade u vezi s reproduciranjima ostvarenima iz nedopuštenih izvora. Takvo tumačenje nema osnove u Direktivi 2001/19 i proturječilo bi, prije svega, odredbama njezina članka 5. stavka 5. i uvjetima iz testa u tri koraka koji su propisani u toj odredbi, u skladu s međunarodnim obvezama Unije i država članica.

65.

Kako bi utvrdila namjeru na strani zakonodavstva Europske unije, nizozemska vlada upućuje na tekst članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29, koji spominje dopuštenost izvora reproduciranja, i na tekst članka 5. stavka 3. točke (e) ( 64 ) i drugog podstavka članka 6. stavka 4. Direktive, koji se na to ne pozivaju, te također na Direktivu Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o zakonskoj zaštiti računalnih programa ( 65 ).

66.

Članak 5. stavak 3. točka (d) Direktive 2001/29 dopušta državama članicama da predvide iznimku od prava reproduciranja radi doslovnog navođenja, posebno u svrhe kao što su kritika ili osvrt, no samo pod uvjetom da su djelo ili predmet zaštite već bili učinjeni dostupnim javnosti na dopušten način.

67.

Članak 5. stavak 3. točka (e) Direktive 2001/29, s druge strane, propisuje iznimku od isključivog prava reproduciranja za upotrebu djela ili predmeta zaštite u svrhu javne sigurnosti ili radi osiguranja redovitog odvijanja upravnog, parlamentarnog ili sudskog postupka, bez spominjanja dopuštenosti izvora.

68.

Članak 6. stavak 4. Direktive 2001/29 na općenit način propisuje da države članice mogu, u odsutnosti dobrovoljnih mjera koje u tom smislu poduzimaju nositelji prava, poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se korisnici mogu koristiti iznimkama i ograničenjima iz članka 5. Međutim, drugi podstavak tog stavka 4., koji se odnosi isključivo na iznimku privatnog reproduciranja, razlikuje se od prvog podstavka ( 66 ) jer ne upućuje na dopuštenost pristupa djelu ili predmetu zaštite.

69.

Naposljetku, Direktiva 91/250 utvrđuje načelo da autor računalnog programa ima isključivo pravo odobriti ili zabraniti njegovo reproduciranje, pri čemu predviđa iznimku za potrebe izrade sigurnosne reprodukcije, kojom se može koristiti samo „legitimni stjecatelj“ ( 67 ).

70.

Ipak, područje primjene i doseg iznimke privatnog umnožavanja ne mogu biti utvrđeni upućivanjem na odredbe koje se primjenjuju u potpuno drugom kontekstu i nastoje ostvariti ciljeve koji su im svojstveni.

71.

U tom pogledu mora se podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29, kao iznimka ( 68 ) od isključivog prava nositelja prava reproduciranja zajamčenog člankom 2. navedene direktive, mora usko tumačiti. Područje primjene iznimke privatnog umnožavanja ne može se stoga proširiti na situacije koje nisu izričito predviđene Direktivom 2001/29 ( 69 ).

72.

U svakom slučaju, tumačenje koje zastupa nizozemska vlada proturječi odredbama članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29, kako je protumačen s obzirom na Bernsku konvenciju, Ugovor WTC i Sporazum TRIPS, i posebno uvjetu da se ne smije negativno utjecati na uobičajeno iskorištavanje djela ili predmeta zaštite.

73.

Stichting de Thuiskopie te nizozemska i austrijska vlada u tom pogledu ističu da su propisi koji odobravaju prikupljanje naknade za privatno umnožavanje u odnosu na reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora, u odsutnosti pouzdanih tehničkih mjera za učinkovito sprječavanje priopćavanja i širenja takvih nedopuštenih djela i njihova beskonačnog reproduciranja, osobito u digitalnom dobu, u biti jedino sredstvo popravljanja štete koju su pretrpjeli nositelji prava. Takvi propisi znatno više doprinose redovitom iskorištavanju djela i predmeta zaštite od propisa koji zabranjuju reproduciranje iz nedopuštenih izvora te osiguravaju pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite.

74.

Čak i pod pretpostavkom da propisi takve naravi apsolutno mogu predstavljati legitiman i prikladan odgovor na povrede autorskog prava i srodnih prava koje potječu iz nedopuštenog širenja privatnog reproduciranja djela i predmeta zaštite na internetu, nesporno je da iznimka privatnog reproduciranja nije uvedena s tim ciljem i isključeno je da bi uopće mogla biti bez dovođenja u pitanje same osnove na kojoj počiva, neovisno o postojanju tehničkih mjera za učinkovitu borbu protiv ostvarivanja i širenja nedopuštenog reproduciranja djela i predmeta zaštite.

75.

S tim u vezi prije svega mora se primijetiti da se temelj argumentacije nizozemske vlade može naći u činjenici da Nizozemska tolerira učitavanje (downloading) djela i zaštićenih predmeta koji su na nedopušten način učinjeni dostupnima na internetu te samo kažnjava postavljanje na internet (uploading) tih djela i predmeta zaštite. Time Kraljevina Nizozemska neizravno, ali nužno pomaže masovnom prenošenju materijala koji potječe od vrste iskorištavanja djela i predmeta zaštite koja se nikako ne može smatrati uobičajenom te je to zapravo pravi uzrok štete koju ta država članica nastoji popraviti. Banaliziranje učitavanja djela i predmeta zaštite koji su nedopušteno prenošeni na internetu (uploading) negativno utječe na njihovo uobičajeno iskorištavanje.

76.

Nadalje je upitno može li se naplatom naknade za privatno reproduciranje, u njezinu sadašnjem obliku, na bilo koji način primjereno nadoknaditi zarada koju su nositelji prava izgubili zbog masovnog prenošenja njihovih djela i predmeta zaštite na internetu kao posljedica povrjeđivanja njihova isključivog prava reproduciranja, priopćavanja ( 70 ) ili distribucije ( 71 ).

77.

Bez temeljitog preoblikovanja samog razloga za iznimku privatnog reproduciranja i načela za određivanje pravične naknade koja je mora pratiti i sa svim posljedicama povezanima s time, prihod ostvaren od naknade za privatno umnožavanje ne može nadoknaditi gubitak prihoda koji bi bio ostvaren redovitim iskorištavanjem djela nositelja prava na internetu. Vjerojatno bi trebalo predvidjeti, među ostalim, znatno povećanje naknade koju svaki korisnik medija mora platiti, neovisno o tome je li ikad ostvario reproduciranje iz nedopuštenih izvora, čak i uz rizik narušavanja ravnoteže između prava nositelja prava i korisnika djela i predmeta zaštite.

78.

Zamisao koju je iznijela nizozemska vlada, a prema kojoj naplata naknade za privatno reproduciranje u vezi s reproduciranjem ostvarenim iz nedopuštenih izvora štiti pravo na zaštitu privatnog života korisnika djela i predmeta zaštite bolje od uvođenja mjera za nadzor uporabe djela nositelja prava u privatnoj sferi tih korisnika ( 72 ), jamčeći bolju ravnotežu među pravima, ne može dovesti do izokretanja takvog tumačenja članka 5. Direktive 2001/29. U tom pogledu valja jednostavno primijetiti da ne postoji nužna povezanost između isključivanja primjene iznimke privatnog reproduciranja ostvarenog iz nedopuštenih izvora i moguće povrede prava korisnika na poštovanje privatnog života ( 73 ).

79.

U skladu s time, predlažem da se na prvo pitanje i točku (a) drugog pitanja suda koji je uputio zahtjev odgovori da članak 5. Direktive 2001/29 valja tumačiti tako da se u njemu predviđena iznimka za privatno reproduciranje primjenjuje samo na reproduciranje djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.

VI – Pitanje može li država članica odlučiti ubirati naknadu za privatno reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora (točka (b) drugog pitanja)

80.

U okviru točke (b) drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li u skladu s pravom Unije donošenje odredbe nacionalnog prava države članice kojom se nameće ubiranje pravične naknade za privatno reproduciranje, neovisno o činjenici je li ostvarenje reprodukcije dopušteno ili nije.

81.

Iz gornjih razmatranja proizlazi da takva mogućnost nije dopuštena.

82.

S jedne strane, neovisno o pitanju je li Direktiva 2001/29 dovela do potpunog usklađivanja iznimke privatnog reproduciranja ( 74 ), takva mogućnost imala bi znatan učinak na jedan od ciljeva koji se nastoji postići Direktivom 2001/29, koji se odnosi na dosljednu primjenu iscrpnih ograničenja i iznimaka od isključivog prava reproduciranja koje propisuje ( 75 ). Sud je već u tom pogledu zaključio da bi na taj cilj negativno utjecala sloboda država članica da na nedosljedan i neusklađen način određuju parametre pravične naknade ( 76 ). Stoga bi takva mjera, kao što to Komisija primjećuje, za ishod imala stvaranje sui generis naknade za reproduciranja ostvarena iz nedopuštenih izvora.

83.

S druge strane, priznanje takve mogućnosti na dva načina proturječi zahtjevima iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29. Prvo, proširila bi doseg iznimke privatnog reproduciranja i preko posebnih slučajeva utvrđenih Direktivom te time prekršila prvi uvjet utvrđen u toj odredbi. Drugo, potpunim neuvažavanjem drugog uvjeta neizravno bi ozakonila negativan utjecaj na uobičajeno iskorištavanje djela i predmeta zaštite te bi time narušila pravičnu ravnotežu koju je ta odredba uspostavila između isključivog prava reproduciranja priznatog nositeljima prava i ovlaštenika iznimke privatnog reproduciranja.

84.

U skladu s time, predlažem da Sud na točku (b) drugog pitanja odgovori tako da odluči da, u kontekstu iznimke privatnog reproduciranja koju su države članice ovlaštene predvidjeti sukladno članku 5. Direktive 2001/29, država članica naknadu koja mora pratiti tu iznimku ne smije ubirati u vezi s reproduciranjem djela i drugih predmeta zaštićenih autorskim pravom i srodnima pravima koji su ostvareni iz nedopuštenih izvora.

VII – Pitanje primjenjuje li se Direktiva 2004/48 u glavnom postupku (treće pitanje)

85.

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuje li se Direktiva 2004/48, a osobito njezin članak 14. ( 77 ), u glavnom postupku.

86.

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje nacionalni sud navodi da je Stichting de Thuskopie u protužalbi podnio zahtjev za naknadu svih svojih troškova na temelju članka 1019h Zakona o parničnom postupku, koji se temelji na članku 14. Direktive 2004/48. Iako se, doduše, ne čini da zahtjevi Stichtinga de Thuskopie proizlaze iz povrede intelektualnog vlasništva u smislu članka 2. stavka 1. te direktive, on ipak tim zahtjevima, podržavajući primjenu članka 5. Direktive 2001/29 na reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora, nastoji ostvariti jedan oblik obrane tih prava.

87.

Uz iznimku Stichtinga de Thuiskopie, sve stranke koje su dostavile očitovanja dijele stajalište da se Direktiva 2004/48 ne primjenjuje u glavnom postupku.

88.

S tim u vezi valja se, s obzirom na njezin predmet ( 78 ) i područje primjene ( 79 ), podsjetiti da je opći cilj Direktive usklađivanje propisa država članica radi osiguravanja visoke, jednakovrijedne i homogene razine zaštite intelektualnog vlasništva ( 80 ). Njome se, međutim, ne cilja na uređivanje svih aspekata povezanih s pravom intelektualnog vlasništva, nego samo onih koji su usko povezani, s jedne strane, s provedbom tih prava i, s druge strane, s povredom tih prava, zahtijevajući postojanje učinkovitih pravnih sredstava čija je svrha sprječavanje, prestanak i otklanjanje povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva ( 81 ).

89.

Gledajući kroz tu prizmu, proizlazi da je cilj članka 14. Direktive 2004/48 povećati razinu zaštite intelektualnog vlasništva izbjegavanjem situacije u kojoj je oštećenik odvraćen od pokretanja sudskog postupka radi zaštite svojih prava ( 82 ), što podrazumijeva da tvorac povrede prava intelektualnog vlasništva mora općenito snositi financijske posljedice svojeg postupanja ( 83 ).

90.

U ovom slučaju, dok se spor u glavnom postupku tiče, doduše, najopćenitije rečeno, obrane interesa nositelja prava, u mjeri u kojoj se odnosi na opseg područja primjene iznimke privatnog reproduciranja predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, zahtjev koji leži u osnovi spora u potpunosti je izvan područja primjene Direktive 2004/48. Naime, tužbu koja leži u osnovi ovog spora nisu podnijeli nositelji prava ( 84 ) u obrani svojih prava ( 85 ), nego gospodarski subjekti – obveznici plaćanja naknade koju je država članica utvrdila kao pravičnu naknadu za iznimku privatnog reproduciranja.

91.

Slijedom navedenog, predlažem Sudu da na treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odgovori da članak 14. Direktive 2004/48 treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na spor kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se ne tiče obrane prava njihovih nositelja.

VIII – Zaključak

92.

S obzirom na prethodnu analizu, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Hoge Raad der Nederlanden odgovori kako slijedi:

1)

Članak 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti tako da se iznimka privatnog reproduciranja koju taj članak predviđa primjenjuje samo na reproduciranje djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.

2)

Članak 5. Direktive 2001/29 treba tumačiti tako da, u kontekstu iznimke privatnog reproduciranja koju su države članice ovlaštene predvidjeti sukladno toj odredbi, država članica naknadu koja mora pratiti tu iznimku smije ubirati samo u odnosu na reproduciranja djela i predmeta zaštićenih na temelju autorskog prava i srodnih prava koji su ostvareni iz dopuštenih izvora.

3)

Članak 14. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2014. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti tako da se ne primjenjuje na spor kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se ne tiče obrane prava njihovih nositelja.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL L 167., str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.). Vidjeti osobito presude od 21. listopada 2010., Padawan (C-467/08, Zb., str. I-10055.); od 16. lipnja 2011., Stichting de Thuiskopie (C-462/09, Zb., str. I-5331.); od 9. veljače 2012., Luksan (C‑277/10); od 26. travnja 2012., DR i TV2 Danmark (C‑510/10) kao i od 27. lipnja 2013., VG Wort i dr. (C‑457/11 do C‑460/11).

( 3 ) U daljnjem tekstu: nositelji prava

( 4 ) S tim u vezi treba istaknuti da su Sudu upućena pitanja slična ovima u drugim dvama predmetima koji su trenutačno u tijeku, i to drugo prethodno pitanje postavljeno u predmetu UPC Telekabel Wien (C‑314/12) i točka f) prvog prethodnog pitanja postavljenog u predmetu Copydan Båndkopi (C‑463/12). U prvom predmetu, u kojem sam iznio svoje mišljenje 26. studenoga 2013., zaključio sam da nije bilo potrebe odgovoriti na to pitanje kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao riješiti spor u glavnom postupku. Rasprava u drugom predmetu zakazana je za 16. siječnja 2014. i ja ću nakon toga iznijeti svoje mišljenje.

( 5 ) Ovo se pitanje također postavlja izvan Europske unije. Vidjeti, primjerice, presudu Federalnog suda Kanade od 31. ožujka 2004., BMG Canada inc v. Doe, 2004 FC 488, [2004] 3 FCR 241, koji je odlučio u korist primjene iznimke privatnog korištenja na razmjenu podataka na internetu, i posebno na preuzimanje djela s peer‑to‑peer stranica; odluka je u međuvremenu ukinuta presudom Federalnog prizivnog suda Kanade od 19. svibnja 2005., BMG Canada inc v. Doe, 2005 FCA 193, [2005] 4 RCF 81, § 50. do 52.

( 6 ) U određenim državama članicama (Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Španjolska, Talijanska Republika, Portugalska Republika, Republika Finska i Kraljevina Švedska) zakon kojim se osigurava prenošenje Direktive 2001/29 isključuje primjenu iznimke privatnog reproduciranja na reproduciranje ostvareno iz nedopuštenih izvora. Vidjeti Westkamp, G., The Implementation of Directive 2001/29/EC in the Member States, II. dio, veljača 2007. (http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/docs/studies/infosoc‑study‑annex_en.pdf) i Commission Staff Working Document, Report to the Council, the European Parliament and the Economic and Social Committee on the Application of Directive 2001/29/EC on the harmonization of certain aspects of copyright and related rights in the information society, 30. studenoga 2007. (SEC(2007) 1556). U Irskoj i Nizozemskoj iznimka privatnog reproduciranja ne postoji; u vezi sa situacijom u Nizozemskoj vidjeti Torremans, P. L. C., „L’exception de copie privée au Royaume‑Uni“, u Lucas, A. i. dr., Les exceptions au droit d'auteurÉtat des lieux et perspectives dans l'Union européenne, Dalloz, 2012., str. 95.

( 7 ) Za Francusku vidjeti posebno Conseil d’État, 11. srpnja 2008., Syndicat de l’industrie de matériels audiovisuels, br. 298779, ECLI:FR:CESSR:2008:298779.20080711; RIDA, srpanj 2008., br. 217, str. 279.; o posljedicama ove presude vidjeti Sirinelli, P., Chronique de jurisprudence, RIDA, siječanj 2013., br. 235, str. 275; za pregled sudske prakse građanskih sudova, Thoumyre, L., „Peer‑to‑peer: l’exception pour copie privée s’applique bien au téléchargement“, Revue Lam de l'immatériel, srpanj‑kolovoz 2005., str. 23.

( 8 ) Vidjeti, međutim, točku 78 mišljenja nezavisne odvjetnice Trstenjak od 11. svibnja 2010. u predmetu u kojem je donesena gore navedena presuda Padawan.

( 9 ) Za pregled stajališta i argumentacija vidjeti posebno Colin, C., „Étude de faisabilité de systèmes de licences pour les échanges d’œuvres sur Internet“, Rapport pour la SACD/SCAMBelgique,16. rujna 2011., CRIDS (http://www.crids.eu/recherche/publications/textes/synthese‑sacd‑scam.pdf/at_download/file) i More, K., Les dérogations au droit d'auteurL'exception de copie privée, Presses universitaires de Rennes, 2009., str. 101.

( 10 ) Osobito su važne odredbe njezina članka 9. stavaka 1. i 2. koje definiraju isključivo pravo autora na reproduciranje zaštićenih književnih i umjetničkih djela te iznimke od tog prava.

( 11 ) Na temelju članka 5. stavka 1. točke (b) Protokola 28. o intelektualnom vlasništvu Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), ugovorne strane obvezale su se pristupiti Bernskoj konvenciji prije 1. siječnja 1995. Vidjeti također točku 1. Rezolucije Vijeća od 14. svibnja 1992. u vezi s pojačanom zaštitom autorskog prava i srodnih prava (SL 1992, C 138, str. 1.). U vezi sa zaključcima Suda o povredi ove obveze pristupanja vidjeti presudu od 19. ožujka 2002., Komisija/Irska (C-13/00, Zb., str. I-2943.).

( 12 ) SL L 336, str. 1., u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS

( 13 ) SL L 89, str. 6., u daljnjem tekstu: Ugovor WCT

( 14 ) Članak 9. stavak 1. Sporazuma TRIPS upućuje na Bernsku konvenciju, a njegov članak 13. ponavlja u bitnome tekst članka 9. Bernske konvencije. Članak 1. stavak 4. Ugovora WCT također upućuje na Bernsku konvenciju i članak 10. također u bitnome reproducira članak 9. Bernske konvencije. Vidjeti također priloge Ugovoru WCT, zajednička stajališta usvojena na diplomatskoj konferenciji od 20. prosinca 1996.

( 15 ) Te odredbe treba čitati s obzirom na, posebno, uvodne izjave 21., 22., 32., 38., 39., 44. i 52. navedene direktive.

( 16 ) SL L 157., str. 45. i ispravci SL L 195., str. 16. i SL 2007., L 204, str. 27. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.)

( 17 ) U daljnjem tekstu: SONT

( 18 ) Predmet 246698/HA ZA 05‑2233, LJN BD5690

( 19 ) Predmet 200.018.226/01, LJN BO3982

( 20 ) Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku čini odgovor na drugo pitanje podrednim i ovisnim o odgovoru na prvo pitanje.

( 21 ) Moje isticanje

( 22 ) Direktiva 2001/29 ne koristi izraz „pravo na privatno reproduciranje“ i ne ulazi stoga u teoretsku raspravu u vezi s prirodom iznimke privatnog reproduciranja. Vidjeti posebice Sirinelli, P., La reconnaissance d’une garantie d’exception privée, Revue Lamy Droit de l’immatériel, listopad 2006., str. 21.; vidjeti također istraživanje More, K., op. cit., str. 85. i slj., koji predlaže da se iznimka privatnog umnožavanja smatra „sudski zaštićenim legitimnim interesom“. U tom pogledu treba primijetiti da Direktiva 2001/29 u određenim slučajevima obvezuje države članice koje su odlučile predvidjeti iznimku privatnog reproduciranja da u određenom roku donesu mjere koje omogućavaju fizičkim osobama da se koriste iznimkom; vidjeti uvodnu izjavu 52. i članak 6. stavak 4. Direktive 2001/29.

( 23 ) Moje isticanje.

( 24 ) Vidjeti uvodnu izjavu 32. Direktive 2001/29; gore navedena presuda Padawan (t. 41. i 42.)

( 25 ) Obveza ubiranja obveza je postizanja određenog rezultata; vidjeti gore navedenu presudu Stichting de Thuiskopie (t. 34.).

( 26 ) Vidjeti gore navedenu presudu Padawan (t. 43. i 44.).

( 27 ) Ibidem (t. 46. do 49.)

( 28 ) Ibidem (t. 51. do 59.)

( 29 ) Vidjeti također članak 10. stavak 3. Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61), kako je izmijenjen člankom 11. stavkom 1. točkom b) Direktive 2001/29.

( 30 ) Vidjeti gore navedenu presudu Stichting de Thuiskopie, (t. 19. do 21.).

( 31 ) Već su navedeni u prijedlozima Komisije; vidjeti prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 10. prosinca 1997. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu (COM(97) 628 final, SL 1998, C 108, str. 6.) kao i izmijenjeni prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 1999. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu (COM(1999) 250 final, SL 1999, C 180, str. 6.).

( 32 ) Ova veza između odredbi također proizlazi iz članka 6. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2001/29 i iz njezine uvodne izjave 52.

( 33 ) Vidjeti u tom smislu More, K., op. cit., str. 48. i slj.; Senftleben, M., „Ni flexibilité ni sécurité juridique – Les exceptions au regard du triple test“, u Lucas., A. i dr., Les exceptions au droit d’auteur – État des lieux et perspectives dans l’Union européenne, Dalloz, 2012., str. 63.

( 34 ) Vidjeti u tom smislu Gaubiac, Y., „La copie privée est‑elle un cas spécial“, u Droit et technique – Études à la mémoire du professeur Xavier Linant de Bellefonds, Lexis Nexis, 2007., str. 181.

( 35 ) Vidjeti gore navedenu presudu Stichting de Thuiskopie (t. 22.).

( 36 ) Moje isticanje

( 37 ) U vezi sa spornim pitanjem kako tumačiti test u tri koraka i posebno pitanja koje on postavlja moraju li se uvjeti smatrati kumulativnima. To pitanje nije potrebno ispitati u okviru ovog predmeta, vidjeti posebno Ficsor, M., „Le test des trois étapes: pourquoi on ne signe pas la Déclaration de Munich“, u Lucas., A. i dr., Les exceptions au droit d’auteur – État des lieux et perspectives dans l’Union européenne, Dalloz, 2012., str. 55.

( 38 ) Može se posebice navesti Izvještaj posebne grupe WTO‑a od 15. lipnja 2000., Sjedinjene Američke Države – članak 110. stavak 5. US Copyright Acta, WT/DS160/R. Izvještaj navodi (§ 6.181) da „se ne smatra da iznimke ili ograničenja negativno utječu na redovito iskorištavanje djela, ako su ograničene na doseg ili stupanj koji nije u natjecanju s gospodarskim korištenjem“. Izvještaj posebno citira prijedloge radne skupine koja je uspostavljena radi pripreme konferencije u Stockholmu 1967. radi revizije Bernske konvencije, prema kojoj „je očito da autorima moraju biti pridržani svi načini iskorištavanja koji jesu ili bi mogli postati od gospodarske ili praktične važnosti. Iznimke koje mogu ograničiti mogućnosti otvorene autorima u tom su pogledu neprihvatljive“.

( 39 ) Vidjeti presudu od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C-5/08, Zb., str. I-6569., t. 31.) kao i presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C-403/08 i C-429/08, Zb., str. I-9083., t. 154.).

( 40 ) Vidjeti gore navedenu presudu Infopaq International (t. 27. do 29. te 31. i sljedeće).

( 41 ) Vidjeti presudu od 30. lipnja 2011., VEWA (C-271/10, Zb., str. I-5815., t. 25.).

( 42 ) Vidjeti presudu od 6. veljače 2003., SENA (C-245/00, Zb., str. I-1251., t. 24.).

( 43 ) Vidjeti gore navedenu presudu Padawan (t. 29. do 32.).

( 44 ) Vidjeti presudu od 7. prosinca 2006., SGAE (C-306/05, Zb., str. I-11519., t. 31. i 33. i sljedeće); gore navedenu presudu Football Association Premier League i dr. (t. 184.) kao i presudu od 24. studenoga 2011., Circul Globus Bucureşti (C-283/10, Zb., str. I-12031., t. 31. i 32.).

( 45 ) Vidjeti gore navedenu presudu DR i TV2 Danmark (t. 34.).

( 46 ) Vidjeti presude od 18. siječnja 1984., Ekro (327/82, Zb., str. 107., t. 11.); od 19. rujna 2000., Linster (C-287/98, Zb., str. I-6917., t. 43.); gore navedenu presudu Infopaq International (t. 27.); gore navedenu presudu VEWA (t. 25.) kao i gore navedenu presudu DR i TV2 Danmark, (t. 33.).

( 47 ) Sud je u tom pogledu odlučio da ti zahtjevi posebno vrijede za Direktivu 2001/29, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 6. i 21.; vidjeti gore navedenu presudu Infopaq International (t. 28.). Ovo ujednačeno tumačenje pretpostavka je dosljedne primjene iznimaka i ograničenja u Direktivi 2001/29 od država članica, vidjeti gore navedenu presudu Padawan (t. 35.).

( 48 ) Vidjeti posebno presudu od 17. studenoga 1983., Merck (292/82, Zb., str. 3781., t. 12.).

( 49 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 1982., Cilfit i dr. (283/81, Zb., str. 3415., t. 20.) kao i presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, t. 50.).

( 50 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 27. studenoga 2012., Pringle (C‑370/12, t. 135.) kao i gore navedenu presudu Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (t. 50.). Vidjeti također gore navedenu presudu Circul Globus Bucureşti (t. 34. i. 35.).

( 51 ) Vidjeti posebno gore navedenu presudu Infopaq International (t. 32.) i presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft (C‑128/11, t. 42.).

( 52 ) Vidjeti posebno presudu od 14. srpnja 1998., Bettati (C-341/95, Zb., str. I-4355., t. 20.); presudu od 17. travnja 2008., Peek & Cloppenburg (C-456/06, Zb., str. I-2731., t. 30.) kao i gore navedenu presudu SGAE (t. 35.).

( 53 ) Vidjeti presudu od 12. rujna 2006., Laserdisken (C-479/04, Zb., str. I-8089., t. 39.).

( 54 ) Vidjeti gore navedenu presudu DR i TV2 Danmark.

( 55 ) Vidjeti uvodnu izjavu 21. i članak 2. Direktive 2001/29.

( 56 ) Vidjeti uvodnu izjavu 32. i članak 5. Direktive 2001/29.

( 57 ) Vidjeti uvodnu izjavu 38. Direktive 2001/29.

( 58 ) Idem

( 59 ) Vidjeti uvodnu izjavu 39. Direktive 2001/29.

( 60 ) Vidjeti uvodne izjave 35. i 38. Direktive 2001/29. Moje isticanje.

( 61 ) Zbog toga je Sud odlučio da se pravična naknada iz članka 5. stavka 2. Direktive 2001/29 mora izračunati na temelju štete koja je autorima zaštićenih djela uzrokovana uvođenjem iznimke privatnog reproduciranja, vidjeti gore navedenu presudu Padawan (t. 38. do 42.) (moje isticanje).

( 62 ) Upravo je tako u Francuskoj također odlučio Conseil d’État, u vezi s člancima L. 122‑5 i L. 311 Zakonika o intelektualnom vlasništvu, kojima se prenosi članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29: „isključiva je svrha naknade za privatno reproduciranje nadoknaditi autorima, izvođačima i proizvođačima gubitak prihoda koji je uzrokovan dopuštenom upotrebom reproduciranih djela za privatne svrhe i bez njihova odobrenja, a koja su snimljena na medijima za snimanje zvuka ili slike“; vidjeti Conseil d’État, 11. srpnja 2008., Syndicat de l’industrie de matériels audiovisuels, br. 298779, ECLI:FR:CESSR:2008:298779.20080711; RIDA, srpanj 2008., br. 217, str. 279.; o posljedicama ove presude vidjeti Sirinelli, P., Chronique de jurisprudence, op. cit., str. 275.

( 63 ) Takva namjera ne proizlazi iz pripremnih radnji za donošenje Uredbe 2001/29.

( 64 ) Članak 5. stavak 3. točka (e) Direktive 2001/29 predviđa iznimku od isključivog prava reproduciranja za upotrebu djela i predmeta zaštite u svrhu javne sigurnosti ili radi osiguranja redovitog odvijanja upravnog, parlamentarnog ili sudskog postupka, bez spominjana dopuštenosti izvora.

( 65 ) SL L 122, str. 42.

( 66 ) Ovaj podstavak tiče se iznimaka iz članka 5. stavka 2. točaka (a), (c), (d) i (e) i članka 5. stavka 3. točaka (a), (b) ili (e) Direktive 2001/29.

( 67 ) Treba primijetiti da se u drugim tekstovima također upućuje na „zakonitog korisnika“; vidjeti uvodne izjave 49. i 51. kao i članak 6. Direktive 96/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 1996. o pravnoj zaštiti baza podataka (SL L 77., str. 20.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 36.).

( 68 ) Vidjeti posebno gore navedenu presudu Infopaq International (t. 55 i navedenu sudsku praksu).

( 69 ) O iznimkama od prava reproduciranja predviđenima Direktivom 2001/29 vidjeti gore navedenu presudu Luksan (t. 101.). Vidjeti također u drugim područjima presudu od 26. rujna 2013., HK Danmark (C‑476/11, t. 46. i 47.) kao i presudu Dansk Jurist- og Økonomforbund (C‑546/11, t. 41. i 42.).

( 70 ) Članak 3. Direktive 2001/29

( 71 ) Članak 4. iste direktive

( 72 ) Iznimka privatnog reproduciranja može se predstaviti tako da je njezina svrha uklanjanje reproduciranja korisnika iz monopola nositelja prava, čemu bi se teško prigovorilo bez ozbiljnog zadiranja u korisnikovo pravo na privatni život; vidjeti Gaubiac, Y., op. cit., kao i More, K., op. cit., str. 79. i slj.

( 73 ) Sud je već odlučio da Direktiva 2001/29 ne nalaže državama članicama da utvrde obvezu dostavljanja osobnih podataka kako bi se učinkovito osigurala zaštita autorskog prava u okviru parničnog postupka; vidjeti presudu od 29. siječnja 2008., Promusicae (C-275/06, Zb., str. I-271.).

( 74 ) Vidjeti u tom pogledu različita stajališta nezavisne odvjetnice Trstenjak (t. 102. do 106. mišljenja u predmetu Padawan) i nezavisnog odvjetnika Jääskinena (t. 44. mišljenja od 10. ožujka 2011. u predmetu u kojem je donesena gore navedena presuda Stichting de Thuiskopie).

( 75 ) Vidjeti uvodnu izjavu 32. Direktive 2001/29.

( 76 ) Vidjeti gore navedenu presudu Padawan (t. 36.).

( 77 ) Taj članak, pod nazivom „Sudski troškovi“, propisuje da „države članice osiguravaju da opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala uspješna stranka u sporu, kao opće pravilo, snosi neuspješna stranka, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti“.

( 78 ) U članku 1. Direktive 2004/48 navodi se da se ona „odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva“.

( 79 ) U članku 2. stavku 1. Direktive 2004/48 navodi se da se ona primjenjuje „na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva“ kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.

( 80 ) Vidjeti presudu od 18. listopada 2001., Realchemie Nederland (C-406/09, Zb., str. I-9773., t. 47.).

( 81 ) Presuda od 15. studenoga 2012., Bericap Záródástechnikai, C‑180/11 (t. 75.).

( 82 ) Vidjeti gore navedenu presudu Realchemie Nederland (t. 48.).

( 83 ) Ibidem (t. 49.)

( 84 ) Vidjeti gore navedenu presudu u predmetu Záródástechnikai (t. 78.).

( 85 ) Ibidem (t. 79.)

Top