1

Tužitelji Stichting Greenpeace Nederland i Pesticide Action Network Europe (PAN Europe) zatražili su 20. prosinca 2010. pristup većem broju dokumenata koji se odnose na prvo odobrenje stavljanja na tržište glifosata kao aktivne tvari, doneseno primjenom Direktive Vijeća 91/414/EEZ od 15. srpnja 1991. o stavljanju sredstava za zaštitu bilja na tržište (SL 1991., L 230, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 55., str. 32.). Zahtjev je bio utemeljen na Uredbi (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) i na Uredbi (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.).

2

Traženi dokumenti bili su sljedeći:

3

Dopisom od 20. siječnja 2011. Europska komisija pozvala je tužitelje da se obrate njemačkim vlastima kako bi dobili pristup traženim dokumentima spomenutima u točki 2. ove presude.

4

Dopisom od 7. veljače 2011. tužitelji su na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 podnijeli ponovni zahtjev za pristup dokumentima.

5

Nakon što je tražio prethodnu suglasnost njemačkih vlasti sukladno članku 4. stavku 5. Uredbe br. 1049/2001, glavni tajnik Komisije dopisom od 6. svibnja 2011. odobrio je pristup nacrtu izvješća, osim njegovu svesku 4. (u daljnjem tekstu: sporni dokument), čije su otkrivanje navedene vlasti odbile i koji je sadržavao potpuni popis svih testova koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za prvi upis glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414. Obavijestio je tužitelje da Komisija ne posjeduje potpunu, cjelovitu i originalnu dokumentaciju tih testova, koji joj nikad nisu bili proslijeđeni. Glavni tajnik Komisije također je objasnio da je konzultacija s njemačkim vlastima u vezi s otkrivanjem spornog dokumenta još u tijeku i da će se odluka donijeti naknadno.

6

Odlukom od 10. kolovoza 2011. glavni tajnik Komisije odbio je pristup spornom dokumentu, pozivajući se na odbijanje Savezne Republike Njemačke (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

7

U pobijanoj odluci glavni tajnik Komisije iznio je razloge zbog kojih se Savezna Republika Njemačka protivila otkrivanju spornog dokumenta, na temelju iznimke predviđene u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, odnosno zaštite komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe. Savezna Republika Njemačka smatrala je, naime, da sporni dokument sadržava povjerljive informacije o pravima intelektualnog vlasništva podnositeljâ zahtjeva za upis glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414, to jest da sadržava detaljan kemijski sastav aktivne tvari koju je proizveo svaki od njih, detaljne informacije o postupku proizvodnje tvari svakog od podnositelja zahtjeva za upis kao i informacije o nečistoći, sastavu gotovih proizvoda i ugovornim odnosima između različitih podnositelja zahtjeva za upis.

8

Nakon što je istaknuo da su njemačke vlasti proglasile kako ne smatraju da postoji prevladavajući javni interes predviđen člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001 koji bi opravdao otkrivanje spornog dokumenta, glavni tajnik Komisije ispitao je može li se s obzirom na Uredbu br. 1367/2006 pozvati na takav javni interes. Istaknuo je da njezin članak 6. stavak 1. nije primjenjiv na sporni dokument jer on ne sadržava informacije za koje bi se moglo smatrati da se odnose na emisije u okoliš.

9

Prema njezinu glavnom tajniku, Komisija je smatrala da se predmetne informacije odnose na postupak proizvodnje glifosata podnositeljâ zahtjeva za njegov upis u Prilog I. Direktivi 91/414 i da u ravnoteži interesa koje treba postići potreba zaštite njihovih prava intelektualnog vlasništva nadilazi javni interes za otkrivanje informacija. Naime, otkrivanje informacija sadržanih u spornom dokumentu omogućilo bi konkurentskim poduzećima da kopiraju postupak proizvodnje podnositeljâ zahtjeva za upis glifosata, što bi ih dovelo do znatnih gubitaka, kršeći njihove gospodarske interese i njihova prava intelektualnog vlasništva. Javni interes za otkrivanje informacija već je bio uzet u obzir jer mogući učinci emisija glifosata u okoliš proizlaze iz drugih dijelova nacrta izvješća, koji su objavljeni, osobito kad je riječ o relevantnim nečistoćama i metabolitima. Kada je riječ o informacijama o irelevantnim nečistoćama, sadržanima u spornom dokumentu, one se odnose na elemente koji ne predstavljaju rizik za zdravlje ili okoliš, ali koji bi mogli dovesti do otkrivanja postupka proizvodnje svakog proizvoda.

10

Glavni tajnik Komisije zatim je primijetio da iz postupka kojim je glifosat upisan u Prilog I. Direktivi 91/414 proizlazi da su zahtjevi koji su bili postavljeni Uredbom br. 1367/2006 u smislu stavljanja na raspolaganje informacija javnosti o učincima te tvari na okoliš bili uzeti u obzir. U tim okolnostima zaštita interesa proizvođača te tvari trebala je prevagnuti.

11

Glavni tajnik Komisije iz toga je zaključio da se tražene informacije ne odnose na emisije u okoliš u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 i da nije bilo dokaza o postojanju prevladavajućeg javnog interesa u korist otkrivanja u smislu Uredbe br. 1049/2001, s obzirom na to da takav interes, prema njegovu mišljenju, leži u zaštiti gospodarskih interesa i prava intelektualnog vlasništva proizvođača glifosata.

12

Tužbom koju su dostavili tajništvu Općeg suda 14. listopada 2011. tužitelji su pokrenuli postupak radi poništenja pobijane odluke.

13

Kao mjeru upravljanja postupkom, Opći sud postavio je tužiteljima dva pitanja, a oni su odgovorili dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. siječnja 2013.

14

Rješenjem Općeg suda od 9. siječnja 2013. od Komisije je zatraženo da pred Općim sudom podnese sporni dokument i identificira dijelove koji se odnose na čistoću glifosata, na „identitet” i količinu svih nečistoća koje on sadržava i analitički profil serija koje se koriste za kontrole, pri čemu se sporni dokument ne smije dostaviti tužiteljima. Dopisom podnesenim 25. siječnja 2013. Komisija je podnijela sporni dokument.

15

Sporni dokument sastoji se od triju poddokumenata. Prvi poddokument naslovljen je „Monografija – 11. prosinca 1998. – Svezak 4. – Dio A – Glifosat” i sadržava osam točaka, naslovljenih „C.1 Povjerljiva informacija”, „C.1.1 Detaljne informacije o postupcima proizvodnje aktivne tvari (prilog II. A 1.8)”, „C.1.2 Detaljna specifikacija aktivne tvari (prilog II. A 1.9 do 1.11)”, „C.1.3 Detaljna specifikacija preparata (prilog II. A 1.4)”, „C.2 Sažetak i procjena informacija koje se tiču podnošenja skupnih spisa”, „C.2.1 Sažetak podataka i podnesene dokumentacije (spis dokument B)”, „C.2.2 Procjena podnesenih informacija i dokumentacije” i „C.2.3 Zaključak o razumnom karakteru mjera koje su poduzela poduzeća podnositelji prijave”. Drugi poddokument naslovljen je „Addendum monografiji – Svezak 4. od 11. prosinca 1998. – Glifosat – Glifosat‑trimesijum – Dio A – Glifosat”, nosi datum 14. siječnja 2000. i sadržava samo jednu točku, naslovljenu „C.1.2.1 Identitet izomera, nečistoća i aditiva (prilog II. A 1.10)”. Treći poddokument naslovljen je „Addendum 2 monografiji – Svezak 4. od 11. prosinca 1998. – Glifosat – Glifosat‑trimesijum”, nosi datum 12. svibnja 2001. i sadržava tri točke, naslovljene „C.1.1 Detaljna informacija o postupcima proizvodnje aktivne tvari (prilog II. A 1.8)”, „C.1.2 Detaljna specifikacija čistoće aktivne tvari” i „C.1.2.1 Identitet izomera, nečistoća i aditiva (prilog II. A 1.10)”.

16

Dopisom od 25. siječnja 2013. Komisija je također identificirala dijelove triju poddokumenata koji čine sporni dokument, a koji se odnose na čistoću glifosata, na „identitet” i količinu svih sadržanih nečistoća te na analitički profil serija korištenih za kontrole.

17

Na raspravi 26. veljače 2013. saslušana su izlaganja stranaka (u daljnjem tekstu: rasprava 26. veljače 2013.).

18

Presudom od 8. listopada 2013., Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe/Komisija (T‑545/11, EU:T:2013:523; u daljnjem tekstu: prvotna presuda) Opći sud poništio je pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome strankama odbija pristup spornom dokumentu koji sadržava informacije koje se odnose na emisije u okoliš, tj., kao prvo, informacije o identitetu i količini svih nečistoća sadržanih u aktivnoj tvari koju je prijavio svaki subjekt, kao drugo, podatke o nečistoćama prisutnima u različitim serijama kao i minimalne, srednje i maksimalne količine svake pojedine od tih nečistoća i, kao treće, informacije o sastavu sredstava za zaštitu bilja koja su razvili različiti subjekti u pitanju.

19

Aktom podnesenim tajništvu Suda 17. prosinca 2013. Komisija je uložila žalbu protiv prvotne presude.

20

Slijedom njihovih zahtjeva u tom smislu, Saveznoj Republici Njemačkoj, American Chemistry Council Inc. (ACC), CropLife America Inc., CropLife International AISBL (CLI), European Chemical Industry Council (Cefic), European Crop Care Association (ECCA), Association européenne pour la protection des cultures (ECPA) i National Association of Manufacturers of the United States of America (NAM) odobrena je intervencija u potporu Komisijinim zahtjevima.

21

U prilog osnovanosti svoje žalbe Komisija je istaknula jedan žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju što ga je Opći sud dao pojmu „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006.

22

Tužitelji, uz potporu Kraljevine Švedske, zahtijevali su odbijanje žalbe.

23

Sud je svojom presudom od 23. studenoga 2016., Komisija/Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe (C‑673/13 P, EU:C:2016:889; u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe) ukinuo prvotnu presudu i vratio predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje.

24

Predmet je dodijeljen četvrtom vijeću Općeg suda.

25

Tužitelji i Komisija 30. siječnja i 2. veljače 2017. na temelju članka 217. stavka 1. Poslovnika Općeg suda podnijeli su pisana očitovanja o vraćanju na ponovno odlučivanje.

26

Nakon što su zatražili te im je odobren pristup spisu predmeta u kojem je donesena presuda od 8. listopada 2013., Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe/Komisija (T‑545/11, EU:T:2013:523) (u daljnjem tekstu: prvotni predmet), Kraljevina Švedska te CropLife America, NAM, ACC, CLI, Cefic i ECPA podnijeli su 23. siječnja i 2. veljače 2017., sukladno članku 217. stavku 1. Poslovnika, pisana očitovanja o vraćanju na ponovno odlučivanje.

27

Komisija, CLI, Cefic, ECPA, ECCA, Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Švedska podnijeli su 3. odnosno 4. svibnja 2017. dodatne podneske s pisanim očitovanjima sukladno članku 217. stavku 3. Poslovnika.

28

U svojim očitovanjima tužitelji, uz potporu Kraljevine Švedske, od Općeg suda zahtijevaju da:

29

Komisija, uz potporu CropLifea America, NAM‑a, ACC‑a, CLI‑ja, Cefica, ECPA‑a, ECCA‑a i Savezne Republike Njemačke, u svojim očitovanjima od Općeg suda zahtijeva da:

30

Slijedom preciznih pojašnjenja koja su dali tužitelji – a kao što je to već bilo navedeno u točkama 22. do 24. prvotne presude, što se ne dovodi u pitanje u presudi povodom žalbe – spor treba ograničiti na dio spornog dokumenta koji sadržava informacije o stupnju čistoće aktivne tvari, o „identitetu” i količini nečistoća prisutnih u tehničkom materijalu, o analitičkom profilu serija i o točnom sastavu razvijenog proizvoda, kako su to tužitelji precizirali tijekom rasprave 26. veljače 2013. Kada je riječ o nečistoćama, tužitelji su izjavili da žele doznati o ostalim kemijskim tvarima proizvedenima tijekom postupka proizvodnje glifosata i njihovoj količini. Kad je riječ o analitičkom profilu serija koje su poduzetnici podvrgnuli testovima, izjavili su da žele biti upoznati sa sadržajem i sastavom serija, osobito ostalih dodanih kemijskih tvari, kao i s opisom testova i njihovih stvarnih učinaka.

31

U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelji ističu tri tužbena razloga. Kao prvo, smatraju da članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 državi članici ne daje pravo veta i da Komisija ne mora slijediti njezino mišljenje o primjeni iznimke predviđene člankom 4. stavkom 2. te uredbe. Kao drugo, navode da iznimka od prava pristupa kojom se žele zaštititi komercijalni interesi određene fizičke ili pravne osobe mora biti odbačena kada prevladavajući javni interes opravdava otkrivanje traženih informacija koje se odnose na emisije u okoliš. Kao treće, ističu da pobijana odluka nije sukladna članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 i članku 4. Aarhuške konvencije zato što Komisija nije ocijenila stvarni rizik povrede navedenih komercijalnih interesa.

32

Prvim tužbenim razlogom tužitelji tvrde da se odbijanje otkrivanja informacija ili ograničavanje Komisijine ovlasti samo na prima facie ispitivanje zahtjeva za iznimkama na koje se poziva država članica ne može temeljiti na članku 4. stavku 5. Uredbe br. 1049/2001. To proizlazi, s jedne strane, iz presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija (C‑64/05 P, EU:C:2007:802) i, s druge strane, iz primjene Uredbe br. 1367/2006 kao i iz tumačenja zakonodavstva Europske unije koje je u skladu s Aarhuškom konvencijom.

33

Komisija tvrdi da argumentaciju tužiteljâ treba odbaciti.

34

Kao prvo, treba podsjetiti na to da se Uredbom br. 1049/2001, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 4. i članka 1., teži dodijeliti najširi mogući učinak pravu pristupa javnosti dokumentima koje drže institucije. Na temelju članka 2. stavka 3. te uredbe, to pravo ne obuhvaća samo dokumente koje je sastavila neka institucija nego i one koje je ona zaprimila od treće strane, s time da se u okviru tog pojma nalaze i države članice, kao što je to izričito propisano u članku 3. točki (b) te uredbe.

35

Međutim, Uredba br. 1049/2001 u stavku 4. predviđa iznimku od prava na pristup dokumentu. Osobito stavak 5. tog članka iznosi da država članica može od institucije zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi dokument koji potječe od te države članice.

36

Iz sudske prakse proizlazi da je članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 pravilo postupovnog karaktera jer se ograničava na zahtijevanje prethodne suglasnosti države članice u pitanju ako je ona podnijela poseban zahtjev u tom smislu i da se ta odredba odnosi na postupak donošenja odluke Unije (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 78. i 81.).

37

Za razliku od članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001, kojim se trećima u slučaju dokumenata koji se odnose na njih samo daje pravo da se dotična institucija s njima savjetuje u vezi s primjenom jedne od iznimki iz stavaka 1. i 2. tog članka 4., njegovim stavkom 5. propisano je da država članica može od institucije zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi dokument koji potječe iz te države članice.

38

Sud je presudio da je instituciji, ako država članica iskoristi mogućnost dodijeljenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 da zatraži da određeni dokument koji potječe iz te države ne bude objavljen bez njezine prethodne suglasnosti, za eventualnu objavu tog dokumenta potrebna prethodna suglasnost dotične države članice (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 50.).

39

Slijedi, a contrario, da institucija bez suglasnosti države članice u pitanju nije ovlaštena objaviti predmetni dokument (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 44.). U ovom slučaju Komisijina odluka koja se odnosi na zahtjev za pristup spornom dokumentu stoga ovisi o odluci koju su njemačka tijela donijela u okviru postupka donošenja pobijane odluke.

40

Međutim, iz sudske prakse proizlazi da se člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 državi članici u pitanju ne dodjeljuje opći i bezuvjetni veto koji bi joj omogućio da se potpuno diskrecijski i bez obrazloženja usprotivi otkrivanju svakog dokumenta kojim raspolaže institucija samo zato što potječe iz te države članice (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 58.). Naime, ovlast dodijeljena dotičnoj državi članici člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 ograničena je materijalnim iznimkama navedenima u stavcima 1. do 3. tog članka, pri čemu je toj državi članici u tom pogledu priznata samo ovlast da sudjeluje u odlučivanju institucije. Prethodna suglasnost dotične države članice na koju se odnosi članak 4. stavak 5. stoga nije slična pravu diskrecijskog veta, nego nekom obliku pristanka kojim se potvrđuje da ne postoje razlozi za iznimku iz stavaka 1. do 3. tog članka (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 76.). U okviru postupka odlučivanja koji je na taj način uređen člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 od institucije i države članice u pitanju stoga se zahtijeva da se drže materijalnih iznimki utvrđenih spomenutim stavcima 1. do 3. (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 83.).

41

Slijedi da članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 dopušta predmetnoj državi članici da se usprotivi objavi dokumenata koji potječu iz nje samo na osnovi materijalnih iznimaka predviđenih u članku 4. stavcima 1. do 3. te uredbe i obrazlažući pravilno svoje stajalište u tom pogledu (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 99.).

42

U ovom slučaju treba zaključiti da, kao što to ističe Komisija, iako je primijenjen članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001, iz pobijane odluke proizlazi da se odbijanje pristupa spornom dokumentu temelji na iznimci predviđenoj u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, odnosno zaštiti komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo, na koju se pozvala njemačka tijela.

43

Kao drugo, također je presuđeno da, prije nego što uskrati pristup dokumentu koji potječe iz države članice, institucija u pitanju mora ispitati temelji li se protivljenje te države na materijalnim iznimkama iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 te je li ona svoje stajalište u vezi s tim odgovarajuće obrazložila. Stoga Komisija u okviru postupka donošenja odluke o odbijanju pristupa treba provjeriti postoji li takvo obrazloženje i navesti ga u odluci koju donese na kraju postupka (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 99.).

44

Suprotno tomu, prema sudskoj praksi donesenoj vezano uz članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001, nije na instituciji kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu da provede iscrpnu ocjenu odluke o protivljenju dotične države članice tako da provede nadzor koji bi nadilazio jednostavnu provjeru postojanja obrazloženja kojim se upućuje na iznimke iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 63.; rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 44. i presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 54.). Institucija pred kojom se vodi postupak mora, međutim, provjeriti čine li joj se objašnjenja države članice prima facie osnovanima (presuda od 5. travnja 2017., Francuska/Komisija, T‑344/15, EU:T:2017:250, t. 54.).

45

Međutim, Komisija je u odluci povodom protivljenja Savezne Republike Njemačke da objavi sporni dokument provjerila postojanje obrazloženja koje upućuje na iznimku koja se temelji na zaštiti komercijalnih interesa, predviđenu člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001, kao i narav prima facie osnovanosti tog obrazloženja (vidjeti točke 7. do 11. ove presude).

46

Nadalje, treba odbaciti argumentaciju tužiteljâ prema kojoj se Komisija ne može temeljiti na iznimci propisanoj odredbama članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 kako bi se protivila otkrivanju informacija o okolišu, s obzirom na to da bi navedenu uredbu trebalo tumačiti sukladno Uredbi br. 1367/2006 i Aarhuškoj konvenciji.

47

Naime, dostatno je zaključiti da se, imajući u vidu ono što je već navedeno u točki 42. ove presude, izneseni argument ne može prihvatiti, s obzirom na to da članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 nije razlog zbog kojeg je Komisija odbila pristup tom dokumentu.

48

Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.

49

Članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 obvezuje na otkrivanje dokumenta kada se tražene informacije odnose na emisije u okoliš, čak i u slučaju opasnosti za narušavanje interesa zaštićenih člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001. To tumačenje ne može biti dovedeno u pitanje pozivanjem na dosljedno i usklađeno tumačenje s odredbama članaka 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članka 39. stavaka 2. i 3. Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) od 15. travnja 1994. (SL 1994., L 336, str. 214.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 228.; u daljnjem tekstu: Sporazum o TRIPS‑u), koji čini Prilog 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.), Direktive 91/414 ili Uredbe (EZ) br. 1107/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o stavljanju na tržište sredstava za zaštitu bilja i stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 79/117/EEZ i 91/414/EEZ (SL 2009., L 309, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 61., str. 52.), osobito njezina članka 63. (vidjeti u tom smislu prvotnu presudu, t. 27. do 46.; vidjeti također po analogiji presudu od 23. studenoga 2016., Bayer CropScience i Stichting De Bijenstichting, C‑442/14, EU:C:2016:890, t. 96. do 102.).

50

Prema tužiteljima, koje podupire Kraljevina Švedska, Komisija je povrijedila presumpciju koja proizlazi iz članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 jer su tražene informacije bile informacije o okolišu koje se odnose na emisije u okoliš. Te informacije odnosile su se na sve tvari koje se oslobađaju u okoliš kada se tvar „glifosat”, koja je odobrena, koristi i primjenjuje u pesticidima na bazi glifosata. Štoviše, informacije u nacrtu izvješća omogućile bi javnosti da provjeri pružaju li provedena testiranja pregled emisija i učinaka tvari koja je odobrena na temelju tih testiranja, odnosno aktivne tvari „glifosata”.

51

Komisija, uz potporu CropLifea America, NAM‑a, ACC‑a, CLI‑ja, Cefica, ECPA‑a, ECCA‑a i Savezne Republike Njemačke, smatra da pojam „emisija” treba tumačiti usko i da se ona, sukladno uputama za provedbu Aarhuške konvencije koje je 2000. objavila Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu (UN/ECE), sastoji od izravnog ili neizravnog ispuštanja tvari iz postrojenja. Nadalje, tvrdi da se tražene informacije ne odnose na emisije u okoliš jer se informacije sadržane u spornom dokumentu na detaljan način odnose na načine proizvodnje glifosata koje su pružili različiti podnositelji zahtjeva za upis i koji su zaštićeni pravima intelektualnog vlasništva, pri čemu se kategorije informacija koje zanimaju tužitelje ne mogu razlikovati i izolirati od informacija o metodama proizvodnje aktivne tvari, koje su sam predmet spornog dokumenta. Sporne informacije previše su „udaljene od tržišta” da bi ih se moglo smatrati informacijama koje se odnose na emisije u okoliš i s okolišne strane nisu relevantne jer su otkrivene sve nečistoće za koje se smatra da su toksikološki, ekotoksikološki ili ekološki važne.

52

Kao prvo, kada je riječ o Komisijinu argumentu prema kojem odredbu o emisijama u okoliš treba tumačiti usko, treba ga odbiti. Naime, dostatno je istaknuti da je Sud u tom pogledu presudio da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 49. i 53. prvotne presude kada nije prihvatio usko tumačenje članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 i pojma „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” (presuda povodom žalbe, t. 55.).

53

Kao drugo, kada je riječ o Komisijinu upućivanju na upute za provedbu, navedene u točki 51. ove presude, kako bi se istaknulo da se pojam emisije odnosi na emisije koje potječu iz postrojenja, dovoljno je istaknuti da je Sud presudio da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 54. do 56. prvotne presude smatrao da pojam „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 nije ograničen na informacije koje se odnose na emisije koje potječu iz određenih industrijskih postrojenja (presuda povodom žalbe, t. 70.).

54

Kao treće, treba istaknuti da je Sud naveo da – iako pojam „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 ne uključuje informacije o potpuno hipotetskim emisijama – on se ipak ne može ograničiti na informacije koje se odnose na emisije stvarno ispuštene u okoliš prilikom primjene predmetnog sredstva za zaštitu bilja ili aktivne tvari na biljke ili zemlju, dakle emisije koje osobito ovise o količinama proizvoda koje poljoprivrednici stvarno upotrebljavaju kao i o točnom sastavu konačnog proizvoda stavljenog na tržište (presuda povodom žalbe, t. 73.). Prema tome, Sud je smatrao da pod navedeni pojam potpadaju informacije o predvidljivim emisijama u okoliš predmetnog sredstva za zaštitu bilja ili aktivne tvari u uobičajenim ili realnim uvjetima uporabe tog proizvoda ili tvari koji odgovaraju onima za koje je dodijeljeno odobrenje za stavljanje na tržište navedenog proizvoda ili navedene aktivne tvari i koji prevladavaju na području za koje je bila namijenjena uporaba tog proizvoda ili te tvari (presuda povodom žalbe, t. 74.). Također je naveo da, iako stavljanje proizvoda ili aktivne tvari na tržište općenito nije dovoljno za zaključak da će taj proizvod ili tvar nužno biti ispušteni u okoliš i da se podaci koji se na njih odnose tiču „emisija u okoliš”, isto ne bi vrijedilo kad je riječ o proizvodu poput sredstva za zaštitu bilja i aktivnim tvarima koje taj proizvod sadržava, koji su u okviru uobičajene upotrebe zbog same svoje funkcije namijenjeni tomu da se ispuste u okoliš. U tom slučaju predvidljive emisije u okoliš predmetnog sredstva ili aktivnih tvari koje ono sadržava u uobičajenim ili realnim uvjetima uporabe nisu hipotetske i potpadaju pod pojam „emisije u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 (presuda povodom žalbe, t. 75.).

55

Kao četvrto, treba podsjetiti na to da je Sud u presudi povodom žalbe smatrao da je, time što je presudio da je dostatno da se informacija dovoljno izravno odnosi na emisije u okoliš kako bi bila obuhvaćena pojmom „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

56

S jedne strane, on je istaknuo da iz teksta članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 proizlazi da ta odredba uređuje informacije koje se „odnose na emisije u okoliš”, tj. one koje se tiču takvih emisija ili se na njih odnose, a ne na informacije koje su u izravnoj ili neizravnoj vezi s emisijama u okoliš. To tumačenje potvrđeno je člankom 4. stavkom 4. prvim podstavkom točkom (d) Aarhuške konvencije, koji upućuje na „informacije o emisijama” (presuda povodom žalbe, t. 78.). S druge strane, Sud je presudio da taj pojam treba tumačiti tako da uključuje osobito podatke koji javnosti omogućuju da sazna što je stvarno ispušteno u okoliš ili pak za što se može predvidjeti da će biti ispušteno u uobičajenim ili realnim uvjetima uporabe predmetnog proizvoda ili tvari, koji odgovaraju onima za koje je dodijeljeno odobrenje za stavljanje navedenog proizvoda ili aktivne tvari na tržište i koji prevladavaju na području kojemu je namijenjena uporaba tog proizvoda ili te tvari. Prema tome, taj pojam treba tumačiti na način da obuhvaća osobito naznake o prirodi, sastavu, količini, datumu i mjestu stvarnih ili predvidljivih emisija navedenog proizvoda ili navedene tvari u takvim uvjetima (presuda povodom žalbe, t. 79.).

57

U pojam „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” također valja uključiti informacije koje javnosti omogućuju da nadzire je li procjena stvarnih ili predvidljivih emisija – na temelju koje je nadležno tijelo odobrilo predmetni proizvod ili tvar – točna kao i informacije o utjecajima tih emisija na okoliš. Naime, iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 1367/2006 u biti proizlazi da je pristup informacijama o okolišu koji je zajamčen tom uredbom namijenjen osobito tomu da doprinese učinkovitijem sudjelovanju javnosti u procesu odlučivanja, pomoću povećanja odgovornosti nadležnih tijela pri odlučivanju, u svrhu podizanja javne svijesti i osiguravanja veće potpore javnosti donesenim odlukama. Međutim, kako bi se moglo osigurati da su odluke koje su donijela tijela nadležna za pitanja okoliša utemeljene i kako bi se moglo učinkovito sudjelovati u procesu odlučivanja u području okoliša, javnost mora imati pristup informacijama koje joj omogućuju da provjeri jesu li emisije pravilno procijenjene i mora biti u mogućnosti razumno pojmiti način na koji navedene emisije mogu utjecati na okoliš (presuda povodom žalbe, t. 80.).

58

Nasuprot tomu, iako ne treba prihvatiti usko tumačenje pojma „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš”, on ipak ne može obuhvaćati sve informacije koje su u ikakvoj vezi, čak i izravnoj, s emisijama u okoliš. Naime, ako bi se navedeni pojam tumačio na način da obuhvaća takve informacije, on bi u velikom dijelu oduzeo sadržaj pojmu „informacije o okolišu” u smislu članka 2. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1367/2006. Takvo tumačenje stoga bi oduzelo svaki koristan učinak mogućnosti, predviđenoj člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001, da institucije odbiju otkrivanje informacija o okolišu osobito iz razloga što bi takvo otkrivanje ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe i ugrozilo ravnotežu koju je zakonodavac Unije želio osigurati između cilja transparentnosti i zaštite tih interesa. Također bi neproporcionalno negativno utjecalo na zaštitu poslovne tajne, zajamčenu člankom 339. UFEU‑a (presuda povodom žalbe, t. 81.).

59

Prvo treba istaknuti da tužitelji ne traže pristup informacijama o ugovornim odnosima između različitih subjekata koji su prijavili glifosat ili o metodama njegove proizvodnje, koje odgovaraju točkama „C.1.1 Detaljne informacije o postupcima proizvodnje aktivne tvari (prilog II. A 1.8)” (str. 1. do 11.) i „C.2 Sažetak i procjena informacija koje se tiču podnošenja skupnih spisa” (str. 88. i 89.) prvog poddokumenta koji je Komisija dostavila Općem sudu i točki „C.1.1 Detaljne informacije o postupcima proizvodnje aktivne tvari (prilog II. A 1.8)” (str. 1. do 3.) trećeg poddokumenta koji je Komisija dostavila.

60

Drugo, tužitelji su na raspravi 26. veljače 2013. precizirali određene točke svojeg zahtjeva za pristup. Žele raspolagati informacijama o „identitetu” i količini nečistoća prisutnih u glifosatu kao i o analitičkom profilu testiranih serija, osobito njihovu sastavu, „identitetu” i količini kemijskih tvari dodanih za vrijeme testiranja, njihovu trajanju i stvarnim učincima na aktivnu tvar.

61

Dakle, samo u mjeri u kojoj dijelovi spornog dokumenta osim onih navedenih u točki 59. ove presude sadržavaju informacije kao što su one precizirane u točki 60. ove presude ili o sastavu fitofarmaceutskih proizvoda koji sadržavaju glifosat i pod uvjetom da se može smatrati da se te informacije odnose na emisije u okoliš, treba utvrditi da je Komisija počinila pogrešku u ocjeni kada ih je odbila otkriti.

62

Treće, u okviru prvotnog predmeta tužitelji su precizirali na koji način informacije o „identitetu” i količini nečistoća prisutnih u glifosatu, analitičkom profilu testiranih serija i sadržaju proizvoda koji sadržava tu tvar mogu dovesti do utvrđenja razine emisija navedenih nečistoća u okoliš.

63

Tužitelji u tužbi navode da su ostaci aktivne tvari u okolišu i njihov učinak na ljudsko zdravlje izravno vezani uz čistoću tvari, osobito „identitet” i količinu nečistoća prisutnih u glifosatu, a ne samo uz „identitet” i količinu nečistoća koje Komisija smatra relevantnima. Prema njima, također je važno poznavati analitički profil serija korištenih za kontrole, kako bi ih se moglo tumačiti, i studije na kojima se temelji upis glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414. To je razlog zbog kojeg točan sastav razvijenih i kontroliranih proizvoda treba biti otkriven, što bi omogućilo određivanje koji su toksični elementi otpušteni u okoliš i postoji li rizik da se ondje zadrže određeno vrijeme.

64

U odgovoru na pisana pitanja Općeg suda u prvotnom predmetu tužitelji su također precizirali po čemu se informacije koje traže odnose na pojam emisija u okoliš. Tako se nečistoće sadržane u glifosatu oslobađaju u okoliš istodobno kad i on. Osim toga, te su nečistoće, s obzirom na svoju količinu, mogle imati utjecaja na rezultate testova traženih za ispitivanje štetnih učinaka glifosata radi njegova upisa u Prilog I. Direktivi 91/414. Kako bi se odredilo jesu li testovi provedeni radi tog upisa reprezentativni za emisije u okoliš koje su se dogodile prilikom korištenja fitofarmaceutskih proizvoda koji sadržavaju glifosat, bilo bi nužno, dakle, raspolagati informacijama o analitičkom profilu serija. U prilogu svojem odgovoru tužitelji su iznijeli dokument koji, među ostalim, predstavlja postupak kojim se glifosat proizvodi kao i elemente koji su dodani kako bi se proizvela ta aktivna tvar i koji inzistira na činjenici da će nečistoće prisutne u proizvedenoj aktivnoj tvari biti oslobođene u okoliš. Osim toga, isti dokument stavlja naglasak na važnost dobivanja informacija koje se tiču analitičkog profila testiranih serija, kako bi se provjerilo odgovara li taj profil onomu proizvoda stavljenih na tržište, s obzirom na to da proizvodnja manjeg opsega može dovesti do analitičkog profila glifosata različitog od onoga proizvedenog u velikom opsegu radi stavljanja na tržište. Dobivanjem tih informacija bilo bi moguće kontrolirati eventualne razlike između analitičkih profila serija testiranih radi upisa glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414 i onih proizvoda stavljenih na tržište, i kako bi se odredilo jesu li provedeni testovi relevantni u odnosu na stvarne emisije glifosata u okoliš. Konačno, navedeni dokument naglašava da tražene informacije omogućavaju saznati je li razina metabolita – u koji se transformira glifosat koji se otpušta u okoliš – trajna i onečišćuje li podzemne vode.

65

Iako Komisija priznaje da se svaka aktivna tvar u određenom trenutku svojeg životnog ciklusa nužno ispušta u okoliš, ona smatra da sporni dokument ne sadržava informacije za koje se može smatrati da se odnose na emisije u okoliš, već informacije koje se odnose na metode proizvodnje koje primjenjuju različiti subjekti koji su prijavili glifosat radi njegova upisa u Prilog I. Direktivi 91/414. Ona se protivi otkrivanju informacija koje se tiču nečistoća i analitičkog profila serija jer bi to omogućilo rekonstrukciju metode proizvodnje aktivne tvari i poslovnih tajni koje su s njome povezane, s obzirom na to da nije moguće razlikovati i izolirati te različite kategorije informacija. Konačno, Komisija iznosi da su sve relevantne informacije s toksikološkog stajališta i u pogledu učinaka na zdravlje aktivne tvari bile predmet detaljne analize te da su otkrivene njezinom odlukom od 6. svibnja 2011., također iznoseći da tužitelji ne navode razloge zbog kojih već otkriveni dokumenti nisu dovoljni za ocjenu osnovanosti postupka upisa glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414.

66

Četvrto, valja podsjetiti na to da se Opći sud u sklopu mjera izvođenja dokaza provedenih u prvotnom predmetu upoznao sa spornim dokumentom, koji se dijeli na poddokumente, kako je to Komisija podsjetila u svojem pismu koje je popratilo sporni dokument.

67

Prvi poddokument sadržava, među ostalim, točku „C.1.2 Detaljna specifikacija aktivne tvari (prilog II. A 1.9 do 1.11)”, koja predstavlja, s jedne strane, prijave koje su državi članici izvjestiteljici podnijeli subjekti koji su željeli upisati glifosat u Prilog I. Direktivi 91/414 i koji su utvrdili različite nečistoće prisutne u proizvedenom glifosatu kao i preciznu ili maksimalnu količinu svake od tih nečistoća (točka „C.1.2.1 Identitet izomera, nečistoća i aditiva (prilog II. A 1.10)”, str. 11. do 61.) i, s druge strane, analitički profil testiranih serija, pokazujući u obliku tablica količine svih nečistoća prisutnih u različitim serijama kao i minimalne, srednje i maksimalne količine svake od nečistoća, metode analiza i potvrde podataka koje je također podnijela većina predmetnih subjekata (točka „C.1.2.2 Analitički profil serija (prilog II. A 1.11)”, str. 61. do 84.). Prvi poddokument također sadržava točku „C.1.3 Detaljna specifikacija preparata (prilog II. A 1.4)”, koja opisuje sadržaj fitofarmaceutskog proizvoda koji uključuje glifosat što ga je proizveo svaki od subjekata koji je prijavio tu aktivnu tvar (str. 84. do 88.).

68

Jedina točka drugog poddokumenta (vidjeti točku 15. ove presude) sastoji se od tablice u kojoj su identificirani različiti subjekti koji su prijavili glifosat, strukturna formula svake nečistoće prisutne u aktivnoj tvari svakog od navedenih subjekata i precizna ili maksimalna količina svake od tih nečistoća (str. 1. do 6.).

69

Treći poddokument sadržava, među ostalim, dvije točke, nazvane „C.1.2 Detaljna specifikacija čistoće aktivne tvari” i „C.1.2.1 Identitet izomera, nečistoća i aditiva (prilog II. A 1.10)” (str. 4. do 13.). Točka C.1.2 predstavlja različite nečistoće sadržane u glifosat‑trimesijumu kao i preciznu ili maksimalnu količinu svake od tih nečistoća (str. 4.) te analitički profil testiranih serija, gdje se u obliku tablica pojavljuju količine svih nečistoća prisutnih u različitim serijama (t. 7.). Točka C.1.2.1 sastoji se od tablice slične onoj koja se nalazi u drugom poddokumentu i koja sadržava informacije iste prirode (str. 8. do 13.).

70

S obzirom na te navode potrebno je odrediti sadržava li sporni dokument informacije koje se odnose na emisije u okoliš.

71

Uvodno treba istaknuti, s jedne strane, da je među strankama nesporno da se aktivna tvar kao što je glifosat u određenom trenutku svojeg životnog ciklusa nužno oslobađa u okoliš i, s druge strane, da sporni dokument sadržava informacije koje se odnose na okoliš. Nasuprot tomu, stranke nisu suglasne kad je riječ o pitanju jesu li te informacije obuhvaćene pojmom „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš”, kako ih je definirao Sud u presudi povodom žalbe.

72

Kako bi se odlučilo o tom pitanju, treba se pozvati na relevantne odredbe Uredbe br. 1107/2009. Cilj je te uredbe utvrditi pravila za odobravanje sredstava za zaštitu bilja u trgovačkom obliku te za njihovo stavljanje na tržište, uporabu i kontrolu unutar Unije (članak 1. Uredbe br. 1107/2009) te se primjenjuje na sredstva, u obliku u kojem se isporučuju korisniku, koja se sastoje od ili koja sadržavaju aktivne tvari, safenere ili sinergiste (članak 2. Uredbe br. 1107/2009).

73

Iz Uredbe br. 1107/2009 proizlazi da tvari trebaju biti dijelom sredstava za zaštitu bilja samo ako je dokazano da one predstavljaju očitu korist prilikom uzgoja bilja i prema predviđanjima nemaju štetne učinke na zdravlje ljudi i životinja ili neprihvatljive učinke na okoliš (uvodna izjava 10.). U interesu predvidljivosti, učinkovitosti i dosljednosti, potrebno je utvrditi pojedinosti postupka za procjenu može li se odobriti pojedina aktivna tvar (uvodna izjava 12.). Osim aktivnih tvari, sredstva za zaštitu bilja smiju sadržavati safenere ili sinergiste kao i koformulante (uvodne izjave 21. i 22.).

74

Sredstva za zaštitu bilja koja sadržavaju aktivne tvari mogu biti formulirana na različite načine i mogu se upotrebljavati na mnoštvu bilja i biljnih proizvoda, pod različitim poljoprivrednim, fitosanitarnim i okolišnim (uključujući klimatskim) uvjetima. Stoga odobrenja za sredstva za zaštitu bilja trebaju izdavati države članice (uvodna izjava 23.). Odredbama za izdavanje odobrenja mora se jamčiti visoka razina zaštite. Posebno, prilikom izdavanja odobrenja za sredstva za zaštitu bilja cilj zaštite zdravlja ljudi i životinja te okoliša ima prednost pred ciljem poboljšanja uzgoja bilja. Stoga se prije stavljanja na tržište sredstava za zaštitu bilja mora dokazati da ona predstavljaju izrazitu korist za uzgoj bilja te da nemaju nikakvih štetnih učinaka na zdravlje ljudi i životinja, uključujući i ranjive skupine, ili neprihvatljivih učinaka na okoliš (uvodna izjava 24.).

75

Aktivne tvari u sredstvu za zaštitu bilja mogu se proizvesti različitim proizvodnim procesima, što dovodi do razlika u specifikacijama. Takve razlike mogu utjecati na sigurnost. Zbog razloga učinkovitosti, potrebno je na razini Unije predvidjeti usklađeni postupak za procjenu tih razlika (uvodna izjava 27.).

76

Konačno, u uvodnoj izjavi 29. Uredbe br. 1107/2009 navodi se da je načelo uzajamnog priznavanja jedno od sredstava kojima se jamči slobodno kretanje roba unutar Unije. Kako bi se izbjeglo udvostručenje rada, smanjio administrativni teret za industriju i za države članice te osigurala usklađena opskrba sredstvima za zaštitu bilja, odobrenja koja je izdala jedna država članica trebaju prihvatiti ostale države članice u kojima vladaju usporedivi poljoprivredni uvjeti, uvjeti zdravstvenog stanja bilja i okoliša (uključujući klimatske uvjete). Stoga je potrebno Uniju podijeliti u zone s takvim usporedivim uvjetima, s ciljem olakšanja uzajamnog priznavanja. Međutim, zbog ekoloških ili poljoprivrednih okolnosti specifičnih za područje jedne ili više država članica, može se pokazati potrebnim da, na zahtjev, države članice priznaju ili izmijene odobrenje koje je izdala neka druga država članica ili da odbiju odobriti sredstvo za zaštitu bilja na svojem području, kad to opravdavaju posebne ekološke ili poljoprivredne okolnosti ili ako se ne može postići visoka razina zaštite kako zdravlja ljudi i životinja tako i okoliša propisana navedenom uredbom.

77

Radi stavljanja na tržište sredstava za zaštitu bilja u Uniji, Uredbom br. 1107/2009 predviđa se sustav u okviru kojeg su postupci odobravanja aktivne tvari (članci 7. do 13. Uredbe br. 1107/2009) kao što je glifosat odvojeni od postupaka odobrenja sredstava za zaštitu bilja, odnosno od konačnog proizvoda koji sadržava aktivnu tvar i ostale elemente koje subjekti nadalje primjenjuju (članci 33. do 39. Uredbe br. 1107/2009).

78

Postupak odobravanja aktivnih tvari odvija se na razini Unije te se završava usvajanjem Komisijina akta kojim se tvar odobrava ili ne odobrava. Među strankama je nesporno da se, u cilju odobravanja aktivne tvari, ocjena odnosi na „jednu ili više reprezentativnih uporaba najmanje jednog sredstva za zaštitu bilja koje sadrži tu aktivnu tvar” (članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1107/2009), koja se u bitnome sastoji od jedne ili više predloženih specifičnih uporaba sredstva za zaštitu bilja na jednoj ili više određenih biljaka i podrazumijeva relevantne uvjete korištenja predložene za tu reprezentativnu uporabu.

79

Budući da se sredstvo za zaštitu bilja ne smije staviti na tržište ili upotrebljavati ako nije odobreno u dotičnoj državi članici u skladu s Uredbom br. 1107/2009 (članak 28. Uredbe br. 1107/2009) prema uvjetima odobrenja koji su osobito predviđeni njezinim člankom 29., subjekt koji želi staviti na tržište sredstvo za zaštitu bilja mora podnijeti zahtjev za odobrenje ili izmjenu odobrenja sam ili preko zastupnika u svakoj državi članici u kojoj se sredstvo za zaštitu bilja namjerava staviti na tržište (članak 33. Uredbe br. 1107/2009).

80

U okviru postupka izdavanja odobrenja država članica koja razmatra zahtjev poduzima neovisnu, objektivnu i transparentnu procjenu u svjetlu najnovijih znanstvenih i tehničkih saznanja te služeći se svim smjernicama na raspolaganju u trenutku podnošenja zahtjeva. Ona omogućuje svim državama članicama u zoni da daju svoje primjedbe koje će se uzimati u obzir u procjeni. Ona primjenjuje jedinstvena načela za ocjenjivanje i odobravanje sredstava za zaštitu bilja navedena u članku 29. stavku 6. Uredbe br. 1107/2009, kako bi se što je bolje moguće utvrdilo ispunjava li sredstvo za zaštitu bilja zahtjeve iz članka 29. u istoj zoni, ako se upotrebljava u skladu s člankom 55. i prema realnim uvjetima uporabe. Država članica koja razmatra zahtjev stavlja svoju ocjenu na raspolaganje svim drugim državama članicama (članak 36. stavak 1. Uredbe br. 1107/2009).

81

Konačno, kad je za aktivnu tvar, safener ili sinergist potrebno utvrditi je li u skladu s točkom (b) članka 29. stavka 1. Uredbe br. 1107/2009 ako dolazi iz drugog izvora ili iz istog izvora, ali uz promijenjeni postupak proizvodnje i/ili mjesto proizvodnje, to procjenjuje država članica koja je imala ulogu izvjestitelja za aktivnu tvar, safener ili sinergist iz članka 7. stavka 1. iste uredbe, osim ako država članica koja je razmatrala zahtjev prema članku 35. te uredbe pristane procijeniti ekvivalentnost. Podnositelj dostavlja sve potrebne podatke državi članici koja procjenjuje ekvivalentnost (članak 38. Uredbe br. 1107/2009).

82

Iz odredaba navedenih u točkama 73. do 81. ove presude proizlazi da aktivna tvar kao što je glifosat treba biti odobrena na razini Unije prije nego što postane dio sastava sredstava za zaštitu bilja, koja zauzvrat nužno moraju podlijegati odobrenju države članice, kako bi se jamčilo da sastav navedenih proizvoda zadovoljava uvjete odobrenja predviđene člankom 29. Uredbe br. 1107/2009. Osim toga, kao što to u bitnome ističe Savezna Republika Njemačka, ocjena i odobrenja aktivne tvari „glifosat” na razini Unije načelno nemaju više nikakvu vezu s budućim konkretnim korištenjem te tvari. Naime, odobrenje aktivne tvari „glifosat” nikako ne uključuje odvojeno odobrenje za korištenje te tvari. Tek kad ta tvar postane dio sredstva za zaštitu bilja koje je odobreno za stavljanje na tržište u određenoj državi članici, ona će se koristiti. Prema tome, iako je točno da se aktivna tvar kao što je glifosat u određenom trenutku svojeg životnog ciklusa nužno oslobađa u okoliš, do toga dolazi samo putem sredstva za zaštitu bilja koje podliježe postupku odobrenja.

83

Iz odredaba navedenih u točkama 73. do 81. ove presude također proizlazi da je posljedica sustava uspostavljenog Uredbom br. 1107/2009 to da sredstvo za zaštitu bilja za koje se zahtijeva odobrenje od države članice može u više vidova biti različito od sredstva koje se predstavlja i ocjenjuje na razini Unije u svrhu odobrenja aktivne tvari. Naime, kao što to Komisija opravdano ističe, s jedne strane, korištenje i uvjeti primjene sredstva za zaštitu bilja obuhvaćeni odobrenjem u određenoj državi članici mogu biti znatno drukčiji od onih koji su predmet teoretske procjene na razini Unije.

84

S druge strane, aktivna tvar i specifično sredstvo za zaštitu bilja koje ju sadržava, a za koje se zahtijeva odobrenje na nacionalnoj razini, u određenim tehničkim vidovima mogu biti znatno različiti od aktivne tvari i reprezentativne uporabe sredstva za zaštitu bilja koje se razmatra na razini Unije u stadiju postupka odobrenja. To je zbog činjenice da proizvod za zaštitu bilja za koji se traži odobrenje često može proizvesti poduzetnik različit od onoga koji je zatražio odobrenje aktivne tvari na razini Unije.

85

Nadalje, treba istaknuti da, čak i ako odobrenu aktivnu tvar i specifično sredstvo za zaštitu bilja proizvodi isti poduzetnik koji je podnio zahtjev za odobrenje aktivne tvari, način proizvodnje navedene tvari i stoga nečistoće koje postoje u sredstvu za zaštitu bilja za koje se traži odobravanje i koje će kasnije biti oslobođene u okoliš mogu biti različiti od onih koje se analizira na razini Unije. Naime, kao što je to osobito navedeno u uvodnim izjavama 23. i 27. Uredbe br. 1107/2009, na različite načine mogu se formulirati i upotrebljavati na mnoštvu bilja i biljnih proizvoda, pod različitim poljoprivrednim, fitosanitarnim i okolišnim (uključujući i klimatskim) uvjetima, ne samo sredstva za zaštitu bilja (vidjeti točku 74. ove presude) nego, štoviše, i aktivne tvari u sredstvu za zaštitu bilja koje se mogu proizvesti različitim proizvodnim procesima, što dovodi do razlika u specifikacijama (vidjeti točku 75. ove presude).

86

To je, među ostalim, razlog zbog kojeg, sukladno članku 29. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1107/2009, država članica mora u postupku odobravanja ispitati je li aktivna tvar iz nekog drugog ili iz istog izvora, ali uz promjenu postupka i/ili mjesta proizvodnje. Ako je to slučaj, ta država članica mora ispitati je li specifikacija aktivne tvari koja je prisutna u sredstvu za zaštitu bilja za koje se traži odobrenje (sukladno članku 38. Uredbe br. 1107/2009) ipak istovjetna onoj ocijenjenoj na razini Unije te smatra li se da udovoljava kriterijima za odobrenje navedenima u članku 4. Uredbe br. 1107/2009.

87

Treba dodati, osim toga, da članak 29. stavak 3. Uredbe br. 1107/2009 propisuje da se ispunjavanje zahtjeva ekvivalentnosti iz članka 29. stavka 1. točke (b) te uredbe „utvrđuje službenim ili službeno priznatim pokusima i analizama koji se provode vezano uz poljoprivredne uvjete[, uvjete] zdravlja bilja i ekološke uvjete, koji su mjerodavni za primjenu dotičnog sredstva za zaštitu bilja i reprezentativni za okolnosti koje prevladavaju u zoni u kojoj se sredstvo namjerava koristiti”.

88

U tim okolnostima i u prilog onomu što tvrde Komisija i Savezna Republika Njemačka, treba smatrati da tek u stadiju nacionalnog odobrenja za stavljanje na tržište određenog proizvoda za zaštitu bilja država članica ocjenjuje eventualne emisije u okoliš i pojavljuju se konkretne informacije o naravi, sastavu, količini, vremenu i mjestu stvarnih ili predvidljivih emisija kada ga u takvim okolnostima aktivna tvar i specifično sredstvo za zaštitu bilja sadržavaju, u smislu točke 79. presude povodom žalbe (vidjeti točku 56. ove presude).

89

U predmetnom slučaju to znači da se nacrt izvješća pripremljen u okviru postupka odobrenja na razini Unije odnosi na jednu ili više reprezentativnih uporaba proizvoda za zaštitu bilja koji sadržavaju glifosat koje su predložili podnositelji zahtjeva za odobrenje te tvari, s obzirom na to da specifični sastav proizvoda za zaštitu bilja proizlazi iz postupka proizvodnje tih podnositelja zahtjeva u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje.

90

Budući da korištenje, uvjeti primjene i sastav sredstva za zaštitu bilja koje je odobrila država članica na svojem području mogu biti znatno različiti od onih sredstava koja se ocjenjuju na razini Unije u stadiju odobrenja aktivne tvari, treba smatrati da se informacije koje se nalaze u spornom dokumentu ne odnose na emisije čije se oslobađanje u okoliš može predvidjeti i u najboljem su slučaju samo veza s emisijama u okoliš. Stoga su takvi podaci isključeni iz pojma „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš”, sukladno članku 78. presude povodom žalbe.

91

S obzirom na prethodna razmatranja, stoga treba zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni kada je smatrala da sporni dokument ne sadržava informacije koje se odnose na emisije u okoliš i, prema tome, odbiti drugi tužbeni razlog.

92

Taj zaključak ne može dovesti u pitanje argument koji su tužitelji ponovili tijekom rasprave, a prema kojem je u biti u stadiju odobravanja sredstva za zaštitu bilja, s obzirom na to da države članice ne ocjenjuju ponovno aktivnu tvar koja je odobrena na razini Unije, nužno ishoditi pristup spornom dokumentu. Naime, u prilog Komisiji, Ceficu i ECPA‑u treba istaknuti da se tijekom postupka odobrenja analizira sredstvo za zaštitu bilja u cjelini, sa svim sastavnim dijelovima. Međutim, to se sredstvo odobrava samo ako svi testovi i analize omogućuju zaključak da su ispunjeni zahtjevi iz članka 29. Uredbe br. 1107/2009 i da se stoga može smatrati da navedeni proizvod nema štetnih učinaka na zdravlje ljudi i životinja ili neprihvatljive učinke na okoliš.

93

U svakom slučaju, treba zaključiti da argument tužiteljâ ne može dovesti u pitanje okolnost prema kojoj, u bitnome – s obzirom na to da aktivna tvar „glifosat” kao takva nije namijenjena oslobađanju u okoliš, već do toga može doći tek kad je ugrađena u sredstvo za zaštitu bilja koje podliježe odobrenju – informacije sadržane u spornom dokumentu nisu obuhvaćene pojmom „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš”, kako ih je definirao Sud u presudi povodom žalbe.

94

Stoga drugi tužbeni razlog valja odbiti.

95

Tužitelji tvrde, u bitnome, da je iznimku od prava na pristup trebalo usko tumačiti, sukladno članku 4. stavku 4. točki (d) Aarhuške konvencije. Osim toga, oni tvrde da komercijalni interesi mogu prevladati samo ako predstavljaju interese koje zakon štiti radi zaštite opravdanog gospodarskog interesa. Osim toga, ti su gospodarski interesi ograničenog dosega jer članak 13. Direktive 91/414 propisuje da se i ostali podnositelji zahtjeva za upis aktivne tvari mogu, po isteku razdoblja od deset godina, koristiti dokumentacijom podnesenom radi upisa. Konačno, Komisija nije podnijela ni jedan konkretan dokaz kako bi potkrijepila zaključak prema kojem prava intelektualnog vlasništva moraju prevagnuti nad pravom na pristup. Prema tužiteljima, pravilno odvagivanje utemeljeno na članku 4. stavku 4. Aarhuške konvencije ili na tumačenju Aarhuške konvencije u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001 dovelo bi do otkrivanja zatraženih informacija.

96

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

97

Uvodno treba podsjetiti da, s obzirom na to da iznimke predviđene člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 odstupaju od načela najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima, treba ih usko tumačiti i primjenjivati (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2011., Švedska/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, EU:C:2011:496, t. 75.). Potrebno je dokazati da predmetni pristup može konkretno i stvarno ugroziti interes koji iznimka štiti te da je rizik da se taj interes ugrozi razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski. To ispitivanje mora proizlaziti iz obrazloženja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presude od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 69. i od 22. svibnja 2012., Sviluppo Globale/Komisija, T‑6/10, neobjavljenu, EU:T:2012:245, t. 64.).

98

Valja također navesti da je sustav iznimki, predviđen u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 i osobito u stavku 2. tog članka, utemeljen na odmjeravanju interesa koji su u danoj situaciji suprotstavljeni, to jest, s jedne strane, interesa kojima bi koristilo otkrivanje predmetnih dokumenata i, s druge strane, interesa koji bi bili ugroženi tim otkrivanjem. Odluka koja se donosi povodom zahtjeva za pristup dokumentima ovisi o tome koji interes u konkretnom slučaju mora prevladati (presude od14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 42. i od 23. rujna 2015., ClientEarth i International Chemical Secretariat/ECHA, T‑245/11, EU:T:2015:675, t. 168.).

99

Osim toga, valja navesti da, kako bi se moglo opravdati uskraćivanje pristupa dokumentu, u načelu nije dovoljno da je on obuhvaćen aktivnošću ili interesom navedenim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, zato što predmetna institucija mora također pružiti objašnjenja o tome na koji bi način pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen iznimkom predviđenom u tom članku (presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 116.; od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C‑477/10 P, EU:C:2012:394, t. 57. i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 64.).

100

Kad je riječ o pojmu komercijalnih interesa, iz sudske prakse proizlazi da se ne može za svaku informaciju koja se odnosi na neko društvo i njegove poslovne odnose smatrati da spada pod zaštitu koja se mora jamčiti komercijalnim interesima u skladu s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 jer bi se u suprotnom onemogućila primjena općeg načela davanja najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima u posjedu institucija (presude od 15. prosinca 2011., CDC Hydrogene Peroxide/Komisija, T‑437/08, EU:T:2011:752, t. 44. i od 9. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, T‑516/11, neobjavljena, EU:T:2014:759, t. 81.).

101

Stoga je za potrebe primjene iznimke predviđene člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 potrebno dokazati da sporni dokumenti sadržavaju elemente koji u slučaju otkrivanja mogu ugroziti komercijalne interese pravne osobe. To je tako osobito kada traženi dokumenti sadržavaju osjetljive komercijalne informacije koje se osobito odnose na poslovne strategije dotičnih poduzetnika ili na njihove poslovne odnose ili kada sadržavaju poduzetnikove podatke iz kojih je vidljivo njegovo stručno znanje (presuda od 9. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, T‑516/11, neobjavljena, EU:T:2014:759, t. 82. do 84.).

102

Konačno, treba istaknuti da se ovaj slučaj odnosi na Komisijino odbijanje koje nije u proturječju s razlozima protivljenja koje ističe Savezna Republika Njemačka, ali se temelji na svojim razlozima i čija je posljedica stoga da sporni dokument nije bio dostavljen.

103

Kada je riječ o sudskom nadzoru zakonitosti takve odluke o odbijanju, iz točke 94. presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija (C‑64/05 P, EU:C:2007:802) proizlazi da u nadležnost suda Unije pripada nadzor, po zahtjevu podnositelja kojemu je institucija kojoj je podnio zahtjev odbila pristup, ako se to odbijanje može valjano temeljiti na iznimkama navedenima u članku 4. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 i ako je provedeno na temelju ocjene same institucije ili dotične države članice. Slijedi da, zbog primjene članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001, nadzor suda Unije nije ograničen na nadzor prima facie. Primjena te odredbe ne sprečava provedbu cjelovitog nadzora nad Komisijinom odlukom o odbijanju, koja mora poštovati, među ostalim, obvezu obrazlaganja i koja se temelji na materijalnoj ocjeni dotične države članice glede primjenjivosti iznimki predviđenih člankom 4. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001.

104

S obzirom na navedene elemente treba analizirati argumentaciju tužiteljâ, kojom se u biti teži zahtijevati od Općeg suda da, s jedne strane, primijeni članak 4. stavak 4. Aarhuške konvencije ili tumači zakonodavstvo Unije u skladu s tom odredbom, prema kojoj se razlozi za odbijanje moraju usko tumačiti, i, s druge strane, utvrdi da je prilikom odvagivanja ovih interesa Komisija preveliku težinu stavila na gospodarske interese, a da nije konkretno i precizno dokazala opasnost od nanošenje štete tim interesima.

105

Kao prvo, kada je riječ o argumentima koji se odnose na članak 4. stavak 4. Aarhuške konvencije, ponajprije treba podsjetiti na to da je sud Unije ocijenio da se obveza uskog tumačenja razloga za odbijanje pristupa ne može smatrati preciznom (presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 42. i od 13. rujna 2013., ClientEarth/Komisija, T‑111/11,EU:T:2013:482, t. 92. i 94.). Zbog tih razloga, prema pravu Unije, ta odredba ne može proizvoditi izravne učinke prema pojedincima (presuda od 23. siječnja 2017., Justice & Environment/Komisija, T‑727/15, neobjavljena, EU:T:2017:18, t. 75.).

106

Nadalje, treba istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nadređenost međunarodnih sporazuma koje je Unija sklopila sekundarnom pravu Unije zahtijeva da se potonje što je više moguće tumači u skladu s tim sporazumima (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Řízení Letového Provozu, C‑335/05, EU:C:2007:321, t. 16. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, nesporno je da je Unija vezana Aarhuškom konvencijom. Štoviše, iz sudske prakse proizlazi da nepostojanje izravnog učinka odredbe međunarodnog sporazuma nije prepreka da se na njega pozove u svrhu usklađenog tumačenja prava Unije. Stoga, primjerice – iako je sudska praksa utvrdila da ne postoji izravan učinak članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije (vidjeti u tom smislu presude od 8. ožujka 2011., Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 45. i od 13. siječnja 2015., Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 55. i 61.) – ona je, međutim, unatoč nepostojanju izravnog učinka, priznala načelo usklađenog tumačenja sekundarnog prava s obzirom na tu odredbu (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2011., Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 51.).

107

U ovom slučaju treba zaključiti da tužitelji nisu dokazali da članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001 nužno treba tumačiti na način koji oni žele kako bi se osigurala usklađenost s člankom 4. stavkom 4. Aarhuške konvencije. Treba podsjetiti na to da sudska praksa sudova Unije već prepoznaje da iznimke od prava na pristup dokumentima treba tumačiti i primjenjivati usko (vidjeti točku 97. ove presude). Pod pretpostavkom da nepotkrijepljene tvrdnje tužiteljâ treba tumačiti na način da smatraju bi ta sudska praksa trebala biti još stroža, treba zaključiti da tumačenje u skladu s člankom 4. stavkom 4. Aarhuške konvencije ne nameće obvezu ostvarenja rezultata koji oni žele (vidjeti po analogiji presudu od 23. siječnja 2017., Justice & Environment/Komisija, T‑727/15, neobjavljenu, EU:T:2017:18, t. 78.). Stoga taj argument valja odbiti.

108

Isto tako treba odbiti argumente tužiteljâ prema kojima, s jedne strane, sukladno članku 4. stavku 4. Aarhuške konvencije, komercijalni interesi mogu prevagnuti samo ako se radi o interesima zaštićenima zakonom radi zaštite opravdanog gospodarskog interesa i, s druge strane, da su takvi interesi ograničenog dosega sukladno članku 13. Direktive 91/414 (vidjeti točku 95. ove presude). Naime, treba zaključiti da tužitelji ne ističu ni jedan element kojim bi dokazali da komercijalni interesi na koje se u ovom slučaju pozivaju nisu zaštićeni zakonom radi zaštite opravdanog gospodarskog interesa. U svakom slučaju, u prilog Komisiji, treba zaključiti da su komercijalni interesi podnositeljâ zahtjeva za uvrštenje glifosata u Prilog I. Direktivi 91/414, posebno njihovo pravo intelektualnog vlasništva, zaštićeni zakonodavstvom Unije, odnosno člankom 14. Direktive 91/414, koji je zamijenjen člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 1107/2009, računajući od 14. lipnja 2011., kao što to proizlazi iz članka 84. iste uredbe. Kada je riječ o argumentu koji se odnosi na članak 13. Direktive 91/414, koji je zamijenjen člankom 59. Uredbe br. 1107/2009, treba zaključiti, u prilog Komisiji, da ta odredba obuhvaća ispitivanja i studije koji se odnose na aktivne tvari, a ne dokumente poput predmetnog u ovom slučaju, koji se osobito odnosi na metodu proizvodnje takve tvari. Naime, takve informacije pripadaju povjerljivom postupanju, utvrđenom člankom 14. Direktive 91/414, koji je zamijenjen člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 1107/2009.

109

Kao drugo, kada je riječ o odvagivanju interesa u pitanju, kao što to i sama opravdano tvrdi, Komisija je u pobijanoj odluci obavijestila tužitelje o iznimci na koju se njemačka tijela pozivaju kako bi odbila pristup spornom dokumentu, odnosno članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, na detaljan način obrazlažući informacije koje se, prema navedenim tijelima, odnose na pravo intelektualnog vlasništva. Prema tome, opisani su detaljni kemijski sastav aktivne tvari, detaljne informacije o postupku proizvodnje te tvari, informacije o kemijskoj analizi tvari i svih njezinih nečistoća, sastavu gotovih proizvoda i podaci o ugovornim odnosima između različitih poduzetnika koji su prijavili tu tvar.

110

Komisija je na temelju iznimke na koju se pozvala Savezna Republika Njemačka odbila otkriti sporni dokument.

111

Međutim, Komisija je provela odvagivanje komercijalnih interesa s javnim interesom za otkrivanje spornog dokumenta, ispitujući točno opasnost od ugrožavanja prava intelektualnog vlasništva podnositelja zahtjeva za upis. Ona je istaknula da se sporni dokument odnosi na postupak proizvodnje proizvoda za zaštitu bilja koji sadržavaju aktivnu tvar i da potreba zaštite prava intelektualnog vlasništva prevaguje nad javnim interesom za otkrivanje navedenog dokumenta. Ona je inzistirala na tome da postoji opasnost za podnositelje zahtjeva za upis da njihovi konkurenti kopiraju detalje njihova načina proizvodnje i tehničke specifikacije glifosata. Prema Komisiji, takva bi okolnost za predmetne poduzetnike dovela do znatnih gubitaka dijelova tržišta te bi ostavila njihova prava intelektualnog vlasništva bez zaštite.

112

Osim toga, Komisija je primijetila da je javni interes za otkrivanje bio dovoljno uzet u obzir, s obzirom na to da se iz ostalih dijelova nacrta izvješća, koji su u cijelosti otkriveni, moglo doznati o mogućim učincima ispuštanja glifosata u okoliš. Ona je, nadalje, nabrojila različite relevantne elemente koji su otkriveni. Također je naznačila da bi otkrivanje informacija o irelevantnim nečistoćama koje su sadržane u spornom dokumentu omogućilo rekonstrukciju postupka proizvodnje svake proizvedene tvari, podsjećajući na opasnosti koje bi nastale za prava intelektualnog vlasništva podnositeljâ zahtjeva za upis glifosata.

113

Komisija se pozvala na postupak prema kojem je aktivna tvar bila ocijenjena i uvrštena u Prilog I. Direktivi 91/414, osobito na znanstvene procjene kojima su podlijegale prijave za upis. Ona je smatrala da informacije o učincima glifosata koje su javno dostupne nakon postupka uvrštavanja tvari i zahtjeva za pristup dokumentima koji su podnijeli tužitelji odgovaraju zahtjevima Uredbe br. 1367/2006.

114

Komisija je dovršila odvagivanje ovih interesa smatrajući da, s obzirom na opasnosti koje opterećuju otkrivanje informacija o konkretnom postupku proizvodnje i pravima poduzetnika, zaštita interesa potonjih mora prevagnuti.

115

U tim okolnostima treba zaključiti da je Komisija pravilno odvagnula predmetne interese, s obzirom na to da je jasno i precizno izložila čime su komercijalni interesi proizvođača glifosata ili sredstava za zaštitu bilja koja ga sadržavaju ugroženi otkrivanjem spornog dokumenta.

116

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treći tužbeni razlog, a stoga i tužbu u cijelosti, valja odbiti.

117

U prvotnoj presudi Komisiji je naloženo snošenje troškova. U presudi povodom žalbe Sud je odgodio odluku o troškovima. Prema tome, Opći sud, sukladno članku 219. Poslovnika, mora u ovoj presudi odlučiti o svim troškovima različitih postupaka.

118

U skladu s odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da su tužitelji izgubili spor, valja im naložiti snošenje troškova u skladu s Komisijinim i zahtjevima CropLifea America, NAM‑a, ACC‑a, CLI‑ja, Cefica i ECPA‑a.

119

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose svoje troškove. Kraljevina Švedska i Savezna Republika Njemačka snosit će stoga vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje: