6.10.2017

HR

Službeni list Europske unije

C 335/1

---

Obavijest Komisije – Priručnik o izdavanju i izvršavanju europskog uhidbenog naloga

(2017/C 335/01)

SADRŽAJ

Popis kratica

5

PREDGOVOR

9

UVOD

10

1.

Pregled europskog uhidbenog naloga (EUN)

10

1.1.

Kontekst europskog uhidbenog naloga

10

1.2.

Definicija i glavne značajke europskog uhidbenog naloga

10

1.3.

Obrazac europskog uhidbenog naloga

11

DIO I.: IZDAVANJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

12

2.

Uvjeti za izdavanje europskog uhidbenog naloga

12

2.1.

Područje primjene europskog uhidbenog naloga

12

2.1.1.

Kazneni progon

12

2.1.2.

Izvršenje kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode

12

2.1.3.

Zahtjev za izvršivu sudsku odluku

13

2.2.

Popis 32 kaznena djela koja predstavljaju razlog za predaju bez provjere dvostruke kažnjivosti

13

2.3.

Dodatna kaznena djela

14

2.4.

Proporcionalnost

14

2.5.

Ostale dostupne mjere u skladu s Unijinim pravnim instrumentima u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima

15

2.5.1.

Europski istražni nalog (EIN)

16

2.5.2.

Transfer zatvorenika

16

2.5.3.

Europski nalog za nadzor (ENN)

17

2.5.4.

Prijenos probacijskih odluka i alternativnih sankcija

17

2.5.5.

Novčane kazne

18

2.5.6.

Transfer kaznenih postupaka

18

2.6.

Pravilo specijalnosti – mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela

18

3.

Postupak izdavanja europskog uhidbenog naloga

19

3.1.

Ostali kazneni postupci u tijeku i europski uhidbeni nalozi koji se odnose na istu osobu

19

3.1.1.

U državi članici koja izdaje uhidbeni nalog

19

3.1.2.

U drugoj državi članici

20

3.2.

Ispunjavanje obrasca europskog uhidbenog naloga

20

3.2.1.

Informacije koje su uvijek potrebne

20

3.2.2.

Korisne dopunske informacije od nadležnog pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog

20

3.3.

Slanje europskog uhidbenog naloga

21

3.3.1.

Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi nepoznata

21

3.3.2.

Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi poznata

22

3.3.3.

Slanje europskog uhidbenog naloga državama članicama koje ne upotrebljavaju Schengenski informacijski sustav (SIS)

22

3.4.

Prijevod europskog uhidbenog naloga

22

3.5.

Nakon uhićenja tražene osobe: suradnja i komunikacija s nadležnim tijelima države članice izvršenja

22

DIO II.: IZVRŠENJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

23

4.

Postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga

23

4.1.

Rokovi za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga

23

4.2.

Rokovi za predaju tražene osobe (nakon odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga)

23

4.3.

Prijevod europskog uhidbenog naloga

24

4.4.

Komunikacija između nadležnih pravosudnih tijela država članica prije odluke o predaji

24

4.4.1.

Kada uspostaviti komunikaciju

24

4.4.2.

Kako komunicirati

25

4.5.

Dužnost pravosudnog tijela izvršenja da obavijesti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog nakon donošenja odluke o izvršenju

26

4.5.1.

Informacije o odluci u pogledu predaje

26

4.5.2.

Informacije o vremenu zadržavanja

26

4.6.

Zadržavanje tražene osobe u državi članici izvršenja

27

5.

Odluka o predaji

28

5.1.

Opća dužnost izvršenja europskih uhidbenih naloga

28

5.2.

Popis 32 kaznena djela koja predstavljaju razlog za predaju bez provjere dvostruke kažnjivosti

28

5.3.

Dodatna kaznena djela

28

5.4.

Razlozi za neizvršenje (odbijanje)

29

5.4.1.

Obvezni razlozi za neizvršenje

29

5.4.2.

Razlozi za moguće neizvršenje

30

5.5.

Suđenja u odsutnosti

31

5.6.

Razmatranja pravosudnog tijela izvršenja o temeljnim pravima

33

5.7.

Proporcionalnost – uloga države članice izvršenja

34

5.8.

Jamstva koja daje država članica izvršenja

34

5.8.1.

Revizija doživotne kazne zatvora ili doživotne mjere oduzimanja slobode

35

5.8.2.

Vraćanje državljana i osoba koje imaju boravište

35

5.9.

Odgoda ili privremena predaja

35

5.9.1.

Ozbiljni humanitarni razlozi

35

5.9.2.

Kazneni postupak ili izvršenje kazne zatvora koji su u tijeku

36

5.9.3.

Privremena predaja umjesto odgode

36

5.9.4.

Odgoda europskog uhidbenog naloga zbog utvrđivanja stvarne opasnosti od izlaganja tražene osobe neljudskom i ponižavajućem postupanju

36

5.10.

Više europskih uhidbenih naloga koji se odnose na istu osobu

36

5.10.1.

Odlučivanje o tome koji europski uhidbeni nalog izvršiti

36

5.10.2.

„Paralelni postupci”

37

6.

Uračunavanje vremena zadržavanja u državi članici izvršenja

37

7.

Naknadna predaja

38

7.1.

Drugoj državi članici

38

7.2.

Trećoj državi

39

8.

Obveze u odnosima s trećim zemljama

39

8.1.

Istovremeni europski uhidbeni nalozi i zahtjevi za izručenje koji se odnose na istu osobu

39

8.1.1.

Zahtjevi trećih država

39

8.1.2.

Zahtjevi Međunarodnog kaznenog suda (ICC)

40

8.2.

Prethodno izručenje iz treće države i pravilo specijalnosti

40

9.

Tranzit

40

9.1.

Tranzit kroz drugu državu članicu

40

9.2.

Državljani države članice tranzita ili osobe koje u njoj imaju boravište

41

9.3.

Izručenje iz treće države u državu članicu

41

10.

Neizvršeni europski uhidbeni nalozi

41

10.1.

Jamčenje da se osoba ne može ponovno uhititi u istoj državi članici

41

10.2.

Komunikacija s državom članicom koja izdaje uhidbeni nalog

41

10.3.

Razmatranje pravosudnog tijela koje izdaje nalog o zadržavanju europskog uhidbenog naloga

41

10.4.

Revizija dugotrajnih europskih uhidbenih naloga u SIS-u

41

11.

Postupovna prava tražene osobe

42

11.1.

Pravo na tumačenje i prevođenje

42

11.2.

Pravo na informiranje

42

11.3.

Pravo na pristup odvjetniku

43

11.4.

Pravo na obavješćivanje treće osobe u slučaju oduzimanja slobode

43

11.5.

Pravo na komunikaciju s trećim osobama

43

11.6.

Pravo na komunikaciju s konzularnim tijelima

43

11.7.

Posebna prava djece

44

11.8.

Pravo na pravnu pomoć

44

PRILOG I. –

Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu, neslužbeni konsolidirani tekst

45

PRILOG II. –

OBRAZAC EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA, sadržan u Prilogu Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu

60

PRILOG III. –

UPUTE ZA ISPUNJAVANJE OBRASCA EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

65

PRILOG IV. –

JEZICI KOJE DRŽAVE ČLANICE PRIHVAĆAJU ZA ZAPRIMANJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

74

PRILOG V. –

POPIS PRESUDA SUDA U VEZI S OKVIRNOM ODLUKOM O EUROPSKOM UHIDBENOM NALOGU

76

PRILOG VI. –

PRESUDE SUDA KOJE SE ODNOSE NA NAČELO NE BIS IN IDEM

77

PRILOG VII. –

STANDARDNI OBRAZAC ODLUKE O EUROPSKOM UHIDBENOM NALOGU

80

PRILOG VIII. –

POPIS DRŽAVA ČLANICA ČIJI PRAVNI SUSTAV DOPUŠTA PREDAJU ZA KAZNENA DJELA KAŽNJIVA KAZNOM NIŽOM OD PRAGA UTVRĐENOG U ČLANKU 2. STAVKU 1. OKVIRNE ODLUKE O EUN-u, AKO SU TA KAZNENA DJELA DODATNA UZ GLAVNA KAZNENA DJELA U EUROPSKOM UHIDBENOM NALOGU

82

PRILOG IX. –

PRIMJER OBRASCA OBAVIJESTI O PRAVIMA OSOBE KOJA JE UHIĆENA NA TEMELJU EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

83

Popis kratica

CISA	Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma
CoE	Vijeće Europe
EUN	Europski uhidbeni nalog
EIN	Europski istražni nalog
EJN	Europska pravosudna mreža
ENN	Europski nalog za nadzor
Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu	Okvirna odluka Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP)
SIRENE	Zahtjev za dopunske informacije kod nacionalnih unosa
SIS	Schengenski informacijski sustav
UFEU	Ugovor o funkcioniranju Europske unije

Izjava o ograničenju odgovornosti Ovaj priručnik nije pravno obvezujući ni konačan. Njime se ne dovode u pitanje postojeće zakonodavstvo Unije i njegov budući razvoj. Njime se također ne dovodi u pitanje vjerodostojno tumačenje zakonodavstva Unije koje može dati Sud Europske unije.

IZDAVANJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

Glavni koraci

(PT = pravosudno tijelo)

IZVRŠENJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

Glavni koraci

(PT = pravosudno tijelo)

PREDGOVOR

Ovaj je priručnik revidirana verzija Europskog priručnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga koji je Vijeće izdalo 2008. (1) i revidiralo 2010. (2). Nakon završetka petogodišnjeg prijelaznog razdoblja prema Ugovoru iz Lisabona koje se odnosi na pravne instrumente nekadašnjeg trećeg stupa (3), uključujući Okvirnu odluku Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (4) („Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu”), Komisija je preuzela zadatak ažuriranja i revidiranja priručnika.

U ovom se priručniku uzima u obzir iskustvo primjene europskog uhidbenog naloga u Uniji u proteklih 13 godina. Svrha je ove revizije ažurirati priručnik kako bi bio razumljiviji i prilagođeniji korisnicima. U pripremi najnovije verzije priručnika Komisija se savjetovala s različitim dionicima i stručnjacima među kojima su Eurojust, tajništvo Europske pravosudne mreže, vladini stručnjaci i pravosudna tijela država članica.

Priručnik je dostupan na internetskoj stranici https://e-justice.europa.eu na svim službenim jezicima Europske unije.

UVOD

1.   PREGLED EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA (EUN)

1.1.   Kontekst europskog uhidbenog naloga

Vijeće je Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu donijelo 13. lipnja 2002. i države članice su morale poduzeti potrebne mjere kako bi je provele do 31. prosinca 2003. Od 1. siječnja 2004. novi sustav predaje je, uz nekoliko iznimki, zamijenio dogovore o izručenju. U pogledu predaje među državama članicama zamijenjene su odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija:

(a)

Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. (ETS br. 024), njezina dodatnog protokola od 15. listopada 1975. (ETS br. 086), njezina drugog dodatnog protokola od 17. ožujka 1978. (ETS br. 098) te Europske konvencije o suzbijanju terorizma od 27. siječnja 1977. (ETS br. 090), s obzirom na pitanja koja se odnose na izručenje;

(b)	Sporazuma između 12 država članica Europskih zajednica o pojednostavljivanju i osuvremenjivanju načina slanja zahtjeva za izručenje od 26. svibnja 1989.;

(c)	Konvencije od 10. ožujka 1995. o pojednostavljenom postupku izručenja između država članica Europske unije (5);

(d)	Konvencije od 27. rujna 1996. o izručenju između država članica Europske unije (6);

(e)	glave III., poglavlja 4. Konvencije od 19. lipnja 1990. o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (7).

1.2.   Definicija i glavne značajke europskog uhidbenog naloga

Europski uhidbeni nalog sudska je odluka izvršiva u Uniji koju je izdala jedna država članica, a izvršava se u drugoj državi članici na temelju načela uzajamnog priznavanja.

Kako je naveo Sud u svojim presudama u predmetu C-452/16 PPU Poltorak  (8) i predmetu C-477/16 PPU Kovalkovas  (9), iz članka 1. stavka 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu proizlazi da je europski uhidbeni nalog „sudska odluka” koju mora izdati „pravosudno tijelo” u smislu njezina članka 6. stavka 1. Sud je odlučio da izraz„pravosudno tijelo” iz članka 6. stavka 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu ne obuhvaća samo imenovanje sudaca ili sudova u državama članicama, već se njime, u širem smislu, mogu obuhvatiti tijela kojima je uloga sudjelovati u sudovanju u dotičnom pravnom sustavu. Međutim, Sud je utvrdio da se izraz „pravosudno tijelo” iz navedene odredbe ne može tumačiti na način da se njime obuhvaća policija ili izvršno tijelo države članice, kao što je ministarstvo, te da se akti koje su izdala ta tijela ne mogu smatrati „sudskim odlukama”.

Europski uhidbeni nalog zamijenio je tradicionalni sustav izručivanja jednostavnijim i bržim mehanizmom predaje traženih osoba radi vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode. Nalog se može izdati u svrhe:

(a)	vođenja kaznenog progona u slučajevima počinjenja djela za koja je u skladu s nacionalnim pravom propisana najviša kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode od najmanje 12 mjeseci (tijekom istrage, faze ispitivanja i rasprava, do donošenja pravomoćne presude);

(b)	izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode od najmanje četiri mjeseca.

Točke (a) i (b) nisu kumulativne.

Kako bi zahtjevi bili jednostavniji te kako bi ih se lakše ispunilo, oni se sada izdaju na jedinstven način ispunjavanjem obrasca europskog uhidbenog naloga. Međutim, uvijek je potrebno prethodno te zasebno od europskog uhidbenog naloga izdati nacionalnu izvršivu presudu ili nacionalni uhidbeni nalog ili sličnu sudsku odluku (vidjeti odjeljak 2.1.3.).

Središnja tijela, koja su prije imala važnu ulogu u postupku izručenja, ne sudjeluju u donošenju odluka u postupcima na temelju europskog uhidbenog naloga. Međutim, člankom 7. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu predviđa se da države članice mogu odrediti središnja tijela za pružanje pomoći pravosudnim tijelima, osobito u pogledu primanja i slanja europskih uhidbenih naloga.

U državama članicama u kojima se primjenjuje Schengenski informacijski sustav (SIS) (u trenutku izdavanja ovog Priručnika u svim državama članicama osim Irske i Cipra) nacionalni ured SIRENE ima važnu ulogu u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga nakon stvaranja odgovarajućeg upozorenja u SIS-u. Pravila i postupci za suradnju država članica u pogledu upozorenja za uhićenje na temelju europskih uhidbenih naloga utvrđeni su u člancima od 24. do 31. Odluke Vijeća 2007/533/PUP od 12. lipnja 2007. o osnivanju, radu i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (10) („Odluka o SIS-u II”) i točki 3. Priručnika SIRENE (11).

Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu odražava filozofiju integracije u zajedničko pravosudno područje. To je prvi pravni instrument koji uključuje suradnju između država članica u kaznenim stvarima temeljenu na načelu uzajamnog priznavanja. Odluka države članice koja izdaje uhidbeni nalog mora se priznati bez dodatnih formalnosti i isključivo na temelju sudskih kriterija.

Predaja državljana je načelo i opće pravilo, uz nekoliko iznimki. One se odnose na izvršenje kazne zatvora u matičnoj zemlji pojedinca i primjenjuju jednako na sve stanovnike. Praksa je pokazala da su otprilike jedna petina svih osoba koje su predane u Uniju državljani matičnih zemalja.

Razlozi za odbijanje izvršenja ograničeni su te detaljno navedeni u člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Provjera dvostruke kažnjivosti nije razlog za neizvršenje i nepredaju s obzirom na 32 kategorije kaznenih djela, navedene u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu kako je definirala država članica koja izdaje uhidbeni nalog, koje su u toj državi članici kažnjive najvišom kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode od najmanje tri godine.

Ako nadležno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog ne smatra da su kaznena djela u pitanju obuhvaćena člankom 2. stavkom 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, dvostruka kažnjivost može se primjenjivati. Sud je u svojoj presudi u predmetu C-289/15 Grundza  (12) držao da nadležno tijelo države članice izvršenja pri ocjeni dvostruke kažnjivosti mora provjeriti bi li se za činjenične elemente na kojima se temelji kazneno djelo, kao takve, mogla izreći kazna u državi članici izvršenja u slučaju da su se dogodili na njezinu državnom području (vidjeti odjeljak 5.2.).

Od 28. ožujka 2011. Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu izmijenjena je Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP (13) te je izbrisan članak 5. stavak 1. i dodan novi članak 4.a o odlukama donesenima na suđenju u odsutnosti dotične osobe (suđenje u odsutnosti).

1.3.   Obrazac europskog uhidbenog naloga

Europski uhidbeni nalog sudska je odluka izdana u obliku utvrđenom u prilogu Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu. Obrazac je dostupan na svim službenim jezicima Unije. Samo se ovaj obrazac može upotrebljavati i on se ne smije mijenjati. Namjera Vijeća bila je osmisliti radni instrument koji pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog mogu lako ispuniti, a pravosudna tijela izvršenja prepoznati.

Upotrebom obrasca izbjegavaju se dugački i skupi prijevodi te olakšava dostupnost informacija. Budući da je obrazac u načelu jedina osnova za uhićenje i naknadnu predaju tražene osobe, trebalo bi ga pažljivo ispuniti kako bi se izbjegli nepotrebni zahtjevi za dopunske informacije.

Obrazac se može ispuniti ili izravno na internetu upotrebom e-alata Zbirka Europske pravosudne mreže (EJN) dostupnog na internetskoj stranici (EJN) ili kao obrazac u formatu Word koji se može preuzeti u odjeljku Pravosudna knjižnica na internetskoj stranici EJN-a (https://www.ejn-crimjust.europa.eu).

Korištenje e-alatom jednostavno je kao i popunjavanje obrasca u Wordu, ali on nudi nekoliko modernih i korisnih značajki prilagođenih korisnicima, kao što su:

(a)	mogućnost izravnog unošenja nadležnog pravosudnog tijela izvršenja iz alata Pravosudni atlas EJN-a,

(b)	pronalazak obrasca na jeziku ili jezicima koje prihvaća država članica izvršenja i

(c)	spremanje obrasca te njegovo slanje elektroničkom poštom.

DIO I.: IZDAVANJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

2.   UVJETI ZA IZDAVANJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

2.1.   Područje primjene europskog uhidbenog naloga

Pravosudno tijelo može izdati europski uhidbeni nalog u dvije svrhe (članak 1. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu):

(a)	kazneni progon; ili

(b)	izvršenje kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

Točka (a) se odnosi na kaznene postupke u kojima tražena osoba može biti optužena. Točka (b) se odnosi na izvršive kazne zatvora ili naloge za oduzimanje slobode koje je za kaznena djela izdao sud. Izdavanje europskog uhidbenog naloga nije moguće za sva kaznena djela, već je ograničeno na kaznena djela dostatne težine, kako je detaljnije objašnjeno u nastavku.

U pravnim sustavima nekih država članica europski uhidbeni nalog za izvršenje kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode može se izdati čak i ako presuda nije pravomoćna te još podliježe sudskom preispitivanju. U pravnim sustavima ostalih država članica takva vrsta europskog uhidbenog naloga može se izdati samo nakon što presuda o kazni zatvora ili nalogu za oduzimanje slobode postane pravomoćna. Preporučuje se da pravosudno tijelo izvršenja za potrebe izvršenja europskog uhidbenog naloga prizna klasifikaciju pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog u svrhu izvršenja europskog uhidbenog naloga, čak i ako to ne odgovara pravnom sustavu države izvršenja.

U tom kontekstu valja napomenuti da se pravosudnim tijelima koja izdaju uhidbeni nalog savjetuje da razmotre bi li u konkretnom slučaju izdavanje europskog uhidbenog naloga bilo proporcionalno (vidjeti odjeljak 2.4.) te postoje li druge manje prisilne mjere na razini Unije koje bi se mogle upotrijebiti za postizanje odgovarajućeg rezultata (vidjeti odjeljak 2.5.).

2.1.1.   Kazneni progon

Europski uhidbeni nalog može se izdati u svrhu vođenja kaznenog progona u slučajevima počinjenja djela za koja je u skladu s nacionalnim pravom propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci (članak 2. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

To se odnosi na najvišu moguću kaznu za kazneno djelo propisanu nacionalnim pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog. Najviša kazna propisana pravom države članice izvršenja nije bitna u tom pogledu.

Rješenje Suda u predmetu C-463/15 PPU, Openbaar Ministerie v A.  (14)

Vođenje kaznenog progona uključuje predsudsku fazu kaznenog postupka. Međutim, svrha europskog uhidbenog naloga nije transfer osoba samo radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenika. U tom se slučaju mogu razmotriti i druge mjere poput Europskog istražnog naloga (EIN). Ostale mjere u području pravosudne suradnje kratko su prikazane u odjeljku 2.5.

2.1.2.   Izvršenje kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode

Europski uhidbeni nalog može se izdati u svrhe izvršenje kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca (članak 2. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Međutim, u slučajevima kada se mora odslužiti još samo dio kazne u kratkom trajanju, nadležnim pravosudnim tijelima savjetuje se da razmotre bi li izdavanje europskog uhidbenog naloga bilo proporcionalna mjera (vidjeti odjeljke 2.4. i 2.5.).

Nacionalni propisi o prijevremenom ili uvjetnom otpustu i probaciji ili drugi slični propisi koji rezultiraju kraćom zatvorskom kaznom, a koji se mogu primjenjivati nakon predaje državi članici koja izdaje uhidbeni nalog nisu bitni pri određivanju minimalnog razdoblja od četiri mjeseca.

Ne postoji veza između visine stvarne i moguće kazne. To znači da ako je osoba već osuđena na kombiniranu kaznu zatvora za više kaznenih djela i ta je kazna u trajanju od četiri mjeseca ili više, europski uhidbeni nalog može se izdati bez obzira na najvišu moguću kaznu za svako od tih kaznenih djela.

Ako je poznato da osoba ima boravište u drugoj državi članici, nadležnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog savjetuje se da razmotre mogućnost prenošenja izvršive kazne u državu članicu boravišta, umjesto izdavanja europskog uhidbenog naloga, uzimajući u obzir društvene veze osobe i mogućnost bolje rehabilitacije u toj državi članici te druge uvjete u skladu s Okvirnom odlukom Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji (15) (vidjeti odjeljak 2.5.2.).

2.1.3.   Zahtjev za izvršivu sudsku odluku

Pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog moraju uvijek prije izdavanja europskog uhidbenog naloga osigurati da postoji nacionalna izvršiva sudska odluka. Priroda te odluke ovisi o svrsi europskog uhidbenog naloga. Ako se europski uhidbeni nalog izdaje u svrhu kaznenog progona, prije njegova izdavanja nadležna pravosudna tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog (članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu) moraju izdati nacionalni uhidbeni nalog ili neku drugu izvršivu sudsku odluku s istim učinkom. Sud Europske unije potvrdio je u svojoj presudi u predmetu C-241/15 Bob-Dogi  (16) da su nacionalni uhidbeni nalog ili druga sudska odluka različiti od europskog uhidbenog naloga. Ako se europski uhidbeni nalog izdaje u svrhe izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode, mora postojati nacionalna izvršiva presuda u tu svrhu.

Kako je Sud naveo u tom predmetu, sustav europskog uhidbenog naloga podrazumijeva zaštitu na dvije razine postupovnih i temeljnih prava koja moraju biti zajamčena traženoj osobi – pravosudnu zaštitu na prvoj razini na kojoj se donosi nacionalna sudska odluka, poput nacionalnog uhidbenog naloga, i zaštitu koja se osigurava na drugoj razini prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga. Ta pravosudna zaštita na dvije razine načelno ne postoji u situaciji u kojoj nacionalno pravosudno tijelo prethodno izdavanju europskog uhidbenog naloga nije donijelo nikakvu domaću odluku na kojoj će se temeljiti europski uhidbeni nalog.

Presuda Suda u predmetu C-241/15, Bob-Dogi

Izraz „sudska odluka” (koji je različit od samog europskog uhidbenog naloga) Sud je pojasnio u svojoj presudi u predmetu C-453/16 PPU, Özçelik  (17), u kojem je zaključeno da izraz „sudska odluka” obuhvaća nacionalni uhidbeni nalog koji je izdala policija, a potvrdio Ured državnog odvjetnika te na temelju kojeg se izdaje europski uhidbeni nalog.

Presuda Suda u predmetu C-453/16 PPU, Özçelik

Postojanje nacionalne sudske odluke ili uhidbenog naloga mora biti navedeno u obrascu europskog uhidbenog naloga prilikom njegova izdavanja (članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i vidjeti odjeljak 3.2. ovog Priručnika). Odluka ili nalog ne moraju biti priloženi uz europski uhidbeni nalog.

2.2.   Popis 32 kaznena djela koja predstavljaju razlog za predaju bez provjere dvostruke kažnjivosti

Prije izdavanja europskog uhidbenog naloga nadležno pravosudno tijelo treba odrediti pripada li jedno ili više kaznenih djela jednoj od 32 kategorije na koje se ne primjenjuje provjera dvostruke kažnjivosti. Popis kaznenih djela se nalazi u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu te u obrascu europskog uhidbenog naloga u kojem treba označiti kaznena djela koja pripadaju popisu.

Presudnu ulogu ima pravo države članice koja izdaje uhidbeni nalog. To je potvrđeno u presudi u predmetu C-303/05, Advocaten voor de Wereld  (18) u kojem je Sud presudio da članak 2. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu nije u suprotnosti s načelom zakonitosti kaznenih djela i kazni te da se njime ne krše načela jednakosti i nediskriminacije.

Pravosudno tijelo izvršenja može provjeriti dvostruku kažnjivost samo u odnosu na kaznena djela koja nisu navedena na popisu 32 kaznena djela (vidjeti odjeljak 5.2.).

2.3.   Dodatna kaznena djela

Europska konvencija o izručenju iz 1957. sadržava odredbu o dodatnim kaznenim djelima:

Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu ne sadržava slične odredbe. Njome se ne regulira predaja za kaznena djela kažnjiva kaznom nižom od praga utvrđenog u članku 2. stavku 1. ako su ta djela dodatna uz glavna kaznena djela koja zadovoljavaju taj prag. Neke države članice u praksi dopuštaju takvu predaju, a druge ne.

Prilog VIII. sadržava popis država članica čiji pravni sustavi omogućuju predaju za dodatna kaznena djela.

Pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog može ta dodatna kaznena djela navesti u obrascu naloga radi dobivanja pristanka države članice izvršenja za kazneni progon tih kaznenih djela. Međutim, europski uhidbeni nalog mora se uvijek izdati barem za jedno kazneno djelo koje ispunjava prag utvrđen člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Ako država članica izvršenja ne obavi predaju za dodatna kaznena djela, pravilo specijalnosti (članak 27. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu) može spriječiti državu članicu koja izdaje uhidbeni nalog u vođenju kaznenog progona za ta kaznena djela (vidjeti odjeljak 2.6. ovog Priručnika).

2.4.   Proporcionalnost

Europski uhidbeni nalog bi uvijek trebao biti proporcionalan svojem cilju. Čak i kad su okolnosti slučaja obuhvaćene područjem primjene članka 2. stavka 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, nadležna pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog savjetuju se da razmotre je li izdavanje europskog uhidbenog naloga opravdano u određenom slučaju.

Uzimajući u obzir ozbiljne posljedice koje izvršavanje europskog uhidbenog naloga ima na slobodu tražene osobe i ograničenja slobodnog kretanja, pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog trebala bi razmotriti provjeru niza faktora kako bi se odredilo je li opravdano izdavanje europskog uhidbenog naloga.

Posebno bi se mogli uzeti u obzir sljedeći faktori:

(a)	težina kaznenog djela (npr., šteta ili opasnost koju je uzrokovalo);

(b)	moguća izrečena kazna ako se osobu proglasi krivom za navodno kazneno djelo (npr. bi li bilo riječi o kazni zatvora);

(c)	vjerojatnost zadržavanja osobe u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog nakon predaje;

(d)	interesi žrtava kaznenog djela.

Štoviše, nadležna tijela koja izdaju uhidbeni nalog trebala bi razmotriti bi li se umjesto izdavanja europskog uhidbenog naloga mogle koristiti ostale mjere u području pravosudne suradnje. Ostali pravni instrumenti Unije u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima predviđaju ostale mjere koje su u mnogim situacijama učinkovite te istodobno manje prisilne (vidjeti odjeljak 2.5.).

Općenito gledajući, provjerom proporcionalnosti prije izdavanja europskog uhidbenog naloga može se povećati uzajamno povjerenje među nadležnim tijelima država članica. Stoga se njome znatno pridonosi učinkovitoj upotrebi europskog uhidbenog naloga u Uniji.

2.5.   Ostale dostupne mjere u skladu s Unijinim pravnim instrumentima u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima

Nadležnim tijelima koja izdaju uhidbeni nalog se savjetuje da prije donošenja odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga temeljito razmotre ostale moguće mjere.

Na temelju načela uzajamnog priznavanja postoji nekoliko dostupnih Unijinih pravnih instrumenata u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima kojima se dopunjuje europski uhidbeni nalog. U nekim situacijama te mjere mogu biti primjerenije od europskog uhidbenog naloga. Te mjere posebno uključuju:

(a)	Europski istražni nalog;

(b)	transfer zatvorenika;

(c)	transfer probacijskih odluka i alternativnih sankcija;

(d)	Europski nalog za nadzor;

(e)	izvršenje novčanih kazni.

Opseg tih mjera ukratko je objašnjen u odjeljcima od 2.5.1. do 2.5.5. Osim toga, nadležna tijela mogu uzeti u obzir mogućnosti koje nude druge međunarodne mjere kao što je Konvencija Vijeća Europe o prijenosu postupaka u kaznenim stvarima od 15. svibnja 1972. (ETS br. 073), kako je ukratko objašnjeno u odjeljku 2.5.6.

Dodatne informacije o praktičnoj primjeni Unijinih pravnih instrumenata u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima mogu se pronaći na internetskoj stranici EJN-a: www.ejn-crimjust.europa.eu.

Odjeljak Pravosudna knjižnica na internetskoj stranici EJN-a sadržava sveobuhvatne i praktične informacije o svim pravnim instrumentima, uključujući tekstove objavljene u Službenom listu Europske unije, akte o izmjeni, status provedbe, obrasce u formatu Word, obavijesti, izjave, izvješća, priručnike i ostale praktične informacije. Kako bi se omogućio jednostavan pristup Unijinim pravnim instrumentima u području pravosudne suradnje te statusu njihove provedbe u državama članicama na početnoj stranici na internetskim stranicama EJN-a naznačene su zasebne ulazne točke (prečaci).

Sljedeće bi se mjere posebice mogle razmotriti u predsudskoj fazi kaznenog postupka:

(a)	izdavanje Europskog istražnog naloga (EIN) za saslušanje osumnjičenika putem video veze u drugoj državi članici;

(b)	izdavanje Europskog istražnog naloga (EIN) za saslušanje osumnjičenika u drugoj državi članici od strane nadležnih tijela te države članice;

(c)	izdavanje Europskog naloga za nadzor (ENN) za izvršenje nezatvorske mjere nadzora nad osumnjičenikom koju treba izvršiti država članica boravišta osumnjičenika u predsudskoj fazi;

(d)

izdavanje upozorenja u SIS-u za potrebe utvrđivanja mjesta boravišta ili prebivališta osumnjičenika (članak 34. Odluke o SIS-u II). Takva se upozorenja razlikuju od upozorenja za uhićenje koja su detaljnije opisana u Odjeljku 3.3.1. ovog Priručnika. Čim se pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog obavijesti o mjestu boravišta ili prebivališta, to tijelo mora poduzeti daljnje potrebne mjere (kao što je pozivanje osumnjičenika da se pojavi pred odgovarajućim nadležnim tijelom u kaznenom postupku) te obrisati upozorenje iz SIS-a u skladu s točkom 6.5. Priručnika SIRENE;

(e)	pozivanje osumnjičenika koji se nalazi u državi članici izvršenja da se pojavi pred odgovarajućim nadležnim tijelom u kaznenom postupku u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog te

(f)	pozivanje te osobe da dobrovoljno prisustvuje kaznenom postupku.

Sljedeće bi se mjere posebice mogle razmotriti u fazi nakon suđenja, tj. nakon izricanja presude:

(a)	prenošenje kazne zatvora u državu članicu boravišta osuđene osobe radi njezina izvršenja u toj državi članici;

(b)	prenošenje alternativne kazne (npr. rad za opće dobro) ili rješenja o probacijskom nadzoru u državu članicu boravišta osuđene osobe radi izvršenja u toj državi članici.

2.5.1.   Europski istražni nalog (EIN)

Direktiva 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima  (19)

EIN se može koristiti za pribavljanje dokaza iz druge države članice. EIN obuhvaća sve istražne mjere s izuzetkom uspostave zajedničkih istražnih timova. Cilj je omogućiti državama članicama da zatraže od druge države članice da provede istražne mjere na temelju uzajamnog priznavanja. EIN-ovi koji se odnose na istražne mjere koje ne postoje ili nisu dostupne u državi članici izvršenja mogu ipak biti izvršeni pribjegavanjem alternativnim istražnim mjerama.

EIN-om se zamjenjuje Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima između država članica Europske Unije (20) iz 2000. i prethodni niz pravnih odredbi u tom području. Uključivanjem postojećih mjera u jedinstveni novi instrument nastoji se pravosudnu suradnju u pogledu istraga učiniti bržom i učinkovitijom. EIN se može koristiti u kaznenim postupcima, ali i u postupcima pred upravnim tijelima, s pravosudnom validacijom, ako postoji kaznena dimenzija. Države članice moraju odlučiti o priznavanju izvršenja EIN-a u roku od 30 dana i provesti istražnu mjeru u roku od 90 dana od donošenja te odluke.

U određenim situacijama EIN se može izdati za ispitivanje osumnjičenika putem video veze kako bi se utvrdilo je li potrebno izdati europski uhidbeni nalog radi kaznenog gonjenja.

Primjer 1.: Pierre se nedavno preselio iz države članice A u državu članicu B. Postoje dokazi o tome da je on bio sudionik u počinjenju teškog kaznenog djela u državi A. Međutim, nadležna tijela države A trebaju ga ispitati prije mogućnosti donošenja odluke o kaznenom progonu. Pravosudna tijela države A mogu izdati EIN za ispitivanje Pierra putem video veze u državi B.

Primjer 2.: Osim toga, s obzirom na činjenice iz primjera 1., pravosudno tijelo države A može izdati EIN kojim se od nadležnih tijela države B zahtijeva da ispitaju Pierra i dostave pisani transkript ispitivanja.

2.5.2.   Transfer zatvorenika

Okvirna odluka Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj Uniji

Okvirnom odlukom 2008/909/PUP predviđa se sustav za transfer osuđenih osoba u državu članicu čiji su državljani ili u kojoj imaju uobičajeno boravište, ili drugu državu članicu s kojom imaju bliske veze. Okvirna odluka 2008/909/PUP primjenjuje se i kada je osuđena osoba već u toj državi članici. Pristanak osuđene osobe na transfer nije više preduvjet u svim slučajevima. Ta je Okvirna odluka za države članice zamijenila Konvenciju Vijeća Europe o transferu osuđenih osoba od 21. ožujka 1983. (ETS br. 112) i njezin Dodatni protokol od 18. prosinca 1997. (ETS br. 167).

U određenim situacijama, umjesto izdavanja europskog uhidbenog naloga za predaju osobe radi služenja kazne u državi članici u kojoj je kazna izrečena, Okvirna odluka 2008/909/PUP može se koristiti za izvršenje kazne u mjestu u kojem osuđena osoba živi i u kojem bi njezina rehabilitacija mogla biti uspješnija.

Članak 25. Okvirne odluke 2008/909/PUP sadržava i posebnu odredbu u članku 25. o izvršenju kazni zatvora u državi članici izvršenja kad je riječ o predmetima sukladno članku 4. stavku 6. i članku 5. stavku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljke 5.4.2. i 5.8.2. ovog Priručnika). U predmetima u kojima se primjenjuje članak 4. stavak 6. ili članak 5. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu mora se primjenjivati i Okvirna odluka 2008/909/PUP za transfere kazne državi članici u kojoj se izvršava.

Primjer 1.

Jerzy je državljanin države članice B i u njoj ima uobičajeno boravište. Tijekom svojeg posjeta državi članici A on počini kazneno djelo. Osuđen je na dvije godine zatvora u državi A.

Nadležna tijela države A mogu prenijeti kaznu za izvršenje u državi B bez Jerzyjeva pristanka ako se time povećavaju šanse za njegovu rehabilitaciju te se ispunjavaju ostali uvjeti iz Okvirne odluke 2008/909/PUP.

Primjer 2.

Gustav je državljanin države članice B, ali živi u državi članici A u kojoj ima stalni posao te u kojoj živi i njegova obitelj. U državi članici B osuđen je za porezno kazneno djelo te mu je izrečena kazna zatvora. Umjesto izdavanja europskog uhidbenog naloga za izvršenje kazne, nadležna tijela države B mogu prenijeti kaznu zatvora za služenje u državi A.

2.5.3.   Europski nalog za nadzor (ENN)

Okvirna odluka Vijeća 2009/829/PUP od 23. listopada 2009. o primjeni načela uzajamnog priznavanja odluka o mjerama nadzora među državama članicama Europske unije kao alternative privremenom pritvoru  (21)

Okvirnom odlukom 2009/829/PUP uvodi se mogućnost transfera nezatvorske mjere nadzora iz države članice u kojoj se nerezident sumnjiči za počinjenje kaznenog djela u državu članicu čiji je osoba rezident. Time se osumnjičeniku omogućuje da se na njega primijeni mjera nadzora u njegovu uobičajenom okruženju do početka suđenja u drugoj državi članici. Europski nalog za nadzor (ENN) se može koristiti za sve predsudske nezatvorske mjere nadzora, npr. zabranu putovanja i obvezu redovitog javljanja.

O izdavanju naloga za transfer odluke o mjerama nadzora odlučit će država članica koja vodi kazneni progon. Vrste mjera nadzora koje su obuhvaćene nalogom utvrđene su Okvirnom odlukom 2009/829/PUP te naknadnim izjavama svake države članice (navedeno na internetskoj stranici EJN-a). Za transfer mjere nadzora potreban je pristanak osobe na koju se mjera primjenjuje.

Primjer: Sonia živi i radi u državi članici B. Ona je privremeno u državi članici A gdje se protiv nje vodi istraga za prijevaru. Pravosudno tijelo u državi A zna gdje Sonia živi u državi B i smatra da je rizik od izbjegavanja suđenja mali. Umjesto zadržavanja u pritvoru u državi A u predsudskoj fazi pravosudno tijelo te države može izdati nalog prema kojem se ona redovito mora javljati policijskom tijelu u državi B. Kako bi se Sonia mogla vratiti i ostati u državi B do početka suđenja u državi A, nadležno tijelo u državi A može, uz Sonjin pristanak, izdati ENN prema kojem se ona mora redovito javljati, a koji se priznaje i izvršava u državi B.

2.5.4.   Prijenos probacijskih odluka i alternativnih sankcija

Okvirna odluka Vijeća 2008/947/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na presude i probacijske odluke s ciljem nadzora probacijskih mjera i alternativnih sankcija  (22)

Okvirnom odlukom 2008/947/PUP uvodi se primjena načela uzajamnog priznavanja na alternativne sankcije i mjere kojima se olakšava prijevremeni otpust. Ona se odnosi na fazu nakon suđenja.

Njome se pruža mogućnost da se probacijska odluka ili alternativna sankcija izvrše u državi članici različitoj od one u kojoj je osoba osuđena ako osoba pristaje na to.

Primjer: Anna je državljanka države članice A, ali je na godišnjem odmoru u državi članici B. Osuđena je za kazneno djelo u državi B i izrečena joj je kazna rada za opće dobro umjesto zatvorske kazne. Može se vratiti u državu A, nakon čega su nadležna tijela u državi A dužna priznati nalog za rad za opće dobro i nadzirati Annino izvršenje kazne.

2.5.5.   Novčane kazne

Okvirna odluka Vijeća 2005/214/PUP od 24. veljače 2005. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na novčane kazne  (23)

Okvirnom odlukom 2005/214/PUP načelo uzajamnog priznavanja primjenjuje na novčane kazne koje su odredila pravosudna ili upravna tijela. Cilj je olakšati izvršenje tih kazni u državama članicama različitima od onih u kojima su one izrečene. Njome se pravosudnom ili upravnom tijelu omogućuje da novčanu kaznu izravno prenese tijelu u drugoj državi članici te da to tijelo prizna i izvrši kaznu bez dodatnih formalnosti.

Područje primjene Okvirne odluke 2005/214/PUP obuhvaća sva kaznena djela (članak 1. Točka (a) podtočke i. i ii.) i „povrede pravnih pravila”, uz uvjet da je žalba moguća pred „sudom koji je nadležan u kaznenim stvarima” (Sud je dao naznake u pogledu potonjeg pojma u svojoj presudi u predmetu C-60/12 Baláž  (24), točke 39. i 40.

Postupak se primjenjuje u prekograničnim slučajevima kada je novčana kazna izrečena u jednoj državi članici, a njezino se izvršenje očekuje u državi članici u kojoj počinitelj živi, ima imovinu ili prihod.

U sustavima nekih država članica neplaćena novčana kazna može se pretvoriti u kaznu zatvora. U tim se slučajevima može izdati europski uhidbeni nalog za izvršenje kazne zatvora. Savjetuje se da se, ako je moguće, Okvirna oduka 2005/214/PUP smatra jednom od metoda za izvršenje plaćanja prije pretvaranja novčane kazne u kaznu zatvora, čime se izbjegava potreba za izdavanjem europskog uhidbenog naloga.

2.5.6.   Transfer kaznenih postupaka

Transfer kaznenih postupaka u državu članicu u kojoj osumnjičenik živi trebalo bi razmotriti u odgovarajućim slučajevima. Pravna je osnova za transfer Konvencija o prijenosu postupaka u kaznenim stvarima iz 1972. Za države članice koje nisu ratificirale Konvenciju transfer se može temeljiti na općoj nadležnosti u državi članici primateljici za pokretanje kaznene istrage. U tom se slučaju zahtjev obično temelji na članku 21. Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959. (ETS br. 030).

2.6.   Pravilo specijalnosti — mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela

Općenito, protiv predane osobe ne može se voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana. To je pravilo specijalnosti, a utvrđeno je u članku 27. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Pravilo specijalnosti podliježe nizu iznimki. Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu državama članicama omogućuje se da, u njihovim odnosima s drugim državama članicama koje su poslale istu obavijest, one obavijeste o odustajanju od pravila specijalnosti, osim ako u posebnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne odluči drukčije u svojoj odluci o predaji (vidjeti članak 27. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Prema informacijama dostupnima Komisiji samo su Estonija, Austrija i Rumunjska poslale takve obavijesti.

Osim toga, u članku 27. stavku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu navode se ostali slučajevi u kojima se pravilo specijalnosti ne primjenjuje:

„(a)	ako je osoba imala mogućnost napustiti državno područje države članice kojoj je predana, a nije to učinila u roku od 45 dana nakon puštanja, ili se vratila na njezino državno područje nakon što ga je bila napustila;

(b)	ako kazneno djelo nije kažnjivo kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode;

(c)	ako se na temelju kaznenog postupka ne mogu primijeniti mjere oduzimanja slobode;

(d)	ako bi toj osobi mogla biti izrečena kazna ili mjera koja ne uključuje oduzimanje slobode, posebno novčana kazna ili mjera koja ju zamjenjuje, čak i ako ta kazna ili mjera može dovesti do ograničavanja njezine osobne slobode;

(e)	ako je osoba pristala na predaju, ako je primjenjivo, a istodobno je odustala od pozivanja na pravilo specijalnosti u skladu s odredbama članka 13.;

(f)

ako je osoba, nakon njezine predaje, izričito odustala od prava na pozivanje na pravilo specijalnosti u odnosu na pojedinačna kaznena djela koja su prethodila njezinoj predaji. Izjava o odustajanju daje se pred nadležnim pravosudnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog i bilježi se u skladu s domaćim pravom te države. Izjava o odustajanju sastavlja se na način koji omogućuju da se jasno vidjeti da ju je osoba dala dragovoljno i da je u potpunosti svjesna njezinih posljedica. U tu svrhu, osoba ima pravo na pravnog zastupnika;”.

U ostalim je slučajevima potrebno zatražiti pristanak prvotne države članice izvršenja za kazneni progon ili izvršenje drugih kaznenih djela (članak 27. stavak 3. točka (g) Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Pristanak se mora dati ako je kazneno djelo zbog kojega se traži pristanak i samo uvjetovano predajom u skladu s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu, osim ako se primjenjuje obvezni ili mogući razlog za neizvršenje.

Ako je primjenjivo, pravosudno tijelo izvršenja može uvjetovati svoj pristanak jednim od uvjeta koji se odnose na doživotne kazne zatvora te vraćanje državljana ili osoba koje imaju boravište iz članka 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 5.8. ovog Priručnika). Država članica koja izdaje uhidbeni nalog u tim slučajevima mora pružiti odgovarajuća jamstva (članak 27. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Postupak odustajanja od pozivanja na pravilo specijalnosti uz pristanak pravosudnog tijela izvršenja

Zahtjev za pristanak mora biti poslan na isti način te mora sadržavati iste informacije kao i standardni europski uhidbeni nalog. Nadležno pravosudno tijelo šalje zahtjev za pristanak izravno pravosudnom tijelu izvršenja koje je predalo osobu. Informacije sadržane u zahtjevu, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, moraju se prevesti prema istim pravilima kao i europski uhidbeni nalog. Pravosudno tijelo izvršenja mora donijeti odluku najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva (članak 27. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U svojoj presudi u predmetu C-388/08 PPU Leymann i Pustovarov  (25) Sud je ispitao kako utvrditi je li kazneno djelo koje se razmatra „kazneno djelo koje se razlikuje” od onog zbog kojega je osoba predana u smislu članka 27. stavka 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, čime se zahtijeva primjena postupka pristanka navedenog u članku 27. stavku 3. točki (g) i članku 27. stavku 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Sud je presudio sljedeće:

3.   POSTUPAK IZDAVANJA EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

3.1.   Ostali kazneni postupci u tijeku i europski uhidbeni nalozi koji se odnose na istu osobu

3.1.1.   U državi članici koja izdaje uhidbeni nalog

Prije izdavanja europskog uhidbenog naloga nadležnom se pravosudnom tijelu savjetuje da provjeri jesu li pokrenuti drugi kazneni postupci te jesu li za traženu osobu izdani drugi europski uhidbeni nalozi u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

Ako su u tijeku drugi kazneni postupci protiv tražene osobe u državi članici koja izdaje izvršivi uhidbeni nalog ili postoje izvršive kazne zatvora, savjetuje se uspostavljanje komunikacije i, ako je moguće, koordinacije s ostalim nacionalnim tijelima prije izdavanja europskog uhidbenog naloga. Važno je osigurati da europski uhidbeni nalog obuhvaća sva kaznena djela za koja će tražena osoba biti kazneno gonjena ili je osuđena u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog. To se savjetuje posebno zbog pravila specijalnosti kojim se može spriječiti kazneni progon ili osuđivanje za kaznena djela različita od onih za koje je država članica izvršenja predala osobu (vidjeti odjeljak 2.6.). Iako se nakon predaje može zatražiti pristanak tražene osobe ili države članice izvršenja za kazneno gonjenje ili izvršenje kazne za ta kaznena djela (vidjeti članak 27. stavak 3. točke (f) i (g) Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu), praksa je pokazala da dobivanje pristanka može biti složeno i sporo.

Ako je to moguće, sva bi kaznena djela trebalo navesti u jednom europskom uhidbenom nalogu jer je time postupak u državi članici izvršenja brži i učinkovitiji. Ako je za istu osobu već prije izdan europski uhidbeni nalog, taj bi se nalog, ako je to moguće, mogao zamijeniti novim nalogom koji obuhvaća kaznena djela iz prethodnog naloga te nova kaznena djela. Ako je za osobu prethodno izdano upozorenje za uhićenje, ono bi se trebalo ažurirati kako bi se uključilo u novi europski uhidbeni nalog. Moguće je unijeti više od jednog europskog uhidbenog naloga po upozorenju za uhićenje (vidjeti točku 3.1. Priručnika SIRENE).

3.1.2.   U drugoj državi članici

Ako postoje naznake da su u tijeku drugi kazneni postupci protiv tražene osobe u drugoj državi članici ili državama članicama, ili postoje izvršive kazne zatvora, bilo bi korisno prije izdavanja europskog uhidbenog naloga uspostaviti kontakt s nadležnim tijelima druge države članice ili država članica. U tim bi slučajevima nadležna tijela različitih država članica mogla istražiti mogućnost koordiniranja koja bi država članica trebala izdati (prvi) europski uhidbeni nalog te mogućnost prenošenja kaznenih postupaka u jednu, ili barem manji broj, država članica.

Nadležna bi tijela trebala provjeriti u SIS-u je li za istu osobu izdano upozorenje za uhićenje u drugoj državi članici. Više država članica može unijeti upozorenje za uhićenje za istu osobu. Ako dođe do uhićenja ured SIRENE države članice izvršenja istodobno će obavijestiti sve dotične države članice (vidjeti točku 3.2. Priručnika SIRENE).

Nadležna tijela također mogu kontaktirati Eurojust ili kontaktne točke EJN-a ili oboje ili izravno kontaktirati nadležno tijelo druge države članice (26).

Valja napomenuti da ako je država članica izvršenja zaprimila veći broj europskih uhidbenih naloga za traženu osobu, ona u svakom slučaju mora odlučiti gdje će tražena osoba biti prvo predana (vidjeti odjeljak 5.10.) Stoga bi prije izdavanja većeg broja europskih uhidbenih naloga moglo biti učinkovitije dogovoriti se među nadležnim pravosudnim tijelima izdavanja o tome kojoj bi državi članici tražena osoba trebala prvo biti predana. Iako dogovori u vezi s usporednim europskim uhidbenim nalozima postignuti između pravosudnih tijela izdavanja nisu obvezujući za nadležno pravosudno tijelo izvršenja, ono bi ih trebalo uzeti u obzir.

Stoga se u pogledu tih dogovora savjetuje i popunjavanje odjeljka „f” (Ostale okolnosti važne za predmet) obrasca europskog uhidbenog naloga kako bi nadležna pravosudna tijela izvršenja odmah bila svjesna tih okolnosti.

3.2.   Ispunjavanje obrasca europskog uhidbenog naloga

Detaljne upute za ispunjavanje obrasca europskog uhidbenog naloga utvrđene su u Prilogu III.

3.2.1.   Informacije koje su uvijek potrebne

Pravosudno tijelo izvršenja trebalo bi uvijek raspolagati minimalnim potrebnim informacijama kako bi moglo odlučiti o predaji (vidjeti članak 15. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Pravosudno tijelo izvršenja treba posebice moći potvrditi identitet osobe i procijeniti primjenjuju li se ikakvi razlozi za neizvršenje. Također, ono bi trebalo obratiti posebnu pažnju na opis kaznenog djela/kaznenih djela u obrascu europskog uhidbenog naloga.

Koje točno informacije treba omogućiti ovisi o okolnostima svakog predmeta. Međutim, dobro je imati na umu da nadležno pravosudno tijelo koje prima nalog možda zna malo ili ništa o predmetu zbog kojeg se izdaje europski uhidbeni nalog ili o pravnom sustavu države članice koja izdaje nalog. Stoga je ključno da nadležna pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog osiguraju da je informacija u europskom uhidbenom nalogu jasna, točna i sveobuhvatna. Ako se europski uhidbeni nalog ispuni pravilno, nisu potrebni dodatni dokumenti.

Iskustvo je pokazalo da su zahtjevi za dodatne informacije između nadležnih pravosudnih tijela koja izdaju uhidbeni nalog i nadležnih pravosudnih tijela izvršenja jedan od glavnih uzroka kašnjenja u provedbi europskih uhidbenih naloga. To često rezultira prekoračenjem rokova utvrđenih Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 4.1. o rokovima).

3.2.2.   Korisne dopunske informacije od nadležnog pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog

Fotografije i otisci prstiju tražene osobe moraju se dodati upozorenju u SIS-u, ako su dostupni. Osim toga, uvijek bi trebalo omogućiti kontaktne podatke i broj mobilnog telefona dežurnog ureda i odgovorne osobe kako bi ih se moglo odmah i u bilo koje doba dana obavijestiti o pronalasku tražene osobe.

Kada postoji vjerojatnost da će država članica izvršenja zahtijevati jamstva države članice koja izdaje uhidbeni nalog na temelju članka 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, savjetuje se da se važne informacije navedu u europskom uhidbenom nalogu. Na primjer, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može već navesti svoj pristanak na vraćanje tražene osobe državi članici izvršenja pod posebnim uvjetima (vidjeti odjeljak 5.8.).

3.3.   Slanje europskog uhidbenog naloga

Postupak slanja europskog uhidbenog naloga ovisi o tome zna li pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog gdje se tražena osoba nalazi (članak 9. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). U većini je slučajeva lokacija na kojoj se osoba nalazi nepoznata ili nije potvrđena te bi europski uhidbeni nalog trebalo poslati svim državama članicama putem SIS-a. Čak i ako je lokacija na kojoj se osoba nalazi poznata pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može odlučiti izdati upozorenje u SIS-u (članak 9. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

3.3.1.   Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi nepoznata

Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi nepoznata, europski uhidbeni nalog trebalo bi poslati svim državama članicama. U tu bi se svrhu u SIS-u trebalo izdati upozorenje za uhićenje ili predaju u skladu s člankom 26. Odluke o SIS-u II. Važno je naglasiti da pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog mora taj nalog izdati prije unosa upozorenja u SIS.

Ako je to moguće, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog trebalo bi nacionalnom uredu SIRENE preko nadležnog policijskog tijela poslati presliku originalnog europskog uhidbenog naloga i sve važne informacije o traženoj osobi.

Ured SIRENE države članice koja izdaje uhidbeni nalog provjerava jesu li informacije potpune (npr. jesu li dostupne fotografije i otisci prstiju te mogu li se priložiti), prilaže presliku originalnog europskog uhidbenog naloga uz upozorenje zajedno s prijevodom, ako je dostupan, i potvrđuje unos upozorenja u SIS. Osim toga, ured SIRENE priopćava sadržaj europskog uhidbenog naloga svim ostalim uredima SIRENE putem razmjene dopunskih informacija (obrazac A). Obrazac A izdaje se na engleskom jeziku. Važno je navesti na obrascu A (polje 311) ako je potraga za osobom ograničena samo na državna područja određenih država članica (zemljopisno usmjerena potraga).

Nakon primitka obrasca A svi ostali uredi SIRENE provjeravaju jesu li informacije u obrascu A i europskom uhidbenom nalogu potpune. U skladu s člankom 25. Odluke o SIS-u II ured SIRENE može, pod sudskim nadzorom, provjeriti je li očito da će izvršenje europskog uhidbenog naloga morati biti odbijeno te, ako jest, dodati oznaku uz upozorenje kojom se sprječava uhićenje. Tijekom tog postupka provjere upozorenje treba biti i dalje dostupno krajnjim korisnicima. Treba napomenuti da ako država članica ne izvrši europski uhidbeni nalog i odluči označiti upozorenje, ono će i dalje biti vidljivo krajnjim korisnicima. Djelovanje stoga neće biti uhićenje tražene osobe već njezino lociranje (odjeljak 3.6. Priručnika SIRENE).

Uredi SIRENE koji primaju nalog provjeravaju i nacionalne baze podataka, kao što su policijski i zatvorski sustavi, kako bi provjerili je li im tražena osoba poznata te služi li možda kaznu zatvora za drugo kazneno djelo. Ako se na temelju takve provjere osoba locira, ured SIRENE prosljeđuje informacije iz obrasca A nadležnom tijelu koje će izvršiti europski uhidbeni nalog.

Upozorenje za uhićenje vidljivo je nadležnim tijelima svih država članica (obično tijelima kaznenog progona i pravosudnim tijelima). Ako je osoba otkrivena i uhićena na temelju upozorenja u SIS-u u drugoj državi članici, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog bit će obaviješteno putem nacionalnog ureda SIRENE.

Upozorenje za uhićenje u SIS-u koje sadržava presliku originalnog europskog uhidbenog naloga predstavlja i ima isti učinak kao europski uhidbeni nalog (Odluka o SIS-u II, članak 31. stavak 1.). Od početka rada druge generacije SIS-a slanje preslike originalnog europskog uhidbenog naloga u papirnatom obliku više nije potrebno jer se preslika originalnog naloga odmah prilaže upozorenju. Međutim, s obzirom na to se originalni europski uhidbeni nalog izdaje na jeziku države koja izdaje uhidbeni nalog, a obrazac A na engleskom jeziku, pravosudno tijelo koje izdaje nalog možda će morati poslati prevedeni europski uhidbeni nalog državi članici izvršenja nakon uhićenja tražene osobe. Moguće je i uz upozorenje odmah priložiti primjerak prijevoda europskog uhidbenog naloga na jedan ili više službenih jezika Unije.

Na internetskoj stranici EJN-a (http://www.ejn-crimjust.europa.eu) nalazi se popis jezika koje prihvaćaju države članice (vidjeti odjeljak 3.4.).

Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog trebalo bi osigurati da se upozorenje uneseno u SIS čuva samo onoliko dugo koliko je potrebno za ostvarenje svrhe radi koje je uneseno (Odluka o SIS-u II, članak 44. stavak 1.). To znači da je upozorenje potrebno izbrisati nakon povlačenja europskog uhidbenog naloga (vidjeti odjeljak 10.4. ovog Priručnika) ili predaje osobe (odjeljak 3.11. Priručnika SIRENE).

3.3.2.   Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi poznata

Ako je lokacija na kojoj se tražena osoba nalazi poznata, pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog može taj nalog izravno poslati tijelu nadležnom za izvršenje u državi članici izvršenja (članak 9. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Ako pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ne zna koje je nadležno pravosudno tijelo izvršenja, ono mora zatražiti potrebne informacije, uključujući i putem kontaktnih točaka u okviru Europske pravosudne mreže s ciljem dobivanja tih informacija od države članice izvršenja (članak 10. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Atlas na internetskoj stranici EJN-a također (http://www.ejn-crimjust.europa.eu) sadržava informacije o nadležnim tijelima u svim državama članicama i njihove kontaktne podatke.

Kako bi se smanjio rizik od bijega tražene osobe, pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog može taj nalog poslati svojem nacionalnom uredu SIRENE radi slanja drugim državama članicama putem SIS-a (vidjeti odjeljak 3.3.1.). Zahvaljujući upozorenju u SIS-u policijska tijela u državama članicama znaju da se osoba traži radi uhićenja. Međutim, svim uredima SIRENE trebalo bi jasno navesti da je lokacija na kojoj se osoba nalazi poznata kako bi se izbjeglo nepotrebno provjeravanje je li osoba poznata ili se nalazi na njihovu državnom području.

3.3.3.   Slanje europskog uhidbenog naloga državama članicama koje ne upotrebljavaju Schengenski informacijski sustav (SIS)

Trenutačno sljedeće države članice ne upotrebljavaju SIS: Irska i Cipar. Ako se zahtijeva slanje tim državama članicama, europski uhidbeni nalog može se poslati izravno ili putem odgovarajućeg nacionalnog ureda Interpola. Slanje putem Interpola predviđeno je člankom 10. stavkom 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Međutim, valja napomenuti da u nekim državama članicama upozorenje Interpola ne predstavlja razlog za uhićenje. Stoga je važno u upozorenju jasno navesti postojanje europskog uhidbenog naloga jer on uvijek podrazumijeva obvezu uhićenja tražene osobe.

3.4.   Prijevod europskog uhidbenog naloga

Obrazac europskog uhidbenog naloga mora biti ispunjen na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika države članice izvršenja, ili preveden na te jezike. Međutim, kada država članica izvršenja navede u izjavi da će također prihvatiti prijevod na jedan ili više službenih jezika institucija Unije, alternativno je moguće prevesti europski uhidbeni nalog na jedan od tih jezika (članak 8. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Na internetskoj stranici EJN-a (http://www.ejn-crimjust.europa.eu — alat Fiches belges) nalazi se popis jezika koje prihvaćaju države članice.

Ako se europski uhidbeni nalog šalje putem SIS-a, država članica koja izdaje uhidbeni nalog može uz upozorenje priložiti primjerak prijevoda naloga na jedan ili više službenih jezika institucija Unije kako je predviđeno člankom 27. stavkom 2. Odluke o SIS-u II. Ti prijevodi zajedno s obrascem A trebali bi služiti kao dostatna osnova za provođenje provjera navedenih u odjeljku 3.3.1. ovog Priručnika. Valja napomenuti da to ne utječe na obvezu prevođenja europskog uhidbenog naloga na jezik koji država članica izvršenja prihvaća.

Ako se može predvidjeti gdje se tražena osoba nalazi, možda je bolje unaprijed prevesti europski uhidbeni nalog na jezik te države članice. Time se olakšava poštivanje kratkih rokova za izvršenje europskog uhidbenog naloga.

U slučajevima kada se europski uhidbeni nalog šalje izravno pravosudnom tijelu izvršenja ili središnjem tijelu, uz njega mora biti poslan i prijevod. Budući da se europski uhidbeni nalog obrađuje i izvršava kao žurni predmet (članak 17. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu) država članica koja izdaje uhidbeni nalog trebala bi poslati prijevod što je moguće prije te, u svakom slučaju, prije isteka roka koji je država članica odredila za dobivanje prevedenog europskog uhidbenog naloga (vidjeti odjeljak 4.3. ovog Priručnika).

Pri prevođenju se mora koristiti standardni obrazac europskog uhidbenog naloga koji je dostupan na sva 24 službena jezika Unije. Sve jezične verzije obrasca dostupne su na internetskoj stranici EJN-a (Pravosudna knjižnica i Zbirka, u formatima pdf i Word).

3.5.   Nakon uhićenja tražene osobe: suradnja i komunikacija s nadležnim tijelima države članice izvršenja

Nakon što se traženu osobu uhiti u drugoj državi članici nadležna tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog trebala bi žurno odgovoriti na zahtjeve za tu informaciju i druge zahtjeve tijela države članice izvršenja. Nadležnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog savjetuje se da pogledaju DIO II. ovog Priručnika za smjernice o dobroj suradnji i komunikaciji s nadležnim tijelima države članice izvršenja. EJN ili Eurojust mogu pomoći ako dođe do problema u komunikaciji. Uredi SIRENE također redovito pomažu u komunikaciji ako je osoba uhićena na temelju upozorenja za uhićenje izdanog u SIS-u.

Ako pravosudno tijelo koje ga izdaje odluči povući europski uhidbeni nalog treba o tome bez odgode obavijestiti pravosudno tijelo izvršenja, posebice kada je tražena osoba lišena slobode. Mora osigurati i da je upozorenje u SIS-u izbrisano.

Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije (članak 15. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

DIO II.: IZVRŠENJE EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

4.   POSTUPAK IZVRŠENJA EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA

4.1.   Rokovi za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga

Utvrđeni su strogi rokovi za izvršenje europskog uhidbenog naloga. Oni ovise o tome pristaje li tražena osoba na predaju. Naglašava se da se unatoč rokovima svi europski uhidbeni nalozi moraju obrađivati i izvršavati kao žurni predmeti (članak 17. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Ako tražena osoba pristaje na vlastitu predaju, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 10 dana nakon njezina pristanka (članak 17. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu)

Ako tražena osoba ne pristaje na vlastitu predaju, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 60 dana od uhićenja tražene osobe (članak 17. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U skladu s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu pristanak se u načelu ne može opozvati. Svaka država članica može, međutim, propisati da pristanak i, ako je potrebno, odricanje od prava na pravilo specijalnosti (vidjeti odjeljak 2.6.) mogu biti opozvani u skladu s pravilima primjenjivima u njezinu nacionalnom pravu. Ako tražena osoba opozove vlastiti pristanak, početni rok od 10 dana prestaje se primjenjivati te novi rok iznosi 60 dana, počevši od dana uhićenja (članak 13. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Pri utvrđivanju roka ne uzima se u obzir razdoblje od dana davanja pristanka do dana opoziva.

Iznimno, ako se u određenom slučaju europski uhidbeni nalog ne može izvršiti u navedenim primjenjivim rokovima, ovi rokovi se mogu produljiti za dodatnih 30 dana. U tom slučaju pravosudno tijelo izvršenja mora o tome odmah obavijesti pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog i navesti razloge kašnjenja (članak 17. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Kako je Sud presudio u presudio u svojoj presudi u predmetu C-168/13 PPU Jeremy F.  (27) svaka žalba protiv odluke o predaji sa suspenzivnim učinkom predviđene nacionalnim zakonodavstvom mora u svakom slučaju biti u skladu sa rokovima za donošenje pravomoćne odluke koji su je predviđeni Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu.

U svojoj presudi u predmetu C-237/15 PPU Lanigan  (28) Sud je presudio da istek rokova za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga ne oslobađa nadležni sud od obveze donošenja odluke u tom pogledu i ne sprječava, sam po sebi, zadržavanje tražene osobe. Puštanje tražene osobe na slobodu, zajedno s mjerama nužnima za sprječavanje bijega, mora se odrediti ako je trajanje zadržavanja u pritvoru prekomjerno.

Dužnost obavješćivanja Eurojusta o kašnjenjima

Ako država članica ne može poštovati rokove, nadležna tijela moraju obavijestiti Eurojust, navodeći razloge za kašnjenje (članak 17. stavak 7. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). S obzirom na ključnu važnost poštovanja rokova u postupku europskog uhidbenog naloga, Eurojust nadgleda predmete u kojima se ti rokovi nisu mogli poštovati, ako je o tome obaviješten. Na temelju toga Eurojust može pomoći u otkrivanju problema koji dovode do kašnjenja. U mnogim slučajevima Eurojust može pomoći nadležnim tijelima da postupak bude u zadanim rokovima, npr. olakšavanjem razmjene informacija između nadležnih tijela.

4.2.   Rokovi za predaju tražene osobe (nakon odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga)

Rok za predaju tražene osobe počinje teći odmah nakon donošenja konačne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Dotična tijela trebala bi što je moguće prije dogovoriti predaju osobe (članak 23. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Predaja se u svakom slučaju mora obaviti najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju (članak 23. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Zbog toga je bez odgode potrebno dogovoriti praktične elemente predaje.

Ako je predaja tražene osobe u roku od 10 dana spriječena okolnostima na koje ne može utjecati ni jedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog moraju odmah stupiti u kontakt i dogovoriti novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se mora obaviti u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma (članak 23. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U svojoj presudi u predmetu C-640/15 Vilkas  (29) Sud je zaključio da pravosudno tijelo izvršenja može s tijelom koje izdaje uhidbeni nalog dogovoriti novi datum predaje, čak i ako prethodna dva pokušaja predaje nisu uspjela zbog otpora koji je tražena osoba pružila, ako tijela nisu mogla predvidjeti taj otpor i ako se posljedice tog otpora na predaju nisu mogle izbjeći ni uz svu potrebnu pažnju navedenih tijela, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Ista su tijela dužna dogovoriti novi datum predaje u slučaju isteka rokova utvrđenih člankom 23.

U vezi odgode predaje zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ozbiljne bolesti tražene osobe, vidjeti odjeljak 5.9.1.

4.3.   Prijevod europskog uhidbenog naloga

Pravosudno tijelo izvršenja može odrediti rok za dostavu prijevoda europskog uhidbenog naloga. Europskog uhidbeni nalog se prevodi na jednom od službenih jezika države članice izvršenja ili na drugi jezik za kojeg je ta država članica navela da ga prihvaća. Pravosudna tijela izvršenja snažno se potiču da taj rok bude od šest do deset kalendarskih dana.

Iskustvo je pokazalo da je rok kraći od šest dana često prekratak za dostavu prijevoda odgovarajuće kvalitete. Dopuštanje roka duljeg od deset dana može se protumačiti kao pretjerano produljenje postupka, posebice ako je tražena osoba u pritvoru.

4.4.   Komunikacija između nadležnih pravosudnih tijela država članica prije odluke o predaji

4.4.1.   Kada uspostaviti komunikaciju

Dopunske informacije potrebne za odluku o predaji

Zahtjevi za dopunske informacije trebali bi se slati u iznimnim slučajevima. Komunikacija bi se trebala odvijati preko ureda SIRENE upotrebom odgovarajućih obrazaca (obrazac M). Europski uhidbeni nalog djeluje u skladu s općom pretpostavkom da pravosudno tijelo izvršenja može odlučiti o predaji na temelju informacija iz europskog uhidbenog naloga. Ta pretpostavka počiva na načelu uzajamnog priznavanja i na potrebi za brzim donošenjem odluke o predaji. Zahtjevi za dopunske informacije ipak su u nekim situacijama potrebni kako bi se poštovala dužnost izvršenja europskog uhidbenog naloga.

Ako su informacije koje je dostavila država članica koja izdaje uhidbeni nalog nedostatne da pravosudno tijelo izvršenja donese odluku o predaji, pravosudno tijelo izvršenja mora uspostaviti komunikaciju s pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog radi dobivanja potrebnih dopunskih informacija. Važno je napomenuti da je to u Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu prikazano kao dužnost tijela izvršenja (članak 15. stavak 2.).

Komunikacija između pravosudnih tijela koja izdaju uhidbeni nalog i pravosudnih tijela izvršenja prije odluke o predaji trebala bi se prvenstveno odnositi na dopunske informacije koje su ključne za donošenje odluke o predaji (vidjeti odjeljak 5.6.). Stoga bi se zahtjevi za dopunske informacije trebali posebice ticati sadržaja nužnog u obrascu europskog uhidbenog naloga koji je potreban za procjenu mogućnosti izvršenja europskog uhidbenog naloga te primjenjivosti razloga za odbijanje.

U skladu s načelom uzajamnog priznavanja pravosudno tijelo izvršenja ne smije dovesti u pitanje osnovanost odluka pravosudnih tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog.

Komunikacija bi uvijek trebala biti što brža te u svakom slučaju unutar rokova za europski uhidbeni nalog iz članka 17. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Tipične situacije u kojima dopunske informacije mogu biti potrebne su one kada:

(a)	važan dio obrasca europskog uhidbenog naloga nije ispunjen;

(b)	sadržaj europskog uhidbenog naloga nije jasna;

(c)	u europskom uhidbenom nalogu postoji očita pogreška; ili

(d)	nije sigurno je li na temelju europskog uhidbenog naloga uhićena prava osoba.

Prije pozivanja na razlog za odbijanje

Pravosudno tijelo izvršenja može u mnogim situacijama prije odlučivanja o primjeni razloga za neizvršenje kontaktirati pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog. Na primjer, to može biti korisno za određivanje postoje li druge mjere pravosudne suradnje koje bi se mogle upotrijebiti ako se europski uhidbeni nalog ne može izvršiti.

Ostali razlozi za komuniciranje

Dodatna komunikacija može, na primjer, biti potrebna:

(a)	za dobivanje jamstava države članice koja izdaje uhidbeni nalog u pogledu doživotnih kazni zatvora ili za vraćanje državljana ili osoba koje imaju boravište radi izdržavanja kazne zatvora u državi članici izvršenja (vidjeti odjeljak 5.8.) te

(b)	u slučaju više europskih uhidbenih naloga koji se odnose na istu osobu (vidjeti odjeljak 5.10.).

4.4.2.   Kako komunicirati

Europski uhidbeni nalog temelji se na načelu izravnog kontakta između nadležnih tijela. Prednosti su izravne komunikacije između pravosudnih tijela koja izdaju uhidbeni nalog i pravosudnih tijela izvršenja da je ona brza i pouzdana.

Međutim, komunikacija se mora odvijati preko središnjih tijela ako je dotična država članica iskoristila mogućnost određivanja središnjeg tijela za službenu korespondenciju u skladu s člankom 7. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Informacije o državama članicama koje su iskoristile tu mogućnost mogu se pronaći na internetskoj stranici EJN-a (https://www.ejn-crimjust.europa.eu).

Pravosudni atlas (kontaktni podaci)

Kontaktni podaci nadležnih tijela država članica mogu se pronaći u Atlasu na internetskoj stranici EJN-a (https://www.ejn-crimjust.europa.eu). Atlas je razvijen u svrhu pronalaska tijela koje je lokalno nadležno za zaprimanje odluke koju treba izvršiti te kontaktiranja odgovarajuće osobe radi rješavanja praktičnih pitanja u vezi s europskim uhidbenim nalogom i drugim instrumentima uzajamnog priznavanja.

Načini komuniciranja

U Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu nisu navedena posebna pravila u pogledu oblika ili postupaka komuniciranja nakon primitka europskog uhidbenog naloga. Komunikacija se može voditi svim dostupnim, dovoljno sigurnim sredstvima (naprimjer telefonom, e-poštom). Najučinkovitije je komunicirati izravno uz minimum formalnosti i, ako je moguće, upotrebu zajedničkog jezika.

Savjetuje se da jezik pisane komunikacije bude što jednostavniji. Trebalo bi izbjegavati ili objasniti izraze i koncepte koji mogu imati različite konotacije u različitim pravnim sustavima. Time će se izbjeći nesporazumi i problemi s prijevodima.

Uspješna komunikacija pomaže u tome da postupak bude brz, da se izbjegavaju nesporazumi te poštuju kratki rokovi utvrđeni člankom 17. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljke 4.1. i 4.2. ovog Priručnika o rokovima).

Uvijek žurno

Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog mora žurno obrađivati zahtjeve za dodatne informacije. Pravosudno tijelo izvršenja može odrediti (razumni) rok za primitak tih informacija uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (članak 15. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Nadležna bi tijela trebala uzeti u obzir i kašnjenja koja mogu uzrokovati zahtjevi za dodatne informacije te pokušati minimalizirati takva kašnjenja.

Kontaktne točke EJN-a ili Eurojusta mogu olakšati komunikaciju

Kontaktne točke EJN-a ili nacionalnih članova Eurojusta mogu olakšati komunikaciju s tijelima drugih država članica svojim dodatnim sredstvima. EJN i Eurojust mogu osigurati brzu i neformalnu komunikaciju između predstavnika pravosudnih sustava svih država članica.

Komuniciranje uz pomoć EJN-a ili Eurojusta u skladu s njihovim posebnim ulogama posebice se savjetuje u hitnim slučajevima i/ili ako je teško stupiti u kontakt s odgovarajućim tijelom.

Na primjer, alati na internetskoj stranici EJN-a (Pravosudni atlas, Fiches belges) i kontaktne točke EJN-a mogu pomoći u pronalasku nadležnih pravosudnih tijela izvršenja i omogućiti informacije o posebnim zahtjevima u državi članici izvršenja, a nacionalni član Eurojusta trebao bi biti uključen ako je riječ o opetovanim kašnjenjima ili odbijanju izvršenja, ili ako je riječ o europskim uhidbenim nalozima koji se preklapaju. Osim toga, sigurna telekomunikacijska veza EJN-a može se upotrebljavati kao sredstvo za slanje europskih uhidbenih naloga, kako je predviđeno člankom 10. stavkom 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Dobrom se praksom smatra napomenuti u obrascu europskog uhidbenog naloga ako su kontaktne točke EJN-a ili nacionalni članovi Eurojusta ili druge osobe zadužene za slučaj bili uključeni u pripremu europskog uhidbenog naloga (30).

Uloga ureda SIRENE

Kad je riječ o upozorenjima za uhićenje izdanima u SIS-u, uredi SIRENE nadležni su za razmjenu informacija od trenutka kada je osoba pronađena („pronalazak osobe”) najmanje do početka službenog postupka predaje. Pravosudna tijela trebaju ured SIRENE obavještavati o svim događanjima od trenutka pronalaska osobe do pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.

4.5.   Dužnost pravosudnog tijela izvršenja da obavijesti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog nakon donošenja odluke o izvršenju

Nakon donošenja odluke o predaji tražene osobe pravosudno tijelo izvršenja dužno je obavijestiti tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog o svojoj odluci te vremenu zadržavanja.

4.5.1.   Informacije o odluci u pogledu predaje

Pravosudno tijelo izvršenja mora pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog obavijestiti o odluci u pogledu predaje. Neovisno o tome hoće li tražena osoba biti predana, obavijest se mora poslati odmah nakon donošenja odluke kako bi tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog mogla poduzeti odgovarajuće korake. Dužnost hitnog obavješćivanja države članice koja izdaje uhidbeni nalog proizlazi iz članka 22. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

U tu se svrhu savjetuje korištenje standardnog obrasca iz Priloga VII. ovom Priručniku. Preporučuje se i da pravosudno tijelo izvršenja o odluci izravno obavijesti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jer se time osigurava brza i jasna komunikacija (vidjeti odjeljak 4.4.2. ovog Priručnika).

Svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga mora biti obrazloženo (članak 17. stavak 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Važno je da pravosudna tijela izvršenja jasno navedu kaznena djela na koja se odnosi odluka o predaji. To je bitno zbog pravila specijalnosti koje je utvrđeno u članku 27. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 2.6. ovog Priručnika). Pravilo specijalnosti može spriječiti državu članicu koja izdaje uhidbeni nalog od vođenja kaznenog progona za kaznena djela počinjena prije predaje, a koja su različita od onih za koje je tražena osoba predana.

Ako je europski uhidbeni nalog bio unesen u SIS, pravosudno tijelo izvršenja trebalo bi o odluci obavijestiti svoj nacionalni ured SIRENE.

4.5.2.   Informacije o vremenu zadržavanja

Sve informacije u vezi s trajanjem zadržavanja tražene osobe na temelju europskog uhidbenog naloga moraju biti poslane pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog. Okvirnom odukom o europskom uhidbenom nalogu zahtijeva se da se te informacije dostave u trenutku predaje (članak 26. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Te informacije može poslati pravosudno tijelo izvršenja ili za to određeno središnje tijelo.

Važno je da tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog znaju točno vrijeme zadržavanja. To se razdoblje mora oduzeti od pravomoćne kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode (članak 26. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Standardni obrazac u Prilogu VII. sadržava prostor za unos informacija o vremenu zadržavanja.

U svojoj presudi u predmetu C-294/16 PPU JZ  (31) Sud je presudio:

4.6.   Zadržavanje tražene osobe u državi članici izvršenja

Nakon uhićenja tražene osobe na temelju europskog uhidbenog naloga pravosudno tijelo izvršenja mora odlučiti treba li osobu zadržati u pritvoru ili osloboditi do donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Zadržavanje stoga nije nužno potrebno i osoba u svakom trenutku može biti privremeno puštena na slobodu u skladu s domaćim pravom države članice izvršenja (članak 12. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Ako se osobu ne zadržava u pritvoru, nadležno tijelo države članice izvršenja mora poduzeti sve mjere koje smatra potrebnima kako bi spriječilo bijeg te osobe (članak 12. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Te mjere mogu uključivati, na primjer, zabranu putovanja ili obvezu redovitog javljanja i elektronički nadzor.

Odluka o zadržavanju donosi se u skladu s nacionalnim pravom te u skladu s člankom 6. Povelje Europske Unije o temeljnim pravima kojim se predviđa da svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost, te se njome utvrđuju uvjeti i ograničenja korištenja zadržavanja u predsudskoj fazi u postupcima na temelju europskog uhidbenog naloga.

U svojoj presudi u predmetu C-237/15 PPU Lanigan (Presuda od 16. srpnja 2015.) Sud je presudio:

5.   ODLUKA O PREDAJI

5.1.   Opća dužnost izvršenja europskih uhidbenih naloga

Pravosudno tijelo izvršenja ima opću dužnost izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (članak 1.). Te su odredbe navedene u odjeljcima od 5. do 8. ovog Priručnika. Odluka o predaji mora se provesti unutar rokova navedenih u odjeljku 4.

Osim toga, nadležna tijela moraju osigurati poštovanje minimalnih postupovnih prava tražene osobe, kako je navedeno u odjeljku 11.

5.2.   Popis 32 kaznena djela koja predstavljaju razlog za predaju bez provjere dvostruke kažnjivosti

Pravosudno tijelo izvršenja trebalo bi provjeriti je li pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog navelo da neko od kaznenih tijela spada u jednu od 32 kategorije kaznenih djela navedenih u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Pravosudno tijelo izvršenja može provjeriti dvostruku kažnjivost samo za kaznena djela koja nisu navedena na popisu 32 kaznena djela.

Treba naglasiti da se primjenjuju definicija kaznenog djela i najviša moguća kazna predviđena isključivo odgovarajućim zakonom države članice koja izdaje uhidbeni nalog. Pravosudno tijelo izvršenja mora priznati podatke koje je pravosudno tijelo koje izdaje nalog navelo u europskom uhidbenom nalogu.

U svojoj presudi u predmetu C-289/15 Grundza Sud je protumačio članak 7. stavak 3. i članak 9. stavak 1. točku (d) Okvirne odluke 2008/909/PUP (odnosno kako se uvjet dvostruke kažnjivosti treba procjenjivati). Sud je presudio:

Ako pravosudno tijelo izvršenja smatra da u tom pogledu postoji očita pogreška, ono treba kontaktirati pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog radi pojašnjenja (vidjeti odjeljak 4.4 o komunikaciji).

5.3.   Dodatna kaznena djela

„Dodatna kaznena djela” odnose se na jedno ili više kaznenih djela kažnjivih kaznom nižom od praga utvrđenog u članku 2. stavku 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Ta se kaznena djela mogu navesti u europskom uhidbenom nalogu kao dodatna kaznena djela. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može ta kaznena djela navesti u obrascu europskog uhidbenog naloga čak i ako ona nisu obuhvaćena područjem primjene europskog uhidbenog naloga (vidjeti odjeljak 2.3.).

Međutim, europski uhidbeni nalog mora se izdati za barem jedno kazneno djelo koje ispunjava uvjete navedene u članku 2. stavku 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

U Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu ne navodi se izričito način postupanja kad je riječ o predaji za dodatna djela. Neke je države članice u praksi dopuštaju, a druge ne. Ako država članica izvršenja ne obavi predaju za dodatna kaznena djela, pravilo specijalnosti može spriječiti državu članicu koja izdaje uhidbeni nalog u vođenju kaznenog progona za ta kaznena djela (vidjeti odjeljak 2.6. o pravilu specijalnosti).

Ako europski uhidbeni nalog uključuje dodatna kaznena djela, pravosudnom tijelu izvršenja savjetuje se da u odluci o predaji jasno navede odnosi li se predaja i na dodatna kaznena djela. Predaja za dodatna kaznena djela daje državi članici koja izdaje uhidbeni nalog nadležnost da osobu kazneno goni za ta kaznena djela ili izvrši kaznu zatvora.

Prilog VIII. sadržava popis država članica čiji pravni sustavi omogućuju predaju za dodatna kaznena djela.

5.4.   Razlozi za neizvršenje (odbijanje)

Opća dužnost izvršavanja europskih uhidbenih naloga (utvrđena člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu) ograničena je razlozima za obvezno i moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, odnosno razlozima za odbijanje (članci 3., 4. i 4.a Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Važno je napomenuti da su u skladu s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu ti uvjeti samo oni na koje se pravosudno tijelo izvršenja može pozvati kao na osnovu za neizvršenje. Kad je riječ o razlozima za moguće neizvršenje, pravosudno tijelo izvršenja može se pozvati samo na razloge koji su preneseni u nacionalno zakonodavstvo. Sud je pojasnio je da je popis razloga iscrpan (posebno u svojim presudama u predmetu C-123/08 Wolzenburg, točka 57., i u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 PPU Aranyosi i Căldăraru, točka 80.) (32).

Pravosudno tijelo izvršenja može kontaktirati pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog prije donošenja odluke o odbijanju predaje. To bi bilo korisno ako postoje nedoumice oko primjene nekog od razloga za neizvršenje. Pravosudno tijelo izvršenja može komunicirati i o mogućnostima za druge mjere, kao što je transfer zatvorenika, prije donošenja odluke o odbijanju (vidjeti odjeljak 4.4. o komunikaciji i odjeljak 2.5. o ostalim mjerama Unije u području pravosudne suradnje).

Nakon donošenja odluke o odbijanju predaje, tražena osoba ne može se više zadržavati u pritvoru na temelju europskog uhidbenog naloga.

5.4.1.   Obvezni razlozi za neizvršenje

Ako se primjenjuju jedan ili više obveznih razloga za neizvršenje, pravosudno tijelo izvršenja mora odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog (članak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Stoga, nakon što pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da se primjenjuje jedan od razloga za odbijanje, mora odbiti izvršenje. Razlozi su utvrđeni u članku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

Amnestija (članak 3. stavak 1.)

Kazneno djelo zbog kojeg je uhidbeni nalog izdan predmet je amnestije u državi članici izvršenja. Država izvršenja mora biti nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom.

Ne bis in idem (članak 3. stavak 2.)

Pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno je da je tražena osoba pravomoćno osuđena u nekoj državi članici za ista kaznena djela. Također se traži da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je ona izrečena.

Sud je izrekao nekoliko presuda u predmetima u pogledu tumačenja načela ne bis in idem u vezi s člankom 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (CISA). Te se presude primjenjuju na Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu na temelju presude u predmetu C-261/09 Mantello  (33) i pojašnjavaju pojmove kao što su „pravomoćna odluka”, „isto kazneno djelo” i „kazna je izdržana”. U svojim presudama u predmetu C-129/14 PPU Spasic  (34) Sud je presudio da je članak 54. CISA-e kao takav kompatibilan s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ako je načelo uključeno.

Prilog VI. sadržava sažetke presuda Suda u pogledu načela ne bis in idem.

Članak 54. CISA-e

Članak 50. Povelje

Ispod minimalne dobi za kaznenu odgovornost (članak 3. stavak 3.)

Zbog svoje dobi tražena osoba ne može kazneno odgovarati za kaznena djela na kojima se temelji uhidbeni nalog u skladu s pravom države članice izvršenja.

U zakonima država članica različito se definira minimalna dob za kaznenu odgovornost. Također, trenutak u kojem dob utječe na određeni slučaj razlikuje se: važan trenutak može, na primjer, biti kad se kazneno djelo za koje se osoba sumnjiči dogodi ili kada je osoba optužena.

Razlozi za neizvršenje primjenjuju se ako, u državi članici izvršenja, tražena osoba zbog svoje dobi može sudjelovati samo u građanskom ili upravnom postupku, a ne u kaznenom.

5.4.2.   Razlozi za moguće neizvršenje

Ako se primjenjuje bilo koji od razloga za moguće neizvršenje i prenesen je u nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog ovisno o okolnostima slučaja. Ti razlozi su utvrđeni u članku 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu:

Izostanak dvostruke kažnjivosti (članak 4. stavak 1.)

Kazneno djelo zbog kojega je europski uhidbeni nalog izdan ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja.

To se odnosi samo na kaznena djela koja nisu navedena u popisu kaznenih djela iz članka 2. stavka 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu za koja je ukinuta provjera dvostruke kažnjivosti. Međutim, čak i ako kazneno djelo odgovara jednom od djela iz članka 2. stavka 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, ali je kažnjivo kaznom zatvora ili se za njega donosi mjera oduzimanja slobode u najvišem trajanju do tri godine u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog te ne predstavlja kazneno djelo prema pravu države članice izvršenja, ovaj se razlog za moguće neizvršenje može primijeniti. U svojoj presudi u predmetu C-289/15 Grundza Sud EU-a je pojasnio kako se uvjet dvostruke kažnjivosti treba procjenjivati (vidjeti odjeljak 5.2.).

U odnosu na davanja, poreze, carine i razmjenu valuta, izvršenje europskog uhidbenog naloga ne smije se odbiti na temelju činjenice da pravo države članice izvršenja ne propisuje istu vrstu davanja ili poreza ili da ne sadržava istu vrstu pravila s obzirom na davanja, poreze i carine te propise o razmjeni valuta kao pravo države članice koja izdaje uhidbeni nalog.

Kazneni progon u tijeku u državi članici izvršenja (članak 4. stavak 2.)

Protiv osobe koja je predmet europskog uhidbenog naloga u tijeku je kazneni progon u državi izvršenja zbog istog djela zbog kojeg je izdan europski uhidbeni nalog.

Kazneni progon za isto kazneno djelo nije moguć u državi članici izvršenja (članak 4. stavak 3.)

Pravosudna tijela države članice izvršenja odustala su od kaznenog progona zbog kaznenog djela zbog kojega je europski uhidbeni nalog izdan ili su odlučila obustaviti postupak, ili je traženoj osobi u nekoj državi članici zbog istih kaznenih djela izrečena pravomoćna presuda koja sprečava daljnji kazneni postupak.

Vidjeti i odjeljak 5.4.1. o načelu ne bis in idem.

Zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne (članak 4. stavak 4.)

Nastupila je zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne tražene osobe, u skladu s pravom države članice izvršenja, a ta kaznena djela ulaze u nadležnost te države u skladu s njezinim kaznenim pravom.

Vidjeti i odjeljak 5.4.1. o načelu ne bis in idem.

Pravomoćna presuda u trećoj državi (članak 4. stavak 5.)

Pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno je da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istih kaznenih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku njezino izdržavanje ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je izrečena.

Država članica izvršenja preuzima izvršenje kazne (članak 4. stavak 6.)

Ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, a tražena se osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin, pravosudno tijelo izvršenja može razmisliti može li se kazna izvršiti u toj državi članici umjesto predaje osobe državi članici koja je izdala uhidbeni nalog.

Članak 25. Okvirne odluke 2008/909/PUP također sadržava posebnu odredbu u za izvršenje kazni zatvora u državi članici izvršenja kad je riječ o predmetima sukladno članku 4. stavku 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 2.5.2. ovog Priručnika). Okvirna odluka 2008/909/PUP zamijenila je Konvenciju iz 1983. i njezin Dodatni protokol. Stoga se Okvirna odluka 2008/909/PUP mora primjenjivati na transfer kazne državi članici u kojoj se izvršava.

U skladu s Okvirnom odlukom 2008/909/PUP pristanak osuđene osobe na transfer više nije preduvjet u svim predmetima.

U svojoj presudi u predmetu C-66/08 Kozłowski  (35) Sud je presudio da se izrazi „boravi” i „se nalazi” u članku 4. stavku 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu moraju definirati jednako jer se odnose na autonomne pojmove prava Unije. Odnose se na situaciju u kojoj je tražena osoba odredila svoje mjesto stanovanja u državi članici izvršenja ili je nakon dugog razdoblja prisutnosti u toj državi stvorila određene veze s tom državom, koje su slične onima stvorenima boravkom. Određivanje „se nalazi” zahtijeva sveukupnu procjenu različitih objektivnih faktora, uključujući duljinu, prirodu i uvjete prisutnosti osobe te obiteljske i gospodarske veze s državom članicom izvršenja.

Kako je Sud presudio u svojoj presudi u predmetu C-123/08 Wolzenburg, u odnosu na članak 4. stavak 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i načelo jednakog postupanja s građanima Unije, domaća pravila kojima se predviđa neizvršenje europskog uhidbenog naloga u slučaju građana Unije koji migriraju, u cilju izvršenja kazne zatvora, samo ako zakonito borave na nacionalnom teritoriju u neprekidnom razdoblju od pet godina, bila su kompatibilna sa nekadašnjim člankom 12. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (sada članak 18. UFEU-a). Međutim, država članica ne može kao uvjet za primjenu razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga u članku 4. stavku 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu odrediti dodatne administrativne zahtjeve, kao što je posjedovanje boravišne dozvole na neodređeno razdoblje.

U svojoj presudi u predmetu C-42/11 Lopes da Silva Jorge  (36) Sud je presudio da se članak 4. stavak 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i članak 18. UFEU-a) moraju tumačiti na način da država članica smije, prilikom prenošenja članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, odlučiti ograničiti situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti predati osobu na koju se ta odredba odnosi, ali ne može automatski i apsolutno isključiti iz područja primjene te odredbe državljane drugih država članica koji se nalaze ili borave na njezinu državnom području, neovisno o njihovim vezama s tom državom članicom. Nacionalni sudovi trebaju tumačiti pravo u kontekstu teksta i svrhe Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu kako bi se osigurala njegova potpuna učinkovitost.

Ekstrateritorijalnost (kaznena djela počinjena izvan državnog područja države članice koja izdaje uhidbeni nalog) (članak 4. stavak 7.)

Europski uhidbeni nalog odnosi se na kaznena djela koja su:

(a)	u skladu s pravom države članice izvršenja, u cijelosti ili djelomice počinjena na državnom području države članice izvršenja ili na mjestu koje se smatra takvim; ili

(b)	počinjena izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države članice izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja.

5.5.   Suđenja u odsutnosti

Okvirnom odlukom 2009/299/PUP izmijenjena je Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu tako da je izbrisan članak 5. stavak 1. te umetnut novi članak 4.a o odlukama donesenima u odsutnosti. Ta se odredbe odnose na situacije kada je pravosudno tijelo izvršenja dobilo europski uhidbeni nalog u pogledu izvršenja kazne zatvora koja je izrečena u postupku u državi članici izdavateljici kojem osoba nije nazočila.

Članak 4.a Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu sadržava razlog za moguće neizvršenje te europski uhidbeni nalog izdan za potrebe izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode može biti odbijen ako osoba nije nazočila suđenju na kojem je odluka donesena (odluka donesena u odsutnosti).

Ipak, ovo pravilo sadržava brojne iznimke. Pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog koji se temelji na odluci donesenoj u odsutnosti ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavateljice:

(a)

pravovremeno: i. bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem; i ii. bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju; ili

(b)	bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik uistinu branio tijekom suđenja; ili

(c)

nakon dostave odluke i nakon što je izričito obaviještena o pravu na obnovu postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke: i. izričito izjavila da ne osporava odluku; ili ii. nije zahtijevala obnovu postupka niti podnijela žalbu u primjenjivom roku; ili

(d)

joj odluka nije osobno dostavljena, nego: i. će joj biti osobno dostavljena bez odgode nakon predaje te će biti izričito obaviještena o svojem pravu na obnovu postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke; i ii. bit će obaviještena o roku u kojem mora zahtijevati obnovu postupka ili podnijeti žalbu, kako se navodi u odgovarajućem europskom uhidbenom nalogu.

Presuda u predmetu C-399/11 Melloni  (37) odnosila se na pitanje mora li se članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu tumačiti kao da se njime pravosudnim tijelima izvršenja zabranjuje, u okolnostima utvrđenima u toj odredbi, izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog za potrebe izvršenja kazne uz uvjet da se presuda donesena u odsutnosti otvori za preispitivanje u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

Sud je smatrao da se člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu predviđa mogući razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog za potrebe izvršenja kazne ako je dotična osoba osuđena u odsutnosti. Za tu opciju ipak postoje četiri iznimke kako je navedeno u članku 4.a stavku 1. točkama od (a) do (d). Sud je presudio da u te četiri situacije pravosudno tijelo izvršenja ne smije predati osobu osuđenu u odsutnosti, uz uvjet da se presuda otvori za preispitivanje u nazočnosti osobe.

U svojoj presudi u predmetu C-108/16 PPU Dworzecki  (38) Sud je presudio:

5.6.   Razmatranja pravosudnog tijela izvršenja o temeljnim pravima

Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu ne sadržava bilo koju odredbu o neizvršenju na temelju kršenja temeljnih prava tražene osobe u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

Međutim, u članku 1. stavku 3. u vezi s uvodnim izjavama 12. i 13. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu pojašnjava se da bi temeljna prava i temeljna pravna načela trebalo poštovati u kontekstu europskog uhidbenog naloga.

U svojoj presudi u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 PPU Aranyosi i Căldăraru Sud je presudio sljedeće:

Ako pravosudno tijelo države članice izvršenja posjeduje dokaze o stvarnoj opasnosti od podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju pojedinaca zadržanih u državi članici izdavateljici zbog općih uvjeta zadržavanja, mora slijediti postupak utvrđen u presudi Suda u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 PPU Aranyosi i Căldăraru (točke 89. – 104.).

Koraci koje treba slijediti su:

1.

Provjeriti postoji li stvarna opasnost od izlaganja tražene osobe neljudskom i ponižavajućem postupanju zbog općih uvjeta zadržavanja: — na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih elemenata koji mogu, među ostalim, proizlaziti iz presuda međunarodnih sudova, poput presuda Europskog suda za ljudska prava, presuda sudova države članice izdavateljice te odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda.

2.

Ako se utvrdi postojanje takve opasnosti na temelju općih uvjeta zadržavanja, provjeriti postoje li utemeljeni razlozi za vjerovanje da ta stvarna opasnost od izlaganja neljudskom i ponižavajućem postupanju postoji u posebnim okolnostima predmeta za traženu osobu: — obveza traženja – na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu – od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog da žurno dostavi sve potrebne dopunske informacije o uvjetima u kojima se traženoj osobi namjerava oduzeti sloboda; — mogućnost traženja informacije u vezi s postojanjem mogućih mehanizama nadzora uvjeta oduzimanja slobode; — mogućnost određivanja roka za primitak odgovora, uzimajući u obzir vrijeme potrebno za prikupljanje navedenih informacije te rokove određene u članku 17. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu

3.

Ako se utvrdi postojanje stvarne opasnosti od izlaganja tražene osobe neljudskom i ponižavajućem postupanju, na temelju informacija koje je dostavilo pravosudno tijelo izdavatelj ili ostalih informacija koje mogu biti dostupne pravosudnom tijelu izvršenja (i prethodno donošenju pravomoćne odluke o europskom uhidbenom nalogu): — obveza odgađanja izvršenja navedenog europskog uhidbenog naloga. Eurojust mora biti obaviješten (u skladu s člankom 17. stavkom 7. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu): — mogućnost zadržavanja osobe u pritvoru, ali samo ako je postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga vođen s dovoljnom razinom pažnje i ako trajanje oduzimanja slobode nije pretjerano (u skladu s presudom u predmetu C-237/15, Lanigan, točke 58., 59. i 60.), vodeći u dostatnoj mjeri računa o načelu pretpostavke nedužnosti zajamčene člankom 48. Povelje te poštujući načelo proporcionalnosti utvrđeno člankom 52. stavkom 1. Povelje; — mogućnost ili čak obveza privremenog puštanja osobe na slobodu uz osiguravanje mjera nužnih za sprječavanje bijega osobe.

4.

Pravomoćna odluka: — ako pravosudno tijelo izvršenja na temelju informacija dobivenih od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog može isključiti postojanje stvarne opasnosti da će tražena osoba biti predmet nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, mora donijeti odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga; — ako pravosudno tijelo izvršenja otkrije da se opasnost od izlaganja neljudskom i ponižavajućem postupanju ne može otkloniti u razumnom roku, mora odlučiti treba li obustaviti postupak predaje.

5.7.   Proporcionalnost — uloga države članice izvršenja

Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu ne predviđa se mogućnost da država članici izvršenja ocjenjuje proporcionalnost europskog uhidbenog naloga. To je u skladu s načelom uzajamnog priznavanja. Ako bi došlo do ozbiljnih problema u pogledu proporcionalnosti europskog uhidbenog naloga u državi članici izvršenja, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudno tijelo izvršenja potiču se na uspostavu izravne komunikacije. Predviđa se da bi se to moglo dogoditi samo u iznimnim okolnostima. Nadležna pravosudna tijela savjetovanjem mogu pronaći prikladnije rješenje (vidjeti odjeljak 4.4. o komunikaciji između nadležnih tijela). Na primjer, ovisno o okolnostima slučaja, može biti moguće povući europski uhidbeni nalog i upotrijebiti druge mjere predviđene nacionalnim pravom ili pravom Unije.

U takvim se situacijama pravosudna tijela mogu savjetovati i s Eurojustom ili kontaktnim točkama EJN-a. Ta tijela mogu olakšati komunikaciju i pomoći u pronalasku rješenja.

5.8.   Jamstva koja daje država članica izvršenja

U članku 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu navodi se da izvršenje europskog uhidbenog naloga koje obavlja pravosudno tijelo izvršenja može, u skladu s pravom države članice izvršenja, biti podložno određenim uvjetima. Ti se uvjeti mogu odnositi na reviziju doživotne kazne zatvora i vraćanje državljana u državu članicu izvršenja na izdržavanje kazne zatvora.

Ta se jamstva mogu osigurati izravno u nacionalnom pravu države članice koja izdaje uhidbeni nalog ili putem dogovora nadležnih tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog i države članice izvršenja. Međutim, ona se mogu odnositi samo na slučajeve utvrđene člankom 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, kako je potvrdio Sud (posebno u svojim presudama u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 PPU Aranyosi i Căldăraru, točka 80., te u predmetu C-237/15 PPU Lanigan, točka 36.).

Napomena: članak 5. stavak 1. u kojem se utvrđuje jamstvo koje se odnosi na obnovu postupka ako su odluke donesene u odsutnosti izbrisan je u Okvirnoj odluci 2009/299/PUP i zamijenjen novim člankom 4.a koji sadržava opsežnije odredbe o odlukama u odsutnosti (vidjeti odjeljak 5.5. ovog Priručnika).

U svojoj presudi u predmetu C-306/09 I.B.  (39) Sud je zaključio:

5.8.1.   Revizija doživotne kazne zatvora ili doživotne mjere oduzimanja slobode

Ako je europski uhidbeni nalog izdan za kazneno djelo koje je kažnjivo doživotnom kaznom zatvora ili doživotnom mjerom oduzimanja slobode, država članica izvršenja može zahtijevati jamstvo revizije od države članice koja izdaje uhidbeni nalog (članak 5. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Doživotna kazna zatvora odnosi se na kazne koje se služe u zatvoru. Doživotna mjera oduzimanja slobode odnosi se na ostale vrste zadržavanja, na primjer u ustanovama za psihijatrijsko liječenje.

Država članica koja izdaje uhidbeni nalog može pružiti jamstvo tako što će pokazati da se prema njezinu pravom sustavu kazna ili određena mjera može revidirati ili na zahtjev ili najkasnije nakon 20 godina. Osim toga, dovoljno je jamstvo da osoba može zatražiti mjere pomilovanja u skladu sa zakonom ili praksom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, s ciljem neizvršavanja te kazne ili mjere.

5.8.2.   Vraćanje državljana i osoba koje imaju boravište

Europski uhidbeni nalog dopušta mogućnost vraćanja tražene osobe radi izdržavanja kazne zatvora u matičnoj zemlji. Prema članku 5. stavku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu ako je osoba koja je predmet europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu progona državljanin ili ima boravište u državi članici izvršenja, država članica izvršenja može odrediti uvjet da se ta osoba vrati na njezino državno područje kako bi izdržala zatvorsku kaznu ili mjeru oduzimanja slobode koja joj je izrečena u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

Država članica izvršenja bi taj uvjet trebala jasno navesti. Ako je to moguće, država članica koja izdaje uhidbeni nalog i država članica izvršenja trebale bi se o navedenom uvjetu dogovoriti prije nego što država članica izvršenja donese odluku o predaji.

Ako se već prije izdavanja europskog uhidbenog naloga zna da je tražena osoba državljanin države članice izvršenja ili u njoj ima boravište, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog moglo bi već navesti u obrascu europskog uhidbenog naloga svoj pristanak na mogući uvjet vraćanja.

Država članica koja izdaje uhidbeni nalog odgovorna je za jamčenje ispunjenja tog uvjeta. Ako je kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode izrečena predanoj osobi pravomoćna, država članica koja izdaje uhidbeni nalog mora kontaktirati državu izvršenja kako bi se dogovorio postupak vraćanja. Država članica koja izdaje uhidbeni nalog treba osigurati da je tekst presude preveden na jezik države članice izvršenja.

Članak 25. Okvirna odluka 2008/909/PUP također sadržava posebnu odredbu za izvršenje kazni zatvora u državi članici izvršenja kad je riječ o predmetima sukladno članku 5. stavku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu. Za transfer kazne državi članici izvršenja u kojoj se kazna izvršava moraju se primjenjivati postupci i uvjeti iz Okvirne odluke 2008/909/PUP (vidjeti odjeljak 2.5.2. ovog Priručnika).

5.9.   Odgoda ili privremena predaja

5.9.1.   Ozbiljni humanitarni razlozi

Rok od 10 dana za predaju osobe počinje teći nakon što pravosudno tijelo izvršenja donese odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga (kako je objašnjeno u odjeljku 4.2.). Međutim, pravosudno tijelo izvršenja može iznimno odlučiti privremeno odgoditi predaju zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, na primjer, ako postoji osnovani razlog za vjerovanje da bi se predajom ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe (članak 23. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Izvršenje europskog uhidbenog naloga mora se obaviti odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja mora odmah obavijestiti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovoriti novi datum predaje. U tom se slučaju predaja mora obaviti u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma. Nakon isteka tog roka osoba više ne može biti u pritvoru u državi članici izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga i mora biti puštena na slobodu (članak 23. stavak 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U slučajevima kada su humanitarni razlozi neograničenog trajanja ili trajni pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudno tijelo izvršenja mogu se dogovarati i razmotriti moguće alternative europskom uhidbenom nalogu. Mogu se, na primjer, ispitati mogućnosti transfera postupka ili kazne zatvora u državu članicu izvršenja ili povlačenja europskog uhidbenog naloga (naprimjer, u slučaju dugotrajne ozbiljne bolesti).

5.9.2.   Kazneni postupak ili izvršenje kazne zatvora koji su u tijeku

Pravosudno tijelo izvršenja može, nakon donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga, odgoditi predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni progon za drugo kazneno djelo u državi članici izvršenja (članak 24. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U takvim bi se slučajevima predaja trebala obaviti odmah nakon završetka kaznenog progona na datum dogovoren između pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja.

Ako je tražena osoba već osuđena za drugo kazneno djelo, predaja može biti odgođena kako bi osoba mogla odslužiti kaznu za to kazneno djelo u državi članici izvršenja (članak 24.stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

U takvim bi se slučajevima predaja trebala obaviti nakon odsluženja kazne na datum dogovoren između pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja.

Napomena: ako se kazneni postupak u državi članici izvršenja odnosi na isto kazneno djelo na kojem se temelji europski uhidbeni nalog, država članica izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga (za to kazneno djelo) (vidjeti članak 4. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i odjeljak 5.4.2. ovog Priručnika). Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 2. izvršenje europskog uhidbenog naloga mora se odbiti (vidjeti odjeljak 5.4.1. ovog Priručnika).

5.9.3.   Privremena predaja umjesto odgode

U situacijama opisanima u odjeljku 5.9.2., umjesto odgode predaje, pravosudno tijelo izvršenja može privremeno predati traženu osobu državi članici koja izdaje uhidbeni nalog. To se može učiniti u svrhu kaznenog progona osobe ili izvršenja već izrečene kazne (članak 24. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Tijelo izvršenja i tijelo koje izdaje uhidbeni nalog trebaju se jasno u pisanom obliku dogovoriti o uvjetima privremene predaje. Sporazum će biti obvezujući za sva tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog (članak 24. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Privremena predaja omogućuje da se izbjegnu duža kašnjenja u postupku u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog znajući da postoji postupak protiv osobe ili da joj je izrečena kazna u državi članici izvršenja.

5.9.4.   Odgoda europskog uhidbenog naloga zbog utvrđivanja stvarne opasnosti od izlaganja tražene osobe neljudskom i ponižavajućem postupanju

U skladu s presudom Suda u spojenim predmetima C-404/15 i C-659/15 PPU Aranyosi i Căldăraru, ako se utvrdi postojanje stvarne opasnosti od izlaganja tražene osobe neljudskom i ponižavajućem postupanju, na temelju informacija koje je dostavilo pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ili ostalih informacija koje mogu biti dostupne pravosudnom tijelu izvršenja (i prethodno donošenju pravomoćne odluke o europskom uhidbenom nalogu), izvršenje europskog uhidbenog naloga mora se odgoditi, ali ne i obustaviti. Ako se pravosudno tijelo izvršenja odluči za odgodu, država članica izvršenja mora u skladu s člankom 17. stavkom 7. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu obavijestiti Eurojust i navesti razloge za kašnjenje (vidjeti odjeljke 5.6. i 4.1. ovog Priručnika).

5.10.   Više europskih uhidbenih naloga koji se odnose na istu osobu

5.10.1.   Odlučivanje o tome koji europski uhidbeni nalog izvršiti

Istodobno može postojati više europskih uhidbenih naloga koji se odnose na istu osobu, bilo za ista ili različita djela, i mogu ih izdati tijela jedne ili više država članica. Sljedeće se smjernice primjenjuju bez obzira na to jesu li europski uhidbeni nalozi izdani za ista ili različita djela.

Ako ima više europskih uhidbenih naloga za istu osobu pravosudno tijelo izvršenja donosi odluku o tome koji uhidbeni nalog će izvršiti, uzimajući u obzir sve okolnosti (članak 16. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Savjetuje se da prije donošenja odluke o predaji pravosudno tijelo izvršenja pokuša uspostaviti suradnju među pravosudnim tijelima koja su izdala europske uhidbene naloge. Ako su ta pravosudna tijela već uspostavila suradnju, pravosudno tijelo izvršenja bi to trebalo uzeti u obzir, iako u skladu s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu njihovi mogući dogovori nisu obvezujući za pravosudno tijelo izvršenja.

Pravosudno tijelo izvršenja može zatražiti i savjet Eurojusta (članak 16. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Eurojust može olakšati i ubrzati suradnju te se od njega može zatražiti mišljenje o suprotstavljenim europskim uhidbenim nalozima. U idealnom bi se slučaju odluka o tome koji europski uhidbeni nalog izvršiti trebala temeljiti na pristanku svih pravosudnih tijela koja su izdala uhidbene naloge.

Prilikom razmatranja koji europski uhidbeni nalog izvršiti, i bez obzira na to jesu li pravosudna tijela koja su izdala uhidbene naloge postigla konsenzus, pravosudno tijelo izvršenja bi posebice trebalo uzeti u obzir sljedeće faktore (članak 16. stavak 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu):

(a)	relativnu težinu kaznenih djela;

(b)	mjesto gdje su počinjena kaznena djela;

(c)	vrijeme izdavanja europskih uhidbenih naloga;

(d)	je li uhidbeni nalog izdan u svrhe progona ili u svrhe izvršenja zatvorske kazne ili mjere oduzimanja slobode.

Ovaj popis nije iscrpan. Štoviše, nema strogih pravila o tome koji bi od ovih faktora trebao imati prioritet – to se treba razmotriti na pojedinačnoj osnovi. U svakom slučaju, člankom 16. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu zahtijeva se da pravosudno tijelo izvršenja uzme u obzir okolnosti. Stoga bi odluku po načelu „prvi po redoslijedu” trebalo izbjegavati.

Pravosudna tijela izvršenja mogu se koristiti i Smjernicama za odlučivanje o suprotstavljenim europskim uhidbenim nalozima Eurojusta, koje se nalaze u Godišnjem izvješću Eurojusta za 2004. (dostupno na www.eurojust.europa.eu).

Prilikom donošenja odluke o predaji važno je da pravosudno tijelo izvršenja jasno navede koji je europski uhidbeni nalog osnova za predaju. Štoviše, ured SIRENE države članice izvršenja zatim treba poslati obrazac G svim državama članicama na koje se nalog odnosi (točka 3.2. Priručnika SIRENE).

Procjena koji europski uhidbeni nalog izvršiti trebala bi se odnositi samo na europske uhidbene naloge koji su izvršivi. Stoga bi pravosudno tijelo izvršenja moglo inicijalno procijeniti sve europske uhidbene naloge kako bi odredilo bi li ih bilo moguće izvršiti samostalno. Ako se razlog za neizvršenje odnosi na bilo koji od europskih uhidbenih naloga, pravosudno tijelo izvršenja moglo bi radi jasnoće donijeti zasebnu odluku o neizvršenju tog naloga.

5.10.2.   „Paralelni postupci”

Ako su dvije ili više država članica izdale europske uhidbene naloge za iste činjenice i istu osobu nadležna su tijela dužna komunicirati i surađivati. Ta dužnost proizlazi iz Okvirne odluke Vijeća 2009/948/PUP od 30. studenoga 2009. o sprečavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima (40). U tim se situacijama nadležnim tijelima savjetuje da se oslone na nacionalno zakonodavstvo kojim se provodi ta Okvirna odluka.

Ako se konsenzus ne može postići, uključena nadležna tijela moraju uputiti pitanje Eurojustu u predmetima u kojima je on nadležan djelovati (41). Savjet Eurojusta može se zatražiti i u drugim situacijama.

Države članice koje zaprime takve paralelne europske uhidbene naloge trebale bi obavijestiti nadležna tijela država članica koje su izdale naloge o paralelnim postupcima.

Nadležna tijela država članica koje su izdale europske uhidbene naloge trebala bi obavijestiti pravosudno tijelo izvršenja o njihovoj suradnji u cilju rješavanja pitanja nadležnosti i bilo kojem pristanku dobivenom u tom postupku.

6.   URAČUNAVANJE VREMENA ZADRŽAVANJA U DRŽAVI ČLANICI IZVRŠENJA

Nakon predaje tražene osobe država članica koja izdaje uhidbeni nalog mora uzeti u obzir vrijeme zadržavanja koje je rezultat izvršenja europskog uhidbenog naloga. Sve to vrijeme mora se oduzeti od ukupnog vremena kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode koja mora biti izvršena u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog (članak 26. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Ako se osobu oslobodi, mogu se primijeniti odredbe države članice izdavateljice o naknadi štete.

Zbog toga, kako je opisano u odjeljku 4.5.2., pravosudno tijelo izvršenja ili središnje tijelo države članice izvršenja mora osigurati sve informacije o trajanju zadržavanja tražene osobe na temelju europskog uhidbenog naloga. Te se informacije moraju omogućiti u trenutku predaje (vidjeti i presudu Suda u predmetu C-294/16 PPU JZ).

7.   NAKNADNA PREDAJA

7.1.   Drugoj državi članici

Nakon predaje tražene osobe državi članici izdavateljici na temelju europskog uhidbenog naloga ta država članica možda će trebati odlučiti o izvršenju drugog europskog uhidbenog naloga koji je za istu osobu izdala druga država članica. U skladu s člankom 28. stavkom 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu država članica koja je izdala uhidbeni nalog može naknadno osobu predati drugoj državi članici bez pristanka prvotne države članice izvršenja u sljedećim slučajevima:

(a)	ako je tražena osoba imala mogućnost napustiti državno područje države članice kojoj je predana, a nije to učinila u roku od 45 dana nakon puštanja, ili se vratila na njezino državno područje nakon što ga je napustila;

(b)

ako tražena osoba pristaje biti predana državi članici koja nije država članica izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga. Tražena osoba pristanak mora dati pred nadležnim pravosudnim tijelima države članice izdavateljice. On se mora zabilježiti u skladu s nacionalnim pravom te države. Izjava o pristanku mora se sastaviti na način koji omogućuje da se jasno vidjeti da ju je osoba dala dragovoljno i da je u potpunosti svjesna njezinih posljedica;

(c)	ako tražena osoba ne može koristiti pravilo specijalnosti. Pravilo specijalnosti, ako je primjenjivo, sprječava oduzimanje slobode tražene osobe za kaznena djela za koja osoba nije predana te tako sprječava i naknadnu predaju (vidjeti odjeljak 2.6.).

U ostalim je slučajevima za naknadnu predaju potrebno zatražiti pristanak prvotne države članice izvršenja (42). Pristanak se mora dati ako je kazneno djelo zbog kojega se traži pristanak i samo uvjetovano predajom u skladu s odredbama Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, osim ako se primjenjuje obvezni ili mogući razlog za neizvršenje.

Ako je primjenjivo, pravosudno tijelo izvršenja može uvjetovati svoj pristanak jednim od uvjeta koji se odnose na doživotne kazne zatvora te vraćanje državljana ili osoba koje imaju boravište iz članka 5. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 5.8. ovog Priručnika). Država članica koja izdaje uhidbeni nalog u tim slučajevima mora pružiti odgovarajuća jamstva (članak 28. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Ako se na osobu odnosi više od jedne predaje između država članica na temelju uzastopnih europskih uhidbenih naloga, naknadna predaja osobe državi članici različitoj od države članice koja ju je posljednja predala podliježe pristanku samo države članice koja je obavila posljednju predaju (vidjeti presudu Suda u predmetu C-192/12 PPU West) (43).

Postupak

Zahtjev za pristanak mora biti poslan na isti način te mora sadržavati iste informacije kao i standardni europski uhidbeni nalog. Nadležno pravosudno tijelo šalje zahtjev za pristanak izravno pravosudnom tijelu izvršenja koje je predalo osobu. Informacije sadržane u zahtjevu, kako je utvrđeno člankom 8. stavkom 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, moraju se prevesti prema istim pravilima kao i europski uhidbeni nalog. Pravosudno tijelo izvršenja mora donijeti odluku o pristanku najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva (članak 28. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Sud EU-a, predmet C-192/12 PPU West (presuda od 28. lipnja 2012.)

7.2.   Trećoj državi

Osoba koja je predana na temelju europskog uhidbenog naloga ne izručuje se državi koja nije država članica (trećoj državi) bez pristanka nadležnog tijela države koja je osobu predala. Takav se pristanak pruža u skladu sa sporazumima o izručenju koji obvezuju tu državu članicu te u skladu s odredbama njezina domaćega prava (članak 28. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

8.   OBVEZE U ODNOSIMA S TREĆIM ZEMLJAMA

8.1.   Istovremeni europski uhidbeni nalozi i zahtjevi za izručenje koji se odnose na istu osobu

8.1.1.   Zahtjevi trećih država

Država članica može zaprimiti europski uhidbeni nalog i istovremeni zahtjev za izručenje iz treće države za istu osobu koja se nalazi na njezinu državnom području. Mogu se odnositi na ista ili različita djela. Može se dogoditi da su u državi članici različita tijela nadležna za odlučivanje o izvršenju europskog uhidbenog naloga i o zahtjevu za izručenje. U tim bi slučajevima ta tijela trebala surađivati pri donošenju odluke o postupanju na temelju kriterija navedenih u nastavku. Uključene države mogu zatražiti savjete i koordinaciju i od Eurojusta ili EJN-a.

U Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu nisu navedena pravila o tome koji zahtjev treba imati prednost. Prema članku 16. stavku 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu država članica mora uzeti u obzir sve okolnosti, a posebno kriterije navedene u članku 16. stavku 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, pri donošenju odluke o tome koji od većeg broja zahtjeva za istu osobu će se izvršiti.

Stoga bi nadležna tijela trebala uzeti u obzir sljedeće faktore:

(a)	relativnu težinu kaznenih djela;

(b)	mjesto počinjenja kaznenih djela;

(c)	vrijeme izdavanja europskog uhidbenog naloga i zahtjeva za izručenje te

(d)	je li nalog izdan u svrhu progona ili u svrhu izvršenja zatvorske kazne ili mjere oduzimanja slobode.

Pravosudna tijela izvršenja mogu se koristiti i Smjernicama za odlučivanje o suprotstavljenim europskim uhidbenim nalozima Eurojusta, koje se nalaze u Godišnjem izvješću Eurojusta za 2004. (dostupno na www.eurojust.europa.eu).

Osim toga, potrebno je uzeti u obzir bilo koji od kriterija navedenih u odgovarajućem sporazumu o izručenju. Oni bi se posebice mogli odnositi na razloge za odbijanje izručenja i pravila u pogledu više zahtjeva za izručenje.

Ako je zahtjev za izručenje iz treće države upućen državi članici čijim se propisima njezinim državljanima jamči zaštita od izručenja, a zahtjev se odnosi na državljanina druge države članice, pravosudno tijelo izvršenja mora obavijestiti državu članicu čiji je navedeni građanin državljanin i, ako je primjenjivo, predati osobu toj državi članici na temelju njezina uhidbenog naloga, u skladu s presudom Suda u predmetu C-182/15 Petruhhin  (44).

8.1.2.   Zahtjevi Međunarodnog kaznenog suda (ICC)

Ako država članica zaprimi europski uhidbeni nalog i istovremeni zahtjev za izručenje od Međunarodnog kaznenog suda za istu osobu, nadležno tijelo ili tijela trebala bi razmotriti sve okolnosti navedene u odjeljku 8.1.1. Međutim, obveze država članica u skladu sa Statutom Međunarodnog kaznenog suda imaju prednost pred izvršenjem europskog uhidbenog naloga (članak 16. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

8.2.   Prethodno izručenje iz treće države i pravilo specijalnosti

Ako je traženu osobu državi članici izvršenja izručila treća država izručenje može uključivati pravilo specijalnosti, ovisno o pravilima sporazuma o izručenju koji se primjenjuje. Prema pravilu specijalnosti izručena osoba može biti kazneno gonjena ili lišena slobode samo za kazneno djelo ili kaznena djela zbog kojih je izručena. Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu ne dovodi se u pitanje obveza poštovanja pravila specijalnosti u takvim situacijama (članak 21. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). To znači da država članica izvršenja neće moći naknadno predati osobu bez pristanka države iz koje je tražena osoba izručena.

U cilju rješavanja takvih situacija, Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu zahtijeva se da država članica izvršenja poduzme sve potrebne mjere za traženje pristanka treće države (iz koje je tražena osoba izručena) odmah kako bi osoba mogla biti predana državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog (članak 21. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Rokovi iz članka 17. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (vidjeti odjeljak 4.1. ovog Priručnika) počet će teći tek od dana prestanka primjene tih pravila o specijalnosti. Do donošenja odluke treće države iz koje je tražena osoba izručena, država članica izvršenja mora osigurati materijalne preduvjete potrebne za njezinu učinkovitu predaju (članak 21. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). Posebice treba poduzeti mjere koje su potrebne kako bi se spriječio bijeg osobe.

9.   TRANZIT

9.1.   Tranzit kroz drugu državu članicu

Tranzit (članak 25. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu) se odnosi na situaciju kada se tražena osoba transferira iz države članice izvršenja preko državnog područja treće države članice u državu koja je izdala uhidbeni nalog. Treća država članica u tim slučajevima mora odobriti tranzit. Nadležno tijelo države članice koja je izdala uhidbeni nalog mora, međutim, dostaviti trećoj državi članici sljedeće informacije o:

(a)	identitetu i državljanstvu osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog;

(b)	postojanju europskog uhidbenog naloga;

(c)	vrsti i zakonskom opisu kaznenog djela te

(d)	opisu činjeničnog stanja u vezi s kaznenim djelom, uključujući datum i mjesto njegova počinjenja.

Kako bi se tranzit olakšao te bi informacije trebalo dostaviti u najkraćem mogućem roku prije organiziranja tranzita. Stoga se pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog savjetuje da razmotri moguću potrebu za tranzitom čak i prije dogovora s pravosudnim tijelom izvršenja o datumu predaje. To je važno i kako bi se poštovali strogi rokovi za predaju osobe navedeni u članku 23. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu (obično 10 dana).

Informacije treba dostaviti tijelu nadležnom za zaprimanje zahtjeva za tranzit u dotičnoj državi članici. Informacije o tim tijelima u svakoj državi članici mogu se pronaći na internetskoj stranici EJN-a (Pravosudni atlas, Fiches belges). Informacije se odgovarajućem tijelu mogu dostaviti u svakom obliku koji omogućuje ostavljanje pisanog traga, uključujući e-poštu. Država članica tranzita svoju odluku šalje na isti način (članak 25. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu ne određuje se rok za zahtjeve za tranzit, no država tranzita bi ih trebala obraditi bez odgode.

Navedena se pravila ne primjenjuju ako se prijevoz odvija zrakoplovom bez predviđenog slijetanja prije odredišta. Međutim, ako dođe do nepredviđenog slijetanja, država članica koja izdaje uhidbeni nalog mora imenovanom tijelu u državi tranzita dostaviti navedene informacije, kao i kad je riječ o tranzitu kopnenim ili pomorskim putem (članak 25. stavak 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu).

9.2.   Državljani države članice tranzita ili osobe koje u njoj imaju boravište

Iznimke od obveze dopuštanja tranzita odnose se na situacije kada je osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog državljanin države članice tranzita ili u njoj ima boravište. Ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhu progona, država članica tranzita može odrediti uvjet da osoba, nakon saslušanja, mora biti vraćena državi tranzita kako bi u njoj izdržala zatvorsku kaznu ili mjeru oduzimanja slobode koja joj je izrečena toj osobi u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog (članak 25. stavak 1.). U tom pogledu, članak 5. stavak 3. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu trebalo bi poštovati mutatis mutandis (vidjeti odjeljak 5.8.2. ovog Priručnika). Ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, država članica tranzita može odbiti tranzit.

9.3.   Izručenje iz treće države u državu članicu

Iako se Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu ne odnosi izravno na izručenja iz trećih država, pravila o tranzitu iz članka 25. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu navedena u odjeljcima 9.1. i 9.2. ovog Priručnika primjenjuju se mutatis mutandis na izručenje iz treće države u državu članicu. U tom se kontekstu izraz „europski uhidbeni nalog” iz članka 25. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu mora tumačiti kao „zahtjev za izručenje” (članak 25. stavak 5.).

10.   NEIZVRŠENI EUROPSKI UHIDBENI NALOZI

10.1.   Jamčenje da se osoba ne može ponovno uhititi u istoj državi članici

Ako pravosudno tijelo izvršenja odluči odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga, nadležno tijelo te države članice mora zajamčiti da na njezinu državnom području odbijeni europski uhidbeni nalog ne može više dovesti do uhićenja tražene osobe. Radi toga tijelo mora poduzeti sljedeće korake kako bi se:

(a)	uz odgovarajuće upozorenje u SIS-u dodala oznaka; i

(b)	odgovarajuća upozorenja u vezi s tim u domaćim sustavima, ako postoje, poništila. Za dodatne informacije o postupku označavanja vidjeti točku 2.6. Priručnika SIRENE.

10.2.   Komunikacija s državom članicom koja izdaje uhidbeni nalog

Pravosudno tijelo izvršenja mora o svojoj odluci o ishodu europskog uhidbenog naloga obavijestiti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog (članak 22. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu). U tu se svrhu savjetuje korištenje standardnog obrasca iz Priloga VII. ovom Priručniku. Ako pravosudno tijelo izvršenja odluči odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog zahvaljujući obavijesti ima mogućnost razmotriti treba li zadržati ili povući europski uhidbeni nalog.

10.3.   Razmatranje pravosudnog tijela koje izdaje nalog o zadržavanju europskog uhidbenog naloga

Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu ne zahtijeva da se europski uhidbeni nalog povuče ako što jedna od država članica odbije njegovo izvršenje – ostale države članice možda još mogu izvršiti nalog. Stoga europski uhidbeni nalog i odgovarajuće upozorenje u SIS-u ostaju valjani, osim ako ga pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odluči povući.

Međutim, za sve europske uhidbene naloge trebaju uvijek postojati legitimni razlozi. Prilikom razmatranja da li zadržati europski uhidbeni nalog nakon što je država članica odbila da ga izvrši, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog treba uzeti u obzir okolnosti slučaja i primjenjivo nacionalno pravo te pravo Unije, uključujući temeljna prava. Posebice se mogu uzeti u obzir sljedeća pitanja:

(a)	Kolika je vjerojatnost da bi druge države članice primijenile razlog za obvezno neizvršenje koji je primijenilo pravosudno tijelo izvršenja? To je važno posebice u odnosu na načelo ne bis in idem (članak 3. stavak 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu);

(b)	Je li još proporcionlano zadržati europski uhidbeni nalog (vidjeti odjeljak 2.4.)?;

(c)	Je li europski uhidbeni nalog jedina mjera koja može biti učinkovita (vidjeti odjeljak 2.5.)?.

10.4.   Revizija dugotrajnih europskih uhidbenih naloga u SIS-u

Svako pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog treba pažljivo pratiti svoja upozorenja u SIS-u. Možda će trebati pratiti zastare u vezi tih kaznenih djela i sve važne promjene u kaznenom postupku te domaće zakone koji se odnose na položaj tražene osobe.

Prema Odluci o SIS-u II upozorenja u pogledu osoba unesena u SIS mogu se čuvati samo onoliko dugo koliko je potrebno za ostvarenje svrhe radi koje su unesena (članak 44. stavak 1. Odluke o SIS-u II). Čim više ne postoje razlozi za europski uhidbeni nalog nadležno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog mora ga izbrisati iz SIS-a. Europski uhidbeni nalozi uneseni u SIS u njemu će ostati do tri godine (osim ako su izdani na kraće razdoblje) te će nakon isteka tog roka biti automatski izbrisani (članak 44. stavak 5. Odluke o SIS-u II). Stoga u roku od tri godine od unosa europskog uhidbenog naloga u SIS pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog treba odlučiti hoće li produljiti njegovo trajanje. Države članice mogu odrediti kraći rok za provjeru (članak 44. stavak 3. Odluke o SIS-u II).

Upozorenja za europske uhidbene naloge treba u svakom slučaju izbrisati iz SIS-a nakon predaje osobe.

11.   POSTUPOVNA PRAVA TRAŽENE OSOBE

Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu traženoj osobi dodjeljuje se nekoliko postupovnih prava. U skladu s člankom 11. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu tražena osoba ima pravo biti obaviještena o europskom uhidbenom nalogu i njegovu sadržaju, mogućnosti pristanka na predaju te ima pravo na pravnog zastupnika i tumača. Ta se prava moraju osigurati u skladu s nacionalnim pravom države članice izvršenja. Uz to, traženoj se osobi mnogim odredbama Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu dodjeljuju prava, posebice člankom 4.a stavkom 2. (pravo na informacije o presudama donesenima u odsutnosti), člankom 13. stavkom 2. (pravno zastupanje kada se donosi odluka o predaji), člancima 14. i 19. (pravo na saslušanje) i člankom 23. stavkom 5. (puštanje na slobodu po isteku rokova za predaju osobe).

Ta se prava dodatno potvrđuju posebnim instrumentima u pogledu postupovnih jamstava, kako je objašnjeno u odjeljcima 11.1. do 11.8. u nastavku.

11.1.   Pravo na tumačenje i prevođenje

Pravo na tumačenje i prevođenje primjenjuje se na izvršenje europskog uhidbenog naloga, kako je predviđeno Direktivom 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (45).

Člankom 2. stavkom 7. Direktive 2010/64/EU od nadležnih se tijela države članice izvršenja zahtijeva da svim osobama na koje se odnosi postupak europskog uhidbenog naloga, a koje ne govore ili ne razumiju jezik postupka osiguraju sljedeća prava:

(a)	pravo na tumačenje, bez odgode, tijekom kaznenih postupaka pred istražnim i pravosudnim tijelima, uključujući tijekom policijskih ispitivanja, svih sudskih rasprava i svih drugih potrebnih saslušanja;

(b)	pravo na tumačenje radi komunikacije između osumnjičenika ili optuženika i njihovih pravnih zastupnika koja se izravno tiče svih ispitivanja ili rasprava u postupku, podnošenja žalbe ili drugih zahtjeva u postupku;

(c)	pravo na osporavanje odluke kojom se zaključuje da tumačenje nije potrebno i mogućnost žalbe da kvaliteta osiguranog tumačenja nije dostatna da jamči pravičnost postupka.

Člankom 3. stavkom 6. Direktive 2010/64/EU od nadležnih se tijela države članice izvršenja zahtijeva da svim osobama na koje se odnosi postupak, a koje ne razumiju jezik naloga omoguće prijevod europskog uhidbenog naloga. Iznimno se umjesto pisanog prijevoda može ponuditi usmeni prijevod ili usmeni sažetak pod uvjetom da se njima ne dovodi u pitanje pravičnost postupka.

Kvaliteta tumačenja i prevođenja mora biti dostatna da jamči pravičnost postupka, posebno tako što osigurava da osumnjičenici ili optuženici znaju koja im se djela stavljaju na teret i da imaju mogućnost ostvariti svoje pravo na obranu. Važno je napomenuti da države članice moraju snositi troškove tumačenja i prevođenja neovisno o ishodu postupka.

11.2.   Pravo na informiranje

Pravo na informiranje u pisanom obliku o pravima nakon uhićenja, kako je predviđeno Direktivom 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku primjenjuje se na osobe uhićene u svrhu izvršenja europskog uhidbenog naloga (46).

Člankom 5. Direktive 2012/13/EU zahtijeva se da osobe koje su uhićene u svrhu izvršenja europskog uhidbenog naloga žurno dobiju odgovarajuću obavijest o pravima koja sadržava informacije o njihovim pravima u skladu s pravom kojim se u državi članici izvršenja provodi Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu. Primjer obrasca obavijesti o pravima naveden je u Prilogu II. Direktivi 2012/13/EU (i reproduciran u Prilogu IX. Priručniku).

Dostavljanje informacija bilježi se u skladu s postupkom bilježenja podataka u dotičnoj državi članici. Osumnjičene ili optužene osobe imaju pravo na osporavanje svakog uskraćivanja ili odbijanja pružanja informacija, u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom.

11.3.   Pravo na pristup odvjetniku

Pravo na pristup odvjetniku primjenjuje se na osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog, kako je predviđeno Direktivom 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (47).

Osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog imaju pravo na pristup odvjetniku u državi članici izvršenja nakon uhićenja na temelju europskog uhidbenog naloga (članak 10. stavci od 1., 2. i 3. Direktive 2013/48/EU). Uzimajući u obzir sadržaj prava na pristup odvjetniku u državi članici izvršenja, tražene osobe imaju sljedeća prava:

(a)	pravo na pristup odvjetniku primjenjuje se na takav način i u takvom trenutku koji omogućuje traženim osobama da ostvare svoja prava učinkovito i u svakom slučaju bez nepotrebnog odlaganja od trenutka oduzimanja slobode;

(b)	tražene osobe imat će pravo na sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa te

(c)	će imati pravo na prisutnost njihovoga odvjetnika i, u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, na njegovo sudjelovanje u saslušanju od strane pravosudnog tijela izvršenja.

Uz to, tražene osobe imaju pravo imenovati odvjetnika u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog (članak 10. stavci 4., 5. i 6. Direktive 2013/48/EU). Uloga tog odvjetnika jest pomoći odvjetniku u državi članici izvršenja na način da pruži tom odvjetniku informacije i savjet s ciljem učinkovitog ostvarivanja prava traženih osoba na temelju Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu.

11.4.   Pravo na obavješćivanje treće osobe u slučaju oduzimanja slobode

Nakon uhićenja u državi članici izvršenja osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog imaju pravo da barem jedna osoba, kao što su srodnik ili poslodavac, koju sami imenuju, bez nepotrebnog odlaganja bude obaviještena o oduzimanju slobode (48).

11.5.   Pravo na komunikaciju s trećim osobama

Nakon uhićenja u državi članici izvršenja osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog imaju pravo na komunikaciju bez nepotrebnog odlaganja s barem jednom trećom osobom, primjerice rođakom kojeg sami imenuju (49).

11.6.   Pravo na komunikaciju s konzularnim tijelima

Nakon uhićenja u državi članici izvršenja osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog, a koje nisu državljani dotične države, imaju pravo obavijestiti konzularna tijela države čiji su državljani o oduzimanju slobode bez nepotrebnog odlaganja i komunicirati s tim tijelima (50).

Imaju i pravo na posjet od strane konzularnih tijela, pravo na razgovor i korespondenciju s njima te pravo da njihovo konzularno tijelo organizira pravno zastupanje.

11.7.   Posebna prava djece

Posebna jamstva za djecu na koju se odnosi europski uhidbeni nalog primjenjuju se u skladu s europskim uhidbenim nalogom nakon njihova uhićenja u državi članici izvršenja (51). Ona se posebice odnose na:

(a)	pravo na informacije;

(b)	pravo na informiranje nositelja roditeljske odgovornosti;

(c)	pravo na pomoć odvjetnika;

(d)	pravo na liječnički pregled;

(e)	pravo na posebno postupanje u slučaju lišavanja slobode;

(f)	pravo na zaštitu privatnosti;

(g)	pravo na pratnju nositelja roditeljske odgovornosti tijekom postupka.

11.8.   Pravo na pravnu pomoć

Pravo na pravnu pomoć primjenjuje se na osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog, kako je predviđeno Direktivom (EU) 2016/1919 Europskog parlamenta i Vijeća o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (52).

Osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog imaju od trenutka uhićenja na temelju tog naloga pravo na pravnu pomoć dok ne budu predane ili dok odluka o tome da neće biti predane ne postane pravomoćna (članak 5. stavak 1. Direktive (EU) 2016/1919).

Uz to, tražene osobe koje ostvaruju svoje pravo na imenovanje odvjetnika u državi članici koja je izdala nalog kao pomoć odvjetniku u državi članici izvršenja u skladu s člankom 10. stavcima 4. i 5. Direktive 2013/48/EU imaju pravo na pravnu pomoć i u državi članici koja je izdala nalog, u onoj mjeri u kojoj je pravna pomoć nužna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu (članak 5. stavak 2. Direktive (EU) 2016/1919).

Države članice mogu u oba slučaja primijeniti kriterije za provjeru imovinskog stanja u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive (EU) 2016/1919 koji se primjenjuje mutatis mutandis na pravna pomoć u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (članak 5. stavak 3. te Direktive). Pri provjeri imovinskog stanja uzimaju se u obzir svi relevantni i objektivni čimbenici, kao što su prihod, imovina i obiteljske prilike dotične osobe, kao i troškovi pomoći odvjetnika i životni standard u toj državi članici, kako bi se na temelju kriterija koji se primjenjuju u toj državi članici utvrdilo nedostaje li traženoj osobi dovoljno sredstava za plaćanje pomoći odvjetnika.

---

(1)  8216/2/08 REV 2 COPEN 70 EJN 26 Eurojust 31.

(2)  17195/1/10 REV 1 COPEN 275 EJN 72 Eurojust 139.

(3)  Protokol (br. 36) o prijelaznim odredbama.

(4)  SL L 190, 18.7.2002., str. 1.

(5)  SL C 78, 30.3.1995., str. 2.

(6)  SL C 313, 23.10.1996., str. 12.

(7)  SL L 239, 22.9.2000., str. 19.

(8)  Presuda Suda Europske unije od 10. studenoga 2016. u predmetu Poltorak, C-452/16 PPU, ECLI:EU:C:2016:858.

(9)  Presuda Suda Europske unije od 10. studenoga 2016. u predmetu Kovalkovas, C-477/16 PPU, ECLI:EU:C:2016:861.

(10)  SL L 205, 7.8.2007., str. 63.

(11)  Provedbena odluka Komisije (EU) 2016/1209 оd 12. srpnja 2016. o zamjeni Priloga Provedbenoj odluci 2013/115/EU o usvajanju Priručnika SIRENE i drugih provedbenih mjera za drugu generaciju Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (SL L 203, 28.7.2016., str. 35).

(12)  Presuda Suda Europske unije od 11. siječnja 2017. u predmetu Grundza, C-289/15, točka 38., ECLI:EU:C:2017:4.

(13)  Okvirna odluka Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. o izmjeni okvirnih odluka 2002/584/PUP, 2005/214/PUP, 2006/783/PUP, 2008/909/PUP i 2008/947/PUP radi jačanja postupovnih prava osoba i poticanja primjene načela uzajamnog priznavanja odluka donesenih na suđenju u odsutnosti dotične osobe (SL L 81, 27.3.2009., str. 24).

(14)  Rješenje Suda Europske unije od 25. rujna 2015.A., C-463/15 PPU, ECLI:EU:C:2015:634.

(15)  SL L 327, 5.12.2008., str. 27.

(16)  Presuda Suda Europske unije od 1. lipnja 2016.Bob-Dogi, C-241/15, ECLI:EU:C:2016:385.

(17)  Presuda Suda Europske unije od 10. studenoga 2016.Özçelik, C-453/16 PPU, ECLI:EU:C:2016:860.

(18)  Presuda Suda Europske unije od 3. svibnja 2007.Advocaten voor de Wereld, C-303/05, ECLI:EU:C:2007:261, točke 48. do 61.

(19)  SL L 130, 1.5.2014., str. 1.

(20)  Konvencija o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima između država članica Europske unije koju je Vijeće utvrdilo u skladu s člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji (SL C 197, 12.7.2000., str. 3.).

(21)  SL L 294, 11.11.2009., str. 20.

(22)  SL L 337, 16.12.2008., str. 102.

(23)  SL L 76, 22.3.2005., str. 16.

(24)  Presuda Suda Europske unije od 14. studenoga 2013.Baláž, C-60/12, ECLI:EU:C:2013:733.

(25)  Presuda Suda Europske unije od 1. Prosinca 2008.Leymann i Pustovarov, C-388/08 PPU, ECLI:EU:C:2008:669.

(26)  Za opći uvod o zadaćama Eurojusta i EJN-a vidjeti dokument „Pomoć u međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima za stručnjake – Europska pravosudna mreža i Eurojust – Što možemo učiniti za vas?”, dostupan na internetskim stranicama EJN-a (https://www.ejn-crimjust.europa.eu) i Eurojusta (http://www.eurojust.europa.eu).

(27)  Presuda Suda Europske unije od 30. svibnja 2013.Jeremy F., C-168/13 PPU, ECLI:EU:C:2013:358.

(28)  Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2015. u predmetu Lanigan C-237/15 PPU, ECLI:EU:C:2015:474.

(29)  Presuda Suda Europske unije od 25. siječnja 2017. u predmetu Vilkas, C-640/15, ECLI:EU:C:2017:39.

(30)  Za opći uvod o zadaćama Eurojusta i EJN-a vidjeti dokument „Pomoć u međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima za stručnjake – Europska pravosudna mreža i Eurojust — Što možemo učiniti za vas?”, dostupan na internetskim stranicama EJN-a (https://www.ejn-crimjust.europa.eu) i Eurojusta (http://www.eurojust.europa.eu).

(31)  Presuda Suda Europske unije od 28. srpnja 2016.JZ, C-294/16 PPU, ECLI:EU:C:2016:610.

(32)  Presuda Suda Europske unije od 6. listopada 2009.Wolzenburg, C-123/08, ECLI:EU:C:2009:616, Presuda Suda Europske unije od 5. travnja 2016.Aranyosi i Căldăraru, spojeni predmeti C-404/15 i C-659/15 PPU, ECLI:EU:C:2016:198.

(33)  Presuda Suda Europske unije od 16. studenoga 2010.Mantello, C-261/09, ECLI:EU:C:2010:683.

(34)  Presuda Suda Europske unije od 27. svibnja 2014. PPU Spasic, C-129/14, ECLI:EU:C:2014:586.

(35)  Presuda Suda Europske unije od 17. srpnja 2008.Kozłowski, C-66/08, ECLI:EU:C:2008:437.

(36)  Presuda Suda Europske unije od 5. rujna 2012.Lopes da Silva Jorge, C-42/11, ECLI:EU:C:2012:517.

(37)  Presuda Suda Europske unije od 26. veljače 2013.Melloni, C-399/11, ECLI:EU:C:2013:107.

(38)  Presuda Suda Europske unije od 24. svibnja 2016.Dworzecki, C-108/16 PPU, ECLI:EU:C:2016:346.

(39)  Presuda Suda Europske unije od od 21.listopada 2010.I.B., C-306/09, ECLI:EU:C:2010:626.

(40)  SL L 328, 15.12.2009., str. 42.

(41)  Odluka Vijeća 2002/187/PUP od 28. veljače 2002. kojom se osniva Eurojust s ciljem jačanja borbe protiv teških kaznenih djela, (SL L 63, 6.3.2002., str. 1.).

(42)  U skladu s člankom 28. stavkom 1. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu države članice mogu obavijestiti da pristaju na takvu predaju ili naknadno izručenje u svojim odnosima s drugim državama članicama koje su dale istu izjavu. Prema informacijama dostupnima Komisiji samo je Rumunjska poslala takvu obavijest.

(43)  Presuda Suda Europske unije od 28. lipnja 2012.West, C-192/12 PPU, ECLI:EU:C:2012:404.

(44)  Presuda Suda Europske unije od 6. rujna 2016.Petruhhin, C-182/15, ECLI:EU:C:2016:630.

(45)  SL L 280, 26.10.2010., str. 1. Ta Direktiva nije obvezujuća za Dansku.

(46)  SL L 142, 1.6.2012., str. 1. Ta Direktiva nije obvezujuća za Dansku.

(47)  SL L 294, 6.11.2013., str. 1. Rok za prenošenje te Direktive bio je 27. studenoga 2016. Ta Direktiva nije obvezujuća za Dansku, Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku.

(48)  Direktiva 2013/48/EU, članak 5.

(49)  Direktiva 2013/48/EU, članak 6.

(50)  Direktiva 2013/48/EU, članak 7.

(51)  Direktiva (EU) 2016/800 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima (SL L 132, 21.5.2016., str. 1.). Rok za prenošenje u zakonodavstvo država članica jest 11. lipnja 2019. Ta Direktiva nije obvezujuća za Dansku, Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku.

(52)  SL L 297, 4.11.2016., str. 1. Rok za prenošenje te Direktive jest 25. svibnja 2019. Ta Direktiva nije obvezujuća za Dansku, Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku.

---

---

---

---

---

---

---

---

---

---