21.3.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 88/12

1.

ističe da su ESIF-ovi jedan od rijetkih instrumenata EU-a čiji je učinak na kvalitetu života građana zahvaljujući stotinama tisuća projekata koji se primjenjuju širom Europe neposredan, konkretan i opipljiv te da stoga ti fondovi mogu ostvariti pozitivan utjecaj na opći stav građana prema EU-u u vremenu kada je popularnost EU-a u opadanju. Taj bi instrument stoga trebalo održavati i razvijati u skladu s njegovim ključnim ciljevima i načelima. Naprotiv, učinkovitost i dodanu vrijednost ESIF-ova, a posebno kohezijske politike, trebalo bi povećati pomoću postupka analize i poboljšanja, ne samo kako bi se ostvarili ciljevi EU-a i strategije Europa 2020., već prije svega u interesu građana, čime bi se i njihova predodžba o EU-u poboljšala. Dobar i važan način da se to postigne jest pojednostavljenje cijelog sustava provedbe ESIF-ova i povećanje njegove fleksibilnosti;

2.

upozorava na činjenicu da postupci korištenja ESIF-ova postaju sve složeniji ne samo od jednog programskog razdoblja do drugog, već zapravo iz godine u godinu. Stoga iskreno pozdravlja činjenicu da se – na poticaj aktualne povjerenice zadužene za regionalnu politiku – Europska komisija počela ozbiljno baviti pojednostavljenjem tih fondova te ne samo da je osnovala skupinu na visokoj razini, nego je i pozvala druge partnere da se pridruže raspravi o tom pitanju. Nadalje, OR primjećuje da bi u svrhu pojednostavljenja trebalo preispitati ne samo ESIF-ove nego i sve financijske programe i politike EU-a;

3.

pozdravlja blisku suradnju s nizozemskim i slovačkim predsjedništvom u zajedničkoj raspravi o praktičnim koracima za pojednostavljenje primjene ESIF-a te predlaže nastavak ove prakse u okviru budućih predsjedništava Vijeća, kao i u svjetlu rasprave o budućnosti kohezijske politike;

4.

ističe da u okviru postupka pojednostavljenja treba nastojati ostvariti glavnu svrhu i samu bit kohezijske politike, a to je regionalna politika. Naglašava da se, u svom sadašnjem obliku, kohezijska politika sve više udaljava od regionalne politike te da je sve sklonija probleme rješavati na nacionalnoj razini. To se posebice očituje u činjenici da su različiti „sporazumi o partnerstvu” zasnovani na nacionalnim programima reforme. Nadalje, kohezijsku politiku otežavaju različiti nacionalni uvjeti, a sukladnost s njima je posve izvan utjecaja lokalnih i regionalnih tijela. Kohezijska politika postaje sve složenija i zamršenija, uglavnom zbog nedostatka povjerenja među različitim političkim i administrativnim razinama. Ta složenost pak pridonosi sve većim nejednakostima u razvoju regija;

5.

upozorava na činjenicu da OR predstavlja lokalne i regionalne vlasti, koje mogu poduzeti mjere u raznim fazama u lancu upravljanja postupkom provedbe ESIF-ova, a posebno kao krajnji korisnici, upravljačka tijela ili dionici. Iz te uloge lokalnih i regionalnih vlasti jasno je da bi njihovim stajalištima i primjedbama trebalo dati prednost u okviru postupka pojednostavljenja;

6.

ističe da je za istinski uspjeh postupka pojednostavljenja važna bolja usklađenost ne samo među glavnim upravama Europske komisije uključenima u izradu programa i praćenje ESIF-ova, kao što su GU REGIO, GU EMPL, GU AGRI, GU MARE i GU COMP, nego i među ostalim institucijama i tijelima (npr. revizorskim tijelima itd.). Sustav je potrebno pojednostaviti, kako za korisnike tako i za upravna tijela;

7.

preporučuje da se pojednostavljenje postupka posebice usmjeri na smanjenje administrativnog opterećenja provedbenih tijela, kao i na smanjenje složenosti revizije, izvješćivanja i ovjeravanja rashoda. Pravni bi okvir trebalo razmjerno prilagoditi obujmu projekata i funkcioniranju provedbenih sustava;

8.

preporučuje da se u pogledu postupka pojednostavljenja usvoji sustavan pristup te smatra da bi u tu svrhu bilo uputno razviti metodu i pokazatelje provedbe i uspješnosti. Trebalo bi razlikovati dvije vrste rezultata: one kod kojih se saznanja i predložena rješenja mogu izravno primijeniti i one koji će se koristiti tijekom sljedećeg programskog razdoblja. Za tekuće programsko razdoblje, s obzirom na provedbu postojećih operativnih programa, u interesu pravne sigurnosti nije realistično poduzimati dalekosežne zakonodavne promjene. Međutim, trebalo bi predvidjeti poduzimanje neposrednih mjera na sljedeće načine: mijenjanjem provedbenih praksi i uvjeta koji nisu pravne prirode, boljom suradnjom i učinkovitijim smjernicama te manjim prilagodbama zakonodavnom okviru kohezijske politike i s njome povezanog zakonodavstva. Postupak pojednostavljenja također treba biti strukturiran – prema tematici (promet, okoliš itd.), fondovima i ciljanim područjima unutar njih (ERDF, ESF itd.), razinama (nacionalnoj, regionalnoj, gradskoj, lokalnoj, općinskoj) i dionicima (javni, privatni, nevladine organizacije itd.). U tom je kontekstu potrebno utvrditi poveznice i učinke kako unutar te strukture tako i izvan nje s naglaskom na pojednostavljenju međuinstitucijskih odnosa među raznim razinama vlasti uključenima u provedbu;

9.

predlaže poboljšanje koordinacije između pojedinačnih fondova i programa na nacionalnoj razini. To treba postići i s pomoću strateškog upravljanja i planiranja tijekom programskog razdoblja s naglaskom na opći strateški rad;

10.

naglašava da je za uspjeh postupka pojednostavljenja važno odgovoriti na sljedeća osnovna pitanja:

11.

pod pojednostavljenjem ne podrazumijeva:

12.

smatra da pojednostavljenje podrazumijeva:

13.

ističe da je pojednostavljenje kontinuirani proces koji ne treba ograničiti na provedbu nekoliko mjera ili izradu izvješća ili mišljenja;

14.

upozorava na činjenicu da brojni korisnici korištenje ESIF-ova trenutno smatraju riskantnim, jer nisu sigurni da neće postati žrtve „više sile”, to jest da financiranje njihovog projekta neće biti zaustavljeno ili odgođeno zbog spora između Europske komisije i njihove države, primjerice zbog nepoštovanja uvjeta ili nepravilnosti u provedbi. Čak i ako je projekt ostvario predviđene ciljeve i učinke, pomoć koju korisnik prima može biti smanjena ili odgođena zbog raznih manjih pogrešaka ili zbog izmjene projekta tijekom provedbe čak i ako za to postoje objektivni razlozi. Usporedno s brojnim drugim rizicima, izloženi su i prijetnji da će se na njih retroaktivno primjenjivati nalazi revizorskog tijela u vezi s nekim drugim projektom. Svi ti elementi utječu na njihovu spremnost da učinkovito koriste ESIF-ove. Projekt i njegovog nositelja neophodno je postaviti u središte kohezijske politike stvarajući pogodne uvjete za korisnika, posebno smanjujući administrativne troškove te ograničavajući izvješćivanje nositelja projekta samo na podatke o provedbi projekta; proširujući pojednostavljene mogućnosti financiranja te jamčeći da ga kontrola neće dovesti u pitanje; navodeći nositeljima obvezne dokumente, koje bi i dalje trebalo do određenog datuma pohraniti;

15.

smatra da bi značajno pojednostavljenje bilo kad bi za sve fondove EU-a vrijedila ista pravila prihvatljivosti. Nadležnost za definiranje prihvatljivih troškova trebala bi ipak obavezno ostati na nacionalnoj razini te bi je trebalo uskladiti u svim državama članicama EU-a;

16.

predlaže da za ESIF-ove neke već postojeće institucije ili tijela dobiju ovlast i ulogu ureda ombudsmana, kojoj bi se u krajnjem slučaju mogli obratiti svi korisnici. Zbog složene prirode sustava, mnogi se korisnici unatoč tome što se trude projekte provesti tako da imaju najveći mogući učinak, nađu u paradoksalnim i teškim situacijama koje, osim što ih mogu uništiti u materijalnom i nematerijalnom smislu, također uvelike pridonose stvaranju negativne slike o ESIF-ovima i samom EU-u u javnosti. Ta institucija ne bi smjela biti usredotočena samo na komunikaciju s Glavnom upravom REGIO, nego ponajprije na rješavanje problema ESIF-ova u okviru cijele Europske komisije i drugih institucija EU-a. Takvo tijelo na razini EU-a ne postoji, premda se problematikom ESIF-ova bavi niz drugih glavnih uprava i institucija EU-a. Slične bi institucije također trebalo uspostaviti i u državama članicama u kojima još ne postoje;

17.

još jednom ponavlja da je nužno izbjegavati retroaktivne odluke. Sadašnje odluke ili promjene postupaka ili smjernica ne smiju se naknadno primjenjivati na druge projekte, pa čak ni na nedovršene projekte čija je provedba u poodmakloj fazi. Sprečavanje naknadne primjene mjera je koja se može brzo primijeniti i koja će ojačati pravnu sigurnost korisnika;

18.

preporučuje da se u okviru postupka pojednostavljenja uvedu reforme koje bi omogućile veću fleksibilnost, s obzirom na to da sve veću složenost postupaka uzrokuju različite odluke koje se donose u sklopu projekata i uključuju u opće smjernice i direktive. Stoga preporučuje osnivanje radne skupine koja bi se sastojala od stručnjaka na području praktične provedbe ESIF-ova, a bila bi zadužena za predstavljanje prijedloga izmjena i za dijalog s Europskom komisijom i drugim institucijama;

19.

upozorava na česte slučajeve neusklađenosti pravnog okvira EU-a koji se odnosi na ESIF-ove i nacionalnih zakonodavstava na područjima koja naizgled nisu s njima povezana, kao što je npr. zakon o financijskoj kontroli ili zakon o javnoj nabavi, što uzrokuje fragmentaciju i različite pristupe u različitim državama članicama; stoga preporučuje da, u pogledu ESIF-ova koji mobiliziraju europska, a ne nacionalna sredstva, zakonodavstvo i smjernice EU-a imaju prednost nad proturječnim nacionalnim zakonodavstvom i zakonodavstvom EU-a, i to unatoč sufinanciranju iz nacionalnih ili podnacionalnih izvora, u cilju izbjegavanja prekomjerne regulacije;

20.

predlaže preuzimanje dobre prakse iz zemalja i programa koji su u prošlosti imali zanemarive ili niske stope pogrešaka. Istodobno treba osigurati jednake uvjete za sve zemlje (unatoč razlikama u nacionalnom zakonodavstvu). Teritorijalne jedinice trenutačno često zauzimaju dijametralno različit pristup. Tako se događa da jedna zemlja primjerenim i uobičajenim smatra postupak koji druga zemlja smatra ozbiljnim propustom. To, naravno, ne mijenja činjenicu da bi pri određivanju administrativnog opterećenja trebalo uzeti u obzir veličinu projekta, iznos potpore i kvalitetu sustava za provedbu;

21.

ističe da uspjeh postupka pojednostavljenja iziskuje pomirenje, s jedne strane, mjera za borbu protiv korupcije i smanjenje učestalosti pogrešaka te, s druge strane, smanjenja administrativnih opterećenja povezanih s ESIF-ovima. Potrebno je preispitati provedbene mjere i mjere upravljanja koje izjednačuju prijevaru i nenamjernu pogrešku, što dovodi do nepovjerenja među sudionicima i nerazmjernog administrativnog troška za nositelja projekta. Razne mjere koje su postupno uvedene kako bi se zajamčila transparentnost i spriječila korupcija i prijevara čine cijeli sustav znatno složenijim. Potrebno je naknadno preispitati koje su od tih mjera zaista učinkovite, a koje dodatno opterećuju postupak i „kriminaliziraju” poštene korisnike zbog zanemarivih pogrešaka. Borba protiv korupcije ne smije značiti da se na svakog korisnika već unaprijed gleda s nepovjerenjem, već se mora temeljiti na povjerenju, suradnji i jasnoj odgovornosti. Ta se borba stoga mora zasnivati na temeljnim načelima morala i odgovornosti u ostvarenju korisnikova projekta, a ne na korištenju otkrivenih pogrešaka za stvaranje krutog predloška koji će, često na neučinkovit način, obvezivati druge korisnike. Posvećivanje pozornosti samo pukom ispunjavanju kućica i predložaka zapravo bi, u nekim slučajevima, moglo omogućiti da sračunato ili nepropisno financiranje prođe nekažnjeno;

22.

nakon rasprave unutar Odbora i s drugim partnerima, ističe sljedeće najproblematičnije aspekte koje treba riješiti;

23.

kao što se pokazalo tijekom radnih sastanaka o pojednostavljenju, premda u nekim državama članicama javna nabava funkcionira bez većih problema, predstavnici niza zemalja smatraju da je upravo javna nabava jedan od temeljnih problema provedbe. Stoga vjerujemo da u cijelom EU-u trebaju postojati jasni propisi o javnoj nabavi u sklopu ESIF-ova koji će na tom području imati prednost pred nacionalnim zakonodavstvom. Uglavnom je riječ o sredstvima EU-a, a ne država članica, tako da pozivi za podnošenje ponuda ne bi trebali biti u skladu s nacionalnim propisima, već s propisima koji vrijede za čitavu Europu. Osim toga, postupci javnog nadmetanja trebaju doprinijeti isporuci najdjelotvornijeg krajnjeg proizvoda. Da bi to omogućili, moraju osigurati fleksibilnost različitih vrsta ponuda umjesto da naručitelje i podnositelje ponuda u potpunosti formalno sputaju raznim obvezujućim i standardiziranim procedurama i postupcima. Trebalo bi, pored ostalog, povisiti vrijednosni prag za objavljivanje na portalu za javnu nabavu i u Službenom listu EU-a;

24.

kao što se pokazalo tijekom radnih sastanaka o pojednostavljenju, premda u nekim državama članicama javna nabava funkcionira bez većih problema, predstavnici niza zemalja upozorili su da je za manje ponuđače sadašnji sustav tako složen i rizičan da oni nisu u stanju sami sastaviti javnu ponudu već moraju koristiti usluge specijaliziranih vanjskih poduzeća iako se time ne oslobađaju odgovornosti za moguće greške. Na taj je način stvorena čitava nova industrija. Paradoksalno je to što je u nekim slučajeva potrebno raspisati natječaj kako bi se pronašlo poduzeće koje će biti zaduženo za pripremu natječaja;

25.

kao što se pokazalo tijekom radionica o pojednostavljenju, premda u nekim državama članicama javna nabava funkcionira bez većih problema, predstavnici niza zemalja upozorili su da većina grešaka koja se počini tijekom postupaka javne nabave zapravo nastane zbog složenosti propisa. Kao rezultat toga, nositelji projekta nezadovoljni su ex-post revizijama koje se često provode u kasnoj fazi postupka kada više ne mogu ispraviti greške i kada više čak nisu u mogućnosti zatražiti preliminarnu obveznu evaluaciju. OR stoga predlaže da se revizorska mišljenja i ostali postupci kontrole nabave prije svega provode ex ante, s ciljem predviđanja grešaka, koje su vrlo česte, posebice na ovom području, i tako smanjiti broj financijskih ispravaka;

26.

također treba istaknuti da je zakonodavstvo koje se odnosi na postupak nabave usmjereno na naručitelja kojeg se isto tako kažnjava i kazneno goni i za najmanju grešku dok se rezultatima postupaka javne nabave u velikoj mjeri štetno manipulira na temelju raznih dogovora između ponuditelja u tom postupku nabave. Kad je riječ o sektorima i granama s jako monopoliziranim tržištima, sadašnji sustav javne nabave često ne ostvaruje željeni učinak, a može čak biti i kontraproduktivan. Stoga bi bilo korisno preispitati sustav u cijelosti i razmotriti mogućnost preispitivanja njegovih postavki. Taj je aspekt posebno prisutan u malim zemljama gdje je monopolizacija tržišta mnogo izraženija;

27.

važno je da se nedavno objavljene Smjernice za javnu nabavu za ESIF hitno revidiraju jer se odnose na stare, a ne na nove direktive o javnoj nabavi koje su odobrene 2014. godine i koje su stupile na snagu početkom ove godine. U tom pogledu nužno je da se doprinosi novim smjernicama podvrgnu odgovarajućoj ocjeni teritorijalnog učinka čime će se omogućiti izravan doprinos lokalnih i regionalnih stručnjaka. To je osigurano Paketom o boljoj regulativi kojim se potvrđuje uloga OR-a kao ključnog partnera u boljem ocjenjivanju učinaka prijedlogâ EU-a na lokalnoj i regionalnoj razini;

28.

tijekom godina pitanje državnih potpora postalo je znatno složenije, a unatoč djelomičnom poboljšanju u nekim programima situacija je vrlo složena i za korisnike i za upravljačka tijela. U ovom trenutku ne postoji jasno i razumljivo tumačenje koncepta državnih potpora, a sve se ocjenjuje isključivo na temelju prijava i stručnih mišljenja. Nacionalna tijela zadužena za tumačenje često imaju dijametralno suprotna stajališta i obično ne žele izdati jasna i obvezujuća mišljenja. U mnogim zemljama ta tijela nisu dio sustava za provedbu ESIF-a i ne snose jasnu odgovornost za svoja mišljenja. Stoga bi bilo korisno kad bi ta nacionalna tijela (u zemljama u kojima to nije slučaj) bila uključena u provedbene strukture i morala izdavati nedvosmislena mišljenja. Pored toga, u nekim slučajevima operateri u privatnom sektoru paradoksalno se nalaze u boljoj poziciji od onih u javnom sektoru jer se ne moraju pridržavati brojnih smjernica, uredbi i mjera; Iako javna tijela mnogo rjeđe imaju funkciju konkurentnih gospodarskih subjekata i svoje aktivnosti ne provode radi ostvarivanja dobiti, moraju primjenjivati iste postupke kao i privatna tijela;

29.

povrh toga, postoji još jedna važna nedosljednost u primjeni propisa koji se odnose na državne potpore. Dok se postupci državnih potpora ne primjenjuju na programe kojima središnje upravlja Europska komisija (kao, na primjer, Obzor 2020., Instrument za povezivanje Europe, Europski fond za strateška ulaganja), ti se postupci primjenjuju na projekte financirane u okviru kohezijske politike. U praksi, projekti na području javnih potpora ne ocjenjuju se prema svojoj prirodi nego prema tome odobrava li sredstva Komisija ili država članica te prema izvorima svojeg financiranja;

30.

u tom kontekstu OR želi podsjetiti da je osnovna svrha kohezijske politike da manje razvijenim regijama zajamči jednake uvjete uz pomoć znatne količine financijskih sredstava koje osigurava EU i viših stopa financiranja. Stoga je kohezijsku politiku moguće promatrati čak i kao namjerno narušavanje tržišta. Zbog toga OR smatra da se postupci koji se odnose na državne potpore ne bi uopće trebali primjenjivati na ESIF-ove;

31.

posebnu pozornost treba posvetiti korištenju državnih potpora u okviru programa europske teritorijalne suradnje. Općenito govoreći, napori koje treba poduzeti kako bi se poštovali propisi o državnim potporama nerazmjerni su riziku narušavanja tržišnog natjecanja. Osim toga, državne potpore često su predmet raznih tumačenja u različitim državama članicama te stoga te propise nije moguće primjenjivati s odgovarajućom pravnom sigurnošću, zbog čega je često potpuno nemoguće izvoditi kvalitetne projekte. Jedna od mjera koja bi se mogla brzo provesti u svrhu pojednostavljenja ESIF-ova moglo bi biti izdvajanje europske teritorijalne suradnje iz područja primjene propisa o državnim potporama, kao što je, na primjer, slučaj s programom Obzor 2020.;

32.

postoji i pitanje jasnoće i proporcionalnosti. S obzirom na mali opseg nekih projekata, posebno na lokalnoj razini, važno je da okvir izuzeća od pravila o državnim potporama bude jasniji. U ovom trenutku često nije jasno kada i kako funkcioniraju pravilo de minimis, usluge od općeg interesa, opće skupno izuzeće i smjernice o regionalnim državnim potporama. Europski odbor regija poziva na to da se već tijekom ovog programskog razdoblja razviju bolje i konsolidirane smjernice koje bi bile jednostavnije za upotrebu te da se tijekom skorašnje revizije pravila o državnim potporama pojednostavi i poboljša postojeći okvir;

33.

s obzirom na promijenjeno tumačenje definicije poduzeća, radi poticanja zapošljavanja, inovativnosti i poduzetništva u regijama također treba povećati gornju granicu za potpore u skladu s pravilima de minimis;

34.

nedosljednosti u metodologijama revizije na nacionalnoj i europskoj razini predstavljaju vjerojatno najveći izazov u procesu provedbe ESIF-a. Upravljačka tijela i različita europska i nacionalna nadzorna tijela često različito tumače iste propise iako uopće nisu odgovorna za kontrole koje se provode. Projekti u okviru ESIF-ova trebali bi podlijegati sustavu jedinstvene revizije (jedinstvenoj kontaktnoj točki) na razini država članica i EU-a koji će izdati obvezujuće mišljenje – također u pogledu javne nabave – i za njega snositi odgovornost. Krajnji korisnik također bi trebao imati pravo sam zatražiti reviziju kako bi bio siguran da provedba napreduje na odgovarajući način i da ne predstoje nikakve opasnosti ili kako bi eventualno mogao izvršiti odgovarajuće promjene. To također zahtijeva fleksibilniji pristup razmjeni podataka i integriranim IT rješenjima poput elektroničkih obrazaca i baza podataka kao preduvjet za razvoj jedinstvene kontaktne točke koja smanjuje opterećenje koje za korisnike i upravljačka tijela predstavlja ispunjavanje obrazaca. Širenje uporabe korisnicima prilagođenih digitaliziranih formata omogućilo bi što veće ograničenje količine dokumenata, koje će trebati skenirati ili preuzimati. Stoga bi trebalo dati prednosti uporabi računalnih aplikacija koje omogućuju izravno pretraživanje administrativnih podataka o korisnicima (broj zaposlenih, promet, poštovanje fiskalnih i socijalnih obveza itd.). Međutim, to zahtijeva prethodnu procjenu rizika u pogledu toga koji se i kakvi podaci mogu razmjenjivati te uključivanje, od samog početka, Komisije, nacionalnih i regionalnih revizorskih tijela i Europskog revizorskog suda te eventualnu izradu zajedničkog revizijskog priručnika kako bi se izbjegli naknadni problemi u tom području. Za sada se revizija smatra kaznenom mjerom. U pravilu, revizije se odnose samo na upravljanje projektom i poštovanje predviđenih postupaka, dok se svako odstupanje strogo kažnjava, čak i ako je napravljeno u svrhu povećanja učinkovitosti projekta, zbog nepredviđenih situacija ili u svrhu ušteda. Upravo zato OR predlaže da se revizori usredotoče na stvarnu učinkovitost troškova i u obzir uzmu stupanj financijske ozbiljnosti pogrešaka i konkretnu situaciju (više proporcionalnosti u revizijama). U inspekcije i pravila o sukladnosti treba uvesti aspekt proporcionalnosti i time omogućiti veću razinu tolerancije za manje prekršaje. Trebali bismo se više okrenuti proporcionalnijem pristupu inspekcijama (manje provjera na licu mjesta za programe ili tijela koja postižu bolje rezultate) koji se temelji na rezultatima (tako da se tijekom jednog posjeta može obaviti više inspekcija, što je izuzetno važno za programe i operacije koje se financiraju iz više fondova) te proporcionalnijim revizijama usmjerenima manje na kažnjavanje, a više na poboljšanje i postizanje širih ciljeva kohezijske politike. Revizora treba smatrati partnerom u rješavanju problema i pronalaženju najučinkovitijeg načina utvrđivanja i ispravljanja grešaka. To iziskuje potpuno drukčiji pristup revizora;

35.

upravna i revizorska tijela trebala bi blisko surađivati od faze planiranja do dovršetka programa jer je to jedini način da se spriječe različita tumačenja istih pravila. Zajednički sustav kontrole, odnosno zajedničko razumijevanje sustava kontrole, kojemu moramo težiti, trebalo bi osigurati da se ista operacija ne revidira nekoliko puta, s obzirom da bi se mišljenja različitih revizorskih tijela trebala u načelu međusobno nadograđivati i nadopunjavati; u tom pogledu OR predlaže da se proširi područje primjene razmjerne kontrole iz članka 148. Opće uredbe br. 1303/2013, primjenjujući ga izvan tijela za reviziju i Komisije, na sve vrste kontrole, uključujući kontrole proizašle iz upravljačkih tijela i tijela za ovjeravanje te Europskog revizorskog suda. Općenito bi trebalo povećati supsidijarnost u reviziji. Revizija unutar Zajednice trebala bi se ograničiti samo na poštovanje propisa ESIF-ova. Država članica i njezina upravljačka tijela trebali bi preuzeti odgovornost za poštovanje nacionalnih propisa (uključujući propise proizašle iz europskog zakonodavstva). Tu bi supsidijarnost u revizorskim radnjama trebalo uvjetovati sklapanje ugovora o povjerenju između Komisije i svake države članice;

36.

također predlaže povećanje pragova za 50 % iznad pragova unutar kojih se provodi samo jedna revizija prije predstavljanja krajnjih troškova;

37.

kod projekata koji uključuju više partnera neprihvatljivo je da zbog nepravilnosti otkrivenih kod jednog od partnera, cijelo partnerstvo, ili u ekstremnom slučaju cijeli program, budu kažnjeni financijskim ispravkom;

38.

premda žalbeni sustav u nekim zemljama funkcionira bez većih problema, u nizu zemalja uvedeni su, na temelju članka 74. stavka 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013, žalbeni postupci koji se jedan od drugoga znatno razlikuju te iz perspektive korisnika ne ispunjavaju uvijek svoju ulogu. Isto bi tako trebalo uspostaviti jedinstven, razumljiv i brz žalbeni sustav – kako u državama članicama u kojima još ne postoji tako i na razini i EU-a – koji se ne primjenjuje samo na nalaze revizije već i na odluke na svim razinama i svim područjima (npr. državne potpore itd.);

39.

praksa država članica da pri prenošenju zakonodavstva EU-a u nacionalno pravo premašuju minimalne zahtjeve čini se problemom država članica, a ne Europske komisije. No do te prakse dolazi zbog toga što je omogućuju propisi i provedbene smjernice Komisije. Želimo li tu praksu svesti na najmanju moguću mjeru, Komisiji mora pripasti snažnija uloga na tom području. U svojim uredbama i provedbenim smjernicama ona mora iznijeti jasne apsolutne zahtjeve koji se ne mogu pooštriti niti ublažiti. To se, pored ostalog, primjenjuje na javnu nabavu i reviziju. Sredstva ESIF-a financijska su sredstva EU-a, tako da odgovarajuća pravila treba donositi EU, a ne države članice;

40.

dodatna regulatorna opterećenja također nastaju zbog toga što se u brojnim slučajevima provedbene smjernice ne izrađuju na razini Europske komisije već tijekom realizacije programa. Države članice i upravljačka tijela stoga su prisiljeni izrađivati vlastite smjernice koje se razlikuju od onih koje Komisija objavljuje ex post. Shodno tomu, propisi o ESIF-ovima moraju se izrađivati u isto vrijeme kad i smjernice, a ne naknadno, u svrhu objašnjavanja svakog članka propisa i tumačenja načina njegove primjene. To često dovodi do kašnjenja provedbe operativnih programa više od godinu dana, kao i do dodatnih revizija koje također negativno utječu na stupanj korištenja sredstava ESIF-ova. Broj i opseg smjernica i metoda mora se znatno smanjiti. Pritom se umjesto na opseg treba usredotočiti na njihovu jasnoću i učinkovitost kako sustav ne bi postao složeniji i neučinkovitiji. One bi trebale biti jasne i ne bi se smjele mijenjati tijekom provedbe. Ni u kojem slučaju ne smije doći do retroaktivnog uvođenja smjernica;

41.

bilo bi korisno preispitati koliko je primjereno provesti izradu programa i tematsku koncentraciju. Planiranje se trenutačno odnosi na sve, pa i na najnižu razinu provedbe. U sklopu tematske koncentracije treba odrediti zajedničke opće ciljeve i glavni pokazatelj provedbe svakog pojedinog cilja. Upravljačkim tijelima treba dati manevarski prostor kako bi se odredilo koje im aktivnosti omogućuju postizanje tog cilja u različitim regijama. Na taj bi se način moglo voditi više računa o potrebama regija u pogledu njihovih posebnosti i izazova s kojima se suočavaju. Ako je cilj rast zapošljavanja, mora postojati određena sloboda pri odabiru sredstava za postizanje tog cilja. U određenim regijama, ovisno o njihovoj razini, postizanju cilja mogu doprinijeti aktivnosti na području istraživanja, a u drugim regijama, na primjer, aktivnosti u turističkom sektoru. Osobito bi u okviru potpore prekograničnoj suradnji, čiji je cilj prekogranična integracija regija, trebalo uzimati u obzir konkretne potrebe dotičnih pograničnih regija i tako omogućiti podršku važnim aktivnostima izvan okvira tematskih ciljeva strategije Europa 2020. Primjere za to mogu predstavljati tzv. fondovi za male projekte kojima se potiču izravni kontakti među građanima (eng. people-to-people), potpora turizmu ili podrška u slučaju nepostojanja prometnih veza. Općenito bi bilo korisno razmotriti bi li europska teritorijalna suradnja trebala podlijegati svim uvjetima za ESIF-ove. Trebalo bi osigurati da ne dođe do smanjenja financijskih sredstava;

42.

programima bi trebalo dopustiti da budu fleksibilniji tako da se mogu s lakoćom prilagođavati novim situacijama i brzom razvoju tehnologija. No ta fleksibilnost treba biti istinska, što znači da se postupak izmjene nekog programa mora moći ograničiti i potpuno pojednostavniti. Na primjer, potreba da se provede nova strateška procjena utjecaja na okoliš ne bi se smatrala istinskom fleksibilnošću nekog programa; U tom bi se slučaju, primjerice, trebala razmotriti mogućnost provedbe strateške procjene učinka na okoliš isključivo ako se reprogramiranjem žele postići posebni ciljevi sa značajnim učinkom na okoliš, koji je naprijed definiran;

43.

Uredbom (EU) br. 1303/2013 uspostavljena su dva instrumenta koja osiguravaju integrirani teritorijalni pristup, a time i integrirani razvoj određenog područja ili regije: integrirana teritorijalna ulaganja i zajednički akcijski planovi (ZAP). Međutim, Europska komisija nije gotovo uopće poticala države članice na korištenje tih instrumenata, između ostalog i zbog toga što ih je u svojim delegiranim i provedbenim aktima definirala na relativno nejasan i složen način. Šira provedba tih dvaju instrumenata dovela bi do:

44.

u slučaju integriranih teritorijalnih ulaganja, zahtijeva se uspostava upravljačkih struktura koje su potpuno neprimjerene u odnosu na iznos financijskih sredstava kojima taj instrument raspolaže. Isto tako, kao što je Odbor naglasio u svom mišljenju o lokalnom razvoju pod vodstvom zajednice (CLLD), broj zasebnih pravila koje treba poštovati za svaki fond i činjenica da fondovima često upravljaju različita upravljačka tijela, odvraćaju od razvijanja CLLD-a izvan EPFRR-a. Zbog toga je prisutnost tih vrlo inovativnih integriranih instrumenata lokalnog razvoja u praksi vrlo ograničena. Zbog nužnosti stvaranja takvih struktura upravljanje tim instrumentom ne samo da je nerazmjerno skuplje i da predstavlja teret za njegove dionike, već projekte također čini znatno složenijima i odgađa njihovu provedbu;

45.

primjećuje da činjenica da se pravila kohezijske politike mijenjaju svakih sedam godina često nije doprinijela pojednostavljenju kohezijske politike, već je imala suprotan učinak. Međutim, pravni okvir koji obuhvaća više od jednog financijskog razdoblja prethodno treba radikalno pojednostaviti. Manje i korisne promjene u sustavu provedbe kohezijske politike uvijek su moguće i dobrodošle, dok bi se značajne promjene trebale provoditi rjeđe te bi trebale biti pripremljene dovoljno unaprijed. Posljedice tih promjena treba analizirati unaprijed, a o njima bi se na temelju načela partnerstva trebalo razgovarati unaprijed s odgovarajućim partnerima, tj. ne samo s državama članicama, već i s lokalnim i regionalnim vlastima, koje zastupa Odbor regija;

46.

smatra da je korištenje financijskih instrumenata bitan element za povećanje učinka poluge programa ESIF-a i za kombiniranje financiranja iz ESIF-a i EFSU-a. Međutim, postoji hitna potreba za pojednostavljenjem pokretanja, obveza izvješćivanja i pravila revizije za financijske instrumente u okviru ESIF-a, kako je nedavno utvrđeno na zajedničkoj radionici sa slovačkim predsjedništvom Vijeća (1) o tom pitanju;

47.

preporučuje da Europska Komisija ispita zašto većina država članica još uvijek ne koristi lako dostupne instrumente za financijske instrumente;

48.

prima na znanje zaključke iz nedavno objavljenog izvješća Europskog revizorskog suda o provedbi proračuna EU-a kroz financijske instrumente – pouke koje se mogu izvući iz programskog razdoblja 2007. – 2013., i poziva Sud da također ocijeni provedbu financijskih instrumenata u tekućem financijskom razdoblju;

49.

prima na znanje „skupnu” uredbu (2) koja također uključuje promjene uredbi o ESIF-u, posebice u pogledu pojednostavljenja uporabe financijskih instrumenata i pojednostavljenih mogućnosti financiranja u okviru programa ESIF-a.

50.

predlaže da Europska komisija, u svrhu pojednostavljenja, skuplja i prati projekte koji predstavljaju primjere „loše prakse”. Time bi se pojasnila potreba pojednostavljivanja i mijenjanja pristupa i nadopunila bi se razmjena najboljih praksi na području provedbe ESIF-ova. S obzirom na praktično iskustvo članova OR-a, OR bi u ovom procesu trebao igrati ključnu ulogu;

51.

Europska komisija prekasno je objavila temeljne dokumente za pojedinačne fondove u financijskom razdoblju 2014.–2020. pa se nije moglo započeti s provedbom na početku financijskog razdoblja. Nastala su duga vremena čekanja i poteškoće s odabirom pojedinačnih operativnih programa. U budućnosti bi trebalo objavljivati dokumente pravodobno i istodobno;

52.

ponovno ukazuje na konkretne instrumente koji bi mogli pomoći pojednostavljenju upravljanja ESIF-ovima. Ujednačenje postupaka, širenje upotrebe informatičkih alata i e-uprava osnovni su elementi sveobuhvatne primjene tih sredstava. Osim toga, važno je i dalje povećavati primjenu standardnih troškova radi ograničavanja administrativnog opterećenja te pojednostavljivati izvješća i kontrole radi izbjegavanja dodatnih birokratskih opterećenja za korisnike i različita tijela uključena u upravljanje tim resursima;

53.

primjećuje da bi pojačana primjena načela partnerstva s lokalnim i regionalnim vlastima prilikom razvijanja ESIF-ova i za vrijeme čitave njihove provedbe Komisiji omogućila da dobije povratne informacije koje bi na odlučujući način doprinijele jačanju učinkovitosti procesa provedbe i njegovom pojednostavljenju.