EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 18.5.2016.

COM(2016) 263 final

IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU

o opcijama za program ekološke oznake EU-a za proizvode ribarstva i akvakulture

1.Uvod

Člankom 36. Uredbe (EU) br. 1379/2013 o zajedničkom uređenju tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture 1 predviđeno je da Komisija Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješće o izvedivosti u pogledu opcija za program ekološkog označivanja za proizvode ribarstva i akvakulture (FAP-ove).

Tijekom pripreme ovog izvješća naručena je studija u svrhu analize postojećih ekoloških oznaka i drugih oblika priopćavanja informacija o okolišu. Navedena je analiza dodatno upotpunjena javnim savjetovanjem i izravnim intervjuima s dionicima 2 .

U ovom se izvješću opisuje kontekst izrade ekoloških oznaka u sektoru ribarstva i akvakulture. Predstavljene su relevantne javne i privatne inicijative na razini EU-a i međunarodnoj razini koje se odnose na dobrovoljne tvrdnje o prihvatljivosti proizvoda za okoliš. Opisano je stanje na tržištu proizvoda s ekološkim oznakama i glavna pitanja postavljena u odnosu na ekološke oznake. Konačno, u izvješću se utvrđuju i područja mogućeg djelovanja u vezi s programom ekološkog označivanja za proizvode ribarstva i akvakulture te se ocjenjuje njihova izvedivost.

2.Kontekst

Cilj je zajedničke ribarstvene politike (ZRP) osigurati da aktivnosti ribarstva i akvakulture pridonose dugoročnoj ekološkoj, gospodarskoj i društvenoj održivosti.

Ekološke oznake oblik su dobrovoljnih informacija za potrošače. Izrada ekoloških oznaka ne odnosi se isključivo na ribarstvo i akvakulturu. U posljednjih su 20 godina razvijeni javni i privatni programi u čitavom nizu područja. Programi iz područja šumarstva 3 i opće poljoprivrede 4  pokazuju razlike u dizajnu i zahtjevima u usporedbi s programima iz područja ribarstva i akvakulture te nisu usporedivi u smislu normi. U smislu prisutnosti na tržištu, glavne ekološke oznake koje se odnose na proizvode ribarstva i akvakulture slične su privatnim oznakama poput onih iz područja šumarstva, iako je njihov logotip možda manje poznat.

U pogledu vladinog priznavanja programa, ti sektori ne pokazuju nikakvu razliku u odnosu na trenutačnu situaciju u sektoru ribarstva i akvakulture, tj. ne postoji zasebno zakonodavstvo EU-a koje se trenutačno na njih primjenjuje, uz iznimku certificiranja u području ekološke proizvodnje. Primjenjuje se opće načelo primjenjivo na dobrovoljne informacije za potrošače, pod uvjetom da su tvrdnje jasne i da ih se može provjeriti.

Prema definiciji Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), ekološkom se oznakom omogućuje da određeni proizvod nosi logotip ili izjavu kojima se potvrđuje usklađenost njegove proizvodnje s normama očuvanja i održivosti. Certificiranje obavlja treća strana kako bi se zajamčilo da proizvodni proces ispunjava posebno navedene zahtjeve. Kako bi se osiguralo da proizvodi s ekološkom oznakom stavljeni na tržište dolaze iz certificiranih izvora, uvode se mjere osiguranja sljedivosti proizvoda i njihova certificiranja.

Ekološko označivanje u sektoru ribarstva započelo je 90-ih godina 20. stoljeća. Ekološka akvakultura regulira se u EU-u 5 od 2010., no certificiranje održive akvakulture započelo je tek početkom 21. stoljeća i u brzom je porastu. Ekološko se označivanje u navedena dva sektora razlikuje i odnosi se na različite aspekte održivosti. Dok je u ribarstvu uglavnom usmjereno na očuvanje stokova, u akvakulturi se naglasak većinom stavlja na moguće negativne vanjske učinke koji su posljedica proizvodnje, kao što su narušavanje prirodnih ekosustava ili onečišćenje voda.

Posebnost vezana uz ekološke oznake za proizvode ribarstva i akvakulture jest ta da su to većinom privatne međunarodne oznake i da gotovo i nema javnih oznaka sukladnih sa zahtjevima utvrđenima za ekološke oznake prema normi ISO 14024 Tip I koji je Međunarodna organizacija za normizaciju (ISO) definirala za ekološke oznake i izjave. Međunarodna organizacija za normizaciju započela je 2014. s razvojem norme o minimalnim zahtjevima za certificiranje proizvoda održivog morskog ribarstva čija je objava predviđena za 2017. – 2018.

Odnedavno se uz ekološke oznake vezuje potpunija definicija održivosti, koja uključuje gospodarske i društvene aspekte.

Ekološke oznake upotrebljavaju se u kontekstu u kojem potrošači dobivaju mnoštvo poruka o održivosti proizvoda ribarstva i akvakulture, uključujući priručnike za potrošače, kampanje nevladinih organizacija i dobrovoljne kodekse ponašanja. Ta iznimno velika količina informacija o održivosti dovela je do kontroverze i određenih nejasnoća. Isti je problem prisutan i na drugim tržištima. Potrošači u EU-u suočavaju se s mnoštvom oznaka na proizvodima ili tvrdnji o prihvatljivosti proizvoda za okoliš pa im je često teško razlikovati proizvode i imati povjerenje u dostupne informacije. Osim toga, tvrdnje o prihvatljivosti proizvoda za okoliš nisu uvijek u skladu s pravnim zahtjevima u pogledu pouzdanosti, točnosti i jasnoće.  6  

3.Djelovanje u pogledu dobrovoljnih tvrdnji na razini EU-a i međunarodnoj razini

Europska unija je tijekom proteklog desetljeća pokrenula nekoliko inicijativa kako bi podržala jasnoću i vjerodostojnost dobrovoljnih tvrdnji, uspostavila instrumente kojima se potrošačima omogućuje donošenje informiranih odluka i osigurala visoku razine zaštite potrošača, pritom promičući interese potrošača u skladu s člankom 169. UFEU-a.

U smislu zakonodavstva EU-a donesene su odredbe kojima se rješavaju pitanja sadržaja tvrdnji i njihova certificiranja od trećih strana. Pravila o informacijama za potrošače koje se prilažu proizvodima ribarstva i akvakulture preispitana su te omogućuju pružanje podataka o okolišu na dobrovoljnoj osnovi, pod uvjetom da su podaci jasno i jednoznačno navedeni i da ih se može provjeriti 7 . Istovremeno su u području certificiranja utvrđeni zahtjevi za akreditaciju, među kojima i uvjet da jedinstveno nacionalno akreditacijsko tijelo osigurava javnu kontrolu certifikacijskih tijela 8 .

Razvijene su i nezakonodavne inicijative u svrhu pružanja smjernica o dobrovoljnim tvrdnjama. Godine 2009. predstavljen je pristup EU-a za programe osiguranja održivosti i certificiranja koje se odnose na poštenu trgovinu. 9 Istaknuta je važnost zadržavanja dobrovoljne i nevladine prirode tih programa te transparentnosti i primjerenosti informacija. Taj nezakonodavni pristup dodatno je pojačan Komunikacijom o politici kvalitete poljoprivrednih proizvoda 10 . Osim toga, rezultati dijaloga s više dionika o tvrdnjama o prihvatljivosti proizvoda za okoliš ugradit će se u smjernice Komisije kojima se namjerava podržati provedba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi 11  u tom području. Istovremeno se promiče uspostava metoda za mjerenje ekološke prihvatljivosti tijekom životnog ciklusa proizvoda 12 te su donesene smjernice najbolje prakse za dobrovoljne programe certificiranja za poljoprivredne i prehrambene proizvode 13 . Nastavlja se dijalog o društvenoj odgovornosti poduzeća 14 između Europske komisije, država članica, poduzeća i ostalih dionika.

Osim toga, Komisija će 2016. na zahtjev Europskog parlamenta pokrenuti pilot-projekt za procjenu dobrovoljnih tvrdnji o proizvodima ribarstva i akvakulture. Istražit će prisutnost tih tvrdnji u odnosu na proizvode ribarstva i akvakulture i njihovu usklađenost s relevantnim zahtjevima.

U nedavno donesenom akcijskom planu EU-a za kružno gospodarstvo 15 ponovno je naglašena važnost da se potrošačima omogući donošenje informiranih odluka. U okviru te inicijative preispituje se i dobrovoljna ekološka oznaka EU-a 16 .

Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) donijela je međunarodno priznate smjernice o ekološkom označivanju za ribarstvo i akvakulturu 17 , u čiji je razvoj EU bio intenzivno uključen.

4.Tržište za ekološke oznake za proizvode ribarstva i akvakulture

EU je trenutačno najveće tržište za proizvode ribarstva i akvakulture s ekološkim oznakama. Međutim, prodor proizvoda s ekološkim oznakama na tržište znatno se razlikuje u državama članicama i usmjeren je na zamrznute ili prerađene proizvode. Glavni potrošači morskih proizvoda (potrošnja po stanovniku) nisu glavni kupci proizvoda s ekološkim oznakama. U zemljama kao što su Francuska, Italija, Portugal i Španjolska, u kojima potrošači uglavnom kupuju svježe proizvode, uloga ekoloških oznaka i certificiranja je zanemariva 18 . S druge strane, proizvodi s ekološkom oznakom zauzeli su dobar položaj u određenim državama članicama kao što su Njemačka i Ujedinjena Kraljevina 19 .

Broj ekoloških oznaka i dalje je razmjerno ograničen u usporedbi s ostalim alatima za informiranje potrošača. Porast tržišnog udjela uključuje samo nekoliko programa.

Danas su glavne privatne ekološke oznake Vijeće za očuvanje mora (Marine Stewardship Council (MSC)), koje prijavljuje certificiranje 8,8 milijuna tona ulovljene divlje ribe za 2014. (odnosno 10 % svjetskih iskrcaja), organizacija Prijatelj mora (Friend of the Sea (FoS)) za koju podaci Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) ukazuju na certificiranje otprilike deset milijuna tona proizvoda u 2011., GLOBALG.A.P. Aquaculture Standards, čiji podaci ukazuju na certificiranje više od dva milijuna tona proizvoda u 2013., i Vijeće za očuvanje akvakulture (Aquaculture Stewardship Council (ASC)) koje je prijavilo više od 400 000 tona proizvoda certificiranih u 2014. Nedavno su proizvođači iz država članica EU-a započeli postupak certificiranja svojih proizvoda, uglavnom u ribarstvu, što ukazuje na novo tržišno kretanje s obzirom na to da je većina proizvoda s ekološkim oznakama koji se prodaju u EU-u dosad bila uvezena.

Ti su programi specijalizirani za određene skupine vrsta. Dok Vijeće za očuvanje mora uglavnom obuhvaća vrste bijele ribe (i certificira 45 % svjetskog ulova bijele ribe) i male pelagijske vrste, organizacija Prijatelj mora usmjerena je na ribarstvo koje opskrbljuje industriju ribljeg brašna, ali uključuje i tunu, kozice i škampe, dagnje i losos. Što se tiče akvakulture, organizacija GLOBALG.A.P uglavnom obuhvaća vrste pangasius, tilapiju, losos i kozicu, a Vijeće za očuvanje akvakulture te iste vrste, uz školjkaše i pastrvu. Postoje naznake da ti programi počinju surađivati na zajedničkim kriterijima i međusobnom prepoznavanju.

Proteklih je godina nekoliko zemalja uspostavilo javne ekološke oznake za proizvode ribarstva i akvakulture. Dosad nije uspostavljen nijedan javni program velikih razmjera koji bi činio alternativu privatnom certificiranju. Što se tiče EU-a, Francuska je krajem 2014. uvela javnu ekološku oznaku za proizvode ribarstva i akvakulture. Još je uvijek prerano predvidjeti njezino potencijalno tržište.

5.Glavna pitanja koja se odnose na ekološke oznake

U analizi i tijekom savjetovanja istaknuta su tri glavna pitanja povezana s trenutačno postojećim ekološkim oznakama za proizvode ribarstva i akvakulture: (a) vjerodostojnost tvrdnji, (b) nejasnoća zbog mnoštva poruka i (c) troškovi ulaska na tržište.

(a)Pitanje vjerodostojnosti odnosi se na valjanost iznesene tvrdnje. Programi ekoloških oznaka najstrukturiraniji su način informiranja potrošača o okolišnim aspektima. Vjerodostojnost se temelji na strukturi programa, uključujući njegove norme i transparentnost postupka certificiranja.

Osiguranje vjerodostojnosti od iznimne je važnosti za trgovce na malo s obzirom na to da je vjerodostojnost tvrdnje temeljni element imidža robne marke te stoga utječe i na vjerodostojnost samog trgovca. Zanimljivo je napomenuti da se velik dio certificiranih proizvoda ne prodaje s logotipom, što znači da certificiranje ima veću ulogu u odnosu među poduzećima nego kao oblik informiranja potrošača.

(b)Nejasnoće se često povezuju s uvođenjem prevelikog broja ekoloških oznaka i tendencijom nerazlikovanja ekoloških oznaka od drugih inicijativa namijenjenih informiranju poduzeća i potrošača poput priručnika za potrošače ili kampanja nevladinih organizacija.

Drugi izvor nejasnoća može biti razlika između sadržaja i područja primjene ekoloških oznaka. Ta je potencijalna nejasnoća prisutna na svim razinama lanca opskrbe. Proizvođači ne znaju za koju ekološku oznaku tražiti certificiranje jer odabir oznake ovisi o trgovcima na malo i posebnim značajkama pojedinog tržišta. Trgovci na malo pak moraju birati one ekološke oznake koje pružaju najbolje jamstvo za njihov imidž. Konačno, potrošači možda nisu svjesni značenja pojedinih ekoloških oznaka.

S obzirom na to da je potrebno odabrati aspekt okoliša na koji se treba usredotočiti i način prenošenja poruke, lako može doći do višestrukog certificiranja i različitih poruka. Negativna strana toga je nejasnoća koja u konačnici može dovesti do dodatnih troškova za subjekte i do sumnji u tvrdnje.

(c)Treće pitanje odnosi se na ulazak na tržište i troškove za subjekte. Certificiranje na temelju programa ekoloških oznaka uključuje revizije, inspekcijske preglede i procjene. Osim toga mogući su dodatni troškovi, primjerice troškovi uporabe logotipa ekološke oznake. Navedeni postupak podrazumijeva troškove i administrativno opterećenje koji se ne odražavaju nužno u prodajnim cijenama proizvođača. Trošak certificiranja od posebne je važnosti za male proizvođače. Neki programi koriste vlastita sredstva za uspostavu programa informiranja, a nevladine organizacije aktivno podržavaju certificiranje za male proizvođače.

Osim toga, certificiranje je postalo ključno za proizvođače i trgovce koji žele prodavati određenim tržištima koja bi u suprotnom ostala zatvorena ili podcijenjena.

Istovremeno proizvođačima pruža mogućnost razlikovanja njihovih proizvoda te im omogućuje pristup novim tržištima.

6.Moguća djelovanja javnih tijela

Tijekom proteklog desetljeća razvijene su inicijative na razini EU-a i međunarodnoj razini u svrhu rješavanja pitanja koja se odnose na tvrdnje o prihvatljivosti proizvoda za okoliš. Kako je navedeno u točki 3., to pretpostavlja donošenje čitavog niza zakonodavnih i nezakonodavnih akata EU-a.

Za potrebe analize izvedivosti utvrđene su tri opcije za djelovanje EU-a: učinkovita uporaba dostupnih alata, razvoj i moguća primjena minimalnih zahtjeva i uspostava ekološke oznake na razini Unije.

6.1. Opcija 1.:    Nema promjene: postojeće zakonodavstvo i učinkovita uporaba dostupnih alata

Jedna opcija za djelovanje EU-a u području ekoloških oznaka za proizvode ribarstva i akvakulture sastojala bi se od jačanja kontrole postojećih propisa i dodatne potpore provedbi dostupnih alata, uključujući npr. marketinške mjere iz članka 68. Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo (EMFF). Procjena i kontrola dobrovoljnih tvrdnji mogle bi se pokazati učinkovitima u jačanju vjerodostojnosti. Subjekti i potrošači bi u svakom slučaju imali koristi.

Što se tiče izbjegavanja nejasnoće koja proizlazi iz višestrukih poruka, ono bi bilo ograničeno: dok bi s jedne strane bilo moguće provjeriti sadržaj tvrdnji na oznakama proizvoda, oni oblici informiranja koji time nisu obuhvaćeni ne bi podlijegali kontroli.

Što se tiče troškova za subjekte, učinkovita uporaba dostupnih mogućnosti financiranja omogućila bi proizvođačima da pristupe novim tržištima uz smanjene troškove certificiranja. Potpora za certificiranje dostupna je proizvođačima u EU-u u okviru Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo, a proizvođačima u zemljama u razvoju u okviru razvojnih programa.

Mogla bi se istražiti mogućnost uključivanja proizvoda ribarstva i akvakulture u postojeći znak za okoliš EU-a s obzirom na to da su prehrambeni proizvodi već prihvatljivi u tom okviru. Na temelju sadašnjeg iskustva u pogledu razvoja kriterija, postupak uspostave novih kriterija trajao bi najmanje tri godine i zahtijevao ulaganje sredstava. Nužno je podsjetiti da je ekološka akvakultura regulirana i da analizom provedenom 2011. nisu dokazane izvedivost i dodana vrijednost uspostave kriterija znaka za okoliš EU-a kojima bi se obuhvatila ekološka prihvatljivost prehrambenih proizvoda 20 .

Primjenom postojećeg zakonodavstva i alata EU-a ispunili bi se kriteriji dodane vrijednosti, supsidijarnosti i proporcionalnosti. S druge strane, kontrolne aktivnosti usmjerene na provjeru usklađenosti dobrovoljnih tvrdnji s postojećim zakonodavstvom mogle bi zahtijevati dodatno financiranje.

6.2.Opcija 2.:    Minimalni zahtjevi EU-a

U okviru te opcije razmatra se mogućnost da EU odredi minimalne zahtjeve za tvrdnje koje se odnose na održivost proizvoda ribarstva i akvakulture. Navedenom bi se opcijom osigurao dosljedan okvir za usporedbu sadržaja tih tvrdnji.

Djelovanjem u tom području učinkovito bi se riješile moguće nejasnoće koje se odnose na prirodu tvrdnji o prihvatljivosti proizvoda za okoliš, time smanjujući sumnje potrošača. Isto bi se tako riješilo pitanje vjerodostojnosti jer bi se postupci certificiranja temeljili na valjanim relevantnim zahtjevima. Međutim, ne bi se riješilo pitanje troškova koje proizvođač snosi za potrebe certificiranja.

Ta bi se opcija prenijela u određivanje normi održivosti uzimajući u obzir smjernice Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) u tom području i pokazatelje koji su već uspostavljeni u okviru zajedničke ribarstvene politike (ZRP). Podrazumijevala bi sastavljanje dvije zasebne skupine normi na razini EU-a, jedne za ribarstvo, druge za akvakulturu, s obzirom na svojstvene razlike između tih dviju metoda proizvodnje.

Bila bi potrebna i opsežna priprema i savjetovanje, uključujući periodičnu reviziju normi i donošenje novih zakonodavnih akata EU-a.

Alternativni bi pristup bio potpuna usmjerenost na minimalne zahtjeve postupka certificiranja. Ta se opcija već provodi djelovanjem na razini EU-a i međunarodnoj razini. Postojećim se zakonodavstvom osigurava kontrola ključnih koraka u postupku certificiranja. Detaljne preporuke koje se odnose na razvoj programa, zahtjeve i odgovarajuće tvrdnje već postoje. Primjeri najbolje prakse u području certificiranja zabilježeni su i u Kodeksu dobre prakse Međunarodnog saveza za društvenu i okolišnu akreditaciju i označivanje (ISEAL) i smjernicama Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) i bit će uključeni u tekući rad Međunarodne organizacije za normizaciju.

Druga bi alternativa bila da Komisija predstavi preporuke i najbolju praksu. Takvom bi se nezakonodavnom inicijativom mogla obuhvatiti međunarodna upućivanja na ekološko označivanje u ribarstvu i akvakulturi i sličan pristup u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti prehrambenih i neprehrambenih proizvoda za okoliš. Time bi se moglo povećati transparentnost te omogućiti razumijevanje među programima ekološkog označivanja, subjektima u lancu opskrbe i javnim tijelima. Ta bi alternativa podrazumijevala slična savjetovanja i pripremu kao prethodne pod-opcije, no ne bi zahtijevala uvođenje novog zakonodavstva.

6.3.Opcija 3.: Uspostava programa ekološke oznake na razini Unije

Izrada zasebnog programa dobrovoljne ekološke oznake na razini Unije za proizvode ribarstva i akvakulture podrazumijevala bi utvrđivanje zahtjeva. Osim toga, bilo bi potrebno razviti i postupke revizije, certificiranja, označivanja i rješavanja sporova zajedno s mjerama promicanja tog novog programa. Područje primjene uključivalo bi ribarstvo i akvakulturu te proizvode koji se prodaju u EU-u neovisno o njihovu podrijetlu. To je posebno bitno za navedeni sektor s obzirom na to da EU uvozi 65 % ukupne količine potrošnje ribe i da znatan dio opskrbe dolazi iz zemalja u razvoju.

Djelovanje u ovom području može imati pozitivne učinke u smislu vjerodostojnosti ekoloških oznaka jer bi postojanje javnog programa moglo dovesti do viših standarda i veće učinkovitosti certificiranja. Prisutnošću javne ekološke oznake na tržištu mogle bi se smanjiti i nejasnoće u pogledu sadržaja tvrdnji o prihvatljivosti proizvoda za okoliš. Međutim, nije jasno bi li takvo djelovanje imalo utjecaja na pružanje drugih vrsta informacija o okolišu za potrošače i kako bi se uklopilo u tržište na kojem je već prisutan velik broj priznatih oznaka. U smislu troškova certificiranja za subjekte moguće su određene uštede povezane s uporabom logotipa jer bi ona bila javna. Međutim, troškovi povezani sa certificiranjem proizvoda možda se ne bi znatno promijenili.

Programom na razini Unije ne bi se zaustavilo uvođenje prevelikog broja ekoloških oznaka i mogla bi se povećati složenost situacije uvođenjem još jedne oznake na tržište. Posebno bi se mogao narušiti ekološki logotip. S druge strane, prisutnošću namjenske javne ekološke oznake za proizvode ribarstva i akvakulture mogao bi se proširiti izbor koji je trenutačno na raspolaganju proizvođačima i trgovcima na malo i smanjiti rizik od toga da uspostavljene privatne ekološke oznake postanu pretjerano dominantne.

U okviru te opcije bilo bi potrebno donijeti novo zakonodavstvo te dodijeliti sredstva za upravljanje programom. Troškovi razvoja, provedbe i promicanja ekološke oznake na razini Unije namijenjene proizvodima ribarstva i akvakulture mogu se usporediti s troškovima uspostave ekološkog certificiranja i znaka za okoliš EU-a te su znatni u usporedbi s drugim predstavljenim opcijama.

7.Zaključci

Tijekom proteklog desetljeća povećala se važnost ekoloških oznaka za proizvode ribarstva i akvakulture. Količine proizvoda s ekološkim oznakama dosegle su znatne razmjere, no i dalje su najviše prisutne na određenim tržištima i proizvodima EU-a. Tijekom istog razdoblja Europska unija donijela je niz uredaba i pokrenula inicijative u svrhu promicanja zaštite potrošača i reguliranja načina pružanja informacija o okolišu. Iz analize sektora ribarstva i akvakulture i drugih sektora, provedene na svjetskoj razini, vidljivo je da nema značajnih posebnosti u odnosu na ekološke oznake za proizvode ribarstva i akvakulture.

Ekološke oznake u sektoru ribarstva i akvakulture danas imaju višestruku namjenu: trgovcima na malo jamče održivost proizvoda koje prodaju, a ti se trgovci pak tim jamstvo služe kako bi naglasili aspekte održivosti u svojim kampanjama informiranja potrošača i zaštitili svoje robne marke. Osim toga, ekološke oznake služe i informiranju potrošača o održivosti proizvoda te omogućuju razlikovanje proizvoda na tržištu i mogu pomoći potrošačima da donesu odluku u pogledu odabira proizvoda.

Ulozi potrošača pridaje se velik značaj i često se pretpostavlja postojanje potražnje za ekološkom oznakom. Međutim, ključna je poveznica ona između dobavljača i trgovaca na malo. Ekološke oznake mogu pomoći da se izbjegne dodatno širenje certificiranja koje se temelji na trgovcima na malo ili vlastitim izjavama.

U ovom se izvješću ističe niz pitanja koja se odnose na ekološke oznake. Najprije, vjerodostojnost tvrdnji povezana je s postojanjem dobro utemeljenog postupka certificiranja. Zatim, nejasnoće su povezane sa zapaženim uvođenjem prevelikog broja ekoloških oznaka i istovremenom uporabom drugih komunikacijskih alata te razlikom u sadržaju i opsegu ekoloških oznaka. Konačno, iako prodaja proizvoda s ekološkom oznakom potencijalno otvara nova tržišta, troškovi certificiranja za proizvođače mogu biti znatni.

U ovom su izvješću analizirane tri opcije djelovanja javnih tijela koje pokazuju različite rezultate u smislu dodane vrijednosti EU-a, troškova, supsidijarnosti i proporcionalnosti.

Prva opcija, neuvođenje zakonodavne promjene i učinkovita uporaba dostupnih alata, pokazala bi se učinkovitom u rješavanju pitanja vjerodostojnosti tvrdnji, no njome se ne bi unaprijedilo stanje u kojem vladaju nejasnoće koje su rezultat višestrukih poruka, s obzirom na to da informiranje potrošača koje nije obuhvaćeno postojećim uredbama EU-a ne bi bilo predmet kontrole. Što se tiče troškova, korištenje javnih sredstava moglo bi pomoći u smanjenju troškova certificiranja za proizvođače.

S obzirom na to da se temelji na već donesenom zakonodavstvu, ta opcija ispunjava kriterije dodane vrijednosti, supsidijarnosti i proporcionalnosti. S druge strane, jačanje kontrole dobrovoljnih informacija na oznakama prehrambenih proizvoda možda će zahtijevati dodatno financiranje.

Drugom opcijom, određivanjem minimalnih zahtjeva o održivosti i postupku certificiranja, riješila bi se pitanja poput mogućih nejasnoća i vjerodostojnosti. Ta bi opcija podrazumijevala opsežnu pripremu i donošenje novog zakonodavstva ili preporuke na razini EU-a. Slični bi se ciljevi mogli ostvariti i podržavanjem međunarodnih normi čiji je razvoj u tijeku.

Treća opcija, uspostava zasebnog programa ekološke oznake na razini Unije za proizvode ribarstva i akvakulture, mogla bi, stvaranjem poticaja i uvođenjem učinkovite javne kontrole, imati pozitivne učinke u smislu vjerodostojnosti ekoloških oznaka. Moglo bi se poboljšati i pitanje nejasnoća u pogledu sadržaja tvrdnji o prihvatljivosti proizvoda za okoliš, no nije jasno bi li se i u kojoj mjeri utjecalo na pružanje drugih vrsta informacija o okolišu za potrošače. Što se tiče troškova certificiranja, mogle bi se ostvariti samo ograničene uštede.

Za uspostavu takvog programa na razini Unije bilo bi potrebno donijeti novo zakonodavstvo. S obzirom na razlike u prodoru proizvoda s ekološkim oznakama na tržište diljem država članica i preranu fazu provedbe nacionalnih programa, djelovanje na razini EU-a moglo bi biti osporeno sa stajališta supsidijarnosti. Slično tome, nemogućnost utvrđivanja izričitih tržišnih neuspjeha moglo bi dovesti u pitanje dodanu vrijednost djelovanja EU-a i proporcionalnost tog odabira. Troškovi te opcije znatni su u usporedbi s drugim dvjema opcijama.

Očekuje se da će ZRP ispuniti zahtjeve održivosti najkasnije do 2020., djelomično smanjujući potrebu za javnom oznakom kao pokretačem održivosti. Osim toga, dvostruka uloga EU-a u poboljšanju okolišne održivosti putem ZRP-a i određivanja kriterija za procjenu održivosti mogla bi dovesti do problema u pogledu dosljednosti.

(1) Uredba (EU) br. 1379/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkom uređenju tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture, izmjeni uredbi Vijeća (EZ) br. 1184/2006 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 104/2000 , SL L 354, 28.12.2013. str. 1.–21.

(2) http://ec.europa.eu/dgs/maritimeaffairs_fisheries/consultations/eco-label/index_en.htm

(3) Primjerice, Vijeće za nadzor šuma (Forest Stewardship Council (FSC)) ili Program za potporu certifikaciji šuma (Programme for the Endorsement of Forest Certification (PEFC))

(4) Primjerice, poštena trgovina ili Okrugli stol za održivo palmino ulje (Roundtable on Sustainable Palm Oil (RSPO))

(5) Uredba Komisije (EZ) br. 710/2009 o izmjeni Uredbe (EZ) br. 889/2008 o detaljnim pravilima za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 s obzirom na detaljna pravila o ekološkoj akvakulturi i uzgoju morskih algi. SL L 204, 6.8.2009., str. 15.–33.

(6) http://ec.europa.eu/consumers/consumer_evidence/market_studies/environmental_claims/index_en.htm Studija potrošačkog tržišta o tvrdnjama o prihvatljivosti neprehrambenih proizvoda za okoliš:

(7) Uredba o jedinstvenoj organizaciji tržišta, članak 39. stavak 1. i članak 39. stavak 4.

(8) Uredba (EZ) br. 765/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. srpnja 2008. o utvrđivanju zahtjeva za akreditaciju i za nadzor tržišta u odnosu na stavljanje proizvoda na tržište i o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 339/93 . SL L 218, 13.8.2008., str. 30.–47.

(9) Komunikacija Komisije o „Doprinosu održivom razvoju: uloga poštene trgovine i nevladinih programa osiguranja održivosti povezanih s trgovinom.” COM(2009) 215, 5.5.2009.

(10) Komunikacija Komisije o politici kvalitete poljoprivrednih proizvoda COM(2009) 234, 28.5.2009.

(11) Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (Tekst značajan za EGP), SL L 149, 11.6.2005., str. 22.–39.

(12)   Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću: Stvaranje jedinstvenog tržišta za ekološke proizvode i poboljšanje obavješćivanja o ekološkoj prihvatljivosti proizvoda i organizacija COM/2013/0196. Jedan od 26 pilot-projekata koji se odnose na metodologiju ekološkog otiska proizvoda i koji su u tijeku bavi se proizvodima ribarstva i akvakulture.

(13) Komunikacija Komisije – Smjernice EU-a za najbolju praksu u dobrovoljnim programima certificiranja za poljoprivredne proizvode i hranu COM 2010/C341/04.

(14)   Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom odboru i socijalnom odboru regija te Odboru regija. Obnovljena strategija EU-a za društvenu odgovornost poduzeća za razdoblje 2011.–2014. COM/2011/0681.

(15) Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom odboru i socijalnom odboru regija te Odboru regija. Zatvaranje kruga — akcijski plan EU-a za kružno gospodarstvo COM/2015/0614

(16) Uredba (EU) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća o znaku za okoliš EU-a. SL L 27, 30.1.2010., str. 1.–19.

(17) Smjernice Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) za ekološko označivanje ribe i proizvoda ribarstva iz morskog ribolova. Revizija 1. (2009.), Smjernice za ekološko označivanje ribe i proizvoda ribarstva iz ribolova u unutarnjim vodama (2011.), Tehničke smjernice o certificiranju akvakulture (2011.). Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) raspravljala je i o nacrtu Okvira za procjenu programa ekološkog označivanja u morskom ribolovu i ribolovu u unutarnjim vodama.

(18) Tržišni udio koje je prijavilo Vijeće za očuvanje mora (Marine Stewardship Council (MSC)) manji je od 1 %.

(19) Vijeće za očuvanje mora (MSC) prijavljuje tržišni udio od više od 35 % u Austriji, Belgiji, Danskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

(20)