1

Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužiteljica, Corinne Reverbel, zahtijeva poništenje prešutne odluke Europske komisije od 7. veljače 2024. kojom je odbijen njezin ponovni zahtjev za pristup većem broju dokumenata podnesen 15. prosinca 2023. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2

Tužiteljica je 1. ožujka 2023. na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) podnijela zahtjev za pristup većem broju dokumenata u vezi s proizvodnjom cjepiva protiv bolesti COVID-19.

3

Komisija je na taj zahtjev odgovorila 30. studenoga 2023.

4

U toj je odluci Komisija, na prvom mjestu, obavijestila tužiteljicu da je identificirala dokument obuhvaćen njezinim zahtjevom. Bila je riječ o izvješću o procjeni Europske agencije za lijekove (EMA) od 25. studenoga 2021. (u daljnjem tekstu: EMA‑ino izvješće).

5

Komisija je, na drugom mjestu, odobrila djelomičan pristup EMA‑inu izvješću jer je smatrala da otkrivanje dokumenta u cijelosti nije bilo moguće zbog izuzeća od prava na pristup predviđenih, kao prvo, u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001, kao drugo, u članku 4. stavku 2. prvoj alineji te uredbe i, kao treće, u članku 4. stavku 2. trećoj alineji navedene uredbe, koja se odnose na, kao prvo, zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, posebno u skladu s propisima Europske unije o zaštiti osobnih podataka, kao drugo, zaštitu komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo, i, kao treće, zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija.

6

Tužiteljica je dopisom od 15. prosinca 2023., koji je Komisija upisala 18. prosinca 2023., podnijela ponovni zahtjev na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 kojim je tražila od Komisije da preispita svoje stajalište.

7

Porukom elektroničke pošte od 17. siječnja 2024. Komisija je tužiteljicu obavijestila da joj se odgovor na njezin ponovni zahtjev ne može dati u roku od 15 dana, predviđenom u članku 8. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001, koji je istjecao tog dana. Naime, prema Komisijinu navodu na taj dan još nisu bili prikupljeni svi elementi potrebni za provedbu potpune analize.

8

Porukom elektroničke pošte od 7. veljače 2024. Komisija je tužiteljicu obavijestila da se odgovor na njezin ponovni zahtjev ne može izdati jer su u tijeku interna savjetovanja i da je ona, s obzirom na podrijetlo traženog dokumenta, na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 također dužna savjetovati se s trećim stranama.

9

Tužiteljica je 2. travnja 2024. pokrenula ovaj postupak.

10

Komisija je 4. lipnja 2024., kao odgovor na tužiteljičin ponovni zahtjev, donijela izričitu odluku na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001 (u daljnjem tekstu: izričita potvrđujuća odluka). Tom je odlukom tužiteljici odobrila veći djelomičan pristup EMA‑inu izvješću.

11

U izričitoj potvrđujućoj odluci Komisija je objasnila da potpuni pristup EMA‑inu izvješću nije moguć s obzirom na izuzeća od prava na pristup predviđena u članku 4. stavku 1. točki (a) trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 i članku 4. stavku 1. točki (b) iste uredbe, koja se odnose, s jedne strane, na zaštitu javnog interesa koji se odnosi na međunarodne odnose i, s druge strane, na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca. Usto, Komisija je u toj odluci potvrdila da ne raspolaže nijednim drugim dokumentom koji bi mogao odgovarati opisu danom u zahtjevu od 1. ožujka 2023. (vidjeti točku 2. ovog rješenja).

12

Komisija je 17. lipnja 2024. podnijela zahtjev za obustavu postupka.

13

U svojoj tužbi tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku.

14

U svojem zahtjevu za obustavu postupka Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

15

Tužiteljica u svojim očitovanjima o Komisijinu zahtjevu za obustavu postupka od Općeg suda zahtijeva da odbije taj zahtjev i potvrđuje da traži poništenje pobijane odluke.

16

U skladu s člankom 130. stavcima 2. i 7. Poslovnika Općeg suda, Opći sud može utvrditi, ako stranka to zatraži, da je tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti.

17

Budući da je Komisija zatražila da se utvrdi da je tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti, Opći sud je, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti odluku o tom zahtjevu bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

18

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, predmet spora kao i pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke pod prijetnjom obustave postupka. To pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presuda od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 43.).

19

U ovom slučaju, Komisija je odlukom od 30. studenoga 2023., navedenom u točki 3. ovog rješenja, djelomično odbila zahtjev za pristup dokumentima koji je tužiteljica podnijela 1. ožujka 2023. Nakon što je donesena ta odluka, tužiteljica je podnijela ponovni zahtjev.

20

Nesporno je da je Komisija izričitu potvrđujuću odluku donijela nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu. Tom je odlukom odobrila veći djelomičan pristup EMA‑inu izvješću te je, u preostalom dijelu, izričito potvrdila odbijanje tužiteljičina ponovnog zahtjeva.

21

Na prvom mjestu, kad je riječ o izričitom odbijanju ponovnog zahtjeva, valja podsjetiti na to da donošenjem izričite odluke kojom odbija ponovni zahtjev za pristup dokumentima institucija povlači prešutnu odluku o odbijanju tog zahtjeva (vidjeti u tom smislu presude od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 88. i 89.; od 2. srpnja 2015., Typke/Komisija, T‑214/13, EU:T:2015:448, t. 37.; od 26. ožujka 2020., ViaSat/Komisija, T‑734/17, neobjavljenu, EU:T:2020:123, t. 16. i 17. i od 29. rujna 2021., AlzChem Group/Komisija, T‑569/19, EU:T:2021:628, t. 27.).

22

Zbog tog povlačenja osporavanog akta, s obzirom na to da je retroaktivno (vidjeti u tom smislu presudu od 17. travnja 1997., de Compte/Parlament, C‑90/95 P, EU:C:1997:198, t. 35.), više ne postoji predmet spora (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija,C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 48. i 49.; od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 45. i od 21. siječnja 2021., Leino‑Sandberg/Parlament, C‑761/18 P, EU:C:2021:52, t. 33.).

23

U takvom slučaju ispitivanje tužbe protiv prešutne odluke ne može se opravdati ni ciljem da se spriječi ponavljanje nezakonitosti koja se stavlja na teret ni ciljem da se omogući podnošenje eventualnih tužbi za naknadu štete, s obzirom na to da se navedeni ciljevi mogu postići ispitivanjem tužbe protiv izričite odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2010., Ryanair/Komisija, T‑494/08 do T‑500/08 i T‑509/08, EU:T:2010:511, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

24

U ovom slučaju, donošenje izričite potvrđujuće odluke, u dijelu u kojem se njome odbija tužiteljičin zahtjev, imalo je učinak da se pobijana odluka djelomično povlači te je stoga u tom pogledu ovu tužbu, kojom se traži poništenje potonje odluke, učinilo bespredmetnom.

25

Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje tužiteljičini argumenti koji se odnose na izričito odbijanje njezina zahtjeva.

26

Tako tužiteljica tvrdi da je izričito odbijanje njezina ponovnog zahtjeva zbog iznimno dugog vremena obrade koje je bilo potrebno da se donese odluka ništavo i lišeno učinka te da stoga ne može proizvoditi učinke prema njoj.

27

U tom pogledu valja istaknuti da djelomično odbijanje tužiteljičina zahtjeva nužno ima učinke na njezinu situaciju jer ona zbog tog odbijanja nema pristup dokumentima o kojima je riječ.

28

Usto, čak i ako se smatra da tužiteljica osporava zakonitost izričitog odbijanja njezina ponovnog zahtjeva te da ta eventualna nezakonitost može utjecati na mogućnost postojanja učinaka tog odbijanja, u svakom bi slučaju valjalo odbiti njezin argument.

29

Naime, kao prvo, kad je riječ o donošenju izričite potvrđujuće odluke o odbijanju izvan rokova za odgovor propisanih u članku 8. Uredbe br. 1049/2001, Sud je presudio da je institucija u slučaju nepridržavanja rokova za odgovor propisanih u navedenom članku i dalje obvezna dati, čak i nakon isteka roka, obrazloženi odgovor na zahtjev zainteresirane osobe. Također je presudio da u takvom slučaju, u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 1049/2001, zainteresirana osoba ima mogućnost pokretanja dviju vrsta postupka. Može, s jedne strane, podnijeti pritužbu Europskom ombudsmanu u skladu s člankom 228. UFEU‑a ili, s druge strane, podnijeti tužbu za naknadu štete Općem sudu na temelju članka 340. UFEU‑a radi naknade eventualne štete prouzročene nepridržavanjem rokova za odgovor (presuda od 14. srpnja 2016., Sea Handling/Komisija, C‑271/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:557, t. 85. do 87.).

30

Stoga valja utvrditi da nepridržavanje rokova propisanih u članku 8. Uredbe br. 1049/2001 ne utječe na zakonitost izričite potvrđujuće odluke.

31

Kao drugo, kad je riječ o donošenju odluke o povlačenju u nerazumno dugom roku, točno je da, prema sudskoj praksi, do retroaktivnog povlačenja nezakonitog upravnog akta na temelju kojeg nastaju prava mora doći u razumnom roku (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑362/09 P, EU:C:2010:783, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

32

Međutim, pobijana odluka, a riječ je o odluci kojom se odbija tužiteljičin zahtjev, ne čini u odnosu na nju akt koji stvara prava. Prema tome, sudska praksa navedena u točki 31. ovog rješenja nije relevantna u ovom slučaju (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2010., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑362/09 P, EU:C:2010:783, t. 60.).

33

Usto, uvjet da akt treba biti nezakonit da bi se povukao primjenjuje se u područjima u kojima valja spriječiti da takvo povlačenje instituciji omogući da izbjegne svaki sudski nadzor svojeg djelovanja (vidjeti u tom smislu presude od 16. prosinca 2010., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑362/09 P, EU:C:2010:783, t. 68. do 71. i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljenu, EU:T:2013:366, t. 80.). Donošenje izričite potvrđujuće odluke ne dovodi pak do takve opasnosti. Naprotiv, njome se podnositelju zahtjeva omogućuje da se upozna s razlozima zbog kojih je institucija odbila njegov zahtjev.

34

Slijedom navedenog, tužiteljica više nema interes za poništenje prešutnog odbijanja njezina ponovnog zahtjeva za pristup dokumentima jer je ta prešutna odluka poslije potvrđena izričitom odlukom o odbijanju.

35

Na drugom mjestu, kad je riječ o većem djelomičnom pristupu EMA‑inu izvješću koji je Komisija odobrila, valja podsjetiti na to da se puko odobrenje pristupa spornim dokumentima nakon odbijanja zahtjeva, a da institucija pritom nije izričitim povlačenjem priznala pogrešku, ne može smatrati povlačenjem (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2020., Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych/Komisija, C‑560/18 P, EU:C:2020:330, t. 72. do 75. i od 22. ožujka 2018., De Capitani/Parlament, T‑540/15, EU:T:2018:167, t. 31. do 33.).

36

U tom pogledu, prestanak važenja pobijanih odluka, do kojeg je došlo nakon podnošenja tužbe, sam po sebi ne stvara obvezu Općeg suda da obustavi postupak zbog bespredmetnosti ili nepostojanja pravnog interesa na dan objave presude (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 47.; od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 45.; od 21. siječnja 2021., Leino‑Sandberg/Parlament, C‑761/18 P, EU:C:2021:52, t. 33. i od 20. lipnja 2024., EUIPO/Indo European Foods, C‑801/21 P, EU:C:2024:528, t. 59.).

37

Tužiteljica stoga može zadržati interes za poništenje pobijane odluke u svrhu eventualne tužbe za naknadu štete jer joj je veći djelomičan pristup EMA‑inu izvješću odobren tek kad je donesena izričita potvrđujuća odluka.

38

Međutim, tužitelj ne može opravdati pravni interes pukim pozivanjem na mogućnost da u budućnosti podnese tužbu za naknadu štete a da pritom ne navede konkretne dokaze o posljedicama navodne nezakonitosti na njegovu situaciju i naravi štete koju je navodno pretrpio i čiju naknadu traži takvom tužbom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2020., Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych/Komisija, C‑560/18 P, EU:C:2020:330, t. 74. i rješenje od 28. rujna 2021., Airoldi Metalli/Komisija, T‑611/20, neobjavljeno, EU:T:2021:641, t. 68. i 69.).

39

U ovom slučaju pak tužiteljica ne pruža nijedan konkretan dokaz.

40

Slijedom navedenog, tužiteljica se ne može protiviti obustavi postupka na osnovi toga što bi joj eventualno utvrđenje nezakonitosti pobijane odluke tada omogućilo da podnese tužbu za naknadu štete koja joj je navodno prouzročena tom odlukom.

41

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja utvrditi da je ova tužba postala bespredmetna i da postupak po njoj treba obustaviti.

42

U skladu s člankom 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.

43

S obzirom na okolnosti ovog slučaja valja odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

rješava: